Pero i njegov bicikl

srijeda, 17.11.2021.

Una - Opet drugi dan 2021

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Opet drugi dan

Slike s opet drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Spavao sam iznenađujuće ugodno i probudio se odmorno i čilo. Ipak spavanje u pravom krevetu je neusporedivo sa spavanjem u šatoru.
Nakon doručka na terasi moga apartmana i spremanje opreme i bicikla već iza 7 sam počeo okretati pedale. U gradu sam kupio breskve i hladno pivo kojim sam napunio termosice, te sam već prije 8 bio na izlasku iz grada.

Smatram jutro najboljim dijelom dana, a ljetno jutro dana koji će biti sunčan i topao nešto najboljim i najljepšim. Još ako je tog jutra vožnja biciklom impresivnim predjelima i izvan (većih) naselja, tada to kod mene poprima dojam raja na zemlji.
Tako je to bilo ovog jutra, a i slijedećih na ovom putovanju.
No, ovog je dana taj osjećaj rajske vožnje dodatno pojačan činjenicom da nema uzbrdice, kao ni prometa, a ima egzotike kanjona i rijeke koje žurno teče njime. A tu je još i željeznica! Istina ona se u prvom djelu uglavnom ne vidi, no to kasnije nadoknađuje.
Međutim,u mojoj duši je bilo svježe prisutno sjećanje na debakl od prije dvije godine (opet o njemu!). To sjećanje je bilo dodatno pojačano vozeći i promatrajući okoliš, tako da mi je izgledalo kao da to nije bilo prije dvije godine nego jučer.
I tako sam s nekim ambivalentnim osjećajem u duši vozio i jučer, a i danas. S jedne strane tihi strah hoću li izdržati, a s druge strane suzdržano oduševljenje krajolikom kroz koji vozim.
Mir, tišina i ugoda ovog ljetnog jutra, vožnja krivudavom cestom (ali bez uspona) i to uglavnom hladovinom , uz vrlo, vrlo, vrlo malo prometa, postupno su potisnuli taj strah ma minimum te dopustili duši da opušteno uživa.



Pri tom opuštenom uživanju misli su mi odlutali tko zna gdje, no iznenada ih je jedan prizor vratio ovdje i sada na ovom mjestu.


Pretpostavljam da se na gornjem snimku ne da pročitati web adresa, pa je ovdje navodim. Dakle, radi se o www.gozuco.com a na njoj će te naći slijedeće: Žućo ti danas isplaćuje na ruke 200 kuna za ekološku hulju. Dostavi mu snimak ekološke hulje na djelu, ti ostaješ anoniman, hulja prijavljena, a naša priroda čista!"
Pitam se koliko prijava mu dolazi i kada će bankrotirati dijeleći po 200 kuna, sve radi očuvanja okoline. A opet, kad malo bolje razmislim, možda i ne dobiva toliko slika koliko mi se na prvu učinilo. Pa ipak, koliko god je sirov i brutalan, možda je zato i efikasan način za ekološku edukaciju nesavjesnih. Jer, ako plaćamo kaznu, recimo, za prekršaje u prometu zašto ne bi kažnjavali prekršaje nad prirodom, kad već ne možemo pobuditi svijest.
Vozeći bicikl zaključujem da ni u mojoj Hrvatskoj, naročito na diskretnijim mjestima, ekološka svijest pučanstva (ili nekih od njih) nije na nivou, a ovdje u Bosni to je bitno pojačano. Svuda se, na žalost, nalazi ljudi koji razmišljaju "Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu smeće ostavi!" Možda ideja o javnom sramoćenju takvih i nije bez veze.
Ne mogu odoljeti, pa već prikazane prizore od prije dvije godine ponovo objaviti. Kao da mi zaustavljanje ispred njih i dugo, duuuugo promatranje nije bilo dovoljno.



Nekih desetak kilometara nakon Krupe željeznica, koja je bila s one strane Une, pridružuje se cesti, pa nadalje, sve do Bihaća, obje idu istom stranom rijeke. To je, vjerojatno, zbog činjenice da su uz drugu stranu Une praktično okomite litice. Stoga je bio, meni barem, zanimljiv kolorit između zelenila drveća i sivila stijena.



No, povremeno je znalo bit tijesno i s ove strane rijeke, pa je željeznica sebi pronalazila put kroz brdo.


Dvorac Ostrožac se pojavio daleko na suprotnom brdu. Sebi sam ga približio zoom objektivom svog fotića.



Prije oho-ho godina navedeni dvorac sam obišao jednom jednodnevnom vožnjom, pa sam s njega snimio dolinu/kanjon Une i negdje na tom snimku je ovo mjesto odakle sam snimio gornji snimak.


Dolaskom u Srbljane gdje se sastajem s cestom koja vodi do navedenog dvorca i dalje za Cazin, Veliku Kladušu i Hrvatsku, prešao sam most i skrenuvši desno uputio se na veliko i pusto parkiralište ispred hotela Sedra.


Sve, i parking i hotel i okolina, ovako napušteno i ostavljeno izgledalo mi je malčice zlokobno, a i zbunjujuće što sad u sred ljeta hotel ne radi. Potisnuvši tu zlokobnost u stranu, ta napuštenost je odavala nekakav mir i spokoj, kojeg je tek povremeno, mada tiho i zbog toga nježno i obzirno, povjetarac narušavao. Osvojio me taj povjetarac pa sam u šturoj hladovini pronašao klupu i kraj nje parkirao bicikl. Nakon konzumacije sočnih bresaka, prilegao sam na klupu i zatvorio oči. San nisam uspio dozvati jer mi se dosta toga motalo po glavi.
Tek je prošlo11, imam vremena na pretek, no…
Do Bihaća imam oko 12 kilometara, uglavnom ravnih, dakle ne bi trebalo biti problema. No koliko god sebe uvjeravao da ću uspjeti, klica treme zbog „onoga“ od prije dvije godine je sve više i više rasla.
Nakon desetak minuta shvatio sam da od sna nema ništa, te sam otvorio oči, vratio se duhom u sredinu u kojoj sam bio, sjeo na bicikl i nastavio vožnju.
Od onog mosta cesta se proširila i postala prava magistrala. Istini za volju moram priznati da sam se u stvari, zajedno s cestom iz Krupe, u Srbljanima spojio sa magistralom Cazin – Bihać.


Nekih 8 km prije Bihaća je hotel "Kostelski buk" kraj istoimenih slapova na Uni. Ovaj put sam skrenuo s ceste da ih detaljnije pogledam.
Spustio sam se na terasu smještenoj između zgrade hotela i Une. Nešto su je uređivali, čini mi se za svatove, tako da sam stidljivo pitao dekoratere smijem li biciklom na terasu. Dopustili su mi bez trunke dvojbe, no s osmjehom (onako natovarenog bicikla, te znojne i raščupane kose biće da sam im bio simpatičan). Čak me je jedan od njih pitao, gledajući na bicikl:
- Jel' to onaj s motorom?
Na što sam mu odgovorio:
- Ne, JA sam motor!


Dakle, prvo sami buk



Malo uzvodno od terase sa koje snimam, je mali pješački most, preko kojeg mi se nije dalo prošetati. Priznajem zato što mi se nije dalo ostavljati bicikl bez nadzora. Ipak sam jedan od onih koji vole da na svom biciklu imaju jednu od tri mogućnosti: ili svoju guzu, ili svoju ruku, ili svoj pogled.

Kad sam spustio pogled prema meni najbližoj vodi na njoj sam ugledao dosta simpatičnih pataka koji žive svoj neki svijet, ne obazirući se baš previše na ovaj naš.



Nakon što sam izašao na glavnu cestu, koja je tik uz hotel, prešao sam na drugu stranu i snimio hotel.


Na ulazu u Bihać, kao i prošle godine, stajao je džambo plakat sa kilometražom do odredišta koje sam nastojao doseći pretprošle godine. Zanimljivo, dobro se sjećam da me je tada držalo (još uvijek) vedro raspoloženje i vjera u ostvarenje cilja, kojeg, eto na kraju, nisam ostvario. Sada osjećam "umjereni optimizam" da ću na ovom putu ipak dosegnuti mjesta navedena na plakatu.


I tada sam se izgubio u Bihaću.
Tome je zasigurno kumovala nervoza i nestrpljivost da konačno dođem do cilja kojeg danas predstavlja mjesto moga večerašnjeg noćenja. Ranije promatrajući kartu grada na mobitelu zaključih da trebam doći do mosta preko Une koji je u samom centru. A da do tamo dođem, trebam sa ove glavne prometnice, koja vodi dalje iza grada uz Unu i kojim bih sutra trebao nastaviti putovanje, skrenuti lijevo i naći se na mostu.
E sad, možda zato što sam bio malo i umoran, možda zato što sam bio gladan, možda zbog treme/straha (opet ista greška kao i prije dvije godine), ili zbog svega navedenog, uglavnom ta vožnja gradom mi se rastegla. Umjesto ulice u koju trebam skrenuti desno naišao sam na – prijelaz preko željezničke pruge. Više od same pruge zbunila me je kontaktna mreža iznad nje (stupovi i žica iznad pruge potrebna za promet električnih lokomotiva). Ni dan-danas ne mogu sebi objasniti odakle mi zaključak koji mi je tada sinuo u glavi i kojeg sam uzeo zdravo-za-gotovo: promašio sam skretanje u grad i sad sam na izlazu iz grada jer, evo, prelazim prugu koja vodi dalje prema Kulen Vakufu i Kninu (iako u stvari ta pruga stalno ostaje s moje lijeve strane i tek u Ripaču ju trebam preći).
No psihologija je takva kakva jest, i ono što sam si (tada) utuvio u glavu, o tome zbora nema!
Kad se napravi neka greška/propust u silnom nastojanju da ih popravimo samo upadamo u novu, pa u novu pa…
Tako tada zaključih, umjesto povratka nazad i skretanja lijevo (nešto kao povratak katetama), ja ću popriječiti sporednim ulicama (nešto kao po hipotenuzi). No, čim sam skrenuo u tu poprečnu ulicu, ona je, onako sužena, počela vijugati spajati se s još užim, tako da mi se zavrtjelo u glavi od gubitka orijentacije. Stoga pokušah biti pametniji te sam popustio i odustao, te se vratio do onog željezničkog prijelaza. Vrativši se na glavnu prometnicu, nastavio sam voziti nazad pogledajući na lijevu stranu kad će konačno naići ta ulica koju sam promašio. Umjesto nje počeli su se pojavljivati prvi obrisi predgrađa – vratio sam se na ulaz u grad!
Sad mi je već "para počela izlaziti na uši", nervoza je buknula, a s njom su se razbuktali glad i umor, pa čak i praoblik očajanja (zar će se opet ponoviti debakl od prije dvije godine!?).
Slamku spasa sam pronašao u putokazu koji je putnike upućivao da mogu skrenuti lijevo prema graničnom prijelazu Izačić, ako žele u Hrvatsku. Skrušeno, bez pogovora, poslušao sam taj putokaz, ne u nakani povratka u Lijepu našu, nego konačnog dosezanja rijeke Une, koju ova cesta mora prvo preći da bi nastavila prema tim Izačićima.
Umjesto Une cesta je krivudala po Bihačkom polju. Oko nje je sve manje i manje bilo kuća (!!!), tako da mi se činilo da se sve više i više udaljavam od grada.
Konačno sam ispred sebe ugledao most preko Une, i raskrižje ispred njega. Skrenuo sam lijevo i manje-više uz Unu i po uskoj krivudavoj cesti, vozio sam, i vozio, i vozio… Iza svake krivine ispred sebe sam očekivao taj famozni most koji će mi javiti da sam konačno stigao u centar grada. No, umjesto mosta – nova krivina.
Sve ima svoj kraj, pa tako i ova moja potraga za tim mostom u centru grada. Na kraju dođoh do njega!


(Gornji snimak sam snimio kasnije pri obilasku grada)
Konačno u centru!
E sad trebam pronaći ulicu malo čudnog naziva - Ulica dobrih Bošnjana. Ranije promatrajući kartu na mobitelu, vidio sam da nije neka velika ulica, prije nešto kao nekakav sokak koji je negdje u zapadnom dijelu grada.
Inače, dok pišem ove redove poslužio sam se wikipedijom i saznao da je pojam Bošnjani bio naziv za stanovništvo koje je živjelo u Bosni tokom srednjeg vijeka.
Ime Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli Manojla Komnena 1166. godine.
Ime se spominje u više dokumenata u tom perioda, često sa dodavanjem riječi dobri ispred naziva. Danas se ime smatra arhaizmom, i koristi se samo u historijskom kontekstu. Tokom Osmanlijske imperije stanovnik Bosne (bez obzira na religiju) se nazivao Bošnjak, tako mijenjajući raniji sufiks -anin, sa -iak.
Dolaskom do mosta ostavio sam ga s lijeve strane, te sam skrenuo desno ulicom ogromnih, starih platana.


Za razliku od gornjeg snimka, kojeg sam snimio sutradan ujutro, dok je grad još spavao, sada je oko mene bila gužva i auta i pješaka. Nervoza, glad i malaksalost u meni učinili su da mi ta gužva izgleda ogromna, mahnita i da joj je glavni cilj meni zagorčati život što je moguće više, i na kraju me satrti u prah i pepeo.
Taj osjećaj je u meni rastao sve više i više, što se potraga za ulicom sve više i više razvlačila. Uslijedio je, u stvari niz pokušaja i promašaja. Zaustavim prolaznika, gdje je ulica ta i ta, uh, promašio si, trebaš se vratiti dvije ulice, pa onda desno, pa pravo, pa lijevo…pa ja se vratim dvije ulice, pa desno, pa onda zastanem jer nisam siguran je li rekao lijevo ili pravo…,pa opet zaustavim novog prolaznika, pa opet (slične)upute, pa opet pokušaj, pa opet novi prolaznik…
Osjećao sam da me košmar sve više i više zahvaća, da mi se u glavi okreće sve jače i jače, i da već je realno očekivati da će se zemlja otvoriti i progutati, ili ću se pak rasprsnuti i nestati u milion sitnih kapljica.
Već sa zabrinjavajuće visokim osjećajem očajanja ugledah neku ženu srednjih godina kako izlazi iz omanje trgovine , te ju sačekah sekundu-dvije. U tom vremenu, kao učenik pred sudbonosno odgovaranje, pokušah u sebi "ponoviti gradivo". Dakle ulica nije Bosanaca, ni Bošnjaka već… kako ono…aha! Bošnjana.
Nakon mojeg "molim vas!" žena zastade i pretvori se u uho. Gdje je tu ulica….od silnog nastojanja da zapamtim te Bošnjane nestao mi je negdje u glavi epitet. Jel' su hrabri! Ne nisu! Jel' su veliki? Ne nisu! Jel su naši? Ne nisu!
Nakon što je prošlo par sekundi tišine s moje strane, žena je, već nestrpljivo, gledajući u mene mutavog, podigla obrve u stilu "Gukni golube!" Uspio sam mucajući prozboriti gdje je ulica Bošnjana…kako ono…
Ne znam koje se čudo tad moglo dogoditi da bi bilo ravno onomu koje je u meni izazvao njezin odgovor. Već kod riječi "Bošnjana" ne obzirajući se na moje daljnje mucanje reče kao iz topa:
- A, Ulica dobrih Bošnjana! Pa to je prva ulica desno!
I još pokaza rukom.
Promucah neku zahvalu i pozdravih je, te i dalje s nepovjerenjem, oprezno se dovukoh do te "prve ulice desno". Pogledah na tabli na prvoj kući, stvarno piše Ulica dobrih Bošnjana!
Kao da mi je pao ogroman kamen s srca, kao da sam u košmarnoj noći ugledao svjetlost sunca, kao da sam...
Ushit olakšanja je u meni bio toliko veliki da sam, više podsvjesno, nehotice digao glavu i pogledao u plavo nebo. Iako Ga nisam vidio, potpuno sam bio uvjeren da se On gore nalazi. Nema šanse da me bilo tko uvjeri, da se u ovome svemu On nije umiješao. Još ću se više puta na ovom putovanju uvjeriti da nisam sam – da je On sa mnom.
Na slijedeći dokaz toga nisam trebao dugo čekati.
Skrenuo sam, dakle u tu famoznu ulicu i, okrećući lagano pedale tražio s lijeve strane broj 65.
Iako mi se na početku učinilo da će to biti lako i brzo, vožnja se razvukla. Razvukla se do te mjere da sam ispred sebe ugledao kratku, ali dosta strmu uzbrdicu. I protiv moje volje, duša mi je odmah počela očajavati "Oh neee Bože moj, pa još i uzbrdica!!!"
Velika katnica s potkrovljem na kojoj je bio broj 65 bila je tik na početku uzbrdice.
Eto, htio ili ne, opet sam podigao pogled prema nebu i tihim, a jedva primjetnim osmjehom bešumno (opet) rekao " Hvala!"


Odmah sam pronašao gazdu, odnosno gazdaricu koja mi je pokazala mjesto za bicikl kraj stepeništa, a na drugom katu i moju sobu. Detaljnije o smještaju kasnije, jer mi se sada jako žurilo na ručak.
Dakle, rekao sam gazdarici da sutra rano nastavljam put, pa bih odmah platio (27 KM odnosno 108 HRK). Nakon što je primila novac dala mi je ključ uz napomenu da ga sutra ujutro pri odlasku ostavim u vratima svoje sobe. I više je nisam vidio!
S biciklom rasterećenog bisagama i ostalom opremom uputio sam se preko mosta do onog istog restorana od prije dvije godine.
Konačno ručak! Jedna velika porcija mi je bila malo pa sam kasnije dopunio narudžbu sa još jednom malom. Dok sam naručivao (prvo veliku porciju) upitah konobara koje pivo imate. Počeo je nabrajati: Ožujsko, Karlovačko, Staropramen…, a je li imate ono domaće, Unsko pivo? prekinuh ga.
- Ma ima, al' da ti pravo kažem ne b' ti ga preporučio!
- Dobro, daj onda Karlovačko!, odgovorih mu, impresioniran njegovom iskrenošću i otvorenošću.
A Karlovačko sam naručio ponajviše zbog toga jer sam se sjetio da sam ga pio pri prvom višednevnom bicikliranju sa tadašnjom mojom curom, a današnjom životnom suputnicom.
Grickam polako izvrsne ćevape, pijuckam ugodno hladno pivo i osjećam kako mi se tijelo odmara a duša opušta. Ne mogavši se otrgnuti stalne usporedbe s vožnjom od prije dvije godine, zaključujem da sam slično umoran, mada, za razliku od onda, sada sam nekako mirniji, spokojniji. Iako sam brzinom munje stvari ostavio u sobi, oči su mi ju snimile, pa tu sliku, osjećam, podsvijest još uvijek obrađuje. I što je više obrađuje, to duša postaje smirenija, a s time i optimističnija. Dakle, prije dvije godine sam pred sobom imao nespokojnu noć u šatoru i neizvjesnost bitno pojačanu groznicom u istom šatoru od prošle noći, dok ovdje iza sebe imam ugodno provedenu noć (u Krupi) i vrlo vjerojatno isto takvu i večeras.
Iako mi je lice gorilo a tijelo treperilo od umora, osjećao sam da mi se vraća snaga i vedrina.
Obzirom da je tek prošlo 3, imam vremena na pretek i za obilazak grada, i za (popodnevni) odmor i za raniji odlazak na počinak. To obilje vremena još mi je više obodrilo tijelo i smirilo dušu, jer uopće nije bilo razloga za žurbu. A kad se čovjek ne žure sve mu izgleda bolje, ljepše i draže.
Dosta, stvarno dosta vremena sam dokono sjedio nakon završetka objeda, pustivši misli da lutaju kud-koja, da bih se u konačnici trgnuo i krenuo u laganu vožnjicu gradom.
Ponovo sam se vratio na "glavni " most, prešao na njegovu lijevu stranu i okrenuvši se unazad snimio restoran gdje sam upravo objedovao ( onaj sa zelenom tendom). Lijepo se vide mali slapovi na rijeci čiji sam milozvučni žubor slušao dok sam uživao u lokalnoj deliciji.


Vratio sam se na desnu stranu rijeke i snimio modru Unu nizvodno od mosta i toranj crkve sv. Antuna (o njoj više u nastavku)


Iako je tu bio "glavni tok" rijeke, također je bilo i nestašnih rukavaca koji su tražili "svoj" put. Čim je voda bila plića, a uglavnom je takva kod tih "sporednih" tokova, tu su se našla stabla da uživaju u izobilju čiste vode.


Kad pomaknem objektiv fotoaparata u desno vidim lijepo uređen park (koji ću kasnije obići) i modernu arhitektonsku ljepoticu iza njega, a desno od parka je pješački most preko "glavnog" toka rijeke, kojeg ovdje nazivaju Smaragdni most, izgrađen 2008. godine.



Onog lika u čamcu na gornjoj slici sam malo zoomom sebi približio. Iako izgleda da dremucka, čini mi se da se zabavlja mobitelom.


Otišao sam do navedenog Smaragdnog mosta i s njega snimio hotel i restoran uz Unu


I tu, na Uni je bilo pataka, koje su me potpuno ignorirale, užurbano stremeći za samo njima znanim ciljevima.


U parku me zadivila klupa izrađena u obliku – leptira.

Iako sam ovdje uz rijeku mogao ostati cijeli dan, i čini mi se da ni to ne bi bilo dovoljno, ipak sam se prisilio, da tako velim, i uputio se prema samom centru.
Radoznalost me vukla prema već spomenutoj crkvi čiji sam toranj vidio još s "glavnog" mosta.


Stotinjak metara prije crkve naišao sam na Turbe


Prema wikipediji Turbe – mauzolej u Bihaću potiče iz perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini i izgrađen je da bi se iskazao pijetet prema braniocima grada koji su hrabro poginuli u borbama protiv austrougarskih trupa. Turbe je bilo od drveta. Na mjestu turbeta tokom 1890 izgrađena je crkva, a austrougarska vlast, da bi odobrovoljila muslimansko stanovništvo Bihaća, sagradila je sadašnje turbe o svom trošku.
I konačno, stigao sam do crkve.


Stajao sam u hladovini i promatrao žalosnu ruševinu nečega što je zasigurno, i bez ikakvog vjerskog uvjerenja, bila prava arhitektonska ljepotica. Vjerojatno bih brzopleto zaključio da je ova ruševina posljedica zadnjeg rata, da nisam ovdje bio prije 34 godine sa svojom (onda svježoj po bračnom statusu, a danas sredovječnoj, po istom kriteriju) suprugom i sjećam se da su ovi ostaci crkve izgledali isto kao i danas. Evo kako je crkva, odnosno ruševina, zajedno s njom tada izgledala.


Eto, za trenutak se vratih unazad za te 34 godine, i sagledah što sam, a što nisam učinio u tom razdoblju. Obli me neki blaženi osjećaj da sam ne samo nešto bitno i značajno učinio tokom tog vrjemena, nego nešto na što mogu biti (čak) i ponosan. Znam da to ne bi bilo tako da nije tokom svog tog vremena bila prisutna i Njegova pomoć. Osjetih osjećaj duga prema Njemu, te mu pokušah, barem donekle, to vratiti molitvom.
Počele su teći riječi molitve u meni, no nekako automatizmom, mehanički. Kao da sam se podijelio na dva dijela. Prvi, manji, je kao robot hladno, bezdušno redao riječi molitve, dok je drugi, veći, nastavio ploviti vremeplovom u doba kad sam ja, mlad, bivao ovdje sa svojom isto tako mladom suprugom.
Bože, kad prije to prođe!?
Dodatni poticaj, nadahnuće tom putovanju vremenskim strojem mojeg tog drugog, većeg ja, dao je mladi par koji se, toplo, nježno i polako mazio na ostacima kamenog zida crkve, a koji se vidi dolje desno na donjem snimku.



Prema web stranici www.nedjelja.ba u razdoblju 1261. - 1266. dominikanci su u Bihaću izgradili crkvu Sv. Ante. Turci su ju kasnije preuredili u džamiju (16. stoljeće).
Poslije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu ponovno se gradi crkva Sv. Ante, no ne na istom mjestu, nego u blizini – na groblju Sv. Lucije. Izgrađena je u neogotičkom stilu. Prva faza radova završena je 1891., druga je rađena 1899., a konačni oblik dobila je 1938. Toranj je bio visine 50 metara.
Godine 1943. britanski su zrakoplovi bombardirali Bihać. Tom prilikom uništeno je oko 70% urbane jezgre grada, a među uništenim objektima bila je i crkva Sv. Ante od koje je ostao sačuvan samo toranj i dio zidova. Bilo je to na Cvjetnicu 1943. dok su žene, djeca i starci bili na misi. Obnovu crkve poslije rata priječile su komunističke vlasti, što je prouzročilo njezino daljnje urušavanje.
Još i danas se mogu vidjeti dijelovi zvonika i temelja.
Donja slika, koju sam posudio s navedene web stranice, pokazuje kako je crkva izgledala prije navedenog bombardiranja


Nastavio sam obilazak grada bez nekog zacrtanog smjera, već onako kud me noge (i bicikl) odvedu, i našao sam se na ovećem trgu. Da je to jedan od važnijih trgova grada govorila mi je vijećnica smještena na jednom njegovom kraju.

Preko puta vijećnice trg je izgledao ovako.


Nastavio sam Bosanskom ulicom koja se produžuje lijevo na gornjem snimku. I ona je, kao i trg, pješačka zona, pa je na taj način činila cjelinu užeg gradskog centra. Negdje pri kraju te ulice nalazila se Fehtija džamija.


Prema wikipediji Fethija džamija sagrađena je prvobitno kao crkva svetog Antuna Padovanskog1266. godine, u gotičkom stilu te je i jedna od rijetkih europskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu. Današnja Fethija džamija se smatra najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Uz crkvu se nalazio i dominikanski samostan, koji se spominje i ranije. Godine 1592. crkva je pretvorena u džamiju. Tada je iznutra ispod svoda napravljen novi strop. Gotički zvonik služio je kao minaret do 1863. godine, kada je uslijed dotrajalosti srušen i zamijenjen novim. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugraske, franjevci su napravili novi crkveni objekt jer se nisu mogli dogovoriti sa vlastima oko povrata objekta u vlasništvo katoličke crkve.
Nedaleko iza džamije bila je natkrivena gradska tržnica gdje sam umjesto bresaka kupio nektarine, jer onih prvih više nije bilo.


Odmah uz gradsku tržnicu je bila zgrada za koji nisam saznao svrhu ni kad je sagrađena, no bio mi je zanimljiv njen izgled pa je, eto, ovdje vama prikazujem u nadi da će i vama izgledati isto tako.


Nekako mi je (već) bilo dosta obilaska grada, pa sam odlučio vratiti se u svoj smještaj za večeras. No, u povratku sam naišao na zgradu Univerzitetske biblioteke.


Uz pomoć web stranice www.rtvusk.ba saznao sam daje sama zgrada u Bihaću poznata kao kuća Ilije Bilbije. Izgrađena je oko 1900-te godine i prvobitno je bila privatna kuća. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, zgrada je adaptirana za potrebe Narodne biblioteke tadašnje općine Bihać i od tada biblioteka je na ovoj lokaciji. Od 2003. godine, ustanova je dobila naziv Kantonalna i univerzitetska biblioteka i evo od tada obavlja djelatnost pod tim nazivom.
Kao dokaz navedenom, prikazujem snimak ove građevine koji sam snimio 1987 godine, na kojoj je tada bio natpis "Narodna biblioteka".


Vratio sam se svome svratištu u toj Ulici dobrih Bošnjana i, kako već rekoh negdje ranije, bicikl sam ostavio kod stepeništa i,više radi sebe, zaključao ga za ogradu. Na njegovom ciklokompjuteru (kako se po modernoj terminologiji zove brzinomjer s putomjerom i još nekim podacima) bilo je zapisano da sam taj dan odvezao 48 km.
Popeo sam se na drugi kat i našao se na širem hodniku koji je prenamijenjen za dnevni boravak…


…i kuhinju. U toj kuhinji s lijeve strane je bila ploča sa kuhanjem od staklokeramike (2 mjesta za kuhanje), sudoper sa pipom, te spremnik za suđe razne vrste i veličine. Sve se to nalazilo u kuhinjskom elementu kojeg je pokrivala oveća radna ploča na kojoj su bili papirnati ubrusi, spužva i sredstvo za pranje suđa, kuhalo za čaj i kuhalo za kavu.


Ne znam kako drugačije reći pa ću reći preko puta kuhinje je bio veliki hladnjak sa zamrzivačem i polica na kojoj je osim mikrovalne bila masa šalica, tanjurića i tacni.
Dakle, više nego raskošna kuhinja meni stoji na raspolaganju.


Dvije kupaonice sa WC-om su bile zajedničke svim sobama. A te sobe su bile nekako uokolo od tog višenamjenskog hodnika. Moja je bila jednokrevetna i uvjerljivo najmanja soba u kojoj sam spavao u toku ovog putovanja, površine tek, čini mi se 3x1,5 m. No, meni je bila izvrsna, što će spavanje u njoj to i pokazati.


Nakon tuširanja slijedilo je izležavanje odmaranje u "mojoj" sobi, te nakon toga priprema večere. Obzirom da me je ona jedna i pol porcija ćevapa još uvijek držala, večeru sam sveo na krem juhu od gljiva, svih 3 tanjura, koliko je pisalo na vrećici.
Kuhanje juhe je izgledalo ovako


Nakon kuhanja lagano i polako sam ju pokusao za trpezarijskim stolom.


Iznad stola je bilo ogromno ogledalo tako da je gornji snimak svojevrsni autoportret mene kao takvog.
Nakon večere (ili "večere") bilo mi je još rano za počinak, pa sam se uputio u laganu šetnju po kvartu. Produžio sam uzbrdicom kojom je cesta nastavila strmo, ali kratko, nakon mog svratišta , te na kraju uzbrdice okrenuo se i snimio panoramu ispred sebe.


Tu u blizini bila je neka fascinantna zgrada, sva u staklu, koja mi je bila i ostala nepoznate namjene.

Potpuno neočekivano, s totalnim iznenađenjem, onim kad ne očekujete ništa, a desi se nešto zapanjujuće, naišao sam na dvije zanimljivosti.
Prva je bila servis za bicikle (hvala Bogu, nije mi trebao). To samo po sebi nije ništa neobično, no neobičan je "izvor rezervnih dijelova" ovdje u obliku mase polovnih i, ne rijetko, nekompletiranih bicikala. Prvo što mi je palo na pamet, koliko mu je trebalo vremena da ih ovoliko sakupi!?


Između dviju kuća, malo povučen od nogostupa i ceste na bujnoj zelenoj livadi stajao je auto. Ili bolje rečeno ono što je ostalo od njega


Međutim to nije bio baš običan auto, barem ne za mene. Radilo se o Jaguaru model XJ serija III sa V12 motorom zapremine čak 5,3 litre. Za one koje to zanima, jurio je čak 230 km/a, a od 0 do 100 km/sat trebalo mu je smo 8,4 sekunde. Prava jurilica, i to s četvora vrata.
Evo kako bi ovaj auto sa gornje slike izgledao u svojim mladim danima

Posuđeno sa www.simoncars.uk

Posuđeno sa www.erclassic.com

Osjećao sam mješavinu zaprepaštenja i sažaljenja. Bilo mi je nevjerojatno, totalno ne shvatljivo da bi OVAKAV auto mogao ugledati OVDJE. A opet gledajući ga u ovakvom stanju kakav jest, napušten i zaboravljen, ostavljen vremenu i hrđi da ga tiho i polako, ali stalno i uporno izjede do kraja, srce mi se cijepalo. Kakva grehota! A prema mom ukusu ovo je bio zadnji pravi Jaguar.
Vratio sam se u svoju sobu još malo pustio da mi se misli srede u glavi. Znam da sam dosta toga propustio u ovome interesantnom gradu, no bio sam zadovoljan i ovim što sam vidio i doživio.
Legao sam na počinak relativno rano. Ona trema, pritajeni strah o sutrašnjem nastavku putovanja činila je polako svoje, pa sam ju nastojao smanjiti, ako ne i potisnuti dugim i temeljnim odmorom. Sutra, u stvari krećem odatle gdje sam stao prije dvije godine, pa ispada nekako da sam sada na nekakvoj nuli, te da ova priča, u stvari, tek sutra počinje.
Ako je tako, onda je sve ovo do sada neka vrsta uvoda. Uvjerljivo najduljeg ikad napisanog.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv