Pero i njegov bicikl

četvrtak, 20.02.2020.

Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio

Za povratak na II dio ovog putopisa, kliknite ovdje.


Bile je nešto iza 6 kad sam ustao i vratio sve na bicikl.

Kako je izgledalo mjesto mojeg noćašnjeg počinka možete vidjeti ovdje u obliku kratkog filma.

I dalje oko mene izuzetan mir i potpuna tišina, ista kakva je bila sinoć kad sam došao i ista kakva je bila noćas dok sam spavao. Ravnodušnost kampa prema mom boravku bila je tolika da je moja taština osjetila izvjesni stupanj uvrijeđenosti (Ah, što ti je čovjek, vječiti nezadovoljnik!).
No, imao sam sasvim konkretnije i važnije probleme od povrijeđene taštine, a čije rješavanje ne trpe odgodu. Jedan od njih je bio osjećaj neke neugodne, odvratne ljepljivosti po čitavom tijelu nastale nepranjem smjese znoja prašine i još koječega skupljenih po čitavom tijelu tokom jučerašnjeg dana.
Dokono vozeći bicikl po rivi, zujao sam u potrazi za nečim i li nekim, ni sam ne znajući što tražim.
A onda sam ugledao prizor koji mi je istog trena postao prilika.
Prolazeći pored gradske pijace diskretno sakrivena slavina je postala je taj prizor preobražen u priliku.

Bio je utorak, običan bezlični dan, pa je prolaznika u 7 ujutro bilo jako, jako malo. Skinuo sam se u kratke hlače, uzeo sapun i zdušno se nasapunao od glave do pete, a potom se isprao. Brišući se ručnikom imao sam osjećaj da s njim s tijela skidam barem 50 kg mučnog, neželjenog tereta. Samog sebe sam zaprepastio stupnjem ugode i rasterećenja.
Nakon kupovine namirnica i pića u obližnjoj trgovini,na klupi, isto tako obližnjoj, razastrao sam trpezu i doručkovao. Činio sam to polako, ne žureći, analizirajući što i kako dalje.

Okoliš mog doručkovanja možete vidjeti na kratkom filmu.ovdje

Tek sam sad, pri tom objedu i razmišljanju uočio dvije stvari. Prvo bilo je toplo, jako i neuobičajeno toplo, obzirom da je tek pola osam. Drugo, puhao je dosta jak i dosta topao, čak i vruć vjetar. Jugo, dakle. A ja bih se trebao pentrati danas dugom i strmom uzbrdicom. I to dva puta.
Čim sam se sjetio uzbrdice onaj, snom od prošle noći ne posve izliječeni umor, odjednom se pojavio, i to u pojačanom iznosu.
Ništa, nekad treba biti dovoljno snažan i priznati da se ne može dalje. Odustajem, po drugi put, od kompletiranja vožnje ovim otokom koji prijeti da mi postane svojevrsni oblik opsesije. Valjda ću treći put to kompletirati stavljanjem točke na i. Treća sreća!
Rasterećen i olakšan rješavanjem dileme okrenuh se sadašnjici. Prvo treba pronaći trajektnu luku za trajekt do Splita, a potom ću se baciti na obilazak grada (ako bude vremena, za što se nadam).
Nakon raspitivanja s lokalcma saznao sam da do trajektne luke imam oko 2 km pješačkom stazom, ali ipak asfaltiranom. Ta staza vodi lijevom, južnom stranom Starigradskog zaljeva.


Ranije, puno ranije 1985-te trajektno pristanište je bilo u samom gradu. Sad su ga izmjestili van grada izgradivši i pristupnu cestu do njega. Tada je ova staza po kojoj sada vozim stvarno bila ugodna šetnjica uz more. No, sada je, pored toga, i najbliži spoj grada i nove trajektne luke, namijenjen pješacima i ovakvima kao što sam ja.
Tih kilometar i pol do dva staza ide uglavnom ravno i uglavnom uz more, kroz borovinu. Zato je stvarno ugodno lagano okretati pedale pri vožnji biciklom po njoj.


U luci sam saznao da trajekt kreće u podne, a sad je pola deset. Izvrsno, jer su mi dva sata više nego dovoljna za obilazak mjesta.
Nakon povratka u grad, na rivi sam snimio gradsku vijećnicu.







Uz vijećnicu je smještena još jedna arhitektonska ljepotica.


Ispred njih je široka šetnjica u obliku rive sa zanimljivim uličnim osvjetljenjem i zgodnom njihovom dekoracijom.




Tamo gdje je vijećnica to je, valjda i centar mjesta. A to je u Starom Gradu na južnom dijelu zaljeva pri njegovom kraju. Taj zaljev me dojmio još od djetinjstva svojom duljinom i prodorom u kopno. Očigledno da zadirući u kopno postaje sve plići i plići, pa je njegov kraj, i dalje u obliku lijepo sazidane rive, rezerviran za male brodice i čamce.


Ovo je ujedno prizor koji sam sinoć prvo ugledao pri dolasku u Stari Grad i dolasku do rive.


Promatrajuću gornja dva snimka mislim da je nemoguće oteti se utisku kako je sve ljepše kad je osunčano i da je jutro (ipak) ljepše od večeri.
Kad sam se, nakon snimanja gornjeg snimka malčice zakrenuo u desno, ugledao sam veliku zgradu škole.


Nalazi se na samom kraju Starigradskog zaljeva, na njegovoj sjevernoj strani, a sagrađena je početkom XX stoljeća.


A sada idemo među uske dalmatinske kale starog dijela Starog Grada. Razlog tomu je...




Autor ovih redova, koje vi sada čitate, prvi doticaj s morem imao je kao desetogodišnji dječak došavši baš ovdje.
Svatko od nas, pretpostavljam, ima u sjećaju neizbrisive i duboko zapisane uspomene iz svog djetinjstva. I svaki put, isto tako pretpostavljam, osjeti posebnu toplinu u duši kada ih ponovo izvadi na svjetlo dana. Tako, eto, i ja se sjećam putovanja vlakom, pa trajektom, pa spavanja u zajedničkim sobama, pa zajednička menza, pa zajednički odlazak na plažu, pa zajedničko...Priznajem da sve to ukrašeno epitetom "zajedničko" zvuči nekako militaristički i pretjerano hladno što se tiče emotivnosti, no dječja logika podanosti sve to otrpi, naročito kad je ugodnih i duši dragih događanja na pretek. A to za što sam tim militarističkim zajedništvom bio prikraćen, nadoknađujem u daljnjem svom životu. Sve do sad i kao ovo sad. Kako već veli poslovica: Baš kad sam mislio da sam odrastao, kad iza ugla me očekuje - moje djetinjstvo!
Zgrada je, čini mi se, ista kao u mome sjećanju, jedino mi ulazna vrata izgledaju mlađe, dotjeranije nego prije (više od) 50 godina. Stao sam ispred njih i s druge strane čuo ciku veselog dječjeg razgovora. Za trenutak mi se učinilo da čujem i svoj glas iz mog djetinjstva, no tren kasnije sam se jedva primjetnim osmjehom sjete ukorio zbog slobode (pretjerane) sentimentalnosti ("što se babi snilo, to joj se i pričinilo").
Ruka mi je tek tren krenula na kvaku, no uplaših se da mi se bura u duši, koju su silne uspomene djetinjstva uzburkale, ne nestane, ne rasplini se u ništa. Možda mi je pretjerana sentimentalnost teško podnošljiva, no kad se priguši u neki prihvatljivi oblik, postaje mila i duši ugodna, pa se javlja želja da potraje malo duže.
Zato sam tren poslije onu ruku, što krenu za kvakom, vratio nazad. Neka moje uspomene ostaju samo moje, a ovi klinci neka tkaju svoje. Obzirom da tehnika napreduje daleko brže, nego ljudska psihologija, možda će jednog dana neki od ovih sadašnjih klinaca doletjeti letećim biciklom do ovih vrata za slijedećih 50 godina i proživljavati u sebi ovo što ja trenutno proživljavam. Uspomene su one koje određuju da li svoj život držimo smislenim ili tragičnim.
U toj nekoj mješavini sreće, sjete, nostalgije i lepršavosti u svojoj duši, nastavio sam obilaziti uske kale grada. Ostaje mi nejasno je li to moj subjektivni dojam, nastao zbog gore opisanog, ili je stvarno tako, no kale ovog grada su mi posebno zanimljive i dojmljive. A obišao sam ih podosta na Jadranskoj obali.










Jedini veći prostor u tom labirintu uskih kaalaa i visokih kamenih kućaa (opet po dva a, dakle množina) je ispred crkve. U skladu s ondašnjim arhitektonskim običajima zvonik crkve je odvojen od same crkve. Crkva je posvećena sv. Stjepanu pa se tako zove i trg ispred nje - Trg sv. Stjepana.




Prema internetu trg sv. Stjepana pred istoimenom župnom crkvom, nekadašnjom prvom hvarskom katedralom, najznačajniji je javni prostor Staroga Grada. U prošlosti su se ovdje izricale presude i sklapali ugovori a danas je, nakon preseljenja dnevnih ritmova stanovnika i gostiju na Rivu, postao oaza tišine i kontemplacije.
Crkva sv. Stjepana je barokna građevina, čija je gradnje započela 1605. godine nakon što je srušena stara katedrala i biskupski dvor.
Glavni portal, a vjerojatno i pročelje, sagradio je znameniti majstor iz Korčule Ivan Pomenić, graditelj današnje katedrale u Hvaru. Domaći su majstori gradili crkvu, a iznutra su je ukrašavali oltarima i oltarnim slikama umjetnici iz Venecije.
Zvonik je iz 1753. godine, a njegovi temelji i prizemlje sagrađeni su od velikih kamenih blokova uzetih iz antičkih gradskih zidina, o čemu govori i natpis nad ulaznim vratima zvonika.
(izvor: http://www.stari-grad-faros.hr/crkve-i-crkvice-staroga-grada.aspx)
Dok stojim ispred crkve pažnju mi privuče kuća s lijeve strane. Mogu je uzeti kao primjer kako je ovdje, u ovoj staroj jezgri, vrijeme stalo. Kao da su pročelja kuća i kaldrma kojom hodam, imuni na prolaznost vremena, te izgledaju potpuno isto kao prije 50, 60, 70...godina.






I ljudi je jako malo, skoro ništa. I oni se gibaju tiho, bešumno, ne želeći, valjda, remetiti ovu kontemplativnost u kojoj satovi ne rade.
Pojavio se jedan golub, tek toliko da pokaže da je živom svijetu ovdje pristup slobodan, no i on se trudio biti tih i obziran.


Jedan znak, znakić tek, da se sve ovo gdje sam ipak nalazi u XXI stoljeću, bio je znak firme koja se bavi nekom vrstom ugostiteljstva. I ništa više! Ili sam danas došao prerano, jer je bilo zatvoreno, ili je to, možda, također neki znak iz nekih drugih vremena.


Toliko o prostoru Starog Grada gdje je vrijeme stalo.
Imam još dovoljno vremena da pronađem još jedno mjesto - plažu na kojoj smo se onomad kupali.
Nalazila se na sjevernoj strani zaljeva, od grada udaljena nekih kilometar i pol. Sada je tu isto tako sagrađena uređena šetnjica.


Šetnjica završava uređenom mješovitom šumom palmi i borova.


