Pero i njegov bicikl

četvrtak, 18.04.2024.

Novo Mesto I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ovo je priča o jednoj vikend vožnji početkom rujna 2023 godine. Startalo se u subotu ujutro a završetak vožnje je u nedjelju u kasno poslijepodne. Mjesto starta i cilja je Zagreb. Iako se većinom vozilo biciklom, na samom početku, kao i na kraju koristile su se i Hrvatske željeznice.
I još jedna bitna činjenica – ovu vožnju nisam vozio sam – sa mnom je išla i moja životna suputnica, mada je na pojedinim dionicama bila i supatnica.
Pa hajdemo redom!

Subota

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ukratko: prvo vlakom do Karlovca, zatim biciklom preko Ozlja i Metlike do Novog Mesta, gdje se noćilo.
'Ajmo prvo par sličica iz metropole. Tog sunčanog jutra biciklirajući do Glavnog kolodvora vozili smo se i Novom Branimirovom ulicom. Kao što joj i samo ime veli, izgrađena je kao produžetak Branimirove ulice, (zvaničnog naziva Ulica Kneza Branimira, mada ju slabo tko tako naziva), pa da se od one stare nekako razlikuje, ovoj novoizgrađenoj su u žargonu dodali prefiks Nova.
Dakle, kako je na toj Novoj Branimirovoj sve novo takva je bila i biciklistička staza.

Još kad se uzme u obzir da nam je nisko sunce bilo iza leđa, stvarno je bio gušt voziti po toj novoj stazi.
No, gledajući uokolo nije bilo sve tako novo, na primjer Tvornica ulja.

Prvu hrvatsku tvornicu ulja osnovao je, 1916. godine Samuel David Aleksander iz bogate i utjecajne židovske obitelji. U poslovnom svijetu je bio znan kao organizacijski genij i pod nadimkom "Der Gescheite" (Pametni), a u Sisku je 1893. kupio tamošnju pivovaru i osnovao tvornicu slada. Dvadesetak godina kasnije postao je dovoljno imućan pa je krenuo u posao ulja, a kako je posao išao dobro, pogon je preselio u prostore koje danas vidimo na Branimirovoj. U Drugom svjetskom ratu Samuel Davir Aleksander, s obzirom na to da je bio Židov, skrivao se u sanatorijima u kojima je dvije godine kasnije i preminuo. Nakon Drugog svjetskog rata tvornica ulja mijenja naziv, prvo u Tvornica ulja-Zagreb "Crvena zvijezda", a kasnije u jednostavno Tvornica ulja - Zagreb ili skraćeno TUZ. Pedesetih se ondje počeo proizvoditi margarin, a postrojenje je postupno postalo premalo pa se proizvodnja počela seliti na Žitnjak. No, „stari pogon" radio je sve do osamdesetih godina, nakon čega je jednostavno nastavio propadati. Za staru uljaru postojali su planovi, pa je tako gradonačelnik Bandić najavljivao ondje otvoriti Muzej holokausta, koji bi istovremeno trebao biti i Muzej tolerancije, a financirati se trebao iz sredstava Europske unije. Kako vidimo, ti se planovi još nisu realizirali. Prošle su u međuvremenu još dvije godine, a derutno zdanje nastavlja propadati. I sudeći prema odgovorima iz Grada, proći će još godine prije nego što se planovi pokrenuti 2017. realiziraju, a razloga su tri: potres, korona i problemi s financiranjem. (izvor: vecernji.hr)
Ispred glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu je velebni hotel Esplanade.



Hotel Esplanade sagrađen je 1925. godine s ciljem pružanja smještaja putnicima glasovitog vlaka Orient Express, koji je prometovao na liniji Pariz – Istanbul. Godine 1917. raspisan je međunarodni natječaj na kojem su sudjelovali brojni istaknuti arhitekti, uključujući slavnog Švicarca Adolfa Loosa koji međutim nije i pobijedio na natječaju. Pobijedio je Nijemac, Otto Rehnig, čije je originalne planove preradio zagrebački arhitekt Dionis Sunko. Njega danas smatraju arhitektom ovog djela arhitekture iz razdoblja Belle Époque. Hotelu je dano ime “Esplanade”, koje u izvornom obliku ima značenje “polje”, vjerojatno stoga što je sagrađeno na prostranoj poljani zapadno od kolodvora. Izgradnja hotela završena je za samo 26 mjeseci. Svečanom je otvaranju održanom 22. travnja 1925. godine prisustvovalo preko 200 gostiju. Među uzvanicima bio je gradonačelnik Zagreba Vjekoslav Heinzel, konzuli, bankari, novinari, te brojni drugi. Hotel i njegova svečana Smaragdna dvorana i danas je mjesto održavanja javnih događanja. (izvor: wikipedia)
Na kraju ove kratke vožnje kroz metropolu našli smo se ispred našeg vlaka.

Malčice neugodno sam se iznenadio kad sam shvatio da je naš vlak – Mađarac. Ipak je ovo glavni ( i jedini) vlak Zagreb – Rijeka, pa sam očekivao nešto reprezentativnije.
Tako smo ga zvali u vrijeme mojih studentskih dana, početkom 80-tih. Ovaj je još bio išaran grafitima, po mojemu mišljenju dosta ružno.
Inače, HŽ serija 6111 (nadimak Mađar) serija je elektromotornih vlakova Hrvatskih željeznica, izgrađeni u mađarskoj tvornici Ganz Mavag u periodu od 1976. – 1979. Sustav električnog napajanja je 25 kV i 50 Hz. Maksimalna brzina koju vlak može postići je 120 km/h. (izvor: wikipedia)
U odnosu na onog iz mojih studentskih dana, unutrašnjost ovog su malo modificirali, i to tako da su maknuli komadić jednog uzdužnog sjedala zarad mjesta za bicikle. Pošteno!


I sad slijedi saga o Hrvatskim željeznicama. Kad god pomislim da me ne mogu iznenaditi, shvatim da ipak nisam u pravu.
Koji dan ranije prije ove subote zahvaljujući internetu saznao sam da nešto rade na pruzi između Donje Zdenčine i Karlovca, pa će se putnici prevoziti busevima.
Eto ti sad!
Ah, dobro, zaključih pomirljivo, pogotovo kad sam kupovao karte na Glavnom kolodvoru i kad mi je blagajnik rekao da bicikli ne mogu u autobus. Dakle, zaključih, umjesto u Karlovcu, bicikliranje ćemo započeti koji kilometar ranije.
Pomiren sa situacijom ušli smo u vlak smjestili bicikle i sebe. Moja suputnica je još uzela i coffee to go, tako da smo imali sve što nam trenutno treba.

U prostor u kojemu smo bili uđe neki lik i ženska. Iz razgovora s njom saznadoh da i ona putuje i Karlovac. Ja joj rekoh da ćemo morati presjedati u bus zbog radova. Ona me zbunjeno pogleda, a ja samouvjeren zbog spoznaje koju ona ne zna. No, ta se moja samouvjerenost, rasplinu kao balončić od sapunice kada lik doda da to nije točno, da su jučer završili radove, te da vlak nesmetano prolazi.
Netom kasnije naiđe kondukter, pa sam morao nadoplatiti vožnju do Karlovca. Moglo je, valjda, i kompliciranije.
Onaj lik, očigledno umoran od treće smjene, izu cipele i leže na sjedalo. Iako je mojoj suputnici i onoj ženi to izgledalo malo degutantno, ja sam ga promatrao s empatijom, jer sam se sjetio svojih radnih početaka kao mladi inženjer. Jedan tjedan sam trebao raditi ili drugu ili treću smjenu, te iz radoznalosti izabrah treću. I dan-danas sebi odajem priznanje za to, jer sam iskusio što znači treća smjena. A ona definitivno nije za rad i od tada imam duboki respekt prema ljudima koji tako zarađuju za svoj kruh nasušni.
Kompliciranije od bilo kojeg očekivanja ipak smo nakon 50-tak minuta vožnje stigli u Karlovac.

Brže-bolje smo se izvukli iz Karlovačke gužve, te namjerno što lokalnijom cestom usmjerili se prema Ozlju. Ta cesta je manje-više išla željeznicom Karlovac - Novo Mesto. Ona će, uglavnom biti naš suputnik sve do ulaza u Sloveniju, što je mene posebno obradovalo. No, nije me obradovalo što je promet njome prošlo svršeno vrijeme.
Prije mjesta Levkušje prešli smo Kupu novim širokim mostom. Zastao sam na mostu i snimio stari uski most.

Oštro oko pažljivog promatrača uočit će crkvu gore lijevo na gornjem snimku. Ne zamjeram ni najmanje ako ju ne možete uočiti, stvarno je sitna, pa sam ju zumirao svojim fotoaparatom.

Radi se o Pavlinskom samostanu i crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije. Pavlinski samostan Svetice, jedan je od triju aktivnih pavlinskih samostana u Hrvatskoj, smješten u Sveticama kod Ozlja, u Karlovačkoj županiji. Prvi dio samostana i crkve izgrađen je 1627., dolaskom pavlina iz Kamenskog u Svetice, u zbjegu pred Osmanlijama, a dovršen 1660. zaslugom prvoga priora samostana, oca Ivana Belostenca. Prvotno gotička crkva kasnije je barokizirana. (izvor: wikipedia).
U već spomenuto Levkušje ušli smo uskom, ali i asfaltiranom cestom. Obzirom da je promet bio nikakav, užitak pri vožnji bio je znatan.

Na izlazu iz mjesta sam zastao i snimio ga. Sudeći po solidnim kućama čini mi se da se ovdje lijepo živi.

Cesta nakon navedenog mjesta izgledala je ovako

Milina za vožnju!
Kod mjesta Zorkovac na Kupi ranije već spomenuta željeznica prelazi Kupu čeličnim mostom. Uz most je bio bunker, valjda kao čuvar mosta u ne-mirnim, dakle ratnim vremenima. Prema wikipediji ova željeznica izgrađena je 1913. godine.



Slijedeće mjesto koje smo prošli bilo je Polje Ozaljsko. Okoliš je baš tako izgledao, kao neko polje, odnosno dolina rijeke Kupe. Mjesto niš' posebno, pa sam snimio to polje na izlasku iz mjesta.

Prije Ozlja još smo trebali proći kroz mjesto čudnog imena – Trg. Nešto što liči na trg nisam vidio, no pažnju mi je privukla stara drvena kuća, diskretno smještena u raskošnoj hladovini.



U Ozlju smo se zadržali dugo, dugo, mada nam to nije tako izgledalo, mada je mjesto krcato zanimljivostima.
Prvo - kupalište Slave Raškaj

Odmah uz tablu prikazanu na gornjem snimku su, pretpostavljam sanitarije.

Samo kupalište izgleda ovako



Za neko ozbiljnije plivanje nije bilo mogućnosti, što mi i nije teško palo jer nisam baš pretjerani ljubitelj brćkanja u (pro)hladnoj vodi. A i nije neka velika dubina rijeke, koliko vidim iz daleka.
Međutim postoji, valjda i drugi načini boravka uz i na rijeci od plivanja. Tu su bili čamci za laganu plovidbu, pa tko voli nek' izvoli.

Bistrina rijeke je mamac za ribiče, pa su oni našli svojih pet minuta na njoj.

Slijedeće što definitivno vrijedi vidjeti u Ozlju je hidroelektrana.





Hidroelektrana Ozalj “Munjara” najstarija je kontinentalna hidroelektrana u Hrvatskoj, izgrađena i puštena u rad davne 1908. radi napajanja rasvjete Karlovca. Elektrana je podignuta na prirodnom slapu u centru Ozlja.
Izgrađena je prema nacrtima gradskog građevinskog inženjera Valerijana Riesznera, a svoj historicistički arhitektonski izgled, nalik neorenesansnom kaštelu, duguje glasovitom austrijskom arhitektu Hermannu Bolléu. U godinama koje su slijedile, značajno je doprinijela razvoju industrije Ozlja, Karlovca i Duge Rese. (izvor: tzp-kupa.hr)
Zadnje, ali ne i najmanje bitno, što valja pogledati i posjetiti u Ozlju je stari grad. Kao većini starih gradova i ovaj je smješten na brdu, što znači uzbrdica biciklom. U stvari do njega je bila uzbrdica, pa nizbrdica pa još jedna uzbrdica…
Ovu prvu uzbrdicu, za razliku od ceste kojom mi vozimo, željeznica svladava tunelom.



„Naša“ cesta prelazi prugu samim rubom portala tunela, što se da zaključiti na osnovu njegovog izgleda. No, prije nego smo se provozali tim portalom skrenuli smo desno i spustili se do mosta preko Kupe.

Most je tu bio kao poveznica za razna sela s druge strane Kupe. Dalje od mosta nismo išli nego smo snimili što se s mosta može vidjeti.
Odmah na početku mosta, nizvodno, brana s hidroelektranom.



Pri dolasku na most, par desetaka metara prije njega, zastao sam za trenutak i snimio reljefni natpis na zgradi hidroelektrane.

Zeleno raslinje mi nije dozvolilo da snimim kompletan natpis koji glasi „Munjara grada Karlovca“.
Iz gornjih snimaka se da zaključiti da most ide preko mirne vode akumulacijskog jezera.
S druge strane mosta puca pogled na mirnu vodu jezera i na stari grad iznad njega.



Pa 'ajmo već jednom do tog starog grada!
Vratili smo se uzbrdicom do onog portala željezničkog tunela, zatim u mjestu skrenuli desno, pa opet uzbrdicom da bi se ponovo vozeći nizbrdicom našli pored željeznice. Ona se taman spremala, nakon prolaska kroz onaj ranije spomenuti tunel, ovdje zaobići stari grad prolaskom kroz slijedeći tunel.

Još nam je preostalo skrenuti s „naše“ ceste i ponovo uzbrdicom doći do ulaza u stari grad.
Ispred ulaza je bilo parkiralište, i za aute, ali i za bicikle. Ovo za bicikle je bilo smješteno u hladovini, čak je tu bila i klupa. Ta klupa dobro će doći pri naizmjeničnom obilasku grada, jer dok ga jedno obilazi, drugo se odmara na klupi pazeći na bicikle.

Ali to nije sve, što se ovog parkinga za bicikle tiče, ma kakvi! Tu je čak bila i servisna oprema za popravak bicikala.

Sve to je napravljeno uz pomoć fondova EU.

Ulaz u stari grad je preko puta navedenog parkinga. Da bi se došlo do ulaza treba prijeći drveni most.

Kasnije kad sam zujao po starom gradu snimio sam drveni most ispred ulaza i taj parking za bicikle.

Odmah na ulazu u stari grad je njegova “osobna karta“

Prema wikipediji Srednjovjekovni grad Ozalj, smješten na klisuri iznad rijeke Kupe, pregrađen je u dvorac u 18. st. U grad se ulazi preko mosta koji je do 1821. bio je pomičan. Grad se spominje od 1244. kada je u kraljevim rukama, potom u posjedu Babonića, od 1398. Frankopana, a od 1577. (nakon smrti Stjepana IV. Frankopana Ozaljskog, posljednjeg potomka ozaljskog ogranka svoje obitelji) u rukama Zrinskih. Zbog mnogih pregradnja očuvan je tek manji dio starijega kompleksa. Poslije Zrinskih ovaj prostrani objekt više puta je promijenio vlasnike. Već u ruševnom stanju dao ga je temeljito pregraditi R. Perlas (radove je vodio kapetan Verneda 1743. – 1753.). U godinama 1766. – 1872. grad je u posjedu Batthyánya; prvi od njih, Teodor, nadozidao je drugi kat sjevernoga krila i sagradio nov barokni trakt. Kasniji su mu vlasnici obitelji Thurn i Taxis, do 1928., kada ga je Družba „Braća hrvatskoga zmaja“ spasila od propadanja.
U dvorac nisam ulazio nego sam prošetao krug oko njega.





Ovaj uređeni dio dvorca, prikazanog na gornjem snimku, se vidi iz daleka, i na neki način je zaštitni znak vizure Ozlja. Točno ispod njega je plato sa kojeg puca prekrasan pogled, na cestu kojom smo došli do starog grada, kao i na most preko Kupe.



Gledajući s ovog platoa ispod dvorca, druga strana Kupe izgleda ovako…

…a uzvodno od dvorca Kupa izgleda ovako

Još malo par detalja dvorca prije odlaska.





I na kraju ove šetnje dvorcem izašao sam iz njega kroz isti ulaz kroz koji sam i ušao.

Vratili smo se na „našu“ cestu i skrenuli desno prema Metliki, odnosno Jurovskom Brodu, koje je zadnje mjesto u Hrvatskoj i gdje je (bio) granični prijelaz u Sloveniju. Naišli smo na novoizgrađenu dionicu. Na jednoj lakat krivini u desno snimio sam svoju suputnicu kako piči ispred mene.

U stvari smo se našli na važnijoj cesti što se prometa tiče, no ona ne ide uz Kupu, pa smo nakon par stotina metara skrenuli desno i spustivši se niz nizbrdicu došli do Kupe. Prije toga smo još prešli željeznicu.

U nastavku vožnje s lijeve strane smo imali podzid na kojoj je željeznica, a s desne strane Kupu.

Meteorološki gledano imali smo fest fine uvjete – mi u hladovini a Kupa osunčana. No, kao da smo nakon Ozlja ušli u drugu vremensko-prostornu zonu. Do Ozlja, široke livade, malo-malo pa neka mjestašca, dok je ovdje neka pustinja što se tiče ljudi – nigdje kuće, „ni kučeta ni mačeta“, nekako pusto pa zbog toga i malčice zlokobno. Možda mi je pojavi tog zrnca zlokobnosti doprinio nedostatak prometa, i to potpuni. Kao da sam zalutao gdje ne bih smio. A možda je sve to bilo u mojoj glavi, suvišno i bespotrebno.
Trajalo je to dosta dugo, barem 4-5 km.
Prvo mjesto kao povratak civilizacije bilo je Kamanje. Na izlazu iz mjesta prešli smo prugu.

Na samom prijelazu snimio sam tračnice. Sa knedlom u grlu i s nekim osjećajem žaljenja promatrao sam zarasle i zahrđale tračnice po kojima se već odavno nisu kotrljali kotači lokomotive i vagona.

Samo mjesto izgleda ovako

U nastavku smo se odvojili od Kupe, ali smo redom prolazili sela. Čim su tu bile nastambe i okoliš je dobio pitomiju vizuru, mada meni nekako dosadniju. Uhvatih sebe kako mi je zanimljiviji bio onaj pusti „zlokobni“ krajolik dok smo se vozili uz Kupu u društvu napuštene željeznice, mada mi je onda drugačije izgledao. Eto, tko bi čovjeku udovoljio!?
A sada slijedi najljepši, najegzotičniji, najoriginalniji, naj…prijelaz preko granice. A sve to je bio zato – što to više nije.
Zapravo, nekad davno, prije 90-tih ovdje granice, odnosno graničnog prijelaza nije bilo jer smo bili u jednoj državi.
Nakon 90-tih smo svako na svoju stranu, pa se grade prijelazi.
No, nakon ulaska Hrvatske u EU, opet ne treba prijelaz jer smo svi u jednoj, ako ne u državi, onda barem u uniji. Zato opet – ne treba prijelaz, tako da je prolaz kroz napušteni granični prijelaz izgledao ovako, prvo Hrvatski dio…





…a nakon prelaska Kupe, Slovenski dio





Obratite pažnju na prazne i puste staklene kućice u kojima su nekad bili službenici graničnog prijelaza.
U Metliki smo samo na kratko zastali tek toliko da predahnemo.



Na izlazu iz grada, na kružnom toku napustili smo glavnu cestu te skrenuli u pravcu strelice na donjem snimku.

Zapravo smo skrenuli desno, jer sam gornji snimak snimio okrenuvši se u smjeru odakle smo došli.
Zašto smo to napravili!? Zato što smo htjeli što više voziti sporednim cestama, jer nam se ona do Ozlja jako dopala. Takva je, od prilike, izgledala i ova do gradića pod imenom Semič, udaljenom nekih 10-tk kom od Metlike.



Vožnja do tog gradića je bila prava uživancija!
Cesta asfaltirana, vijugava, promet nula! Zanimljiv brežuljkast kraj. Zbog izostanka prometa možemo se potpuno prepustiti impresijama.
Evo primjera kako je na jednom mjestu izgledao okoliš s desne strane, kojeg sam postupno zumirao.





Mjesto Krvavčiji Vrh, kroz koje smo prošli izgledalo je ovako





Usput, prema Google prevoditelju krvavčji vrh znači krvavi vrh.
Nakon izlaska iz ovog Krvavog vrha slijedila je nizbrdica. Nisam mogao odoljeti prizoru ispred sebe pa sam ga snimio. Međutim, moja se suputnica nije htjela zamarati bespotrebnim zaustavljanjem pa je nehotice tako ušla u kadar, što se fino vidi nakon zumiranja.



Prije ulaska u slijedeće mjesto lijepo su mi pozirale seoske ljepotice koje su mirno pasle na livadi.

Prije nego smo ugledali Semič vidjeli smo poveće brdo ispod kojeg se gradić smjestio. Po brdu su bile razbacane kuće koje sam si približio zumirajući ih.



Nakon par stotina metara vožnje, brdo mi se u cijelosti ukazalo ispred mene. Ponovo snimak brda, pa zumiranje.



I na kraju, za sada ovako iz daleka, samo mjesto Semič. Ovo brdo iznad grada zove se Semenič i vrh mu je na 590 metara nadmorske visine.



Zadivio me ovaj prizor ispred mene. Brdo impresivno, veliko, s toliko koje-kuda razbacanim kućama. No, iako je brdo vidi se da se obrađuje prostor između kuća i to intenzivno i uredno (barem meni, ovako gledajući iz daleka, to tako izgleda).
Jedan drugi „crv sumnje“ me stalno zadirkivao dok sam opčinjen promatrao prizor. Pokušavao sam ga ušutkati, umiriti objašnjenjem „o tom-po tom“. Naime, kasnije, nakon obilaska gradića, u nastavku vožnje prema Novom Mestu, nama valja preko ovog brda.
'Ajmo sad malo (više) o Semiču.
Obzirom da na gornjem snimku dominira crkva u njegovom centru, krenut ću od nje.



Unutrašnjost crkve, gledano prema oltaru izgleda ovako…

…freska iznad oltara…

…i na kraju prikaza ove unutrašnjosti, pogled na kor i ulaz u crkvu.

Crkva se neizravno u izvorima prvi put spominje 1228. godine. Godine 1268. dolazi pod upravu križarskog reda. Za vrijeme turskih provala crkva je opasana zidinama, a sakristija je dodatno utvrđena. Prvotnu crkvu u 18. st. zamjenjuje barokizirana nasljednica (sa središnjim osmerokutnim prezbiterijem i pravokutnom, kasnije produženom lađom). Glavni oltar djelo je Jernea Jereba iz 1874. Unutrašnjost crkve također je ukrašena Metzigerovim slikama sv. Stjepana i Posljednje večere, Potočnikov križni put izrađen 1800. godine i skupocjeni venecijanski luster. Barokna arhitektura crkve i njezin barokni namještaj spadaju među najkvalitetnije spomenike sakralne umjetnosti u Beloj krajini.(izvor: semic.si - prijevod s slovenačkog Google prevoditelj)
Za tako mali gradić crkva je stvarno impresivna. Pored toga je lijepo dotjerana i izvana i iznutra. No, posebna zanimljivost, rekao bih i originalnost, ovog sakralnog objekta nije on sam već mala kapelica male Terezike.





Kapelica je u obliku pravilnog uspravnog valjka promjera oko3 metra. Sva je, iznutra i izvana ukrašena mozaikom. Prema kc-semic.si kapelu je opremio fr. Rupnika i posvećena je svetoj Tereziji od Djeteta Isusa. Iznutra je ukrašena mozaikom njoj u čast, a izvana je pročelje također u obliku mozaika, ali bez motiva. (prijevod sa Slovenačkog Google prevoditelj)
Nedaleko od crkve je i gradski muzej.

Ni gradska vijećnica nije daleko.

Evo još par slika ovog malog grada koji me je jako impresionirao. Čist, uredan i dostojanstven.





Prije nego što napustimo ovaj grad koji je za mene neuobičajeno veliko ugodno iznenađenje malo podataka o njemu.
Prvi spomen crkve u Semiču datira iz 1279. godine, kada su Belom Krajinom vladali grofovi Goriški, a mjesto se konkretno prvi put spominje 1309. godine. Podrijetlo imena Semič je nepoznato, a najvjerojatnije je povezan s istoimenim brdom, koji se u izvorima spominje kao „brdo Semič“ (Mons Ziembs). Kao i ostale crkve u regiji, Semič je bio pod upravom Njemačkog viteškog reda i njegovih dvaju zapovjedništava u Črnomlju i Metliki. Početkom 16. stoljeća njemački viteški red oko crkve sv. Štefana podigli logor koji je činio jezgru kasnijeg trga i današnjeg naselja. U jednoj od žešćih osmanlijskih provala sredinom 16. stoljeća potpuno je spaljen i razoren dvorac Turn kod Semiča, a sličnu sudbinu doživjela su i obližnja sela. Do 18. stoljeća Semič je razvio obilježja trgovišta te je dobio i trgovačka prava. (izvor: sl.wikipedia.org – prijevod sa Slovenačkog Google prevoditelj)
No, na bs.wikipedia.org pronašao sam podatke o stanovništvu. Tako je općina Semič 1991. godine imala 3704 stanovnika dok je 2011. godine njihov broj porastao na 3862. Sam grad Semič je 1991.godine imao 753 stanovnika, dok je 2011. godina taj broj narastao na 2000. Dakle, ni govora o depopulaciji kakva je, recimo, kod nas u Slavoniji, mada mi je porast broja stanovnika u samom gradu ipak malo prevelik. Možda su tomu razlog administrativne promjene pripojenja naselja.
Sad valja nama preko brda.
Nakon zapitkivanja lokalaca kojim putem dalje, krenuli smo gradskim strmim ulicama.
Vrlo brzo nam je grad bio „dolje negdje“ kao i prilazna cesta kojom smo došli iz Metlike.



Vozimo uzbrdicom koja nikako da završi. Čak što više postaje sve strmija i strmija. U jednoj od kratkih pauza, tek toliko da dođem do daha, snimam dolinu ispod sebe.



Uzbrdica i dalje vrlo strma, karakteristična za sporedne ceste, meni duša na nosu. Odustajem od „držanja koraka“ sa suputnicom koja odleti naprijed „k'o vita jela“, te zastadoh da dođem do daha. Snimam situaciju ispred i iza sebe impresioniran rješenjem nogostupa. On je ovdje više imaginaran nego stvaran jer je omeđen crtom i obojan plavom bojom, dakle bez klasičnog rubnika.

Pri tome snimam dolinu ispod sebe zaprepašten koliko smo se popeli, jer je dolina daleko, daleko dolje.

Konačno izađosmo na glavnu cestu. Da je glavna zaključujem na osnovu povećanog prometa, njene veće širine i crta na njoj, kako u sredini tako i na njenim rubovima.
Iako je bila uzbrdica, puno je manjeg postotka, pa mi je vožnja po njoj bila „mila majka“ u odnosu na onu lokalnu uzbrdicu.
Plan je bio da nakon par stotina metara skrenemo desno te prema Novom Mestu nastavimo lokalnom cestom. No, nikako doći do nekakvog raskrižja. Zaustavili smo se tek na prijevoju.

Napravili smo pauzu, malo dulju, da smirimo disanje. Uzeo sam mobitel, uključio GPS i shvatio da smo promašili skretanje (sad mi dođe do svijesti da sam, nedugo nakon izlaska naglavnu cestu, krajičkom oka s desne strane „tamo gore“ uočio neki lokalni sokak – tu smo trebali nastaviti vožnju).
Dilema da li se vratiti skoro pola kilometra, pa ponovo oštrom uzbrdicom, ili nastaviti ovom na kojoj smo? Nije mi se dalo vraćati pa ponovo penjati te predložih da nastavimo. I ona to prihvati, očigledno da je i njoj penjanja bilo dosta.
Nakon što smo dobrano odmorili krenuli smo prema spustu. Netom prije okrenuh se i snimih cestu kojom dođosmo do prijevoja.

Spust kao da je jedva čekao nove bicikliste pa im je pružio maksimalno moguće zadovoljstvo.
U početku je nizbrdica bila solidna, no bez oštrijih krivina tako da se slobodno moglo voziti bez kočenja.



Što se vidi na gornjim snimcima nizbrdica prolazi hladovinom. Nakon par kilometara postoci nizbrdice su se smanjili na simpatični iznos pri kojemu bicikl lagano klizi bez okretanja pedala.
Nakon 5-6 km od prijevoja savladali smo ushićenje pa malčice zastali. Dok smo grickali kekse snimio sam nizbrdicu odakle smo došli i u smjeru kamo idemo.



Moram još napomenuti da nam je nizbrdica, u svom oduševljenju što smo se gore na prijevoju odlučili za nju, maksimalno nastojala da nam vožnja njome bude nezaboravna. Tako nam je osim darovanja one hladovine, darežljivost pojačala uklanjanjem prometa. Jedva da je koje vozilo prošlo, no zato smo dosta biciklista sreli koji su se penjali u suprotnom smjeru od našeg. Očigledno da ovaj prijevoj igra važnu ulogu kod lokalnih biciklista.
Uglavnom, spust za pamćenje!
Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo! Tako se nakon više od 8 kilometara i ovaj spust završio. Šteta, baš je bio dobar!
Sada opet promjena plana. Iako sam planirao malo skratiti ovaj obilazak oko prvobitno zamišljene rute od toga sam odustao iz straha da bi se moglo pojaviti još neko brdo. U stvari vozili smo dolinom potoka zvanog Črmošnjičica koji se ulijeva u Krku. Dakle laganini vožnja vodotocima. Nešto bi skratili kad bi u mjestu Podturn skrenuli prema Dolenjskim Toplicama mada prema karti gledajući tamo slijedi nekakvo brdo. Zato bolje sigurno dulje nego nesigurno kraće, pa smo u tom Podturnu produžili ravno.


Još je tu bilo nešto magnetski privlačno – vozili smo manje-više stalnom hladovinom jer smo s lijeve strane imali obronke brda a iza njega je sunce koje postupno ide na počinak. Cesta nas je vodila kroz idilični, pitomi kraj koji je činila dolina već spomenutog potoka, sa izmjenjivanjem malih i još manjih sela.
Tako mi je u jednom od tih sela bilo zanimljivo spremište, tipično za ovaj kraj.

Ako su sela mala to ne znači da su jadna i siromašna. Eto, jedno od njih je imalo lijepo uređen vatrogasni dom (na slovenskom: dom gasilcev).

Kao i svaka udolina nekog vodotoka i ova je oko sebe imala manje ili veće obronke brda. Ove s lijeve strane koje nam prave hladovinu već sam spomenuo, pa je red da spomenem ove s druge strane. Ta druga strana je bila obilno osunčana. Evo primjera sa nekom crkvicom.



Radi se o crkvi sv. Antona u Meniškoj Vasi sagrađena je u 17. stoljeću. Nalazi se uz šumu neposredno iznad sela, baroknog je tipa, jednobrodna. Krov zvonika je jednostavnog piramidalnog oblika. (izvor: zupnija-toplice.rkc.si, prijevod s slovenskog Google prevoditelj)
Još jedanput smo dobili priliku skraćenja našeg putovanja, ovaj put za nekoliko stotina metara, no opet s mogućnošću uspona, mada ne dugog. Trebali bi na slijedećem raskrižju skrenuti u tu Menišku vas.

Ostali smo principijelni te i dalje produžili ravno i nakon nekog vremena došli do Krke. Zapravo smo došli do mjesta Soteska koje se nalazi na ušću potoka čijom smo dolinom vozili do Krke.

Cesta kojom ćemo nastaviti prema Novom Mestu je s druge strane Krke, pa smo tu rijeku prešli mostom.

Zastali smo iza mosta malo dulje jer mi se tu pojavilo više zanimljivih prizora koje bi bilo grehota ne snimiti.
Prvo, je tu, pretpostavljam, mlin na vodeni pogon uzvodno od mosta.



Zatim su tu kuće razbacane na obronku brda i ovaj put obilno osvjetljene zrakama sunca na zalasku.

I na kraju putokaz, tek par desetaka metara nakon mosta, koji informira gdje se može naći automatski defibrilator u slučaju potrebe.

Za one koji ne znaju defibrilator je elektromedicinski uređaj, odnosno oprema za defibrilaciju srca, koji utvrđuje prisustvo ili poremećaje srčanog ritma, i pomoću električnog udara (»elektrošoka«) preko vanjskih ili unutrašnjih elektroda („pedala ili papučica“) normalizira rad srca. Koristi se kao sredstvo prve pomoći kod srčanog udara i drugih poremećaja ritma. (izvor: wikipedija)
Pomalo smo umorni (posljedice one sulude uzbrdice u Semiču još uvijek tinjaju u nama), te na granici rezigniranosti vrtimo pedale vozeći se niz Krku. Zgodno je da nam je sunce, koje postaje sve niže i niže, za leđima, tako da prizori ispred nas postaju obojani bujnim koloritom.
Krka je ovdje u obliku jezera, a na njoj se odmaraju pernata stvorenja.





Koji kilometar prije Novog Mesta dobili smo zasebnu biciklističku stazu…



…da bi konačno ugledali prizor koji je ozario naša lica i razgalio naše duše – tabla koja nam želi dobrodošlicu u …

Sad je trebalo naći smještaj za noć ispred nas. Iako je ta potraga trajala, nije bila odveć duga ni problematična. Ispalo je u stvari da sam, zujajući po booking.com-u pronašao smještaj u samom centru grada. Bukvalno tako jer od glavnog trga do prenoćišta nema ni dvadesetak koraka.
Dosta toga sam snimao, no sam smještaj, odnosno njegov vanjski izgled, eto, nisam (jednostavno zaboravio, priznajem), pa evo njegov snimak posuđen sa booking.com.

Radi se, dakle, o hostelu imena Situla. O samom imenu kasnije, a sada sam naš smještaj.
Iako sam pri rezervaciji napomenuo da smo električnim biciklima, te iako sam napomenuo da mi treba utičnica za punjenje baterija, i na kraju iako sam dobio odgovor da za navedeno nema problema, na kraju nije baš ispalo tako.
Već napomenuh da je hostel u samom centru grada. To znači da je prostor, što se dužine i širine tiče vrlo ograničen, te za njegovo povećanje ostaje samo ići u visinu. To znači da je u prizemlju restoran, a smještaj je na katu, na potkrovlju i još jedanput na potkrovlju. Svaka im čast, iskoristili su svaki kubni decimetar.
Na Prvom katu mali hodnik, a iz njega se izlazi do oveću terasu koja je ujedno preko noći i parkiralište za bicikle.
E, do te terase dođe se stepenicama, uskim i što je još gore – zavrnutim.



Na terasi nigdje utičnice!
Dobro, pomirljivo rekoh sebi, skinut ću bateriju s bicikla i punit ju u sobi.
Evo terase gdje je moj bicikl, ovaj desni, našao spokoj ove noći.

Iako sam skinuo bateriju i sve što se moglo skinuti s bicikla, ipak me je dobrano ugrijalo njegovo nošenje po (uvrnutim) stepenicama.
Kad sam se vratio po njen bicikl, ona me je „obradovala“ spoznajom da nije ponijela ključ koji dopušta skidanje baterije s (njenog bicikla)
!!! (ja)
Dobro, opet ja pomirljivo, prošvercat ćemo bajs u sobu i tamo ga priključiti na punjač. Stoički i uslužno mi je asistirala pri nošenju bicikla uz stepenice, valjda svjesna (svog) propusta. Slijedeći, i svaki put iza toga, obavezno sa sobom ponijeti i taj prokleti ključ!
Ako nemamo ključa, umjesto njega dobili smo zadovoljstvo provlačenja bicikla po još jednim stepenicama.
Do tih stepenica, iz onog malog hodnika, prvo vrata…

…pa onda stepenice…

… pa zavoj…

…i konačno stepenice do male blagovaonice.

Naša soba je na drugom kraju blagovaonice.

I konačno, naša soba sa njenim biciklom i baterijom moga bicikla (na podestu uz zid iza njenog bajsa).

Eto, moglo je valjda i kompliciranije!
Inače, soba je više nego Ok. Zanimljivo je da je (dvostruki) krevet nekako nisko, što treba uzeti u obzir prilikom sjedanja na njega (da ne tresnem) ili ustajanja (potreban „ zalet“ da bi ustao).

Gore desno na gornjem snimku vidi se komadić krovnog prozora.
Sa desne strane moje suputnice na donjem snimku je bio dodatni ležaj na kat, tako da se u ovu sobu fino može smjestiti čak četvero ljudi.

Sve u svemu, dopala mi se soba, pa me brzo prošla mrzovolja zbog kompliciranog smještaja naših bicikala.
Kupaonice su bile zajedničke za sve posjetitelje hostela. Jedino smo mi imali svoju posebno, a one svoju posebno.



Pri tuširanju obilje tople vode.
Tuširanje me preporodilo. Potpuno sam zaboravio na komplikacije i muku oko smještaja bicikla, čak mi je to postalo simpatično. Rijetko što je tako ugodno čovjeku kao frka koja se dobro, sretno i povoljno završi. Jer to je život – problemi i ozarenost nakon njihovih rješenja.


Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.

18.04.2024. u 09:03 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.