Pero i njegov bicikl

nedjelja, 08.11.2020.

Istra 2020 - I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje ovdje.

Kartu prvog dijela ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kartu drugog dijela ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Teško je riješiti se prvih utisaka.
Prije oho-ho godina, čiji broj neću namjerno obznaniti da se vi, strpljivi čitaoče, a i ja s vama, ne bi prenerazili, još kao dječak s jednoznamenkastim brojem godina, sam prvi puta ugledao to " najljepše od svih mora". Bilo je to u Dalmaciji, Split, a potom i otok Hvar.
U svojoj dječačkoj glavi sam tada formirao sliku da uz more, to najljepše od svih, obavezno ide i sivilo kamena i stijena, svojstveno za srednju Dalmaciju. U tom sivilu je jako malo mjesta za zelenilo, a pogotovo za neko veće drveće.
Kako sam karaktera da teško mijenjam stavove, ova slika idealnog mora dugo mi se motala po glavi, pa čak i danas u ovim poznim godinama.
Zbog ovog navedenog, pri prvom susretu s Istrom i njenom obalom, uhvatila me neka mješavina zbunjenosti i skepse. Jest more i jest jednako plavo kao i u Dalmaciji, no odem li koju stotinu metara u unutrašnjost, obilje zelenila i sasvim solidne šume više me podsjećaju na Slavoniju, u kojoj već decenijama obitavam, nego na primorje. Jedino crvenilo tla, zemlje me upozorava da sam ipak daleko od te Slavonije.
Ovog ljeta sam na ljetovanju dobio priliku da jedan dan bicikliram po Istri, te da ju malo bolje upoznam. A baš bicikliranje je jedan od najboljih načina za upoznavanje nekog područja kakvo ono u stvari jest.
Odmah na početku priznajem da mi se dojam o Istri promijenio na bolje.
Baza mi je bila u mjestu Fuškulin, nekih 7 km od Poreča, u unutrašnjosti Istre. Dakle, sam je smještaj već zadiranje u Istru kakvu do sada nisam imao prilike doživjeti, jer se dosadašnji boravak svodio na vožnju glavnim prometnicama autom do Pule i bivanja u Pulskom autokampu Stoja.
A ovo je već u startu sasvim drugačija Istra.
Nakon starta, put me vodio do Limskog kanala, a nakon njega preko mjesta Bale, Vodnjan i Fažane do već spomenute Pule. U povratku sam nakon Vodnjana produžio do mjesta Svetvinčenat, a zatim se preko Kanfanara vratio odakle sam krenuo.
Eto, to su imena, ovako nabacana u jednoj rečenici, o kojima će u nastavku biti riječi i slike.
Prije konkretne priče još jedna napomena. Sve što mi je bilo zanimljivo snimao sam sa dva tehnička pomagala. Prvo je već dugogodišnji moj pratilac – fotoaparat Olympus C750, još uvijek meni zanimljiv prvenstveno zbog 10x optičkog zooma. Drugi je „pametni“ mobitel Samsung A7, čija je zanimljivost u obliku dva objektiva, od kojih je drugi male žarišne duljine, dakle ultraširoki, pogodan za snimanje u uskim gradskim ulicama.
Slike fotoaparata ćete prepoznati po formatu 4:3 što prikazujem na slici ispod

Dok mobitel radi slike formata 16:9, što prikazujem na slici ispod

Eto nek' se zna, ako je nekomu i to bitno.
Dakle, negdje iza pola osam ujutro krenuh s okretanjem pedala. Cesta je bila uska, ali asfaltirana, promet nula, a svježina od prošle noći još uvijek je bila sveprisutna. Krajolik, kao što već rekoh, sličan Slavonskim, osim crvenice. No ako je krajolik bio sličan, kuće nisu.

Nerijetko su veće, ali uglavnom su uređenije i raskošnije nego one iz mog kraja.
Posebno zanimljiv mi je stari, ali lijepo uređeni, dimnjak, kao posebno obilježje ovog krajolika gdje vjetrovi znaju biti orkanske jačine.

U mjestu Flengi (inače, tokom ove današnje vožnje često se javljaju imena mjesta meni teško izgovorljiva a još teže zapamtljiva, vjerojatno je to posljedica utjecaja prekomorskog susjeda) izašao sam na „važniju“ cestu od ove „ultralokalne“. Ova nova bila bitno šira, čak je i crtu u sredini imala. Cesta je, naime bila veza Vrsara s jugom Istre.
Da je biciklizam posebno aktualan u Istri to su mi često dokazivali prometni znakovi koji mole vozače za milost prema zaljubljenicima na dva kotača vrlo labilne ravnoteže.

Nakon vožnje kroz šumicu sa gornjeg snimka, kroz ambijent sličan sa sjevera Hrvatske, stigoh do Limskog kanala.

Lokalci si tepaju da je ovo neka vrsta fjorda, pa često u njega zalaze veće i manje brodice s turistima. Dok sam ga promatrao u ovo, još uvijek ugodno svježe, jutro, sa suncem iz mojih leđa, priznajem da mi je pogled zastao na prizoru dosta dugo i nakon aktiviranja fotoaparata.
Okrenuo sam se u lijevo radoznalo promatrajući dokle dopire plavetnilo vode koje se u ovo bujno zelenilo uvuklo sa pučine otvorenog mora.

Za razliku od pogleda prema otvorenom moru gdje nije bilo žive duše na površini vode, ovdje se skupila čitava flota plovila oko nekog mola. Zumirajući prizor približio sam si navedeni mol uz koji je bilo privezano podosta čamaca.

Dakle, ako u ovaj kanal uplovim sa prihvatljivo malim plovilom, mogu pristati uz mol i protegnuti noge po kopnu.
Slijedi mi sada uživancija u obliku nizbrdice od preko 2 km. Znam da ću taj užitak platiti manje-više jednakom uzbrdicom, koja me nestrpljivo, i onako sadistički, očekuje tik po završetku nizbrdice. A sve to je zbog činjenice da se Limski kanal nastavlja u unutrašnjost Istre i kad ostane bez vode, samo što tada promjeni ime u Limsku dragu.

Kraj one nizbrdice došao mi je prebrzo, valjda zbog toga da sve što je lijepo u životu kratko traje. No, zato mi se uzbrdica razvukla.

Razlog tomu je što je navedena uzbrdica začinjena posebnim začinom u obliku uske i krivudave ceste, koja je često s jedne strane imala okomitu liticu, a s druge kamenitu ogradu. I sve to zajedno je dodatno pojačano gustim, vrlo gustim prometom (ni sam ne znam kako sam uhvatio malo mira i tišine snimivši gornji snimak). Uživancije u krajoliku je bilo jako malo, zamijenila ga je igra mačke (vozila) i miša (ja) kod koje se smjenjivalo moje iščekivanje nadolaska slijedećeg vozila i stiskanja sebe i bicikla uz rub ceste (i ovdje na više mjesta naiđoh na prometni znak "Opasnost! Biciklisti na cesti!"- ostade mi nada da su ga i vozači prometala isto tako uočili).
Da bar za trenutak maknem um od tog frustrirajućeg nadmudrivanja s prometom, potrudila se zbunjujuća oznaka, pješačkog valjda, prijelaza preko ceste.

Oznaci prijelaza svaka čast, bila je napravljena po svim suvremenim pravilima sigurnosti u prometu, no zbunjujuće mi je bilo to da je s druge strane ceste prijelaz vodio ravno k okomitoj litici(!?). Da li prateći objekti (stepenice, možda) uz cestu još nisu izrađeni, ili se možda radilo o nekakvoj trim stazi po kojoj se rekreativci osim hodanja i trčanja trebaju baviti i alpinizmom, ne znam. Ako netko sazna, biću mu zahvalan ako mi javi.
No, svaka muka prođe, pa ova mješavina uzbrdice, gustog prometa i uske ceste. Popeo sam se, dakle, na nekakvu vrstu visoravni, vidik se ispred mene raširio i ponovo sličio na već spomenuti Slavonski.

I cesta po kojom vozim je također doživjela preobražaj, pa je sada ravna i široka. Jest da sad vozila voze većom brzinom ali i za njih i za mene ima dovoljno mjesta, pa je razlog zabrinutosti smanjen daleko ispod granice podnošljivosti.
Opušten i mirna srca dokono vrtim pedale skoro zaboravivši onu frustrirajući uzbrdicu. Zujajući pogledom lijevo-desno promatram okoliš bez neke konkretne misli na pameti, uglavnom prava uživancija. Kad naiđoh na dobrodošlicu u obliku table na kojoj piše Bale, gore, i Valle, dolje (svi natpisi mjesta u Istri su dvojezični, gore na Hrvatskom jeziku, a dolje na Talijanskom).

Planirah i ranije, dok sam smišljao ovu vožnju, skrenuti u ovo mjesto, ne zbog obilaska samog mjesta, već radi skretanja na cestu prema Barbarigi. No, čovjek snuje, a Bog određuje, tako da je bilo suprotno – obišao sam mjesto i nisam krenuo prema Barbarigi.
A mjesto je pravo otkriće.
U stvari, na kraju ovog dana i ove vožnje shvatio sam da je Istra krcata malim, slabo poznatim mjestima koji kriju prave povijesne bisere pokazujući ga nesebično svakome tko im pokloni koji minut svoga vremena. Kao ja sad ovom mjestu.
Uglavnom, u starom dijelu tih mjesta su kamene građevine stare barem stoljeće, a neke čak i više, a neke opet čak jako, jako više. Čini mi se da su blizina mora i pomorstvo učinili gospodarski procvat ovog područja u doba kad je kontinentalni dio Hrvatske, pa i moja Slavonija, još grcala u blatu.
No, vratimo se mi mjestu po čijem popločanim starim, uskim ulicama polako guram bicikl pokušavajući, mada ne baš previše, svratiti smisao arhitekture kamenih građevina. Više sam uživao u njihovom prizoru kao i u osvježavajućoj hladovini koju su sačuvali od prošle noći, nadajući se nekom posjetitelju, kao što sam upravo sad ja.


U centru mjesta je župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije Sv. Elizabeti sa zvonikom odvojenim od same crkve, što je opća karakteristika priobalja (prošle godine na bicikliranju kroz Stari Grad na otoku Hvaru, također sam bio svjedokom odvojenog tornja od crkve).

Uz pomoć interneta saznah da je župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije Sv. Elizabeti velika građevina od bijelog kamena izgrađena na ostacima bazilike iz 9. stoljeća. Ova župna crkva pravi je rekorder jer na istom mjestu peta u nizu. Podaci kazuju da ju je dao izgraditi Tomaso Bembo, gradonačelnik Bala od 1845. do 1891. godine. Crkva Pohođenja Blaženoj Djevici Mariji dovršena je i posvećena 1882. godine. Danas čuva kameni sarkofag ukrašen pleterom iz 9. stoljeća, drveno raspelo, renesansni drveni reljefni poliptih, liturgijsko ruho i pribor iz XV-XVIII. st. te drveni kip Gospe od Mon Perina iz 15. stoljeća.
(Izvor: ://www.istra.hr/hr/dozivljaji/kultura/crkve/718)
Na moju žalost bila je zatvorena, pa stoga sa već navedene web stranice posuđujem snimak unutrašnjosti crkve.

Ali ono što me posebno dojmilo, a ujedno svojom ljepotom i gracioznošću iznenadilo je vijećnica mjesta.

Sa interneta sam saznao da je na trgu popločenom kamenom izvan gradskih zidina sagrađena prekrasna lođa ispred gradske palače koja je u 19. stoljeću doživjela veće izmjene. Obnovljena je u neogotičkom stilu s elegantnim trijemom na ulazu. U trijem su uzidani grbovi, među kojima je i grb općine Bale – križ bijele boje na crnom polju. U gradskoj je palači i danas sjedište općinske administracije. Tu se čuva i statut kojeg je Mletačka republika odobrila 1477 godine. Statuto del Comun de Valle Bale izričito naziva Casel de Valle, odnosno Comun de Valle. Inače, Mletačka je republika još 16. studenog 1332 godine Balama priznala položaj grada nazvavši ga terra Vallis ili commune de terre Vallis.
(Izvor: www.bale-valle.hr/znamenitosti)
Eto, to je jedno od obilježja vožnje biciklom. Ne očekuješ ništa, a dobiješ čitavo bogatstvo doživljaja.
Još s ushićenjem u duši, koje je titralo daleko dulje od očekivanog, primorao sam se "spustiti na zemlju" i koliko-toliko hladne glave razmisliti o nastavku putovanja.
Prema onoj "kartu čitaj, a seljaka pitaj" pitao sam gospođu zrelih godina, koja mi je prva naišla, o cesti prema mjestu Barbariga. Nakon što je mene, kompletno s biciklom na trenutak , no ipak detaljnije osmotrila, reče mi da "To nije cesta za vas! Brdovita je i nema asfalta!" Ono prvo bih nekako i pregrmio, no nije mi se dalo tandrkati po makadamu. Stoga sam se vratio na "glavnu cestu", kojom sam došao i produžio prema jugu.
Cesta je išla blagom, skoro neprimjetnom nizbrdicom, sa isto takvim krivinama, dakle, ništa posebno, skoro pa dosadno.
Dolaskom pred Vodnjan skrenuo sam desno prema Fažani ostavivši obilazak Vodnjana u povratku.
Slijedila je blaga nizbrdica od nekih 3 km. Cesta se nekako suzila, mada je crtu po sredini i dalje zadržala, no promet je bio nikakav tako da sam se prepusti uživanju lagane vožnje zajedno s maestralom koji mi je u lice donosio miris mora.

Fora mi je bilo voziti uz suhozid, manje od metar od mog desnog ramena, iza kojeg je bio raskošan maslinik.
Sve to zajedno, blaga nizbrdica, izostanak prometa, maestral i egzotični okoliš su učinilo ovu vožnju do Fažane izuzetno ugodnom i impresivnom, pa mi je pojava prvih kuća Fažane izazvala tugu i žalost zbog okončanja nečeg krajnje ugodnog. Opet sam postao svjestan činjenice da sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Preostaje mi jedino potraga za slijedećim nečim lijepim.
Za razliku od Bala, za koje, do današnjeg dana, nisam uopće znao da postoji, Fažana mi je poznata još iz djetinjstva, jer su neki iz mog dječačkog društva tamo ljetovali. Po povratku su oduševljeno pripovijedali o mjestu i doživljajima u, i oko njega, tako da mi je dojam o tom mjestu kao nečim izuzetnim ostao do današnjih dana. To je možda razlog nekog tihog razočarenja kad sam danas, nakon oho-ho godina, došao u to mjesto.
Da li zbog tog razočarenja, ili je stvarno bilo tako, no učinilo mi se da je mjesto manje po obimu i manje zanimljivo od Bala (očigledno dojam oduševljenja tim mjestom još je uvijek tinjao u meni).

Na "glavnom " doku mjesta privezan je brodić za prijevoz turista na Brijune. U stvari ta veza s Brijunima je jedna od glavnih značajki Fažane.

Par desetaka metara od tog "glavnog " doka je "glavni" trg mjesta.

Tu je smještena župna crkva sv. Kuzme i Damjana.


Bila je otvorena, pa sam uspio snimiti i unutrašnjost.

Prema internetu crkva je sazidana u kasnogotičkom stilu 15. stoljeća, a dvije spolije iz VIII. stoljeća na vanjskome zidu pripadaju vjerojatno starijoj građevnoj fazi crkve. Uz crkvu je podignut samostojeći zvonik, koji završava lučnim biforama i piramidom. Unutrašnjost je opremljena s pet mramornih oltara na kojima su postavljeni drveni retabli. Sjeverni zid crkve oplemenjen je slikom Posljednja večera, poznatog zadarskog slikara Zorzija Venture iz 1598. godine. I glavni oltar sadrži kvalitetno slikarsko ostvarenje – Uskrsli Krist i sveci, ulje na platnu koje ima sve odlike venecijanskog slikara Leonarda Corone, nastalo oko 1590. godine. Na zidovima sakristije moguće je vidjeti ostatke freskoslikarija, vjerojatno rad furlanskih majstora iz 16. stoljeća.
(Izvor: www.infofazana.hr/istrazite/kulturna-bastina/sakralna-bastina/crkve-na-podrucju-fazane-i-valbandona/)
Nedaleko od ove, za ovo mjesto velebne crkve, skromno i diskretno se smijesila crkva, ili bolje rečeno, crkvica bl. Djevice Marije od Karmela.

To je jednobrodna crkvica manjih dimenzija podignuta u 14. stoljeću, vjerojatno na temeljima starije iz 9. stoljeća čiji ostaci nisu sačuvani. Na pročelju, iznad ulaza, uzdiže se preslica na jedno zvono. Prigrađena lopica je iz 17. stoljeća.
Izvor: www.poistri.eu/search/label/CRKVA%20SV.%20IVANA%20APOSTOLA%20FAŽANA)
Ne ulazeći sad u vjerska uvjerenja, mislim da se mora priznati da su navedena godišta, ili navedena stoljeća stvarno impresivna. Pokazuju, indirektno, i o razvoju društva, bilo gospodarskog, bilo kulturnog, koje je obitavalo ovim područjima.
Vratio sam se obali i uočio šetnicu u hladovini koja se protezala u nedogled

Nekog od prolaznika, za kojeg se ispostavilo da je lokalac, upitah da li obalom mogu doći do Pule. Nakon duljeg razmišljanja odgovorio mi je ne baš potpuno odlučno: "Pa,….može!". Nije mi bio baš uvjerljiv, pa sam odustao od nakane i vratio se klasičnim cestama.
Tako sam "naletio" na skulpturu Mate Parlova. Čim sam je ugledao vratio sam se u svoju mladost kada je ovaj boksač "žario i palio" po svjetskim ringovima.

Prema wikipediji Mate Parlov (Split, 16. studenoga 1948. – Pula, 29. srpnja 2008.), slavni hrvatski boksač i olimpijski, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja za bivšu Jugoslaviju. U profesionalnoj karijeri osvojio je 1976. godine naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u 1978. godine. Bio je prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu. Mate Parlov jedini je boksač u povijesti tog športa koji je u istoj kategoriji osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku, te europsku i svjetsku profesionalnu titulu. Nakon završetka svoje aktivne boksačke karijere živio je u Fažani, daleko od športa i javnog života. Vodio je vlastiti kafić "Mate" u Puli.
Na izlasku iz Fažane, prošao sam pored novosagrađene stambene trokatnice koja me pokušavala uvjeriti da promijenim dojam o Fažani kao o mjestu malo većeg od sela.

Dakle, krenuo sam prema Puli cestom na kojoj j e promet bio znatan. Sušta suprotnost od stanja do Fažane. Hladovina stabala uz cestu se trudila ublažiti negativan dojam prometa koji je u meni bio pojačan sada već znatnom vrućinom. Postupno mi je postajalo jasno da će današnji dan biti topliji od očekivanja.

Wikipedia veli da je Valbandon naselje sa 1.626 stanovnika prema popisu iz 2011. godine. Naziv Valbandon svoje izvorište skriva u srednjevjekovnom, talijanskom izrazu vala abandonata što znači napuštena ili obrasla uvala.

Možda tog naselja i ima, no od silnih hotela, šetnjica i parkova oko njih ja ga nisam primijetio. A i zbog vreline sunca, kao i mog želuca koji će uskoro zahtijevati ručak, žurio sam se do Pule.
Od tog Valbandonskog naselja, kojeg ne vidjeh, išla je nova cesta sa svježim asfaltom. Dojmila me je briga za nas, bicikliste, u obliku biciklističke staze koja je s crtom, i to jednom nego čak s dvije, bila odvojena od kolovoza po kojem su tutnjali auti i kamioni.

Poslije višestrukih gore-dolje, začinjenih gustim, jako gustim prometom konačno stigoh u Pulu. Odmah po ulasku u grad skrenuh sa te ceste gustog prometa i kroz hladovinu uljepšanu tišinom nastalom nedostatkom vozila, lagano i opušteno stigoh do željezničkog kolodvora.
Tu me je dočekala prekrasna, raskošna kolodvorska zgrada, za koju sam i dan-danas u dilemi da li je ljepša sa gradske strane ili gledajući je sa strane tračnica.


Prema wikipediji željeznički kolodvor u Puli izgrađen je 1876. godine čime je dovršena zadnja dionica istarske pruge odnosno odvojka Južne željeznice od Divače do Pule. Zgrada kolodvora smještena je u podnožju Monte Ghira na samoj obali Puljskog zaljeva.
Da to i slikom prikažem, bilo mi je dovoljno samo okrenuti se oko sebe nakon snimanja kolodvorske zgrade sa strane tračnica.

Na žalost danas, pored težine opće situacije u kojoj željeznica proživljava teške i sumorne dane, ovdje je još dodatno otežana činjenicom da je željeznica do Pule neka vrsta slijepog crijeva gledajući zemljovid Hrvatske. Jer, da bi se, recimo, iz prijestolnice Lijepe naše vlakom dovezao do Pule, u međuvremenu se trebam odtandrkati do Ljubljane, pa skrenuti prema Trstu, a prije njega, u Divači, konačno stići na ogranak koji vodi do Pule. Dakle ne samo da je dugo i komplicirano nego za to trebam kupiti međunarodnu željezničku kartu.
A tu je i gotova auto cesta Zagreb - Rijeka, a uveliko se radi na drugoj traci Istarskog ipsilona Pazin - Rijeka, tako da ću u skorašnje vrijeme praktično cijeli put od Zagreba do Pule začas odvoziti auto auto-cestom, puno brže i jednostavnije nego željeznicom.
Definitivno, željeznica u Puli nema ružičastu budućnost.
Zanimljivo da se, malo-malo, pojavi vijest o gradnji željezničke veze Pula - Rijeka koja bi trebala ići kroz Učku. Svakome tko iole razmišlja trezveno, hladne glave, racionalno, jasno je da je to čista laž radi umirivanja narodnih masa, mada se teško odupre sanjarenju" kako-bi-bilo-dobro-kad-bi-bilo", te tako malo rastereti duša. Novinari su sigurno prvi koji i te kako znaju da je kod ljudi ponekad bolja ugodna laž od neugodne istine.
Ispred zgrade kolodvora, specijalno za ljubitelje željeznica, a i sam sam takav, izložena je parnjača još sa originalnim oznakama Talijanske željeznice (FS) koja je vukla vlakove na ovoj pruzi u doba kada je željeznica ovdje bila na vrhuncu slave.

Ponovo sam se vratio ulicom kojom sam došao do kolodvora, a kojom dominira ona mješavina izostanka prometa i tišine u nakani lagane vožnje do centra grada.

Nisam se baš dugo vozio, tek par stotina metara, pa sam stao. Razlog zaustavljanja je bila slijedeća arhitektonska ljepotica ovog grada.

Prema wikipediji radi se o Grand Hotel Rivieri ili Palasthotel Riviera koji je otvoren je 1909. Izgrađen je prema projektu bečkog arhitekta Carla Seidla. Nakon izgradnje dugo je vremena bio najveći i najluksuzniji pulski hotel. Ovo masivno neobarokno zdanje s bogatom secesijskom dekoracijom i velikim balkonom na glavnom pročelju izgrađeno je 1909. na iznimno povoljnoj lokaciji izvan povijesne jezgre. Dugo je godina bio glavno okupljalište filmaša tijekom Festivala igranoga filma u Puli, a danas je u vlasništvu Arenaturista u kojem ima funkciju konačišta.
Ispod tog navedenog velikog balkona na glavnom pročelju imao sam čast i užitak provozati se biciklom.

A tada sam stigao do glavne atrakcije ovog grada - Pulska arena!

Prema wikipediji sama gradnja Arene se odvijala u nekoliko faza tijekom 1. stoljeća. Smatra se da je već u doba cara Augusta na istom mjestu stajala slična, ali manja i pretežno od drva izrađena građevina. Za vrijeme vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno proširena, a drveni dijelovi su zamijenjeni kamenom, a Arena poprima današnji izgled. Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli gradili ovako monumentalnu građevinu. Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede. Amfiteatar u Puli ili Pulska Arena (u narodu poznata i kao Divić-grad) najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja. Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana.


Gledajući je u cjelini, ili tek neke njene detalje prikazane na gornja dva snimka, stajao sam opčinjen, otvorenih usta i raširenih očiju. Ne znam čime sam bio više zadivljen, ili ljepotom i gracioznošću same građevine, ili preciznošću i obradom blokova kamena od kojih je arena sačinjena, imajući na umu da ovdje stoje već skoro dva milenija.
Dugo mi je trebalo da se vratim u sadašnjost. Možda je tomu pripomoglo sunce koje je sada već počelo dobrano pržiti. a ujedno me je podsjetilo da sam tek na polovici današnjeg putovanja. Stoga sam krenuo dalje pozdravivši se s drevnom građevinom. Šteta, da je mogla, ispričala bi mi svakojake priče o tome što se sve događalo oko nje u ovih skoro 2000 godina. A možda je bolje ovako, jer bi ostao ovdje za svagda slušajući tko je sve, kada, kako, a i zašto obitavao ovdje, što je sve priželjkivao čineći što je činio i na što se to na kraju pretvorilo. Ljudi dolaze, bivaju i odlaze, a posljedice ostaju.
Zbog sunca iznad mene "izvorom svakojakog života na ovoj planeti", koje je dobrano svojim grijanjem nastojalo to opravdati, nakanio sam uz more produžiti do autokampa "Stoja" koji se nalazi južno od grada, dakle s druge strane grada. Odrekao sam se daljnjeg njegovog obilaska jer sam to učinio prije dvije godine, pa ću tada snimljene slike sada uzeti kao pripomoć za daljnji opis boravka u ovom gradu.
Kao prvo, evo još jednog snimka arene, ovaj put odjevene u večernju toaletu.

Na web stranici https://www.helloistria.com/mjesta/virtualna-pula-moderni-vremeplov-kroz-anticki-grad/ našao sam zanimljive slike koje predstavljaju rekonstrukciju starih Pulskih građevina onako kako su izgledale kad su bile gotove s gradnjom. Pa tako jedan detalj arene od prije skoro 2000 godina je mogao izgledati ovako:

Nakon arene, ono što se obavezno mora vidjeti i na njega se popeti, je kaštel.
Prema wikipediji Mletačka utvrda u Puli izgrađena je na najznačajnijem strateškom mjestu pulskoga zaljeva, na brežuljku na kojem su prethodno Histri locirali svoju gradinu, Rimljani castrum, a feudalna gospoda srednjovjekovni kaštel.
Utvrdu je projektirao i vodio izgradnju za mletačku republiku, francuski vojni inženjer Antoine De Ville između 1631. i 1633. godine. Bila je dio obrambenog sustava Pule u XVII. st., koji je još uključivao tvrđavu na otoku Sv. Andrije te dva obrambena pojasa (nasipa): prvi približno po trasi današnje ulice Castropole, a drugi po perimetru antičkih i srednjovjekovnih zidina koje su bile rekonstruirane i nasipane radi prilagođavanja tadašnjoj ratnoj taktici obrane i moći naoružanja.
Položaj tog brda, zajedno s kaštelom, zorno je prikazan na brončanoj maketi grada koja se nalazila na ulazu u park, nedaleko od arene. Da ne bi puno pogledom lutali po donjoj slici ja sam crvenom strelicom označio kaštel i brdo na kojemu se on nalazi.

Kako taj kaštel izgleda iz ptičje perspektive pripomogla mi je web stranica http://www.pulainfo.hr/hr/where/kastel sa koje sam posudio donju sliku.

Da bi se popeo na brdo moram ići - uzbrdo! Ovdje je to olakšano uskom, ali ipak asfaltiranom cestom, po kojom sam, ipak šetao, mada bi uporniji od mene ovo odvezli bez nekih većih problema.


Brzo sam došao do vrha brda na kojemu je bio navedeni kaštel. Što se iz priloženih slika primjećuje, oni lijeniji do njega mogu doći i autom.

Odmah na ulazu u kaštel je natpis koji govori o sadašnjoj funkciji kaštela, koja je daleko mirnodopskija nego što je bila ranije - Povijesni i pomorski muzej Istre.

Nakon što smo se bicikl i ja provukli kroz zidine na mjestu ulaza ispred nas se rastrlo poveće dvorište sa ogromnom platanom. Sudeći po veličini, točnije rečeno promjeru stabla, platana je bila svjedokom svakojakih burnih vremena kroz povijest, pa bi i ona, kao što gore rekoh za arenu, mogla ispričati što-šta zanimljivog. Srećom, kao što je to slučaj i s arenom, to ne može, pa ću ja ipak ovo putovanje danas završiti.

Na drugoj strani dvorišta smještena je barka, tipična za ovo područje iz nekih povijesnih vremena.
Nije mi bila namjera obilaziti unutrašnjost kaštela, u ovo vreme promoviranog u muzej, već prošetati njegovim zidinama u potrazi za dobrim pogledom na grad. No, kako sebe smatram jednim od onih koji na svom biciklu moraju imati barem nešto svoje, ili guzu, ili ruku ili pogled, krenuh u potragu za strateško mjesto gdje ću bicikl imati na oku dok šetam zidinama.
Kad sam zbrinuo bicikl, krenuh šetnjom po zidinama, promatrajući grad, a povremeno pogledajući i svog dvotočkaškog vjernog i strpljivog suputnika.
Jasno, prvo Arena!

Nedaleko od arene je samostan i crkva sv. Antuna, čiji detaljniji obilazak ostavih za neka druga vremena.

Kako izgledaju zidine po kojima upravo šećem, možete vidjeti ovdje.

Tu je pogled na već opisani željeznički kolodvor.

Blizina mora ukazuje da je Pulski željeznički kolodvor na nadmorskoj visini od tek jednog do dva metra.
Na drugoj strani je pogled odavao urbanu Pulu, klasičnu za bilo koji grad.

Tu su i ogromne dizalice Puljskog brodogradilišta.

Unutar zidina je kula sa osmatračnicom i kao takva idealna za snimanje okolice. Ipak, zadovoljio sam se zidinama. Jedino sam snimio kako bi, od prilike, izgledao s fotićem u ruci pri potrazi za motivom.

I na kraju, što se kaštela tiče, evo kako izgleda sam ulaz u njega, kojim sam i ja došao.

Nakon kaštela spustio sam se u sami centar grada. Pri tome sam prolazio tipičnim primorskim kalama, kao što je ova.

Sam centar grada ovdje nazivaju Forum, a gradsku vijećnicu Komunalna palača. Lijevo od komunalne palače nalazi se Augustov hram.

Prema wikipediji reprezentativna gotička Komunalna palača nastaje krajem 13. stoljeća u doba prosperiteta grada i njegove samostalnosti, a odraz je mogućnosti i ambicija bogatih pulskih obitelji. Nastala je preoblikovanjem postojećih građevina koje su na toj lokaciji i ranije služile sličnoj namjeni, a dovršena je 1296.
Opet slijedi susret sa metuzalemom milenijskih razmjera - Augustov hram.

I opet, prema wikipediji, Augustov hram je dobro očuvani rimski hram u centru Pule (u rimsko doba Pola) na središnjem gradskom trgu Forum. Hram koji je posvećen prvom rimskom caru Augustu sagrađen je za vrijeme careva života između 2. pr. Kr. i njegove smrti 14. godine nove ere. Pod bizantskom upravom hram je pretvoren u crkvu što mu je omogućilo da preživi do modernih vremena, kada je pretvoren u spremište žita da bi početkom 19. stoljeća u njemu bio smješten muzej kamenih spomenika. Tijekom savezničkog zračnog napada 1944. pogođen je bombom i gotovo u potpunosti uništen, pa je 1947. rekonstruiran. Danas služi kao lapidarij u kojem su izložene rimske antičke skulpture od kamena i bronce.
Prema već navedenoj web stranici "Virtualna pula" Augustov hram, kad je bio nov-novcat, izgledao je ovako:

Ako se nekomu učinilo da ispred Augostovog hrama vidi nekakav zbor, nije mu se učinilo, već ima dobre oči.

Stjecajem okolnosti koju neki nazivaju srećom, a drugi Božjom providnošću (u što već tko vjeruje) našao sam se u centru Pule taman pri održavanju nekakvog kulturno-umjetničkog programa. Kakvog, nisam saznao, a nije me ni zanimalo. Više su bi bili zanimljivi sitni detalji koji, ako se na vrijeme ne uhvate objektivom kamere, otiđu u povijest neprimijećeni.
Posebno mi je bila zanimljiva ljepotica u narodnoj nošnji. Da li je i inače ljepotica, ili ju takvom čini odora koju je nosila na sebi ostade nejasno, što trenutno i nije važno. Važniji su mi bili trenuci popravljanja kape, ili rezigniranog iščekivanja, riješenog korištenjem mobitela. Baš taj trenutak mi bi posebno zanimljiv, spoj suvremenog mobitela i tradicionalne nošnje.

Bijah još dječakom kad čuh od moje tetke slijedeće: "Muško čeljade samo nahrani i golog ga pošalji u svijet, i uspjet će, a žensko samo dobro obuci i pošalji ga u svijet, isto tako će uspjeti!" Dakle, kako kroz stoljeća, tako i danas za ženu je bitno da dobro izgleda. Zato treba koristiti svaku priliku za popravljanje tog famoznog izgleda.

Zujajući po Pulskim uskim ulicama stigao sam do slijedeće zanimljivosti ovog grada - Slavoluka Sergijevaca.

Prema wikipediji slavoluk Sergijevaca (često nazivan i Zlatna vrata), antički je rimski slavoluk. Postavljen je u spomen na tri člana obitelji Sergijavaca, posebno na Lucija Sergija Lepida, tribuna koji je služio u Rimskoj legiji, koja je sudjelovala u bitci kod Akcija, pa se pretpostavlja da je slavoluk izgrađen između 29 i 27 godine pr. Kr. Sergijevci su bili moćna obitelj u koloniji, te su zadržali svoju moć stoljećima.
Opet posegnuh za navedenom stranicom "Virtualna Pula" da bih vas vremeplovom vratio nazad za više od 2000 godina, te vam pokazao kako je izgledao slavoluk, upravo izgrađen.

Odmah uz taj slavoluk smjestile su se neke Mletačke zgrade. Nisam išao u istraživanje tko i kada ih je napravio, ostavljam ih ovdje iz samo jednog razloka - meni su izgledale lijepe.

I toliko o toj 2018-toj, a vratimo se mi u ovu vruću i sunčanu 2020-tu.
U želji da što prije prođem kroz grad do tog kampa, krenuo sam rivom.

Kao već spomenutog railfana, interesantne su mi bile željezničke tračnice. Mogu samo zamisliti kako bi bilo posebno interesantno da ulicom prolazi - vlak.
Uz put sam snimio ribarice kako odmaraju u luci nakon, pretpostavljam, radne noći.

Prije nego će ova cesta, po kojoj vozim napustit more, prošao sam pored brodogradilišta "Uljanik". Tek par desetaka metara od ceste,s druge strane ograde, uz dok je bio privezan nekakav ogromni brod na kojemu su nešto radili. Ogroman velim, jer je meni takav izgledao. Možda je njegova relativna blizina u meni izazvala takav dojam , a možda i stvarno jest veliki, ostaje mi nerazjašnjeno.

Cesta, ili ulica kojom sam nastavio voziti, provlačila se između neprekidnog niza građevina ozidanih kamenom, s desne strane i okomite litice s lijeve strane. Ovo s desne strane su, pretpostavljam, bile prostorije brodogradilišta, a ona litica s druge strane je posljedica otimanja prostora od brda potrebnog za cestu.

Par stotina metara dalje naišao sam na radničke nastambe, sagrađene, možda, i prije sto godina. Većina ih je bila oronula, slika i prilika današnjem stanju u brodogradilištu, no naišao sam i na jednu obnovljenu. Nevjerojatno je koliko obnovljena građevina popravi dojam o njoj!

Blizu tih nastambi naišao sam na zanimljiv grafiti sa porukom nad kojom bi bilo dobro zamisliti se.

Još par puta gore-dolje i lijevo-desno, konačno sam se našao pred ulazom u autokamp Stoja.

Tu sam ljetovao više puta, a prvi put prije skoro 30 godina, pa sam poželio biciklom malo prokrstariti kampom.
To sam rekao, što je moguće ljubaznije, onom liku u svjetlo plavoj košulji na gornjoj slici,ispravno zaključivši da je neka službena osoba zadužena da budno pazi tko ulazi i izlazi iz kampa. Valjda pod dojmom moje ljubaznosti, ali ipak s i dalje kruto hladnom, službenom facom, samo je kratko klimnuo glavom.
Prošavši pored njega ušao sam u rajsku hladovinu mirisne borovine.

I dalje su tu bili raskošni bungalovi u kojima užitak boravka je prije 20 godina koštao 100 €. Vjerojatno danas nije ništa manje, ako ne i više, no to mi trenutno nije bila briga.

Više me brinuo ovaj zvizdan iznad mene koji je isijavao toplinu što je više mogao, a tek sam na pola puta, i to još i gladan. Stoga sam ubrzao krug po kampu.
No, prije ručka i izlaska iz kampa, još sam snimio plažu, odnosno "plažu" kampa.
Kamp se nalazi na poluotoku kojemu je obala uglavnom stjenovita, pa iako na donjoj slici izgleda suprotno, lako se može doći do mora i isto tako lako se može naći mjesto za sunčanje.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

08.11.2020. u 10:22 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.