Pero i njegov bicikl

utorak, 16.11.2021.

Una - Opet prvi dan 2021

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Opet prvi dan

Slike s opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Tog jutra me moja jedina vozila malo dalje od Novske, sve do Hrvatske Kostajnice. To iz razloga što zaključih da između ta dva grada nema baš puno vrijednog za ponovo vidjeti, a i kilometraža će mi biti smanjena.

Osim toga ne samo u startu već i u cilju današnja je vožnja skraćena u odnosu na onu od prije dvije godine, jer mi je današnji cilj Bosanska Krupa.
I tako negdje iza 9 ujutro lagano okrećem pedale vozeći kroz Kostajnicu ne mogavši se oteti utisku kao mi izgleda da sam još jučer vozio ovuda, mada su prošle dvije godine.
Mada sam si rekao da nema smisla ponovo snimati prizore snimljenih u toj vožnji od prije dvije godine, impresioniran ponovo viđenim prizorima ipak nisam mogao hladno proći pored njih. Stoga Te molim, dragi čitatelju, ne zamjeraj mi pretjerano, te imaj obzira prema mojem slabašnom karakteru, jer , eto, on jedno odluči, a drugo čini.
Tako sam snimio Unu u Kostajnici, obilato raširenoj tako da su se na njenim adama raskošno raširila visoka stabla, jer je, pored sunca, fine, čiste vode bilo na pretek.


Na izlazu iz Kostajnice ponovo mi se s desne strane, negdje gore pridružila željeznica. Kako sam se u međuvremenu ponovio za novi mobitel koji, za razliku od starog na sebi ima dva objektiva, uspio sam željeznički vijadukt ovaj put strpati u kadar. To mi je omogućio onaj drugi, ultra širokokutni objektiv.
U nastavku vožnje snimih staru i izgleda mi napuštenu kući tipičnu za ove krajeve.


Inče to je jutro bilo dosta svježe, a blizina vode ga je činila još svježijim. Svježina se provukla i iza popodneva zbog oblaka koje je sunce uspjelo rastjerati tek oko dva sata. Zbog toga na gornjim,a i na donjim snimcima izostaje sjena.


Zanimljivo, nije bilo daška vjetra tako da uz minimalni promet imao sam neki nadnaravni osjećaj kao da plovim u snu.
Na nekom od odmorišta na sporednoj cesti tek kad sam stao iznenadio sam se kad sam vidio ograđeni prostor s ovcama. Prema izrazima na njuškama ovaca čini mi se da je iznenađenje bilo obostrano.


Mir, tišina, navedeni izostanak prometa učinili su da mi misli odlutaju te ih je u stvarnost vratila iznenadna tabla na kojoj je pisalo "Dvor". Zar već !?
Zadovoljan činjenicom da sam došao do ovog mjesta prije očekivanja, kao i prije dvije godine popeo sam se stazom do parka u centru.
I dalje ljudi na kapaljku, i dalje zlokobno pusta, ogromna i napuštena, zgrada srednje škole.


Iz neke mješavine nostalgije i mazohizma snimio sam mjesto parka gdje sam onomad podigao šator i prenoćio.


Učinilo mi se da je drveće malo prorijeđeno, a tome zaključku je doprinijelo i tlo bez trave koje odaje da se nešto prekopavalo čupalo i sadilo.
Obilazeći park na jednoj od kuća poredanih oko njega snimio sam naziv trga, očigledno ostavštine od "one" države.


Nakon prolaska pored vijećnice, koja se isto kao i sve ostalo nije promijenila za ove dvije godine, spustio sam se u centar mjesta i produžio prema graničnom prijelazu.
Na granici sam pitao, za svaki slučaj, da li ću imati problema kad se budem vraćao u Hrvatsku ako pokažem Covid putovnicu. Negativni odgovor me umirio, te sam spokojno (opet) ušao u Bosnu. U Bosanskom Novom opet gužva, te sam nakon promjene novca u konvertibilne marke u nekom mjenjačnici oblika trafike, brzo nastavio vožnju.
Tek na izlazu iz grada sjetih se da nemam nikakvog snimka za uspomenu, te snimih barem njegovu provinciju.



Opet željeznica tik uz cestu, no nakon nekog vremena cesta je odlučila promijeniti stranu. To nije učinila "cestovnim željezničkim prijelazom" već vijaduktom. Kako sam se uz pomoć njega malo odigao od okoline, bila mi je zgodna prilika za snimiti situaciju ispred sebe.


Prošlo je dosta vremena od jutrošnjeg doručka, pa je trebalo pronaći mjesto za ručak. Dugo mi je bilo voziti do Bosanske Otoke, a opet bih volio pronaći nekakvu klupu, da ne jedem baš na zemlji ili stojeći.
Bio sam dovoljno strpljiv i uporan pa sam željeno i pronašao.
Selo Rudice smješteno je na poširokoj ravnici kraj Une. Ravnica je bila dovoljno široka da se osim ceste i samog sela nađe mjesta i za željezničku stanicu. Vozeći pored nje s desne strane prošao sam pored stanične zgrade, stao i vratio se do nje, obišao je i od strane kolosijeka uz zgradu pronašao ono što sam tražio – klupu za ručak.


Nakon ručka podmiren, sit i zadovoljan nastavio sam dalje. Još uvijek sunce je bilo zaklonjeno oblacima, te je i dalje relativno svježe. Slijedeće što sam očekivao su bili prvi veći, ozbiljniji slapovi na Uni. Zbog prošle vožnje ovim krajevima naučio sam da su ti slapovi tik ispred Bosanske Otoke. Kad sam stigao do njih, tek sam ih na brzinu snimio s ceste, jer su detaljnije obrađeni pri vožnji od prije dvije godine.


Nedaleko od tih slapova, kako već rekoh, stigao sam do Bosanske Otoke i mostom prešao na drugu stranu Une.



U centru mjesta pronašao sam manji park s klupama. Konzumirani ručak je učinio svoje pa mi se prispavalo, a za to bi mi trebala klupa. Ovdje sam je i pronašao, no oko tog malog parkića bile su prodavaonice, banka, pošta…očigledno svojevrsni centar mjesta. Zato je bilo i dosta ljudi, pa me je bilo stid sada, onako klošarski ispružiti se na klupi. Stoga sam nakon kraćeg odmora nastavio vožnju.
Nisam daleko stigao, tek na izlazu iz mjesta, gdje mi je pažnju privukla voćarnica. Kupio sam dvije krupne, sočne breskve i nakon njihovog pranja srkajući ih pojeo. Toliko su mi bile ukusne i toliko sam bio oduševljen s njima, da sam u nastavku ovog putovanja svaki dan konzumirao navedeno voće.
Par stotina metara iza Otoke pažnju mi je privukao restoran smješten u bivšu drvenu vodenicu. Inače, nerijetko sam na ovom svom putovanju Unom sretao biše mlinove na vodi čija je namjena usluge mljevenja žitarica promijenjena u ugostiteljsku uslugu. Pokraj ovoga ovdje je bilo polu improvizirano kupalište, tako da je navedena ugostiteljska usluga proširena.



Dugogodišnje iskustvo vožnje biciklom me naučilo da se dosta često dogodi paradoks očekivanja.
Dakle, na tom i tom putu jedna od zanimljivih i impresivnih stvari bit će to i to. I kad dođem do „tog i tog“ dojam mi bude mlak i blijed, bitno ispod očekivanog. S druge strane očekujući malo, ili često i ništa, impresija bude velika, ogromna, tolika čak da budem totalno zatečen njome.
Tako se događalo i na ovom putovanju.
Kroz Bosansku Krupu više puta sam prolazio biciklom, pa tako i prije dvije godine. To je bilo baš tako, prolazio. No, ovog puta sam taj grad odredio kao mjesto gdje ću završiti prvi dan putovanja i gdje ću prenoćiti. To je, nadalje, povuklo za sobom činjenicu da skrećem s glavne ceste i htio-ne-htio, upoznajem grad malo detaljnije i podrobnije.
Pri dolasku u Krupu prvi cilj mi je bio riješiti za sigurno večerašnje noćenje. Bilo je oko 3 kad sam se našao pored velikog restorana koji bi negdje gore ili iza trebao imati i sobe za ovakve kao što sam ja (kasnije će se ispostaviti da je ova velika terasa na prvom katu u stvari terasa moga apartmana).


I stvarno, mlada konobarica/recepcionerka za šankom/recepcijom nije ni saslušala moju priču o rezervaciji do kraja, već mi je pružila ključ od sobe. Iznenađen brzinom i lakoćom dolaska do tog simbola mojeg večerašnjeg boravka, mada ni sam ne znam što sam u stvari očekivao, upitah za smještaj mog vjernog dvotočkaškog suputnika. I dalje s prijaznim osmjehom na licu pokaza mi mjesto u hodniku pokraj stepenica uz dodatak „Evo tu ga ostavite! Možete ga zaključati ako hoćete, no ja vam velim da ga neće nitko dirati!“
Ostavih bicikl (i ipak ga zaključah, za svaki slučaj) pokupivši bisage i ostalu opremu, te krenuh stepenicama na prvi kat u potrazi za smještajem.
Smještaj za ovo putovanje preko interneta sam tražio tek par dana prije puta, jer nisam bio do kraja siguran da ću uopće krenuti, što zbog svojih unutarnjih dilema, što zbog meteorološke situacije ( prevelika vrućina). Tek kad sam prema prognozi uvidio da bi tjedan dana ispred tebala biti „normalna“ temperatura krenuo sam s potragom za prenoćištem. Nekad sam to uspio bez nekih većih problema, a nekad nije bio tako lako.
Tako nije bilo s ovim prvim noćenjem. Ponuda preko booking.com u samom gradu je bila mala, a potražnja velika, tako da sam jedva uspio pronaći slobodnu sobu u ovome restoranu/motelu/ili što već jest. Dobio sam ne sobu već apartman, najveći u objektu i meni je izgledao pravi predsjednički. Naravno i cijena je bila takva tako da mi je ovo prvo noćenje ujedno bilo i najskuplje, punih 50 KM (200HRK).
U toj svojoj večerašnjoj oazi imao sam dvije sobe. Prva je, snimljena iz dva suprotna kuta, izgledala ovako



Lijevo na gornjoj slici bio je izlazak na terasu koja je izgledao ovako


Druga, spavaća soba, je izgledala ovako


Meni potpuno nepotreban i suvišan luksuz, koji bih rado zamijenio s kuhinjom i posuđem u njoj radi kuhanja juhe. Međutim ovaj se apartman trudio predstaviti kao luksuz klijentele kojoj je ispod časti da sama sebi kuha juhu. Mada mi je nekako izgledalo da ga je vrijeme već pregazilo. To zaključujem po televizoru, iako veliki bio je onaj klasični, danas bi već rekli i rustikalni, s katodnom cijevi, a i na osnovu nedostatka klima uređaja. Zbog izostanka potonjeg, kad sam ušao u sobu zapuhnula me je zagušljiva toplina te sam odmah otvorio vrata terase. Nakon uzimanja najnužnijeg, novčanik, fotoaparat, mobitel, ostavio sam apartman da se prozrači i ohladi, a ja sam otišao u obilazak grada.
Prvo što me u ovom gradu privuklo je bila utvrda kraj Une.


Prema wikipediji prvi pisani tragovi o župi na području Bosanske Krupe datiraju još od 1072. god. Središte župe je tvrđava, izgrađena u XIII. stoljeću, koja je tokom srednjeg vijeka naizmjenično u vlasništvu hrvatske vlastele (Babonići, Ivaniš Korvin, Ivan Karlović, Zrinjski) i ugarskog kralja. Predvođeni pašom Mustafom Sokolovićem, 23. lipnja 1565. god. Osmanlije su osvojili grad i tvrđavu, kada je poginuo i branitelj Matija Bakić. Nakon toga Krupski grad počinje se širiti na lijevu i desnu obalu rijeke Une.
Ugledavši neke posjetitelje na njoj, odmah sam, bez dileme, krenuo u potragu puta ili staze do nje. Staza je bila točno pokraj katoličke crkve o kojoj sam već ranije prozborio koju. Ovdje je pokazujem kompletnu s okolinom, uz pomoć već navedenog ultra širokog objektiva mog mobitela.


Nakon par stotina metara strmog penjanja ušao sam u utvrdu.




Priznajem da glavni razlog posjete utvrdi nije bila njena unutrašnjost, mada sam ugodno iznenađen izostankom današnje devastacije iako je ulaz slobodan i besplatan. Glavni razlog je bio pogled s nje na okolinu.
A to je bilo, jednom riječju fantastično!
Prvo, pogledi općenito na grad i okolicu, koji zajedno čine ovaj grad bitno većim nego što sam očekivao.


Slijedi pogled na dio grada s lijeve strane Une i na most glavne prometnice kroz grad.



Moja cesta kojom ću sutra ujutro nastaviti prema Bihaću se nalazi uz Unu, negdje gore lijevo u šumi na gornjem snimku.
Blizu ove utvrde sa koje promatram grad nalazile su se, osim katoličke crkve, džamija i pravoslavna crkva.




Kao na dlanu ispod sebe sam imao stari drveni most. Obnovljen je prije 5 godina, i zajedno s starom gradskom jezgrom čini pješačku zonu grada.



S druge strane mosta se nalazio restoran/motel u kojemu je bio moj apartman. Uz pomoć zoom objektiva snimio sam "moju" terasu ispred "moga" apartmana.



Kasnije sam s te terase snimio utvrdu na kojoj sam sada, tako da ovaj gornji i ovaj donji snimak promatraju jedan drugog.


Već sam napomenuo da mi je ponuda prenoćišta, koju sam uspio ranije pronaći na internetu bila oskudna, te prve koja sam zvao (Apartmani Una) su mi rekli da su puni, ali su mi preporučili ove u kojima ću večeras spavati.
Ti "Apartmani Una" su u stvari niz drvenih nastambi sagrađenih iznad Une. Prebirući po svojoj arhivi, pronašao sam kako je nizvodno Una izgledala 1985-te godine, promatrajući je s glavnog mosta.


Prije dvije godine je Una izgledala ovako, s posebnim zumiranjem zadnjeg zdanja koji je bio u izgradnji



Da bi sada, ove 2021-ve godine to izgledalo ovako


'Ajmo u nastavku malo detaljnije o tim brvnarama iznad Une. Prvo pogled s visine, sa utvrde.


Kasnije, nakon što sam s utvrde sišao u grad, detaljnije sam obišao te drvene nastambe. Do njih se fino dođe drvenom šetnicom, a svaka kućica ima svoju drvenu okućnicu i poseban ulaz.




Tu su negdje davno bile vodenice u kojima se uz pomoć vodenog toka mljelo brašno. Sa web stranice krupljani.ba posudio sam sliku koja prikazuje kako je to nekada bilo.


Tokom vremena vodenice su se postupno zatvarale i propadale, dok se nisu sjetili da bih mogli oživjeti promjenom njihove namjene. Ovako restaurirane, prenamijenjene i dotjerane impresivno ih je samo i obići, a kamo li u njima i prespavati.
Spustio sam se do drvenog mosta te snimio ga u oba smjera. Prvo, prema restoranu/motelu, koje je ujedno i mjesto mog večerašnjeg spavanja


Malo prošetao po njemu (nekako čudno ugodno je bilo hodati po daskama) a potom snimio most prema starom centru grada.


Prvih stotinjak metara, gledajući od mosta široka ulica, u kojoj promet nije dozvoljen, pretvoreno je u terase sa suncobranima obližnjih kafića.


Gornji snimak sam snimio sutradan u rano jutro pri nastavku svog putovanja. Nigdje zorom nema gostiju na terasama kafića, pa tako ni ovdje.
Vratimo se mi u današnjicu. Dakle, nakon šetnje po daskama drvenog mosta krenuo sam prema terasama kafićaa prikazanih na gornjem snimku. Tamo je osim ljudi bilo i pasa lutalica. Već godinama Bosna je poznata po njima. Uvijek mi je bilo čudno promatrati
neobičnu simbiozu ljudi i tih četveronožnih lutalica. Kao da se i jedni i drugi "prave ludi", kao da onih drugih nema. Ako se dogodi da jedni drugima stoje na putu, tada se i jedni i drugi, blago, obzirno, kulturno čak, sklone korak-dva, te se, u miru i tišini zaobiđu. Uglavnom, sve pršti od obzira i uzajamnog suosjećanja.
Možda bi i bilo tako da povremeno ne saznam kako je, tamo negdje, pas napao čovjeka ili čak dijete. E, zbog ove prethodne rečenice ipak svaki put, pa tako i ovaj, s krajnjim oprezom prođem pored tih uspavanih četveronožaca, koji bi možda bili i lijepi sa nisu tako zapušteni.



Nakon onih terasa ulica se suzila i krenula uzbrdo.



U toj ulici bilo je dosta starih, no lijepo dotjeranih zgrada, čini mi se, iz Austrougarskog perioda.



Na kraju ovog obilaska grada vratio sam se preko drvenog mosta u potrazi za večerom. Pri prijelazu preko mosta snimio sam jednu od mnogih pataka koji su veselo uživali u kristalno čistoj vodi Une ili pored nje (ovaj epitet "kristalno čista voda Une" često ću koristiti u opisu ovog putovanja).



Uspio sam objektivom svog fotoaparata uhvatiti čamac u kojemu su ljudi koji rafting smatraju nešto pažnje i poštovanja vrijednog i zbog toga nužnog za doživjeti.


No, nije nužno biti raftijaš da bi se uživalo u vožnji čamcem. Uostalom čamac kao pojam je bitno stariji od raftinga, također kao pojma


S ovog drvenog mosta snimio sam još jedan kafić na stupcima, također prenamijenjen za to od bivše vodenice, što se zaključuje na osnovu ostataka velikog vodenog kola s lijeve strane


Napomenuo sam već ranije da u mojemu večerašnjem raskošnom apartmanu nema kuhinje, te sam stoga večerašnju večeru morao potražiti negdje vani. Nisam trebao dugo lutati gradom, tek preko puta mog apartmana bila je picerija, kao i oni apartmani egzotično smještena na trupcima iznad rijeke.
Evo ulaza u piceriju


Došavši do terase restorana, koja se na gornjem snimku vidi na kraju drvenog mosta, okrenuo sam se i snimio ulaz kroz koji sam upravo prošao.


Tu miješanu picu sam dugo, jako duko čekao. skoro sat vremena. Već sam pomalo šizio u sebi, no vrijedna, mada pomalo i zbunjena konobarica skrušeno me je (za)molila za još malo strpljenja. Pronašao sam to još malo strpljenja, mada mi nije bilo lako i konačno dočekao svoju večeru.



Oduševljen okusom prvog zalogaja, morao sam si priznati da mi se ta potraga za još malo strpljenja u potpunosti isplatila. Ovako dobru picu odavno nisam jeo! Čak su i rubni dijelovi bili mekani i ukusni.
Nakon (ipak) ugodne večere još sam malo ostao sjediti zbrajajući utiske prvog dana ove vožnje. Bio sa zadovoljan tim utiscima, a naročito neočekivano raskošnim obilaskom ovog grada. Od sada pa nadalje, Bosanska Krupa u mome je sjećanju zauzela posebno mjesto. Kada se ubuduće dogodi neka asocijacija, komentar ili tek spomen imena tog grada, za tren ću se sjećanjem munjevito vratiti u ovo poslije podne i predvečer, živo osjetivši i zvukove i mirise, a ne samo vizualne prizore ovdje oko sebe.
U suton sam se vratio u svoj apartman i legao spavati, dok se kroz prozor čula graja omladine i onih drugih koji su izašli na večernji izlazak u grad. Očigledno ovaj drveni most zajedno s onim terasama kafića u pješačkoj zoni čini neku vrst korza. Da nisam sam, da imam suputnika, možda bi i mi bacili koji đir na ovom korzu. Ovako samom, u miru spavaće sobe po glavi su mi se motale čudne stvari.
Ležao sam u krevetu u očekivanju sna osjećajući neku sitnu neizvjesnost, prigušeni strah, čak blagu tjeskobu zbog sutrašnjeg i ostalih dana ovog putovanja. Pokušavao sam se uvjeriti da je danas sve dobro prošlo, čak izvrsno, te da su sve te navedene nelagode posljedica iracionalnosti nastale zbog sveprisutnog sjećanja na debakl od prije dvije godine. Pokušavao rekoh, ali ne uspjeh u potpunosti. Zato sam odlučio ranije leći i dobro odmoriti, i duh i tijelo. Tako ću se, manje-više osjećati i na kraju slijedećih dana ovog putovanja kada ću, kao danas, ići ranije spavati.
Ukupno pređeni današnji kilometri su 68. Nije nešto za pohvaliti se, no meni su nezaboravni.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

16.11.2021. u 19:08 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.