Ispod te uređene šume nalazi se plaža. I ona je bila uređena i dotjerana. Jedva sam je prepoznao jer u "ono" vrijeme nije bilo tako dotjerana, ni ona, ni pristup k njoj. Bila je samo jedna od mnogih divljih plaža koja je imala osnovnu prednost - kupanje na njoj je bilo besplatno.


Sjećam se svog prvog kupanja u moru, kad sam fasciniran plavetnilom vode uzeo staklenu bocu (plastičnih onda nije ni bilo) i zahvatio u nju morske vode u nakani ponijeti je kući i mami i tati pokazati što je to plavo more.
No podigavši punu bocu iz mora primijetih razočarano da plavetnila nestade i da je voda u njoj bezbojna jednako kao i ona kod kuće.
Ostaje sada da se polako, bez žurbe, onako pedalu po pedalu, dovezem do trajektne luke koja se može uočiti na gornjem snimku negdje preko puta zaljeva. Pri tome evo par usputnih impresija.
Izlaz na otvoreno more ili ulaz u Starigradski zaljev











A sada trajekt i vožnja njime do Splita.
Očigledno da je na ovoj liniji veći promet nego na onoj od jučer, jer je ovaj trajekt, u odnosu na onog jučer, prava grdosija. To mi je bilo jasno odmah čim sam ga gledao dok pristaje.




Priznajem, bio sam impresioniran jednim takvim svijetom, ogromnim, a opet izdvojenim, samim za sebe. Platforma za prihvat vozila je bila dovoljno velika za nogometnu utakmicu.


No, mojemu iznenađenju nije bilo kraja. Vozila se. osim ove velike, smještaju na još dvije platforme.
Jedna je ispod glavne, a da bi se njoj pristupilo otvara se podnica glavne platforme, kao neka ogromna mehanička usta koja proždire vozila.


Druga, pomoćna nazovimo je tako, je sa lijeve i desne strane trajekta ovješena lancima.


Kao što se vidi iz gornjeg snimka, fascinantna je gužva raznoraznih vozila naguranih na te platforme trajekta.
Trajekt je, rekoh već, grdosija, pa pored toga što prima mnogo vozila, prima isto toliko i putnika. Oni mogu birati hoće li na otvorenom ili u zatvorenom.
Ako je vrijeme toplo, kao što je sada, tu su klupe na otvorenom.


Kasnije, kad se sve ovo napunilo putnicima uočih najboljeg čovjekovog prijatelja kako stoički podnosi vrućinu u hladu klupe.




Ako je vani pretjerano vruće, može se u zatvoreni, klimatizirani prostor.


Plovidba traje oko dva sata. Ovaj put dovoljno da se sve obiđe i vidi, a na kraju i da se odmori.
Pred ulazom u Splitsku luku ispriječio nam se kruzer za kojeg je ovaj trajekt kojeg grdosijom nazvah, tek maleni čamčić. Sve je relativno, dragi moj Alberte!





Vožnju trajektom možete vidjeti ovdje kao kratki film.

A sada, grad Split!
Bilo je pola tri, vlak mi večeras kreće iza deset, dakle, vremena imam na pretek. I sve bi bilo lijepo, krasno, sve za pet, da nije ovoga...


Uz navedeno treba dodati vjetar, dosadan i uporan, a na momente čak i jak. Uz to je vruć, slan, težak, jednom riječju - jugo. Odmah mi postade jasno zašto ga Dalmatinci ne vole i zašto više preferiraju buru.
No bilo kako bilo, ovo poslije podne i večer moram u nešto potrošiti.
Prvo ručak, a kada sam u ovom gradu to su onda ćevapi u kantunu "Paulina"! Do tamo mi je trebalo proći Splitskom rivom, na kojoj nije bilo pretjerano mnogo ljudi. Zbog već opisane meteorološke situacije.


U navedenom kantunu standardna gužva meni poznata još od 1984-te kad sam saznao za ovo mjesto. Dojma sam da je ostalo isto, i interijer a i, bome, kvaliteta jela i pića (točeno pivo). Ista je i gužva, pa sam neko vrijeme morao biti strpljiv dok sam stajao u redu. Dvojica su posluživala, točnije to je radio stariji dok je mlađi pekao ćevape. Dok sam od starijeg preuzimao porciju rekoh mu da sam ovdje bio još 84-te, na što on odgovori da mu se tada sin rodio. Pitao me je odakle sam, i kad mu rekoh za Požegu, dođe mlađi i reče da mu je sin (ovom strarijem) i da je bio u vojsci u Požegi. Eto, što je svijet mali!


Nakon i dalje ukusnog ručka odlučih u ovom gradu pronaći borovu hladovinu vozeći se trim stazom i cestom oko poluotoka Marjan. Prav za prav, cestu oko tog poluotoka su na samom rtu zagradili, pa sjeverni dio proglasili trim stazom. To znači da mogu svi koji bi se rekreirali, od trkača do hodača, rolera, skejtera, i nakraju, biciklista, slobodno ući. Ostali ne!


Tu je bila i česma s vodom, i to hladnom, pa sam se osvježio umivajući se.


Iako na slici hladovina izgleda dosta mršavo, ipak je djelovala dosta osvježavajuće. Ili je efekt onog umivanja na česmi imao produženo djelovanje.

Trim stazu na Marijanu možete vidjeti ovdje kao kratki film.

Prolaskom rta poluotoka cesta je sebi vratila status koji cestama inače priliči. Tu su, dakle i auti i autobusi, no u ne pretjeranom broju. Zanimljiv mi je bio neki oblik rikše kao turističke ponude za one koji su lijeni a imaju novaca.


Split ima više zgodnih plaža osim izvikanih Bačvica. Jedna od njih se nalazi na južnom dijelu Marjana.


Napuštajući Marjan ispred sebe sam naišao na, recimo, zapadni ulaz u luku koji mi je pružao pogled na grad Split i brdo Kozjak iza njega.


Čuvena Splitska riva, koja navečer kada malo vrućina popustu bude krcata ljudima, sad se pregrijavala na žarkom suncu.



Splitsku rivu možete vidjeti ovdje kao kratki film.

Trenutno je na njoj i meni bilo neizdrživo, pa sam spas potražio u kamenitim hladovinama starog dijela grada poznatog kao Dioklecijanova palača. Na putu do nje prošao sam pored zaštitnog znaka Splitskog festivala zabavne glazbe - Hotel Bellevue.


Prije no što ću, konačno, ući u labirint starih, uskih Splitskih kala, na rivi sam prošao pored još jedne od arhitektonskih ljepotica.


I konačno, ulaz u Dioklecijanovu palaču.


Odmah čim sam prošao tunel na gornjoj slici našao sam se na Voćnom trgu.


Prema internetu među Splićanima je poznatiji po svom neslužbenom imenu (Voćni trg), nego službenom imenu Trg braće Radić. Svoje "narodno" ime može zahvaliti činjenici da je tu nekad bila bučna i živopisna tržnica na kojoj su žene iz okolnih sela prodavale voće. Na susjednom trgu, zapadno od Voćnog, prodavalo se povrće. Trgom dominira veličanstvena palača stare obitelji Milesi iz 17. stoljeća sa spektakularnom baroknom fasadom, jednim od najboljih primjera tog stila u cijeloj Dalmaciji (na gornjem snimku, iza spomenika). Pred njom je, pak, smješten spomenik ocu hrvatske književnosti, Splićaninu Marku Maruliću, koji je bio jedan od najvažnijih mislilaca i intelektualaca 15. stoljeća.
(izvor: https://visitsplit.com/hr/511/vocni-trg)
Centar Splita je svakako Peristil.

Peristil možete vidjeti, a i čuti ovdje kao kratki film.

Prema wikipediji Peristil je kao središnji trg Dioklecijanove palače, smješten u dijelu u kojem je bilo izgrađeno nekoliko hramova, a bio je namijenjen caru Dioklecijanu, slavljenog kao živi sin Jupiterov. Car se pojavljivao pod arhitravnim lukom središnjeg dijela protirona, podanici su mu pristupali, klečeći mu ljubili skute njegova grimiznog plašta, ili pred njim padali ničice, ležeći cijelim tijelom na zemlji. Crvena boja granitnih stupova naglašava ceremonijalnu funkciju. Naime, od cara Dioklecijana purpur postaje bojom cara.
Gradnjom novoga gradskog trga s vijećnicom (Pjaca) u 13./14. st., Peristil postaje vjersko središte. Danas ga sa zapada zatvaraju palače splitskih plemićkih obitelji Grisogono, Cipci i Skočibušić, naslonjene na njegove autentične kolone i lukove. Svojim renesansnim i gotičkim stilom gradnje i same postaju spomenicima. (izvor: https://visitsplit.com/hr/528/peristil)
Odmah uz Peristil je smještena splitska katedrala.


Prema internetu Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Katedrala sv. Duje najstarija je katedrala u svijetu. U VII stoljeću carski mauzolej je pretvoren u kršćansku crkvu, uklonjeni su poganski idoli i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone i Anastazija, radnika, koje su pohranjeni u carev mauzolej.
(izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Splitska_katedrala)
Najveći trg u starom dijelu Splita je narodni trg. Nastao je krajem XIII i početkom XIV stoljeća kao posljedica naglog širenja grada. Splićani ga zovu Pjaca.
Istočni dio trga

Istočni dio trga predvečer

Na sjevernom dijelu trga smještena je stara gradska vijećnica (lijevo na donjem snimku).


Na zapadnoj strani trga je prekrasan hotel Central


Svi ovi trgovi su povezanim uskim, Dalmatinskim kalama. Osjećaj premale širine tih uskih, kamenom popločanih, ulica pojačan je visokim okolnim zgradama.








Iznad Dioklecijanove palače koji tren svog življenja posvetio sam monumentalnom spomeniku Grguru Ninskom.


Prema internetu, biskup Grgur je stolovao je početkom 10. stoljeća, a u povijesti je ostao upamćen kao gorljivi branitelj prava na korištenje hrvatskog jezika i pisma u služenju misa i za ostale potrebe. Nositelja najviše crkvene vlasti, nakon krunidbe 925. godine podržao ga je kralj Tomislav, no na crkvenim saborima 925. i 928. Grgur gubi tu bitku. Time ujedno ostaje bez pozicije ninskog biskupa i dobiva mjesto skradinskog biskupa, a vrhovna crkvena vlast prelazi u ruke splitskog nadbiskupa. Ipak, hrabri Grgur u narodu je ostao zapamćen kao junak te mu se naš slavni kipar Ivan Meštrović u 20. stoljeću odužio serijom velikih spomenika. Po jedan se nalaze u Varaždinu, Ninu i Splitu, pri čemu je potonji svakako najpoznatiji. (izvor: https://www.putovnica.net/odredista/hrvatska/split/sto-posjetiti-znamenitosti-u-splitu/spomenik-grguru-ninskom-u-splitu)
Vrućina me već dobrano umorila, ali vremena do kraja dana je bilo još dosta. Stoga sam nešto vremena utukao pijuckajući jedno točeno na Narodnom trgu, ili na Pjaci kako bi lokalci rekli.


Nakon odmora na Pjaci, i tjelesnog i duhovnog, krenuh polako prema željezničkom kolodvoru.
Pri prolazu kalama pažnju mi privuče kuća koja je bile veće visine nego širine. Umjesto krova, na kući je bila raskošna terasa s palmom.


Ponovo sam prošao rivom koja je bila čudno obasjana niskim suncem.


Inače zanimljiva zgrada Lučke kapetanije Split obasjana niskim suncem izgledala je stvarno prekrasno. Tu ljepotu dodatno je ukrašavao stari, rustikalni brod.


I to je to što se Splita tiče. Ciklokompjuter na biciklu mi pokazuje da sam za zujanje po Starom Gradu i Splitu potrošio 27 km. Nije puno, al' čovjeka veseli.
Evo prilažem još dva snimka kolodvora koje sam snimio skraćujući vrijeme do polaska vlaka.


Pogled na kolodvor iz vlaka

Od dogodovština vezanih za HŽ i njihov vlak za metropolu lijepe naše napomenuti ću samo dvije.
Prvo, kasnili smo u polasku preko 10 minuta jer nakon signala za polazak, koji je dao željeznički autoritet s crvenom kapom, jer jedan od konduktera u vlaku nije potvrdio taj znak. Stoga je ovaj s crvenom kapom polako, kao da je na korzu, prošetao peronom duž vlaka ne bi li pronašao nestašnog konduktera. Kad ga je, najzad, pronašao i kad je ovaj s kiselim izrazom lica dao taj traženi znak, vlak je konačno krenuo. I sve to bez trunka nervoze i sekiracije, polako i opušteno. Pa ima vremena, kud se žuriš!?
Drugo, ovaj put sam, što se tiče gužve, imao sreće, pa sam odjeljak u vagonu dijelio sa samo jednim suputnikom. Stoga smo se, svako na svoju stranu, pružili preko tri sjedala i spavali snom pravednika.
U Zagreb smo stigli sa „samo“ 20 minuta zakašnjenja, pa sam imao 5-6 minuta da se biciklom odvezem do slijedećeg vlaka koji je bio malo niže, ali na istom peronu. Došavši do zadnjeg vagona pitao sam konduktera koji je vagon za bicikle, na što mi je odgovorio da brzo bicikl, i sebe, uguram u ovaj posljednji , jer vlak samo što nije krenuo. I stvarno, kao da su mene čekali, jer je odmah potom vlak krenuo. Priznajem da mi je ovo malo popravilo dojam o HŽ-u.
Dojam je dodatno popravljen dozvolom konduktera da ostanem u ovom vagonu bez obzira što je to bio vagon I razreda. Eto, bicikl i ja se, sa kartom II razreda, vozimo u I razredu. To se može dogoditi samo kod HŽ-a.




I baš kad sam pomislio da je ovo putovanje gotovo, i da mi samo ostaje rutinski povratak iz Nove Gradiške do Požege, kad ono iznenađenje!
Ono silno jugo od jučer nije bila osobina čudnog vremena samo na moru. Ovdje se ta promjena vremena pokazala u krajnje kataklizmičkom obliku. Kad sam došao kući, od svoje životne suputnice sam doznao da je jučer tako puhalo, sijevalo, grmjelo i padalo da je još samo falilo Noa sa svojom arkom koji krstari u potrazi za dvoje po dvoje putnika.
Posljedice toga sam vidio biciklirajući tih zadnjih 30-tak km.
Na prijevoju iznad sela Baničevac vodena stihija je toliko zemlje nanijela na cestu da ju je bager morao sklanjati. Umorni bager nakon obavljenog posla se sklonio u stranu u očekivanju slijedećih cestara koji će i ovo ukloniti sa ceste. Ne bi bilo dobro kad bi neko od auta zakočio na ovom tankom sloju zemlje na asfaltu.




U nastavku vožnje ne na jednom mjestu sam naišao na tragove bujice kraj ceste koja je bila narasla skroz do ceste ili se čak prelijevala preko nje.




Iza sela Zakorenje cesta prelazi potok, ili omanju rijeku Orljavicu. Prema do zemlje sagnutim stablima mladog drveća može se zaključiti o silini jučerašnje bujice.


Eto to bi bio neočekivani kraj jedne prekinute vožnje. Ipak, što vrijeme više odmiče, sve sam zadovoljniji s njome. Bože zdravlja, pa ću otići i treći put i završiti priču o otoku Hvaru.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv