Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 09.03.2020.

Belišće 2018 - I dan

Slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Poštedjeti ću vas (a i sebe) zamršene priče zapetljanih rodbinskih veza, (u stilu tko je komu tko), te ću samo napomenuti da mi se preko te rodbinske veze ukazala mogućnost noćenja u Belišću, plus večera i doručak, pravi polupansion.
Dakle ovo je priča od dvodnevnom putovanju Požega – Belišće, prvi dan u jednom smjeru, a drugi u drugom. Jasno ti smjerovi nisu išli istom rutom.
Prvi dan sam bio kreativniji u izboru rute, pa je, usprkos činjenici da je u Požeškom kraju, vožena cestom kojom rijetko prođem.
Detalje možete vidjeti na karti, a ja ću polako krenuti s pričom.
Već u samoj Požegi, propedaliravši tek par stotina metara na mostu preko rijeke Orljave zaustavio sam se radi snimanja divlje patke, odnosno patka. Već dugi niz godina su standardna dekoracija rijeke u gradu. Posebno su mi simpatični svojim geganjem, a spektakl ih je zateći da slijeću na vodu ili uzlijeću s nje. Uglavnom su u paru, što mi je posebno impresivno.

Jedno vrijeme sam vozio prometnicom za Našice, te sam nekih 13-tak km od Požege prošao kroz selo Šumanovac. Ispred mene, u daljini ali ipak vidljivo impozantan, bio je Papuk.


Tu planinu ću danas potpuno izbjeći a sutra tek malčice dodirnuti.
Ali nije Papuk bio razlogom mog zaustavljanja. Razlog tomu je bila stara, no vrlo dobro očuvana kuća, prekrasan primjer stare arhitekture ovih krajeva.

Ovo vožnja se događala u lipnju, mjesecu koji mi je još od djetinjstva bio favorit za broj Jedan od svih dvanaest, koliko ih godina ima. Sve buja, cvjeta, miriše, dovoljno je toplo, a nije prevruće, a osim toga, tek je početak ljeta, meni omiljenog godišnjeg odmora.
Stoga su tu bili prisutni makovi i pšenica čija zelena boja polako blijedi i koji će za par tjedana dosegnuti zlatnu boju, boju koju ječam upravo ima.






Prema boji neba na gornjem snimku, odnosno njenom izostanku, može se zaključiti da je sunca tog jutra bilo malo jer su ga oblaci prekrili. Ipak, ostao sam suh, i danas, a i sutra, što se kiše tiče. Što se znoja tiče, to je već druga priča, ali to je prihvatljivo, lako rješivo, pa čak i poželjno.
Gornja tri snimka su snimljena nakon što sam u selu Kula skrenuo na lokalnu cestu kojom bih preko sela Poreč i Latinovac stigao u Čaglin. Rekoh lokalnu cestu, mada se iz gornjih snimaka vidi da je njena kvaliteta, što se tiče širine i asfalta, ravna magistralnoj.
Još uvijek sam u plodnoj Požeškoj dolini koju su još stari Rimljani nazvali Vallis Aurea, dakle Zlatna dolina. U toj dolini nisu pronašli zlato u bukvalnom smislu riječi, već je zbog plodne zemlje prinos od svega što bi se posadilo i uzgojilo na njoj bio zlata vrijedan.
Osim pšenice i ječma naišao sam i na posijanu soju, barem mi se tako čini.


Navedena Zlatna dolina, iako omeđena brdima i planinama, nije baš tepsija nego i u njoj se nalaze male uzbrdice i nizbrdice. Takve su bile i ove između sela Poreč i Latinovac.




Na izlazu iz Latinovca trebao sam skrenuti za Čaglin. Da je to istina pokazao mi je putokaz za bicikliste koji me je upućivao u Granice, selo koje je također na današnjem spisku mjesta koje trebam proći.


Ah, što reći o tom Čaglinu!? Prolaskom kroz njega dobiva se dojam da je nešto više od sela, mali simpatični gradić. Barem bi takav bio da ima ljudi! Ovako, pokoji čovjek ili žena, koje sretoh pri prolazu, tako se tromo i malodušno vuku, pogleda oborenog, kao da su zbunjeni kako to da su ostali dok su (skoro) svi otišli. Možda u ovoj svojoj procjeni malo i pretjerujem, no takav mi je dojam bio. A možda je taj dojam pojačan željeznicom koja prolazi kroz taj gradić. Točnije rečeno koja je prolazila (prošlo svršeno vrijeme) jer su se i vlakovi uplašili općeg malodušja koje se nadvilo na ovom području, pa su kolodvor ostavili da postupno nestaje u vremenu.


Prije nego što je vlak ušao u Čaglinski kolodvor, iz pravca Pleternice, prešao je, uz pomoć mosta preko potoka Krajina.


Začuđujuće, i meni krajnje zbunjujuće, navedeni most je bio ušminkan i dotjeran novim premazom boje.




Par stotina metara nakon prijelaza preko željezničke pruge, sa kojeg sam snimio gornje snimke, skrenuo sam lijevo prema Starom Zdenkovcu, do kojeg bi trebao biti asfalt na cesti.
I bio je asfalt, istina, ali kao da je to jedini znak XXI stoljeća. Ona letargija u Čaglinu, koja me je toliko dojmila, kao da je bila uvertira, tek nešto skromno, u jedva vidljivim znakovima. Što je vrijeme prolazilo, u kojemu sam sve dublje zalazio ovom cestom, to je prilike za vidjeti čovjeka samog, ili u autu, ili na motoru, bilo je sve manje i manje. Opet onaj osjećaj „Pale je sam na svijetu“!
Bilo je tu i tragova ljudi, kako da ne! Bilo je i kuća, i okućnica, čak i auta ispred tih kuća, no ljudi jako, jako, jako malo.
Posebno zanimljiv primjer stare pučke arhitekture bio mi je primjer kućerka u beskonačnom polju.




Pretpostavljam da j imao ulogu ostave za ratarski alat ili je služio kao sklonište kada iznenada naiđe kiša ili čak oluja.
I tako u d

ruštvu samog sebe, povjetarca i ptica, no bez ljudi, dođoh do tog Starog Zdenkovca.

Ni ja, koji sam bio tamo, nisam puno više vidio od tog sela koliko i ti, dragi čitaoče, na gornjoj slici. Vjerojatno je sela bilo još, no odmah iza prizora na gornjoj slici cesta, koja, pretpostavljam, vodi u ostatak sela, skrenula je oštro lijevo a ja sam nastavio ravno. A gdje to!? Nazad u prošlost!


Ono od široke asfaltne ceste se suzilo na širinu sokaka, a i ostaci šljunka na makadamu kao da su iz prošlog stoljeća. Srećom tu je bandera sa samo dvije žice (obična monofazna struja) koja opći dojam gornjeg snimka smješta u povijest od prije samo 50-tak godina, umjesto 150, koliko bi bilo da nema te bandere.
Ovo egzotično putovanje vremeplovom trajalo je oko kilometar i pol. Nakon one kuće, čiji se komadić krova vidi na gornjem snimku, preskočio sam nazad u povijest jedno stoljeće dosegavši tu razliku od 150 godina.


Zbunio me je dolazak do nekog kratkog mosta jer je imao kolovoz u obliku čeličnih ploča. Pored toga sa strane su bili i rešetkasti nosači čije bi porijeklo moglo biti sredina XX stoljeća. U danjem mentalnom istraživanju me je prekinuo pravi pravcati – kamion, s kojim sam se trebao mimoići baš na tim metalnim pločama. Kao pametniji ( a i slabiji) popustio sam sklonivši se u duboku travu dok je grdosija, za pedalj-dva šira od puteljka, prošla pored mene. Suvišno je napomenuti da mi je za uspomenu i dugo sjećanje za sobom ostavila gusti, neprozirni oblak podignute prašine.


Kad se taj oblak prašine razišao, vidio sam ono što vi vidite na gornjem snimku – T raskrižje. Dolaskom na njega, skrenuo sam lijevo i stigao u Rozmajerovac.


Selo živi još u dobu kada je plot oko dvorišta isključivo luksuz vlastelina, dakle barem XVII stoljeće.
Da ima napuštenih kuća, nije iznenađujuće, no izvedba lokalne kapelice to malčice jest.




A onda, na ulazu u selo Granice – povratak u budućnost!
Potpuno neočekivano, ni iz čega, pojavio se asfalt kao vremenski most za XXI stoljeće. Na žalost ostalo nije pratilo taj vremenski skok. I dalje su kuće, manje-više bile slične onima u selu ranije (čast izuzecima) i dalje ljudi, uglavnom, nije bilo.
No, sudeći prema crkvi, ovo je ipak bilo veće i „jače“ selo. Uz crkvu je bilo groblje, a sve to ograđeno metalnom ogradom.


U tim Granicama, iako većim od Rozmajerovca i dalje jednako pustim što se ljudi tiče, duže, puno duže nego što sam namjeravao, zadržao sam se ispred jedne kuće.
Kuća, u stvari nije bila kuća, nego prava rezidencija. Velika katnica sa raskošnom terasom ukazivala je na aristokraciju koja je našla smislenim da mjesto obitavanja izabere baš ovdje, u ovom području koje meni sada izgleda napušteno i od Boga i od ljudi. Očigledno takvo nije bilo nekada davno, baš naprotiv!


Prema wikipediji selo Granice sačinjavaju zaseoci Branjevina, Jezero, Ranopaša, Pustara, Granice i Staro Selo. Zapadno od Granica nalazi se selo Polubaše, južno Rozmajerovac a sjeverno Ceremošnjak. Na tom području je 1931 godine živjelo 715 stanovnika dok ih je na popisu stanovništva iz 2011 godine popisano tek 109. (izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Granice_(Na%C5%A1ice) )

Odmah uz rezidenciju bila je krušna peć sazidana od prijesne cigle.


Koliko se sjećam Nauke o Toplini, jednog od težih ispita na Strojarstvu, prijesna cigla ima jako dobra izolacijska svojstva, samo mora ostati suha. Dakle, ne smije pokisnuti jer ju voda odmah pretvara u ono iz čega je nastala – blato.
Nedugo nakon gornje rezidencije selo je završilo, a uzbrdica počela.
Inače, ovdje sam, i to biciklom, bio prije 9 godina (vidi: Petak Trinaesti). Tada asfalt nije stigao do Granica, nego sam se trebao prašiti još dosta kilometara makadamom. To sam činio drugom cestom od ove. Očigledno su planeri asfaltiranja zaključili da je ova cesta bolja za unapređenje u XXI stoljeće od one "moje" kojom sam onomad pedalirao.
Nakon uzbrdice od oko kilometar i pol slijedio je niz gora-dolikanja. u jednom "gore" od gore-dolikanja spojio sam se s "mojom" cestom kojom sam vozio prije 9 godina. Na njoj se te godine nisu vidjele, izgledala mi je kao da je to bilo jučer.




Cesta je prolazila šumom, tako da mi je bilo teško se orijentirati, a opet zbog hladovine bilo je ugodnije voziti.


Onda se šuma povukla ustupivši mjesto vinogradima i oranicama.


Par kilometara prije Našica s lijeve strane, negdje dolje ugledao sam jezero Lapovac.


Prema wikipediji je nastalo 1993. godine, izgradnjom brane na potoku Lapovac i tako je spriječeno poplavljivanje naselja nizvodno. Ukupna površina je oko 80 hektara, a prosječna dubina je 4 metara. Jezero i jezerska okolica je uređena, pa ga posjetitelji koriste za odlaske na piknik, ribolov i kupanje. Pored izletničkog, Lapovac je ostvario i športsku namjenu, pa se na njemu održavaju i športska natjecanja, među ostalim bilo je mjestom održavanja europskog prvenstva u kajaku. Jezero je bogato ribom. (izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Lapovac_(jezero) )

Nakon što mi je dopustila vidjeti jezero, šuma se ponovo vratila uz cestu.


Auta, ili bilo kakvog prometa, ni za lijeka, svježina iz šume čini vožnju ugodnom, vrtim pedale s mislima otplovljenim tko zna gdje, kad ugledah – šumske jagode.






Tek kad sam im se približio, osjetio sam njihov miris. Da su mirisi jedna od najsnažnijih asocijacija uvjerio sam se i ovaj put jer sam bio istog trena teleportiran preko 50 godina u povijest gdje sam u ovo doba godine bio na selu kod moje tetke, Tamo je uz njenu šumu, na posebno znanom mjestu, bio grmić ovog šumskog voća. Brat, sestra i ja zajednički smo pobrali par desetaka ovih crvenih kuglica. Nakon što smo došli kući, prebrojali smo njihov ukupni broj, te bratski podijelili na tri dijela. Tada je svako svoj dio stavio u šalicu (u stvari bio je fildžan), posuo šećerom i s malom žličicom gnječeći jagode napravio kašu. Pri tome se širio opojni miris, potpuno isti ovom kojeg sada osjećam.
Dolaskom u Našice odgodio sam obilazak centra grada, pa sam skrenuo prema željezničkom kolodvoru (što će te, railfan ostaje railfan!)




Istini za volju moram napomenuti da mi je gore spomenuti kolodvor bio na putu ka cesti za Osijek. Po toj magistralnoj cesti, često ravnoj kao strijela, namjeravao sam doći do mjesta Koška. Koji kilometar iza Našica je mjesto Jelisavac, a odmah iza željeznička pruga se združi s cestom , te zajedno, ruku pod ruku, nastave prema Osijeku.




Stigavši u Košku skrenuh lijevo prema Valpovu. Promet se osjetno smanjio, skoro anulirao. Cesta ravna do beskonačnosti.


Zanimljivo je to da su do Našica brda i krivine, a nakon tog grada ravno k'o tepsija.
Ponadah se da će se dolaskom do šume, ili prolaskom šume u daljini , nešto dogoditi, ali ništa. I dalje ravno k'o strijela.


Dolaskom u selo, Harkanovci, pretpostavljam, zaustavio sam se u nekoj hladovini da se malo odmorim. Kažem pretpostavljam, jer nisam baš posve siguran. Od vožnje je, pa do sada kad ovo pišem, prošlo godina i pol, a obzirom da sam ušao u klub 60+, molim svekoliko pučanstvo, od koje tek mali dio ovo čita, da mi ne zamjeri ako sam pobrkao imena i slike.
Dakle, u tim, valjda, Harkanovcima pažnji mi je privukla mlada djevojka, ili djevojčica, zanimljivo odjevena. Pretpostavljam da je to u vezi s nekim nacionalnim manjinama koje obitavaju ovim krajem.


U selu je bio postavljen i majpan, u podnožju dobro osiguran da ga vjetar ne prevrne.




Prema internetu, o postavljanju majpana u slavonskim selima već je u prvoj polovici 19. stoljeća pisao hrvatski etnolog Luka Ilić Oriovčanin u svojoj knjizi "Narodni slavonski običaji". Oriovčanin je u svojoj knjizi iz 1846. godine brezovu ili hrastovu granu, okaštrenu osim na vrhu na kojem je granje ostavljeno i izgleda poput krune, zvao Maja ili po njemački Maibaum. (izvor: https://www.compas.com.hr/clanak/3/2308/podignut-majpan-u-antunovcu.html)
Majalos tj. "podizanje majpana" bila je zabava koja je organizirana u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Majpan je bilo ime za stablo. Visina stabla bila je oko 7-8 metara. Majpan je bio ukrašen lipovim granama, iskićeno ručnicima i bocama pića. Poslije završene glavne svečanosti dodjeljivane su najveselijem paru. Majalos se održavao oko majpana. Lipine grane su simbol stare slavenske tradicije. (izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Majalos)

Odmah preko puta tog majpana smještena je crkva.


Prema internetu, župna crkva Gospe Snježne u Harkanovcima podignuta je 1799. godine, a proširena i obnovljena 1938. godine. Cijela unutrašnjost crkve oslikana je freskama i ugrađenima vitrajima na prozorima. Freske je oslikao akademski slikar Karlo Matzek, (porijeklom Čeh) od 1955.-57.godine. Matzek je bio osuđen na smrt od strane tadašnjih komunističkih vlasti ali je pred strijeljanje spašen utjecajem tadašnjeg župnika don Mirka Gazivode. Iz zahvalnosti u crkvi je oslikao dvije freske koje su se svidjele župljanima te su isti, iz vlastitih zavjeta naručivali izradu drugih freski do potpunog oslikavanja crkve. (izvor https://www.vid.hr/images-dogadjaji/2010/6/harkanovci/zgsh.html )

Tražeći gornje podatke o crkvi na wikipediji nađoh podatke o broju stanovništva u Harkanovcima. Tako ih je najviše bio 1869. godine čak 1231, da bi se taj broj pomalo smanjivao sve do 1967 godine, kad je mjesto imalo 1027 žitelja. Nakon te godine broj stanovnika se znatno smanjuje, pa ih 2011. godine ima tek 506.
Nakon Harkanovaca opet „uzbudljiva, zanimljiva i nadasve interesantna“ vožnja cestom koja je (ah, iznenađenja) ravna da ravnija ne može biti.


Slijedeću pauzu sam napravio u selu Ivanovci ispred crkve.




Crkva nova, lijepa modernistički sagrađena. No razlog zašto sam ju snimio je zbog njenog podstanara. Zahvaljujući zoom objektivu moga fotoaparata, malčice sam zavirio u diskreciju podstanarskog obitavališta.


Iza sela opet monotonija lokalne Slavonske ceste. U nedostatku zanimljivijeg evo vam snimak budućeg piva – polje ječma.


Kojih kilometar-dva prije Valpova valjalo mi je preći potok Vučica. Voda tog potoka se ulijeva u Karašicu, a potom Dravu da bi na kraju se stopili sa ostalim vodama u Dunavu, te zajedno nastavili put prema istoku. No, promatrajući vodu u ovom potoku njoj se na taj put uopće ne žuti. Naprotiv, meni više izgleda kao da je neodlučna krenuti ili ne, pa miruje. A dok miruje,više mi izgleda kao bara, nego kao potok.




Na ulazu u Valpovo prvo sam mostom preskočio Karašicu, koja se po svom poletu, živosti i žuborenju ništa ne razlikuje od gore snimljene Vučice.




Centar Valpova je pješačka zona sa starom crkvom i kafićima oko nje, tako da čovjek može birati kome će pristupiti radi svoje duhovne obnove.


Prema internetu, barokna župna crkva posvećena Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije zaštićeni je spomenik kulture. Svojom veličinom, arhitektonsko-stilskim odlikama i kvalitetnim barokno-klasicističkim inventarom izdvaja se od ostalih skromnijih sakralnih spomenika Valpovštine, te ulazi u krug vrednijih baroknih crkava Slavonije. Gradnja crkve započela je, prema nekim autorima, 1722. godine, prema drugima 1727., a spominju se i neki intenzivni radovi na crkvi 1733/1734. godine. Izgradnja je očito trajala više godina, dok su se radovi na uređenju unutrašnjosti odvijali sve do 1737. godine. O tome svjedoči tekst jedne vizitacije iz toga vremena: «Crkva je posvećena Bezgrešnom začeću Bl. Dj. Marije, podignuta iz temelja od baruna Petra Antuna Prandaua, vlastelina mjesta, uz značajne izdatke, te nedavno dovršena u talijanskom stilu (baroku), tako da u cijeloj Slavoniji drži prvo mjesto, bilo po samoj građevini, bilo po unutrašnjem uresu. Ima tri oltara podjednako lijepa na kojima se na drvenim oltarnim menzama ispred oltara služi misa.» U jakom potresu 1752. godine, nedugo nakon izgradnje, crkva je pretrpjela znatna oštećenja zbog urušenja dijela svodova, vjerojatno samo u sredini lađe, koji su kasnije obnovljeni. (izvor: https://www.zupa-valpovo.com/index.php/10-izbornik/10-povijest)

Od zanimljivosti u Valpovu znam za njegov dvorac. Da bi došao do tog dvorca trebao sam ponovo prijeći Karašicu. To sam učinio lijepim starim mostom, sagrađenim od opeke. Na ogradi mosta postavljene su saksije s cvijećem. Lijepo i pažnje vrijedno!


Odmah nakon mosta , s desne strane. smjestila se nekakva rezidencija s lijepo uređenim dvorištem, pa mi je izgledala kao cjelina s mostom.


A sada - Valpovački dvorac.
Prvo ulaz u njegovo "dvorište"...


...zatim most koji vodi do pred sami ulaz u dvorac...


...i na kraju, sam dvorac!


Prema internetu, današnji je dvorac u Valpovu nastao tijekom prve polovice 18. stoljeća pregradnjom i dogradnjom srednjovjekovne utvrde od koje su očuvani dijelovi vanjskih bedema, temelji i zidovi kasnogotičke kapele te okrugla obrambena kula, izgrađeni početkom 15. stoljeća. Valpovačka feudalna gospoštija krajem 14. stoljeća dolazi u posjed velikaške obitelji mačvanskog bana Ivana Morovića koji na samom početku 15. stoljeća na mjestu današnjeg dvorca gradi utvrdu okruženu dubokim obrambenim opkopima, ispunjenim vodom iz obližnje rijeke Karašice, tzv. nizinski Wasserburg. Tlocrt tvrđave u obliku nepravilnog izduženog trokuta i po nekoliko metara debeli vanjski zidovi diktirali su sve kasnije pregradnje i ostali, iako djelomice prekriveni baroknim plaštem, gotovo u cijelosti očuvani do danas. Tako je stvorena jedinstvena i povijesno-arhitektonski vrlo vrijedna srednjovjekovno-barokna cjelina koja je danas jedan od najznačajnijih spomeničkih kompleksa profane arhitekture sjeverne Hrvatske. Tijekom prve polovice 18. stoljeća baruni Prandau, novi vlasnici vlastelinstva, daju obnoviti oštećenu utvrdu, a na ostacima južnog krila grade monumentalnu baroknu pročelnu palaču s centralno isturenim tornjem, visokim 37 metara. Barokna pročelna palača teško je stradala u požaru na Silvestrovo 1801. godine, nakon čega je obnovljena, djelomično i u klasicističkom duhu. Dvorac je 1885. godine ženidbenim vezama prešao u vlasništvo grofovske obitelji Normann od Ehrenfelsa. Tada je imao ukupno 62 prostorije i, zajedno s unutrašnjim dvorištem, tlocrtnu površinu od 4031 m2. Budući da se od tada ništa bitno nije mijenjalo, takav su tlocrtni ustroj i površina sačuvani do danas, što ovaj dvorac svrstava među najveće u Hrvatskoj, dok za njim zaostaju svi drugi slavonski dvorci.
(izvor: https://valpovo.hr/dvorac-prandau-normann/)

Na moju žalost dvorac je bio zatvoren tako da sam se morao zadovoljiti obilaskom njegovog okoliša. Ispred dvorca je bio dosta veliki park, no isto tako je dosta zapušten i zarastao. Tek pojedini detalji ukazuju da se nekada o njemu vodilo više računa nego danas.


Tu je jedna impresivno velika platana sa klupom pored nje, ako se poželi doći do daha i odmoriti se u njenoj hladovini.


Kroz park se provlači i potok, valjda onaj kojim se dobavljala voda iz Karašice. U skladu s okolišem u kome se nalazi i taj potok je bio više bara a manje veseli potočić. Taj dojam je odavala voda u njemu koja nikako da se odluči da li da krene teći ili da to odgodi za neka bolja vremena.


Preko tog potoka, i preko neodlučne vode u njemu, pješačka staza je išla mostom. Most je imao lijepu ogradu izrađenu maniru umjetničke bravarije, no koju je zelenilo postupno osvajalo.


U parku je bila lijepa, osvježavajuća hladovina koja bi mi mogla potpuno potisnuti neugodni dojam zapuštenosti, da nije bilo - komaraca. Dok vozim još nekako sam ih uspijevao podnositi, no čim stanem, ili ne daj Bože sjednem (pokušao samo jedanput) roj tih letećih napasti me napada zaprepašćujuće neslućenom žestinom. Roj tako gust, da gušćeg roja komaraca u životu nikad prije nisam vidio.
Istog trena me prošla želja za bilo kojim daljnjim obilaskom parka, pa sam se uputio izlazu. Dok sam vozio prema izlazu zamijetih friško vjenčani par koji je, zajedno s svitom, kanio svoje sudbonosno "Da" ovjekovječiti u ovom ambijentu. Za trenutak sam se zapitao kako mlada i ona kraj nje, onako razgolićenih ramena, podnose gore navedene krvopije! (Ne bih želio ispasti zajedljiv, no čini mi se da mladenka ima poveliki trbuh, biće brak iz ljubavi!)


Vrativši se u centar grada, ispred gore spomenute crkve, ostatak svatova je dokono trošio vrijeme u iščekivanju završetka foto seanse u parku.


No, odmaknuvši se tek desetak metara od tih svatova, centar grada je dremuckao u samoći ovog subotnjeg kasnog poslijepodneva.


Prolaskom kroz taj gluhi, usnuli centar primijetih lijepo osunčanu stariju arhitektonsku ljepoticu, te ju snimih.


Lagano okrećući pedale, nastavio sam prema sjeveroistoku pokušavajući shvatiti što dijeli Belišće od Valpova. No, naišao sam na kružni tok koji me je svojom impresivnom izvedbom vratio iz beskorisnog umnog pretakanja u realnost. Konkretnu i opipljivu!


U krugu, u sredini kružnog toka dali su si truda da ovaj kružni tok bude i impresivan, i fascinantan, a i originalan.




Dodatnu ljepotu i originalnost kružnom toku činio je njegov susjed u obliku stare, ali očuvane kuće, krajnje originalno oslikane fasade. Svaka čast mještanima, i na kružnom toku, i na ovoj kući, zadržao sam se ovdje neočekivano dugo, a očekivah samo proći, tek tako.




Tek stotinjak metara nakon gornjeg snimka naiđoh na odgovor na pitanje koje me je kopkalo pri izlasku iz Valpova. Odgovor glasi: "Belišće od Valpova ne dijeli - ništa!" Ili, ako ćemo cjepidlačiti, tek jedna tabla sa natpisom "Belišće"!


A sve ostalo izgleda krajnje integrirano ( da upotrebom strane riječi ispadnem pametniji nego što jesam). Kuće su zbijene jedna uz drugu tako da se, malte ne, jedva našlo mjesta za navedenu tablu.
Pretpostavljam da je u neko prošlo vrijeme ovdje bila pustopoljina između ova dva grada, no urbanizacija je učinila svoje istisnuvši tu pustopoljinu negdje ustranu, izvan glavnih tokova.
Pronašao sam svog večerašnjeg domaćina, što nije bio veliki problem jer je Belišće ipak mali grad, gradić tek. Slijedilo je tuširanje, presvlačenje, večera ugodni razgovor i spavanac.


Za drugi dio ovog putopisa kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv