Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 29.01.2024.

Blidinje II dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

03. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje i ovdje (mapa je u dva dijela).

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Probudio sam se iza 6 zbunjen pitanjem jesam li se dovoljno odmorio.
Već prije 7 počeo sam s okretanjem pedala. U stvari nije bilo potrebe za njihovom vrtnjom jer sam dobio na dar lagano spuštanje u ugodno svježe jutro. Taj spust sam si zaradio sinoć vozeći se uzbrdicom. Ponovo sam došao do crkve jer sam sinoć preko puta nje uočio pekaru, te se u njoj opskrbio doručkom. Sjeo sam na klupu ispred crkve i obavio taj prvi dnevni objed.
Krenuo sam polako prema zapadu. Čini mi se da je ulica kojom sam vozio glavna ili blizu tog statusa, jer je dosta ljudi bilo na njoj, a i slijedeći snimci možda će to potvrditi.
Nisam mogao odoljeti pa proći mrtvo-hladno pored velike, ogromne žalosne vrbe koja se obilato kupala u zrakama jutarnjeg sunca.

Blizu te vrbe je zgrada Doma kulture sa datumom nastanka grada.

Prema wikipediji Žepče se prvi put spominje 14. listopada 1458. godine u povelji Stjepana Tomaša, te je taj nadnevak uzet za dan općine Žepče.
Iza Doma kulture je Ferhat-Pašina džamija, nakon obnove otvorena 2006. godine (izvor: medzlis-zepce.info)

Zanimljiva mi je bila sahat kula spojena s višekatnicom. Potraga po netu za bilo kakvim saznanjem o građevini nije mi urodila plodom, stoga evo vam samo moja fotografija.

Da drže do ekologije i svega što ima eko prizvuk stanovnici ovog grada su pokazali dekoracijom cjevovoda (možda toplovoda) koji je išao preko i duž potoka Bljuva.




Džamija u Gornjoj Mahali (tako se zvanično zove) nakon obnove otvorena je 2005. godine (izvor: medzlis-zepce.info)

Zanimljivi su mi ovi drveni minareti (tornjevi), tipični u Bosni za starije džamije.
Pustio sam mislima da mi vrludaju kud-koja dok polako i dokono okrećem pedale i lijevo-desno promatram grad. Iz tog fluidnog vrludanja prenuo me je putokaz koje je usmjeravao one koji žele doći do željezničkog kolodvora, odnosno stanice, kako se on u Bosni naziva.



Vidljiva je friška obnova kolodvorske zgrade.
Prije napuštanja grada osvrnuo bih se malo na njegovu statistiku.
Sam grad je 1991. godine imao 5 571 stanovnika do je taj broj 2013. bio 5 460 što je minimalno smanjenje za skoro 2%. Situacija na širem području je slijedeća: 1991. godine 22 960, a 2013. 30 219 stanovnika. (izvor: wikipedia)
Dakle, iznenađujući porast od čak 31% !!!
Priznajem da me je ovo iznenadilo, i jako i ugodno. U letargiji opće depopulacije na samo u Bosni nego i šire, sresti ovakav podatak je stvarno nešto izuzetno i hvale vrijedno (eto dokle smo došli – nešto što bi trebalo biti normalno i „ništa posebno“ sada izgleda izuzetno i hvale vrijedno).
Na izlazu iz grada provlačio sam se lokalnim ulicama dok ih je bilo, no na kraju sam ipak morao na magistralu M17. Razlog tomu je što slijedećih 18-tak km nemam nikakve alternative, pa je ovo jedina cestovna prometnica dolinom rijeke Bosne.

Uhvatio sam trenutak na gornjem snimku bez (veće) gužve prometala, pa se u potpunosti može osjetiti lepršavost osunčanog ljetnog jutra. Također se primjećuju brda koja su strmija i bliža nego ona što su bila jučer, a cesta se ovdje zbila uz željeznicu jer je iza nje već rijeka.
Kao pravi, realni prikaz gužve na tih 18-tak kilometara prilažem slijedeći snimak, mada sam ga snimio iz nekog drugog razloga.

Taj drugi razlog su raštrkana naselja na padini brda koje se vidi iznad ceste, u daljini. Zoomom sam si približio neko od njih.

Eto, gdje sve čovjek nađe mjesta za život!
Ne znam koji bi me prizor toliko iznenadio koliko ovaj kad sam pored magistrale ugledao friško dotjeranu lokomotivu sa putničkim vagonom. Da bi došao do njih morao sam proći ispod natpisa „Golubinjski dućani“.

Na web stranici oslobodjenje.ba našao sam slijedeće:
U Golubinji kod Žepča nastaje neobična i lijepa priča, čiji je kreator Mladen Cvitanović, 63-godišnjak rođen u tom kraju koji od 1969. živi u Norveškoj. Čovjek koji je zaradio penziju radeći tri i po decenije na naftnoj platformi, odlučio je investirati u rodni kraj.
- Želim u Golubinji napraviti nešto posebno. U Norveškoj postoji izreka Ide k’o na šinama, zato sam kupio lokomotivu u zeničkom ArcelorMittalu, a kasnije i vagone u Zagrebu. Moj pokojni djed Ilija je poginuo na željeznici i ovo s lokomotivom i vagonima na neki način činim u njegovu čast. Mom ocu Marku je bilo 14 godina kada se to desilo, a i dan-danas priča da još nije bilo veće sahrane u Golubinji nego što je bila mog pokojnog djeda, ispričao je Cvitanović.
Stvarno, svaka čest na entuzijazmu.
A sad da vidimo vagon i lokomotivu.

Meni je posebnu, i najveću, pažnju privukla lokomotiva.

Munjevito, istog trena, vratila me je 50 i više godina unazad kada sam kao desetogodišnjak sa prozora našeg stana (smještenog na drugom katu i preko puta kolodvora) promatrao jednu ovakvu lokomotivu kako manevrira sa vagonima po kolodvorskim tračnicama. I samog sebe sam zaprepastio kad mi se u svijesti javio miris njenog dima kojeg sam osjetio pri posjeti oca koji je radio na kolodvoru.
Inače radi se o parnjači serije 62. Proizvodnja tih lokomotiva započeta je u SAD tokom II svjetskog rata i određeni broj ovih lokomotiva je isporučen kao američka pomoć pojedinim evropskim željezničkim upravama, pa tako i Jugoslaviji. U periodu od 1956. do 1959. godine tvornica lokomotiva iz Slavonskog Broda je za potrebe JŽ proizvela još 23 lokomotive, a u periodu od 1952. do 1961. godine, još 67 lokomotiva za potrebe industrije.
Sve prođe pa tako i tih 18 km. U mjestu Topčić Polje pozdravio sam M17 i skrenuo na lokalnu cestu. Vratio sam se idili mira i tišine koju rijetko remeti neki auto, pa se mogu duhom i tijelom posvetiti ambijentu kroz koji lagano klizim.

Vozio sam tom idilom 3-4 km i stigao u mjesto naziva Nemila (čudan naziv, ne-mila!?) gdje sam odlučio napraviti dužu pauzu.

Sunce je dobrano grijalo pa sam mjesto za pauzu našao u hladovini lijevo od parkiranog Punta na gornjoj slici. Dok sam odmarao u hladovini grickajući breskve, pažnju mi privuče pas u kućici u susjednom dvorištu, kome se nije dalo izlaziti na sunce, već me samo motrio oštrim pogledom.

Kad mi je odmora bilo dosta, nastavio sam prema Zenici, s tihom nadom da se situacija na prometnicama ovog kraja promijenila u odnosu na onu prije 13 godina kada je izgledala ovako

Moju molitvu, ovaj put u obliku nade Svevišnji mi je uslišao tako da sam zatekao slijedeću situaciju na prometnici kojom sam vozio

Za informaciju, gore desno na ovom podzidu je željeznica.
Dobro, asfalt na cesti mi je olakšao vožnju u odnosu na onu ranije, ali sve ima svoju cijenu. Trenutno, što se mene tiče ona je bila u ne baš jakom, ali upornom, dosadnom i deprimirajućem vjetru u lice. Zajedno sa žestokim grijanjem „onog gore“, to mi je znatno utuklo moj duh. Očigledno da se nisam potpuno odmorio od jučerašnje vožnje. Vjetar me je pratio, ili bolje rečeno kočio sve do Zenice, pa mi je preostalo jedino da ga stoički podnosim, i koliko god mogu, ignoriram.
Kod mjesta Vranduk rijeka Bosna obilazi brdo a s njom to čini i ova lokalna, „moja“ cesta. Željeznici, magistrali M17 i budućoj autocesti (koja je u izgradnji) se žuri pa oni to savladavaju tunelima. Svako svojim.
Za željeznicu i M17 ne znam, ne vidim ih, no zato sam prošao ispod (buduće) autoceste koja elegantnim mostom prelazi preko rijeke i „moje ceste i, pretpostavljam, gubi se u tunelu.

Tu je bilo građevinske mehanizacije, bauštelaca i kojekakve opreme. Očigledno da se dotjerivanje mosta zahuktalo ma maksimalni nivo. Čak se i „moja“ cesta izgubila pretvorivši se u uski prteni sokak. Čak je na njemu bila i signalizacija za naizmjenično propuštanje prometa.
Odahnuo sam nakon stotinjak metara ponovo se vrativši u idilu okoliša nedefiniranog vremena.

Ono malo kuća o obliku bijelih točkica na brdu na gornjoj slici je mjesto Vranduk.
Kad sam mu se približio, izgledao je ovako

Za razliku od prošlog putovanja prije 13 godina kada smo se moj suputnik i ja popeli do tvrđave, ovaj put sam odustao od toga, pa sam produžio cestom i našao se ispred – tunela.

Da on nije djelo ruku suvremenih graditelja dokazuje fotografija Vranduka s ovim tunelom iz nekih davnih dana koju sam posudio sa facebook.com/zenicani

Kad sam već spomenuo taj M17 (valjda me je čuo ili osjetio) nakon prolaska Vranduka (ja kroz mjesto tog imena, a M17 tunelom tog imena), on se pojavio na svjetlu dana taman nakon izlaska iz svog tunela. „Moja“ cesta prolazi njegovim portalom.

U skladu s navedenim na gornjoj slici lijevo dolje je M17, a desno je „moja“ cesta.
Opet slijedi moja opčinjenost mjestima razbacanim po obroncima okolnih brda pa sam ono na gornjoj slici u sredini „privukao“ zoomom.

Opet sam se vratio na situaciju sličnu kao i prije Vranduka.

Prije 13 godina ovdje je situacija bila ovakva

Dakle, nije bilo asfalta, ali nije bilo ni vjetra u lice. Taj vjetar, zajedno s vrućinom, a i zaostalim umorom od jučer, stvarno me je ubio u pojam. Obećanje koje sam dao samome sebi da ću napraviti poduži odmor kada stignem do Zenice pomoglo mi je da izdržim.
Čak me i gore-dolje situacija na cesti kada sam došao 3-4 km prije Zenice nije (pretjerano) ubila u pojam. Kao Job iz one biblijske priče, stoički sam trpio nedaće vjerujući da Svevišnji zna što radi, te to što me „muči“ ovdje znači da će mi negdje drugdje olakšati. Razvoj događaja će (mi) pokazati da sam bio u pravu.
To gore-dolikanje nije bilo dugačko, od 300-400 metara do, recimo 700-800, no vožnja po njima, uz dosta jaku vrućinu, stvarno je bila zamorna. Uglavnom sam na lokaciji „gore“ od tih gore-dolikanja pravio kraću ili dužu pauzu. Duža je bila ako sam uspio pronaći hladovinu kao ovu na primjer

Ručnik kojim sam brisao znoj (ono crveno) i vlažna do mokra majica (ono zeleno) su se u tim pauzama sušili, koliko je to bilo moguće za kratko vrijeme pauze. Na tim „gore“ stajalištima nastojao sam pronaći kakav-takav suvisli pogled kroz zelenilo na grad. Pri tome sam uspio snimiti dimnjake željezare i širu okolicu Zenice.



Biće da sam postao pretjerano izbirljiv, jer nakon poduže „gore“ i jednako takvog „dolje“ na moje iznenađenja našao sam se u samome gradu.

Zastao sam za trenutak zatečen neočekivanim, te predahnuo u hladovini koja me je dodatno fascinirala biciklističkom stazom. „Zalijepio“ sam se za njih (i za hladovinu i za stazu) te napravio đir gore-dolje po gradu. U stvari nije bilo „gore-dolje“ već je sve bilo (vodo)ravno jer je staza išla uz rijeku. To „gore-dolje“ više u obliku „tamo i nazad“ jer, da sam odmah krenuo u nastavku vožnje prema Kaknju grada ništa ne bi vidio. Dobro sad, ni ovako nisam baš puno toga obišao, no i ovo malo me je potpuno zadovoljilo da steknem dojam o Zenici kao gradu kojeg obavezno treba probiciklirati.
Rijeka mi je bila s desne strane i nju sam uglavnom promatrao. Izuzetak je bio mastodont građevinski, pravi velegradski neboder. Eto, kad već nisam snimio panoramu grada, barem neki njegov djelić.

Baš mi je bilo fino voziti uz rijeku. Obale rijeke fino dotjerane, a preko nje više mostova. Neki su pješački…

…a neki za promet svim i svačim



Kod ovih zadnjih impresioniralo me je raskošno cvijeće na ogradi mosta.
Da je Zenica zaista bike-friendly pokazuje mi biciklistička staza i uz obalu rijeke.

No, ono što me stvarno dojmilo u ovom gradu, i ostavilo, što se ono kaže paf, su posebni „stanovnici“ koji su obitavali na rijeci.
To su bile divlje patke…





…i čaplje. Prvo jedna…(crveno zaokruženo)



…a evo i druge (crveno zaokruženo).



Dakle, stvarno nevjerojatno!!!
Vidjeti čaplju bilo gdje u prirodi, pogotovo uspjeti ju snimiti, za mene je to stvarno doživljaj. No vidjeti tu pticu u centru velegrada kako mirno pozira, e to je nešto posebno na desetu potenciju.
Drugo potpuno, totalno iznenađenje ovog grada je slobodan wi-fi na nivou cijelog grada. Nigdje na ovom putovanju, čak ni u Sarajevu, nisam imao takav luksuz. Odmah sam to iskoristio pa sam se svojoj najboljoj, najljepšoj, naj…životnoj suputnici javio i u slici i u riječi uz pomoć mobitela.
Vozio sam obalom dokle mi se dalo, te se okrenuo i, vozeći stalno uz rijeku izašao iz grada. Jasno, negdje usput se biciklistička staza preobrazila u običnu cestu.
Prije nego stavim točku na i što se Zenice tiče evo malo statistike njenih žitelja.
Sam grad je 1991. godine imao 96 027 stanovnika, da bi taj broj 2013. pao na 70 553. Dakle pad za 26%. Što se tiče šire okolice, 1991. je bilo 145 517 stanovnika, dok je taj broj 2013.godine pao na njih 110 663, što je smanjenje za 23%. (izvor: wikipedia)
Dvije su me stvari ovdje malo iznenadile. U nekoj općoj (da ne velim svjetskoj) tendenciji odlaska u megapolise, očekivao sam da će sam grad barem zadržati broj stanovnika, ako ne i povećati ih. Drugo što mi je neobično je to da je pad stanovnika veći u samome gradu nego u okolici, ne puno ali ipak pad.
Nakon napuštanja Zenice nastavio sam voziti lokalnom cestom sa standardnom „pratnjom“ – promet nikakav, a okoliš više nego atraktivan. Uglavnom, divota za voziti (da sunce ne žeže tako silno bilo bi još bolje, ali što ćeš, treba prihvatiti takvo kakvo je i nastaviti s pozitivom u duši).
Zastao sam, te otišao na lijevu stranu ceste snimiti osobitost koja će me, manje ili više pratiti sve do Sarajeva.

Dakle s desna na lijevo: „moja cesta, pa željeznica Šamac – Sarajevo (i dalje do Ploča), pa famozna magistrala M17, pa rijeka Bosna, te na kraju autocesta (koridor Vc). Sve navedeno treba nekako smjestiti, stisnuti između padina okolnih brda. Kako će se kasnije pokazati to nije ni malo lako, niti jednostavno.
Opet ta moja fasciniranost razbacanim mjestima po obroncima okolnih brda. ovaj put zoom je obuhvatio i autocestu, a zatim još jači zoom (približavanje motiva tehnikom objektiva fotoaparata).



Nekih 3-4 km nakon Zenice prostor doline rijeke Bosne se sužava pa je potrebno da se neko makne u stranu. Autocesta (koridor Vc) to rješava odlaskom u brdo (tunel, a „moja“ cesta podizanjem na višu etažu. To podizanje mi daje priliku za pogled na okolicu „s visine“.

Dolje ispod mene vidi se željeznica, pa M17, zatim Bosna, te skoro okomita litica uz koju se provlači rijeka. Ovdje se nalaze Janjički slapovi na rijeci Bosni.





Prema zenicablog.com na rijeci Bosni u kamenom koritu, između dvije Janjićke ade uzvodno od zeničkog naselja Janjići nalaze se prekrasni slapovi. Četiri su glavne poprečne kamene pregrade u koritu rijeke Bosne. Postoje mišljenja, da jedan dio vode rijeke Bosne ponire malo ispred slapova i vraća se u riječno korito blizu naselja Janjići. Ovo mišljenje se zasniva na tome, što za sušna vremena, vodotok Bosne na Janjićkim slapovima bude jako malog protoka u odnosu na protok vode prije slapova. Slapovi počinju na koti 346 m/m i protežu se dužinom cca 550 m, uz pad cca 11 m.
Nakon slapova „moja“ se cesta spustila do nivoa M17, te nastavila paralelno s njome. Čudna mi je bila situacija da dvije ceste tako blizu idu jedna uz drugu, a opet promet nema šanse prijeći s jedne na drugu. Kao dvije posvađane ljepotice koje su u svojoj ozlojeđenosti toliko zadrte da se uzajamno ignoriraju mada su tek prst-dva jedna pored druge.

Dolaskom na raskrižje sa kojeg se skretanjem desno nastavlja prema Travniku, „moje“ je ceste nestalo. Trenutak-dva trajala je dilema u meni da li skrenuti prema Travniku, a potom prema željezničkoj stanici Lašva te iza nje nadati se da postoji neki most koji će me vratiti na lokalnu cestu za Kakanj. Iako sam ranije, dok sam bio uljuljkan udobnostima moga stana, pri planiranju i analizi ovog putovanja računao na tu mogućnost, sada već pomalo načet vrućinom i zaostalim umorom od jučer ipak sam od toga odustao. Izabrao sam pouzdaniju, a i bržu opciju vožnje M17, pa uz povećani promet. Bio je stvarno povećan, no ne pretjerano, pa sam dosta brzo prevezao tih 3 km do raskrižja. Na njemu su vozila pokretana motorom otišla na autocestu, a ja ponovo na lokalnu koja je odmah pristala da ju zovem „mojom“.
Promet, dakle nikakav, no sunce žeže na maksimum. Prvo sam osjetio umor, no tren kasnije i glad. Pogledavši na sat (pola dva) zaključih da je vrijeme za ručak. Iako do Kaknja imam još 10-tak km odustao sam da što prije dođem na odredište (pa ima još dosta do kraja dana) nego sam počeo s potragom mjesta za ručak.
Cesta me je vodila kroz nenaseljeno područje tako da se nigdje nije naziralo nikakvo suvislo mjesto koje bi bilo dovoljno dobro za dužu pauzu. Osim što nije bilo kuća, nije bilo ni šume, stabla jednog barem, da bi bila kakva-takva hladovina. Suprotno tomu, dok sam promatrao to bespuće što se mjesta za ručak tiče, u meni se javi želja da bi bilo baš fino da na ovoj vrućini i žegi nađem mjesto sa klupom u hladovini i česmom pored sa hladnom, čistom vodom.
Nisam se čestito stigao ni prekoriti zbog te raskošne i malo vjerojatne želje, koja je u potpunoj suprotnosti s realnošću oko sebe kad ugledah ovo

Bio je to kiosk za prodaju voća i voćnih prerađevina, očigledno napušten već dulje vrijeme.

Jesam li tražio hladovinu? Je li ovo hladovina? Jest i to dobra!
Jesam li tražio klupu? Jesu li ovo klupe? Pa, 'ajde de, moglo bi se reći, no ono treće u mome zahtjevu je interesantnije, jer pored ovog malog kioska bila je – česma!

Da, da, prava česma sa pravom kristalno čistom i hladnom vodom.
Zapanjen sam stajao neko vrijeme ne shvaćajući kratkoću vremena koje je prošlo od želje u meni do realizacije pored mene. Znam, znam, netko će reći čista slučajnost, no u svom već poodmaklom životu mnogo, mnogo puta sam se uvjerio da nije to tako jednostavno.
Albert Einstein je jednom prozborio da je slučajnost izlika za Božje postojanje.
Nakon što sam se pokrenuo od paralize prouzrokovane navedenim iznenađenjem, te prao sam ruke i lice darom Božjim u obliku hladne vode nisam se mogao oteti utisku da nisam sam. Prisustvo Njega ću na ovom putovanju i te kako osjetiti još više puta, tako da vas molim lijepo – nemojte pričati o slučajnosti. Barem ne meni.
Nakon ručka još sam neko vrijeme uživao u ovom mjestu koje je meni izgledalo kao ekskluzivni restoran sa pet zvjezdica, da bi se ipak pokrenuo i nastavio s okretanjem pedala.
„Mojoj“ cesti sada se pridružila autocesta.

A ta „moja“ cesta je izgledala kao prava magistrala, poširoka, blagih krivina. Čak je i crte uz rub imala, tako da je mogla bez imalo stida slijediti svoju suputnicu koja je bila s druga strane ograde. Jedino što na njoj nije bilo prometa, no to mi nije smetalo, naprotiv!
Odmoran, namiren i osvježen prepustio sam se impresiji okoline kad me iz tog fluidnog, ali i ugodnog lelujanja i osjećaja „probudi“ tabla s natpisom

„Kartu čitaj, a seljaka pitaj!“ Tako sam i ja, nakon dolaska do raskrižja gdje sam trebao ili lijevo ili desno, svratio do terase obližnjeg kafića i pitao za motel Tiron. Sa večerašnjim mjestom moga noćenja bilo je lakše nego za onog sinoć, jer su mi ga moji sugovornici pokazali. Motel se nazirao s druge strane rijeke.
Prvo sam prešao most, odmah iza njega skrenuo desno i nakon 200-tinjak metara se našao ispred motela.

Moja soba je bila uz balkon gore lijevo, kako će se kasnije ispostaviti.
Ljubazna recepcionarka je mjesto za moj bicikl našla u nekom hodniku.

Situaciju joj je kompliciralo nepostojanje utičnice, što sam ja riješio komentarom da ću bateriju skinuti i u sobi je puniti.
Soba mi je, kako već rekoh, bila na drugom katu.

Izabrao sam ležaj lijevo na ovom duplom krevetu. Navečer sam stavio punjač i bateriju bicikla na punjenje (vide se na noćnom ormariću, lijevo od „mog“ jastuka)
U sobi sam imao televizor (koji radi), pa čak i hladnjak.

Hladnjak je ono ispod košare.
S guštom sam se istuširano u tuš kabini ostakljenog zida, Iako je bilo tople vode u izobilju, nakon ovog vrelog dana nije mi baš puno trebala.

Nakon tuširanja jedno vrijeme sam odmarao gledajući lokalni program na televizoru.
Obzirom da je do večeri još dosta, odlučio sam malo obići grad, kojeg sam snimio s balkona svoje sobe.

Uzeo sam bicikl i krenuo u obilazak grada. Prvo sam se vratio do mosta kojeg sam prešao pri dolasku.

Provozao sam se ulicom koja mi je izgledala kao glavna ovog grada. Dojmila me je raskošno uređena biciklistička staza.

Isto tako je raskošno obojan prijelaz staze preko ulice.



Sreo sam u gradu i par mega nebodera

Bio je tu i pravi suvremeni shopping centar.

Kakanj je rudarski grad pa nije čudo što se u njemu nađe ovakvo što

Još jednom sam sreo lokomotivu serije 62. Biće da je takvih bilo dosta u Bosni.

Prošao sam pored gradske džamije…

…pored koje je bila sahat kula

Nisam uspio na netu naći podrobnije informacije u vezi ovih dvaju građevina.
Iako je bio smiraj dana sunce je i dalje nemilice pržilo, pa sam odlučio vratiti se u hladovinu svoje sobe. Zastao sam na mostu i snimio rijeku nizvodno.

Ovom cestom prikazanom desno na gornjem snimku došao sam u ovaj grad nakon onog prolaska table na kojoj je pisalo „Kakanj“.
Nakon izležavanja u hotelskoj sobi i buljenja u televizor, u suton, kada se vrućina konačno povukla, odlučio sam malo prošetati po gradu. Nisam baš puno odmakao od motela, tek stotinjak metara kad naiđoh na – konobu.

Svratih u nju i potražih jelovnik.

Sinoć sam si za večeru priredio samo juhu, pa sam jutros odmah na početku dana morao doručkovati. Radi toga odlučih sada spremiti u sebi malo više „goriva“, pa sutra termin za doručak malo dulje prolongirati nego jutros.

Izabrao sam nešto pohano s pekarskim krumpirom i iznenadio se kako je to bilo ukusno. Pohane šnicle kao da su, na kraju, kuhane na pari, prosto su se topile u ustima. Neočekivano ukusan objed.
Današnji iznos prijeđenih kilometara je

Prije odlaska u prostranstvo snova pogleda sam vremensku prognozu na TV-u koja me je uvjeravala da će sutra biti još veća vrućina nego danas, dok prekosutra slijedi „prolazno osvježenje“. To me nije zabrinulo jer sam računao na to, te po „planu i programu“ prekosutra je day-off što se bicikliranja tiče.
Dok je ondašnji ja postupno i polako padao u san, ovaj ja, koji piše ove retke, htio bih napomenuti par podataka koje je pronašao na wikipediji o ovom gradu.
Ime Kakanj se prvi put spominje u darovnici kralja Dabiše, koji je vojvodi Hrvoju Vukčiću darovao selo Kakanj u Župi Trstivnici kao zasluge u borbama protiv Osmanlija u povelji od 15. aprila 1392. godine. Kasnije se spominje u defteru Bosanskog sandžaka 1468. godine kao naselje sa oko 90 domaćinstava. Staro povijesno jezgro grada Kaknja se nalazi u naselju koje danas nosi ime Donji Kakanj; Donji Kakanj je još u tursko doba bio sjedište suda i pazara. Rudnik Kakanj je osnovan 1900. godine. U narednih 100 godina Kakanj se ubrzano razvijao bez urbanog planiranja.
Što se stanovnika tiče njih je u samome gradu 1991.godine bilo 12 008, da bi se taj broj 2013. godine smanjio na 11 796. Kad se malo računa dođe se do podatka pada stanovnika za malih 1,7%. Što se šireg područja tiče broj stanovnika navedenih godina se smanjio sa 55 950 na 37 441, što znači a je pad stanovnika za 33%. (izvor: wikipwdia)
Dakle, drastični pad u odnosu na sam grad.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv