Pero i njegov bicikl

petak, 19.11.2021.

Una - Šesti dan, II dio

Za povratak na prvi dio šestog dana kliknite ovdje.

Problem pranja je riješen. Slijede detalji oko realizacije.

Opran sapunom od glave do pete osim kose i onoga što mi je ispod kratkih hlača, obrisan ručnikom i presvučen u novu majicu i hlače bio sam spreman za dostojan povratak s ovog putovanja.
Dok sam stajao tako lijep, dotjeran i mirišljav, preko puta, s druge strane ulice sam ugledao Vatrogasni dom, sav okupan u suncu.


Ponovo se penjati na Kninsku tvrđavu nije mi se dalo, no odvesti se do, prošle godine imaginarnog, slapa Krčić jest. Istina, do tamo ima dobra 4 km, ali su uglavnom ravna, bez veće uzbrdice.
Krenuo sam već znanom cestom iz Knina prema istoku, ravno prema Dinari čiji sam masiv i istoimeni vrh od 1831 metar gledao ispred sebe.


Sa desne strane su bili ostaci tekstilne tvornice Kninjanka u kojoj je, prema wikipediji do 1991 godine radilo 522 radnika.


Skrenuo sam prema napuštenoj tvornici da ju vidim izbliza


Iako napuštena i devastirana ipak me je očarala svojom ljepotom. Bila mi je pravi primjer industrijske arhitekture za koju bi bilo grehota pustiti da propadne.
Vratio sam se na "svoju" cestu i nakon prelaska magistrale, nastavio ravno sada već uskim, mada asfaltiranim sokakom. (Magistrala lijevo vodi prema Strmici i Grahovu, dakle tamo odakle sam upravo došao, a desno prema Sinju)



Sunce mi je bilo uglavnom iza leđa pa je idealno osvjetljavalo gornje snimke.
Dolaskom do Krke nastavio sam preko mosta prema stazi za njen izvor. Evo snimaka novonastale Krke s mosta uzvodno i nizvodno.



Nastavio sam potom pješačkom stazom prema izvoru Krke i slapu Krčiću. Odmah se vidjelo da je slap i dalje imaginaran, odnosno nema vode.



Da vode u potoku Krčić ima, kao što nema, na gornjem snimku bi se vidio prekrasan slap. ovako, ostaje Vam da mi vjerujete na riječ, kao što i ja vjerujem onima koji su mi to rekli, jer ga ni ja nisam vidio, barem ne u živo.
No da ne ostane sve na tome rekla-kazala, na stranici SvjetskiPutnik.hr našao sam snimak koji prikazuje kako bi to izgledalo da vode ima.


Ako vode na slapu Krčić nema, ima je na izvoru Krke koji je tu nekih petnaestak metara uzvodno od mjesta ulijevanja Krčića u Krku. Po tome je, u stvari, ovo mjesto posebno što su, kad, je li, vode ima praktično na jednom mjestu i izvor i slap.


Izvor Krke je u stvari miran, tih, bešuman. Kao da voda sramežljivo iz utrobe zemlje, ili bolje reći stijene, izlazi na vidjelo dana. Nakon što kratkim žuborom malčice „protegne noge“ ponovo se smiruje manjim jezercetom kristalno čiste vode pripremajući se, valjda, za stapanje s onom vodom koja bi vodopadom trebala doći. Kad ga ima, što sad nije slučaj.



Razočarana valjda, što od randevua s slapom nema ništa, Krka, ovdje još kao dijete mala, užurbanim žamorenjem žustro napušta mjesto spoja…



…da bi u konačnici, nakon ubrzanog rasta, raširila se u pravi „normalni“ potok, čak bi ju mogli nazvati omanjom, a ipak pravom rijekom. Da to stvarno i jest pokazuje most, prvi ispod kojeg se provlači. Taj most je i meni zanimljiv jer sam na njegovu ogradu naslonio svog vjernog dvotočkaškog pratioca dok sam promatrao rođenje jedne rijeke.


Sve sam ovo prošle godine vidio, pa ipak kao da nisam, jer me ponovo iznenadila moja zadivljenost viđenim prizorom, koji mi (opet) izgleda kao iz bajke. A tako će, pretpostavljam, biti kada i slijedeći put ponovo navratim na ovo mjesto.
Pa ipak sam zamijetio nekakvu razliku između ovog posjeta i onog od lani. Za razliku od prošle godine sada je ovdje bilo ljudi. Neki su šetali, neki su čilali u općem dojmu ugođaja, a jedan se lik čak i kupao u onom jezercetu prije mosta.
Možda je tomu razlog moje subjektivne prirode, jer sam prošle godine ovdje bio na početku putovanja, a sada sam na njegovom kraju, a možda je sunce koje je na suprotnom kraju na nebu davalo drugačiji ugođaj, ne znam. Znam samo da mi ovo mjesto, iako isto kao i prošle godine, sada izgleda nekako drugačije. Ni bolje ni lošije nego baš to – isto, a opet drugačije.
Pri povratku sam onim uskim, ali ipak asfaltiranim sokakom išao ravno prema suncu, pa mi se učinila zanimljiva igra svjetla i sjene, te sam ju snimio slijedećim snimcima.



Vratio sam se u grad te glavnom ulicom došao do željezničkog kolodvora. Obzirom da tu glavnu ulicu lani nisam snimio evo jedne klasične razglednice Knina (isprika za malčice mutnu sliku, tehnika zakazala).


Na kolodvoru sam saznao da mi vlak kreće koji minut prije ponoći. Usput sam ga i snimio, kolodvor mislim, a ne vlak.



S druge strane kolodvorske zgrade, one od strane grada, bilo je živo i veselo.
Plato ispred zgrade je ogroman i daleko je od prometne ulice, pa je kao takav naročito zanimljiv mladim mamama sa malom djecom. Dok mame (i očevi, a i ostali) sjede međusobno razgovarajući, djeca se igraju svako na svoj način.



Priznajem da me ovaj plato ispred kolodvorske zgrade, koji slobodno trgom mogu nazvati, prilično dojmio. Sada, u ove predvečernje sate kada je vrućina popustila, ovo postaje mjesto okupljanja gdje ljudi, sa ili bez djece, dođu na „čašicu“ razgovora i okupljanja. Posebna zanimljiva mi je rasvjeta gdje je svjetlo postavljeno ispod klupa na kojima ljudi sjede.


Zasićen već svime i svačim, bilo mi je pomalo dosta svega. Smjestio sam se na peronsku sjedalicu i čitajući novine kratio vrijeme do dolaska vlaka. Uz pomoć brzinomjera (ciklokompjutera) svog bicikla saznao sam da sam danas bio vrijedan, najvrijedniji na ovom putovanju, barem što se prijeđenih kilometara tiče. Danas sam ih savladao čak 86.
Negdje iza deset naišli su on i ona, mlađahni, s biciklima s kojima su jutros krenuli iz Biograda. Odao sam im priznanje nakon što sam u mislima prošao rutu kojom su vozili, no čini mi se da smo tu u današnjim prijeđenim kilometrima.
Iza 11, u već gluho doba noći iz čiste dosade, šetajući tamo-amo po peronu učinio sam jedan snimak usnulog kolodvora. Usnuo je, izgleda, bio i moj mobitel dok je taj snimak snimao, pa je i on, snimak, na kraju ispao usnulo mutan. Pa ipak, evo vam ga, pa sami prosudite!


Iz nekakve monotone letargije gluhe noći iznenada nas je probudio glas preko razglasa koji je u deset do ponoći najavio dolazak našeg vlaka. Odmah smo, ja i ono dvoje, prihvatili bicikle i zauzeli poziciju za ulaz u vlak. Nakon pronalaska vagona s oznakom bicikla kraj vrata, međusobno si pomažući, unijeli smo bicikle o odjeljak za njih.
A tamo gužva i krkljanjac!


Sva mjesta na vješalicama bila su zauzeta biciklima. Ovo do sada nisam imao prilike doživjeti! I ne samo to, već su na podu vagona bili mladi čovjek i njegov – pas. I dok je mladić spavao ili žmirio pas je sjedio unezvjereno gledajući oko sebe situaciju koja nikako nije u skladu s njegovim memorijskim zapisom životne sredine. Valjda su mu povodac i gazda na njegovom drugom kraju ulijevali zadnji atom pouzdanja s čime bi ovo trebao stoički i mirno podnositi.
A još smo sada i mi došli s našim biciklima!? Priznajem da mi nije bilo svejedno parkirati bicikle i skidati opremu sa svog, tek koji pedalj dalje od mahnitog pogleda uplašene životinje. Ipak, ostala je smirena.
Pronašli smo mjesta i nedalekom kupeu, mada samo za sjedenje. Namjestili smo se svako na svome i pokušali zaspati. Bilo mi je teško smiriti duh i prizvati san nakon ovako burnog dana. Čini mi se da su i ovo dvoje mojih slučajnih suputnika iz Knina proživljavali isto jer su se dugo prevrtali okretali i namještali. (Njoj je bilo za nijansu lakše jer je smiraj pronašla položivši svoju glavu u njegovo krilo)
Sklapao sam oči, padao u san i budio se milion puta. Negdje u tom ciklusu „zažmiri-otvori oči“, u fazi „otvori oči“ primijetio da vlak stoji na nekom kolodvoru. Izašao sam u hodnik, otvorio prozor i pročitao natpis na tabli: „Vrhovine!“


Istog trena me sjećanje vratio u doba kada sam ovim mjestom provozao bicikl, te si obećao da ću ubuduće opet to učiniti s obaveznim svraćanjem na ovaj kolodvor da se prisjetim ovog sadašnjeg trenutka ove gluhe noći.
Stigavši u Zagreb, nešto iza šest, slijedila je već proživljena procedura od prošle godine: izlazak iz vlaka, improvizirano stavljanje bisaga i opreme na njega, vožnja peronom stotinjak metara do drugog vlaka( za Vinkovce), uzaludna potraga za vagonom sa odjeljkom za bicikle, te improvizirano stavljanje bicikla u vagon do lokomotive.
Na donjem snimku, kojeg sam snimio sjedeći na sjedalu, vidi se komadićak mog bicikla.


Vagon je bio ogroman, ili mi se takav činio zbog potpunog izostanka putnika u njemu.


U Novu Gradišku sam stigao iza pola devet gdje me je moja životna suputnica ( i supatnica) dočekala autom i odvezla kući.
Kraj putovanja!

Umjesto točke na i

Što se mene tiče, smatram da sam ovom vožnjom napravio poduhvat pažnje i poštovanja vrijedan.
Mogao bih sada redati rečenice o tome kako je ovo za mene puno, puuno više od običnog bicikliranja, kako sam (pre)bogat za nove doživljaje i proživljene trenutke, kako sam (pre)ponosam na samog sebe što sam (ipak) ustrajao da kraja (čime sam, znači, uporan, a ne tvrdoglav) kako...
Umjesto (samo)hvale napominjem jednu malu, oduševljenjem prebogatih doživljaja možda zasjenjenu, no ne posve nebitnu crticu.
Tokom cijelog putovanja ove 2021-ve godine:
- nisu me napale nikakve zvijeri, ni gamadi (čak ni komarci)
- nisu me napale izbjeglice
-nisu me napali Bosanci (a bome ni Bosanke)
-nisam se porezao, udario, opekao, polomio, smrzavao...
-nisam imao ama baš nikakvih, ni najsitnijih problema s biciklom
...ili ukratko rečeno, nikakvih, ama baš nikakvih problema ni sa sobom, ni s ljudima, ni s životinjama, ni s tehnikom ništa, ništa , ništa!

Svaka knjiga, ma koliko debela bila, ako je dobra, na kraju bude pretanka!
svaka pjesma, ma koliko duga bila, ako je dobra, na kraju bude prekratka!
Svaki film, ma koliko dug bio, ako je dobar, na kraju bude prekratak
Svaki….
Tako sam imao osjećaj i s ovim putovanjem, sad kad se završilo. Ispalo mi je prekratko, baš bi mi bio dobro došao još koji dan!
Neka mješavina žaljenja i stida prema samome sebi me obuzela zbog, sada mi to tako izgleda, pretjerane i nepotrebne zabrinutosti pri putovanju kako ću i što ću u danu pred sobom. Zato to sada ispravljam ovim opširnim opisom.

Kada nakon dugog puta stigneš ti do svoga cilja
tvoji nestati će snovi jer postali su zbilja
možda shvatiti ćeš tužan da sve nije k'o u priči
jer putovati je nekad bolje nego stići

Čini mi se da ovi stihovi grupe Drugi način iz njihove pjesme „Jedro za oluju“ najbolje opisuju moje unutrašnje stanje sada, na kraju ovog putovanja.
I još nešto, pa ću stvarno završiti sa ovim, na da sve predugačkim opisom.
U vremenu kad pišem ove redove, a to je studeni 2021 godine, čini mi se da pored Corona virusa, među ljudima vlada i virus apatije, pesimizma i negativnosti. Zato sam bio detaljan i opširan pri opisu većih, ali i onih malih, manjih i najmanjih doživljaja s ovog putovanja, te vjerojatno često u tome i pretjerivao, recimo s euforičnošću i patetičnošću.
To sam činio namjerno, tim virusima usprkos!

Una - šesti dan, I dio

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Šesti dan

Slike s šestog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kao što me u toku noći probudila buka navedenog koncerta, tako me u jutro probudila - tišina. Skoro bih mogao reći da sam se prenuo za trenutak zabrinut čak, što se desilo pa koncerta više nema. No, tek slijedeći trenutak shvatih da je dan, pogledah na sat - pola šest. Dobro je Pero, što si i kako si spavao, spavao si, a sad je vrijeme da se krene.
(Ipak sam si dozvolio još koji minut lješkarenja u krevetu, pomislivši "K vragu, pa neće mi ti kilometri, koji me nestrpljivo čekaju, sada pobjeći!"
I tako - ustajanje, umivanje, doručak, pospremanje kuhinje spremanje stvari na bicikl, izvođenje bicikla van, zaključavanje ulaznih vrata, stavljanje ključa ispod otirača i polazak sa šetnjom po uzbrdici. Sati - petnaest do sedam!
Prvih kilometar i nešto je bilo kroz mjesto,a potom priroda. U obliku borove šume. Sa mirisom borovine.

Opet sam si dozvolio luksuz šetnje po lijevoj strani ceste, što zbog hladovine, a što zbog pogleda na kotlinu s gradom. Sad sam, zajedno s cestom, išao padinom brda, ili bolje rečeno planine, na suprotnoj strani doline u odnosu na brdo/planinu kojom sam se jučer spustio u Drvar. Zato mi je bio zanimljiv pogled na dolinu i grad s druge strane. Dodatnu zanimljivost činila je sumaglica koja je gradu davala lirsku, uspavanu notu.




Dok je onaj suprotni, sjeveroistočni dio kotline još uvijek bio u sjeni i stoga sa sumaglicom koja je skoro prelazila u maglu, ovaj jugozapadni dio kotline već je budilo jutarnje sunce.



I da završim ovo vizualno putovanje od one do ove strane kotline, obronci brda susjednog do ovog po kome ide "moja" cesta su se već obilato kupali zrakama jutarnjeg sunca.


Toliko o Drvaru i njegovoj dolini/kotlini. Izgubio se negdje iza mene a moja cesta je nastavila pustopoljinom, mada i dalje uzbrdicom. Srećom po moje mentalno stanje nije bilo gustog zelenila oko nje pa sam si mogao vrijeme prikratiti promatrajući okoliš. A on je, ipak bio drugačiji nego onaj od jučer, a i od ostalih dana. Kao da je ovdje falila Una o njena obilata voda, ili možda kiša manje pada, ili je tlo pretjerano propušta vodu ili...uglavnom sve mi je izgledalo više suho nego ranije.



Jutro je, ugodno svježe, no i dalje nastojim uhvatiti hladovinu pri guranju bicikla uzbrdicom. Kako već naiđe serpentina hladovina mi bude nekad s desne,a nekad slijeve strane. Ako je ovo potonje bez imalo dvojbe ili grižnje savjesti pređem preko ceste i nastavim pješačiti hladovinom na lijevoj strani.


Ponekad, mada rijetko, drveće se povuče pa mi na vidjelo izađe gola livada s kržljavom travom i sa sivilom kamena i stijena, što me već podsjeća na Liku.


Dosta sam kilometara već prošao, pomalo postajem umoran tom monotonom, sporom i dosadnom šetnjom, pa priželjkujem njen kraj. Tračak optimizma da bi mi se nada mogla ispuniti dao mi je prizor koji mi je naslutio da je prijevoj tu negdje


Kasnije će se ispostaviti da je prizor s gornjeg snimka stvarno prijevoj. Isto tako će se također ispostaviti da do tog prijevoja ima više od kilometra, te do njega trebam proći još jednu lakat krivinu.


I konačno prijevoj!
Slijede snimci sa njega, i to prvo odakle sam došao, a iza njega snimak kamo idem.



Naravno, slijedio je duži odmor koji mi je stvarno bio potreban. I za duh i za tijelo. Ova uzbrdica je trajala dobrih 9,5 km (slovima: devetipolkilometara). Uvjerljivo najduža u ovom putovanju. Iako je bilo jutro, iako je bilo svježe, iako sam hodao uglavnom hladovinom, dobrano sam se znojio. Gurati bicikl sa ne malim teretom bilo je sve samo ne ugodno i lako. Kad bih po količini znoja donosio zaključak, zaključio bih da su mi uzbrdice, mada ih savladavam pješice, uvjerljivo najnapornije. Tom naporu se pridružuje i mentalna komponenta, jer mi je pri tim silnim kilometrima uzbrdice, koji se tako mučno i sporo vuku, bilo teško pronaći zanimljive misli kojima ću zabaviti svoj duh i ubrzati osjećaj (spore) prolaznosti vremena.
Dok to prebirem u glavi, sama od sebe, protiv moje kontrole, analize i dopuštenja, pojavi mi se misao, nova, drugačija nego ikad prije.
Dosad sam bio stava, uvjeren u njega, da su električni bicikli nešto kao bezalkoholno pivo. Zovu se bicikli ali to nisu. Prije su neki motocikli, mopedi barem, jer ih ne vozi vozač (biciklist) nego motor pa imao on ispred svoje imenice elektro. Nadalje, da sam ja, kao zakleti biciklist, neprikosnoveni čuvar tradicionalnih vrijednosti pravih, iskonskih ljubitelja biciklističkih avantura.
No, na ovom prijevoju, iscrpljenog tijela i potištenog duha, po prvi put se pojavila misao s pozitivnim osvrtom na to novo prometalo. Jasno, onaj „stari ja“ se odmah pobunio pa sam pronalazio razno-razna objašnjenja, racionalizacije, dokaze, uvjerenja… da bi u konačnici u sebi našao kompromis tipa „ok, budem razmislio o tome i pogledao na netu kad se vratim“.
Dok sam mirio tu dvojicu u sebi promatrao sam okoliš prijevoja. Odmah na početku konstatacija da je bio niš' posebno. Naročito kad uzmem u obzir silne propješačene kilometre. I s jedne i s druge strane ceste je šuma tako da se ništa od okoline ne vidi pa zbog toga nema nikakvog osjećaja o pozamašnoj nadmorskoj visini, a ona je bila, meni impresivnih 980 metara.
Valjda kao uspomena na prošli rat tu je bio improvizirani bunker. Nisam išao do njega, no po tišini i miru zaključujem da je odavno napušten.


Nakon odmora koji je (opet) trajao duže nego što sam prvobitno pretpostavljao, sjeo sam na bicikl i pripremio se na uživanciju pri vožnji nizbrdo. Kao da je netko čuo moje razočarenje okolišem na prijevoju, pa mi je, tek par stotina metara nakon njega priredio lijep pogled na početak Grahovskog polja.



Grahovsko polje je na relativno visokoj nadmorskoj visini, preko 800 metara, pa ova moja nizbrdica nakon prijevoja, na moju žalost, nije dugo trajala.
Spustivši se do polja cesta je u početku ravno, no kasnije krivudavo nastavila preko njega.



Cesta je bila poširoka, a izostanak prometa nekako mi ju učinio još širom. Tamo gdje nema drveća po polju je trava, neka smećkasta, suha. Cijelo vrijeme vožnje preko Grahovskog polja, a to je trajalo preko dva sata, nisam vidio obrađenog tla, samo pašnjaci.



Ako su tu pašnjaci, onda tu trebaju biti i ovce. I bile su!


Cesta je ili išla ravno, ili blagom uzbrdicom. Ponekad ta uzbrdica nije bila baš blaga, čak sam jedanput, razočaran i deprimiran, sišao s bicikla i nastavio pješice. Toj razočaranosti i deprimiranosti nije toliko doprinijela uzbrdica koliko moj umor, a najviše vjetar u lice. Nije bio jak, ali je bio uporan i podmukao. Imao sam osjećaj da mi u lice puše težak, gust i mučan zrak kojemu je glavni cilj zagorčati mi vožnju maksimalno moguće. Nije bilo nemoguće voziti, nego je ta vožnja bila s teškim, olovnim nogama i sa stalnom sumnjom da nešto nije u redu s biciklom. Ili je guma ispuštena pa pravi veći otpor, ili se kočnice nisu do kraja vratile pa blago, ali i podmuklo koče kada ne trebaju, ili je lančani prijenos dobio neki dodatni otpor ili… Višestrukim stajanjem i provjerom stanja bicikla uvjeravao sam se da je bicikl ispravan, a da je problem u meni. Očigledno ona beskonačna uzbrdica jutros iz Drvara ostavila mi je u meni još neriješene posljedice, ponajviše u obliku umora.
Prihvatio sam to kao manje zlo. Bilo mi je lakše za prihvatiti nedaće moje, subjektivne prirode, nego sada u ovoj pustopoljini popravljati bicikl.
A stvarno je bila pustopoljina. Ponekad bi se, bliže ili dalje pojavila koja kuća, na karti valjda raskošno predstavljena kao neko mjesto, no ljudi slabo, jako slabo. Uz onu neobrađenost tla stvarao mi se dojam napuštenosti, ostavljenosti i nadnaravne tjeskobe. Slikoviti rečeno „ono gdje je Bog rekao laku noć“!



Onaj vjetar je bio vraški uporan. Nije pojačavao svoj intenzitet, no nije ga ni smanjivao. Kao da se sadistički naslađivao mojom mukom u zluradom očekivanju kad će mi ponestati upornosti i strpljenja, te ću konačno pasti u očaj i odustati od svega. I sad, zadnji dan putovanja.
E neću mu priuštiti to zadovoljstvo! Izdržat ću, pa makar iz inata (nevjerojatno je koliko inat nekad može stimulativno djelovati!).
Usprkos tom vjetru i umoru, usprkos sumornom, pustom izgledu, okoliš mi je bio zanimljiv, tako da sam "opalio" snimak-dva skoro svaki put kad bi zastao. A zastajkivao sam često, mada kratko.



Naišao sam na par kuća, tik uz cestu. Vjerojatno se diče da čine selo koje je na nekim kartama čak i ucrtano, no to me trenutno nije zanimalo. Pažnju mi je privukla kamena kuća, tik uz cestu, no bez vrata, prozora i krova. Čini mi se da takva nije od prošlog rata već od onog koji se okončao 45-te.


Vozio sam (i snimao) dugo dok nisam sa desne strane, gore na brdu ugledao veće mjesto i automatizmom (ispravno) zaključio da se radi o Bosanskom Grahovu. Odahnuo sam (Ah, najzad!) jer mi se pored umora i malodušnosti, počela javljati i glad. Stoga sam odredio samome sebi da se valja popeti do (nazovimo ga tako) grada te sebe nagraditi podužim odmorom.
Tu sam uočio, meni barem, jednu zanimljivost na internetu još dok sam planirao ovo putovanje. Radilo se o jednom brdu, ili brijegu u obliku stošca koje se manjim svojim dijelom naslonilo na plato na kojemu je grad. Iako je bio neki sokak za na poprijeko, radi blažeg uspona graditelji ceste po kojoj vozim su mudro iskoristili taj brdo/brijeg da se cesta s blagim usponom, i s polukrugom oko njega, popne do grada. Evo kako to izgleda na Google Earth-u.


Prema gornjem snimku došao sam odozgo, sa sjevera, te sam napravio pauzu netom prije raskrižja. Mene moj put vodi ravno u sam grad, a oni koji skrenu lijevo nastavit će dalje prema Livnu. Odmarajući pogledao sam, ovako s visine, polje kojeg sada napuštam. Dolje negdje je bila i neka hala, no čini mi se odavno već napuštena.



Stotinjak metara iza raskrižja, još uvijek prije grada, bila je benzinska stanica. Imala je i kafić sa stolovima i stolicama, vani u hladovini. Dakle spas, i ujedno prava raskošna oaza. Smjestio sam se u hladovini u kojoj je i za bicikl bilo mjesta, naručio pivo, otvorio trpezu i polako krenuo s ručkom.
Dok sam polako i dokono uživao u obroku osjećao sam kako me umor postupno popušta, mada ne u potpunosti. Morao sam si priznati da me je ova vožnja Grahovskim poljem umorila, barem moje tijelo. Tu se našao i onaj podmukli vjetar koji je taj umor još više pojačao, pa zanimljivost i, na neki način, ljepota okoliša mi nije uspjela taj umor otjerati već samo malo smanjiti. Usput, vjetar je i dalje bio uporno tvrdoglav ili tvrdoglavo uporan te je i dalje puhao, no kako ću promijeniti smjer svog putovanja, to puhanje će biti manje više s lijeve strane.
Davno već završio sam ručak, no bilo mi je ugodno dokono se opustiti u stolici, pa mi se nije kretalo dalje. Pitao sam pumpaša koliko imaj još do prijevoja prema Kninu i njegov odgovor me prenerazio – 5-6 kilometara.
5-6 KILOMETARA!!!
Nevjerojatno mi svaki put bude koliko čovjek može sebe uvjeriti u ono što želi, mada mu zdrav razum veli da to nije moguće. Znao sam, još od ranije pripremajući se za ovo putovanje, da od Grahova do prijevoja ima barem 3-4 kilometra (eto i onda sam si to smanjivao u skladu s svojim željama), no sada, u ovom trenu kad sam se umorno dovukao do ove benzinske, skoro sam bio siguran da je prijevoj odmah na prvom brdu iza grada.
Neko vrijeme sam sjedeći tupo gledao ispred sebe ne vidjevši ništa, smirujući buru u glavi. Nakon prihvaćanja situacije takva kakva jest, odlučio sam otići do grada, naći park i/ili klupu i kratkim snom pokušati popraviti kod sebe umor tijela i malodušnost duha.
Stotinjak metara iza benzinske naišao sam na raskrižje. Ravno je neka vrsta obilaznice koja vodi prema Kninu, a lijevo je skretanje u grad.
Skrenuo sam lijevo…


…i ušao u „glavnu“ ulicu grada.


Na početku ove roza višekatnice na gornjoj slici su bili neki kafići na čijim je terasama i bilo nešto ljudi. Uokolo, dalje od tih kafića nigdje nikoga. Iako je bilo obilje sunca, ta pustoš što se ljudi tiče je na mene djelovalo nekako turobno i mračno. A možda sam taj dojam imao zbog umora, pa sam na kraju te roza višekatnice ispred ulaza za stanare pronašao – klupu! U hladovini!
Istog trena sam odustao od potrage za parkom. Onakav park kakav priželjkujem čini mi se da ću teško naći u ovom gradu. Zato sam rutinski učinio već znane pripreme, legao na klupu jednom rukom položene na bicikl – i zatvorio oči.
U početku mi se, zbog svega proživljenog danas, učinilo da neću moći dozvati san.
Sve mi je danas nekako naopako. Kao da sam, jučerašnjim napuštanjem Une s njom ostavio lepršavost, vedrinu i oduševljenost. Onaj najpesimističniji dio mene je već počeo zvocati malodušnošću tipa „svega mi je dosta“, samo da se ovo već jednom završi“, „zašto sam uopće krenuo na ovo putovanje“, itd, itd. Srećom iskustvom sam ga uspio utišati, potisnuti i prije nego što me ta malodušnost cijelog zahvatila. Iskustvom u kome se prelijevalo obilje vedrih, lepršavih i prekrasnih slika doživljene ovim putovanjem. Pa ako sada i izgleda malčice drugačije, stisnut ću zube i izdržati.
Ne znam koliko dugo sam preturao po glavi gore opisane misli i kada sam uspio tu buru u njoj stišati, znam samo da sam se odjednom prenuo iz dubokog sna i otvorio oči. Pogledom na sat uvidio sam da sam za taj tren-dva, dok sam oči držao „širom zatvorene“ potrošio ovozemaljskih dvadeset minuta.
Također znam da sam već dosadan i prozaičan opisom te preobrazbe nakon tog sna. Napomenut ću samo crticu o osjećaju vedrine, lepršavosti i optimizma, te sam poletno, s osjećajem da sam lagan k'o perce, sjeo na bicikl i nastavio vožnju. Toliko sam bio vedar, lepršav i poletan da sam se zaboravio snimiti kako odmaram na klupi.
To vedro raspoloženje nije mi uspio promijeniti ovaj turoban grad, koji je, barem meni, tako izgledao. Toj turobnosti svakako pridonose ruševine zaostale iz prošlog rata.




Stvarno ne treba puno mašte, a ni dobre volje, da se prema dimenzijama građevina na gornjim dvama snimcima zaključi da se tu nekad odvijala prava raskoš života. A sada to izgleda kao mučan spomenik nečega čega više nema. Bilo bi bolje, Bože mi oprosti, da je srušeno do kraja, do temelja, da je nestalo, pa da se ništa ne vidi. Tako bi zaborav učinio da ta uspomena o surovosti rata pomalo blijedi u glavama ljudi, pa bi se, valjda, okrenuli nečem ljepšem, boljem, vedrijem. Ovako stoji kao zlokobni, mučan podsjetnik koji ubija svaki pomak ka naprijed stalno vraćajući u nazad.
Promatranjem ovih apokaliptičnih ruševina u meni je rasla gorčina dosegnuvši zabrinjavajuću razinu. Stoga sam, već u nekom obliku panike, očajno tražio nekakav prizor koji u sebi ne nosi uspomenu rata. Srećom nisam ga dugo tražio. Tek okrenuvši se oko sebe ugledao sam tipični urbani krajolik.


Niš' posebno, tipična urbana scena. U nekim drugim okolnostima prošao bih pred nje kao potpuno nezanimljivu, no sada, u ovom trenutku, trebala mi je kao protuteža onim ruševinama.
Čak sam empatično respektirao stanovnike ove „urbanizacije„ na gornjem snimku koji svakodnevno za susjede imaju one nijeme, a mučne ruševine.
Bilo mi je dosta ovog jadnog grada koji, čini mi se sada životari, a nekad je živio. Uostalom ta konstatacija nije original samo ovog grada. Ona je univerzalna za sva poslijeratovska vremena. Takvih gradova, uostalom ima i u Hrvatskoj. To su oni gradovi na periferiji koji sada tužno životare bez neke svjetlije perspektive u dogledno vrijeme.
Zato sam se, ziheraški, vratio „glavnom“ ulicom i izašavši na zaobilaznicu skrenuo lijevo u smjeru strelice na putokazu koja se nalazila pored imenice Knin. Ziheraški velim, jer sam naslućivao da bih mogao i iz „centra“ grada, gdje su one ruševine, nekako na poprijeko doći do zaobilaznice. No, nisam htio riskirati, sigurno je sigurno!
Iskrenosti radi moram reći da su me mučili onih 5-6 km do prijevoja, kako mi reče pumpaš. U početku je krenulo s blagom uzbrdicom po kojoj se moglo voziti. Rekao sam već ranije da je onaj vjetar sad puhao nekako sa (lijeve) strane, pa mi je bilo manje mučno voziti ( a možda je tomu pridonijelo i onih 20-tak minuta sna!?). Dodatno olakšanje putovanju činio je pogled na okoliš u obliku doline, polja, koje je bilo s moje desne strane.




Nakon nekih 2 km uzbrdica se povećala pa je valjalo nastaviti pješice. U početku je to bilo još uvijek ugodnom hladovinom.


Čak mi ni to nije preteško palo, jer sam bio sve više i više iznad polja tako da je bilo posebno zanimljivo promatrati ga ovako s visine.





Umorilo me stalo iščekivanje prijevoja nakon krivine ispred mene. Umjesto tog prijevoja opet slijedeća krivina. Pomirio sam sa s činjenicom da će biti onako kako je pumpaš rekao. Tom pomirenju mi je pripomogao osjećaj opuštenosti radi zanimljivog okoliša i laganog, bez nekog većeg osjećaja napora, „gutanja“ metara, desetaka metara, stotina metara, i u konačnici kilometara.
Opet onaj osjećaj da, kada prihvatim manje lošu situaciju, budem nagrađen boljom. To mi je naslutio slijedeći prizor, za koji sam više osjećao nego znao da je prijevoj blizu.


I stvarno prijevoj Derala, 965 metara nadmorske visine.
Situacija na prijevoju sa pogledom odakle sam došao…


…i kamo ću nastaviti nakon odmora


Onaj dojam o postupnoj najezdi suhog krša i povlačenju obilne vegetacije, koji sam stekao pri jučerašnjem dolasku u Drvar, koji se pojačao jutrošnjom „šetnjom“ iz Drvara ovdje se rasplamsao u svom pravom kršnom obliku. Sivilo stijena i kamenja je potpuno nadjačalo šturo i mršavo zelenilo. Radi toga je prijevoj izgledao kako prijevoji trebaju izgledati, a ne onako sakriveni šumom kakav je bio onaj jutros prije spusta u Grahovsko polje.
Okrenuvši se desno, u odnosu na gornju sliku ugledao sam ispred sebe navedeni krš.


Dok sam, gurajući bicikl, pješačio zadnje metre prije prijevoja, na lijevoj strani ceste bio je „kockasti“ prometni znak. Poradovao sam se da će na njemu biti oznaka prijevoja s nadmorskom visinom kad ono informacija Bosanskog Haka o telefonskom broju istoga. Pa ipak, odlučio sam pokazati vam ovaj snimak, da vidite kakav prizor ugledaju svi koji sa prijevoja nastavljaju prema Bosanskom Grahovu


Stajao sam tu na prijevoju, polako se vrteći oko sebe, promatrao prizore ispred sebe i „pustio mozak na pašu“. Uhvatila me neka tupa pasivnost, nije mi se dalo ni pokrenuti. Kao da sam duh pripremao za nešto lijepo, pretpostavljao sam, nešto najljepše od današnjeg dana. Hladnorazumski gledano, pred sobom imam oho-ho kilometara nizbrdice (ispostaviti će se kasnije čitavih 13) a nakon toga skoro 20-tak km, uglavnom laganih, do Knina. Emotivno gledano, muke, teškoće, napori današnje vožnje su (uglavnom) prošli, a ispred mene je čista uživancija. Dakle, kao kad djetetu dadete omiljeni kolač pa on zastane neko vrijeme uživajući u pogledu na njega i u slasti koja ga očekuje kad ga bude jeo, pa nastoji što više produžiti to slatko iščekivanje budućeg uživanja.
Kad mi je tog iščekivanja bilo dosta, sjeo sam na bicikl i krenuo "probati taj svoj kolač".
Odmah nakon prijevoja cesta je s desne strane bila ukopana u sivilo stijene. Ova stijena je uvjerljivo najveća i najimpresivnija tokom cijelog ovog spusta, a koja je opet bila blizu ceste.



No, ono što čini ovaj spust zanimljivim nalazi se s lijeve strane ceste. Stoga sam morao prijeći na lijevu stranu radi snimanja impresivnog krajolika. To sam činio mnogo puta u nastavku spuštanja. Jasno, prvo sam dobro provjerio, i okom i uhom, da li sam sam ili dolazi nekakvo prometalo. Srećom za mene njih je bilo relativno malo, tek toliko da ne dobijem zlokobni osjećaj napuštene ceste.



Na lijevom dijelu gornjeg snimka nazire se dolina koja je i cilj ovog spuštanja. Obzirom koliko je ta dolina ispod mene zaključujem da će ovo biti dugo, jako dugo spuštanje. Zbog te spoznaje zatitrao sam od slatkog uzbuđenja.
Dakle, Pero polako, samo polako!
Osim navedene doline, o kojoj će još biti riječi, svuda oko mene šumovita zelena divljina.





Poslije nekog vremena i ne znam koliko lijevih i desnih krivina, dolina koja vodi prema Kninu ukazala se u svoj svojoj cjelini. Uz pomoć zumiranja približio sam ju sebi.




Iz gornjeg snimka vidim da mi se i sunce našlo na pravom mjestu da svoje zrake usmjeri pod povoljnim kutom, te, kada se one odbiju od asfaltne podloge ceste, dođu ravno u objektiv moga fotoaparata. A tom ću cestom, kad se spustim u dolinu, nastaviti prema jugu do Knina.
A kako ta dolina izgleda na suprotnoj strani, lijepo se vidi na donjem snimku.


Tom dolinom ceste, barem one magistralne više nema, nego samo željeznica prema Martin Brodu, Kulen Vakufu i Bihaću. A i od nje nikakve koristi jer vlakovi njome ne prometuju iz već navedenih političkih razloga.
Pogled preko puta navedene doline izgleda ovako, prvo malo prema jugu a potom malo prema sjeveru.



Nakon prelaska graničnog prijelaza (uz obavezno predočenje Covid putovnice) i ulaska u Hrvatsku preostalo mi je još 1,5 - 2 km nizbrdice.
Počele su se naslućivati i prve kuće mjesta Strmica.



Strmica je bila pusta kad sam se spustio do nje. Kuća je bilo uokolo, no nigdje žive duše. Ovako pusto, mjesto mi je djelovalo pomalo zlokobno, pa si moram priznati da mi je ljepše izgledalo dok sam ga gledao iz daljine.
Ona dugačka relativno strma nizbrdica se u ovom mjestu pretvorila u laganu tako da je bilo potrebno vrtjeti pedale. Da li je to bio razlog ne znam, ili je sunce, koje je dobrano grijalo u meni izazvalo dojam vrućine, u svakom slučaju poželio sam odmor. A i trebalo mi je malo vremena da smirim svekolike emocije nastale pri ovom nezaboravnom spuštanju. Stoga sam lagano, onako s noge na nogu, vrtio pedale ovom blagom nizbrdicom u potrazi za hladovinom i klupu u njoj. Baš kad sam pomislio da to što tražim u ovom pustom i napuštenom mjestu neću naći naišao sam na lokalnu autobusnu postaju.



U hladovini koju čini nadstrešnica iznenadila me je - stolica. Odmah sam prihvatio potpuno neočekivano mjesto za odmor, zastao, parkirao bicikl i iz bisaga izvadio limenku Union piva koju sam umotao u robu u nadi da će ostati hladna. I bila je hladna, ne baš orošeno hladna, no još uvijek osvježavajuće ugodna dok sam pio njen sadržaj. (Povučen iskustvom od jučer, na onoj benzinskoj pred Grahovom sam se osim u termosice, opskrbio i dodatnom količinom tekućine koju sada i ovdje s užitkom konzumiram).


Sjedim tako u hladovini pijuckam pivo i vrtim po glavi svakojake misli. Zanimljivo, nisam prebirao po utiscima sa dugačke nizbrdice, nego su mi misli okupirale dojmovi ovog mjesta u kojem odmaram. Iako je sunčano i vedro, iako je sve svijetlo i osvijetljeno, iako vjetrić čarlija, pa čak i rashlađuje dok sjedim u hladovini, nedostatak makar i jednog, jedinog čovjeka u ovom totalno pustom selu djeluje nekako mračno i jezivo.
Pade mi na pamet, ni sam ne znam kako i odakle, ona pustoš od jučer, što se ljudi i njegovih zdanja tiče, od Martin Broda do Drvara, te ju usporedih sa ovom ovdje pustoši. Ljudi nema ni ovdje ni tamo, no ona jučerašnja pustoš mi je postajala sve simpatičnijom nakon što mi prvobitni strah i nelagoda prošli. Čak sam osjećao neku čudnu vrst ugode jer sam prolazio netaknutim okolišem, netaknutim što se čovjeka tiče, i ovakvim je već godinama, da ne velim stoljećima.
No, ova ovdje pustoš je sasvim drugačija. Ona mi "zaglušujućom tišinom" priča o vremenu kada se ovdje čuo razgovor ljudi, žamor djece, lajanje pasa, mukanje krava... svih ostalih zvukova koji se jednom riječju mogu životom nazvati.
Sada ovdje tog života više nema! Kao da sam na njegovom groblju, a ove ruševine kuća su mukli posmrtni ostaci.
Iako, kako već rekoh, vjetar osvježavajuće piri, iako u ovoj hladovini sjedim ugodno zavaljen, iako sunce obasjava sve oko mene obilato svijetlim zrakama, obuzet navedenim mislima osjetio sam kako mi se u duši postupno mrači. Uplašen razvojem negativnih misli pri kraju ovog nada sve vedrog putovanja (usprkos svemu), brže-bolje sasuh posljednji gutljaj tekućine iz limenke, te pokrenuh svoje tijelo. Već u slijedećem trenutku sam bio na biciklu i krenuh s vožnjom.
Vrteći pedale bezuspješno pokušavah odagnati mračno stanje u duši. Puno efikasniji, što se toga tiče, bio je - kontejner za smeće smješten tek stotinjak metara dalje.


Slijedi logička konstrukcija:
-ako ima kontejner za smeće, onda ima i smeća
-ako ima smeća, onda ima i nekog tko ga stvara
- a tko najviše stvara smeće?
- Čovjek!
Eto, iako nisam nikoga vidio, posredno sam zaključio da ovdje ma ljudi. A ako ima ljudi, onda i nje sve tako crno kako se meni u početku učinilo.
Ako malo bolje pogledate gornji snimak uočiti ćete stupove kontaktne mreže željezničke pruge. Ti su stupovi postavljeni netom prije rata kada je Unska pruga bila elektrificirana sve do Knina. Umjesto da se ta elektrifikacija pruge nastavi dalje do Splita, političari su zaključili da je bolje od toga - rat. Sada, poslije rata ovuda ne prolaze nikakvi vlakovi, ni sa, ni bez struje. Kablove su, jasno pokrali, a stupove im se nije isplatio vaditi.
Pa ipak, i ovako bez života, bilo mi je drago što će mi sve do Knina društvo pratiti ova željeznička pruga. Više puta ćemo, u ovih osamnaestak kilometara mijenjati strane, pa će mi ona biti čas s lijeve, a čas s desne strane, kao što je sada.


Da mi veselje bude još veće pobrinuo se potok pod imenom Butižnica.


Veselo je žuborio u smjeru moje vožnje, što znači da mi cesta ide blago nizbrdo. To je ona mala količina nizbrdice pri kojoj, ako vozim u suprotnom smijeru, stalno preispitujem ili sebe što mi ovo pedaliranje ide ovako teško, ili bicikl, sumnjajući da je on uzrok tomu. A sad, kada idem u smjeru te nizbrdice bicikl klizi skoro sam od sebe, a pedale vrtim tek reda radi maksimalno uživajući kako u lakoći vožnje tako i u nada sve ugodnom ambijentu.
Odjednom mi iz sjećanja dođe ona današnja, prijepodnevna vožnja Grahovskim poljem kad sam imao osjećaj da je oko mene gust težak, mastan (čudan epitet, no meni je tako nekako izgledalo) zrak kojeg sam probijao teškim naporom. A ovdje je sve poprimilo Rajsko obilježje: vjetrić osvježavajuće pirka, sunce grije, no nije vruće, svuda oko mene razno-razni mirisi bujne vegetacije, potok pjevuši svoje žuborenje, već navedena blaga nizbrdica...
Ni stotinjak metara nakon što mi je željeznica s desne prešla na lijevu stranu zaustavio sam se u hladovini radi "promjene gumaa". U stvari stopala su mi se zaželjela osjetiti čarlijanje povjetarca, te su htjela izaći van, ili prozaično rečeno, bilo mi je vruće u patikama pa sam se preobukao u sandale.



Nakon obavljena posla odmarao sam malčice u hladovini gledajući preko puta. S druge strane ceste se ispriječila stijena s brdom, tako da je željeznicu i cestu stisnula uz potok.


(Osjećam za potrebu biti pošten te reći da je željeznička pruga ovdje ravna k'o strijela. Na gornjem snimku ju je zakrivila optika širokokutnog objektiva pri snimanju.)
Već i na gornjem snimku se može uočiti neka simbioza manje-više bujnog zelenila vegetacije i sivila strmih stijena. Pa evo još jednog sivo zelenog ili zeleno sivog okruženja.


Inače prometa ovom cestom, još od graničnog prijelaza, jedva da je i bilo, te ga mogu mirne duše usporediti sa onim od jučer na famoznoj Martin Brod - Drvar cesti. No, sada već kao iskusni biciklistički vuk to nisam ni primjećivao. A nisam primjećivao zbog osjećaja izuzetne zanimljivosti cestom i predjelom kroz koji prolazim. Mrvu toj opuštenosti i predanosti utiscima doprinijela je i činjenica da sam (skoro) na kraju putovanja, da vremena imama na pretek, pa sam se sav predao ovim zadnjim pedalirajućim trenucima kao kad dijete jede zadnji komad omiljenog kolača, pa to čini polagano, razvlačeći gušt što je moguće dulje.
Opet su me puste ruševine vratile u realnost.
Prvo je to bio željeznički kolodvor mjesta Golubić, a tren potom i pusta ulica kroz gluho mjesto bez života.



Veličina kolodvorske zgrade mi govori o, sada već nažalost, bivšoj važnosti ovog kolodvora tik pred Kninom. Pretpostavljam da su na katu bili stanovi nekih od željezničkog osoblja. Zanimljivo da zgrada i nije pretjerano razrušena, te bi se, u slučaju revitalizacije Unske pruge, mogla relativno brzo vratiti u funkciju. No pretpostavljam da to neće biti za mog života.
Jalovo razmišljanje o obnovi pruge bilo je naprasno prekinuto "tišinom koja pritišće" pri prolazu kroz pusto i razrušeno mjesto. Stoga sam "dao gas" petama i projurio kroz njega što sam brže mogao.
Na trenutak me obuzme brzopleta nada da mi je kraj putovanja na vidiku kada sam ugledao obrise Kninskog polja ispred sebe.


Ta se nada, jadna, nije mogla ni iskristalizirati u potpunosti, a već ju je hladni, racionalni dio mene raspršio izvadivši odnekud iz memorije sliku koju sam vidio promatrajući trasu ovog putovanja na Google Earth-u gdje sam uočio da bi ispred Knina trebao biti nekakav željeznički vijadukt.
Ovaj put taj hladni, racionalni dio mene je bio u pravu. Vozeći lijevo-desno i (na žalost mog već umornog tijela) gore-dolje naišao sam na očekivano.


Bolje rečeno djelomično očekivano, jer se stvarno pojavio vijadukt, u skladu s tim očekivanjem, no opustošena ruševina polupanih stakala nije bila očekivana. A nije bio očekivan osjećaj gorčine kod mene zbog te ruševine koji je, zasigurno, nekad bio neki restoran kojemu su pohodili ljudi impresionirani vijaduktom iza njega.
Iako sam, planirajući ovo putovanje, želio ostati malo dulje pored vijadukta zlokobni dojam devastiranosti restorana me nagnao da nastavim vrtjeti pedale tren nakon snimanja.
Opet neka uzbrdica, koja testira moje mentalno stanje koje je na rubu ponajviše radi fizičkog umora (pa kakva opet uzbrdica ako sam u Kninskom polju). Ovaj put je uzbrdica imala konkretnu svrhu preskakanja željeznice jer je na njenom kraju bio vijadukt preko tračnica. Evo pogleda prema Kninu.


Sad sam već i znao, a i osjetio da mi je putovanje pri kraju, jer ranije promatrajući karte uočio sam da će mi se pruga udaljiti negdje dalje s moje desne strane.
I stvarno, nakon par stotina metara prve kuće, pa nakon slijedećih par stotina metara druge kuće, da bi konačno ušao u grad.
Knin!!!


Vozeći lagano kroz predgrađe i ulazeći u grad počeo sam osjećati umor, strašan umor, i u tijelu i u duhu. Valjda stoga što sam stigao do kraja i više nije bilo potrebno izvlačiti skrivene atome snage i ustrajnosti.
Sunce mi je bilo s desne strane, što se na gornjem snimku vidi, pa je desna strana ulice bila u manjoj ili većoj hladovini u ovisnosti od drveća ili zgrada. Promatrajući i prolazeći kroz te manje i veće hladovine pomislih: "Bože kako bi bilo lijepo pronaći nekakvu dobru piceriju sa terasom u ovakvoj hladovini!"
Ni tren nakon te misli ruke mi same stisnuše kočnice kad sam ugledao mladića kako mi nogostupom dolazi u susret. Dok sam se čudio samovoljnim rukama koje su zaustavile bicikl, moje usne upitaše prolaznika:
- Da li negdje tu ima kakva dobra picerija?
- Kako da ne , evo petnaestak metara dalje!
Reče i ode, a ja ostadoh buljiti u terasu picerije ispred mene. Baš onakvu kakvu sam zatražio malo prije molbom Onom gore.
Eto! Ovih "slučajnosti" koje to nisu, na ovom putovanju sam podosta doživio, ali ovo je bio vrhunac vrhunca. Zapanjen doživljenim zatekao sam se u upornom, no uzaludnom pronalaženju uspomene iz svog dosadašnjeg života koja bilježi ovako brzo i konkretno ostvarenje želje upućeno Njemu kao molba, no bez nekog konkretnog pronalaska. A i brzo sam se prekinuo u tom jalovom poslu, te sam bicikl parkirao ispred terase (u hladu, zaslužio je) te sjeo za stol, ni metar udaljen od bicikla.
- Pola litre točenog i jednu miješanu!, rekoh nasmiješenoj konobarici koja mi je orošenu kriglu donijela koji trenutak kasnije.
Naravno da sam tu kriglu ispio i prije glavnog jela. Mogu se ja sada truditi koliko hoću, ali taj užitak ispijanja hladne tekućine, ovdje na cilju šestodnevnog putovanja punog svakojakih doživljaja, sada kada ispred sebe imam dosta dana i večeri do vlaka, pa si mogu ovaj gušt razvući do neslućene vrijednosti...ja vam to jednostavno ne mogu opisati. Osjećao sam kako rastem k'o germa u samopoštovanju i odavanju priznanja samom sebi na postignutom.
Ni sam sada ne znam da li zbog tog ogromnog ushita i sreće, ili je stvarno bilo tako, no pica mi je bila izuzetno ukusna, rame uz rame onoj u Bosanskoj Krupi.


Dugo, dosta dugo nakon pojedene pice i popijene druge krigle piva, ostao sam još "lapiti" sjedeći u ugodnoj hladovini terase ne razmišljajući ni o čemu konkretno dok su mi nasumice ispred mene prolijetale mase scena od zadnjih šest dana. Postupno mi se kristalizirala misao koju ću do kraja života često ponavljati:
Bilo je ovo stvarno dobro putovanje!
Ni sam ne znam kad, uspio sam pokrenuti tijelo u nakani da prozujim neodređeno po gradu, dok mi se u glavi nastavila ona smjena razno-raznih prizora. Tek kasnije, puno kasnije sam shvatio da nisam snimio tu terasu, meni bukvalno Bogom danu.
Zato sam, došavši do mosta preko željeznice, ispravio propust od prošle godine ne snimivši prizor s njega.
Dakle, prvo pogled na sjever.


S lijeve strane željeznica bi trebala ići prema Zadru, za što nisam u potpunosti siguran da je već nisu ukinuli.
Ovim tračnicama u sredini ću se noćas vraćati kući jer vode prema Gračacu, Gospiću da bi se u Oštarijama spojila na prugu Rijeka - Zagreb.
Ova desno je nesretna, i u ovom putopisu više puta spominjana, trasa "Unske pruge" uz čije sam se društvo malo prije dovezao do Knina.
Sada pogled prema jugu na ulaz u Kninski kolodvor.


A što dalje!?
Nije još ni pet sati, a vlak ide noćas iza 11, dakle, još uvijek imam vremena na pretek.
Prvo sam se htio nekako oprati i presvući. Današnja vožnja je bila žestoka, a nemam prilike doći do tuša večeras, pa trebam nešto i nekako improvizirati.
Prvo što mi je palo na pamet je otići do rijeke Krke, negdje na skrivenom mjestu, skinuti se u kratke hlače i oprati se sapunom i vodom iz rijeke. Iz respekta prema izvoru nisam to htio napraviti prije grada, dakle ostaje negdje na rijeci kada ona prođe grad. Sjetivši se prošlogodišnjeg boravka u ovome gradu, krenuo sam na izlaz grada i došao do mosta preko Krke.


Prošle godine sam iza njega nastavio prema Drnišu, no ove godine to nije mogao nitko jer je bio u temeljitoj rekonstrukciji. Nastavio sam voziti zemljanom stazom uz rijeku nadajući se da ću pronaći neku suvisli pristup vodi.


Međutim, nada mi je bila uzaludna. Voda je bila dolje nekih 2-3 metra, no do nje je vodio strmi, jako strmi spust tako da bi se do vode nekako i skotrljao, no penjući se nazad po strmom zemljanom koritu rijeke opet bi bio prljav kao što sam sada.
Rezignirano slegnuvši ramenima zbog propasti prve ideje krenuo sam prema izvoru, ipak, nadajući se da ću negdje između izvora i grada pronaći ono što želim. Dok sam se tako vraćao u grad prođoh pored katoličke crkve koja mi je i prošle godine izgledala dostojanstveno lijepa, mada je bila mala.


Parkirao sam se u hladovini preko puta crkve, bicikl naslonio na njen zid i promatrajući crkvu odlučio da za tren zastanem i Bogu se zahvalim za sve ovo doživljeno u prošlih šest dana.
Stojim tako ponavljajući u sebi riječi molitve, mehanički, kao robot, dok mi oči šaraju lijevo desno, a um stvara neke nepovezane suvisle misli. Ne znam kako je to kod drugih, no kod mene me uvijek iznenadi, a i postidi, to lutanje mojih misli koje-kuda pri istovremenom recitiranjem riječi molitve. Pravi time-sharing, istovremeno obavljanje dvaju različitih radnji.
Dakle, kako već rekoh, oči su mi sa crkve skrenule prema platou lijevo na kojemu su betonske tezge. Dakle, tržnica zaključih! (sve to uz stalno, uporno recitiranje molitve u sebi). A tamo gdje je tržnica mogla bi biti i - česma s vodom!
E taj zaključak me trže i za trenutak prekide riječi molitve. Ipak iz poštovanja prema Njemu završio sam molitvu, mada bi se teško takvom mogla nazvati, i krenuh biciklom preko puta na tržnicu. Bila je povišena u odnosu na ulicu nekih 2 metra tako da sam stepenicama, noseći bicikl konačno stigao do - česme!


Sa osjećajem kao da trebam otvoriti sudbinsko pismo u kojem bi trebalo pisati da li sam primljen na nešto i negdje o čemu mi život ovisi, ili odbijen, zaustavljenog daha došao sam do česme i stisnuo metalno dugme na pipi.
Iz pipe je obilno potekla hladna bistra voda.
Eto, ponovo još jedno od "iznenađenja". Ipak je ova molitva ispred crkve, kakva god da je, bila uslišana.
Problem pranja je riješen. Slijede detalji oko realizacije

Za II dio petog dana kliknite ovdje.

Una - Peti dan, II dio

Za povratak na prvi dio petog dana kliknite ovdje.

Ajmo krenuti od smještaja.
Bio je ogroman, prostor za čak 5 (slovima: pet) ljudi. A ja sam!
Nadalje, bio je izveden na dvije etaže

Desna polovica polukatnice na gornjoj slici ovaj dan i noć iz njega je samo moja.
U donjem dijelu je bio dnevni boravak sa kuhinjom u koji se ulazi odmah kroz vanjska vrata. Prema preporuci domaćice bicikl sam parkirao u tom dnevnom boravku, odmah do izlaznih vrata.



U donjem dijelu je bio veliki dnevni boravak sa malom, ali dovoljno dobro opremljenom kuhinjom. Bio je tu hladnjak, sudoper, rešo a u elementu i suđe. Čak su i ovdje bili papirni ubrusi kao i neko sredstvo i spužvica za pranje suđa.
Spiralnim stepenicama se išlo u gornji dio koji je bio neka vrst polu potkrovlja. Odmah do tih stepenica gore je bilo kupatilo s WC-om. I ovdje je bilo obilje tople vode za tuširanje.


Čim sam prošao pored kupatila našao sam se u velikoj sobi sa čak 5 kreveta.



Izabrao sam onaj najbliži, uz ventilator mada mi nije bilo potrebe za njegovim radom. U sobi je bilo dovoljno svježe i dovoljno prozračno. Ona otvorena vrata na gornjem snimku su vrata od kupatila.
Nisam se dugo zadržao u mome novom prebivalištu. Još nije bilo ni 4 sata, pa sam uzeo novčanik, mobitel i fotoaparat i krenuo u obilazak. Ne grada nego nečega što je bilo izvan grada - Titova pećina. U onom kratkom razgovoru sa ženom koja me je pustila u ovo prebivalište saznao sam da do te pećine nema mnogo, tek petnaestak minuta laganog hoda.
Vratio sam se cestom kojom sam i došao u Drvar do mosta preko Unca. Jedan uz drugi tu su bila dva mosta, stari, uski, s rešetkastom konstrukcijom, i novi, širi, betonski. Po ovom novom su išla vozila, a po ovom starom pješaci.



Dok sam snimao Unac sa starog mosta ostala mi je dilema da li ga nazvati rijekom ili malo većim potokom. Istina, mora se priznati, ma što god bio, ovdje su ga lijepo kultivirali betonskim koritom.
Odmah desno iza mosta je baraka koja igra ulogu recepcije i/ili blagajne gdje sam platio 5 KM-a za ulaz u ... u nešto...spomen park, muzej... ili što već.
U stvari je sve to izgledalo kao park sa šetnicom uz Unac.


Sve tu je bilo vezano za doba kad je "sin naroda i narodnosti socijalističke i nesvrstane" države koje više nema boravio ovdje za vrijeme II svjetskog rata.
Kroz Drvar je prolazila i željeznica, koje odavno više nema. Istina, ona je bila uskotračna, i sagradili su je Austro-Ugari do pred sam početak I svjetskog rata - 1914 godine, da bi ju u toj bivšoj Jugoslaviji ukinuli 1975 godine. Valjda zato je tu bio komad tračnica i jadni, ogoljeni ostaci nekakvog vagona. Kao (još uvijek) ljubitelj željeznice bilo mi je žao promatrati te jadne ostatke, mogli su ga bar malčice restaurirati.


Na stranici photogalerija.com našao sam sliku vagona za kojeg pretpostavljam da je i ovaj jadni kostur na gornjem snimku nekad tako izgledao.


Radilo se o vagonu kojim sam u svoje rano djetinjstvo (prije 1968 godine) često putovao od Bosanskog Broda do Dervente. Dok stojim ispred ovog jadnog kostura u sjećanju sam se munjevito vratio 50 i kusur godina ranije osjećajući miris dima parnjače i čuvši zvuk kloparanja vlaka. Za trenutak mi je ta slika bila jasna kao da se sada događa. I sam sam se iznenadio koliko mogu slike iz sjećanja, ma koliko davno se to dogodilo, biti jasne i efektne samo ako ih prava asocijacija pobudi.
Inače cijeli ovaj park-muzej, je u znaku Titovog imena. Sada izgleda nekako jadno i pusto, možda zbog malo posjetilaca, osim mene još su se dva tipa dokono muvala uokolo. No, dojma sam da je u doba bivše države u kojoj se i te kako gajio kult Titove ličnosti, ovdje je sigurno bila gužva ljudi, a ponajviše učenika koji su u organiziranim ekskurzijama dolazile u ovaj zabiti grad, a koji ih je dočekivao široke ruke.
Ovaj vlak mi je bio usputni, neočekivani eksponat. Cilj mi je bila kuća u pećini čiju sam sliku, još od djetinjstva mnogo puta vidio.
A do te pećine prošao sam pored zgrade u kojoj su bili neki zanimljivi eksponati.


Zgrada je bila totalno bezlična, čini mi se sagrađena davno nakon rata za potrebe muzeja. Pored koje kakvih velikih fotografija sa opisima „Tito ovo“, Tito ono“, bilo je nekoliko eksponata koji su mi bili zanimljivi, a nisu imali politički prizvuk.
Posebno zanimljivo mi je bilo odijevanje ljudi u ovom kraju u vrijeme i iza II svjetskog rata, dakle prije 80-tak godina.


Nama iz doba potrošačkog raja gdje se sve kupuje, teško je pojmiti da su onda ljudi sve sami radili kod kuće. Tako je ovdje bio izložen tkalački stan na kojemu se izrađivala tkanina za odjeću sa gornje slike


Osim što su tada ljudi sve izrađivali sami, slijedeća osobina tog vremena je da su rijetko, jako, jako rijetko putovali (još nešto što je nama, iz ovog današnjeg vremena, neshvatljivo). A i prometnice su se često svodile na uske planinske staze, pa se često putovalo sa i na konjima. Da to putovanje bude koliko-toliko podnošljivo izrađivala se posebna vrsta sedla zvanog samar.


Jedan od znakova da sam ostario bio bi i nailazak na eksponate u muzeju za koje se sjećam njihove upotrebe, makar i u mome djetinjstvu.


Peglu od sivog lijeva, u narodu poznatog kao gus ili tuč, imala je moja tetka na selu. Sjećam se, dok sam za vrijeme školskih praznika u osnovnoj školi bio kod nje, da je stavljala žar iz peći (onda zvanog kao šporet) čekala koji minut da toplina sa žara pređe na peglu, te potom peglala rublje.
Lijevo gore od pegle na gornjoj slici je karabituša, lampa za osvjetljavanje koja je radila sa karabitom. Bez nekog dubljeg zalaženja u kemiju samo ću napomenuti da je karabit (kalcijev karbid CaC2) bijelo-žućkasti kamen. Kad se polije vodom nastaje kemijska reakcija čiji je produkt (proizvod) acetilen ili etin i kalcijev hidroksid. Od ovog zadnjeg nikakve koristi no acetilen je glavni subjekt priče o lampi karabiruši. Taj se plin propušta kroz mlaznicu na lampi i kad se zapali gori svijetlim plamenom i zbog te svoje svjetline koristi se za, je li, osvjetljavanje.
Sjećam se (opet) svoje osnovne škole kad sam navedenu karabitušu viđao kod svog oca koji je radio na željeznici.
Ovaj okrugli predmet sa duuugačkom ručkom koja ide dijagonalno preko police je uređaj za prženje sirove kave, kojeg je moja mati zvala - šiš. Na sebi je imao klizna vratašca potrebna da se unutra uspe sirova kava. zatim se otvore vrata peći (odnosno šporeta ili šparheta) i taj se valjkasti dio s kavom stavi u vatru i s dugačkom ručkom i stalno vrti lijevo-desno. Povremeno se vadi van s mašama (maše - neka vrst žarača) otvori ona klizna vratašca i pogledom se provjerava stanje prženosti kave prema njenoj boji. Moja mati je živjela u uvjerenju da je ta kava najbolja jer, pod a, je svježe pečena i to na najbolji način jer ju je ONA pekla, i pod b, jer je jeftinija od kupovne pržene kave. A možda je ovaj drugi razlog, proizašao iz opće i sveprisutne štednje zbog kroničnog nedostatka novca bio glavniji od onog prvog.
Ovaj četvrti predmet mi je ostao nepoznanica jer ga nisam pronašao u svom sjećanju.
A sad glavni razlog posjeti ove lokacije - Titova pećina.
Da bi se shvatila logika odabira njene lokacije treba imati na umu sveprisutnu paranoju kod militarističkog razmišljanja ("neprijatelj nikad ne spava i uvijek može napasti"). To sam primijetio idući stazom prema navedenoj pećini iako ju još nisam vidio. Ali primijetio sam visoku, skoro okomitu stijenu iznad nje, kao prirodnu garanciju teške pristupačnosti "s leđa".


Kad sam došao do podnožja te stijene naišao sam na natpis "Titova pećina", ali ne i na pećinu.


Tek kad sam prošao kroz otvorenu željeznu kapiju ugledao sam tamo negdje gore prizor kojeg sam viđao sa slika još u osnovnoj školi.


U prvi mah sam zastao zbunjen pokušavajući pronaći kakav-takav suvisli prilaz. Ono što mi je željezna ograda sugerirala da bi mogla biti to, zdrav razum mi je jednostavno odbacivao s komentarom da mora biti neka "normalna" staza.



Nakon nekog vremena beskorisno potrošenog u uzaludnu potragu morao sam svoj zdrav razum razočarati - ovo je bio jedini pristup pećini. Slegnuvši rezignirano ramenima krenuo sam se penjati, i rukama i nogama po stjenovitoj stazi. Baš me zanima da li je za vrijeme rata, Tito hitro, u maniru divokoze, skakutao ovom stjenovitom "stazom" bez ove željezne ograde!?



Ovim što bi tek najoptimističniji optimisti nazvali stazom stigao sam do kolibe dobrano zadihan i vidno oznojen. Možda je razlog tomu i moja (fizička) iscrpljenost zbog današnje vožnje, no prije će biti da sam podcijenio dužinu staze i težinu penjanja po njoj. Dok sam, stojeći pored barake prikazane na gornjoj slici smirivao dah, utišavao srce i dušu s nosa vraćao na mjesto, pomislio sam koja bi se od pripadnica ljepšeg spola, pa i od onih maksimalno sklonim avanturama, usudila "prošetati" ovom "stazom". I sa kojom visinom potpetica!?
Dok sam odmarao na trijemu ispred kolibe zavirivši kroz prozor vidio sam da u kolibi nema ništa! Ama baš ništa! Samo goli drveni zidovi! Da li je prije bilo nešto, ili ne, nisam saznao.
Razočarano sam okrenuo leđa prozoru i posvetio se pogledu na dolinu i grad u njemu. To je već bilo malo bolje!



Gledajući na grad i na planine s druge strane doline još jednom sam se uvjerio u vrijednost strateškog položaja ove barake. Stvarno je smještena na mjesto koje bi bilo teško osvojivo.
Prije povratka uputio sam se uskom stazom od dasaka iza barake prema pećini.


Staza nije bila duga, tek petnaestak metara, no išla je do kraja pećine.



Kad sam došao do kraja staze, odnosno do kraja dasaka, okrenuo sam se i snimio ulaz u pećinu.


Vratio sam se u grad, svratio u samoposlugu i obnovio rezerve hrane i pića. Došavši ispred kuće u kojoj obitavam danas i noćas, snimio sam ju zajedno sa tablom na kojoj je pisalo "Roštiljnica Pahuljica".


Očigledno da se u prostoru u kome ću malo kasnije pripremati sebi večeru nekad dobro jelo. Međutim, pretpostavljam da biznis nije dobro išao pa je prostor prenamijenjen u prenoćište.
Inače, to moje prenoćište je na glavnoj cesti. Stoga, evo pogled odakle sam došao prije koji sat.


Dolje desno, odmah iza semafora je famozna pekoteka "Oaza".
Evo i snimka ceste prema Bosanskom Grahovu, kojom mi valja gurati bicikl sutra ujutro. Gurati velim, jer već odmah iza semafora cesta kreće s uzbrdicom.


Nakon tuširanja slijedila je večera. Meni za današnju večeru je krem juha od gljiva, te tjestenina sa hrenovkama i sa trapistom. No, prvo kuhanje juhe...


...a zatim uživanje u glavnom jelu


Poslije večere pranje suđa, odmaranje, meditiranje, razmišljanje...
U krevetu sam bio prije osam. Vani je još bio dan. Držao sam oči zatvorene, pustio da misli lete kud-koja. Htio sam dobro odmoriti i duh i tijelo. Sutra jest zadnji dan ovog putovanja, no ujedno je sa najviše kilometara u dužinu i sa najviše metara u visinu, a to opet znači i najveću šetnju. Pribrojim tomu i pomalo prisutnu klonulost zbog svega u prošlim danima, zaključih da bi bilo dobro se naspavati.
Čovjek snuje, a Bog određuje!
U neko doba noći, a koje je to doba bilo ne znam jer sam tvrdoglavo odbijao otvoriti oči, a kamoli se pokrenuti i pogledati na sat, probudila me je glazba. Živa! Negdje u komšiluku "umetnica" je imala pravi, pravcati koncert. Repertoar joj je bio u skladu s vremenom i mjestom gdje sam se našao, dakle pravi turbo-folk. Bila je dovoljno daleka da je ne razumijem, a opet dovoljno blizu da je čujem. Nastavio sam tvrdoglavo držati oči zatvorene i mirovati ne bi li, uz pomoć lutanja misli, navikao na akustično društvo, te u konačnici zaspao. I stvarno, znao sam se prenuti iz sna, ponovo slušati ritam "duma, duma, duma, duma", da bi potom ponovo utonuo u san, pa se opet prenuo, pa opet u san ...

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

četvrtak, 18.11.2021.

Una - Peti dan, I dio

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Peti dan

Slike s petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Probudio sam se negdje pred jutro i čuo tiho padanje kiše. Dakle, nije se sva jučer ispadala. Slegnuo sam ramenima pomirljivo, pokušavajući se uvjeriti da će kasnije, ipak stati te ponovo zatvorio oči.
Kad sam ih opet otvorio, bio je dan. Tmuran siv, maglovit, ali bez kiše. Eto, ipak je stala.
No, sad mi je magla zasmetala. Putujem ovo putovanje da što više vidim i doživim, a to baš neću mnogo ako vozim po magli. U nadi da će toplina sunca, kako dan nadolazi, rastjerati maglu (Pitanje iz škole: Kamo ode magla kad zasija sunce?) razvukao sam doručak i spremanje pa tek iz 8 nastavio put.
Prešao sam onaj most preko Une i iza njega skrenuo desno bacivši pogled kao pozdrav cesti s lijeve strane kojom sam prekjučer došao u ovo mjesto. Mjesto koje u meni više nikad neće biti samo bezlični pojam male Bosanske kasabe kakav je bio sve do mog dolaska u njega.
Stotinjak metara nakon što sam napustio zadnje kuće, s lijeve strane, dolje kraj rijeke bio je kamp.

Kamp u kojem sam trebao prenoćiti u šatoru prije dvije godine da se nije u Bihaću dogodilo što se već bilo dogodilo. Vozeći bicikl dokono, s noge na nogu, zaključih da je, iz ove sadašnje perspektive, ipak boje što je bilo tako, jer sam više nego zadovoljan noćenjem u ugodnom krevetu, a i oduševljen provedenim vremenom u ovom mjestu.
Red je Vas upoznati s današnjom rutom. Dakle, prvo ispred sebe imam 12-tak km ravnice uz Unu do Martin Broda. Zatim cik-cak penjanje od barem 4 km, kako mi je moj jučerašnji domaćin rekao, pa onda blago gore-dolikanje, da bi se konačno spustio u Drvar.
Navedeni moj jučerašnji domaćin me obradovao rekavši mi da do Martin broda imam svega 3-4 km neasfaltirano. Obradovao me, velim, jer sam očekivao makadam cijelih 12 km. Dakle, nešto slično kao ono skretanje od prekjučer prema Štrbačkom buku. Ništa ljepše u životu od ugodnog iznenađenja.
No, vrlo neugodno iznenađenje mi je priredila mi je tabla s natpisom „Kraj asfalta“, tek 2-3 km nakon Kulen Vakufa.


Nadu mi je pružio prizor ceste odmah iza obavijesti navedene na gornjem snimku


Očigledno da su radovi na cesti. Radovi koji su toliko uznapredovali da treba samo još položiti asfalt. No, suprotno obavijesti, na „gradilištu“ nije bilo nikoga, ni ljudi (radnika), ni mehanizacije, nikog! Zato sam jednostavno ignorirao prometni znak zabrane prometa te polako nastavio okretati pedale.
U ovoj pustopoljini gdje sam na jedvite jade naišao na pokoju skromnu kuću krajnje neobično mi je izgledalo ogromno građevinsko zdanje s lijeve strane. Taj osjećaj mi je bio pojačan činjenicom da je „objekt“ nedovršen, a čini mi se čak i napušten. Kao da je nadobudnom graditelju splasnuo entuzijazam pa je na kraju, prije dovršenja gradnje, odustao.


Nakon par stotina metara voženje po širokoj cesti pripremljenoj za asfaltno ruho ponovo sam izašao na asfalt, ovaj put novi, novcati.
S desne strane, preko puta Une, negdje u zelenilu stidljivo se skrivala napuštena željeznica. Tek najednom mjestu smogla je hrabrosti da mi se pokaže u vidu lijepog, zidanog mosta.


Nedaleko od mosta, snena od prethodne noći, jedna se čaplja budila na obali mirne, modre Une.


Priznajem, gledano tehnički, gornji snimak nije Bog-zna-što, te je upitno da li sam ga uopće trebao prikazati. No, toliko me dojmio prizor jutra nigdje daleko od ljudi (davno sam već prošao zadnju nastambu čovjeka bilo koje vrste) da, eto, ne mogu izdržati, nego ovaj snimak, ipak i Vama prikazati.
Osjećaj još veće udaljenosti od ljudi i ulaska u jedan sasvim drugi svijet dao mi je prelazak sa asfalta na usku makadamsku cestu. Kao da sam se vremeplovom prebacio unazad stoljeće-dva u vrijeme gdje priroda ima svoj tempo, bitno laganiji i sporiji, ali mirniji i skladniji, nego mi koji sebe nazivamo najsavršenijim bićima na svijetu.



Oblačno vrijeme, pa zbog toga izostanak sunca, no također izostanak i najmanjeg daška vjetra, uz jutarnju svježinu, sve to mi je davalo osjećaj neke nadrealnosti, osjećaj nekog drugog, drugačijeg svijeta. Osjećaj da je moje vrijeme stalo, dok istovremeno ovdje plovi, titra u zraku neki sasvim drugi oblik vremena koje, eto teče, a ipak ne prolazi, osjećaj da život oko mene živi punim tempom, ali nekako svojim tempom, nerazumljiv mojemu poimanju žustrine života.
Zbog navedenog dojma skoro mi je bilo žao što se makadam završio, te sam ponovo izašao na asfalt. Moj jučerašnji domaćin bio je u pravu, ovog starog, stoljećima nedirnutog makadama je bilo nešto više od 3 km.

No, s asfaltom došla je i uzbrdica. Nije bila neka, ni po strmini ni po dužini, tek toliko da se malo popnem te da s visine promatram okoliš. Tako sam, koji kilometar prije Martin Broda snimio livadu kraj Une koja je, očigledno imala ulogu izletišta, a možda i kampa.


Nedugo poslije tog kampa, ili "kampa" počele su se naslućivati i prve kuće Martin Broda.


Možda bi bilo najbolje reći koju o samom mjestu, jer ću se kasnije raspričati o zanimljivostima i utiscima, pa bih to mogao zaboraviti.
Prema wikipediji današnje je ime u svezi s jednom legendom. Legenda je o prelijepoj djevojci Marti, koja se zaljubila u momka s druge strane Une. Roditelji nisu pristajali na tu vezu, pa je Marta odlučila prijeći Unu i otići k momku u kojeg se zaljubila. Prelazeći Unu, okliznula se na sedri koja je tim dijelom raširena i upala u rijeku. Taj dio rijeke preko kojeg se je moglo prijeći pješice (starinski naziv "brod") dobio je ime prema Marti, te je tako nastao Martin Brod.
Dakle mjesto je dobilo ime po Marti, a ne po Martinu, pa se, pretpostavljam, ispravno izgovara sa dugim a, Maartin Brod.
Na web stranici nationalpark-una.ba našao sam da je naselje poniklo iz srednjovjekovnog grada koji je podignut krajem XIV ili početkom XV vijeka na ušću Unca u Unu, a postoje mišljenja povjesničara da ovaj stari grad datira iz XIII vijeka. Po zapisima iz 1396 god. ovaj grad se nazivao Konuba. U izvorima se prvi put spominje 1431. godine kada ga je ugarski kralj Sigismund založio Nikoli Frankopanu.
Mjesto je smješteno, dakle, na i oko sedrenih barijera preko kojih se pjeni Una, a iza tih barijera u Unu se ulijeva Unac. Na donjoj slici je Unac, tek desetak metara prije nego se spoji s Unom.


Uz samo ušće Unca smješten je manastir Rmanj.


Stari manastir je na lijevoj strani gornje slike. Ova kula desno je, čini mi se zdanje današnjice o kojemu nisam uspio doznati ama baš ništa. Sorry!
Na već spomenutoj web stranici nationalpark-una.ba našao sam da se u Martin Brodu nalazi pravoslavni manastir Rmanj koji predstavlja važno duhovno središte sjeverne Tromeđe (trograničja Bosne, Like i Dalmacije). Narodna tradicija pripisuje njegovo podizanje Katarini Branković (1418/19-1492) - kćerki srpskog despota Đurđa Brankovića i bizantijske princeze Jerine Kantakuzin, a supruzi grofa Urliha II Celjskog. U starijim dokumentima manastir Rmanj se naziva: Hrmanj, Ajerman, Chermlja, Szermil, Hermanya, Herman, a ime je dobio po Katarininom sinu Hermanu III koji je zbog bolesti mlad umro, te je njemu u spomen Katarina podigla manastir. U narodu se vremenom od imena Herman pretvori u naziv Rmanj, i taj je naziv ostao do dana današnjeg.
Nedaleko od manastira neki je tip imao štand na kojemu je prodavao voće i povrće. Nakon pozdrava upitah ga koliko je dugačka cik-cak uzbrdica kojom mi valja penjati se nakon obilaska mjesta. Neugodno se iznenadih, zapanjih čak, kad je rekao da ima 8 km. Moj domaćin iz Kulen Vakufa mi je rekao da ima samo 4. Hm, kome sad vjerovati!?
Ova zbrka s informacijama me nagnala da ne pretjerujem baš puno s vremenom potrošenim na obilazak mjesta, već da krenem tom famoznom uzbrdicom dok još ima jutarnje svježine. A neće je dugo bit jer su se oni oblaci od jutros razišli i već sad je sunce dobrano grijalo. Ili se to meni činilo nakon što sam čuo onu brojku 8!?
Bilo kako bilo, 'ajmo sad u "centar" Martin Broda!
A do tog "centra" iznenađujuće uskom, mada i asfaltiranom cestom. I uzbrdicom, naravno!


Na jednom mjestu, s lijeve strane ceste u udubini šupljikave stijene, koju bi teško mogli nazvati pećinom, neko je došao na ideju, pažnje i poštovanja vrijednu, da u nju smjesti klupe. Za odmor putnika-namjernika u egzotičnom okruženju


Nedaleko od tih klupa, no ovaj put s desne strane ceste bio je pješački most preko Une.



Jasno da sam malčice zastao na njemu. Prvo sam se okrenuo lijevo i snimio Unu uzvodno.



Zatim sam se okrenuo na drugu stranu i snimio Unu nizvodno



Ovo ispred sebe što vidim s ovog visećeg mosta nije ni približno od onog što sam čuo o ovom mjestu i što (s pravom?) očekujem ipak sam osjetio kako postupno nestajem u oduševljenu fasciniran obiljem čiste vode (čiji sam miris osjetio u zraku, miris upravo osušenog rublja, unesenog iz vana gdje je mraz) i čudnu, vanzemaljsku simbiozu biljnog svijeta s tom vodom. Nigdje i nikad ranije nisam vidio tako gusto rastinje, tako velika stabla koja rastu - iz vode. I za njihov sklad i mir ne treba im ništa više do obilja zraka sunca (koje je svoje isijavanje okrenulo na maksimum, specijalno, valjda, za mene!). Čak je i vrijeme, ona jedina stalna mijena, pred ovim svime ustuknulo, postiđeno, valjda, sveopćom simbiozom i povuklo se negdje u stranu, negdje dalje odavde, tako da je ovaj prizor ostao bez vremena, dakle bezvremenski.
Ne znam koliko sam dugo plovio stapajući se s prizorom ispred sebe, no trgnuo sam se i vratio svome vremenu koje me je upozoravao na mogućnost, opasnost čak, da će se, ako ovako nastavim, boravak u ovom mjestu Raja na zemlji razvući oho-ho.
A mene čeka ona osmica!
Eto koliko malo čovjeku treba da se od krajnjeg ushićenja vrati u sadašnjost. Ovaj put je meni bilo dovoljno sjetiti se tih 8 km uzbrdice.
Zato sam, teška srca, uzeo bicikl i gurao ga uzbrdicom nakon mosta. Srećom uski sokak je bio asfaltiran.


A onda sam došao u još jedan Raj na zemlji. U ovom je čak bilo mjesta i za ljude!
Kuće su bile razbacane kud-koja, mada ne previše – tek toliko da ne smetaju jedna drugoj. Oko nekih su žuborili potoci sa i bez vodopada.



Potoci su, jasno dio Une. Ona se u ovom mjestu rastavila na stotine manjih i većih potoka, koji sa hiljadama manjih i većih slapova streme prema dolje da bi se na izlazu iz mjesta ponovo spojili u jedan tok Une. Eto, to bi bio šturi, hladni, racionalni opis kako Una prolazi kroz mjesto. No, ni duša ni srce ne mogu ostati ravnodušni na ono što čula registriraju, pa ustrepću od ushićenja nastale promatrajući veselu, živu igru čiste, mirisne vode kako žustro skakuće preko sedrenih barijera. Ne rijetko, uz kuće koje su blizu tih vodopada su male, ili malo veće terase na kojima čovjek može odmoriti i dušu i tijelo promatrajući tu veselu igru vode koja je počela tko zna kad, i koja neće nikad prestati. Jedino ako ju čovjek ne razruši, ali toj misli nisam dopustio da se razvije, raširi, da mi ne bi bespotrebno uništila osjećaj blaženstva dok opčinjen promatram prizor ispred sebe.



Iako bi i ovo do sad viđeno bilo dovoljno da mi opravda, u potpunosti, svu muku i trud koju sam proživio da bi došao do ovog mjesta, znao sam, ili osjećao da bi trebalo biti još nešto. Zbog toga sam se obratio ženi, očigledno mještanki koja je naišla. Pozdravio sam je na što mi je ona otpozdravila s blagim, toplim osmjehom. Na moj dodatak „Vi živite u Raju!“, odgovorila mi je da se ne žale mada ne izgleda uvijek tako. Upitah ju za „veliki“, glavni slap na što mi reče da se trebam vratiti i iza visećeg mosta skrenuti desno.
To sam i učinio te se našao na jednako uskom, ako ne i užem sokaku, mada bez asfalta.


Par stotina metara dalje sokak se pretvorio u širu šetnicu sa drvenom ogradom s desne strane.


A malo dalje desno je vodio drveni pješački most. Očigledno da sam stigao do glavne atrakcije mjesta.


Parkirao sam bicikl tako da mi stalno bude na oku, za svaki slučaj. Čak sam se, hodajući tim drvenim mostom, okrenuo da provjerim da li mi je u vidnom polju.



A onda sam se okrenuo prema onome što je, kako već rekoh, glavna atrakcija mjesta. Nju je, kao predigra, predjelo, najavljivao jedan skromni slap.



I konačno, veliki slap u Martin Brodu, tu, specijalno za mene. Znam da mu je apsolutno svejedno da li sam ja, ili bilo tko drugi, tu ili ne, on će i dalje pjevati svoju pjesmu obrušavanja i žuborenja, potpuno ravnodušan na promatrače. No nisam mogao ne izdržati, a ne laskati si, osjećajući svu raskoš prizora ispred sebe. Priznajem da mi je sujeta proradila, no ponajviše jer jednostavno nisam mogao pojmiti da ovakvo što nevjerojatno i prekrasno u prirodi se događa samo po sebi, bez obzira jesmo li mi, ljudi, ovdje ili ne i bez obzira da li smo ravnodušni prema tomu ili oduševljeni.



Evo malo i dijelova navedenog slapa, za one kojima gro plan nije dovoljan, pa vole zaviriti u detalje.





Neću više (opet) pričati o tome kako stojim i očarano buljim, kako mi misli odlutaše, kako mi vrijeme stade, kako... bojim se da se ne stekne dojam o, sada već pomalo dosadnom, višestrukom ponavljanju opisa mojih proživljavanja. A šteta, jer mi se (opet) čini da je ovo ispred mene i u meni vrhunac ovog putovanja.
Zaprepastio sam se pogledavši u sat, jer je već bilo pola jedanaest. Eto, po tko zna koji put mi se potvrdilo da vrijeme najbrže prolazi kada uopće njega nisam svjestan.
Žustro sam krenuo nazad onim drvenim mostom, no ipak sam zastao za trenutak radi snimanja jedne grane iznad staze za koju bi, da sam u prvobitnoj žustrini nastavio, zasigurno zapeo glavom.


Došavši do bicikla sjeo sam na njega i počeo voziti, no ne stigoh daleko. Zaustavila me je jedna pećina koju sam, eto morao snimiti.


Nakon što sam ponovo izašao na asfalt, mada uski dovezao sam se, vjerovali ili ne – do hotela.


Dakle u mjestu koje je, prema wikipediji, 2013-te godine imalo 124 stanovnika nalazi se pravi, pravcati hotel. Impresivno, nema što!
Ispod onih suncobrana na gornjoj slici bili su stolice i stolovi, pa čak i ljudi koji su, mirno i opušteno ispijali svoje piće. Za trenutak pomislih da bi im se mogao pridružiti, jer sam već dobrano načeo svoje rezerve tekućine. Međutim, poriv nastao zbog (pre)dugog zadržavanja u ovome malom, mada izuzetno zanimljivom mjestu, me natjerao da odustanem od pića i nastavim s vožnjom. Kasnije će se ta odluka pokazati krivom.
Početak nastavka vožnje bio je krajnje ugodan u obliku nizbrdice u hladovini. Pri kraju te nizbrdice, ovaj put iz daleka, ponovo sam snimio manastir oko kojeg je nastalo mjesto.



Par stotina metara vozio sam cestom kojom sam došao iz Kulen vakufa, sve do raskrižja. Raskrižje je stvarno bilo u obliku križa, mada malo savijenog. Pravo bi nazad do Kulen Vakufa, desno ću kasnije prema Drvaru, a lijevo bih mogao u Hrvatsku do mjesta Doljani gdje bih izašao na cestu Donji Lapac - Knin. Izašao bih, rekoh ako me uhvati pogranična policija. A ako me uhvati onda bolje da me nema, jer na ovoj cesti nema graničnog prijelaza. Dakle, tako blizu Hrvatske, a tako daleko!
Prvo sam zastao zbog mosta.


Jadnik, jer ga mahnita, suluda logika rata, na žalost nije mimoišla, pa su ga srušili. Nakon rata trebalo ga je ponovo osposobiti za promet, pa su to učinili najbržom i najjeftinijom improvizacijom. Tako sada, ovakav kakav jest, ima dvojaku ulogu. Prva je ona koju je imao i prije rata, a to je dio prometnice koji povezuje suprotne strane rijeke. No, obzirom da su tu istovremeno i ostaci porušenog mosta, sada je neka vrst gorkog spomenika ratnom besmislu. Barem meni tako izgleda.



Uz most je tabla namijenjena ribičima koji bi ovdje u kristalno čistoj vodi pecali ribe koje je negdje drugdje rijetko naći. A rijetko ih je naći ne zbog njih samih, već zato što je ovako čist vodotok rijetko naći.


Tako saznajem da je dnevna karta za slobodu pecanja 50 KM (200 HRK). Bez obzira upecao išta ili ne.
Nisam ribič, ali pretpostavljam da je ova obavijest ovdje smještena jer se Una, nakon silnih rukavaca i slapova, konačno smirila, pa su i te ribe ovdje našle pogodno mjesto za svoje stanište.
U svakom slučaju evo kako Una ovdje izgleda, prije i poslije mosta.



Opet sam ostao na mostu dulje nego što sam namjeravao, promatrajući mir po kojem voda bešumno teče. Ipak sam se savladao, trgnuo od daljnjeg promatranja sjeo na bicikl i uputio se na suprotnu stranu raskrižja. Nisam imao hrabrosti pogledati u sat, znam da je oho-ho, sati. Na treba mi sada ta suvišna, bespotrebna informacija, već sam se usredotočio na ovo što je ispred mene.
A ispred mene je uzbrdica koja je počela odmah nakon raskrižja. Nakon prijeđenih stotinjak metara okrenuh se i snimih dolinu iz koje opravo odlazim.


Uzbrdica je bila cik-cak oblika sa tri lakat krivine. Za uspomenu i dugo sjećanje snimio sam prvu.


Pri hodanju tom uzbrdicom priželjkivao sam priliku za snimanje krajolika ispod mene, no istovremeno sam se pribojavao gustog zelenila koji bi mi je sprečavao pogled ispod sebe. Zato sam koristio svaku priliku koja mi se ukazala.
Prvu priliku sam imao nakon gore snimljene prve lakat krivine.


U donjem dijelu gornjeg snimka se vidi cesta kojom sam upravo prošao, a u daljini, s druge strane doline vidi su ukopana trasa željeznice koja trenutno ne vozi zbog ranije opisanih razloga.
U prvom dijelu ove uzbrdice sunce je koliko-toliko bilo nisko tako da sam imao priliku uživati u pješačenju po hladovini. Znao sam da to neće biti do kraja uzbrdice, te sam svaki put prelazio na onu stranu ceste koja je u hladovini. Kad već idem pješice i guram bicikl svejedno je da li to činim s lijeve ili desne strane ceste.


Malo dalje od gornjeg snimka naišao sam na posljedice jučerašnje kiše. Dvije kamene gromade su se negdje gore odvojile od podloge i skotrljale se na drugu stranu ceste. Za trenutak sam pomislio kako bih se sledio da su to odlučile napraviti ispred mene sada dok ovuda prolazim.


Kako je dan odmicao, sunce se penjalo te je ona hladovina sa svježinom nestala. Ostalo mi je hodanje po suncu.


Na jednom, jedinom mjestu do prijevoja ova se uzbrdica smilovala na moje stoičko podnošenje muke zbog uzbrdice i sunca, te je razgrnula zelenilo u ukazala mi je dolinu ispod.



Dolje u dolini se Una pjenila preko nekih slapova, dok je ona lokalna cesta bila s druge strane rijeke.
Kad sam odmorio i smirio dah, nastavio sam šetnju uzbrdicom zajedno s mojim biciklom. Ne zato što mi prizor snimljen na gornjim slikama nije zanimljiv, naprotiv, već zato što sam htio doći do bolje pozicije za snimanje.
Par stotina metara prije prijevoja došao sam do nje. Prvo, dolina u koju se smjestila većina mjesta. Čak je bilo i obrađenih polja.



Još dodatno sam zumirao manastir. Lijevo od manastira su bazeni u kojima se, u vodi pritoke Unac, prije nego se ulije u Unu, uzgajaju pastrve.


Objektiv sam malo podigao prema gore u cilju snimanja kanjona uzvodno od mjesta kroz koji se Una provlači.


A o tom kanjonu će vrlo uskoro biti više riječi.
Opet onaj poriv da ovdje ostanem duže, ako ne mogu baš vječno, promatrajući fantastično remek djelo prirode, no pokrenuh se i nastavih gurati bicikl uzbrdicom za koju sam osjećao da joj je kraj blizu. I stvarno, nakon par stotina metara preplavio me je pobjedonosni osjećaj jer sam se popeo na prijevoj. Dužina ove cik-cak uzbrdice koju sam propješačio nije bila ni 4 ni 8 km, već točno u sredini - 6km. Zahvalno pogledah u nebo obrativši se Njemu, jer me nagradio sa izuzećem dodatne muke po uzbrdici s kojom sam se pomirio i bio ju spreman prihvatiti (opet ono, kad prihvatim manje dobru situaciju...)
Nakon brisanja znoja, konzumiranja hladnog piva iz termosice (ah, rajskog li napitka!) i smirivanja daha i bila srca, okrenuo sam se oko sebe promatrajući prijevoj. Sam po sebi niš' posebno, tek ne baš duboki prosjek između dva brda. No, na desnoj strani kad sam se popeo kosinom visine par metara našao sam se ispod nadstrešnice s ogradom, očigledno vidikovac.
Da je stvarno vidikovac kazivao mi je pogled s njega.
A pogled je bio, ah...kako ga opisati!?
Već sam i samome sebi otrcan pri opisu euforičnih trenutaka na ovom putovanju, a naročito danas, za koje smatram i osjećam da su naj od svih dosadašnjih, a onda naiđe još bolji, još impresivniji još.... No, gledajući okolinu s ovog, rekao bih, strateškog mjesta, pustio sam u stranu i pretjeranu otrcanost i pretjeranu euforičnost, i pretjeranu impresioniranost i... jednostavno nisam se mogao suzdržati pri promatranju svega ovog ispod sebe da ne pretjerujem. Jer je jednostavno bilo fantastično, nezaboravno, prekrasno, impresivno...!!!
Pa eto, priznajem grijeh, a tko priznaje pola mu se prašta, a pola zaboravlja.
Prvo, ponovni pogled na kanjon Une uzvodno od Martin Broda, zajedno s dolinom u kojemu se mjesto smjestilo.


Ne daleko iza kanjona na gornjoj slici je Hrvatska, točnije Lika. Eto gledajući prizor ispred sebe zaključih kako priroda ne haje pretjerano za razgraničenja koja čovjek postavlja. Meni prizor na gornjoj slici izgleda cjelovit, jedinstven, bez ikakve, pa i najmanje naznake neke granice.
Poslužio sam se zoomom moga fotoaparata pa se približio kanjon



Iskoristivši zoomirnje do kraja, lijepo sam vidio modru vodu Une kako se provlači kanjonom.


Sad bih se mogao raspisati kako sam opčinjen promatrao ljepotu nad ljepotama ispred sebe, kako sam zaboravio, ili bolje rečeno potisnuo u stranu sva u ovom trenutku suvišna razmišljanja tipa "tko sam", "kamo idem", "odakle dolazim", sav usredotočen, cijelom dušom i tijelom, na ovo ispred mene...da nije bilo još jednog prizora koji izaziva u meni slične doživljaje.
Okrenuvši se u lijevo te sam ispred i ispod sebe ugledao kanjon kroz koji se provlači Unac prije nego se u Martin Brodu spoji s Unom.



Dok promatram gornje snimke kanjona Unca postaje mi jasno zašto sam se pentrao ovih 6 km, i zašto ću se spuštati u Drvar. Istina Drvar se nalazi na Uncu, no u ovom kanjonu jednostavno nije bilo mjesta za cestu, ili bi ona koštala "k'o sv. Petra kajgana", pa su se graditelji odlučili izbjeći ga.
Ipak, pri tome su vodili računa za ljubitelje ovakvih prizora, u koje trenutno i sebe uvrštavam, pa su ovdje napravili mali, skromni, ali ipak, vidikovac.
Tko zna dokle bih promatrao ova dva prizora ispred/ispod sebe uživajući samo s tihom povjetarcem i suncem kao društvo da se nije zaustavio auto i iz njih izašlo njih četvero u formaciji dvoje plus dvoje. Pozdravili smo se, čak sa uz pozdrav dobio diskretan i čini mi se topao osmjeh. Dok su žene (ili djevojke) čavrljajući promatrale kanjone, dečki su izvadili kamperski stol i stolice i stavili ih ispod nadstrešnice. Kad su se žene (ili djevojke) vratile do prtljažnika auta i iz njega vadile hranu zaključio sam da mi je vrijeme krenuti. Znam da zvuči čudno, no zbog sputanosti među ljudima, koja je moj križ od kad znam za sebe, ne bih ushićenju dozvolio da se rasplamsa do granice kao kad bi to učinio da sam sam. A tada i preko te granice.
No, prije nastavka vožnje, još sam snimio dva prizora okoline koja se mogla vidjeti s tog vidikovca. Nisu bili tako egzotični kao navedeni kanjoni, no zbog potpunog izostanka bilo kakvog traga čovjeka meni su se učinili zanimljivim.



Nakon par stotina metara nizbrdice, opet uzbrdica. U prvi mah skoro da me obuzelo očajanje (oh nee, zar opet!) no brzo je potisnuto, ugašeno i prije nego se rasplamsalo, hladnom racionalnom spoznajom da je to trik već doživljen pri penjanju iz Bihaćkog polja. Ta "nova" uzbrdica traje tek par stotina metara, nešto kao crni humor ili iskušenje za mene. Ona racionalna spoznaja mi veli da sam se popeo oho-ho i da je vjerojatnija duža nizbrdica, nego duža uzbrdica. E sad, na tu dužu nizbrdicu ću još malo pričekati.
I stvarno, kao da je prošao efekt (neslane) šale ili vica, cesta je pomirljivo zauzela manje više vodoravan stav. Zapravo, skoro vodoravan jer je mala, ali podmukla uzbrdica još uvijek bila tu. Vožnja je bila olovna, otežana, kao da mi s biciklom nešto nije bilo u redu.
Ono četvero koji su me "otjerali" s vidikovca, nekako su me sputali da se "u miru Božjem" rastanem s Unom. Naime tu prestajem Unu smatrati suputnikom koja je do sada, od samog početka to bila. Cijelo vrijeme bila mi je ugodan suputnik koji je s krajnjom strpljivošću podnosila sve moje "mušice". I ne samo to, tom svojom ulogom suputnika učinila mi je ovo putovanje nadasve ugodnim i zasigurno nezaboravnim.
A ja joj, eto nisam stigao zahvaliti za to! Sramota!
Od Martin Broda do Drvara ima oko 30 km. Još pri planiranju ovog putovanja, promatrajući kartu, uvidio sam da na toj cesti nema ucrtanih naselja, čak ni onih s najmanjim kružićem. Na kraju današnjeg dana to će mi biti i praktično potvrđeno - između ta dva mjesta nema ništa, ni mjesta, ni kuće ni ljudi, ništa, ništa! Još u fazi planiranja priželjkivao sam barem pokoji auto, tek toliko da me utješi da u ovoj pustari nisam potpuno sam. Moram priznati da mi je Onaj gore uslišio molitvu - u tih 20-tak kilometara susreo sam se sa čak 5 (slovima: pet) vozila.
Kažem 20-tak, jer ovih 6 km uzbrdice sam proveo pogledavajući na dolinu s Martin Brodom kroz manje ili više gusto zelenilo, a onih 3-4 km pogled sam "bacao" na Drvar, no o tome kasnije.
Dakle nema kuća, ljudi, cesta prazna. Pogledom na neprobojno gusto zelenilo lijevo i desno oko ceste još više pojačava taj osjećaj izoliranosti.



No ako pogled podignem iznad tog zelenila ugledam okolne planine u svoj ljepoti svoje raskoši nedirnute prirode (barem ne od strane čovjeka).



U tih 20-tak kilometara izoliranosti gusto zelenilo se tek na jednom, jedinom mjestu meni smilovalo te se raširilo da mogu škicnuti na okoliš pored kojeg prolazim. i to s one bolje, desne strane tako da sam ugledao padinu prema Uncu kao i njegov klanac



Zanimljivo mi je bilo već nakon prvih kilometara da mi je splasnuo onaj iracionalni strah da bi mi se u ovoj vukojebini "moglo nešto desiti". Već kod prvog stajanja radi brisanja znoja i uzimanja gutljaj dva hladne, osvježavajuće tekućine, inače znane kao pivo, uvidio sam da nemam razloga za strah. Mir, spokoj, ptičice cvrkuću, no nekako tiho obzirno, a isto tako i povjetarac pirka. Ništa od strašnih vukova, medvjeda i svih ostalih zvijeri koji su čuli da danas Pero Biciklist ovuda prolazi i stoga su se svi sjurili u bjesomučnoj utrci ko će me prvi ugledati i rastrgati.
Dobro sad, sad se pravim hrabriji nego što jesam. Možda su me kroz zeleni gustiš promatrala dva oka nekog od spomenutih zvijeri dok sam sebi odavao Odu hrabrosti, no ja nisam znao za njih. A ono što ne vidim i ne čujem, dakle za što ne znam, to ne postoji, zar ne?
Međutim pojavio se drugi, ovozemaljski problem. Ne tako strašan, no ne i zanemariv.
Rezerve tekućine su mi se opasno smanjile.
Popio sam sav sadržaj iz termosica, te mi je preostalo samo pola litre Sarajevskog Kiseljaka u PET boci kojeg sam imao u bisagama. Njegova prvobitna namjera je bila da se mogu umiti, čak i kosu pokvasiti u slučaju velike vrućine.
Stoga sam uveo redukciju konzumiranja te preostale tekućine. Umjesto raskošnih 5-6 gutljaja, kako je bilo do sada, sada tek skroman gutljaj-dva pri svakom stajanju.
I tad se desilo ono što bi neki rekli slučajnost, no toliko povoljna za me i već na ovom putovanju tko zna koja po redu tako da sam siguran da je Onaj odozgo malenim pomakom svog prsta učinio da osjetim posebnu sreću zbog Njegove obzirnosti prema meni.
Odnekud su se stvorili oblaci, ne toliko tamni da bi prijetili kišom, a opet dovoljno sivi da potpuno prekriju sunce. Uz te oblake pojavio se vjetar osvježavajući, ali ne (pre)hladan i, što je najvažnije, puhao je u leđa. U skladu s tim se ona po postocima mala, ali podmukla uzbrdica se izgubila, pa sam jedno vrijeme vozio po vodoravnoj cesti. Pa ni to nije sve, jer je cesta krenula laganom, laaaaganom nizbrdicom. Bicikl lagano klizi, pedale lagano okrećem,pa pičim da je milina. Obuzeo me osjećaj da vozim pravom Rajskom cestom.
Trajalo je to dugo, stvarno dugo.
Ipak sam se par puta primorao stati očaran planinama iznad ceste. Evo, da svi ovi snimci ne izgledaju kao snimci s neke druge planete na kojoj nema ni ljudi niti ičega od njih, evo jedan sa mojim biciklom, dok su ostala dva s navedenim pustopoljnim planinama.




Inače, ono zelenilo je i dalje svojom gustoćom ljubomorno čuvalo bilo kakav (detaljniji) pogled na što se i kako nalazi uz cestu.



Prije nego sam došao do sunca prikazanog na gornjem snimku, ono uživanje u Rajskom ugođaju vožnje pokušalo je pokvariti par kapi kiše. Nisam stigao ni smisliti gdje stati i obući kabanicu, kiša, koja to i nije bila, prestala je, a oblaci su dozvolili suncu da mi obasja cestu. No onaj vjetar u leđa i svježina ostali su i dalje tako da se užitak u vožnji nije bitno smanjio. Naprotiv, postupno sam tokom vožnje nailazio na sve mokriji i mokriji asfalt, u konačnici na potpuno mokar, čak i sa baricama vode na rubu. A ja i dalje suh, da suvlji ne mogu biti (barem što se kiše tiče).
Nevjerojatno! Imao sam dojam da bolje uvjete na cesti nisam mogao ni u najboljem snu zamisliti, a kamo li ih se nadati. Eto, neka svatko ima svoj sud tko je i kako zaslužan za to, no kod mene nema dvojbe ni trenutka - za ovaj Rajski ugođaj pri vožnji područjem kojeg sam se pribojavao, i sa strepnjom iščekivao, da bi se po njemu s ovolikim velikim užitkom vozio, zaslužan je samo On.
Nekih 2-3 kilometra prije Drvara trebao bih izaći, spojiti se u stvari, sa magistralnom cestom Bosanski Petrovac – Drvar – Bosansko Grahovo. No, kilometar i nešto prije tog raskrižja ono gusto zelenilo se povuklo pa sam konačno mogao vidjeti što je i kako pokraj ceste.


Prav za prav krajolik nije ništa posebno, tipična pustoš i ljudi i raslinja. Tek sutra ujutro dok se budem penjao iz Drvara, uočit ću promjenu u okolišu. Kao da je tlo ovdje s manje plodne zemlje i kao da je količina vode ovdje manja, tako da svo rastinje izgleda oskudnije i škrtije nego tamo uz Unu.
I konačno sam došao do već navedene magistralne ceste. Bila je šira, bitno šira nego ova kojom sam do sad vozio, čak je imala linije i na rubovima, no bila je prometna i to jako prometna. Dobro, ovo „jako prometna“ treba shvatiti uvjetno, biće da sam navikao na nikakav promet, pa mi sada i 3-4 vozila u deset minuta izgleda kao jako gust promet.
Do Drvara sam imao nizbrdicu od nekih dva i nešto kilometara koja se obronkom brda spušta u dolinu s gradom.



No prije te uživancije vožnje niz tu nizbrdicu zastao sam na proširenju radi snimanja doline. Slijedeća dva snimka prikazuju neku vrst totala, skupne snimke doline. U gornjem lijevom kuti prvog snimka oštro oko pažljivog promatrača će uočiti olujni oblak. To je onaj oblak koji je ispred mene prošao i zahvatio me tek sa kap – dvije kiše.



Na gornjem snimku se može uočiti kako Unac krivuda po dolini.
A sad malo detaljističkih snimaka, snimljenih uz pomoć zooma. Gore lijevo na prvom donjem snimku ponovo se vidi navedeni olujni oblak.



Sad još detaljniji prikaz grada i okolice.



Vidi se da su i s druge strane sure planine. S njima je cijela kotlina okružena, pa da nije onog kanjona kroz koji se Unac provlači do Martin Broda, ovdje bi ispod mene bilo neko veliko jezero.
To znači da meni valja sutra ujutro duugačkom uzbrdicom nastaviti ovo moje putovanje. Ta dugačka uzbrdica bi trebala biti negdje na donjem snimku.


Prije nego sam nastavio putovanje tim spustom još sam snimio jedan detalj grada.


Znam da treba dosta truda i muka da se iz ovih gornjih snimaka stekne dojam o izuzetnom pogledu sa ovog mjesta na kojem se nalazim. Ostaje vam meni vjerovati da bi čovjek ovdje mogao provesti sate i sate promatrajući što opći dojam cijelog prizora ispred sebe, a što detaljima kojih ima na pretek. I pri tome bi bio toliko zaokupljen onim što vidi i ostalim čulima osjeti da se ne bi dalo lako pokrenuti i sve ovo ispred sebe ostaviti.
A mene je pokrenuo tek dašak vjetra. Tek dašak velim, ali prohladan, skoro leden , zlokobni i preteči. Okrenuo sam se desno prema zapadu i uočio još jedan tmurni, tamniji, olujni oblak bitno veći nego onaj koji je prošao.
Dakle, odnio je vrag šalu! Man' se Pero lirskog raspoloženja i unutarnje introspekcije, nego sjedi na bicikl i piči do grada. Dok si još suh.
Sjurio sam se u grad „k'o sveti Ilija“, zadovoljan što sam (i ovaj put) ostao suh. Nebo na zapadu se zacrnilo, no još nije bilo odlučno kad će otvoriti svoju slavinu. Stoga sam stigao u najbližoj trgovini kupiti dvolitrenu bocu piva, hladnog i orošenog, te na klupi ispred gradske vijećnice pretočiti ih u termosice, a nešto i popiti.
Gradska vijećnica je tipična bezlična socrealistička zgrada, Na njoj se šepurio naziv ulice u kojoj se nalazi, naziv koji je bio koliko čest u bivšoj državi, a toliko rijedak raspadom te države.



Onaj hladni zlokobni vjetar postajao je sve hladniji i sve zlokobniji pa je valjalo pronaći zaklon od kiše, jer je ova klupa ispred vijećnice bila na otvorenom. Zaklon sam našao u – Pekoteki.


Pekoteka "Oaza" je neka simbioza buregdžinice i birtije, samo što je bila povelika. I unutra , a i vani. Držeći pogled kroz staklo na svoj natovareni bicikl kupio sam limenku Nektar piva (limenka u birtiji!?) i upitao učtivo mogu li vani sjest i jesti uz pivo. Nakon, isto tako učtivog, potvrdnog odgovora ispod neke vrste nadstrešnice stavio sam dvije stolice nasuprot jednu drugoj. Na jednu sam sjeo, a na drugu sam stavio svoju trpezu. Počeo sam jesti baš kad je počelo pljuštati.
Eto, kiša je sačekala da sve stignem, te da u miru Božjem uživam i u hrani i u mirisu ozona, suh!
Oluja nije bila neka (pre)jaka, tek jači pljusak i osrednji vjetar. Jača je oluja bila u meni prebirući po mislima krcatim današnjim dojmovima. Eto, opet ta slučajnost! Taman sam došao u Drvar i našao suho mjesto gdje sjedim i odmaram, a sve to prije kiše. Stresao sam se od pomisli što bi bilo da me je ovaj pljusak uhvatio u onom bespuću koje sam danas prošao. Preživio bih, Bože moj, no zasigurno ne bi bio ovako euforično zadovoljan, čak s osjećajem posebne sreće i počasti što On, ipak, pazi na mene.
Znam da pretjerujem s ovim „slučajnostima“ no na ovom putovanju bilo ih je dosta, a bit će ih još. Jedna od njih će biti još i danas.
Nakon petnaestak minuta kiša se ispadala pa je vrlo brzo i sunce ponovo zasjalo.
Prošlo je tri sata, dana ispred sebe imam podosta, no prvo bih trebao pronaći mjesto svog večerašnjeg konaka.
Obzirom da sam u navedenoj Pekoteci bio u wi-fi području nakon javljanja svojoj životnoj suputnici da sam živ, sretan i zadovoljan, nazvao sam svog današnjeg stanodavca te s njim dogovorio da se nađemo ispred mjesta mog večerašnjeg konaka za petnaestak minuta. Samouvjereno sam zaključio da ga nije problem pronaći, jer prema mapi, koju promatram preko mobitela, to je nekih stotinjak metara dalje.
Vratio sam se tih stotinjak metara cestom kojom sam došao i na benzinskoj pitao pumpaša gdje je ta-i-ta ulica, koja mora biti negdje tu. Da, odgovorio mi je, ulica jest, ali taj konak nije. On ti je gore iza semafora pored srednje škole.
Guraj, Pero bicikl uzbrdicom koja je krenula odmah iza semafora. Nakon, opet, stotinjak metara naiđoh na mali sokak ,a iza njega ogromna zgrada, očigledno navedena škola. Zbunjen i dalje, jer u tom sokaku ne vidjeh ništa što bi ličilo na ono što tražim upitah čistačicu koja je čistila ispred birtije kraj koje sam se (je li „slučajno“) našao. Zbunjeno je zastala kad sam joj rekao što tražim, te me je, ne baš sigurna u sebe, rekla „da to mora biti dalje, iza škole“.
U meni je već počelo pomalo kipjeti, što zbog razočarenja, jer se nešto što je brzo i jednostavno pretvorilo u sporo i složeno, što zbog toga što opet moram gurati bicikl, a mislio sam da je za danas toga dosta.
Ipak sam skrušeno prihvatio muku, i ona će se, valjda okončati.
I opet ono kad prihvatim manje povoljno rješenje…prešavši tek desetak koraka iza sebe čujem svoju sugovornicu da me neko zove s druge strane ceste.
Mene zove!? Ovdje, u ovom gradu u kojem sam prvi put u životu!
Pa ipak, žena s druge strane ceste, malo niže baš je mene zvala. Dobro, ne baš po imenu, već po izgledu („tip s biciklom“)
Ispostavilo se da ju je poslao gazda prenoćišta da me sačeka i pusti u kuću („Idi tamo doći će neki TIP S BICIKLOM, pa ga pusti u prenoćište“).
Eto, i što bi sad čovjek na ovo rekao!?
Trenutno nisam imao vremena o tome razmišljati jer sam dogovarao detalje oko smještaja.
- Ja sutra ujutro rano nastavljam dalje!
- Ostavite ključ ispod otirača kod ulaznih vrata!
- Mogu li odmah platiti?
- Može! 23€, dakle 46 KM!
- Izvolite!
- Hvala i ugodan boravak!
Jest, nakon noćenja u Kulen Vakufu ovo je dosta skuplje. No, što je tu je, prihvatio sam to još dok sam prije putovanja preko interneta tražio smještaj, jer nisam našao povoljniji.
Kao i svaki put na ovom putovanju kad se nađem u prostoru koji je ostatak dana i noć preda mnom samo moj, našavši se sam u današnjem smještaju osjetio sam olakšanje i opuštenost. Sad slijedi na neki način dokono, čak bi mogao reći i lijeno uživanje u ostatku dana.
Ajmo krenuti od smještaja.

Za II dio petog dana kliknite ovdje.
.

Una - Četvrti dan

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Četvrti dan

Slike s trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Negdje u rano jutro, iza šest, probudila me tutnjava. Tek kad je počelo i sijevati shvatio sam da je tutnjava u stvari grmljavina. Zatim se prosuo pljusak, da bi se postupno smanjivao i prešao u "normalnu" kišu. Zadovoljan što sam na suhom, sigurnom i udobnom krevetu s posebnim guštom nastavio sam ploviti prostranstvima snova u mirisu ozona.
Probudio sam se ponovo oko 8. Kiša je stala, no oblaci se još nisu odlučili da li se trebaju razići ili nastaviti puštati kišu. Polako sam ustao te nakon jutarnje toalete krenuo s doručkom. Tek na kraju doručka sam primijetio da su se oblaci razišli i da sunce svijetli koliko god može. Podigavši pogled u nebo vidjeh beskonačno plavetnilo. Neočekivano dobih priliku za ostvarenje želje koja je tiho, stidljivo tinjala u meni - da posjetim stari grad na vrhu brda.
Koji minut poslije već sam bio u "centru" mjesta kraj one trgovine koju sam sinoć posjetio.

"Moja" samoposluga je ovo desno na gornjoj slici s plavom fasadom, a stari grad/tvrđava je lijevo gore. Kad ga privučem zoomom fotoaparata onda stari grad izgleda ovako


Da bih došao do njega prvo trebam proći mjestom. Wikipedija mi veli da je u velikom požaru 1903. veći dio Kulen Vakufa je stradao, tako da danas nisu vidljivi ostatci stare arhitekture, osim donekle u urbanističkoj organizaciji grada. No, da posjetioci koje to zanima, a ja sam jedan od njih, nekako steknu sliku, netko si dao truda te naslikao kako je ovo mjesto izgledalo prije tog zlosretnog požara.


Slika je smještena kao džambo plakat na zidu kuće preko puta samoposluge. Mene je odmah podsjetila na Kreševo, te s žaljenjem konstatirah da je stvarno šteta što je požar poharao mjesto. Bilo bi stvarno zanimljivo prošetati pored te stare Bosanske arhitekture.
"Glavna ulica", ona koja ide s mosta preko Une, me dovela do džamije.


Na web stranici nationalpark-una.ba našao sam da je Sultan Ahmedova džamija u Kulen Vakufu izgrađena u periodu od 1603-1613. godine u vrijeme sultan Ahmeda I po kojem je i dobila ime. Karakteristična je po tome što se ispod nje nalaze dućani i prolazi sa četiri strane, a ulazi u džamiju su preko kamenog stepeništa. Džamija je porušena u proteklom ratu i obnovljena je u drugoj polovini 90-tih godina prošlog stoljeća u originalnom obliku i dimenzijama (12x 17m), sa razlikom što je umjesto ranijeg tesanog kamena, za njenu ponovnu izgradnju korištena cigla.
Na istoj web stranici nađoh i sliku navedene džamije kako je nekad izgledala.


Netom što prođoh pored džamije na osunčanoj strani ulice snimih "najbolje čovjekove prijatelje" kako uživaju u sunčevim zrakama.


Na izlasku iz mjesta trebao sam proći željezničku prugu. Ona ovdje velikim/dugačkim čeličnim mostom preskače udolinu.


Nazvati ju cestom malo je pretjerano, a opet nazvati je stazom malo je preskromno, u svakom slučaju po tomu što god jest meni valja pješke do starog grada. Navedena prometnica se lijepo vidi desno na gornjem snimku, te sam po njoj došetao do pred, ispod i iza mosta, te ga snimio.




Meni je krajnje impresivna ova velika, masivna građevina u ovom malom mjestu, te se isto tako nadam da po tome nisam usamljen. Opet mi se u duši javilo žaljenje što zbog političara čudnog mentalnog sklopa ova ljepotica od Unske pruge čami prazna i napuštena. A toliko bi se toga lijepog moglo vidjeti i doživjeti putujući njome.
Moja je staza/cesta zapala u zeleni gustiš i dobro me oznojila svojom strmom uzbrdicom.


Jedna Lada Niva, s kojom sam se mimoišao, donekle mi je riješila tu dilemom idem li cestom ili stazom. Donekle velim, jer je taj auto terenac. Ipak se ne bih usudio ovuda provozati svoj auto, naviknut na ravni asfalt.
Pješačenje je trajalo duže, puno duže nego što mi je izgledalo gledajući utvrdu iz mjesta. Počeo sam se dobrano znojiti pa sam se skinuo u kratke hlače. Znojenje ni tada nije prestalo pa sam znoj brisao pamučnom maramicom (sreća da sam ju ponio). Uzbrdica je bila krajnje uporna i tvrdoglava, pa je trajala do same utvrde.


No, svemu dođe kraj, pa i ovoj oštroj uzbrdici. Došao sam, ipak do starog grada.



Prema wikipediji stara utvrda Ostrovica izgrađena je najvjerojatnije tijekom 15. stoljeća na temeljima starije građevine iz rimskog ili još ranijeg vremena. Tim područjem gornjeg toka Une išao je važan prometni pravac u smjeru sjever-jug još iz vremena starih Rimljana, a strmo brdo bilo je idealno za izgradnju utvrde koja ga je nadzirala, tim više što je ispod nje bio razmjerno plitak dio rijeke koji je jahač na konju mogao pregaziti. Pada pod Osmansku vlast u prosincu 1523., i takvo se stanje održalo sve do 1878. Za vrijeme vladavine Turaka fortifikacija je proširena i ojačana, a služila je za smještaj vojne posade.
Tek kad sam smirio dah i otkucaje srca primijetio sam da iznad mene više nema plavetnila neba. Prekrili su ga oblaci, niski, tmurni, tamni, tako da je bilo samo pitanje vremena kad će svoj vodeni teret ispustiti na tlo, a s njim i na mene. A ja ko pravi naivni Češki turista koji u japankama krene na Biokovo, bez ikakve jakne protiv vjetra, ni kabanice protiv kiše. Zato sam odmah prekrižio bilo kakav pokušaj ulaska u tvrđavu, već sam se zadovoljio snimanjem vidokruga. Da budem pošten i da skrušeno priznam više sam radi toga došao ovdje nego radi same tvrđave.
A pogled je bio fantastičan! Vrijedio je svake kapi prolivenog znoja.
Prvo pogled na dolinu nizvodno od Kulen Vakufa


Ona cesta uz šumovito brdo s druge strane Une je cesta kojom sam jučer došao do Kulen Vakufa. Kad gornji prizor zumiram dobivam ovo



Kad objektiv maknem malčice u desno, uz pomoć zooma uspijem si približiti onaj mali, ali strmi kanjon (u sredini donje slike) kroz koji se Una provlači, a zbog kojeg je moja cesta, kojom sam jučer dolazio, morala uzbrdicom zaobići.


Priznajem, i meni, ovako gledajući, to ne izgleda kao neka strašna uzbrdica. No, uzmemo li u obzir jučerašnji umor i iznenađenje što umjesto mjesta naiđoh na tu uzbrdicu valjda uspijevam objasniti taj moj subjektivno osjećaj o "strašnoj" uzbrdici.
A sada, sam Kulen Vakuf!





Prema nationapark-una.ba u vrijeme Rimskog carstva ovuda je prolazila cesta koja je od Zadra povezivala rimske provincije Dalmaciju i Panoniju.
Kasaba (naselje) Džisr-i-kebir (tur. Veliki most) na rijeci Uni, kako se prvobitno nazivao današnji Kulen Vakuf, osnovana je podizanjem džamije sultana Ahmeda I (1603-1617). Mjesto neslužbeno mijenja ime u XVIII stoljeću od kada se prema vakufu (zakladi) naziva Palanka Mahmut paše Kulenovića, a u XIX stoljeću mjesto dobiva današnji naziv Kulen Vakuf.
Poslije Karlovačkog mirovnog ugovora 1699. godine, bosanski valija (guverner) Halil-paša je proširio i utvrdio ovo mjesto. Grad je nastao na umjetno stvorenom otoku uz lijevu obalu rijeke Une, tako da je uz same gradske bedeme tekla rijeka Una i njen umjetno prokopani rukavac koji i danas postoji. Pored čvrstih bedema, ovaj grad je imao i vodeni obrambeni pojas. Na gradskim bedemima su bila četvora vrata i dvije tabije (utvrde za smještaj vojske).
Okrenuo sam se na drugu stranu i snimio Liku negdje daleko na horizontu.


I na gornjem snimku su uočljivi tamni, tmurni oblaci koji su meni izgledali bitno tamniji i tmurniji.
Pomaknuo sam objektiv malo udesno i malo dolje i snimio par kuća koji čine selo istog naziva kao i utvrda - Ostrovica.



Sa zapada, iz Like, zapuhnuo me je hladan, zlokobni povjetarac, kao zadnje upozorenje pred početak kiše. Vrag je odnio šalu, zaključih, te sam krenuo nazad ubacivši u petu (brzinu). Pješačio sam brzo, hitro, na granici trka, pogledajući u nebo nadajući da ću ovu utrku s kišom ipak ja dobiti.
Negdje od prilike na pola puta zastao sam na tren i još jedanput snimio mjesto.



Očigledno je istinita konstatacija da se mjesto formiralo oko džamije.
Od prilike s istog mjesta snimio sam i Unu prije Kulen Vakufa kao i onaj željeznički željezni most.



Počela je padati kad sam stigao u mjesto tako da sam požurio koliko god sam mogao. Nije bio neki silni pljusak pa mogu reći da sam u svoju sobu došao manje-više suh. Manje-više velim jer to što sam bio malčice mokar više je bilo zbog znoja nego zbog kiše.
Nakon tuširanja i presvlačenja primijetio sam da je kiša prestala i prije nego se razbuktala, valjda razočarana što sam joj umakao. No pola sata kasnije nije izdržala pa je ponovo počela padati. Padala je tiho, dugo i uporno, prava jesenja. Vrijeme sam provodio odmarajući i gledajući nekakve filmove na youtube-u uživajući u mirisu ozona koji mi je dolazio kroz otvoreni prozor.
Bio sam zadovoljan što sam na ugodnom, suhom mjestu i zahvalan Onomu gore što je uskladio ovu kišu s mojim danom odmora od vožnje, pogotovo što mi je dao priliku obilaska tvrđave.
Kad je došlo vrijeme ručku, obzirom na obilje raspoloživog vremena, potrudio sam se napraviti pažnje i poštovanja vrijedan objed. Barem u skladu sa mogućnostima.


Kako se već da naslutiti na osnovu gornjeg snimka na meniu sam imao "pjetlovu" juhu te gulaš s tjesteninom. Da to sve lijepo klizi zalijevao sam Union pivom iz politrene limenke koja je na nekakvoj akciji koštala samo 0,85 Km (3,4 HRK)!!!
U neko doba, kasno poslijepodne, kiša je stala, oblaci se povukli i zasjalo je sunce. Kao da je htjelo, sad na kraju dana, popraviti neki opći dojam o njemu. Prošetao sam malo po mjestu i po mostu kojeg sam jučer, od prilike u ovo doba prešao.
Odmah tik uz most smješten je jedan od dva restorana koliko ih Kulen Vakuf ima. Ovaj je bio ukrašen raskošnim cvijećem koje je okupano obilatim sunčevim zrakama izgledalo još raskošnije.


Prošetao sam polako, onako s noge na nogu do sredine mosta te snimio Unu uzvodno i nizvodno od njega.



Dolje ispod mosta patke su opet pravile svoj šou neobazirući se na svijet oko sebe kao ni na moju malenkost u njemu.



Eto, to bi bilo sve za ovaj četvrti dan. Bio sam prezadovoljan s njim, usprkos promjenjivom vremenu i ponosan na sebe što sam, potpuno neočekivano, iz dana od kojeg ama baš ništa nisam očekivao, odlaskom do utvrde postao prebogat prekrasnim vidicima.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Una - Treći dan

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Treći dan

Slike s trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Spavanje je bilo bogovski, i po količini i po kvaliteti, pa sam se već prije šest probudio svjež i oran za putovanje. Zanimljivo da su mi ona trema, onaj pritajeni strah, prešli u neki oblik tihe i prikrivene, no i stalne i nestrpljive ali u svem pozitivne i vedre želje da već jednom krenem i da se pomaknem od "pozitivne nule". Kao da mi je dosta već bilo te neizvjesnosti i straha kako će to i na koji način, pa sam jedva čekao da konačno krenem. Konkretno okretanje pedala će potisnuti i do kraja satrti sve iracionalne strahove.
Zbog svega navedenog već u pola sedam sam spremio stvari i krenuo ih nositi ka biciklu. Pred stepeništem, pored malog prozora na zidu je visjela jedna od malih dekoracija kojih je bilo svuda uokolo.

Inače, moram priznati da me je ovaj smještaj u Bihaću oduševio, i općim dojmom, a i malim detaljima. Sve je nekako bilo čisto, moderno, vedro i ugodno, a opet nije bilo kičasto. Definitivno najbolji smještaj na ovom putovanju. I još sve to po prihvatljivoj cijeni. A ta povoljna cijena samo je još dodatno pojačala taj ugodni dojam.
Prije opisa nastavka putovanja zastajem za trenutak u želji za objašnjenjem što mi je ovaj dan u planu. Dakle, Unom do Ripača oko 9 km, zatim duga uzbrdica od oko 8 km, pa skretanje desno s magistralne ceste prema Kulen Vakufu, što mi je današnji cilj. No prije Kulen Vakufa, negdje u mjestu Orašac skrenuo bih na lokalni sokak te nakon 11 km truckanja njime stigao bih do Štrbačkog buka, najvišeg slapa na Uni. Nakon tog buka ponovo bih nazad tih 11 km, što znači da je vožnja tim sokakom je tamo-amo.
Prilikom prelaska preko Une onim „glavnim“ mostom zastao sam na trenutak na njemu i snimio neku vrstu nasipa ili brane koji je išao do pola rijeke. Pretpostavljam da je nekada služio za odvod vode prema vodenicama. Pretpostavljam, velim, mada nisam siguran. U svakom slučaju, za razliku od jučer poslije podne kad je na njemu bio dosta ljudi, u ovo rano jutro bio je pust.


Na izlazu iz grada prošao sam pored autobusne stanice, koja mi je bila s lijeve strane, i gdje sam se prije dvije godine vratio autobusom. Za razliku od prije dvije godine, ovdje se sada šepurilo novo arhitektonsko zdanje. Kao da je ova novina htjela zatrti u zaborav ono neugodno sjećanje odustajanja i povratka kući busom.


Kad sam došao do kampa i restorana pokraj njega, srce mi je nekako zatreptalo. Konačno sam, točno u stopu, na onom mjestu gdje sam svoje dostojanstvo opasno poljuljao priznavši da ne mogu dalje. Neki čudan osjećaj pritajenog, ali jakog sladostrašća pojavio se burno izletjevši van. Kao da sam ove dvije godine strpljivo i predano u najdubljem kutu moje duše čuvao tu ozljedu dostojanstva, čekajući kada će doći ovaj tren da s pobjedonosnim "Aha!" ukaže (komu?, meni valjda?) da se ipak može dalje. Osjećao sam ogromni ushit, kojeg sam jedva uspijevao obuzdati, vedrinu, optimizam, jednom riječju sreću što sam ovdje i što nastavljam dalje.
Sve ovo navedenu se događalo u meni bez nekog vidljivog znaka izvana, a da ga je i bilo (mislim vidljivi znak) badava mu, jer nikog nije bilo oko mene. U želji da bio kako ili bilo čime to ipak dobije vanjski znak poželjeh snimiti one slapove na Uni pored restorana.
Međutim, kad sam se približio drvenom mostu, koji je ujedno bio i ulaz na otok gdje je restoran, kao amperom hladne vode poli me obavijest da mi ne daju snimati ako nisam konzumirao nešto u restoranu. Do neba uvrijeđene taštine s prezirom sam se okrenuo i nastavio vožnju. Eto im njihovi slapovi, a ja odoh prema drugima, većim i ljepšim.



Oko 4 slijedeća kilometra vozim dolinom kojom teče Una, istina u suprotnom smjeru od mog. Ovako ću do Ripača a potom počinje pičvajz u obliku duuuge uzbrdice. No prije te uzbrdice dvije stvari.
Prvo je tvrđava s desne strane, s druge obale Une.


Prema wikipediji stari grad Sokolac nalazi se na jednom brijegu sa istočne strane brda Debeljače na lijevoj obali Une. Ispod je Golubićko polje, rijeka Una i magistralni put. Prvi spomen grada vezuje se za 1380. godinu. Najstarija povelja u kojoj se Sokolac spominje kao kraljevski grad potiče iz 1395. godine. Osmanska vojska zauzela je tvrđavu 1592. godine. Prema popisu izvršenom 1833. godine u tvrđavi u Sokocu (u kadiluku Bihać) bila su samo 2 manja topa, a iz nedatiranog popisa vidi se da je u gradu bilo svega 12 nefera (vojnika). Napušten je poslije 1878. godine.
U samom mjestu Ripač sam skrenuo da malo pobliže pogledam ono drugo - Ripački slap. Osjećaj kao da sam u prvom redu kazališta pružio mi je uski most sa kojeg sam, kao na dlanu promatrao slapove. Ovaj put nije bilo nikakve zabrane snimanja, a nije bilo ni ljudi tako da sam s guštom promatrao veselu igru vode pri prijelazu preko sedrenih barijera. Ta lepršava razigranost vode i ti zvuci koje ona pravi pri preskakanju barijera kao da me omamila, opčinila, pa sam ostao duže, puno duže od prvobitno namjeravanog "samo snimak-dva i idem dalje".






Odmah na povratku na glavnu cestu, počela je uzbrdica koja će trajati slijedećih 8 km. Prihvatio sam to pomirljivo, kao nužno zlo, u nastojanju pronalaženja zanimljivosti ili oko sebe ili u mentalnom pretakanju unutar sebe. U početku, dok sam još prolazio kroz mjesto, bilo je zanimljivo promatrati kuće i njihove okućnice.
Na izlazu iz Ripača prošao sam pored nove džamije, dosta velike, očigledno duhovnog centra mjesta.


Iza džamije naišao sam na dva prometna znaka.
Prvi me je obavijestio da je ovom cestom (magistralom čak) zabranjen promet zaprežnim vozilima.


Taj prometni znak nisam vidio već godinama, a ni zaprežnih vozila na ovoj magistrali isto tako neću vidjeti. Da li zbog toga što "vozači" tih vozila stvarno poštuju tu zabranu ili što tih vozila (više) nema, ne znam.
Drugi mi je rekao što i sam znam, samo nisam znao da to što znam počinje tek na izlasku iz mjesta.


Dakle, iako već dobar kilometar guram bicikl kroz mjesto po nečemu što meni izgleda kao uzbrdica, to se meni samo tako čini, jer prava uzbrdica počinje tek sad.
Prvi, veći dio te uzbrdice cesta napušta dolinu i penje se negdje nebu pod oblake.


Jutro je, dosta je svježe, i stoga još uvijek ugodno, tako da uz istovremeno promatranje okoline i "puštanje mozga na pašu" vrijeme ugodno prolazi. Obzirom da mi je dolina s lijeve strane, skrenuo sam na tu stranu jer pri pješačenju i guranju bicikla imam dobar pogled na dolinu. Barem kad mi to raslinje dopusti, što nije baš često.
Kako ta lijeva stana ceste izgleda evo i prikaz u slici.


Na kraju ispade nešto više nego zanimljivo što sam shvatio sada, pri pisanju ovih redova i umetanju fotografija među njih. Iako ovom uzbrdicom prvi put u životu guram bicikl, na ovom mjestu, prikazanim na gornjem snimku, nisam zastao prvi put. Tu sam već bio ranije. Da li mi je slika, negdje duboko u podsvijesti, izašla pred oči, ili mi je On odozgo to prišapnuo, ne znam, ali sigurno nije zbog slučajnosti, jer, rekoh već ranije, u nju ne vjerujem.
Prije 34 godine kad sam se sa svojom friškom životnom suputnicom ovom cestom spuštao prema Bihaću, za trenutak smo zastali baš na ovom mjestu. Evo kako je to onda izgledalo.


Već spomenuta dolina sa Bihaćem i okolnim mjestima, gledana s ove magistrale, izgledala je ovako



Znam da snimci nisu neke kvalitete, no tog jutra je vlaga u zraku bila dosta velika, pa bilo kakvo snimanje uz pomoć zoom objektiva je, barem meni, bilo teško popravljivo u photoshopu.
Nakon 5-6 km nestala je dolina, no cesta se vijugavo nastavila penjati. Znam iz iskustva da prijevoj neće brzo, mada to nekako tako izgleda. Opušten, čak i vedar spoznajom da kilometri uzbrdice prolaze lakše od očekivanog, zastao sam u skromnoj hladovini nekakvog zakržljalog stabla da konzumiram one nektarine, još uvijek svježe hladne, jer su noć provele u hladnjaku. Pri tome sam snimio situaciju ispred sebe ( primjećuje se još uvijek prisutna uzbrdica)…


…i iza sebe


Uzbrdica traje i traje. Pri jednom od kratkih zaustavljanja, tek toliko da uhvatim dah i smirim otkucaje srca, a usput i da gucnem gutljaj hladnog piva i obrišem znoj, okrenuo sam se te iza sebe ugledao neočekivano impresivan prizor. Iza mene se nadvio masiv Plješevice, planine s druge strane doline. Tek informacija za one koje to zanima, iza te planine je Lika.


Kad sam objektiv fotoaparata pomaknuo malo u desno i dolje, snimio sam zadnje obrise Bihaćke doline. Više je na ovom putovanju neću vidjeti.


Bome sam se dosta visoko popeo! Odavši sam sebi navedeno priznanje, okrenuo sam se naprijed i nastavio gurati bicikl. Nisam ga još dugo gurao, tek nekih pola kilometra, jer sam došao do prijevoja. Prijevoj je bio blage naravi, a poslije njega, isto tako blago, gore-dolikanje.



Nakon prijevoja bio sam u iščekivanju raskrižja na kojem trebam skrenuti desno, što zbog želje da krenem cestom kojom nikad nisam vozio, a što zbog pritajenog straha da ću ga promašiti i nastaviti prema Bosanskom Petrovcu. Ipak sam dočekao to raskrižje, veliko, sa velikim putokazima koji su mi javljali: "Pero, ovdje skreni desno prema Kulen Vakufu!"
Par stotina metara nakon skretanja okrenuo sam se i snimio magistralu koju sam upravo napustio.


Nekako blizu mjesta gdje snimih gornji snimak naišao sam na ploču koja je bila neka vrst osmrtnice osobe koja je na ovom mjestu izgubila život.


Ushit da sam to raskrižje pronašao ubrzo je splasnuo zbog - uzbrdice. Zaključio sam, nekako zdravorazumski, da se nakon onog maratonskog penjanja ipak trebam i spuštati, jer je Kulen Vakuf također na Uni. Pristao sam i na to da će vožnja nizbrdicom biti kraća, što zbog, možda, strmije nizbrdice, a što zbog činjenice da je taj Kulen Vakuf uzvodno. Ali nikako nisam očekivao uzbrdicu. Zanimljivo kako čovjek samog sebe uvjeri u ono što mu odgovara. Tako sam, zdravo za gotovo, sebe uvjerio da je to raskrižje na prijevoju, te iza njega slijedi nizbrdica. A umjesto toga - još uzbrdo.


Uzbrdica nije dugo trajala, tek možda kilometar, taman toliko da se u sebi pomirim s njom. Usput napomena da promet nije bio Bog zna kako gust na magistrali, dok je ovdje bio skoro nula. Tek par vozila je prošlo u slijedećih desetak kilometara.
Na nečemu što je trebao biti prijevoj, mada je sav bio u šumi, zastao sam malo da duh i tijelo pripremim za podužu nizbrdicu.


E sad slijede neki od najboljih trenutaka današnje vožnje. U stvari bolje reći sati!
U tim satima konačno sam se riješio tjeskobe i pritajenog straha koji su titrali u meni pri vožnji od Bihaća. I ne samo to, zaboravio sam, potisnuo u stranu, razmišljanja, dileme, razmatranja što i kako i s kim. Sav mi se duh stopio s tijelom u Jedno kojemu je cilj bio upijati svim čulima prizore kroz koje sam polako i spokojno, bez i najmanje potrebe za žurbom, prolazio.
Nizbrdica, ova prikazana na gornjem snimku, trajala je nekih 5 km, mada nisam baš potpuno siguran da sam dobro zapamtio. Od svih dojmova koje sam doživljavao u sebi, od silnog užitka pri krivudanju po nizbrdici začinjenog svježinom guste, bogate šume kroz koju je ta nizbrdica išla, taj brojčani podatak o prijeđenim kilometrima mi je, barem tog trenutka, bio najmanje bitna stvar u životu.
Kad se šuma povukla, u dnu duše počela mi se javljati malodušnost da je ono što je lijepo prošlo i da se vraćam manje-više klasičnoj, dosadnoj prometnici. No ta moja ravnodušnost je bila brzopleta, suvišna i nepotrebna. Čak sam je se i postidio, nakon što sam ugledao što me dočekalo nakon izlaza iz šume.
Dočekala me je udolina sa okolnim brdima prošaranim šumom i livadama, te cesta koja je blagom nizbrdicom nastavila krivudati tom dolinom.



Kuće su, tipično za Bosnu, bile razbacane kud-koja. Nerijetko sam vidio ljude oko kuća, ili na njivama kako nešto rade, ili kako se meni činilo, raduckaju, polako i smireno. Kao da su odavno već uvidjeli da žurba i mahnitost nemaju smisla. Čak sam sreo i lokalnog biciklistu (!) kako vozi meni u susret. Obzirom da je vozio blagom uzbrdicom, tu vožnju je činio polako, no nekako smireno i pomirljivo, uopće se ne živcirajući, sa nepokolebljivom vjerom da će stići kamo ne naumio.
Dok su se udolinom smjenjivale kuće i polja, sve ih je, nekako s visine promatrala gusta šuma na okolnim brdima.



Ostao sam bez tekućine u termos bocama, no nisam se previše zabrinuo zbog toga. Ni sam si ne mogu objasniti kako to, no nekako sam bio siguran da u ovom smirenom Raju postoji trgovina, pa i mala, malecna, no s hladnim pivom.
Tako je i bilo!
Koji minut kasnije iz trgovine sam izašao s četiri hladne i orošene limenke piva. Jednu sam u slast popio, a ostale presuo u termosice, te mirno i spokojno, kao i do tad, nastavio vožnju bez neke suvisle misli osim gledaj, slušaj i upijaj!
U stvari bila je jedna. Tu negdje trebam skrenuti uskim sokakom prema Štrbačkom buku. Gdje se treba skrenuti pitao sam trgovca u navedenoj trgovini, na što mi je odgovorio da imam još oko 2 km do skretanja.
Dolina se u tih 2 km postupno širila, a brda su se postupno udaljavala od ceste, naročito ono s lijeve strane.


Na vrhu brda s desne strane nazirala se neka utvrda.


Prema wikipediji tvrđava Orašac nastala je u osmanlijskom periodu. Grad je sagrađen između 1703. i 1730. godine, uz jednu srednjovjekovnu kulu, koja je pripadala Humskoj župi. Bila je u sastavu ostrovičke kapetanije. Posadom od 60 nefera i komandanata komandirao je dizdar. Godine 1782. bio je diz¬dar Ahmedaga, a iza njega Huseinaga Grozdanić i njegov sin, i ujedno zadnji dizdar Dervišaga. Godine 1833. bila su ovdje tri topa.
Nekih stotinjak metara dalje od te tvrde bila je smještena džamija. Vidio sam već da crkve, istina male budu osamljene na brdu, no nikad do sada nisam vidio da to bude slučaj sa džamijom.


Na web stranici ljutoc.wordpress.com saznajem da je ova džamija pored Sultan Ahmedove džamije u Kulen-Vakufu, najstarija džamija na ovom prostoru. Sagrađena je u zidinama starog grada Orašca u vrijeme građenja džamija u Kulen-Vakufu. Uz određene popravke sve do 1941. godine ova džamija je stajala na starom gradu kada je spaljena i uništena od četnika i ustanika. Poslije II svjetskog rata ponovo je sagrađena, ali je izmještena sa prvobitne lokacije starog grada 100-tinjak metara sjeverno.
Ono u slast popijeno Nikšićko pivo ispralo mi je probavni trakt, te se pojavila glad. Stoga sam se dao u potragu za zgodnim mjestom gdje bih objedovao. Poželjna je bila klupa u hladu, gdje bih objedu pridodao i duži odmor. No, koliko god skenirao pogledom lijevo i desno, nisam pronašao željeno.
Ali sam zato pronašao skretanje za Štrbački buk. Cesta, ili bolje rečeno sokak, i to uski bio je pokriven svježim asfaltom, što je bilo lijepo za vidjeti, a još ljepše po njemu voziti. Za trenutak mi se pojavila misao koliko tog asfalta ima, obzirom da do buka ima dobrih 11 km, no rješenje problema gladi mi je imalo veći prioritet.
A onda sam, kao poklon od Njega odozgo, dobio idealno mjesto za objed.


Raskošni stol s klupama, sve to natkriveno, a još je i izvor bio u blizini. Problem je bila samo visoka trava, no to je rješavao čovjek s trimerom. Pretpostavih da je on vlasnik obližnje kuće kojoj je prizor s gornjeg snimka bio dio šire okućnice, te ga priupitah mogu li tu odmoriti i ručati. Kako da ne, reče samo pričekaj da pokosim.
Nakon što je obavio rečeno, zajedno smo sjeli na klupu i razmijenili riječ-dvije. Ispostavilo se da je zaposlenik Nacionalnog parka Una, te da je ova nadstrešnica jedna od sedam koliko ih ima u parku, a njegov posao je, između ostalog njihovo održavanje. Dakle, ovo sve je namijenjeno baš meni i meni sličnima!
Ponudih ga pivom na što on odbi uz ispriku da vozi. Priupitah ga kako je, ima li posla? Reče da je zadovoljan, ima i posla, a ima i novaca mada nije Bog zna što. Požalio se da ljudi odlaze (poznata priča i iz Hrvatske), da je neki lik otvorio tvornicu flaširane vode, pa ga je politika ubila u pojam (također poznato i u Hrvatskoj), zapao u dugove pa se ubio (!). Nakon pozdrava trimer je stavio u kombi, parkiran preko puta, i odvezao se do slijedeće nadstrešnice. Na donjoj slici gore lijevo vidi se navedeni lik i njegov kombi, a u sredini slike izvor.



Nakon ručka slijedio je poduži odmor da bih u konačnici krenuo dalje. Ono smjenjivanje još boljeg nakon boljeg nastavilo se i dalje. Moj sugovornik na ručku me je obradovao činjenicom da je većina ovog sokaka prema buku asfaltirana. Tek nekih 2 km do buka nije.
Dakle, nakon uživancije spuštanja kroz šumu, nakon uživancije spuštanja kroz dolinu slijedi uživancija vožnje po nečemu što meni prije liči na biciklističku stazu nego na cestu.
Ajmo redom! Ona nadstrešnica pod kojom sam ručao još uvijek je bila u selu. Dosta ljudi se ovdje bavi ovčarstvom što svjedoče slijedeća dva snimka.



Prvih 2-3 km, od onih 11 do buka, cest(ic)a ide blagim gore-dolikanjem vijugavo se provlačivši se između brda. Slijedi pogled naprijed…


…i pogled unazad


Nakon dolaska do Une, cest(ic)a nastavlja uz nju.



Kako sada pretočiti osjećaje u riječi, kad su one male, šture, jadne. Ova vožnja uz Unu je nešto što ću pamtiti dok sam živ. Čak se nekako i promet izgubio, tako da sam se mogao potpuno prepustiti ambijentu kroz koji vozim. Mir, tišina, blagi povjetarac. Promatram modrinu mirne vode, kao da se priprema za mahnito preskakanje barijera na buku. Vozim polagano, s noge na nogu, tek toliko da se krećem, sav u želji da ovaj zastoj vremena i ove prizore zadržim što je moguće duže.


Nakon što su je stisnuli, s jedne strane Una, a s druge brdo, što se vidi na gornjem snimku, cesta je dobila priliku da odahne ulaskom u malu dolinu uz rijeku. Tu je svoje mjesto našlo čak i par kuća koje su darežljivo nudila smještaj prolaznicima. No, mjesta nije bilo baš za rasipanje, te su mjesto za cestu morali otkinuti od brda i osigurati podzidom.


A onda je idila prestankom asfalta počela poprimati elemente neugodnosti.


Tek tada sam shvatio kolika je bezbrižna uživancija bila vožnja svježom asfaltnom podlogom. Sad sam dobar dio svijesti morao trošiti na biranje manje lošeg dijela prašinaste ceste i izbjegavanje ruba i stijena koje zlokobno vire iz podloge. Tek krajičkom oka, onako usput uočavao sam nastavak ljepote ambijenta, ljepote koju sam ranije mogao u potpunosti upiti.



Možda pojava makadama ne bi bila tako loša da se neke druge stvari nisu s tim spojile.
Jedna od tih dodatnih stvari bio je - promet. Kao da su ti silni auti, s vidnim nestrpljenjem, čekali da prođem taj asfalt, pa su se, kao po dogovoru sjurili tom prašnjavom cestom. I to u oba smjera, a mimoilazili su se baš kod mene, tako da sam se, ne jedanput , morao skloniti u stranu tik uz zelenilo, koje je nekad to bilo, a sada s debelim slojem prašine izgledalo je nekako blijedo žućkasto-smeđe. I to se sve događalo u gustom oblaku prašine.
Drugo od tih dodataka učinilo je sunce koje je nemilice grijalo. Tek slijedeću noć kad je grmjelo, sijevalo i padalo povezao sam dva i dva i shvatio da je efekt tog sunca bio dodatno pojačan povećanom vlagom, tipičnom za doba pred ljetnu promjenu vremenskih prilika.
Drvena mala kućica je imala ulogu blagajne, ispred koje su dvojica likova naplaćivali ulaz u Nacionalni park Una. Iako su bila dvojica red vozila se stvorio s obe strane. Dok oni vide koliko ljudi ima u autu, dok uzmu novce, dok odu do one drvene kućice po ulaznice i kusur, dok se vrate...sve to traje cijelu vječnost, barem se meni to tako činilo.
Zato sam, tik nakon što sam 7 konvertibilnih maraka razmijenio za ulaznicu, odmah sjeo na obližnju klupu, koja je bila u hladovini, i dolazio k sebi. Nakon odmora i smirivanja nervne napetosti krenuo sam s vožnjom u iščekivanju tog famoznog buka. To iščekivanje je trajalo dobar kilometar, što pomnoženo s faktorom loše ceste, vrućine, mase auta koja me pretječu ili s kojim se mimoilazim ,te guste prašine, ispada barem 10 "normalnih" kilometara.
I konačno neko proširenje koje pokušava igrati ulogu parkinga nagovijestilo mi je da sam stigao do odredišta. Donji snimak pokazuje ulaz na to proširenje. Snimio sam ga tako da mi je ulaz na stazu obilaska Štrbačkog buka bio iza leđa.


Podigavši malo gore lijevo objektiv pri snimanju gornjeg snimka uočio sam brdo s gustom šumom.


Prizor sa gornjeg snimka me podsjetio da sam daleko od naselja, u divljini, pravoj vukojebini. Usprkos silnoj gužvi vozila i ljudi ovdje na buku.
Kad sam se okrenuo za pola kruga oko sebe ugledao sam ulaz na stazu koja vodi do samog buka.


Ne malo sam bio iznenađen vidjevši autobus. Svaka čast na odvažnosti vozača, koja je donekle pomiješana i s ludošću, koji se usudio to vozilo voziti ovom uskom cestom.
Negdje između ova dva gornja snimka je široka livada koja se pokušava, trsi svim silama prikazati kao parkiralište.


Možda toj mojoj nervozi glavni uzrok nije bila ni vrućina, ni prašina, ni masa vozila. Kao da sam samome sebi odgađao što je moguće dulje problem koji bi mogao biti veliki. Pa sad kad to više nisam uspijevao, kad se trebalo suočiti sa šturom, hladnom a ponekad i okrutnom realnošću nije mi preostalo ništa drugo nego priznati samome sebi - što s biciklom!?
I zadnji komad jalove nade za koju sam se držao kao za slamku spasa raspršila je tabla na ulazu na drvenu stazu da je biciklima zabranjen prolaz! Malo dalje od ulaza vidio sam da staza ima i stepenice, i to na više mjesta i dosta njih, tako da je zdravi razum i posljednju, očajničku ideju da se oglušim na zabranu, te da guram bicikl pored sebe, ugasio i prije nego se ona čestito i pojavila.
Dakle, još jedanput, što s biciklom!?
Gurajući bicikl pored sebe otišao sam do samog ulaza na drvenu stazu, prošao pored nje i uputio se do reda malih drvenih štandova (trafika) na kojima se prodavalo sve i svašta od sitne turističke ponude. Mlađu ženu u jednoj od tih trafika upitah da li mogu bicikl ostaviti prored njenog "trgovačkog centra“, na što mi ona reče da mogu, ali na vlastitu odgovornost.
Nije me to zadovoljilo, to bi bilo kao da bicikl ostavim bilo kuda, te se vratih do parkirališta.
Nervoza u meni sve više i više raste, oko mene gužva ljudi, žena djece, vozila. Već se u meni formirala konkretna zamisao da, u krajnjem slučaju, stvarno bicikl ostavim bilo gdje, sa sobom uzmem novčanik, mobitel i fotoaparat, pa pomoz' Bože, ili što bude biće.
Više puta u svom dosadašnjem življenju sam se uvjerio, kada izaberem lošije, nesigurnije i nepouzdanije rješenje, Bog me nagradi boljim sigurnijim i pouzdanijim. Znam, nema logike, niti racionalnog objašnjenja, tek ostaje vjera, a ja sam, eto uvjeren da je tako.
Pored omanje drvene kućice stajao je lik i raspoređujući vozila koja dolaze na parkiranje pokušavao uvesti kakav-takav red na "divljem" parkiralištu.


Upitah ga da li on radi ovdje na što mi odgovori, da ne, već samo uređuje parkiranje.
Za trenutak me zbuni svojim odgovorom, no tren poslije pređoh preko toga jer sam imao važnijih problema.
- Mogu li negdje ovdje ostaviti bicikl, upitah ga što je moguće skrušenije.
- Ma, stavi ga unutra u baraku i zaključaj ga, neće ti ga nitko!
S osjećajem ponovne ozarenosti sunčeva svjetla nakon izlaska iz tame, brže-bolje ugurah bicikl u baraku u strahu da se ne predomisli. Ipak, uhvatio sam tek tren pa sam prije ulaska u baraku na kratko, pogledao u nebo, te sam Mu se s jednim "Hvala!" , tihim i bez glasa, ali duboko iskrenim, zahvalio.


Rasterećen rješenjem jedne brige, ozaren mogućnošću obilaska najvećeg među slapovima na Uni krenuo sam drvenom stazom.

Iako na gornjem sliku staza izgleda raskošno široka nije u cijelosti takva. Na mjestima je bila dosta uska, manje od metra, a na dosta mjesta bile su i stepenice, pa su ta mjesta bila usko grlo silnog prometa ljudi. Na tim "uskim grlima" bilo je zastoja u prometu što zbog silnog broja ljudi, a što zbog mimoilaženja s, od prilike, istom količinom ljudi.
Vidikovac sa kojeg se slapovi najbolje vide je napravljen kao slijepa staza koja nikud ne vodi, već se s njenog kraja snimaju slapovi.


Tu se stvarala najveća gužva. Morao sam strpljivo čekati da se svi izredaju pri snimanju sebe sa slapovima u pozadini.
Prvo je to bila grupa od tri djevojke, od kojih se svaka od njih naslonila na ogradu s vodopadom iza sebe, iskesila zube (kes) u nešto što bi trebao biti osmjeh, a pri tome ju je druga snimala mobitelom. Pa čekaj još u ovoj pozi (kes), pa u onoj pozi (kes) pa još jednom… pa zatim druga cura… pa treća…
Poslije njih dolazi sretna obitelj, otac mati i troje djece, pa uzastopno ponavljanje prizora s prethodnim curama, samo ovdje je mama s prvim djetetom (kes), pa s drugim (kes), pa s trećim (kes)… pa onda isto to i tata…
Pokušavam strpljivo i smireno dočekati „svojih pet minuta“, no osjećam da kuha polako u meni. Lako je moguće da mi podsvijest nije mogla bezbolno podnijeti što sam jedino ja sam bez društva ili suputnika u ovom moru ljudi. Na dalje, znam da se još od djetinjstva osjećam nelagodno u gužvi, te se podsvjesno nastojim povući u stranu, što bi neki to bijegom proglasili.
Mogao sam još nastaviti istraživanje svoje (pod)svijesti zašto se trenutno osjećam kako se već osjećam, no umjesto toga sam nastojao zadržati (barem vanjski) mir, snimiti par snimaka i otići iz ove gužve.
Ona frka sa smještajem bicikla, o kojoj jedan dio moje duše još uvijek sa zebnjom razmišlja, zajedno s ovom klaustrofobičnom gužvom oko mene na stazi u velikoj mjeri su smanjili doživljaj opuštenog uživanja i fasciniranja s vodopadom. Šteta, tada, za mene. Nekakvu vrst utjehe, nešto kao slamku spasa, našao sam u obilju snimaka koje tada snimih, a koje ću kasnije, opušteno, sam, bez ove gužve, pregledati i tim pregledavanjem oživjeti sve ono u sebi što je tada tim nepovoljnim okolnostima bilo sputano.
Dakle, dame i gospodo ŠTBAČKI BUK!




A sad detalji Štrbačkog buka snimljeni uz pomoć zoom objektiva moga fotoaparata.








Stvarno mi je bilo impresivno promatrati toliku količinu kristalno čiste vode kako se raskošno razbacuje prostorom kojim leti prema dolje i sve to u obilju pjenušavosti. Ne mogu se oteti utisku koliko sam sitan, jadan i beznačajan pred ovim spektaklom koji se ovdje odvija već stoljećima. Čak mi se pojavio i stid zbog pretjeranog razbacivanja svoga vremena, truda i energije oko stvari koje mi se, sada dok promatram ovu ravnodušnu raskoš, čine tako malim, beznačajnim i jadnim.
Ostao bih dugo, puno duže u opčinjenom promatranju raskošnog spektakla oko sebe, da me ona silna gužva ljudi nije vratila u realnost. Što više, pred njima sam osjećao svojevrsni stid zbog toga što sam slobodno pustio svoje emocije da sa rasplamsaju u tolikoj mjeri, dok su oni smireni, tek blago opušteni. Malo, jadno zrnce nečega što bi trebalo biti zadivljenost, pokažu tek pri onom kiselom, razvučenom, osmjehu prilikom fotografiranja sa vodopadom iza sebe. Ne bih želio da izgleda prepotentno, no osjetio sam se izdvojenim (mada sam bio neprimjetna kap u rijeci ljudi na stazi), neprilagođenim, te mi se počeo javljati poriv da (što prije) odem, da se izdvojim, vratim u samoću. Tamo se ne osjećam usamljenim. Za razliku od ovdje u ovoj gužvi.
Na web stranici vikici.net našao sam snimak kako je Štrbački buk izgledao krajem 19-stog stoljeća.


Ispod slike autor navodi kao su vidljivi mnogobrojni mlinovi oko samog Buka, koji su tamošnjem lokalnom stanovništvu značili život. Na fotografiji su također vidljivi ljudi obučeni u tradicionalnu nošnju, a po svemu sudeći reklo bi se da se radi o ličanima.
Na sredini rijeke, tik prije obrušavanja bio je neki lik s čamcem koji je nešto i nekoga čekao.



U jednom trenutku je povukao onaj čamac i prepustio vodi da ga odnese u ambis. Nakon što je čamac isplivao iz pjene na dnu slapa, krenuo je lagano ploviti, a tada je neki drugi lik uhvatio i privukao k obali. Trebalo mi je i previše vremena da povežem dva i dva, što djelomično opravdavam svojoj trenutnoj rezigniranosti i da shvatim što se događa. Bila je to ekipa koja se bavila raftingom po Uni. Obzirom da ne bi bilo baš zdravo, a ni pametno sa čamcem se spustiti niz slap, ekipa, osim, pretpostavljam, vođe raftinga, nastavlja kopnom do podnožja slapa. Kad tamo stignu, tada im ovaj gore jednostavno gurne čamac niz slap, a ovi ga dolje prihvate.


Točno ispred vidikovca, na kojemu sam snimio gornje snimke, s druge strane Une nalazi se u stijeni isklesana trasa željeznice po kojoj trenutno ne voze vlakovi iz ranije opisanih razloga (da ih ponovim, od Bihaća do Kaldrme pruga na sedam mjesta prelazi granicu Bosne i Hrvatske, pa se političari ne mogu dogovoriti o načinu kontrole prometa). A šteta, mislim da bi putnici bili oduševljeni viđenim.
Prvo snimak iz daljega na kojemu se s desne strane vidi komadić vidikovca.


A sada već opisani snimak pogleda s vidikovca.


Impresioniran do krajnosti prizorom ispred sebe, šumom vodopada, mirisom vode, živahnošću rijeke koja se graciozno obrušava niz sedrene barijere, nastojao sam potisnuti ranije već opisanu nelagodu gužve oko sebe, tiskanjem među prolaznicima, čekanjem da se gužva raščisti i oslobodi mi kakav-takav prolaz stazom. Ipak nisam uspio u tome. Odlučio sam prekinuti obilazak ovom stazom i vratiti se biciklu te otići negdje gdje sam sam.
Iako je staza vodila negdje dolje, nekako olakšan u duši zbog odluke o odlasku, okrenuo sam se i vratio do barake gdje me je bicikl strpljivo očekivao.
Na wikipediji sam našao snimak koji pokazuje što bih vidio da sam još koji minut podnosio gužvu i došao do kraja staze.


Ah, ljudi moji, moram nešto ostaviti i za drugi put.
Bicikl sam zatekao u istom stanju kakvog sam i ostavio, izvukao ga van iz barake, sjeo na njega, te sam, više s olakšanjem što su neugodnosti ostale iza mene, nego sa zaostalim oduševljenjem viđenog, krenuo u slalomsku vožnju po makadamu. Ili mi je gužve i vozila bilo dosta, ili su oni stvarno nahrlili baš sad kad sam se vraćao ne znam. Znam samo da je tih vozila bilo oho-ho u oba smjera. Na jednom mjestu sam, ponovo, morao se stisnuti uz rastinje divlje kupine da se, tu baš kod mene, dva auta mogu mimoići.
Usput, i sunce se razbacalo svojim zrakama, tako da je ona granica između ugodno toplog i teško podnošljivo vrućeg već odavno bila pređena.
Nakon tih 2-3 km makadama izlaskom na asfalt sve je utišalo. Promet nula, valjda mu ne odgovara asfalt, ljudi na cesti nula, samo ja sam, ali ne i usamljen. Osjećao sam kako mi se tijelo i duh polako smiruju, čak su se počeli javljati osjećaji ugode i impresioniranosti iako ambijent na prvi pogled nije bio Bog zna što. Čak sam na jednom mjestu zastao da u ovom nekom vanzemaljskom miru, svjetlosnim godinama dalek od ljudi i civilizacije, snimim tek jedan mali, objektivno gledajući nakon onog Štrbačkog buka, skoro beznačajni slapić.



I kako to već biva, taman zaključio da je to to, glede Štrbačkog buka, te da valja sada produžiti do Kulen Vakufa, kad sam kroz zelenilo sa desne strane ugledao nešto na mirnoj površini Une. Istog trena sam se vratio 10-15 metara pronašavši "rupu" u zelenilu, te pripremio tehniku i zauzeo stav da snimim ovo


Nisu se uopće obzirale na mene, niti su mi bilo kojim znakom dale do znanja da su me uopće primijetile. Krajnje impresioniran njihovom smirenošću i predanošću poslu koji rade opčinjen sam ih promatrao sve dok mi nisu nestale iz vidokruga. Dok sam ih promatrao zaboravio sam sve što je bilo prije njih, niti što trebam nakon njih. Promatrajući te patke kako na neki njima svojstven način nekako ustrajno, a opet i nekako opušteno plivaju kao da sam se stopio s ovim ambijentom tako jednostavnim, no zbog izostanka ljudi i njihovih ruku djela, opet tako nekako vanzemaljskim i nadrealnim. I meni je bilo malo čudno jer onaj potpuni pravi, prodoran do srži, ushit kojeg sam očekivao da ću doživjeti, na Štrbačkom buku (skoro bio siguran u to), doživio sam ovdje u ovom miru i tišini promatrajući ove patke. Džaba, čovjek je bio i ostao nepoznanica, samome sebi, a kamo li drugima!
Iako sam konvoj prikazan na gornjoj slici izgubio iz vida, još sam koji trenutak ostao miran i nepokretan, kao da su mi tijelo i duh željeli upiti, sačuvati još koji komadić ovog Raja.
Teška srca prisilih se na pokret, sjedoh na bicikl i nastavih vožnju, no tek s noge na nogu, polako, tiho i nježno. Valjda iz obzira na ambijent i susret kojeg nikad neću zaboraviti.
Dok sam tako vozikao bicikl s Unom tek metar dva udaljenoj s desne strane počeo sam opet osjećati umor. I u tijelu zbog omorine i sunca, a i u duši zbog svih već opisanih uzbuđenja, i pozitivnih i negativnih. Stoga je, valjda razumljivo da mi se pojavila želje za odmorom, i to onim malo dužim u horizontali. I dok sam u glavi prebirao gdje bih mogao pronaći nekakvu klupu ili nešto tako slično, kao munja bljesnu mi rješenje tako očito i tako jednostavno da se zastidjeh što ga se ranije ne sjetih - mjesto mog današnjeg ručka.
Došao sam, dakle do onog izvora i nadstrešnicom pored njega. Skinuo se do pasa umio se i osvježio hladnom izvorskom vodom, te nakon toga "pripremio ležaj", legao i zaspao snom pravednika.


Suvišno napominjati da sam se probudio kao potpuno novi čovjek. Svaki put kad takvo što učinim, budem fasciniran efektom tih 20-tak minuta sna. Kao da iz mog tijela i duha izvuče, isisa sav umor, malodušnost i apatiju, a doda, ulije vedrinu, energiju i vjeru.
Nisam odmah krenuo dalje, izvadio sam suhe smokve i polako ih žvakao promatrajući okolinu. Eto, na bilo kojoj karti, pa i onoj najboljoj, teško je pronaći ovaj ambijent. Na njoj postoje samo šture, hladne informacije. Tek kad se dođe, s duhom i tijelom, onda to ne postaje apstraktni pojam pročitan na karti, nego uspomena sa slikom, zvukom, mirisom i još koje čega što se ne da riječima opisati, ali i te kako pojačava, produbljuje zapis u sjećanju. Eto na primjer, kao ovo moje ovdašnje dremuckanje.
Dok tako, bez veze, pretačem u sebi iz šupljeg u prazno naiđe lik s rancem na leđima i svrati do izvora da se napije vode. Pozdravih ga i on otpozdravi, te mu rukom pokazah na moje smokve kao poziv da mi se pridruži u objedu. Na to mi on, učtivo i ljubazno, s blagim osmjehom, odgovori da je on tu, iz sela, da ide kući, ali će, ipak, uzeti jednu smokvu, barem za probu da se ja ne uvrijedim. Eto, ovdje u ovoj "vukojebini" naiđoh na ophođenje u maniru prave Bečke škole. Još jednom se uvjerih da ne treba biti površan i brzoplet u procjenjivanju ljudi. Nikad i nigdje!
Iako odmoren, nekako mi je bilo dosta ovog dana. Zbog toga sam tih 12-tak km do Kulen Vakufa odvozio smireno i strpljivo, no bez nekog većeg poriva da oko sebe pronađem nešto zanimljivo. Vožnju sam više shvaćao kao nužno zlo da je konačno završim nego kao priliku da ću naći, vidjeti ili doživjeti nešto zanimljivo.
Bila je i uzbrdica, barem kilometar i pol, pa onda nizbrdica da bi iza nje došao do Une, mirne, tihe, skromne, te pomislih eto još koji kilometar ravnice uz nju i eto me do mog današnjeg odredišta. Čak sam negdje gore lijevo na brdu ugledao neku utvrdu, stari grad te zaključih eto ga, Kulen Vakuf. No umjesto tog mjesta cesta je krenula uzbrdicom i to vrlo strmom. Dakle, na samom kraju test, provjera čvrstoće mog duha, čvrstoće za koju se ne bih baš previše kladio. No, što je tu je, valja izdržati i ovo Božje iskušenje. Ako u tome uspijem, valjda će imati milosti za me, te će me kasnije, mada ne znam koliko kasnije, ipak nagraditi nekom svojom milošću, ili barem obzirom prema meni.
Ni sat kasnije uvjeriti ću se u to!
A do tada sam shvatio ovozemaljski razlog uzbrdice čijim krajem sam upravo vozio. Bio je to pravi, pravcati klanac kroz koji se Una provlačila, pa mi je bilo jasno da za cestu jednostavno nije bilo mjesta. Ma kakvu cestu, nije bilo mjesta ni za običnu pješačku stazu!


Skroz gore, na horizontu, na gornjoj slici se nazire neka utvrda, stari grad o kome će kasnije biti napisana koja riječ.
Nakon nizbrdice koja je sličila upravo savladanoj uzbrdici konačno me je dočekala velika tabla s natpisom "Kulen Vakuf", a s njom i prve kuće mjesta. Nedugo potom, tek možda malo viša od stotinjak metara, stigoh do raskrižja. Ravno ću prekosutra prema Martin Brodu, a sada ću desno preko mosta. Čim ga snimim svojom foto tehnikom.



Očigledno da je glavnina mjesta ispred mene odmah iza mosta. Radi toga sam odmah iza ovog mosta na gornjem snimku skrenuo lijevo i nakon par desetaka metar našao se ispred kuće u kojoj bi se skrasio slijedeće dvije noći.


Eto, to bi bilo sve što se tiče pedaliranja za danas. Nije bilo još ni 4 a ja sam stigao na današnji cilj. Prelio me je osjećaj zadovoljstva i samooduševljenja, kao da sam upravo nakon maratona prvi prošao kroz cilj. Jest, tijelo mi je bilo umorno, lice gorjelo, no duh mi je sav ustreptao zbog uspješno završene današnje vožnje, toliko krcate doživljajima da jedva uspijevam utiske zadržati da mi se ne raspu i odlete kud-koje. Ciklokompjuter na biciklu je pokazao da je taj "maraton" danas iznosio 59 km. Nije Bog zna što, neko bi, priznajem s pravom, zaključio, no ja sam ponosan na njih.
Sav nekako ustreptao od navedenog oduševljenja došao sam do ulaznih vrata kuće i pozvonio.
Ništa!
Opet pozvonio.
Opet ništa!
Zvonio sam još par puta no svaki put kad bi to činio nada me uvjeravala da će već netko izaći, no razum je smatrao suprotno jer odgovor je svaki put bio isti - u kući nema nikoga!
Eto ti sad! Po koji već put mi se pokazalo da je stvarnost maštovitija od najmaštovitije mašte. Ovako nešto banalno, prozaično ni u peti nisam očekivao. Ono moje gore opisano oduševljenje je splašnjavalo kao probušeni balon. U prvi mah od silne zbunjenosti razočaranost nije imala prostora da se pojavi.
I dalje zbunjen pogledao sam oko sebe ni sam ne znajući što tražim. Ipak našao sam nešto - klupu u hladovini drveta preko puta zatvorenog moga prenoćišta.
Sjeo sam na klupu, te uz ugodu odmaranja u hladovini pokušao smisliti suvislu misao što i kako sad!? Pomirio sam se i s najgorim ishodom - da ću ovdje na klupi čamiti dok domaćini ne dođu, možda čak i do večeri.
Nisam čekao tako dugo, tek par minuta.
Eto opet ono, pomirivši se s lošijom opcijom, Bog me dariva boljom. U ovom slučaju je ona bila u susjedu mog, još neznanog, domaćina, koji je sjeo u svoj postariji Audi 80 i krenuo u grad. U toj nakani nije dugo vozio, tek do mene, jer sam odlučnošću, koja me i samog iznenadila, stao ispred auta i rukom zamolio pomoć. Objasnio sam mu tko sam i kako sam se našao ovdje, uz posebnu napomenu da imam rezervaciju preko interneta za večerašnji boravak kod njegovog susjeda.
Bez trunke ljutnje, s krajnje uvjerljivom, mada malčice diskretnom, susretljivošću tip odlučno ugasi motor auta, izađe van i u hodu mi reče da ide u kuću, nedaleko preko puta, gdje živi sestra mog domaćina. I stvarno se vrati s mlađom ženom koju dovede do mene, te zadovoljan obavljenom uslugom sjede u auto i ode i prije nego sam se sjetio zahvaliti mu. A nisam se toga sjetio jer sam opet ponavljao istu priču od maloprije, no ovaj put ženi, sestri, valjda, mog misterioznog domaćina.
I ona, kao onaj lik iz auta, brzo i odlučno uze mobitel, otipka broj.
Ništa!
Otipka i drugi broj.
Opet ništa!
Već i sama s blagom nervozom, a i s dozom stida što traje bitno dulje od očekivanog, reče mi da ima još jedan broj pa će probati s njim.
Ovaj put se netko javio s druge strane "žice".
Nakon kratkog razgovora, i nakon što me žena pozva prema kući, shvatih da je ovim telefonskim razgovorom ona trenutno postala moja ovlaštena domaćica.
Pokazala mi je sobu i uz "Izvolite" napomenula da ću sve ostalo riješiti s "pravim" domaćinom kad on, jednom ipak dođe, jer je trenutno u Bihaću.
I žena hitro ode. Ipak stigoh joj na odlasku dobaciti "Hvala!" na što ona samo mahnu rukom.
Stajao sam na sred svoje sobe zbunjen, što brzinom, a što silnim promjenama događanja u proteklih desetak minuta. Prikupljajući informacije o ovom putovanju preko interneta, pročitao sam, ne na jednom mjestu, da ću sretati ljude koji su topli, susretljivi i prijazni. Sad se uvjerih u istinitost pročitanog.
Bio bi, valjda, red da u slici i riječi ipak koju prozborim o tim famoznom smještaju u kojemu ću provesti slijedeće dvije noći i cijeli sutrašnji dan.
Još u fazi planiranja ovog putovanja odredio sam si uzeti dan odmora što se pedaliranja tiče. Neko bi rekao slučajno, no veće ranije napomenuh kako u slučajnost ne vjerujem, potrefilo se da večeras i sutra slijedi pogoršanje vremena, pa se na kraju i to lijepo spojilo s mojim odmorom od voženje biciklom.
Moj je smještaj na katu do kojeg se dolazi uskim zavojitim stepenicama napravljene od grubog betona.


Te stepenice su jedine nedovršene o ovom mom smještaju.
Stepenice su me dovele do oveće terase na kojoj je stol s stolicama koje na neki način igraju ulogu trpezarije. To čine dosta uvjerljivo jer je terasa natkrivena, te je tako zaštićena i od sunca i od kiše. U čošku trpezarije, na mjestu gdje najmanje smeta, našao sam mjesto gdje će moj bicikl ove dvije noći i sutradan zasluženo odmarati.


Gledajući gornju sliku, s desne strane je ono betonsko stepenište, a s lijeve strane je ulaz u mali hodnik. Iz tog hodnika se ulazi u dvije sobe od kojih je jedna moja.


Imao sam na raspolaganju dva kreveta od kojih sam odabrao ovaj lijevi.
Otišavši do suprotnog ćoška, uz uzglavlje onog desnog kreveta, snimio sam sobu, što se ono kaže, iz drugog ugla.


Slijeva na desno, gledajući gornji snimak, prvo su ulazna vrata u moji sobu, a desno od njih vrata za kupatilo s WC-om. Između njih i prozora je kut u kojemu je smještena kuhinja. Na kuhinjskom elementu je sudoper s radnom plohom, a u njemu suđe i električni rešo. Tik do prozora je mali hladnjak koji, kako ću se već kasnije uvjeriti, dobro hladi.
Sve je bilo novo, uredno i čisto, a ovaj nered ispod i desno od prozora sam ja napravio svojom opremom.
Ako je kuhinja, što se prostora tiče, bila skromna i minimalistička, kupatilo je bilo fest raskošno.


Bio sam više nego zadovoljan viđenim. Sve što mi treba bilo je tu.
Zadovoljstvo mi je još više poraslo kada sam kasnije mojemu domaćinu boravak u ovom okružju platio tek 40 KM (160 HRK) za obje noći. Dakle, ovdje dvije noći plaćam manje nego jednu u Bosanskoj Krupi. Eto što ti je Bosna!
U ostatku dana polako sam otišao do prodavaonice, samoposluge u stvari, po logistiku za danas, polako se vratio u sobu, polako se istuširao, polako napravio juhu, te poslije večere polako odmarao gledajući youtube preko televizora. Ili nisam uspio shvatiti kako doći do TV programa Bosanske televizije ili je to stvarno bilo nemoguće. U svakom slučaju sam se zadovoljio jučerašnjim tv-dnevnikom, kojeg sam uspio naći na "jubitu".
Kraj trećeg dana izuzetno krcatog događanjima i doživljajima.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

srijeda, 17.11.2021.

Una - Opet drugi dan 2021

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Opet drugi dan

Slike s opet drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Spavao sam iznenađujuće ugodno i probudio se odmorno i čilo. Ipak spavanje u pravom krevetu je neusporedivo sa spavanjem u šatoru.
Nakon doručka na terasi moga apartmana i spremanje opreme i bicikla već iza 7 sam počeo okretati pedale. U gradu sam kupio breskve i hladno pivo kojim sam napunio termosice, te sam već prije 8 bio na izlasku iz grada.

Smatram jutro najboljim dijelom dana, a ljetno jutro dana koji će biti sunčan i topao nešto najboljim i najljepšim. Još ako je tog jutra vožnja biciklom impresivnim predjelima i izvan (većih) naselja, tada to kod mene poprima dojam raja na zemlji.
Tako je to bilo ovog jutra, a i slijedećih na ovom putovanju.
No, ovog je dana taj osjećaj rajske vožnje dodatno pojačan činjenicom da nema uzbrdice, kao ni prometa, a ima egzotike kanjona i rijeke koje žurno teče njime. A tu je još i željeznica! Istina ona se u prvom djelu uglavnom ne vidi, no to kasnije nadoknađuje.
Međutim,u mojoj duši je bilo svježe prisutno sjećanje na debakl od prije dvije godine (opet o njemu!). To sjećanje je bilo dodatno pojačano vozeći i promatrajući okoliš, tako da mi je izgledalo kao da to nije bilo prije dvije godine nego jučer.
I tako sam s nekim ambivalentnim osjećajem u duši vozio i jučer, a i danas. S jedne strane tihi strah hoću li izdržati, a s druge strane suzdržano oduševljenje krajolikom kroz koji vozim.
Mir, tišina i ugoda ovog ljetnog jutra, vožnja krivudavom cestom (ali bez uspona) i to uglavnom hladovinom , uz vrlo, vrlo, vrlo malo prometa, postupno su potisnuli taj strah ma minimum te dopustili duši da opušteno uživa.



Pri tom opuštenom uživanju misli su mi odlutali tko zna gdje, no iznenada ih je jedan prizor vratio ovdje i sada na ovom mjestu.


Pretpostavljam da se na gornjem snimku ne da pročitati web adresa, pa je ovdje navodim. Dakle, radi se o www.gozuco.com a na njoj će te naći slijedeće: Žućo ti danas isplaćuje na ruke 200 kuna za ekološku hulju. Dostavi mu snimak ekološke hulje na djelu, ti ostaješ anoniman, hulja prijavljena, a naša priroda čista!"
Pitam se koliko prijava mu dolazi i kada će bankrotirati dijeleći po 200 kuna, sve radi očuvanja okoline. A opet, kad malo bolje razmislim, možda i ne dobiva toliko slika koliko mi se na prvu učinilo. Pa ipak, koliko god je sirov i brutalan, možda je zato i efikasan način za ekološku edukaciju nesavjesnih. Jer, ako plaćamo kaznu, recimo, za prekršaje u prometu zašto ne bi kažnjavali prekršaje nad prirodom, kad već ne možemo pobuditi svijest.
Vozeći bicikl zaključujem da ni u mojoj Hrvatskoj, naročito na diskretnijim mjestima, ekološka svijest pučanstva (ili nekih od njih) nije na nivou, a ovdje u Bosni to je bitno pojačano. Svuda se, na žalost, nalazi ljudi koji razmišljaju "Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu smeće ostavi!" Možda ideja o javnom sramoćenju takvih i nije bez veze.
Ne mogu odoljeti, pa već prikazane prizore od prije dvije godine ponovo objaviti. Kao da mi zaustavljanje ispred njih i dugo, duuuugo promatranje nije bilo dovoljno.



Nekih desetak kilometara nakon Krupe željeznica, koja je bila s one strane Une, pridružuje se cesti, pa nadalje, sve do Bihaća, obje idu istom stranom rijeke. To je, vjerojatno, zbog činjenice da su uz drugu stranu Une praktično okomite litice. Stoga je bio, meni barem, zanimljiv kolorit između zelenila drveća i sivila stijena.



No, povremeno je znalo bit tijesno i s ove strane rijeke, pa je željeznica sebi pronalazila put kroz brdo.


Dvorac Ostrožac se pojavio daleko na suprotnom brdu. Sebi sam ga približio zoom objektivom svog fotića.



Prije oho-ho godina navedeni dvorac sam obišao jednom jednodnevnom vožnjom, pa sam s njega snimio dolinu/kanjon Une i negdje na tom snimku je ovo mjesto odakle sam snimio gornji snimak.


Dolaskom u Srbljane gdje se sastajem s cestom koja vodi do navedenog dvorca i dalje za Cazin, Veliku Kladušu i Hrvatsku, prešao sam most i skrenuvši desno uputio se na veliko i pusto parkiralište ispred hotela Sedra.


Sve, i parking i hotel i okolina, ovako napušteno i ostavljeno izgledalo mi je malčice zlokobno, a i zbunjujuće što sad u sred ljeta hotel ne radi. Potisnuvši tu zlokobnost u stranu, ta napuštenost je odavala nekakav mir i spokoj, kojeg je tek povremeno, mada tiho i zbog toga nježno i obzirno, povjetarac narušavao. Osvojio me taj povjetarac pa sam u šturoj hladovini pronašao klupu i kraj nje parkirao bicikl. Nakon konzumacije sočnih bresaka, prilegao sam na klupu i zatvorio oči. San nisam uspio dozvati jer mi se dosta toga motalo po glavi.
Tek je prošlo11, imam vremena na pretek, no…
Do Bihaća imam oko 12 kilometara, uglavnom ravnih, dakle ne bi trebalo biti problema. No koliko god sebe uvjeravao da ću uspjeti, klica treme zbog „onoga“ od prije dvije godine je sve više i više rasla.
Nakon desetak minuta shvatio sam da od sna nema ništa, te sam otvorio oči, vratio se duhom u sredinu u kojoj sam bio, sjeo na bicikl i nastavio vožnju.
Od onog mosta cesta se proširila i postala prava magistrala. Istini za volju moram priznati da sam se u stvari, zajedno s cestom iz Krupe, u Srbljanima spojio sa magistralom Cazin – Bihać.


Nekih 8 km prije Bihaća je hotel "Kostelski buk" kraj istoimenih slapova na Uni. Ovaj put sam skrenuo s ceste da ih detaljnije pogledam.
Spustio sam se na terasu smještenoj između zgrade hotela i Une. Nešto su je uređivali, čini mi se za svatove, tako da sam stidljivo pitao dekoratere smijem li biciklom na terasu. Dopustili su mi bez trunke dvojbe, no s osmjehom (onako natovarenog bicikla, te znojne i raščupane kose biće da sam im bio simpatičan). Čak me je jedan od njih pitao, gledajući na bicikl:
- Jel' to onaj s motorom?
Na što sam mu odgovorio:
- Ne, JA sam motor!


Dakle, prvo sami buk



Malo uzvodno od terase sa koje snimam, je mali pješački most, preko kojeg mi se nije dalo prošetati. Priznajem zato što mi se nije dalo ostavljati bicikl bez nadzora. Ipak sam jedan od onih koji vole da na svom biciklu imaju jednu od tri mogućnosti: ili svoju guzu, ili svoju ruku, ili svoj pogled.

Kad sam spustio pogled prema meni najbližoj vodi na njoj sam ugledao dosta simpatičnih pataka koji žive svoj neki svijet, ne obazirući se baš previše na ovaj naš.



Nakon što sam izašao na glavnu cestu, koja je tik uz hotel, prešao sam na drugu stranu i snimio hotel.


Na ulazu u Bihać, kao i prošle godine, stajao je džambo plakat sa kilometražom do odredišta koje sam nastojao doseći pretprošle godine. Zanimljivo, dobro se sjećam da me je tada držalo (još uvijek) vedro raspoloženje i vjera u ostvarenje cilja, kojeg, eto na kraju, nisam ostvario. Sada osjećam "umjereni optimizam" da ću na ovom putu ipak dosegnuti mjesta navedena na plakatu.


I tada sam se izgubio u Bihaću.
Tome je zasigurno kumovala nervoza i nestrpljivost da konačno dođem do cilja kojeg danas predstavlja mjesto moga večerašnjeg noćenja. Ranije promatrajući kartu grada na mobitelu zaključih da trebam doći do mosta preko Une koji je u samom centru. A da do tamo dođem, trebam sa ove glavne prometnice, koja vodi dalje iza grada uz Unu i kojim bih sutra trebao nastaviti putovanje, skrenuti lijevo i naći se na mostu.
E sad, možda zato što sam bio malo i umoran, možda zato što sam bio gladan, možda zbog treme/straha (opet ista greška kao i prije dvije godine), ili zbog svega navedenog, uglavnom ta vožnja gradom mi se rastegla. Umjesto ulice u koju trebam skrenuti desno naišao sam na – prijelaz preko željezničke pruge. Više od same pruge zbunila me je kontaktna mreža iznad nje (stupovi i žica iznad pruge potrebna za promet električnih lokomotiva). Ni dan-danas ne mogu sebi objasniti odakle mi zaključak koji mi je tada sinuo u glavi i kojeg sam uzeo zdravo-za-gotovo: promašio sam skretanje u grad i sad sam na izlazu iz grada jer, evo, prelazim prugu koja vodi dalje prema Kulen Vakufu i Kninu (iako u stvari ta pruga stalno ostaje s moje lijeve strane i tek u Ripaču ju trebam preći).
No psihologija je takva kakva jest, i ono što sam si (tada) utuvio u glavu, o tome zbora nema!
Kad se napravi neka greška/propust u silnom nastojanju da ih popravimo samo upadamo u novu, pa u novu pa…
Tako tada zaključih, umjesto povratka nazad i skretanja lijevo (nešto kao povratak katetama), ja ću popriječiti sporednim ulicama (nešto kao po hipotenuzi). No, čim sam skrenuo u tu poprečnu ulicu, ona je, onako sužena, počela vijugati spajati se s još užim, tako da mi se zavrtjelo u glavi od gubitka orijentacije. Stoga pokušah biti pametniji te sam popustio i odustao, te se vratio do onog željezničkog prijelaza. Vrativši se na glavnu prometnicu, nastavio sam voziti nazad pogledajući na lijevu stranu kad će konačno naići ta ulica koju sam promašio. Umjesto nje počeli su se pojavljivati prvi obrisi predgrađa – vratio sam se na ulaz u grad!
Sad mi je već "para počela izlaziti na uši", nervoza je buknula, a s njom su se razbuktali glad i umor, pa čak i praoblik očajanja (zar će se opet ponoviti debakl od prije dvije godine!?).
Slamku spasa sam pronašao u putokazu koji je putnike upućivao da mogu skrenuti lijevo prema graničnom prijelazu Izačić, ako žele u Hrvatsku. Skrušeno, bez pogovora, poslušao sam taj putokaz, ne u nakani povratka u Lijepu našu, nego konačnog dosezanja rijeke Une, koju ova cesta mora prvo preći da bi nastavila prema tim Izačićima.
Umjesto Une cesta je krivudala po Bihačkom polju. Oko nje je sve manje i manje bilo kuća (!!!), tako da mi se činilo da se sve više i više udaljavam od grada.
Konačno sam ispred sebe ugledao most preko Une, i raskrižje ispred njega. Skrenuo sam lijevo i manje-više uz Unu i po uskoj krivudavoj cesti, vozio sam, i vozio, i vozio… Iza svake krivine ispred sebe sam očekivao taj famozni most koji će mi javiti da sam konačno stigao u centar grada. No, umjesto mosta – nova krivina.
Sve ima svoj kraj, pa tako i ova moja potraga za tim mostom u centru grada. Na kraju dođoh do njega!


(Gornji snimak sam snimio kasnije pri obilasku grada)
Konačno u centru!
E sad trebam pronaći ulicu malo čudnog naziva - Ulica dobrih Bošnjana. Ranije promatrajući kartu na mobitelu, vidio sam da nije neka velika ulica, prije nešto kao nekakav sokak koji je negdje u zapadnom dijelu grada.
Inače, dok pišem ove redove poslužio sam se wikipedijom i saznao da je pojam Bošnjani bio naziv za stanovništvo koje je živjelo u Bosni tokom srednjeg vijeka.
Ime Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli Manojla Komnena 1166. godine.
Ime se spominje u više dokumenata u tom perioda, često sa dodavanjem riječi dobri ispred naziva. Danas se ime smatra arhaizmom, i koristi se samo u historijskom kontekstu. Tokom Osmanlijske imperije stanovnik Bosne (bez obzira na religiju) se nazivao Bošnjak, tako mijenjajući raniji sufiks -anin, sa -iak.
Dolaskom do mosta ostavio sam ga s lijeve strane, te sam skrenuo desno ulicom ogromnih, starih platana.


Za razliku od gornjeg snimka, kojeg sam snimio sutradan ujutro, dok je grad još spavao, sada je oko mene bila gužva i auta i pješaka. Nervoza, glad i malaksalost u meni učinili su da mi ta gužva izgleda ogromna, mahnita i da joj je glavni cilj meni zagorčati život što je moguće više, i na kraju me satrti u prah i pepeo.
Taj osjećaj je u meni rastao sve više i više, što se potraga za ulicom sve više i više razvlačila. Uslijedio je, u stvari niz pokušaja i promašaja. Zaustavim prolaznika, gdje je ulica ta i ta, uh, promašio si, trebaš se vratiti dvije ulice, pa onda desno, pa pravo, pa lijevo…pa ja se vratim dvije ulice, pa desno, pa onda zastanem jer nisam siguran je li rekao lijevo ili pravo…,pa opet zaustavim novog prolaznika, pa opet (slične)upute, pa opet pokušaj, pa opet novi prolaznik…
Osjećao sam da me košmar sve više i više zahvaća, da mi se u glavi okreće sve jače i jače, i da već je realno očekivati da će se zemlja otvoriti i progutati, ili ću se pak rasprsnuti i nestati u milion sitnih kapljica.
Već sa zabrinjavajuće visokim osjećajem očajanja ugledah neku ženu srednjih godina kako izlazi iz omanje trgovine , te ju sačekah sekundu-dvije. U tom vremenu, kao učenik pred sudbonosno odgovaranje, pokušah u sebi "ponoviti gradivo". Dakle ulica nije Bosanaca, ni Bošnjaka već… kako ono…aha! Bošnjana.
Nakon mojeg "molim vas!" žena zastade i pretvori se u uho. Gdje je tu ulica….od silnog nastojanja da zapamtim te Bošnjane nestao mi je negdje u glavi epitet. Jel' su hrabri! Ne nisu! Jel' su veliki? Ne nisu! Jel su naši? Ne nisu!
Nakon što je prošlo par sekundi tišine s moje strane, žena je, već nestrpljivo, gledajući u mene mutavog, podigla obrve u stilu "Gukni golube!" Uspio sam mucajući prozboriti gdje je ulica Bošnjana…kako ono…
Ne znam koje se čudo tad moglo dogoditi da bi bilo ravno onomu koje je u meni izazvao njezin odgovor. Već kod riječi "Bošnjana" ne obzirajući se na moje daljnje mucanje reče kao iz topa:
- A, Ulica dobrih Bošnjana! Pa to je prva ulica desno!
I još pokaza rukom.
Promucah neku zahvalu i pozdravih je, te i dalje s nepovjerenjem, oprezno se dovukoh do te "prve ulice desno". Pogledah na tabli na prvoj kući, stvarno piše Ulica dobrih Bošnjana!
Kao da mi je pao ogroman kamen s srca, kao da sam u košmarnoj noći ugledao svjetlost sunca, kao da sam...
Ushit olakšanja je u meni bio toliko veliki da sam, više podsvjesno, nehotice digao glavu i pogledao u plavo nebo. Iako Ga nisam vidio, potpuno sam bio uvjeren da se On gore nalazi. Nema šanse da me bilo tko uvjeri, da se u ovome svemu On nije umiješao. Još ću se više puta na ovom putovanju uvjeriti da nisam sam – da je On sa mnom.
Na slijedeći dokaz toga nisam trebao dugo čekati.
Skrenuo sam, dakle u tu famoznu ulicu i, okrećući lagano pedale tražio s lijeve strane broj 65.
Iako mi se na početku učinilo da će to biti lako i brzo, vožnja se razvukla. Razvukla se do te mjere da sam ispred sebe ugledao kratku, ali dosta strmu uzbrdicu. I protiv moje volje, duša mi je odmah počela očajavati "Oh neee Bože moj, pa još i uzbrdica!!!"
Velika katnica s potkrovljem na kojoj je bio broj 65 bila je tik na početku uzbrdice.
Eto, htio ili ne, opet sam podigao pogled prema nebu i tihim, a jedva primjetnim osmjehom bešumno (opet) rekao " Hvala!"


Odmah sam pronašao gazdu, odnosno gazdaricu koja mi je pokazala mjesto za bicikl kraj stepeništa, a na drugom katu i moju sobu. Detaljnije o smještaju kasnije, jer mi se sada jako žurilo na ručak.
Dakle, rekao sam gazdarici da sutra rano nastavljam put, pa bih odmah platio (27 KM odnosno 108 HRK). Nakon što je primila novac dala mi je ključ uz napomenu da ga sutra ujutro pri odlasku ostavim u vratima svoje sobe. I više je nisam vidio!
S biciklom rasterećenog bisagama i ostalom opremom uputio sam se preko mosta do onog istog restorana od prije dvije godine.
Konačno ručak! Jedna velika porcija mi je bila malo pa sam kasnije dopunio narudžbu sa još jednom malom. Dok sam naručivao (prvo veliku porciju) upitah konobara koje pivo imate. Počeo je nabrajati: Ožujsko, Karlovačko, Staropramen…, a je li imate ono domaće, Unsko pivo? prekinuh ga.
- Ma ima, al' da ti pravo kažem ne b' ti ga preporučio!
- Dobro, daj onda Karlovačko!, odgovorih mu, impresioniran njegovom iskrenošću i otvorenošću.
A Karlovačko sam naručio ponajviše zbog toga jer sam se sjetio da sam ga pio pri prvom višednevnom bicikliranju sa tadašnjom mojom curom, a današnjom životnom suputnicom.
Grickam polako izvrsne ćevape, pijuckam ugodno hladno pivo i osjećam kako mi se tijelo odmara a duša opušta. Ne mogavši se otrgnuti stalne usporedbe s vožnjom od prije dvije godine, zaključujem da sam slično umoran, mada, za razliku od onda, sada sam nekako mirniji, spokojniji. Iako sam brzinom munje stvari ostavio u sobi, oči su mi ju snimile, pa tu sliku, osjećam, podsvijest još uvijek obrađuje. I što je više obrađuje, to duša postaje smirenija, a s time i optimističnija. Dakle, prije dvije godine sam pred sobom imao nespokojnu noć u šatoru i neizvjesnost bitno pojačanu groznicom u istom šatoru od prošle noći, dok ovdje iza sebe imam ugodno provedenu noć (u Krupi) i vrlo vjerojatno isto takvu i večeras.
Iako mi je lice gorilo a tijelo treperilo od umora, osjećao sam da mi se vraća snaga i vedrina.
Obzirom da je tek prošlo 3, imam vremena na pretek i za obilazak grada, i za (popodnevni) odmor i za raniji odlazak na počinak. To obilje vremena još mi je više obodrilo tijelo i smirilo dušu, jer uopće nije bilo razloga za žurbu. A kad se čovjek ne žure sve mu izgleda bolje, ljepše i draže.
Dosta, stvarno dosta vremena sam dokono sjedio nakon završetka objeda, pustivši misli da lutaju kud-koja, da bih se u konačnici trgnuo i krenuo u laganu vožnjicu gradom.
Ponovo sam se vratio na "glavni " most, prešao na njegovu lijevu stranu i okrenuvši se unazad snimio restoran gdje sam upravo objedovao ( onaj sa zelenom tendom). Lijepo se vide mali slapovi na rijeci čiji sam milozvučni žubor slušao dok sam uživao u lokalnoj deliciji.


Vratio sam se na desnu stranu rijeke i snimio modru Unu nizvodno od mosta i toranj crkve sv. Antuna (o njoj više u nastavku)


Iako je tu bio "glavni tok" rijeke, također je bilo i nestašnih rukavaca koji su tražili "svoj" put. Čim je voda bila plića, a uglavnom je takva kod tih "sporednih" tokova, tu su se našla stabla da uživaju u izobilju čiste vode.


Kad pomaknem objektiv fotoaparata u desno vidim lijepo uređen park (koji ću kasnije obići) i modernu arhitektonsku ljepoticu iza njega, a desno od parka je pješački most preko "glavnog" toka rijeke, kojeg ovdje nazivaju Smaragdni most, izgrađen 2008. godine.



Onog lika u čamcu na gornjoj slici sam malo zoomom sebi približio. Iako izgleda da dremucka, čini mi se da se zabavlja mobitelom.


Otišao sam do navedenog Smaragdnog mosta i s njega snimio hotel i restoran uz Unu


I tu, na Uni je bilo pataka, koje su me potpuno ignorirale, užurbano stremeći za samo njima znanim ciljevima.


U parku me zadivila klupa izrađena u obliku – leptira.

Iako sam ovdje uz rijeku mogao ostati cijeli dan, i čini mi se da ni to ne bi bilo dovoljno, ipak sam se prisilio, da tako velim, i uputio se prema samom centru.
Radoznalost me vukla prema već spomenutoj crkvi čiji sam toranj vidio još s "glavnog" mosta.


Stotinjak metara prije crkve naišao sam na Turbe


Prema wikipediji Turbe – mauzolej u Bihaću potiče iz perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini i izgrađen je da bi se iskazao pijetet prema braniocima grada koji su hrabro poginuli u borbama protiv austrougarskih trupa. Turbe je bilo od drveta. Na mjestu turbeta tokom 1890 izgrađena je crkva, a austrougarska vlast, da bi odobrovoljila muslimansko stanovništvo Bihaća, sagradila je sadašnje turbe o svom trošku.
I konačno, stigao sam do crkve.


Stajao sam u hladovini i promatrao žalosnu ruševinu nečega što je zasigurno, i bez ikakvog vjerskog uvjerenja, bila prava arhitektonska ljepotica. Vjerojatno bih brzopleto zaključio da je ova ruševina posljedica zadnjeg rata, da nisam ovdje bio prije 34 godine sa svojom (onda svježoj po bračnom statusu, a danas sredovječnoj, po istom kriteriju) suprugom i sjećam se da su ovi ostaci crkve izgledali isto kao i danas. Evo kako je crkva, odnosno ruševina, zajedno s njom tada izgledala.


Eto, za trenutak se vratih unazad za te 34 godine, i sagledah što sam, a što nisam učinio u tom razdoblju. Obli me neki blaženi osjećaj da sam ne samo nešto bitno i značajno učinio tokom tog vrjemena, nego nešto na što mogu biti (čak) i ponosan. Znam da to ne bi bilo tako da nije tokom svog tog vremena bila prisutna i Njegova pomoć. Osjetih osjećaj duga prema Njemu, te mu pokušah, barem donekle, to vratiti molitvom.
Počele su teći riječi molitve u meni, no nekako automatizmom, mehanički. Kao da sam se podijelio na dva dijela. Prvi, manji, je kao robot hladno, bezdušno redao riječi molitve, dok je drugi, veći, nastavio ploviti vremeplovom u doba kad sam ja, mlad, bivao ovdje sa svojom isto tako mladom suprugom.
Bože, kad prije to prođe!?
Dodatni poticaj, nadahnuće tom putovanju vremenskim strojem mojeg tog drugog, većeg ja, dao je mladi par koji se, toplo, nježno i polako mazio na ostacima kamenog zida crkve, a koji se vidi dolje desno na donjem snimku.



Prema web stranici www.nedjelja.ba u razdoblju 1261. - 1266. dominikanci su u Bihaću izgradili crkvu Sv. Ante. Turci su ju kasnije preuredili u džamiju (16. stoljeće).
Poslije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu ponovno se gradi crkva Sv. Ante, no ne na istom mjestu, nego u blizini – na groblju Sv. Lucije. Izgrađena je u neogotičkom stilu. Prva faza radova završena je 1891., druga je rađena 1899., a konačni oblik dobila je 1938. Toranj je bio visine 50 metara.
Godine 1943. britanski su zrakoplovi bombardirali Bihać. Tom prilikom uništeno je oko 70% urbane jezgre grada, a među uništenim objektima bila je i crkva Sv. Ante od koje je ostao sačuvan samo toranj i dio zidova. Bilo je to na Cvjetnicu 1943. dok su žene, djeca i starci bili na misi. Obnovu crkve poslije rata priječile su komunističke vlasti, što je prouzročilo njezino daljnje urušavanje.
Još i danas se mogu vidjeti dijelovi zvonika i temelja.
Donja slika, koju sam posudio s navedene web stranice, pokazuje kako je crkva izgledala prije navedenog bombardiranja


Nastavio sam obilazak grada bez nekog zacrtanog smjera, već onako kud me noge (i bicikl) odvedu, i našao sam se na ovećem trgu. Da je to jedan od važnijih trgova grada govorila mi je vijećnica smještena na jednom njegovom kraju.

Preko puta vijećnice trg je izgledao ovako.


Nastavio sam Bosanskom ulicom koja se produžuje lijevo na gornjem snimku. I ona je, kao i trg, pješačka zona, pa je na taj način činila cjelinu užeg gradskog centra. Negdje pri kraju te ulice nalazila se Fehtija džamija.


Prema wikipediji Fethija džamija sagrađena je prvobitno kao crkva svetog Antuna Padovanskog1266. godine, u gotičkom stilu te je i jedna od rijetkih europskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu. Današnja Fethija džamija se smatra najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Uz crkvu se nalazio i dominikanski samostan, koji se spominje i ranije. Godine 1592. crkva je pretvorena u džamiju. Tada je iznutra ispod svoda napravljen novi strop. Gotički zvonik služio je kao minaret do 1863. godine, kada je uslijed dotrajalosti srušen i zamijenjen novim. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugraske, franjevci su napravili novi crkveni objekt jer se nisu mogli dogovoriti sa vlastima oko povrata objekta u vlasništvo katoličke crkve.
Nedaleko iza džamije bila je natkrivena gradska tržnica gdje sam umjesto bresaka kupio nektarine, jer onih prvih više nije bilo.


Odmah uz gradsku tržnicu je bila zgrada za koji nisam saznao svrhu ni kad je sagrađena, no bio mi je zanimljiv njen izgled pa je, eto, ovdje vama prikazujem u nadi da će i vama izgledati isto tako.


Nekako mi je (već) bilo dosta obilaska grada, pa sam odlučio vratiti se u svoj smještaj za večeras. No, u povratku sam naišao na zgradu Univerzitetske biblioteke.


Uz pomoć web stranice www.rtvusk.ba saznao sam daje sama zgrada u Bihaću poznata kao kuća Ilije Bilbije. Izgrađena je oko 1900-te godine i prvobitno je bila privatna kuća. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, zgrada je adaptirana za potrebe Narodne biblioteke tadašnje općine Bihać i od tada biblioteka je na ovoj lokaciji. Od 2003. godine, ustanova je dobila naziv Kantonalna i univerzitetska biblioteka i evo od tada obavlja djelatnost pod tim nazivom.
Kao dokaz navedenom, prikazujem snimak ove građevine koji sam snimio 1987 godine, na kojoj je tada bio natpis "Narodna biblioteka".


Vratio sam se svome svratištu u toj Ulici dobrih Bošnjana i, kako već rekoh negdje ranije, bicikl sam ostavio kod stepeništa i,više radi sebe, zaključao ga za ogradu. Na njegovom ciklokompjuteru (kako se po modernoj terminologiji zove brzinomjer s putomjerom i još nekim podacima) bilo je zapisano da sam taj dan odvezao 48 km.
Popeo sam se na drugi kat i našao se na širem hodniku koji je prenamijenjen za dnevni boravak…


…i kuhinju. U toj kuhinji s lijeve strane je bila ploča sa kuhanjem od staklokeramike (2 mjesta za kuhanje), sudoper sa pipom, te spremnik za suđe razne vrste i veličine. Sve se to nalazilo u kuhinjskom elementu kojeg je pokrivala oveća radna ploča na kojoj su bili papirnati ubrusi, spužva i sredstvo za pranje suđa, kuhalo za čaj i kuhalo za kavu.


Ne znam kako drugačije reći pa ću reći preko puta kuhinje je bio veliki hladnjak sa zamrzivačem i polica na kojoj je osim mikrovalne bila masa šalica, tanjurića i tacni.
Dakle, više nego raskošna kuhinja meni stoji na raspolaganju.


Dvije kupaonice sa WC-om su bile zajedničke svim sobama. A te sobe su bile nekako uokolo od tog višenamjenskog hodnika. Moja je bila jednokrevetna i uvjerljivo najmanja soba u kojoj sam spavao u toku ovog putovanja, površine tek, čini mi se 3x1,5 m. No, meni je bila izvrsna, što će spavanje u njoj to i pokazati.


Nakon tuširanja slijedilo je izležavanje odmaranje u "mojoj" sobi, te nakon toga priprema večere. Obzirom da me je ona jedna i pol porcija ćevapa još uvijek držala, večeru sam sveo na krem juhu od gljiva, svih 3 tanjura, koliko je pisalo na vrećici.
Kuhanje juhe je izgledalo ovako


Nakon kuhanja lagano i polako sam ju pokusao za trpezarijskim stolom.


Iznad stola je bilo ogromno ogledalo tako da je gornji snimak svojevrsni autoportret mene kao takvog.
Nakon večere (ili "večere") bilo mi je još rano za počinak, pa sam se uputio u laganu šetnju po kvartu. Produžio sam uzbrdicom kojom je cesta nastavila strmo, ali kratko, nakon mog svratišta , te na kraju uzbrdice okrenuo se i snimio panoramu ispred sebe.


Tu u blizini bila je neka fascinantna zgrada, sva u staklu, koja mi je bila i ostala nepoznate namjene.

Potpuno neočekivano, s totalnim iznenađenjem, onim kad ne očekujete ništa, a desi se nešto zapanjujuće, naišao sam na dvije zanimljivosti.
Prva je bila servis za bicikle (hvala Bogu, nije mi trebao). To samo po sebi nije ništa neobično, no neobičan je "izvor rezervnih dijelova" ovdje u obliku mase polovnih i, ne rijetko, nekompletiranih bicikala. Prvo što mi je palo na pamet, koliko mu je trebalo vremena da ih ovoliko sakupi!?


Između dviju kuća, malo povučen od nogostupa i ceste na bujnoj zelenoj livadi stajao je auto. Ili bolje rečeno ono što je ostalo od njega


Međutim to nije bio baš običan auto, barem ne za mene. Radilo se o Jaguaru model XJ serija III sa V12 motorom zapremine čak 5,3 litre. Za one koje to zanima, jurio je čak 230 km/a, a od 0 do 100 km/sat trebalo mu je smo 8,4 sekunde. Prava jurilica, i to s četvora vrata.
Evo kako bi ovaj auto sa gornje slike izgledao u svojim mladim danima

Posuđeno sa www.simoncars.uk

Posuđeno sa www.erclassic.com

Osjećao sam mješavinu zaprepaštenja i sažaljenja. Bilo mi je nevjerojatno, totalno ne shvatljivo da bi OVAKAV auto mogao ugledati OVDJE. A opet gledajući ga u ovakvom stanju kakav jest, napušten i zaboravljen, ostavljen vremenu i hrđi da ga tiho i polako, ali stalno i uporno izjede do kraja, srce mi se cijepalo. Kakva grehota! A prema mom ukusu ovo je bio zadnji pravi Jaguar.
Vratio sam se u svoju sobu još malo pustio da mi se misli srede u glavi. Znam da sam dosta toga propustio u ovome interesantnom gradu, no bio sam zadovoljan i ovim što sam vidio i doživio.
Legao sam na počinak relativno rano. Ona trema, pritajeni strah o sutrašnjem nastavku putovanja činila je polako svoje, pa sam ju nastojao smanjiti, ako ne i potisnuti dugim i temeljnim odmorom. Sutra, u stvari krećem odatle gdje sam stao prije dvije godine, pa ispada nekako da sam sada na nekakvoj nuli, te da ova priča, u stvari, tek sutra počinje.
Ako je tako, onda je sve ovo do sada neka vrsta uvoda. Uvjerljivo najduljeg ikad napisanog.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

utorak, 16.11.2021.

Una - Opet prvi dan 2021

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Opet prvi dan

Slike s opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Tog jutra me moja jedina vozila malo dalje od Novske, sve do Hrvatske Kostajnice. To iz razloga što zaključih da između ta dva grada nema baš puno vrijednog za ponovo vidjeti, a i kilometraža će mi biti smanjena.

Osim toga ne samo u startu već i u cilju današnja je vožnja skraćena u odnosu na onu od prije dvije godine, jer mi je današnji cilj Bosanska Krupa.
I tako negdje iza 9 ujutro lagano okrećem pedale vozeći kroz Kostajnicu ne mogavši se oteti utisku kao mi izgleda da sam još jučer vozio ovuda, mada su prošle dvije godine.
Mada sam si rekao da nema smisla ponovo snimati prizore snimljenih u toj vožnji od prije dvije godine, impresioniran ponovo viđenim prizorima ipak nisam mogao hladno proći pored njih. Stoga Te molim, dragi čitatelju, ne zamjeraj mi pretjerano, te imaj obzira prema mojem slabašnom karakteru, jer , eto, on jedno odluči, a drugo čini.
Tako sam snimio Unu u Kostajnici, obilato raširenoj tako da su se na njenim adama raskošno raširila visoka stabla, jer je, pored sunca, fine, čiste vode bilo na pretek.


Na izlazu iz Kostajnice ponovo mi se s desne strane, negdje gore pridružila željeznica. Kako sam se u međuvremenu ponovio za novi mobitel koji, za razliku od starog na sebi ima dva objektiva, uspio sam željeznički vijadukt ovaj put strpati u kadar. To mi je omogućio onaj drugi, ultra širokokutni objektiv.
U nastavku vožnje snimih staru i izgleda mi napuštenu kući tipičnu za ove krajeve.


Inče to je jutro bilo dosta svježe, a blizina vode ga je činila još svježijim. Svježina se provukla i iza popodneva zbog oblaka koje je sunce uspjelo rastjerati tek oko dva sata. Zbog toga na gornjim,a i na donjim snimcima izostaje sjena.


Zanimljivo, nije bilo daška vjetra tako da uz minimalni promet imao sam neki nadnaravni osjećaj kao da plovim u snu.
Na nekom od odmorišta na sporednoj cesti tek kad sam stao iznenadio sam se kad sam vidio ograđeni prostor s ovcama. Prema izrazima na njuškama ovaca čini mi se da je iznenađenje bilo obostrano.


Mir, tišina, navedeni izostanak prometa učinili su da mi misli odlutaju te ih je u stvarnost vratila iznenadna tabla na kojoj je pisalo "Dvor". Zar već !?
Zadovoljan činjenicom da sam došao do ovog mjesta prije očekivanja, kao i prije dvije godine popeo sam se stazom do parka u centru.
I dalje ljudi na kapaljku, i dalje zlokobno pusta, ogromna i napuštena, zgrada srednje škole.


Iz neke mješavine nostalgije i mazohizma snimio sam mjesto parka gdje sam onomad podigao šator i prenoćio.


Učinilo mi se da je drveće malo prorijeđeno, a tome zaključku je doprinijelo i tlo bez trave koje odaje da se nešto prekopavalo čupalo i sadilo.
Obilazeći park na jednoj od kuća poredanih oko njega snimio sam naziv trga, očigledno ostavštine od "one" države.


Nakon prolaska pored vijećnice, koja se isto kao i sve ostalo nije promijenila za ove dvije godine, spustio sam se u centar mjesta i produžio prema graničnom prijelazu.
Na granici sam pitao, za svaki slučaj, da li ću imati problema kad se budem vraćao u Hrvatsku ako pokažem Covid putovnicu. Negativni odgovor me umirio, te sam spokojno (opet) ušao u Bosnu. U Bosanskom Novom opet gužva, te sam nakon promjene novca u konvertibilne marke u nekom mjenjačnici oblika trafike, brzo nastavio vožnju.
Tek na izlazu iz grada sjetih se da nemam nikakvog snimka za uspomenu, te snimih barem njegovu provinciju.



Opet željeznica tik uz cestu, no nakon nekog vremena cesta je odlučila promijeniti stranu. To nije učinila "cestovnim željezničkim prijelazom" već vijaduktom. Kako sam se uz pomoć njega malo odigao od okoline, bila mi je zgodna prilika za snimiti situaciju ispred sebe.


Prošlo je dosta vremena od jutrošnjeg doručka, pa je trebalo pronaći mjesto za ručak. Dugo mi je bilo voziti do Bosanske Otoke, a opet bih volio pronaći nekakvu klupu, da ne jedem baš na zemlji ili stojeći.
Bio sam dovoljno strpljiv i uporan pa sam željeno i pronašao.
Selo Rudice smješteno je na poširokoj ravnici kraj Une. Ravnica je bila dovoljno široka da se osim ceste i samog sela nađe mjesta i za željezničku stanicu. Vozeći pored nje s desne strane prošao sam pored stanične zgrade, stao i vratio se do nje, obišao je i od strane kolosijeka uz zgradu pronašao ono što sam tražio – klupu za ručak.


Nakon ručka podmiren, sit i zadovoljan nastavio sam dalje. Još uvijek sunce je bilo zaklonjeno oblacima, te je i dalje relativno svježe. Slijedeće što sam očekivao su bili prvi veći, ozbiljniji slapovi na Uni. Zbog prošle vožnje ovim krajevima naučio sam da su ti slapovi tik ispred Bosanske Otoke. Kad sam stigao do njih, tek sam ih na brzinu snimio s ceste, jer su detaljnije obrađeni pri vožnji od prije dvije godine.


Nedaleko od tih slapova, kako već rekoh, stigao sam do Bosanske Otoke i mostom prešao na drugu stranu Une.



U centru mjesta pronašao sam manji park s klupama. Konzumirani ručak je učinio svoje pa mi se prispavalo, a za to bi mi trebala klupa. Ovdje sam je i pronašao, no oko tog malog parkića bile su prodavaonice, banka, pošta…očigledno svojevrsni centar mjesta. Zato je bilo i dosta ljudi, pa me je bilo stid sada, onako klošarski ispružiti se na klupi. Stoga sam nakon kraćeg odmora nastavio vožnju.
Nisam daleko stigao, tek na izlazu iz mjesta, gdje mi je pažnju privukla voćarnica. Kupio sam dvije krupne, sočne breskve i nakon njihovog pranja srkajući ih pojeo. Toliko su mi bile ukusne i toliko sam bio oduševljen s njima, da sam u nastavku ovog putovanja svaki dan konzumirao navedeno voće.
Par stotina metara iza Otoke pažnju mi je privukao restoran smješten u bivšu drvenu vodenicu. Inače, nerijetko sam na ovom svom putovanju Unom sretao biše mlinove na vodi čija je namjena usluge mljevenja žitarica promijenjena u ugostiteljsku uslugu. Pokraj ovoga ovdje je bilo polu improvizirano kupalište, tako da je navedena ugostiteljska usluga proširena.



Dugogodišnje iskustvo vožnje biciklom me naučilo da se dosta često dogodi paradoks očekivanja.
Dakle, na tom i tom putu jedna od zanimljivih i impresivnih stvari bit će to i to. I kad dođem do „tog i tog“ dojam mi bude mlak i blijed, bitno ispod očekivanog. S druge strane očekujući malo, ili često i ništa, impresija bude velika, ogromna, tolika čak da budem totalno zatečen njome.
Tako se događalo i na ovom putovanju.
Kroz Bosansku Krupu više puta sam prolazio biciklom, pa tako i prije dvije godine. To je bilo baš tako, prolazio. No, ovog puta sam taj grad odredio kao mjesto gdje ću završiti prvi dan putovanja i gdje ću prenoćiti. To je, nadalje, povuklo za sobom činjenicu da skrećem s glavne ceste i htio-ne-htio, upoznajem grad malo detaljnije i podrobnije.
Pri dolasku u Krupu prvi cilj mi je bio riješiti za sigurno večerašnje noćenje. Bilo je oko 3 kad sam se našao pored velikog restorana koji bi negdje gore ili iza trebao imati i sobe za ovakve kao što sam ja (kasnije će se ispostaviti da je ova velika terasa na prvom katu u stvari terasa moga apartmana).


I stvarno, mlada konobarica/recepcionerka za šankom/recepcijom nije ni saslušala moju priču o rezervaciji do kraja, već mi je pružila ključ od sobe. Iznenađen brzinom i lakoćom dolaska do tog simbola mojeg večerašnjeg boravka, mada ni sam ne znam što sam u stvari očekivao, upitah za smještaj mog vjernog dvotočkaškog suputnika. I dalje s prijaznim osmjehom na licu pokaza mi mjesto u hodniku pokraj stepenica uz dodatak „Evo tu ga ostavite! Možete ga zaključati ako hoćete, no ja vam velim da ga neće nitko dirati!“
Ostavih bicikl (i ipak ga zaključah, za svaki slučaj) pokupivši bisage i ostalu opremu, te krenuh stepenicama na prvi kat u potrazi za smještajem.
Smještaj za ovo putovanje preko interneta sam tražio tek par dana prije puta, jer nisam bio do kraja siguran da ću uopće krenuti, što zbog svojih unutarnjih dilema, što zbog meteorološke situacije ( prevelika vrućina). Tek kad sam prema prognozi uvidio da bi tjedan dana ispred tebala biti „normalna“ temperatura krenuo sam s potragom za prenoćištem. Nekad sam to uspio bez nekih većih problema, a nekad nije bio tako lako.
Tako nije bilo s ovim prvim noćenjem. Ponuda preko booking.com u samom gradu je bila mala, a potražnja velika, tako da sam jedva uspio pronaći slobodnu sobu u ovome restoranu/motelu/ili što već jest. Dobio sam ne sobu već apartman, najveći u objektu i meni je izgledao pravi predsjednički. Naravno i cijena je bila takva tako da mi je ovo prvo noćenje ujedno bilo i najskuplje, punih 50 KM (200HRK).
U toj svojoj večerašnjoj oazi imao sam dvije sobe. Prva je, snimljena iz dva suprotna kuta, izgledala ovako



Lijevo na gornjoj slici bio je izlazak na terasu koja je izgledao ovako


Druga, spavaća soba, je izgledala ovako


Meni potpuno nepotreban i suvišan luksuz, koji bih rado zamijenio s kuhinjom i posuđem u njoj radi kuhanja juhe. Međutim ovaj se apartman trudio predstaviti kao luksuz klijentele kojoj je ispod časti da sama sebi kuha juhu. Mada mi je nekako izgledalo da ga je vrijeme već pregazilo. To zaključujem po televizoru, iako veliki bio je onaj klasični, danas bi već rekli i rustikalni, s katodnom cijevi, a i na osnovu nedostatka klima uređaja. Zbog izostanka potonjeg, kad sam ušao u sobu zapuhnula me je zagušljiva toplina te sam odmah otvorio vrata terase. Nakon uzimanja najnužnijeg, novčanik, fotoaparat, mobitel, ostavio sam apartman da se prozrači i ohladi, a ja sam otišao u obilazak grada.
Prvo što me u ovom gradu privuklo je bila utvrda kraj Une.


Prema wikipediji prvi pisani tragovi o župi na području Bosanske Krupe datiraju još od 1072. god. Središte župe je tvrđava, izgrađena u XIII. stoljeću, koja je tokom srednjeg vijeka naizmjenično u vlasništvu hrvatske vlastele (Babonići, Ivaniš Korvin, Ivan Karlović, Zrinjski) i ugarskog kralja. Predvođeni pašom Mustafom Sokolovićem, 23. lipnja 1565. god. Osmanlije su osvojili grad i tvrđavu, kada je poginuo i branitelj Matija Bakić. Nakon toga Krupski grad počinje se širiti na lijevu i desnu obalu rijeke Une.
Ugledavši neke posjetitelje na njoj, odmah sam, bez dileme, krenuo u potragu puta ili staze do nje. Staza je bila točno pokraj katoličke crkve o kojoj sam već ranije prozborio koju. Ovdje je pokazujem kompletnu s okolinom, uz pomoć već navedenog ultra širokog objektiva mog mobitela.


Nakon par stotina metara strmog penjanja ušao sam u utvrdu.




Priznajem da glavni razlog posjete utvrdi nije bila njena unutrašnjost, mada sam ugodno iznenađen izostankom današnje devastacije iako je ulaz slobodan i besplatan. Glavni razlog je bio pogled s nje na okolinu.
A to je bilo, jednom riječju fantastično!
Prvo, pogledi općenito na grad i okolicu, koji zajedno čine ovaj grad bitno većim nego što sam očekivao.


Slijedi pogled na dio grada s lijeve strane Une i na most glavne prometnice kroz grad.



Moja cesta kojom ću sutra ujutro nastaviti prema Bihaću se nalazi uz Unu, negdje gore lijevo u šumi na gornjem snimku.
Blizu ove utvrde sa koje promatram grad nalazile su se, osim katoličke crkve, džamija i pravoslavna crkva.




Kao na dlanu ispod sebe sam imao stari drveni most. Obnovljen je prije 5 godina, i zajedno s starom gradskom jezgrom čini pješačku zonu grada.



S druge strane mosta se nalazio restoran/motel u kojemu je bio moj apartman. Uz pomoć zoom objektiva snimio sam "moju" terasu ispred "moga" apartmana.



Kasnije sam s te terase snimio utvrdu na kojoj sam sada, tako da ovaj gornji i ovaj donji snimak promatraju jedan drugog.


Već sam napomenuo da mi je ponuda prenoćišta, koju sam uspio ranije pronaći na internetu bila oskudna, te prve koja sam zvao (Apartmani Una) su mi rekli da su puni, ali su mi preporučili ove u kojima ću večeras spavati.
Ti "Apartmani Una" su u stvari niz drvenih nastambi sagrađenih iznad Une. Prebirući po svojoj arhivi, pronašao sam kako je nizvodno Una izgledala 1985-te godine, promatrajući je s glavnog mosta.


Prije dvije godine je Una izgledala ovako, s posebnim zumiranjem zadnjeg zdanja koji je bio u izgradnji



Da bi sada, ove 2021-ve godine to izgledalo ovako


'Ajmo u nastavku malo detaljnije o tim brvnarama iznad Une. Prvo pogled s visine, sa utvrde.


Kasnije, nakon što sam s utvrde sišao u grad, detaljnije sam obišao te drvene nastambe. Do njih se fino dođe drvenom šetnicom, a svaka kućica ima svoju drvenu okućnicu i poseban ulaz.




Tu su negdje davno bile vodenice u kojima se uz pomoć vodenog toka mljelo brašno. Sa web stranice krupljani.ba posudio sam sliku koja prikazuje kako je to nekada bilo.


Tokom vremena vodenice su se postupno zatvarale i propadale, dok se nisu sjetili da bih mogli oživjeti promjenom njihove namjene. Ovako restaurirane, prenamijenjene i dotjerane impresivno ih je samo i obići, a kamo li u njima i prespavati.
Spustio sam se do drvenog mosta te snimio ga u oba smjera. Prvo, prema restoranu/motelu, koje je ujedno i mjesto mog večerašnjeg spavanja


Malo prošetao po njemu (nekako čudno ugodno je bilo hodati po daskama) a potom snimio most prema starom centru grada.


Prvih stotinjak metara, gledajući od mosta široka ulica, u kojoj promet nije dozvoljen, pretvoreno je u terase sa suncobranima obližnjih kafića.


Gornji snimak sam snimio sutradan u rano jutro pri nastavku svog putovanja. Nigdje zorom nema gostiju na terasama kafića, pa tako ni ovdje.
Vratimo se mi u današnjicu. Dakle, nakon šetnje po daskama drvenog mosta krenuo sam prema terasama kafićaa prikazanih na gornjem snimku. Tamo je osim ljudi bilo i pasa lutalica. Već godinama Bosna je poznata po njima. Uvijek mi je bilo čudno promatrati
neobičnu simbiozu ljudi i tih četveronožnih lutalica. Kao da se i jedni i drugi "prave ludi", kao da onih drugih nema. Ako se dogodi da jedni drugima stoje na putu, tada se i jedni i drugi, blago, obzirno, kulturno čak, sklone korak-dva, te se, u miru i tišini zaobiđu. Uglavnom, sve pršti od obzira i uzajamnog suosjećanja.
Možda bi i bilo tako da povremeno ne saznam kako je, tamo negdje, pas napao čovjeka ili čak dijete. E, zbog ove prethodne rečenice ipak svaki put, pa tako i ovaj, s krajnjim oprezom prođem pored tih uspavanih četveronožaca, koji bi možda bili i lijepi sa nisu tako zapušteni.



Nakon onih terasa ulica se suzila i krenula uzbrdo.



U toj ulici bilo je dosta starih, no lijepo dotjeranih zgrada, čini mi se, iz Austrougarskog perioda.



Na kraju ovog obilaska grada vratio sam se preko drvenog mosta u potrazi za večerom. Pri prijelazu preko mosta snimio sam jednu od mnogih pataka koji su veselo uživali u kristalno čistoj vodi Une ili pored nje (ovaj epitet "kristalno čista voda Une" često ću koristiti u opisu ovog putovanja).



Uspio sam objektivom svog fotoaparata uhvatiti čamac u kojemu su ljudi koji rafting smatraju nešto pažnje i poštovanja vrijednog i zbog toga nužnog za doživjeti.


No, nije nužno biti raftijaš da bi se uživalo u vožnji čamcem. Uostalom čamac kao pojam je bitno stariji od raftinga, također kao pojma


S ovog drvenog mosta snimio sam još jedan kafić na stupcima, također prenamijenjen za to od bivše vodenice, što se zaključuje na osnovu ostataka velikog vodenog kola s lijeve strane


Napomenuo sam već ranije da u mojemu večerašnjem raskošnom apartmanu nema kuhinje, te sam stoga večerašnju večeru morao potražiti negdje vani. Nisam trebao dugo lutati gradom, tek preko puta mog apartmana bila je picerija, kao i oni apartmani egzotično smještena na trupcima iznad rijeke.
Evo ulaza u piceriju


Došavši do terase restorana, koja se na gornjem snimku vidi na kraju drvenog mosta, okrenuo sam se i snimio ulaz kroz koji sam upravo prošao.


Tu miješanu picu sam dugo, jako duko čekao. skoro sat vremena. Već sam pomalo šizio u sebi, no vrijedna, mada pomalo i zbunjena konobarica skrušeno me je (za)molila za još malo strpljenja. Pronašao sam to još malo strpljenja, mada mi nije bilo lako i konačno dočekao svoju večeru.



Oduševljen okusom prvog zalogaja, morao sam si priznati da mi se ta potraga za još malo strpljenja u potpunosti isplatila. Ovako dobru picu odavno nisam jeo! Čak su i rubni dijelovi bili mekani i ukusni.
Nakon (ipak) ugodne večere još sam malo ostao sjediti zbrajajući utiske prvog dana ove vožnje. Bio sa zadovoljan tim utiscima, a naročito neočekivano raskošnim obilaskom ovog grada. Od sada pa nadalje, Bosanska Krupa u mome je sjećanju zauzela posebno mjesto. Kada se ubuduće dogodi neka asocijacija, komentar ili tek spomen imena tog grada, za tren ću se sjećanjem munjevito vratiti u ovo poslije podne i predvečer, živo osjetivši i zvukove i mirise, a ne samo vizualne prizore ovdje oko sebe.
U suton sam se vratio u svoj apartman i legao spavati, dok se kroz prozor čula graja omladine i onih drugih koji su izašli na večernji izlazak u grad. Očigledno ovaj drveni most zajedno s onim terasama kafića u pješačkoj zoni čini neku vrst korza. Da nisam sam, da imam suputnika, možda bi i mi bacili koji đir na ovom korzu. Ovako samom, u miru spavaće sobe po glavi su mi se motale čudne stvari.
Ležao sam u krevetu u očekivanju sna osjećajući neku sitnu neizvjesnost, prigušeni strah, čak blagu tjeskobu zbog sutrašnjeg i ostalih dana ovog putovanja. Pokušavao sam se uvjeriti da je danas sve dobro prošlo, čak izvrsno, te da su sve te navedene nelagode posljedica iracionalnosti nastale zbog sveprisutnog sjećanja na debakl od prije dvije godine. Pokušavao rekoh, ali ne uspjeh u potpunosti. Zato sam odlučio ranije leći i dobro odmoriti, i duh i tijelo. Tako ću se, manje-više osjećati i na kraju slijedećih dana ovog putovanja kada ću, kao danas, ići ranije spavati.
Ukupno pređeni današnji kilometri su 68. Nije nešto za pohvaliti se, no meni su nezaboravni.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

16.11.2021. u 19:08 • 0 Komentara • Print • #

Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.

Drugi dan

Slike s drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ova burna noć, zajedno s zbunjujućim dojmom o ovom mjestu od sinoć učinili su da mi se želja za nastavkom putovanja rasplamsa, ako ni zbog čega drugog, a ono barem zbog nade da ću nešto lijepo vidjeti što će me vratiti, izvaditi iz neke melankolije, depresije čak, u kojoj, osjećam, počinjem polako padati.
Umorio me ovaj grad. Nije on kriv za to, ispričavam mu se, krivi su drugi, no kako to već bude, krivci ostaju nekažnjeni a nevini ispaštaju.
Zato sam se brzo obukao i izašao van iz šatora. Tamo me dočekalo maglovito jutro, tmurno i sumorno (barem je meni tako izgledalo).

Nakon što sam spremio stvari na bicikl spustio sam se okolnom, pravom cestom do nečega što bi trebao biti centar mjesta. Onu već ranije spomenutu želju da što prije nastavim put morao sam malčice suzbiti.
Sinoć kad sam se "tuširao" uvidio sam da su mi se ruke fest zacrvenile, a osjetio sam da je ista situacija i sa licem, Dakle, sunce me je dobrano opalilo, što nije ni čudo je sam cijeli dan na otvorenom. Primijetivši navedeno sjetio sam se da sam zaboravio ponijeti kremu za sunčanje. Eto to je bio razlog što sam petnaestak minuta u tom "centru" mjesta čekao da se lokalna trgovina otvori ne bi li u njoj našao nešto za zaštitu od sunca. Našao sam!
Dok sam čekao kad će tih 8 sati kao vrijeme otvaranja trgovine snimio sam sredinu u kojoj sam se našao.
Tu je bio autobusni kolodvor Dvor

Suprotno očekivanju u centru grada, preko puta autobusnog kolodvora, nije bila neka velebna urbana građevina već tradicionalna drvena kuća, tipična za ovaj kraj. Meni je bila simpatičnija nego neka "velebna urbana građevina".

Do graničnog prijelaza ima oko 3 km. Tu je i lagana uzbrdica od par stotina metara koju sam (ipak) prepješačio. Na kraju uzbrdice je neko selo gdje sam snimio zanimljivo rješenje za vrt.

Ova gornja slika, snimljena kilometar-dva nakon Dvora nekako ide u skladu onog što sam na wikipediji pročitao o tom mjestu:
Početkom 18. stoljeća na obali rijeke Une izgrađeno je nekoliko kuća. Bio je to začetak naselja koje se nalazilo na terasi (podovi) iznad rijeke pa stoga i dobiva naziv Podovi. Opisuje ga Ivan Drašković 1732. godine. Nakon što je car Josip II 1775. godine posjetio granicu i prespavao u Podovima, Podovi mijenjaju ime u Dvor. Ipak će se usporedo javljati oba imena još preko sto godina.
Nakon prelaska mosta, koji je ujedno i carinski prijelaz prošao sam kroz Bosanski Novi. Gužva u prometu je učinila da kroz taj grad prođem ne snimivši ništa. Tako je bilo i iza tog grada.
Cesta je bila široka, no i promet na njoj je bio znatan. Željeznica je zajedno s cestom pratila tok Une koja je bila uglavnom podalje od ceste. Ništa posebno zanimljivo pa sam vozio i vozio. A vozio sam i vozio jer mi je bio cilj doći do Bihaća te negdje u tom gradu objedovati dobre ćevape.
No oni će još pričekati.
Nakon doručka kojeg sam obavio na nekoj od usputnih benzinskih postaja iza svake krivine ispred sebe očekivao sam prve veće slapove na Uni. Sjećam ih se još od 1986-te kada sam prvi put ovuda biciklom vozio. No u tom mom sjećanju nije baš točno upisana lokacija tih slapova, pa kad sam se već počeo pribojavati da sam ih promašio, pojavili su se.
Prva slika pokazuje pogled s ceste, a drugi kad sam se kratkim i neasfaltiranim sokakom spustio do rijeke.

U gornjem lijevom kutu gornje slike nazire se betonski podzid ceste i branik na njemu

Dugo, puno, puno duže nego što sam namjeravao stajao sam kraj rijeke i njenih slapova slušajući ih i gledajući. Uvijek me nanovo fascinira kako jedna tako neživa tvar kao što je voda u ovakvim okolnostima izgleda tako živo i lepršavo. Jednako tako bio sam opčinjen bijelom pjenom vode neposredno ispod slapa, kao i njenom preobrazbom u smaragdno zelenilo nakon što se voda smiri.
A ovo je tek uvod u odnosu na ono što me još čeka putujući ovom rijekom!
Nakon beskonačnosti ipak se natjerah pokrenuti se, no ne baš mnogo. Zakrenuo sam se u desno tek toliko da mogu vidjeti restoran na adi i skelu koja služi za prijevoz preko rijeke.

Konačno sam se trgnuo i natjerao nastavak putovanja. Vrijeme na ovakvim mjestima munjevito prolazi, ma koliko mi izgledalo da sam se za trenutak zadržao.
Par stotina metara dalje naišao sam na tablu na kojoj mi mjesto Bosanska Otoka želi dobrodošlicu. Negdje oko te table Una se raširila tako da se u samom mjestu ona pretvara u poširoku bistru rijeku koja nježno i pitomo putuje svoje putovanje.
Neposredno prije nego ću stići u nešto kao centar mjesta trebam prijeći Unu uskim čeličnim mostom.

Most je uzak pa se promet odvija naizmjenično, no za pješake i u konačnici nas bicikliste, tu je pješačka staza po kojoj mogu s užitkom promatrati Unu ispod sebe dok polako vozim ne vodeći brigu o prometu.
Odmah nakon silaska s mosta skrećem u lijevo i prolazim mjestom. Ovaj plavi auto na donjoj slici upravo je prešao most.

Do Bosanske Krupe je još oko 11 km. S lijeve strane ceste je, bliže ili dalje, Una, a s desne željeznica, isto tako bliže ili dalje. Ako neko brdo dođe blizu ceste, tada je željeznica bliže cesti, i ponekad to pridošlo brdo ona savladava tunelom.

Na ulasku u grad Bosanska krupa, prije prijelaza preko Une s desne strane sam ugledao raskošnu rezidenciju u blizini željezničke pruge.

Prelaskom preko mosta koji preskače Unu, skrenuo sam lijevo sa glavne prometnice i došao do starog znanca znanog mi još od 1985-te godine – crkve Blažene djevice Marije. U stvari bolje bi bilo reći crkvica ili kapela, što se tiče njenih dimenzija. Kako mi veli web stranica klix.ba, sagrađena je u neogotičkom stilu 1910 godine.

Snimljeno 1985-te

Snimljeno 2019-te

Promatrajući gornja dva snimka brzopleto sam zaključio da se nije baš puno promijenila u prošlih 34 godine, no, nažalost nije tako. Crkva je teško stradala u prošlom ratu u Bosni. Na web stranici arhiv.stav.ba pronašao sam snimak kako je crkva prošla u ratu.

Zanimljivo mi je da je crkva obnovljena ponajviše sredstvima i donacijama većinskog muslimanskog stanovništva. Projekt obnove radio je inženjer musliman, a jedan od dva ključa crkve čuva musliman iz Bosanske Krupe (izvor klix.ba).
Sjeo sam na kameni ozid u hladu preko puta navedene crkve da malo odmorim i presložim misli. Tek je podne, nije problem preostalog vremena, trebalo bi ga biti više nego dosta za put do Bihaća. Problem je bio u meni, odnosno u umoru kojeg sam osjećao iako je cesta bila uglavnom ravna što se tiče uspona. Očigledno da umor od jučer i burna noć ostavljaju posljedice. Zbog navedenog u ugodnoj hladovini sam se zadržao bitno duže od namjeravanog.
Da se u nastavku vožnje nisam u potpunosti riješio tog umora posredno sam shvatio dok sam s pritajenom dozom rezigniranosti promatrao vesele i simpatične patke kako se igraju u kristalno bistroj vodi rijeke.

Ni sebi u potpunosti ne mogu objasniti, pa kako bih to uspio vama, zašto sam bio toliko opčinjen tim ćevapima u Bihaću, te zbog njih bio potpuno slijepac na znake koje mi je umorno tijelo davalo.
Ljepota ceste i okoliša iza Bosanske Krupe me obuzela tako da sam na navedeni umor skoro zaboravio. Često sam se zaustavljao radi snimanja prizora, a time bih usput odmorio, okrijepio tijelo, te mi se vožnja činila stvarno prekrasnom. Impresivnost te vožnje zajedno u nekakvoj simbiozi činili su simpatično krivudava cesta sa izuzetno malo prometa, izostanak uzbrdice i Una uz cestu. Dobro, gustoća zelenila uz cestu skrivala je prizor, no ipak sam pronalazio neku rupu da sagledam svu ljepotu rijeke i okoline.

Čak sam uspio pronaći mali prozor kroz lišće i snimit one koji smatraju da je rafting za njih nešto kao što je za mene bicikl.

Željeznička pruga, koja je do sada bila s druge strane Une, odlučila se meni, i cesti po kojoj vozim, pridružiti. To čini mostom. Kao meni uz inat zelenilo oko mosta je bilo posebno gusto, tako da sam se uspentrao na nasip i snimio nešto od željezničkog i željeznog mosta.

I cesti samoj uz brdo s jedne i Une s druge strane teško je bilo pronaći prostora a sada s željeznicom to je bilo još teže. Rješenje se pronašlo u tunelima za željeznicu i u čestim prebacivanjem ceste s jedne na drugu stranu željeznice.

Jedino mjesto od Bosanske Krupe do Bihaća, ne računajući Bihaćko predgrađe su Srbljani.
Tu se ovoj mojoj cesti s desne strane, preko Une spaja cesta koja vodi iz Cazina, Velike Kladuša i dalje iz Hrvatske. U stvari ova "moja" dosadašnja cesta se spaja s magistralnom koja iz navedenih mjesta vodi do Bihaća i dalje u unutrašnjost Bosne. To sam u nastavku vožnje i sam primijetio po širini ceste, koja se povećala, a i po prometu koji se također pojačao i to jako.
No, prije nego krenem tom magistralom stao sam malo na mostu preko Une da predahnem, te snimio Uni nizvodno od mosta.

Umor koji se egzotikom kanjona Une za kratko smanjio, opet se pojavio u punoj svojoj veličini. Uz umor tu je bila i glad, sada znatna koju više ni pokojim zalogajem voća nisam mogao obuzdati. Imao sam u bisagama "suhi dnevni obrok" kako se to zvalo kad sam bio u vojsci, no ako ga konzumiram onda ću pokvariti te dugo očekivane ćevape u Bihaću. Stoga sam pokušao zavarati glad keksima i mlijekom.
Pažljiviji će čitalac iz dosadašnjeg teksta primijetiti ono što sam ja tokom ove vožnje sebi uporno negirao, da bi se mogao taj red sijaset malih greškica i neugodnih okolnosti u konačnici udružiti i postati veliki, jako veliki problem.
Potisnuvši, smanjivši onu glad, nastavio sam vožnju. Do Bihaća, prema karti imam tek 12-estak kilometara te mi se činilo da bih mogao to preživjeti. No, na kraju tih tek postati će čak 12-estak kilometara.
Promet je, kao što sam bio napomenuo, bio znatan tako da me on dodatno deprimirao. Pokušao sam si to ne baš najbolje raspoloženje popraviti okolišem.
Desno, negdje dolje uz Unu na livadi smjestili su se neki kamperi. Da li je to bila samo livada ili pravi kamp, nisam saznao.

Nekih 8 km prije Bihaća na Uni se nalazi hotel Kostelski buk, a pokraj hotela istoimeni slapovi. Nije mi se dalo silaziti bliže do slapova pa sam se poslužio zoomom svog aparata da ih koliko toliko meni približi.

A onda su me njih dvoje pretekli, nježno, skoro bešumno, no nekako podcjenjivački superiorno.

Imali su kompletnu opremu na biciklima, uključujući šator i vreće za spavanje. Za trenutak su me prebacili 30 i nešto godina ranije kad sam ovako i ja sa svojom izabranicom vozio ovom prometnicom. Razgaljen ugodnim uspomenama krenuo sam ih pratiti vozeći njihovim tempom, no nisam dugo izdržao. Okrnjenog dostojanstva morao sam si priznati da su brži, jači i mlađi od mene.
Utučenog duha i umornog tijela konačno sam prošao tablu na kojemu je pisalo "Bihać". No, mukama mi još nije bio kraj. Do centra grada vozio sam ravnom beskonačno dugom ulicom s gustim prometom i skoro jednako takvim pješacima na nogostupu.
Konačno sam se nekako dovukao do mosta preko Une u centru grada. Tupo sam gledao u bistru vodu kako veselo žubori, zajedno sa razdraganim patkama na njenoj površini. Učinio mi se da me, onako zajednički, razdragano i lepršavo nastoje obodriti i razveseliti, kao, ipak sam uspio u današnjem naumu, no osim tuposti u duši i vatre u licu ništa drugo nisam osjetio. Nekog od mase prolaznika sam pitao gdje su ovdje dobri ćevapi, a on mi je rukom pokazao restoran uz samu rijeku na obali s koje sam došao do mosta. Vratio sam se, dakle, mostom te vozeći par desetaka metara glavnom ulicom, skrenuh desno i nakon par lijevo-desno dođoh do restorana.
No, prije tih famoznih ćevapa želio bih par riječi reći o nečemu što mi je palo u oko dok sam silazio s mosta.
Desno, tik uz mene, bila je pješačka staza na kojoj je bila velika gužva ljudi. Bilo nedjeljno poslijepodne, pa je, valjda, dosta svijeta izašlo u šetnju. A taj svijet je bio krajnje različit.
Bilo je tu mladih parova gdje su cure bile odjevene u ultra uske hlače i istu takvu bluzu. Pored toga što je bila uska, navedena bluza je umjesto rukava imala uske naramenice, a osim toga bila je kratka tako da se od bluze do hlača, nekih desetak centimetara vidio goli struk. E tako odjevene cure prolazile su pokraj tek par centimetara udaljenih nekoliko ženskih osoba, odjevene, odnosno pokrivene crnim platnom bukvalno od glave do pete. Tek oko očiju su imale uski procjep širine par centimetara da mogu vidjeti kuda idu.
Opet isto tako tek par centimetara od svih njih navedenih hodali su izbjeglice. Isključivo samo muškarci, u skupinama 4-5, sitni stasom, pa su mi izgledali kao naši srednjoškolci, no ovi su odreda bili tamnoputi. Kad prođem pored takve skupine zapuhne me miris koji odaje da ti ljudi, ni odjeća koju nose, već tjednima nisu vidjeli sapun i vodu. A uz sve to čulo se žuborenje kristalno čiste vode u obližnjoj rijeci dok sam prolazio pored njih.
Bosna je stvarno zemlja kontrasta!
I konačno, danas (pre)dugo očekivani ćevapi s pivom.

Toliko su bili ukusni, toliko sam bio gladan da sam pored velike naručio i još malu porciju.
Također još jedno pivo.
Nakon objeda pijuckao sam navedeno pivo promatrajući ambijent. Tik uz restoran Una je žuborila obližnjim slapom.

Kao hipnotiziran promatrao sam pjenušanje modre vode pokušavajući u glavi sklopiti neku suvislu misao. Lice mi je gorjelo od fizičkom umora a u duši mi se javljala malodušnost. Nisam mislima dopuštao šire područje tipa kako će izgledati putovanje slijedećih dana, već sam htio riješiti dilemu da li se vratiti u grad pa ga obići ili produžiti dalje do kampa koji je nekih 3-4 km od grada.
Nakon poduljeg razmišljanja odluka je pala na ovo drugo. Sjeo sam na bicikl i došao do kampa.
Koji je bio prazan.
Potpuno prazan, ni jednog šatora, kampera, čovjeka barem, ništa!
Recepcija kampa je bila na recepciji hotela preko puta, te sam , već s znacima panike u sebi, krenuo prema njoj.
Odahnuo sam kad mi je ljepotica na recepciji rekla "Da, da, kamp je otvoren, zašto ne bi bio otvoren!?", no tren potom ne zaprepastila cifra noćenja u pustom kampu - 25 KM (100 kuna)!
Bio sam previše umoran i rezigniran da bi me to trenutno sekiralo. Trenutna želja mi je bila podići šator, urediti unutrašnjost istuširati se i večerati. Nakon toga u mojim predviđanjima je sve bilo mutno i nedefinirano.
U jednako pustim sanitarijama kao što je kamp, stvarno je bilo tople vode na pretek. Ostao sam poduže ispod mlaza ugodno tople vode bitno dulje od pretpostavljenog. Iako nema neke logike, ali sam stvarno osjećao kako voda iz mog tijela izvlači umor a iz duše rezigniranost, tako da sam se šatoru vratio bitno boljeg stanja nego što sam bio na odlasku pod tuš.
Šator sam smjestio pokraj stola s klupom te tu napravio bogatu trpezu od večere.

Skuhao sam si krem juhu od gljiva koja je doživjela preobražaj u nešto najukusnije i najugodnije dok sam ju srkao. Još sam potom večeru pojačao onim što se našlo u bisagi.
Dok sam odmarao u kamp je ušao kamper. Nakon odabira mjesta zaustavio se, a iz njega su istrčala djeca te svojom cikom i grajom razbili osjećaj muka i napuštenosti koji sam imao pri ulazu u kamp. Na donjem snimku pustog kampa s desne strane se nazire kamper kako ulazi u njega.

Nakon večere i odmora prošetao sam do obližnjeg restorana idilično smještenog pored slapova. Izgleda da je nekad davno tu bio mlin, vodenica ili više njih, a sad su ono prenamijenjeni za podilaženje gostima u smislu ića i pića.

Iako glavni tok rijeke ide preko sedrenih barijera u obliku slapa, dosta od tog toka skreće u stranu stvarajući otoke na kojima su sagrađeni navedeni objekti. Tako je put do restorana išao preko drvenog mosta. U tom sam restoranu htio-ne-htio morao popiti pivo, jer je to bio uvjet za dozvoljeno snimanje.

A sada slapovi!

Prvi snimak je snimljen mobitelom a drugi fotoaparatom, kod kojeg sam sa upotrebom zooma sebi približio slapove. Položaj sunca je bio idealan pa je njegova svjetlost još više pojačala kvalitetu prizora.
Dugo sam ostao promatrati veselu igru vode zadivljen prizorom. Zaboravio sam, ili bar potisnuo u stranu sve nedaće, neugodnosti i muke pri ovoj vožnji, prizor ispred mene me u potpunosti uvjerio da vrijedi, i to višestruko, svaki djelić tih muka. Znam, čak što više potpuno sam uvjeren, da mi prizor kojeg promatram ispred sebe ne bi ni približno bio ovako dojmljiv, da sam umjesto bicikla do ovih slapova stigao udobnim automobilom. Možda ovo nekomu izgleda (previše) mazohistički, ne znam, ali znam što sada, ovog trenutka osjećam.
Kao točka na i, ili kao šlag na tortu bile su patke koje su uživale u ovom raju kristalno čiste vode. Jedna od njih mi je ponosno pozirala.


Ostao sam, rekoh već, dugo promatrajući ljepotu rijeke, bez nekog opterećenja da danas moram još to-i-to. Na kraju sam se vratio do šatora, napravio večernju toaletu i zavukao se u vreću.
Prije toga sam bacio pogled na brzinomjer mog bicikla koji me je pohvalio s danas prijeđenih 80 km. Nije baš puno, promatrajući suhu brojku, no meni su bili nekako teški.
Zaspao sam, teško, ne znam kad. Spavao sam, teško, ne znam koliko dugo, dok me groznica nije (opet) probudila.
No, za razliku od ove, ona u Dvoru bila je tek slabašna proba, mlaka predigra. Tresao sam se žestoko, na tren sam pokušavao pronaći u sjećanju da li me je ikad ovako treslo kao sada. Opet na onaj nespretni tragikomičan način sam na sebe navlačio odjeću koju sam pipajući i tresući se, pronalazio kraj sebe u bisagama. Nakon cijele vječnosti, i dalje se maksimalno tresući, obukao sam na sebe sve što sam imao, čak i kapu i rukavice. Zavukao sa se u vreću i iščekivao, nadao se konačnom prestanku groznice, osjećajući ju je teško, mučno i nepodnošljivo (kako podnositi nepodnošljivo!?).
Konačno sam se prestao tresti. Preplavio me je ugodni val olakšanja, smiraja, topline. Skoro kao zavodljiva uspavanka koju je umorno tijelo i ispaćena duša jedva dočekala da konačno padne u opuštajući san.
Međutim, to ne smijem dozvoliti, prostrujalo me je kroz glavu. Ako zaspim postat će mi vruće, počet ću se znojiti pa ću se onda zbog toga i probuditi. A nakon svlačenja i ponovnog spavanja opet će biti groznica, a tada me vlažna odjeća neće ovako zagrijati. Stoga sam se trudio ne zaspati, već sam postupno, jedan po jedan komad odjeće, skidatio sa sebe, kako mi već postaje dovoljno toplo, ali ipak ne prevruće.
No , to je bio tek konkretni, manje važan problem koji mi se motao po glavi.
Ono drugo je bilo konačno sučeljavanje s istinom o mukama, nedaćama i nepovoljnom okolnostima ovog putovanja.
Objektivno promatrajući, ova dva dana su lakši dio, tek kamilica. u odnosu što mi slijedi već sutra. Već sutra imam dosta žestoku uzbrdicu iza Ripača od barem 6-7, ako ne i više kilometara. A takvi će biti i dani iza sutra. Nadalje u Kulen Vakufu bih trebao prenoćiti u kampu koji je, isto kao i ovaj, kraj Une. A to je uzvodno, na višoj nadmorskoj visini sa bližim planinskim vrhovima nego što je ovdje u Bihaću, dakle, za očekivati je da će noći i jutra biti (još) hladnija.
A ja (vrlo vjerojatno) još umorniji!
I dok mi je u tijelu bilo sve toplije i toplije, u duši mi je bilo sve zlokobnije i zlokobnije. Postupno sam počeo priznavati sebi da ipak postoje, a potom i shvaćati svu težinu svih neugodnih sitnica i „sitnica”, koje su se događale u ova dva dana, a koje sam (pod)svjesno odbacivao. Kad sam ih konačno zaokružio u jednu cjelinu, poruka koju sam iz njih iščitavao bila mi je porazna.
Ovako dalje neće ići!
Da je samo bio problem smrzavanja u šatoru za vrijeme noćenja, nekako bih se nosio s tim.
Da sam samo bio umoran, i s time bih nekako izašao na kraj.
Da nisam sam, da sam imao suputnika pokraj sebe, nekako bi mi bilo lakše nositi se s svime ostalim.
No, ovo sve skupa bilo je previše za mene. Dugo sam se vrtio u vreći zadnjim zrncima očajne nade, koja mi se na očigled gasila, nastojao sam odgoditi spoznaju koja je već odavno lelujala u tišini šatorskog mraka, a opet sijala svojom hladnom neumoljivošću – treba odustati vratiti se kući, povijena repa i dostojanstva smrvljenog u prah sitniji od praha nježnog dječjeg pudera.
No trenutak dva nakon te spoznaje umjesto očekivane tuge i žaljenja što, eto, na korak-dva do prave stvari, odustajem, dušu mi je prepravilo olakšanje. Previše muka, problema i dilema, ma koliko neke od njih sitne bile, utukle su, uništile ona mala i malo veća zadovoljstva i oduševljenja. A trebalo je biti obratno.
Stoga s mirom u duši, kojeg u ova dva dana ne nađoh u ovolikom obimu, zaspah u očekivanju sljedećeg dana.

Povratak

Ustao sam i prije 6, nestrpljiv da ovaj neugodni dan koji još nije ni počeo, što prije privedem kraju. Ono olakšanje koje me je preplavilo nakon konačne odluke o povratku, nije dugo izdržalo pred osjećajem tuge i razočaranosti, no uspio sam ih sve skupa staviti u stranu (o njima ću razmišljati kad dođem kući), pa sam u prvi plan fizičke i mentalne preokupacije stavio praktično rješavanje povratka.
Šator i opremu sam spremio po svježoj izmaglici. Moj ciklo kompjuter (elektronički brzinomjer na biciklu) me uvjeravao da je temperatura zraka ovog jutra 13 stupnjeva, međutim ja mu nisam previše vjerovao. Možda je on malo pretjerao, a možda je moje stanje duha i tijela takvo da će mi danas i u podne biti prohladno ( dakle jedno je objektivna temperatura s drugo „feel-like” temperatura)
Nakon brzinskog doručka izašao sam na glavnu cestu i skrenuo lijevo, prema Bihaću. Nisam izdržao, ipak, te sam uputio jedan čežnjivi pogled desno prema Ripaču s dubokim uzdahom tuge u kojoj je bila mješavina razočarenja i neizvjesne nade da li ću i kada nastaviti ovo putovanje koje sada i ovdje prekidam.
No, taj trenutak je trajao kratko, imao sam važnijih i konkretnih stvari koje treba riješiti.
Dakle, nakana mi je bila vlakom ili autobusom doći do Bosanskog Novog, te biciklom nastaviti do Novske, gdje bi me s autom dočekala ona koja me je prekjučer dovezla u taj grad – moja životna suputnica. Stoga sam prošao pored autobusnog kolodvora i uputio se na željeznički. Vožnja vlakom uz cestu koju sam jučer prošao biciklom bi mi stvarno bila dobar doživljaj, te bi sigurno popravila moje sumorno raspoloženje.
Dok je u meni želja za vlakom sve više rasla, ulazeći na željeznički kolodvor pokušavao sam ju, na žalost neuspješno, obuzdati, prigušiti čak. Znao sam iz iskustva da se stvari u životu ne događaju zbog pretjerane želje za njima, već suprotno. Nakon pretjerane želje, vrlo vjerojatno slijedi razočarenje zbog njene neispunjenosti.
Tako je bilo i ovaj put. Istina, stvarno postoji vlak koji iz Bihaća vozi za Bosanski Novi, no on iz Bihaća kreće – u dva sata i trideset sedam minuta ! U jutro, ili po noći, kako već poimate. A on je jedan jedini vlak.
U prvi mah mi je razočarenje zbog neispunjenosti želje za putovanjem vlakom nadjačala zbunjenost. Nikako nisam mogao dokučiti, ma koliko se trudio, tko se vozi tim jedinim vlakom u doba koje je čudna, mistična mješavina gluhog doba noći i jutra koje još nije došlo.
Ah ništa!, slegnuo sam rezignirano ramenima, naviknut već u ova dva dana da se na mene sruči svaka moguća nevolja i neugodnost, prihvaćajući i ovu u njihovom dugom nizu, te se vratih na autobusni kolodvor.
A tamo se opet pojavi moja empirijska, dakle iskustvena spoznaja, koja se nikakvim racionalnim načinom ne može objasniti.
Svaki put kad prihvatim manje dobro rješenje Bog me nagradi s boljim!
U ovom slučaju je ono bilo u obliku autobusa koji za 20 minuta kreće. Taman dovoljno vremena za kupiti kartu, raspremiti bicikl i strpati ga u bus.
Sjeo sam s lijeve strane da mogu promatrati Unu, barem ovaj dio do Bosanske Krupe. Nenaviknut na toliku brzinu gibanja, u odnosu na bicikl, jedva sam uspijevao prepoznavati mjesta gdje sam stajao, odmarao, brisao znoj ili snimao. Misli su mi pri tome nevezano lutali kud-koja, teško spojene u nešto suvislo. Nešto najkonkretnije iz tog misaonog lutanja me probudila obavijest vozača da smo stigli u Bosansku Krupu. Brzo smo nastavili putovanje, a pri izlasku s kolodvora u Krupi uspio sam kroz prozor busa snimiti zadovoljnog psa koji je veselim koracima u ustima nosio nešto što je smatrao ukusnim zalogajem.


Nakon ulaska u Bosanski Novi s razočarenjem sam uvidio da autobus ostavlja cestu za granični prijelaz prema Dvoru, već preko brda vozi u centar grada do kolodvora. Dakle, slijedi neočekivana brdska vožnja gradom do prelaska granice.
Nakon autobusa i sređivanja bicikla i prtljage snimio sam most preko rijeke Sane kojim se vraćam u grad. Desno od mosta nekih stotinjak metara dalje bilo je ušće Sane u Unu.



Iako ni Bosna ni ovi gradovi koje sam u ova dva dana prošao tome nisu ništa krivi, prelaskom Une i ulaskom u Hrvatsku osjetio sam neko olakšanje. Možda zato što sam odmah nazvao svoju životnu suputnicu i s njom dogovorio da se predvečer, oko 6 nađemo u Novskoj „na starom mjestu” (kao da dogovaram ljubavni sastanak!).
Dvor sam ovaj put zaobišao obilaznicom, zastavši tek jednom snimivši ga ovako s udaljenosti


Dogovor o randevuu u Novskoj me nekako smirio. Osjećao sam nekakav spokoj, koji, gle čuda u prošla dva dana nisam osjećao. Ako ne sretan, barem sam bio zadovoljan da se ovaj debakl (već sam se osokolio u biranju oštrih riječi) od vožnje završi, a analizu svega toga ostavljam za dane nakon ovog.
Preskočit ću sada detalje puta i okoliša, ionako sam ih ranije opisao. Tek ću napomenuti par detalja koji su mi promakli pri prekjučerašnjoj vožnji.
Par kilometara nakon Dvora na Uni zatekao sam neki drugačiji oblik potrage za smisao i mir u životu od ovog mog. Čak što više, čini mi se da kad više ne budem mogao voziti bicikl da bih se mogao posvetiti pecanju kao obliku mira i tišine izvan ove realnosti u kojoj živimo i radimo, i u kojoj se sve više i više zbunjeno čudimo što se to događa i kuda ide ovaj svijet.


Potpuno neočekivano su se u ovom donjem toku Une koja, još malo, pa će se spojiti sa Savom, pojavili slapovi. Nije mi jasno kako ih nisam vidio prije dva dana kad sam vozio u suprotnom smjeru. Kao da su tu da mi dodaju sol na ranu, ili da se zlobno podsmjehuju na moju jutrošnju kapitulaciju.


Iako sam u prvi mah htio doći do same rijeke, kad sam primijetio biciklistu kako odmara u hladovini odustao sam. Bilo bi me stid (samog sebe) kad bi na moguće njegovo pitanje od kuda i kamo vozim, morao skrušeno i pokajnički promucati odgovor.
Već sam zaboravio u kojem mjestu me impresionirala količina drva koja se sprema za zimu. Prema njima, reklo bi se da će ona biti duga i jaka.


Nešto prije Jasenovca željeznica prelazi Savu velikim čeličnim mostom. U nedostatku boljih motiva u današnjem bicikliranju, odlučih se popeti na most i snimiti pravi Heavy Metal



Negdje kod ovog željezničkog željeznog mosta pronašao sam rupu u zelenilu i snimio cestovni most preko kojeg ću uskoro prijeći.


Otprilike na pola puta između Jasenovca i Novske cesta i željeznica malo dalje od nje prelazi preko kanala Strug. I tu sam objektivom uhvatio ribiče kako "meditiraju o smislu".



Na dogovoreno mjesto u Novskoj stigao sam 5 minuta ranije, iznenađen kako sam dobro procijenio vrijeme dolaska. Moja životna suputnica stigla je dvije minute kasnije od mene što me još više iznenadilo, kako njena procjena potrebno joj vremena za vožnju, tako i naša uzajamna sinkronizacija. Očigledno da nam oboma radi izoštreno šesto čulo naše zajednice koja traje već 32 godine.
Kući smo stigli sat i nešto kasnije.

Nakon povratka

Imao sam dovoljno vremena do slijedećeg ljeta da se odmorim, dođem sebi, proanaliziram sve bitne i manje bitne sitnice i krupnice, te u konačnici donijeti i neke zaključke. Dovoljno sam bio uporan (ili tvrdoglav?) pa sam mogućnost definitivnog odustajanja od bilo kakvih ozbiljnijih vožnji odbio. No, s druge strane, shvatio sam (ah, konačno!) da ovako više neće ići. Neke stvari treba mijenjati.
Prvo sam u svojim planovima skratio dnevnu kilometražu. Badava što srce izgara od želje kad to tijelo (više) ne može pratiti.
Što se tiče noćenja raspitujući se uokolo i prikupljajući informacije odlučih se, ovako po stare dane modernizirati, te se (po)služiti internetom, točnije Bookin.com-om. Noći bi nadalje provodio u mekanom krevetu pod tvrdim krovom, a ne suprotno kao do sada u šatoru, gdje je krevet bio tvrd a krov mekan.
Iako sam se trudio u reklamnoj kampanji potrage za suputnikom, ipak nisam uspio, te sam slijedeća putovanja i nadalje vozio sam.
Ah, što ćeš, ne može čovjek u životu imati sve.
I baš kad sam osjetio smiraj u duši zbog zadovoljavajućih zaključaka i oprezno optimistički čekao slijedeće ljeto, pojavila se ona.
Korona!
Vožnje, one na dalje, višednevno unutar Hrvatske postale su krajnje neizvjesne, a one izvan nje čista utopija.
Pa ipak, nakon duljeg lomljenja u duši i beskonačnog analiziranja pro i contra, te koronaste 2020-te ostvarih trodnevnu vožnju od Knina do Splita (vidi Knin - Split) po gore navedenim smjernicama. Tu vožnju sam doživio kao pravi melem na ranu, kao pun pogodak, kao praktičnu potvrdu teorijskih smjernica, gore navedenih.
Dakle, ipak se može!
I zato sam ovog ljeta 2021. godine ponovo krenuo na Unu.
Ovim se završava uvod, najduži valjda do sada, i počinje prava priča o Uni, jednoj i jedinoj!

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Una - Uvod i prvi dan 2019

Legenda kaže kako su stari Rimljani, ratnici koji su kroz mnoga vojevanja i osvajanja nekako ogrubjeli i izgubili smisao za lijepo, izbivši na obale rijeke Une, ostali zapanjeni ljepotom kakvu nigdje nisu sreli. Gutali su očima neviđenu smaragdno-zelenu boju vode, slapove kao iz bajke, živopisne i netaknute obale, okolne pejzaže kakvima nema ravnih.
Jedan od tih Rimljana, fasciniran prizorom, uzviknuo je "Una!" ("Jedna!" odnosno "Jedina!").
Ove gornje rečenice, preuzete sa stranice nacionalnog parka Una, aktualne su i dan-danas, barem što se mene tiče.
Prvi put sam je vidio još u dječačkoj dobi, za vrijeme osnovne škole kad sam imao sreću vlakom putovati Unskom prugom prema Splitu. U to doba se nije često putovalo, a kada jest mojoj sreći kraja nije bilo. Da li je tomu razlog što mi je otac bio željezničar, ili ne, ne znam, no u mome djetinjstvu je putovanje vlakom smješteno u onaj pretinac na čijem poklopcu piše "Ono naj u životu", dakle najljepše, najuzbudljivije, najimpresivnije, naj..., ono što svojom neizbrisivošću i jasnoćom sjećanja ostaje svježe i dan-danas u ovim mojim poznim godinama. U tolikoj mjeri da mi još uvijek srce posebno zatitra i duša zatreperi pri penjanju u vagon vlaka, koji samo što nije krenuo. Nije važno kamo, samo da krene!
Ne znam kako je kod drugih (a radoznalost me vuče pa bi volio saznati) no meni su u djetinjstvu pojmovi o svijetu oko mene bili magloviti i zbunjujući, a neki opet izazivali u meni toliki stupanj ushićenosti i oduševljenja da je sve to iz mene kipjelo kao iz proključalog lonca. Nailazeći na hladnu ravnodušnost starijih oko mene do te mjere da mi je njihova tupost bila zapanjujuća, a tren poslije i razočaravajuća, počeo sam postupno i polako shvaćati da nije pametno sve pričati što mi je na duši. Jasno, to je značilo zatvaranje u svoj svijet, te sam oprezno, postupno i polako pokuša(va)o pronaći "srodnu dušu" koja mi je svojim pogledom i izrazom lica dala do znanja da je prijemljiva za izljeve oduševljenja koje tako teško suzbijam. Nisam ih mnogo pronašao, ali ipak dovoljno da mi svojim suosjećanjem daju dojam smislenosti i ispunjenosti, a ujedno i ohrabrenosti da nastavim čuvati to dijete u sebi.
Neke slike koje sam u tom svom djetinjstvu doživio, makar trajale tek tren, ostale su nekako duboko zabilježene u memorijskim jedinicama mojega mozga. Jedna od njih je i pogled na Štrbački buk iz vlaka, pogled koji je trajao bukvalno tek sekundu, toliko je zelenilo uz prugu dozvolilo očima da gledaju prizor. Pa ipak, i ta sekunda je bila dovoljna, ostalo je u suradnji s mojom dušom, dječačkim oduševljenjem i mladalačkom nesputanošću učinio moj mozak neizbrisivo ugraviravši tu sliku u memoriju.
Tokom dugih niz godina povremeno je ta slika izlazila "na svjetlo dana", pokušavajući pronaći praktične, ovozemaljske načine da se taj famozni buk posjeti. Na žalost moju, razloga o nemogućnosti tog ostvarenje stalno je bio bitno više, nego konkretnih načina da se krene na put.
Ljepotu te slike o Štrbačkom buku su dodatno pojačavale vožnje biciklom uz Unu ostvarene više puta, no sve su bile nizvodno od Bihaća. One su mi samo razbuktavali tinjanje želje, jer je Una i nizvodno od navedenog grada izgledala "Jedna i Jedina", a kako onda tek izgleda u gornjem svom toku!?
"Ništa se nije promijenilo, osim mog stava.
I zato se sve promijenilo!"
Drugačije rečeno, čovjek sam sebi u svojoj glavi stavlja ograde i njih se grčevito drži, a opet s čežnjom gleda van. Promjena mog stava, bitnog za ovu priču dogodila se, čini mi se 2008-me (ili možda 2009-te?, ma uglavnom tu negdje!) kada mi je jedan poznanik, inače strastveni ribič pričao o Martin Brodu. Njih trojica, četvorica znali su se strpati u auto te petkom poslije podne odvesti do tog mjesta gdje bi došli u rano subotnje jutro. Slijedila je uživancija pecanja na Uni do nedjelje poslije podne, a potom autom nazad kući. Sa onom emotivnom uzbuđenošću i iskrenim povjerenjem koje se pojavi kada se priča sa "srodnom dušom", pričao mi je o ljepotama tih sedrenih barijera, slapova i vodopada preko njih. Valjda je primijetio u kojoj su mjeri moje oči bile raširene a usta otvorena u želji upijanja svake njegove riječi, pa je na kraju dodao da bih trebao tamo svakako otići, sigurno bi mi se dopalo.
I tako je sjeme nemira posađeno u mojoj duši!
U početku je više bio u obliku maštanja, „kako bi bilo lijepo kada bi“, da bi postupno sve više i više prelazilo s ovu stranu realnosti. Ipak, dolaskom ljeta neka konkretna razmišljanja o kretanju na stvarno putovanje odgađana su s pregršt opravdanja za to. Neću sada nabrajati koja su to opravdanja, bilo bi to samo jalovo korištenje moga truda pri pisanju, a i vašeg pri čitanju.
Možda pomalo čudno zvuči ali godine koje nosim na svojim plećima su me pokrenule iz tog jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno.
Dolaskom te famozne šezdesete počeo sam realnije i konkretnije razmišljati o konačnosti svog života. Nije to bila spoznaja o smrti koje samo što me nije pokosila, nikako! Sve do tog broja bio sam razmišljanja „Ima vremena!", „Što ne učinim ovog ljeta, učinit ću slijedećeg!“ "Polako, bez žurbe!", no ušavši u sedmu deceniju svog življenja shvatio sam da nije baš mudro odgađati.
I do sada sam uočio da mi se kilometri dnevnih vožnji polako ali nezaustavljivo smanjuju. Prije mi je trajanje dana bio ograničavajući faktor, a sad su mi to postali pređeni kilometri. Prije sam u danu prelazio i preko 150 km, a sad mi je prijeđena stotka bila uspjeh pažnje i poštovanja vrijedan.
Tako sam nakon poduže kontemplacije zaključio da imam dvije opcije. Ili ću uzeti fleksericu, sasjeći bicikl, te u sigurnosti i ugodnosti doma svoga mirno i spokojno proživljavati svoje (pred)staračke dane, ili ću se maniti jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno, uzeti bicikl i konačno krenuti u ostvarivanje tih želja, planova i nastojanja.
Odlučio sam ovo drugo! (za ono prvo biće kasnije vremena)
Početkom te 2019, negdje u vrijeme kad sam ušao u prvu godinu te svoje sedme decenije, preko on-line kupnje nabavio sam si mali šator. Iako je deklariran za dvije osobe, ja sam ga smatrao za samce jer na njegovoj tlocrtnoj površini od 120x190 cm taman stanem polegnuti sebe, a kraj sebe bisage, korpe i ostalo što preko dana vozim na biciklu.
Da sam ustrajan u svojoj odlučnosti i dosljednosti pokazao sam tog ljeta 2019-te kada sam se odvezao po otoku Hvaru (vidi "Otok Hvar- drugi pokušaj").
Dugo mi je trebalo da shvatim zamku u koju padaju slični meni i mojemu dobu, a to je da je srce (pretjerano) jače od pameti. Zbog toga od te vožnje do i po otoku Hvaru nisam naučio ono bitno - ne pretjerivati!
Iako sam prvobitno planirao voziti 3 dana, dolaskom u Stari Grad na Hvaru u, praktično, večernjim satima, imajući iza sebe tog dana preko 90 dosta teških i zahtjevnih kilometara, te sam večeri, tren prije sna shvatio da je sve to previše, te da odustajem od planirane vožnje u grad Hvar sutradan.
No, dolaskom kući i odmaranjem, nakon već par dana, kao da se u tom Starom Gradu ništa sudbonosno nije dogodilo (a jest!), nastavio sam s praktičnim pripremama za vožnju Unom.
I tako nakon skoro mjesec i pol dana od vožnje po otoku Hvaru krenuo sam prema Uni. Tih skoro mjesec i pol su dobrano potisnuli neugodnu, mada izuzetno bitnu poruku koju mi je ostavio onaj večernji dolazak u Stari Grad, pa sam u grudima osjećao jedino ushit i zadovoljstvo konačnog kretanja na put.
Prije konkretne priče osjećam za potrebu napomenuti još nešto što u zadnjih par priča napominjem, pa molim onih 5-6 mojih vjernih čitalaca za oprost što se, eto ponavljam.
Sve što mi je bilo zanimljivo snimao sam sa dva tehnička pomagala. Prvo je već dugogodišnji moj pratilac – fotoaparat Olympus C750, još uvijek meni zanimljiv prvenstveno zbog 10X optičkog zooma. Drugi je „pametni“ mobitel Samsung A7, čija je zanimljivost u obliku dva objektiva, od kojih je drugi male žarišne duljine, dakle ultraširoki, pogodan za snimanje u uskim gradskim ulicama.
Slike fotoaparata ćete prepoznati po formatu 4:3 što prikazujem na slici ispod

Dok mobitel radi slike formata 16:9, što prikazujem na slici ispod

Eto nek' se zna, ako je nekomu i to bitno.

Prvi dan

Slike s prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Moja najljepša, najdraža... itd životna suputnica me je tog jutra autom dovezla do Novske, čime mi je uštedjela dan vožnje, vožnje koju ionako u svojim jednodnevnim turama oko mog grada više puta odvezem u sezoni.

Na gornjem snimku se vidi slijedeće: u zadnjim bisagama mi je roba i vreća za spavanje a na njima šator (zeleno), karimat ili podloga na kojoj ću spavati u šatoru (crno) i etui sa PET bocom od litre i pol (plavo). Ova boca će služiti za običnu vodu potrebnu za umivanje ili čak polijevanje glave (kose) u slučaju ekstremne vrućine. U sredini bicikla su mi termosice od pola litre i od litre, za hladne napitke, a iznad njih mala torbica (crno) za novčanik, naočale, i ostale sitnice. U prednjim bisaga mi je kuhalo, posuđe, pribor za jelo i ono što u zadnje bisage nije stalo. I na kraju, u prednjoj košari mi je fotoaparat, mali ručnik za brisanje znoja, kabanica(na dnu), a sa strane je na korpi etui sa mobitelom. Nisam bicikl s opremom na slici stavljao na vagu, ali sam pri vožnji osjetio da ima zavidan broj kilograma. Dok je cesta vodoravna još i nekako vozim, mada ne brzo, no čim naiđe i minimalna uzbrdica, slijedi višestruko šaltanje u niži prijenos i bitno povećanje moga disanja i rada srca.
Ne mogu poreći samom sebi da nisam toga bio svjestan kad sam planirao količinu prtljage, no želja za putovanjem i (pretjerani) optimizam je potiskivao tu spoznaju.
U centru Novske skrenuo sam desno, prema jugu, prešao željezničku prugu Novska - Zagreb i provukao se ispod podužeg vijadukta autoceste.

Pri prelasku novim mostom preko kanala Strug uputio sam sjetni pogled prema starom mostu, porušenom u prošlom ratu, sjetivši se kako sam davne 1985 godine biciklom prešao preko njega. Eh, da mi se ponovo vratiti u tu godinu! Ne bih bitno ništa promijenio, ali bi ponovo, sa pojačanim guštom, proživljavao lijepe trenutke u svom životu.

Daleko ispred Jasenovca, u mome smjeru, naišao sam na dugačku kolonu auta, očigledno čekaju na granici za ulaz u Bosnu. Naime, odmah iza Jasenovca cesta prelazi mostom Savu te ravno produživši nakon granične postaje prelazi i Unu. U tom malom prostoru između ta dva mosta, a tik ispred granične postaje, trebao bih skrenuti desno lokalnom cestom prema Hrvatskoj Dubici. Stoga sam za trenutak zbunjeno zastao, a potom hrabro krenuo obilaziti kolonu.

Da kolona već duže vrijeme miruje kazuje mi činjenica da su neki izašli iz svog auta i dokono promatraju okolinu u želji da se ovo čekanje koje traje već podugo, konačno završi. Iako sam sa zebnjom to očekivao, nitko iz ili pokraj tih automobila nije se bunio što tako bezobzirno obilazim kolonu. Samo mi je jedan, pola u šali a pola u očajanju ponudio da svoj bicikl mijenjam za njegov auto.
Skrenuvši, dakle desno između ta dva mosta, a ispred granične postaje, spustio sam se u usnulo selo Uštica u kojemu me je razdragano pozdravio jedan veseli pas željan društva

Nakon Uštice cestu s lijeve strane prati Una, nekad tik do nje, a nekad na udaljenosti od stotinjak i više metara. Još nema nikakve uzbrdice, tako da uživam u jutarnjoj vožnji po vodoravnoj cesti.
I onda se sjetim!
Zaboravio sam lanac sa lokotom za zaključavanje bicikla!
Eto ti ga sad!
Nakon smirivanja nečega što je mješavina zabrinutosti, ogorčenosti i samoprijekora, odlučim u Dubici prijeći na Bosansku stranu tamo potražiti pijacu i na njoj kupiti nešto za zaključavanje bicikla.
Odmah po ulasku u Bosansku, odnosno kako se sada zove, Kozarsku Dubicu pronađoh banku radi transakcije mojih financijskih sredstava u konvertibilne marke, kako se zvanično naziva valuta države Bosne i Hercegovine. Raspitavši se za navedenu pijacu saznah da do nje trebam proći cijeli grad, nekih 4-5 km.
Inače sam se iznenadio da je s Bosanske strane Dubica pravi grad, dok je s Hrvatske strane tek manje, usnulo selo.


Zujajući ulicama grada i pitajući prolaznike konačno pronađoh tu pijacu i kupih tu sajlu-lokot. Razvukla mi se ta potraga za pijacom i osjetih blagu nervozu zbog gubitka vremena. Stoga
sam se odmah dao u potragu za izlazom iz grada.
Smirivši nekako navedenu nervozu odlučio sam do Kostajnice voziti s Bosanske strane Une, čisto iz radoznalosti, jer sam onom Hrvatskom stranom vozio prije dvije godine (vidi K potomstvu u metropolu 2017). To znači da u povratku s te famozne pijace nisam kroz grad išao istim ulicama, te sam se dosta iznenadio kad sam naletio na – gradsku vijećnicu.

Izlaskom iz grada, koji mi je, već rekoh, bio neočekivano velik, ravna cesta me vodila zelenilom. Bilo je tu i nekih usputnih sela, a jedno od njih me je pozvalo na - rakiju. Kako ništa jače od piva uglavnom ne konzumiram, poziv sam zabilježio fotoaparatom, te nastavio vožnju.


Dolaskom do kostajnice (one Bosanske) ipak sam odlučio prebaciti se na Hrvatsku stranu i njome prema Dvoru. Razlog tomu je bio baš Dvor, jer ako bi nastavio Bosanskom stranom stigao bi do Bosanskog Novog a Dvor promatrao izdaljega, preko Une.
Dakle, opet mostom preko Une. Na mostu opet gužva od auta koji čekaju na ulazak u Bosnu. Tek sam prije dvije godine, vozeći ovuda, saznao da ovdje u Kostajnici granicu ne čini rijeka Una, već je ona stotinjak metara pomaknuta u Bosnu, tako da je stari grad ostao u Hrvatskoj.

Kad sam došao na polovinu mosta okrenu sam se lijevo i snimio Unu koja već ovdje pokazuje da će vožnja uz nju biti zanimljiva i nadasve interesantna.

Tik uz desnu obalu Une smješten je stari grad.


Na web stranici grada Hrvatska Kostajnica pronašao sam da je stari grad Zrinski utvrda koja je nastala najvjerojatnije u 13. stoljeću oko koje se kasnije zbog lakše obrane razvilo i kostajničko naselje. Značajnu je ulogu odigrao u ratovima s Turcima, a najpoznatiji vladari bili su mu obitelj Zrinski.
Ravno preko mosta smještena je crkva sv. Antuna Padovanskog.

Na navedenoj web stranici grada Kostajnice piše da je crkva građena od 1729. do 1746. godine, a zvonik je dovršen 1799. godine. Zajedno sa vrijednim inventarom koji se nalazio u crkvi, ovaj samostanski kompleks bio je jedan od najvrednijih sakralnih kompleksa sjeverozapadne Hrvatske. Crkva i samostan srušeni su u siječnju 1992. godine za vrijeme srpske okupacije. 1996.- 2001. traje obnova zahvaljujući izuzetnom zalaganju i ulaganju Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda kao i Ministarstva kulture, te patera Antuna Hajmilera.
Napominjem da sam gornje informacije sa interneta o starom gradu i crkvi posudio od samog sebe sa svog bloga iz putopisa "K potomstvu u metropolu 2017". Eto da se zna da nisam kradljivac, pa makar, je li, od samog sebe.
Kao ljubitelju bicikla bilo mi je drago vidjeti da slične simpatije gaji i grad Hrvatska Kostajnica.
Kraj njihovog parkirao sam svoj, pa snimio zanimljivi duet.

Bilo je skoro dva sata kad sam shvatio da sam gladan i da je vrijeme ručku. U obližnjoj pekarnici sam kupio burek i neke štrudle od jabuke i višnje ta u susjednoj trgovini jogurt, a potom u isto tako obližnjem parku našao klupu u debeloj hladovini, te krenuo s objedom.
Današnji cilj bio mi je bio Dvor, do kojeg ima oko 35 km. Dakle, trebao bih doći bitno prije mraka, pa se ne bih trebao posebno sekirati.
Međutim , nije bilo baš tako!
Euforija o realizaciji dugo priželjkivanog putovanja još je bila dovoljno snažna, čak i previše jer svjesni dio moga razmišljanja nije dozvolilo pristup nekih sitnica koje to možda nisu bile.
Osjećao sam se dosta umorenim, čak zbunjujuće i previše, obzirom da sam do sada imao praktično ravnu cestu, što se uspona tiče. Pa ni kilometraža nije bila neka pretjerana. Uz to i napunjeni želudac je doprinjeo tom osjećaju neke mješavine između zbunjenosti, pasivnosti i zabrinutosti, na što mi je tijelo odgovorilo - pospanošću. Odmah sam prihvatio prijedlog te u hladovini u kojoj sam ručao "bacio sam oko" nekih dvadesetak minuta.

Ne moram ni napominjati da sam se probudio kao drugi čovjek, bitno boljeg raspoloženja i nestrpljivosti za nastavkom putovanja.
Glavna me cesta vodila "negdje gore" gdje bih na raskrižju trebao skrenuti desno te spustom se spustiti do Une, gdje sam i sad. Ne želeći bespotrebno trošiti svoju energiju na to gore-dolikanje krenuo sam uz Unu uskom lokalnom ulicom koja je, nekih stotinjak metara prije nego što bih izašao na glavnu, izgubila asfaltnu podlogu.

Lijepo se vidi posebna vrst "montažnog" nasipa na koji svjedoči o burnim zbivanjima kada vodostaj Une ode nebu pod oblake.

Brzo sam izašao na glavnu cestu, ne posebno zabrinut vožnjom po (kratkom) makadamu sretan što sam izbjegao nepotrebnu uzbrdicu.
Nakon što sam napustio i posljednje kuće Kostajnice vozio sam uz padinu brda s desne strane znajući da je gore negdje željeznica koja se postepeno spušta prema Uni. Na mjestima gdje su lokalni potoci u tom brdu izdubli sebi vodotok na svom putu prema Uni (ovdje se sve vrti oko te rijeke) željeznica je morala prebroditi te vodotoke mostovima.


Dakle, s desne strane, osim ovih par vijadukata, ništa zanimljivo stoga sam pri okretanju pedala pogled okrenuo na suprotnu stranu. Tamo mi se pružao pogled na dolinu Une i na brda preko nje. Između tih brda i rijeke pružala se cesta koja je paralelno s mojom pratila Unu. Cestu nisam vidio ali red kuća upućuje na njeno postojanje.

Još od samog izlaska iz Kostajnice, u početku pomalo, a potom sve više i više nailazile su uzbrdice, a potom iza njih i nizbrdice. Nakon što sam se popeo na jednu od tih uzbrdica snimio sam pogled na situaciju ispred mene.

I one najduže uzbrdice nisu bile dulje od par stotina metara, ali su me zato dobrano zadihale.
Iako sam znao da je od Kostajnice do Dvora bitno više kilometara nego od Dubice do Kostajnice moja je podsvijest nekako bila drugačijeg stava. Zato sam stalno pred nailaskom nekog od reda sela koji su na putu hvatao sebe kako očekujem da će na tabli mjesta pisati Dvor. Jednako tako slijedilo je razočarenje kad se to nije obistinilo. Tren poslije je slijedio buran dijalog u meni u kojemu je svjesni ja onom nesvjesnom pokušavao objasniti neke stvari. Da to uzalud čini vidjelo se već nailaskom slijedećeg sela, odnosno table s njegovim imenom kada se ovo navedeno ponavljalo.
Nakon višestrukog i upornog objašnjavanja onog prvog i tvrdoglavog odbijanja tih objašnjenja onog drugog stvarno me je na kraju pozdravila tabla s natpisom Dvor.
Na raskrižju na kojeg sam naišao izabrao sam ravnu opciju za ulazak u samo mjesto, dok je ona lijeva vodila na zaobilaznicu.

Nakon što sam snimio gornji snimak nisam nastavio voziti. Pažnju mi je privukla građevina na obronku brda s desne strane.

Web stranica sites.google.com/site/opcinadvor18/ mi je pomogla da saznam da se radi o građevini sagrađenoj nakon prvog svjetskog rata koja je sve do 1929 godine bila prosvjetni dom Petra Mrkonjića, a od 1929 godine osnovna škola. Evo kako je ona prikazana na navedenoj stranici

Lijevo od nje bila je neka staza s pokojim stepenicama koja je vodila "tamo gore". Kroz drveće sam naslućivao toranj crkve, te sam, kasnije se pokazalo, ispravno pretpostavio da bi to moglo biti nešto kao centar mjesta ili barem slično tomu.
Zadihano gurajući, a bome preko stepenica i noseći bicikl (srećom nije ih bio mnogo, po dvije-tri) našao sam se na ulazu na poveći vodoravni plato. Ulaz, da ga tako nazovem, bio je širine normalne ceste (čak je i asfaltiran). S desne strane bila je pravoslavna crkva a s lijeve strane bila je zgrada srednje škole.
Prvo o školi.
Jednom riječju, onako polupanih prozora, napuštena izgledala mi je jezivo.


O jezivosti, ću kasnije, a sada da prozborim malo o građevini preko puta te srednje škole - pravoslavnoj crkvi.
Bilo je nešto iza šest kad sam se našao na ovom platou. Bio sam zadovoljan, jer mi preostaje dosta dana za odmoriti se i večerati i u konačnici, riješiti problem noćenja.
Dosta, mada ne i pretjerano, sunce me je pratilo na današnjem putovanju, pa još i one kratke, ali podmukle uzbrdice učinile su da sam se dosta znojio. Pa plus još i prašina, pa stoga nije ni čudo da mi se pojavila želja za jednim tuširanjem ili barem pranjem. Pomirio sam se s tim da od tuširanja danas nema ništa, pa bih bio fest zadovoljan jednom običnom česmom, iliti pipom.
A gdje ju pronaći.
Prebirući navedeno u svojoj glavi promatrao sam okolinu u koju sam se našao.
Ova cesta lijevo od mog bicikla na donjem snimku je u stvari neka vrsta šetnice koja prolazi sredinom parka čiji dio se vidi na lijevoj strani slike. Park je veličine, recimo, nogometnog igrališta, a oko njega su razno razne građevine.

Jedna od njih se vidi na gornjem snimku - već spomenuta pravoslavna crkva.

To je crkva sv. Georgija sagrađena sredinom 19-tog stoljeća. No, meni je ovaj put bila zanimljiva zato što je ispred nje bila - česma. Naime, ispred crkve bio je kamenom lijepo ozidan ...nešto, ne znam kako bi ga nazvao, no u tom ozidu je bila i česma sa pravom, pravcatom tekućom vodom.


Lijevo od česme je natpis na ćirilici: "U slavu Gospodu ljeta gospodnjeg 2011 porodica Repak Slobodana"
Pa svaka čast tom Slobodanu meni će njegova česma zauvijek ostati u ugodnoj uspomeni.
Skinuo sam se u kratke hlače te se sa sapunom i vodom fino oprao.
Koji osjećaj! Kao da sam s leđa skinuo 10 kg nepotrebnog tereta.
Nakon "tuširanja" slijedila je večera. Na klupi uz onu šetnicu instalirao sam kuhalo i skuhao krem juhu od gljiva.

Pored juhe još sam nešto prizalogajio, da ne velim čalabrcnuo, a zatim oprao suđe, kao pravi uredni domaćin.
A sad je trebalo riješiti problem noćenja.
Sjeo sam na klupu promatrao okolinu razmišljajući što sad.
Sad, dok pišem ove redove saznajem uz pomoć wikipedije da je od sredine 19-tog stoljeća općina Dvor najviše stanovnika imala 1937 godine, njih čak 26.539, da bi taj broj 2011 godine spao na 5.570 (!!!).
Pročitavši navedeno neke su mi se stvari razjasnile.
Dakle, sve je krenulo sa onom zgradom srednje škole. Njena veličina, ogromnost, veli mi da je u ovom mjestu nekad bilo jako mnogo srednjoškolaca. A ako je bilo jako mnogo srednjoškolaca onda je bilo i više od toga ljudi sviju uzrasta. No njena avetinjska pustoš, zanemarenost, ostavljenost sa strane svih ljudskih tokova da jednostavno nestane upućivala je moju logiku koja zbunjeno pokušava sastaviti nešto od ovih krhotina koje vidi i osjeća, da je tako i s ljudima u ovom mjestu.
Na žalost, logika ponekad zna biti bezobzirna i neumoljiva, naročito kada pretekne neke obzire koje gajimo u duši.
Bilo je ljudi, nije da ih nije blio. No ovim parkom rijetko kad prođe netko. Ili je sam, pa užurbano korača prema svom cilju (češće) ili je njih dvoje-troje koji iz ovog osunčanog ljetnog predvečerja laganom šetnjom nastoje upiti nešto što će im za koji sat san činiti ugodnijim i prijatnijim (rjeđe).
Veći dio vremena, bitno veći, uglavnom sam bio sam.
Iznenada, potpuno neočekivano, preplavio me je osjećaj usamljenosti.
Ne znam da li me ikad, pri vožnji biciklom tako nešto preplavilo kao ovo ovdje u ovom gradu.
Jedno je biti negdje daleko od grada, gdje nema ni ljudi ni njihovih građevina, ili na nekom prijevoju, bilo šumovitom ili ne. Tamo budem sam ali nikako usamljen. No, ovdje u ovom gradu kojeg još malo pa više neće ni biti, tjeskoba napuštenosti i ostavljenosti koja leluja u zraku je, valjda i mene zahvatila. Osjećao sam se (skoro) kao Pale sam na svijetu.
Brže, bolje sam se stresao od tih tjeskobnih misli, te ih pokušao potisnuti barem, a ko ne u potpunosti savladati, razmišljanjem o "konkretnim tehničkim problemima".
Gdje prenoćiti!?
Sjeo sam na bicikl te napravio krug oko ovog šumovitog parka u nadi da ću pored neke od kuća pronaći par kvadrata ravne travnate površine i domaćina koji će, nakon moje skromne i ponizne zamolbe, dozvoliti mi da podignem šator i u njemu utonem u san.
Kuća je bilo, no komadića ravne livade manje, a domaćina nikako.
U tom obilasku došao sam i do centra od centra mjesta/grada - vijećnice.

Za razliku od većine, ova je građevina bila uredno dotjerana no kao i ostale - bez ljudi.
Vratio sam se do klupe od koje sam krenuo u ovaj obilazak bez obavljena posla.
Zujajući pogledom oko sebe ne očekujući ništa posebno za vidjeti pade mi na pamet rješenje problema noćenja.
Noćit ću u ovome parku!
Nisam baš pretjerani avanturista, nikad do sada nisam sam u šatoru prespavao "na divlje"!
No,valjda je ona tjeskoba devastiranog i napuštenog mjesta u kome taj minimum ljudi pojačava taj dojam umjesto da ga smanjuje (valjda radi toga što ih je premalo za ovako veliko mjesto ili grad) opasno prijetila da kod mene pređe očajanje, pa mi je bila potrebna neka gesta, revolt čak, kojom ću reći gradu da nije mrtav, da ima još ljudi kojima izgleda zanimljiv, samo da malo živne, pa će biti još zanimljiviji. I eto moja djetinjasta gesta noćenja u njegovom parku, mada jaka koliko i čvrstoća mjehurića od sapunice, pobuditi će ga, potaknuti da vidi slabo i udaljeno, ali ipak postojano svjetlo na kraju tunela.
Podalje od široke staze koja ide sredinom parka, negdje preko puta crkve, ispred koje sam obavio "tuširanje", u šumi parka sam izabrao mjesto za moj noćašnji (da li?) miran san.

Tek sutradan ujutro, pred sami odlazak, sjetio sam se da bi bilo dobro snimiti i šator u kojem sam proveo noć što je prošla.

Nakon što sam obavio "večernji toaletu" učinio sa jedan autoportret prije "gašenja svjetla"

Eto tako se završio prvi dan ovog putovanja u kojemu sam prešao 84 km. Razmišljajući što se sve događalo u tim kilometrima pokušavao sam zaspati.
Iako sam vizualno bio odvojen od okoline "zidovi" šatora su bili pretanki da bi mi spriječili prodor zvuka, tako da sam, čini mi se čuo svakog prolaznika koji je te noći prolazio usnulim parkom. Barem mi se tako činilo dok nisam zaspao.
San mi je bio nemiran i često prekidan. Uglavnom je moje meškoljenje i uzaludno pronalaženje udobnijeg položaja bio uzrokom tih prekida, no kod dva slučaja to nije bio tako.
Probudio me je razgovor grupe očito mlađih ljudi, a potpuno razbudio komentar jednog od njih koji reče:
- Vidi bicikl i šator pored njega! Pa koja je budala OVDJE podigla šator!?
- 'Ajmo mu uzeti bicikl!, reče drugi.
- !!!!!! (ja)
- Bolje nemoj! Može izaći van s mitraljezom i sve nas pokositi!
Eto, od rata je prošlo četvrt stoljeća, no u glavama ovih mladića kao da je to bilo jučer. A lako moguće da su rođeni nakon rata.
Slijedećeg trenutka moj šator i bicikl pokraj njega kod njih bili su zamijenjeni nekom drugom temom. Razgovor o njoj postupno se utišavao, što sam s olakšanjem zaključio da se dečki udaljavaju.
Ne znam kad sam (ponovo) zaspao ni koliko je dugo to trajalo, no osjetio sam neku neugodnu, čak i zlokobnu nelagodu, kao nagovještaj, najavu nečeg većeg i bitnog. Tren poslije kao bujica preko tijela preplavila me - groznica. Jasno, da sam se odmah probudio i onako tresući se od glave do pete pokušavao s traljavim uspjehom, onako u mraku, na sebe navući nešto dugih rukava i dugih nogavica. Iako mi nije ni najmanje bilo do smijeha, u nekom kutu svijesti pojavi se misao kako bi bilo zanimljivo kamerom snimiti ovo moje traljavo oblačenje dok mi tijelo drhturi kao list na vjetru, pa kasnije umirati od smijeha gledajući to.
Nakon, čini mi se, cijele vječnosti, kako-tako odjeven ponovo sam se zavukao u vreću i očajno priželjkujući čekao da groznica prestane.
Na moje iznenađenje, koje kazuje da nisam imao puno vjere u svoju želju, groznica nestade i tijelo mi se umiri. Čak što više, osjetih kako ugoda topline polako mili kroz njega.
Konačno smiren i utopljen osjetih kako me ugodni i opuštajući san počeo osvajati.
Tren poslije otvorio sam oči. Obrisi unutrašnjosti šatora koje sam tada vidio rekli su mi da je svanulo. Očigledno da je taj tren malo dulje trajao, a posustalo tijelo i umorni duh su si dali oduška u dubokom, jako dubokom snu.
Usput, napomena o vreći za spavanje. Kod kuće ih imam čak tri. Jedna je ultra tanka, uglavnom za noćenja na obalama Jadrana preko žarkog ljeta. Druga je podebela, jako topla, ali teška i velika, toliko velika da bi mi zauzela cijelu jednu bisagu. Odlučio sam se, dakle, za onu treću, negdje između prve dvije što se tiče debljine i težine, svjesno odlučivši da ću, u slučaju hladnoće, problem riješavati dodatnom odjećom.
Tako je to teoretski izgledalo lako i jednostavno. No praktično nije bio baš tako, što se iz gornjeg opisa i vidi.
Kako već veli poslovica, teoretski ne postoji razlika između teorije i prakse, no praktično ona je ogromna.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv