Pero i njegov bicikl

nedjelja, 02.03.2025.

Majstorska cesta Uvod i I dan

„Čovjek pati dok ne shvati, a onda pati što ranije ne shvati!“
Dobro sad, možda je „patiti“ prejaka riječ, radije bih upotrijebio, recimo, „uoči“, „spozna“ ili možda „vidi“.
Dakle, radi se o slijedećem:
Često i odavno u dokolici kada nemam na umu pametniju ideju što i kako sa sobom, mašem se za nekakvom auto-kartom i promatram kuda i kako bi se moglo proći biciklom. Dugo, dugo, već godinama pri promatranju tih mapa, uočio sam neku cik-cak tananu liniju preko Velebita koja prolazi preko nečega (ili kroz nešto) što se zove „Mali Alan“ ( tako piše na karti.
I tek ovog proljeća, nakon oho-ho godina taj pojam („Mali Alan“) privuče moju pažnju i zadrža ju dulje, puno dolje od prijašnje desetinke sekunde.
„Prvi put u ljudskim rodu neznanje je izbor!“, te u skladu s tim na Google tražilicu upisah „cesta Mali Alan“ i saznah slijedeće:
Majstorska cesta(Državna cesta D547) je državna cesta u Hrvatskoj i bila je prva suvremena cestovna spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada1832. godine. Majstorska cesta transvelebitska je prometnica koja je povezivala Sveti Rok u Lici preko Malog Alana s Obrovcem u Dalmaciji. Po tada novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog odvijao se i poštanski promet između Beča i Zadra.
Rađena je u vrlo teškim uvjetima. Govorilo se da je građena probijanjem živih stijena. Ukupne je dužine 41 kilometar. Ime je dobila zbog načina gradnje koji je za ondašnje uvjete bio napredan i vrlo težak. Ime ceste vuče podrijetlo od njemačke riječi "meisterstück" koja znači remek-djelo. Maksimalni nagib ove ceste u vremenu izgradnje bio je do 5,5 posto, što je toliko bilo napredno za ono doba, a što se vidi po tome što je taj nagib sukladan i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica.
U Habsburškoj je Monarhiji bio iznimno dugo putovanje između Beča i Zadra te općenito iz netom od Mletaka i Napoleona pripojenih južnih hrvatskih krajeva - Dalmacije. Trgovački i poštanski je promet bio otežan. Za olakšavanje, bečki je dvor 1819. godine odlučio izgraditi prekovelebitsku prometnicu od sela Svetog Roka, preko prijevoja Malog Alana (1.045 m n/v) do magistralne ceste za Obrovac. Poslu se prionulo 1825. i do 1827. godine, 24 km duga dionica gradila se od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana, ondašnjem završetku dalmatinske granice. Druga faza gradnje bila je lička dionica duga 17 km od Malog Alana do Sv. Roka. Ondje se Majstorska cesta spajala s već postojećom trasom Dalmatinske ceste. Cesta je dovršena i svečano otvorena 1832. godine (izvor: wikipedia)
Otvorenih usta i podignutih obrva od silnog iznenađenja dugo sam još buljio u upravo pročitan tekst na zaslonu računala. Nevjerojatno, kako je moguće da mi je ovo promaklo, kako je moguće biti toliko slijep pored zdravih očiju, kako je moguće…
Brzo sam se manio jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno te na zaslonu računala ispred sebe otvorio Yuotube i upisao „Majstorska cesta“. U vremenu odmah su se rasuli prijedlozi kraćih i duljih video zapisa, neki autom, neki motociklima, a neki čak i biciklom(!!!). Jasno da sam ovaj zadnji otvorio u grčevitoj ekstazi, sav u strahu da, ne daj Bože; nestane i prije nego ga sagledam.
Dok je teklo tih desetak minuta tokom kojih sam opčinjeno gledao fantastične prizore južnog Velebita osjećao sam kako me obuhvaća nemir, znani mi već stari nemir porođaja ideje „kako- bi-bilo-dobro-ovuda-se-provozati-biciklom". Onaj nemir koji će nekad narasti do teško podnošljivog, nekad se smanjiti do skoro neprimjetnog, ali koji neće potpuno nestati sve dok se ne pretvori u ostvarenje.
Sad je gotovo! Što god radio, gdje god bio, samo njemu znanoj logici taj bi se nemir pojavio iz dubine moje svijesti, makar tek toliko da mi nježno i obzirno, no i odlično i nepokolebljivo podsjeti na nju – Majstorsku cestu. I tako sam počeo razrađivati „tehničke detalje“, kada, kako, kojim putem…da bi se na kraju odlučio na prošireno petodnevno putovanje.
Ukratko, prvi dan je od Oštarija do Poljanka kod Plitvičkih jezera, zatim drugi do Udbine. Treći bi bio „ono pravo“, ono zbog kojeg je i ovo putovanje osmišljeno, od Udbine preko Majstorske ceste do kampa u Golubiću, dok bi četvrti završio u Drnišu. Na kraju bih slijedeći dan ovo putovanje završio u Splitu. Eto, o navedenome slijedi ova priča.

Dan Nulti

Da bi došao do prvog dana treba mi vremena jer od Slavonskog grada u kojemu živim do Oštarija ima oho-ho kilometara. Prvo slijedi 30-tak kilometara vožnje „domaćim terenom“ od Požege do Nove Gradiške. Iako ovu dionicu vozim bezbroj puta u toku sezone, ipak sam prizor prijevoja Baničevac osim za standardni odmor potrošio i za snimanje situacije

Iako je relativno male nadmorske visine, iako sam mu ja dodijelio titulu prijevoja, jer ga pod tim nazivom nema ni u jednoj karti, meni je zanimljiv zbog usjeka u zemljanom tlu između dva brda.
Jasno da sam si uzeo previše vremena za vožnju tih 30-tak kilometara, pa sam višak tog vremena trošio u dokolici na Novogradiškom kolodvoru.

Da mi u toj dokolici ne bude pretjerano dosadno potrudila se – kiša.
Neko vrijeme nisam ni primijetio tamne mase oblaka na jugozapadu kako su se zlokobno približavale. Podmukli tutanj grmljavine, iako tih, no prijeteći, ukazao mi je na to.
Sad je slijedila igra živaca u mojoj glavi. Tamni oblaci su postajali sve bliži i bliži tutnjevi grmljavine sve jači i jači, pa je postajalo sve neizvjesnije i neizvjesnije tko će u toj „mrtvoj utrci“ doći prvi – vlak ili kiša. Krajnjem rezultatu toj neizvjesnoj utrci kumovale u Hrvatske željeznice, dopuštajući prednost kiši u obliku 10-minutnog zakašnjenja.
Iako je prelazak iz nadstrešnice do vlaka trajao tek minut u vlaku sam se našao dobrano opran kapima pljuska koji je bitno smanjio intenzitet padanja nakon ulaska i posljednjeg putnika u vlak.

Truckanje vlaka do Zagreba trajalo je skoro 3 sata, no zahvaljujući novom niskopodnom Končarevim vlaku bilo je podnošljivo, čak i ugodno.
U Zagrebu sam prenoćio kod brata. Evo jednog snimka metropole Lijepe nam naše snimljenog na uglu Branimirove i Avenije Marina Držića u iščekivanju zelenog na semaforu.

Današnji nulti dan sam prešao s prijeđenih 39 km, a da još zapravo i nisam krenuo na putovanje.


Prvi dan

Slike sa prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Konačno i on osvanu! (Što sve čovjek treba preživjeti i kakve sve preduvjete ispuniti da već jednom krene u ostvarivanje svog nauma!)
Međutim, još je rano da me tabani svrbe za okretanjem pedala. Jutros je to bilo tek oko 7 km koliko mi je potrebo doprijeti do kolodvora. A na njemu ponovo u vlak, ovaj put u onaj za Rijeku.
Bio je neki bezlični dan u drugoj polovici srpnja, pa je vlak izgledao dosta prazno, što mi i nije puno smetalo, naprotiv.

Truckanje do Oštarija standardno, već proživljeno prije dva mjeseca kad sam ovim vlakom putovao do Rijeke (vidi blog Rijeka-Zadar). Još pri pregledu karata kondukter se sam od sebe, ničim izazvan, ponudio za pomoć pri iskrcaju bicikla i prtljage, tako da je iskrcaj bio munjevit – ja vani na peronu, nakon iskrcaja bicikla, a on mi hitro dodaje komponente moje prtljage. Iako mi nije izuzetak (čak što više, kao da je pravilo) susresti se sa iskrenom susretljivošću osoblja HŽ-a, ovaj ovdje je ovaj put nadmašio svoje kolege.
Trenutak nakon iskrcaja na kolodvor u Oštarijama je izgledao ovako

Nakon montiranja svekolike prtljage, što sam činio drhtavim rukama, drhtavim od silnog uzbuđenja da putovanje konačno kreće – krenuo sam u to putovanje.
Cesta, bolje rečeno sokak kojom sam napustio Glavni kolodvor u Oštarijama izgleda ovako

Trebalo mi je vremena dok sam izašao na „glavnu“ cestu Ogulin – Oštarije – Josipdol, ili mi se to odužilo. U tom osjećaju razvučenosti vremena čak se i sumnja da sam zalutao pojavila, jer umjesto mjesta uska cesta kojom sam zbunjeno vozilo zašla je u neki šumarak.
Srećom ta zbunjenost ja kratko trajala jer su se ubrzo pojavile kuće mjesta, a kada sam došao do navedene „glavne“ ceste potpuno je nestala. Nestala je zato što sam ispred sebe ugledao znan mi Marmontov most, znan od nekih ranijih vožnji.

Sada već davne 1990-te za vrijeme biciklističke vožnje ovim krajevima snimio sam taj most. Tada je bio u puno lošijem stanju nego danas.

Prekrasan kameni most preko Zagorske Mrežnice u Oštarijama sagrađen je tijekom francuske vladavine Ilirskim provincijama od 1809. do 1813. godine. U njega je ugrađen kamen oštarske crkve, tada nadaleko poznatog Svetišta Gospe od čudesa koja se nalazi u neposrednoj blizini mosta.
Ime je dobio po Napoleonovom maršalu Augustu Marmontu, upravitelju Ilirskih provincija. Most je s kosim silaznim prilazima dug 92 metara i ima 12 lučnih otvora.
Od 1959. godine pruža se preko suhog korita Zagorske Mrežnice, čija je voda preusmjerena za potrebe hidroelektrane Gojak na Dobri.
Obnovljen je nakon domovinskog rata 1998. godine.
(Izvor: Marmontov most u Oštarijama/TZ Općine Josipdol)
Tabla me je obavijestila da sam napustio Oštarije i ušao u Josipdol. Da nije nje ne bih to ni primijetio jer red kuća s obje strane je bio neprekinut.

Gdje završavaju Oštarije, a gdje počinje Josipdol u tom trenutku mi je bilo najmanje važno. Važnije mi je bilo kako pogoditi cestu prema Saborskom. U Josipdolu se trebam spojiti sa prometnicom Duga Resa – Senj, njome voziti oko kilometar ,a potom skrenuti lijevo.
Pogodio sam od prve, što i nije bilo nešto posebno problematično, i našao se u miru i tišini Zelene ceste. Barem me je tako informirala velika tabla.

Iz gornjeg snimka se može barem približno naslutiti da sam na ulazu u Raj, ili barem nešto slično po stupnju idiličnosti. Vrijeme sunčano, pirka tihi povjetarac, brdovito zelenilo i siva crta ceste koja vijuga kroz to zelenilo. Promet nula, apsolutna. Našao sa se na lokalnoj cesti koja će mi biti suputnik do kraja današnjeg dana.
Slijedećih 20-tak km, sve do iza Plaškog, cesta manje-više nastavlja idilu na gornjem snimku. Ima nešto gore-dolikanja, no sve je to u duljini od par stotina metara.
Ovuda sam biciklirao 90-te, mada u suprotnom smjeru, te sam pokušavao sliku iz sjećanja nekako poklopiti s ovom ispred sebe. Nije mi u tome baš nešto uspijevalo. Činilo mi se da je sve nekako zelenije i zaraslije nego onomad.
Nekih 2 km od gornjeg snimka, u početku bliže, a potom malo iz daleka društvo mojoj cesti pravi željeznica. To je, u stvari Lička pruga, Oštarije – Knin. Dok sam vozio po krivudavoj cesti, „oči su mi ispale“ u potrazi za tračnicama koje bi trebale biti negdje lijevo gore. Badava, od gustog zelenila ni ž od željeznice.
No bez brige, nećete ostati prikraćeni za slikoviti prikaz simbioze željeznice i prometnice.
Nekih mjesec i nešto nakon ovog bicikliranja imao sam priliku proći tom Ličkom prugom vlakom. I ne samo to, već sam imao priliku iz zadnjeg vagona vlaka sagledati situaciju kojom upravo vlak prođe. Pa evo vam te situacije na kojoj se lijepo vidi cesta kojom biciklirah.



Obronci brda između kojih krivuda željeznica i cesta, svako na svoj način, na jednom su se mjestu spojili, pa je cesta podužim usponom (dužim od „par stotina metara“) morala savladati taj prijevoj. Željeznici bi to bilo previše, pa je taj problem riješila tunelom. Taj tunel sam snimio i te 90-te kao i danas, pa evo vam ta dva snimka kao usporedba i kao slikovni dokaz ranije izrečene konstatacije o bujnom zelenilu, bitno bujnijem danas nego onomad.
Danas…(treba se potruditi i u zelenilu lijevo od ceste uočiti tračnice)

…i onomad

Postupno su ta gore-dolikanja bila sve češće i češća. Iako su još uvijek daleko ipak su masivi planine Kapele postajali sve impresivniji i impresivniji.



Gornje slike, zapravo prikazuju Plaščansku dolinu koja je sastavni dio Ogulinsko-Plašćanske doline. Nekih 3 km prije Plaškog, brda su se razmakla pa dolina stvarno poprima izgled doline.

Pitam se koliko je biciklista stradalo na ovoj cesti prije nego li je ovaj prometni znak postavljen. A možda je neko čija je pronicljivost pažnje i poštovanja vrijedna odlučio preventivno staviti znak, jer mi se čini da je stvarno potreban. Potreban je zbog toga što je ovdje dolina ravna pa slijedeći kilometri ceste su ne samo da su vodoravni, već su i izrazito blagih krivina, pa vozači vozila će se teško oduprijeti iskušenju da malo više stisnu papučicu gasa. A što je veća brzina, manja je opreznost…
Plaški je najveće mjesto koje ću proći u ovom prvom danu ovog putovanja. To opet ne znači da je to sad neki (vele)grad, prema wikipediji bi trebao imati tek nešto više od tisuću stanovnika. A opet, njega sam izabrao za malo poduži odmor.
Za početak, evo panorame mjesta ispred prodavaonice gdje sam obnovio svoje zalihe, što u tekućem (pivo) a što u krutom stanju (kruh).

Posebno me je impresionirala zgrada stare škole. Pretpostavljam da je za to služila jer iznad ulaza je natpis „Učiona“.

Nedaleko od zgrade učione je crkva.

Crkva je crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom saborna je, odnosno katedralna crkva Gornjokarlovačke eparhije (Vavedenje je jedan od dvanaest velikih pravoslavnih praznika. Označava ulazak (uvedenje) svete Bogorodice u hram. Praznuje se 21. novembra po starom, odnosno 4. decembra po novom kalendaru).
Današnji izgled crkva duguje najvećim dijelom historicističkoj restauraciji izvedenoj 1903. – 1907. godine za vladike Mihaila Grujića. Vladika Grujić na čelo je Gornjokarlovačke eparhije došao zahvaljujući vezanosti za vladu bana Khuena – Hedervaryja. Veze s vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu potporu gornjokarlovačkoj eparhiji – obnavljaju se i iznova grade brojne crkve, te naposljetku i katedrala. (izvor: wikipedia)
Na izlazu iz mjesta cesta po kojoj vozim prešla je željeznicu. Ona me je podsjetila da mi mogao za trenutak prekinuti vožnju i svratiti do kolodvora Plaški, koji je bio udaljen tek stotinjak metara.
Kolodvor sa grada.

Od strane tračnica kolodvorska zgrada izgleda ovako…

… a iz vlaka ovako

Desno od kolodvorske zgrade je česma koju su nekad često koristili žedni putnici.

Stara pipa je uklonjena a mjesto nje je krajnje improvizacijski montirana nova, zajedno s zelenim plastičnim cjevovodom. Ostaje sad pitanje da li su se trebali malo više potruditi pa zelenu cijev provući kroz kameno zdanje, a isto tako sve to malo restaurirati…ili možda se treba zadovoljiti s ovim kakvo jest. Kad si žedan svejedno ti je kojim putem voda dolazi do usta.
Ostaje mi još nekih 5 km vodoravne vožnje po dolini prije nego se i ja počnem penjati prema Kapeli. Desno od mene negdje gore na obronku Kapele željeznica to već čini.
No, prije nego krene to penjanje, pažnju mi je privukla gužva mnogobrojnih članova obitelji u malom stambenom prostoru.



Dolaskom do kraja doline „moja“ cesta skreće na desno i kreće uzbrdicom i to oko 3km.
Već nakon par stotina metara vožnje tom uzbrdicom napustio sam zadnje kuće naselja, i postupno ulazio u bujno zelenilo. Negdje pri kraju te uzbrdice zastao sam radi predaha. Dok sam smirivao dah snimio sam situaciju koju sam upravo prošao i ono što slijedi nakon nastavka vožnje.



Ubrzo je cesta nastavila manje-više vodoravno, a s desne strane mi se raširila velika udolina koja je u stvari presahlo Blaćansko jezero.

Blaćansko jezero je nedvojbeni prirodni fenomen tipa estavele (u svijetu postoji tridesetak takvih jezera). Jezero se puni iz rijeke koja protječe ispod Gradovitog vrha (brda između Lipica i Blata) te ispod samog Blaćanskog polja. Kada korito rijeke (tunel) postane sifon (ravnomjerno suženje) kroz njega ne može proteći količina vode koja se pojavi nakon otapanja snijega ili obilatih kiša. Taj višak vode, koji je veći od kapaciteta protoka sifona, prazni se kroz pomoćni uzlazni tunel koji je povezan s Velikom pećinom. Dakle, u vlažnom dijelu godine Velika pećina je izvor koji napuni jezero. U sušnom dijelu godine, kada podzemne vode gotovo presuše, voda iz jezera počne otjecati kroz Veliku pećinu, u suprotnom smjeru od ranijeg, i popunjavati vodostaj podzemne rijeke. Prema tome u sušnom dijelu godine Velika pećina postaje ponor (uvor) pa jezero brzo presuši. Postoji i Mala pećina (ispod Uvale), međutim ona nema dvojnu funkciju i u njoj voda samo ponire. Iz dijela jezera, koji je niži od kote preljeva, voda se ne uspije vratiti u Veliku pećinu, zbog čega se taj niži dio jezera duže održi. (izvor: wikipedia)
Estavela(francuski estavelle), šupljina u kršu koja naizmjenično izbacuje (vrelo) ili guta (ponor) vodu. Vodu izbacuje kada su kanali u krškom podzemlju u potpunosti ispunjeni vodom, a guta kada nisu. .(izvor: www.enciklopedija.hr)
Nastavio sam voziti krajnje pustim krajem. Nigdje kuća, ljudi, životinja, ništa. Samo vijugava cesta i zelena divljina.

Međutim, nije mi bilo ni najmanje tjeskobno u toj pustopoljini, naprotiv. Noge vrte pedale, ruke drže upravljač, uha slušaju (mada ništa konkretno), oči gledaju (mada ništa konkretno), a misli vrludaju… iz te nirvane probudi me tabla s imenom


Kako prostor ovdje nije skupocjen kao u (vele)gradu, tako je razmak između kuća znatan. Stoga sam trebao dosta vrtjeti pedale dok nisam došao do nečega što bi trebalo biti centar sela, mada sam pri tome prošao tek desetak kuća. Što će reći raspored je slijedeći: kuća, pa trči, trči, opet kuća, i opet trči, trči, trči…itd.
Pretpostavljam da je centar sela, jer je tu pravoslavna crkva sv. Ilije Proroka.

Tu svoju pretpostavku zasnivam na gustoći stambenih objekata u njenoj blizini.



Ono što je mene posebno dojmilo u Ličkoj Jesenici je kameni most, koji je odmah uz crkvu.



Prije nego što napustim ovo mjesto, prilažem snimak željezničkog kolodvora koji sam snimio iz vlaka. Biciklom nisam, jer je kolodvor dosta podalje od samog mjesta.

Skoro bih zaplakao pred stupnjem devastacije, no tren poslije mi se pojavi nada da u ovoj ruševini ipak nekog ima. Tu nadu (da li opravdanu ili ne, ne saznah) pobudio mi je klima uređaj montiran na zidu.
Nakon mosta još je nekako bilo kako-tako ravno (mada i dalje krivudavo), no onda je krenulo s uzbrdicom. Ta će se uzbrdica razvući na preko 10 km, mada postotak uspona je varirao od znatnog (manje, mada odmah u početku) do blagog (uglavnom).
Opet ono, vrtim pedale, slušam, gledam, misli vrludaju i opet me iznenadi ulaz u novo mjesto – Saborsko.

Inače, taj ulaz je 90-te izgledao ovako

Moj me je probavni trak upozorio da je vrijeme ručku stoga sam odlučio izabrati ovo mjesto za konzumaciju navedenog obroka. Još je preostalo samo izabrati mikrolokaciju za navedeno. Nju sam pronašao preko puta crkve. To je bila hladovina koju su u simbiozi činili stablo i sjenica.

To dvoje, stablo i sjenica, bili su ispred stare zgrade, pretpostavljam župnog dvora.

Iako je zgrada bila stara, dičila se svojim uređenim izgledom. Očigledno da od njene restauracije nije puno prošlo. Iako poznih godina ova stara dama mladalačkog izgleda nije krila godine. Naprotiv ponosno ih je istakla brojem isklesanim u kamenoj ploči smještenoj iznad ulaznih vrata.

Crkva, modernističkog izgleda, nalazila se točno preko s druge strane ceste.



Usput, navedenu crkvu sam snimio ranije, pa se na gornjem snimku s lijeve strane vidi župni dvor ispod krošnje stabala.
Prema ogulin.hr/old-site/kultura-2/sakralni-objekti/saborsko kamen temeljac za izgradnju nove crkve blagoslovljen je 16. svibnja 2001. Nova crkva je izgrađena na mjestu prijašnje crkve koju su 12. studenog 1991. porušili pobunjeni srbi. Novoizgrađenu crkvu posvetio je 16. svibnja 2003. gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović.
Ova današnja prelijepa građevina ima potpuno drugačiji izgled od nekadašnje crkve, a na njenom zvoniku dominira metalni križ visok 15 m koji simbolizira patnje i nesalomljivost naroda ove župe.
Korijeni župe su iz 10. st. kada je naseljavaju Hrvati. Do 1154. nalazi se u sastavu modruške županije unutar krčke biskupije.
Prema prvom pisanom dokumentu ovaj kraj 1449. postaje feudalni posjed Stjepana Frankopana Ozaljskog.
U "Urbaru modruškom" iz 1486. spominje se Saborsko uz prikaz još 32 naselja modruške županije. Iz Urbara se doznaje da je na mjestu današnje novoizgrađene škole nekada bio frankopanski dvorac.
Prijašnja crkva Sv. Ivana Nepomuka, blagoslovljena je 1864. Bila je izgrađena uz cestu kao jednobrodna građevina usmjerena u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Zvonik sa stožastim završetkom bio je prostorno odvojen od lađe crkve i kroz njega se ulazilo u crkvu. Nasuprot crkve je župni dvor, također oštećen i spaljen.
Na istoj web stranici sam našao sliku stare crkve

Sjećam se rata od prije 30-tak godina i Saborskog koji je jako stradao – i po broju nedužnih žrtava i po razaranju. Zato sam s čudnim i suprotnim osjećanjima ušao u ovo mjesto. S jedne strane su ispred mene izašle te slike iz vijesti o stradanjima, s druge strane osobna sjećanja iz vožnje kroz mjesto 90-te, a sa treće i moj dolazak u ovo mjesto. Pa, prije mog subjektivnog proživljavanja ovog mjesta prvo suhoparne, racionalne činjenice.
Saborsko je ličko brdsko mjesto, smješteno u zakrivljenoj dugoj i uskoj kotlini. Vjerojatno je to i najduže selo u Hrvatskoj. Od ulaza, sa strane Plaškog, do kraja Kuselja zaseoka najbližeg Plitvicama, ima 8,7 km. Nadmorska visina mjesta je od 630 do 900 m.
Najviše stanovnika Saborsko sa zaseocima imalo je 1948. godine kada ih je bilo 2165, da bi taj broj 2021. godine pao na 334. (izvor: wikipedia)
Na istom izvoru sa saznao nešto što nema veze s biciklom i putovanjima, no meni je toliko zanimljivo, da nisam mogao odoljeti i to ne objaviti. Radi se o pojmu „Saborčanski govor“.
Kako već wikipedia veli, kao jedna od posebnosti kulturne i narodne baštine ovog kraja može se navesti i specifični govor. Govor pripada zapadnoštokavskom (štokavskom ikavskom) dijalektu, ali je izvorno srednjočakavski ikavsko-ekavski govor u koji su ušle mnoge štokavske riječi, pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi što, ali su očuvani mnogi čakavski elementi (npr. zamjenica česa=čega kao genitiv od ča), te se alternacija staroslavenskog glasa jat ostvaruje kao e ili i, što je imanentno čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, gdje jat ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e, a u ostalim slučajevima, prelazi u i (npr. sedi-sidim, proliće-leto, svitli-svetlo, bela-bilit). Također su očuvani mnogi arhaični čakavski oblici i riječi (npr. stara mati=baka, Mrtvi godi=Dušni dan, maša=misa, merlin=mrkva, pod=tavan, vanjkuš=jastuk, vaik=uvijek, mujsa=mačka, nafalice=samo radi toga). Samoglasnik o se često zamjenjuje samoglasnikom u, npr. riječi un=on, unda=onda i dr. Česti su dvoglasi uo, ie i ua (npr. puod=pod, lied=led, gluava=glava). Prisutan je velik broj germanizama (npr. cajt=vrijeme, štokrla=stolac bez naslona, britašnik=novčanik), turcizama (npr. čaršaf=plahta, perčin=pletenica, peškir=ručnik) i romanizama (npr. funtana=vrelo, poplanirat=poravnati, škuro=tamno).
Pređimo sada na sadašnje moje doživljavanje ovo mjesta.
Prvo, iznenađujuće mi izgleda svijetlo, živo i lepršavo. To ne znači da se puno ljudi muva tamo-amo, no u odnosu na Ličku Jesenicu, u kojoj ni jednog ni jednog pripadnika dvonožne rase nisam vidio. Ovdje ih je bilo dovoljno da steknem osjećaj da mjesto živi. Kuće i okućnice lijepo uređene i dotjerane, nigdje nikakvih ruševina.
Dalje, na dosta kuća su bili natpisi „Apartmani“ ili „Sobe“. Uz dosta parkiranih auta strane registracije stekao sam dojam da ovdje turizam naprosto cvjeta.
Pored dosta smještaja u privatnoj radinosti tu je bio i kamp.

Uostalom, evo vam i neka opća slika mjesta da ne ispadne da je sve ovo navedeno čista moja uobrazilja.

Oštro oko pažljivog promatrača uočit će narančasti logo trgovinskog lanca „Studenac“, desno na gornjem snimku. U ne baš maloj i dobro opskrbljenoj trgovini obnovio sam zalihe ića i pića.
Nedaleko od trgovine naišao sam na putokaz za ambulantu, što je još više popravio iznenađujuće ugodan moj dojam o ovom mjestu.

Iz gornja dva snimka primjećujete blagu, ali stalnu uzbrdicu. Ona je odraz citirane wikipedije koja veli da je Saborsko vjerojatno i najduže selo u Hrvatskoj, dužina mi je 8,7 km, a nadmorska visina je od 630 do 900 m.
Napustio sam ovo mjesto koje me je ugodno dojmilo iznad svih očekivanja. Pravo simpatično planinsko selo za ugodan boravak, toliko simpatično, da mi se nakon napuštanja zadnjih njegovih kuća već pojavila želja da ga još jedanput posjetim.
Ako sam napustio mjesto nisam napustio uzbrdicu. Nije bila nekih znatnih postotaka uspona ali me je svojom tvrdoglavom upornošću (ili upornom tvrdoglavošću) počela malčice iritirati.
Spas sam našao u promatranju okolice.
Već nakon par stotima metara po napuštanju Saborskog zašao sam u šumarak…

…nakon kojeg mi se pojavila dobrodošlica ulaska u područje Nacionalnog parka.

Blaga, no i dalje dosadna uzbrdica još uvijek je tu. Valjda je i crti na sredini ceste dosadila, pa se ona (crta) na jednom proplanku jednostavno – izgubila.

Čim je crte nestalo, cesta je odmah reagirala na to svojim suženjem, tako da sam vožnju nastavio prije sokakom nego cestom. Da li ju nazvati sokakom ili cestom, nije mi ni bilo toliko važno. Bitno je da je i dalje asfaltirana, pa sam nastavio njome voziti jednakim guštom. Velim guštom, jer mi je okoliš bio baš za uživanciju, mir tišina, tek vjetrić blago pirka… A i uzbrdica je počela jenjavati, skoro se pretvorila u nula postotaka.
Tabla me je izvijestila da ulazim u

Međutim od kuća u Kuselju ni k. Umjesto njih ušao sam u još gušću šumu

Negdje u toj šumi sam zastao radi konzumiranja pića i kratkog predaha i iznenadio se vidjevši – ciklame. Ne one u saksijama, već one divlje, koje po svom vlastitom nahođenju odlučuju gdje će se i kako smjestiti.



Dobro, moram priznati, nakon ovih ciklama izašao sam iz šume na neki mali proplanak na kojemu je bilo par kuća, no izgledale su mi napola napušteno. To napola znači definitivno bez ljudi, no ipak se vidi da je nedavno netko tu bio i nešto oko kuće raduckao. Međutim nisam to snimio jer me u tome omela nizbrdica. Blaga, kakva je uzbrdica bila, ugodna za vožnju. Cesta krivudava ponovo se provlači kroz šumu, pa mi se nije prekidao gušt za tamo neku kuću u nedođiji.
Cesta uska, no i asfaltirana. Starijeg je datuma, još iz doba kada se asfalt nije poznavao. Zaključujem to po kamenim stupovima s desne strane koja su nekad davno, u doba zaprežnih vozila, predstavljali svojevrsne branike koji su odvajali sigurnost ceste od neizvjesne provalije.

Na mjestima gdje su se tko zna iz kojih povijesnih zbivanja, ti kameni stupovi nestali valjalo je staviti modernije branike. No, restauratori ove stare ceste su imali na umu da ona prolazi područjem Nacionalnog parka Plitvička jezera pa su si dozvolili mašti za volju da osmisli koliko jednostavne, toliko i originalne branike – napravili su ih od – trupaca!

I dalje blaga nizbrdica, i dalje promet nula apsolutna, i dalje Cesta blago krivuda, jedino se šuma nekako rijedi, smanjuje i postupno postaje gusta šikara.
Pojavila se tabla s imenom mjesta.

No, od te Sertić Poljane jedva da sam uočio kakvu-takvu poljanu u obliku tek malo šireg proplanka. Od kuća, ne sjećam se da sam ikoju vidio. Možda ih i nije bilo, a možda sam se (previše) prepustio uživanciji vožnje kroz ovu sredinu u kojoj je vrijeme, onakvo kakim ga Zemljani poimaju, potpuno izgubilo. Sredina u kojoj ne postoji ni prošlost, ni budućnost, samo ovo i sada i ništa više. Pa 'ko voli nek' izvoli!
Iz ove planete u kojoj postoji samo užitak, prepuštanje i osjećaj blaženstva tabla s imenom mog današnjeg odredišta vratila me je u realnost – oštro, trenutno i okrutno.

Dosta je prepuštanja užicima, barem potpunog. Djelić razuma ipak treba ostaviti na životu da se bavi pronalaskom te-i-te kuće u kojoj bi trebao večeras počinuti. Djelić velim. Jer ostatak se može prepustiti emotivnom doživljaju okoliša. I dalje kao i do sada.

Kao što se iz gornjeg snimka da primijetiti, šuma, pa i gusta šikara su ustuknuli prepustili mjesto bujnoj livadi, i u konačnosti, slobodi pogleda naširoko i nadaleko. Ljepota vožnje kroz šumu zamijenjena je ljepotom vožnje prekrasnim predjelima. Jednako po intenzitetu, a potpuno drugačije po sadržaju.
Svemu ima kraj pa i ovoj današnjoj vožnji –stigao sam do današnjeg odredišta, te parkirao bicikl u njegovo omanje dvorište.

Smješten je na pravom mjestu, rekao bih, jer pogled iz njegovog dvorišta preko puta ceste izgleda ovako

Ipak, nije još sve gotovo za danas! Nakon smještajnih formalnosti (upoznavanja s domaćinom, lociranja sobe, smještaja suvišne prtljage u njoj) slijedi još par kilometara dodatne vožnje, nešto kao Bis!, kao Ekstra!.
Te 90-te, kad sam prolazio ovim krajevima, prošao sam i kroz mjesto Plitvice kroz koje prolazi istoimeni potok. Taj se potok strmoglavljuje najvišim slapom u jedno od jezera skupnog naziva Plitvička. Čak sam ga onomad i snimio. E, pa želja ni je da ga ponovo snimim!
Spuštajući se prema navedenom mjestu snimio sam kanjon kojim prolazi glavni tok vode koja čini Plitvička jezera.

Pronađoh mjesto i potok. Bicikl ostavih uz cestu, te sav trepereći do ushita, unaprijed se radujući pogledu koji će mi zaustaviti dah krenuh par desetaka metara niz potok.

Konačno dođoh do mjesta gdje se potok slapom obrušava tamo negdje dolje i – razočarah se! (uvijek treba biti oprezan sa velikim očekivanjima, često se pretvaraju u jednako takvo razočarenje)
Bilo je slapa, ni da ga nije bilo. Čuo sam ga! Čuo, velim ali ga nisam vidio. Smetalo mi je bujno zelenilo. U očajničkom pokušaju da objektivom fotoaparata uhvatim to što čujem, uspio sam snimiti tek dokone turiste koji šetuckaju stazom, dolje ispod slapa, sa tek malim komadičkom slapa ispred njih.

Sad mi tek dođe do pameti nešto što sam uočio još kod onog tunela prije Plaškog, a što se javljalo i u Ličkoj Jesenici, a i u Saborskom – svuda je zelenilo bilo bujnije, bitno bujnije nego te 90-te. (Da li je to, možda zbog smanjenja broja ljudi i smanjenja njihove poljoprivredne aktivnosti ?)
Kao dokaz ovom zaključku prilažem snimak slapa kao i situacije ispod njega te 90-te.

Ondašnje bitno manje zelenilo mi je tad omogućilo daleko kvalitetniji pogled na staze kojom su i onda, kao i danas šetali dokoni turisti.



Crticu o ovom slapu kojeg sam silno želio snimiti, a neispunjenost te želje samo još povećava čežnju za tim, završavam prikazom tog slapa sa gore navedene staze „kojom šetaju dokoni turisti“, Naime, 86-te sam i ja bio jedan od njih.

Sa neispunjenom željom, koja se zbog te neispunjenosti pretvorila u razočarenje, vratio sam se u „bazu“. Valjda je razočarenje zarazna stvar jer mi se navedenom prikalemilo još jedno – u mojemu smještaju nije bilo upotrebe kuhinje, niti bilo kakvog kuhala. Dakle, ništa od željene tople krem juhe od gljiva (slijedeće razočarenje)
Nevjerojatno do kojeg se stupnja želja razvije ako ostane neispunjena. S osjećajem „Kraljevstvo za juhu“, od svoje domaćice saznah da je „tamo dolje“ ( u SI sustavu mjera to je stotinjak metara) restoran, te s dvostrukim osjećajem razočarenja odpješačih do njega.



Ručak je bio kraljevski, i po kvaliteti i po kvantiteti.
Cijena je isto tako bila kraljevska – juha od rajčica, dva piva i punjena pljeskavica s prilogom – 30€.
Za kraj ovog prvog dana evo prikaza smještaja.
Bicikl sam ostavio na terasi ispred ulaza, zaključao ga lancem za ogradu (radi mira u duši) i priključio na punjač.

Prvo uđem u hodnik…

… a zatim kroz vrata desno na gornjem snimku, u svoju sobu.

Soba je velika prostrana (ali badava, nema kuhinje)



Vrata kupatila su odmah do ulaza u sobu



Dakle, sve je Ok – čisto, uredno i prostrano. (A da barem kuhinju ima!)
Pokušavao sam u sebi smiriti taj tvrdoglavi vapaj za kuhinjom (nema, pa nema,. Što sad!?), ali mi nije baš polazilo za rukom. Taj nedostatak kuhinje će se slijedećih dana pojaviti kao glavni nedostatak ovog putovanja. I to u tolikoj mjeri da se u meni formirala čvrsta odluka o smještaju kuhala, i ostalog kuhinjskog pribora u bisage. Kad već neće kuhinja meni, onda će sa mnom!
Ovo se iskristaliziralo tek ne kraju putovanja. Za sad se tek pojavilo nešto kao iskrica, kao ideja u zametku koja će svakim danom ovog putovanja rasti, razvijati se, da bi se na kraju ustoličila do navedene odluke.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv