Marketing
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.
Drugi dan
Slike s drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Ova burna noć, zajedno s zbunjujućim dojmom o ovom mjestu od sinoć učinili su da mi se želja za nastavkom putovanja rasplamsa, ako ni zbog čega drugog, a ono barem zbog nade da ću nešto lijepo vidjeti što će me vratiti, izvaditi iz neke melankolije, depresije čak, u kojoj, osjećam, počinjem polako padati.
Umorio me ovaj grad. Nije on kriv za to, ispričavam mu se, krivi su drugi, no kako to već bude, krivci ostaju nekažnjeni a nevini ispaštaju.
Zato sam se brzo obukao i izašao van iz šatora. Tamo me dočekalo maglovito jutro, tmurno i sumorno (barem je meni tako izgledalo).
Nakon što sam spremio stvari na bicikl spustio sam se okolnom, pravom cestom do nečega što bi trebao biti centar mjesta. Onu već ranije spomenutu želju da što prije nastavim put morao sam malčice suzbiti.
Sinoć kad sam se "tuširao" uvidio sam da su mi se ruke fest zacrvenile, a osjetio sam da je ista situacija i sa licem, Dakle, sunce me je dobrano opalilo, što nije ni čudo je sam cijeli dan na otvorenom. Primijetivši navedeno sjetio sam se da sam zaboravio ponijeti kremu za sunčanje. Eto to je bio razlog što sam petnaestak minuta u tom "centru" mjesta čekao da se lokalna trgovina otvori ne bi li u njoj našao nešto za zaštitu od sunca. Našao sam!
Dok sam čekao kad će tih 8 sati kao vrijeme otvaranja trgovine snimio sam sredinu u kojoj sam se našao.
Tu je bio autobusni kolodvor Dvor
Suprotno očekivanju u centru grada, preko puta autobusnog kolodvora, nije bila neka velebna urbana građevina već tradicionalna drvena kuća, tipična za ovaj kraj. Meni je bila simpatičnija nego neka "velebna urbana građevina".
Do graničnog prijelaza ima oko 3 km. Tu je i lagana uzbrdica od par stotina metara koju sam (ipak) prepješačio. Na kraju uzbrdice je neko selo gdje sam snimio zanimljivo rješenje za vrt.
Ova gornja slika, snimljena kilometar-dva nakon Dvora nekako ide u skladu onog što sam na wikipediji pročitao o tom mjestu:
Početkom 18. stoljeća na obali rijeke Une izgrađeno je nekoliko kuća. Bio je to začetak naselja koje se nalazilo na terasi (podovi) iznad rijeke pa stoga i dobiva naziv Podovi. Opisuje ga Ivan Drašković 1732. godine. Nakon što je car Josip II 1775. godine posjetio granicu i prespavao u Podovima, Podovi mijenjaju ime u Dvor. Ipak će se usporedo javljati oba imena još preko sto godina.
Nakon prelaska mosta, koji je ujedno i carinski prijelaz prošao sam kroz Bosanski Novi. Gužva u prometu je učinila da kroz taj grad prođem ne snimivši ništa. Tako je bilo i iza tog grada.
Cesta je bila široka, no i promet na njoj je bio znatan. Željeznica je zajedno s cestom pratila tok Une koja je bila uglavnom podalje od ceste. Ništa posebno zanimljivo pa sam vozio i vozio. A vozio sam i vozio jer mi je bio cilj doći do Bihaća te negdje u tom gradu objedovati dobre ćevape.
No oni će još pričekati.
Nakon doručka kojeg sam obavio na nekoj od usputnih benzinskih postaja iza svake krivine ispred sebe očekivao sam prve veće slapove na Uni. Sjećam ih se još od 1986-te kada sam prvi put ovuda biciklom vozio. No u tom mom sjećanju nije baš točno upisana lokacija tih slapova, pa kad sam se već počeo pribojavati da sam ih promašio, pojavili su se.
Prva slika pokazuje pogled s ceste, a drugi kad sam se kratkim i neasfaltiranim sokakom spustio do rijeke.
U gornjem lijevom kutu gornje slike nazire se betonski podzid ceste i branik na njemu
Dugo, puno, puno duže nego što sam namjeravao stajao sam kraj rijeke i njenih slapova slušajući ih i gledajući. Uvijek me nanovo fascinira kako jedna tako neživa tvar kao što je voda u ovakvim okolnostima izgleda tako živo i lepršavo. Jednako tako bio sam opčinjen bijelom pjenom vode neposredno ispod slapa, kao i njenom preobrazbom u smaragdno zelenilo nakon što se voda smiri.
A ovo je tek uvod u odnosu na ono što me još čeka putujući ovom rijekom!
Nakon beskonačnosti ipak se natjerah pokrenuti se, no ne baš mnogo. Zakrenuo sam se u desno tek toliko da mogu vidjeti restoran na adi i skelu koja služi za prijevoz preko rijeke.
Konačno sam se trgnuo i natjerao nastavak putovanja. Vrijeme na ovakvim mjestima munjevito prolazi, ma koliko mi izgledalo da sam se za trenutak zadržao.
Par stotina metara dalje naišao sam na tablu na kojoj mi mjesto Bosanska Otoka želi dobrodošlicu. Negdje oko te table Una se raširila tako da se u samom mjestu ona pretvara u poširoku bistru rijeku koja nježno i pitomo putuje svoje putovanje.
Neposredno prije nego ću stići u nešto kao centar mjesta trebam prijeći Unu uskim čeličnim mostom.
Most je uzak pa se promet odvija naizmjenično, no za pješake i u konačnici nas bicikliste, tu je pješačka staza po kojoj mogu s užitkom promatrati Unu ispod sebe dok polako vozim ne vodeći brigu o prometu.
Odmah nakon silaska s mosta skrećem u lijevo i prolazim mjestom. Ovaj plavi auto na donjoj slici upravo je prešao most.
Do Bosanske Krupe je još oko 11 km. S lijeve strane ceste je, bliže ili dalje, Una, a s desne željeznica, isto tako bliže ili dalje. Ako neko brdo dođe blizu ceste, tada je željeznica bliže cesti, i ponekad to pridošlo brdo ona savladava tunelom.
Na ulasku u grad Bosanska krupa, prije prijelaza preko Une s desne strane sam ugledao raskošnu rezidenciju u blizini željezničke pruge.
Prelaskom preko mosta koji preskače Unu, skrenuo sam lijevo sa glavne prometnice i došao do starog znanca znanog mi još od 1985-te godine – crkve Blažene djevice Marije. U stvari bolje bi bilo reći crkvica ili kapela, što se tiče njenih dimenzija. Kako mi veli web stranica klix.ba, sagrađena je u neogotičkom stilu 1910 godine.
Promatrajući gornja dva snimka brzopleto sam zaključio da se nije baš puno promijenila u prošlih 34 godine, no, nažalost nije tako. Crkva je teško stradala u prošlom ratu u Bosni. Na web stranici arhiv.stav.ba pronašao sam snimak kako je crkva prošla u ratu.
Zanimljivo mi je da je crkva obnovljena ponajviše sredstvima i donacijama većinskog muslimanskog stanovništva. Projekt obnove radio je inženjer musliman, a jedan od dva ključa crkve čuva musliman iz Bosanske Krupe (izvor klix.ba).
Sjeo sam na kameni ozid u hladu preko puta navedene crkve da malo odmorim i presložim misli. Tek je podne, nije problem preostalog vremena, trebalo bi ga biti više nego dosta za put do Bihaća. Problem je bio u meni, odnosno u umoru kojeg sam osjećao iako je cesta bila uglavnom ravna što se tiče uspona. Očigledno da umor od jučer i burna noć ostavljaju posljedice. Zbog navedenog u ugodnoj hladovini sam se zadržao bitno duže od namjeravanog.
Da se u nastavku vožnje nisam u potpunosti riješio tog umora posredno sam shvatio dok sam s pritajenom dozom rezigniranosti promatrao vesele i simpatične patke kako se igraju u kristalno bistroj vodi rijeke.
Ni sebi u potpunosti ne mogu objasniti, pa kako bih to uspio vama, zašto sam bio toliko opčinjen tim ćevapima u Bihaću, te zbog njih bio potpuno slijepac na znake koje mi je umorno tijelo davalo.
Ljepota ceste i okoliša iza Bosanske Krupe me obuzela tako da sam na navedeni umor skoro zaboravio. Često sam se zaustavljao radi snimanja prizora, a time bih usput odmorio, okrijepio tijelo, te mi se vožnja činila stvarno prekrasnom. Impresivnost te vožnje zajedno u nekakvoj simbiozi činili su simpatično krivudava cesta sa izuzetno malo prometa, izostanak uzbrdice i Una uz cestu. Dobro, gustoća zelenila uz cestu skrivala je prizor, no ipak sam pronalazio neku rupu da sagledam svu ljepotu rijeke i okoline.
Čak sam uspio pronaći mali prozor kroz lišće i snimit one koji smatraju da je rafting za njih nešto kao što je za mene bicikl.
Željeznička pruga, koja je do sada bila s druge strane Une, odlučila se meni, i cesti po kojoj vozim, pridružiti. To čini mostom. Kao meni uz inat zelenilo oko mosta je bilo posebno gusto, tako da sam se uspentrao na nasip i snimio nešto od željezničkog i željeznog mosta.
I cesti samoj uz brdo s jedne i Une s druge strane teško je bilo pronaći prostora a sada s željeznicom to je bilo još teže. Rješenje se pronašlo u tunelima za željeznicu i u čestim prebacivanjem ceste s jedne na drugu stranu željeznice.
Jedino mjesto od Bosanske Krupe do Bihaća, ne računajući Bihaćko predgrađe su Srbljani.
Tu se ovoj mojoj cesti s desne strane, preko Une spaja cesta koja vodi iz Cazina, Velike Kladuša i dalje iz Hrvatske. U stvari ova "moja" dosadašnja cesta se spaja s magistralnom koja iz navedenih mjesta vodi do Bihaća i dalje u unutrašnjost Bosne. To sam u nastavku vožnje i sam primijetio po širini ceste, koja se povećala, a i po prometu koji se također pojačao i to jako.
No, prije nego krenem tom magistralom stao sam malo na mostu preko Une da predahnem, te snimio Uni nizvodno od mosta.
Umor koji se egzotikom kanjona Une za kratko smanjio, opet se pojavio u punoj svojoj veličini. Uz umor tu je bila i glad, sada znatna koju više ni pokojim zalogajem voća nisam mogao obuzdati. Imao sam u bisagama "suhi dnevni obrok" kako se to zvalo kad sam bio u vojsci, no ako ga konzumiram onda ću pokvariti te dugo očekivane ćevape u Bihaću. Stoga sam pokušao zavarati glad keksima i mlijekom.
Pažljiviji će čitalac iz dosadašnjeg teksta primijetiti ono što sam ja tokom ove vožnje sebi uporno negirao, da bi se mogao taj red sijaset malih greškica i neugodnih okolnosti u konačnici udružiti i postati veliki, jako veliki problem.
Potisnuvši, smanjivši onu glad, nastavio sam vožnju. Do Bihaća, prema karti imam tek 12-estak kilometara te mi se činilo da bih mogao to preživjeti. No, na kraju tih tek postati će čak 12-estak kilometara.
Promet je, kao što sam bio napomenuo, bio znatan tako da me on dodatno deprimirao. Pokušao sam si to ne baš najbolje raspoloženje popraviti okolišem.
Desno, negdje dolje uz Unu na livadi smjestili su se neki kamperi. Da li je to bila samo livada ili pravi kamp, nisam saznao.
Nekih 8 km prije Bihaća na Uni se nalazi hotel Kostelski buk, a pokraj hotela istoimeni slapovi. Nije mi se dalo silaziti bliže do slapova pa sam se poslužio zoomom svog aparata da ih koliko toliko meni približi.
A onda su me njih dvoje pretekli, nježno, skoro bešumno, no nekako podcjenjivački superiorno.
Imali su kompletnu opremu na biciklima, uključujući šator i vreće za spavanje. Za trenutak su me prebacili 30 i nešto godina ranije kad sam ovako i ja sa svojom izabranicom vozio ovom prometnicom. Razgaljen ugodnim uspomenama krenuo sam ih pratiti vozeći njihovim tempom, no nisam dugo izdržao. Okrnjenog dostojanstva morao sam si priznati da su brži, jači i mlađi od mene.
Utučenog duha i umornog tijela konačno sam prošao tablu na kojemu je pisalo "Bihać". No, mukama mi još nije bio kraj. Do centra grada vozio sam ravnom beskonačno dugom ulicom s gustim prometom i skoro jednako takvim pješacima na nogostupu.
Konačno sam se nekako dovukao do mosta preko Une u centru grada. Tupo sam gledao u bistru vodu kako veselo žubori, zajedno sa razdraganim patkama na njenoj površini. Učinio mi se da me, onako zajednički, razdragano i lepršavo nastoje obodriti i razveseliti, kao, ipak sam uspio u današnjem naumu, no osim tuposti u duši i vatre u licu ništa drugo nisam osjetio. Nekog od mase prolaznika sam pitao gdje su ovdje dobri ćevapi, a on mi je rukom pokazao restoran uz samu rijeku na obali s koje sam došao do mosta. Vratio sam se, dakle, mostom te vozeći par desetaka metara glavnom ulicom, skrenuh desno i nakon par lijevo-desno dođoh do restorana.
No, prije tih famoznih ćevapa želio bih par riječi reći o nečemu što mi je palo u oko dok sam silazio s mosta.
Desno, tik uz mene, bila je pješačka staza na kojoj je bila velika gužva ljudi. Bilo nedjeljno poslijepodne, pa je, valjda, dosta svijeta izašlo u šetnju. A taj svijet je bio krajnje različit.
Bilo je tu mladih parova gdje su cure bile odjevene u ultra uske hlače i istu takvu bluzu. Pored toga što je bila uska, navedena bluza je umjesto rukava imala uske naramenice, a osim toga bila je kratka tako da se od bluze do hlača, nekih desetak centimetara vidio goli struk. E tako odjevene cure prolazile su pokraj tek par centimetara udaljenih nekoliko ženskih osoba, odjevene, odnosno pokrivene crnim platnom bukvalno od glave do pete. Tek oko očiju su imale uski procjep širine par centimetara da mogu vidjeti kuda idu.
Opet isto tako tek par centimetara od svih njih navedenih hodali su izbjeglice. Isključivo samo muškarci, u skupinama 4-5, sitni stasom, pa su mi izgledali kao naši srednjoškolci, no ovi su odreda bili tamnoputi. Kad prođem pored takve skupine zapuhne me miris koji odaje da ti ljudi, ni odjeća koju nose, već tjednima nisu vidjeli sapun i vodu. A uz sve to čulo se žuborenje kristalno čiste vode u obližnjoj rijeci dok sam prolazio pored njih.
Bosna je stvarno zemlja kontrasta!
I konačno, danas (pre)dugo očekivani ćevapi s pivom.
Toliko su bili ukusni, toliko sam bio gladan da sam pored velike naručio i još malu porciju.
Također još jedno pivo.
Nakon objeda pijuckao sam navedeno pivo promatrajući ambijent. Tik uz restoran Una je žuborila obližnjim slapom.
Kao hipnotiziran promatrao sam pjenušanje modre vode pokušavajući u glavi sklopiti neku suvislu misao. Lice mi je gorjelo od fizičkom umora a u duši mi se javljala malodušnost. Nisam mislima dopuštao šire područje tipa kako će izgledati putovanje slijedećih dana, već sam htio riješiti dilemu da li se vratiti u grad pa ga obići ili produžiti dalje do kampa koji je nekih 3-4 km od grada.
Nakon poduljeg razmišljanja odluka je pala na ovo drugo. Sjeo sam na bicikl i došao do kampa.
Koji je bio prazan.
Potpuno prazan, ni jednog šatora, kampera, čovjeka barem, ništa!
Recepcija kampa je bila na recepciji hotela preko puta, te sam , već s znacima panike u sebi, krenuo prema njoj.
Odahnuo sam kad mi je ljepotica na recepciji rekla "Da, da, kamp je otvoren, zašto ne bi bio otvoren!?", no tren potom ne zaprepastila cifra noćenja u pustom kampu - 25 KM (100 kuna)!
Bio sam previše umoran i rezigniran da bi me to trenutno sekiralo. Trenutna želja mi je bila podići šator, urediti unutrašnjost istuširati se i večerati. Nakon toga u mojim predviđanjima je sve bilo mutno i nedefinirano.
U jednako pustim sanitarijama kao što je kamp, stvarno je bilo tople vode na pretek. Ostao sam poduže ispod mlaza ugodno tople vode bitno dulje od pretpostavljenog. Iako nema neke logike, ali sam stvarno osjećao kako voda iz mog tijela izvlači umor a iz duše rezigniranost, tako da sam se šatoru vratio bitno boljeg stanja nego što sam bio na odlasku pod tuš.
Šator sam smjestio pokraj stola s klupom te tu napravio bogatu trpezu od večere.
Skuhao sam si krem juhu od gljiva koja je doživjela preobražaj u nešto najukusnije i najugodnije dok sam ju srkao. Još sam potom večeru pojačao onim što se našlo u bisagi.
Dok sam odmarao u kamp je ušao kamper. Nakon odabira mjesta zaustavio se, a iz njega su istrčala djeca te svojom cikom i grajom razbili osjećaj muka i napuštenosti koji sam imao pri ulazu u kamp. Na donjem snimku pustog kampa s desne strane se nazire kamper kako ulazi u njega.
Nakon večere i odmora prošetao sam do obližnjeg restorana idilično smještenog pored slapova. Izgleda da je nekad davno tu bio mlin, vodenica ili više njih, a sad su ono prenamijenjeni za podilaženje gostima u smislu ića i pića.
Iako glavni tok rijeke ide preko sedrenih barijera u obliku slapa, dosta od tog toka skreće u stranu stvarajući otoke na kojima su sagrađeni navedeni objekti. Tako je put do restorana išao preko drvenog mosta. U tom sam restoranu htio-ne-htio morao popiti pivo, jer je to bio uvjet za dozvoljeno snimanje.
A sada slapovi!
Prvi snimak je snimljen mobitelom a drugi fotoaparatom, kod kojeg sam sa upotrebom zooma sebi približio slapove. Položaj sunca je bio idealan pa je njegova svjetlost još više pojačala kvalitetu prizora.
Dugo sam ostao promatrati veselu igru vode zadivljen prizorom. Zaboravio sam, ili bar potisnuo u stranu sve nedaće, neugodnosti i muke pri ovoj vožnji, prizor ispred mene me u potpunosti uvjerio da vrijedi, i to višestruko, svaki djelić tih muka. Znam, čak što više potpuno sam uvjeren, da mi prizor kojeg promatram ispred sebe ne bi ni približno bio ovako dojmljiv, da sam umjesto bicikla do ovih slapova stigao udobnim automobilom. Možda ovo nekomu izgleda (previše) mazohistički, ne znam, ali znam što sada, ovog trenutka osjećam.
Kao točka na i, ili kao šlag na tortu bile su patke koje su uživale u ovom raju kristalno čiste vode. Jedna od njih mi je ponosno pozirala.
Ostao sam, rekoh već, dugo promatrajući ljepotu rijeke, bez nekog opterećenja da danas moram još to-i-to. Na kraju sam se vratio do šatora, napravio večernju toaletu i zavukao se u vreću.
Prije toga sam bacio pogled na brzinomjer mog bicikla koji me je pohvalio s danas prijeđenih 80 km. Nije baš puno, promatrajući suhu brojku, no meni su bili nekako teški.
Zaspao sam, teško, ne znam kad. Spavao sam, teško, ne znam koliko dugo, dok me groznica nije (opet) probudila.
No, za razliku od ove, ona u Dvoru bila je tek slabašna proba, mlaka predigra. Tresao sam se žestoko, na tren sam pokušavao pronaći u sjećanju da li me je ikad ovako treslo kao sada. Opet na onaj nespretni tragikomičan način sam na sebe navlačio odjeću koju sam pipajući i tresući se, pronalazio kraj sebe u bisagama. Nakon cijele vječnosti, i dalje se maksimalno tresući, obukao sam na sebe sve što sam imao, čak i kapu i rukavice. Zavukao sa se u vreću i iščekivao, nadao se konačnom prestanku groznice, osjećajući ju je teško, mučno i nepodnošljivo (kako podnositi nepodnošljivo!?).
Konačno sam se prestao tresti. Preplavio me je ugodni val olakšanja, smiraja, topline. Skoro kao zavodljiva uspavanka koju je umorno tijelo i ispaćena duša jedva dočekala da konačno padne u opuštajući san.
Međutim, to ne smijem dozvoliti, prostrujalo me je kroz glavu. Ako zaspim postat će mi vruće, počet ću se znojiti pa ću se onda zbog toga i probuditi. A nakon svlačenja i ponovnog spavanja opet će biti groznica, a tada me vlažna odjeća neće ovako zagrijati. Stoga sam se trudio ne zaspati, već sam postupno, jedan po jedan komad odjeće, skidatio sa sebe, kako mi već postaje dovoljno toplo, ali ipak ne prevruće.
No , to je bio tek konkretni, manje važan problem koji mi se motao po glavi.
Ono drugo je bilo konačno sučeljavanje s istinom o mukama, nedaćama i nepovoljnom okolnostima ovog putovanja.
Objektivno promatrajući, ova dva dana su lakši dio, tek kamilica. u odnosu što mi slijedi već sutra. Već sutra imam dosta žestoku uzbrdicu iza Ripača od barem 6-7, ako ne i više kilometara. A takvi će biti i dani iza sutra. Nadalje u Kulen Vakufu bih trebao prenoćiti u kampu koji je, isto kao i ovaj, kraj Une. A to je uzvodno, na višoj nadmorskoj visini sa bližim planinskim vrhovima nego što je ovdje u Bihaću, dakle, za očekivati je da će noći i jutra biti (još) hladnija.
A ja (vrlo vjerojatno) još umorniji!
I dok mi je u tijelu bilo sve toplije i toplije, u duši mi je bilo sve zlokobnije i zlokobnije. Postupno sam počeo priznavati sebi da ipak postoje, a potom i shvaćati svu težinu svih neugodnih sitnica i „sitnica”, koje su se događale u ova dva dana, a koje sam (pod)svjesno odbacivao. Kad sam ih konačno zaokružio u jednu cjelinu, poruka koju sam iz njih iščitavao bila mi je porazna.
Ovako dalje neće ići!
Da je samo bio problem smrzavanja u šatoru za vrijeme noćenja, nekako bih se nosio s tim.
Da sam samo bio umoran, i s time bih nekako izašao na kraj.
Da nisam sam, da sam imao suputnika pokraj sebe, nekako bi mi bilo lakše nositi se s svime ostalim.
No, ovo sve skupa bilo je previše za mene. Dugo sam se vrtio u vreći zadnjim zrncima očajne nade, koja mi se na očigled gasila, nastojao sam odgoditi spoznaju koja je već odavno lelujala u tišini šatorskog mraka, a opet sijala svojom hladnom neumoljivošću – treba odustati vratiti se kući, povijena repa i dostojanstva smrvljenog u prah sitniji od praha nježnog dječjeg pudera.
No trenutak dva nakon te spoznaje umjesto očekivane tuge i žaljenja što, eto, na korak-dva do prave stvari, odustajem, dušu mi je prepravilo olakšanje. Previše muka, problema i dilema, ma koliko neke od njih sitne bile, utukle su, uništile ona mala i malo veća zadovoljstva i oduševljenja. A trebalo je biti obratno.
Stoga s mirom u duši, kojeg u ova dva dana ne nađoh u ovolikom obimu, zaspah u očekivanju sljedećeg dana.
Povratak
Ustao sam i prije 6, nestrpljiv da ovaj neugodni dan koji još nije ni počeo, što prije privedem kraju. Ono olakšanje koje me je preplavilo nakon konačne odluke o povratku, nije dugo izdržalo pred osjećajem tuge i razočaranosti, no uspio sam ih sve skupa staviti u stranu (o njima ću razmišljati kad dođem kući), pa sam u prvi plan fizičke i mentalne preokupacije stavio praktično rješavanje povratka.
Šator i opremu sam spremio po svježoj izmaglici. Moj ciklo kompjuter (elektronički brzinomjer na biciklu) me uvjeravao da je temperatura zraka ovog jutra 13 stupnjeva, međutim ja mu nisam previše vjerovao. Možda je on malo pretjerao, a možda je moje stanje duha i tijela takvo da će mi danas i u podne biti prohladno ( dakle jedno je objektivna temperatura s drugo „feel-like” temperatura)
Nakon brzinskog doručka izašao sam na glavnu cestu i skrenuo lijevo, prema Bihaću. Nisam izdržao, ipak, te sam uputio jedan čežnjivi pogled desno prema Ripaču s dubokim uzdahom tuge u kojoj je bila mješavina razočarenja i neizvjesne nade da li ću i kada nastaviti ovo putovanje koje sada i ovdje prekidam.
No, taj trenutak je trajao kratko, imao sam važnijih i konkretnih stvari koje treba riješiti.
Dakle, nakana mi je bila vlakom ili autobusom doći do Bosanskog Novog, te biciklom nastaviti do Novske, gdje bi me s autom dočekala ona koja me je prekjučer dovezla u taj grad – moja životna suputnica. Stoga sam prošao pored autobusnog kolodvora i uputio se na željeznički. Vožnja vlakom uz cestu koju sam jučer prošao biciklom bi mi stvarno bila dobar doživljaj, te bi sigurno popravila moje sumorno raspoloženje.
Dok je u meni želja za vlakom sve više rasla, ulazeći na željeznički kolodvor pokušavao sam ju, na žalost neuspješno, obuzdati, prigušiti čak. Znao sam iz iskustva da se stvari u životu ne događaju zbog pretjerane želje za njima, već suprotno. Nakon pretjerane želje, vrlo vjerojatno slijedi razočarenje zbog njene neispunjenosti.
Tako je bilo i ovaj put. Istina, stvarno postoji vlak koji iz Bihaća vozi za Bosanski Novi, no on iz Bihaća kreće – u dva sata i trideset sedam minuta ! U jutro, ili po noći, kako već poimate. A on je jedan jedini vlak.
U prvi mah mi je razočarenje zbog neispunjenosti želje za putovanjem vlakom nadjačala zbunjenost. Nikako nisam mogao dokučiti, ma koliko se trudio, tko se vozi tim jedinim vlakom u doba koje je čudna, mistična mješavina gluhog doba noći i jutra koje još nije došlo.
Ah ništa!, slegnuo sam rezignirano ramenima, naviknut već u ova dva dana da se na mene sruči svaka moguća nevolja i neugodnost, prihvaćajući i ovu u njihovom dugom nizu, te se vratih na autobusni kolodvor.
A tamo se opet pojavi moja empirijska, dakle iskustvena spoznaja, koja se nikakvim racionalnim načinom ne može objasniti.
Svaki put kad prihvatim manje dobro rješenje Bog me nagradi s boljim!
U ovom slučaju je ono bilo u obliku autobusa koji za 20 minuta kreće. Taman dovoljno vremena za kupiti kartu, raspremiti bicikl i strpati ga u bus.
Sjeo sam s lijeve strane da mogu promatrati Unu, barem ovaj dio do Bosanske Krupe. Nenaviknut na toliku brzinu gibanja, u odnosu na bicikl, jedva sam uspijevao prepoznavati mjesta gdje sam stajao, odmarao, brisao znoj ili snimao. Misli su mi pri tome nevezano lutali kud-koja, teško spojene u nešto suvislo. Nešto najkonkretnije iz tog misaonog lutanja me probudila obavijest vozača da smo stigli u Bosansku Krupu. Brzo smo nastavili putovanje, a pri izlasku s kolodvora u Krupi uspio sam kroz prozor busa snimiti zadovoljnog psa koji je veselim koracima u ustima nosio nešto što je smatrao ukusnim zalogajem.
Nakon ulaska u Bosanski Novi s razočarenjem sam uvidio da autobus ostavlja cestu za granični prijelaz prema Dvoru, već preko brda vozi u centar grada do kolodvora. Dakle, slijedi neočekivana brdska vožnja gradom do prelaska granice.
Nakon autobusa i sređivanja bicikla i prtljage snimio sam most preko rijeke Sane kojim se vraćam u grad. Desno od mosta nekih stotinjak metara dalje bilo je ušće Sane u Unu.
Iako ni Bosna ni ovi gradovi koje sam u ova dva dana prošao tome nisu ništa krivi, prelaskom Une i ulaskom u Hrvatsku osjetio sam neko olakšanje. Možda zato što sam odmah nazvao svoju životnu suputnicu i s njom dogovorio da se predvečer, oko 6 nađemo u Novskoj „na starom mjestu” (kao da dogovaram ljubavni sastanak!).
Dvor sam ovaj put zaobišao obilaznicom, zastavši tek jednom snimivši ga ovako s udaljenosti
Dogovor o randevuu u Novskoj me nekako smirio. Osjećao sam nekakav spokoj, koji, gle čuda u prošla dva dana nisam osjećao. Ako ne sretan, barem sam bio zadovoljan da se ovaj debakl (već sam se osokolio u biranju oštrih riječi) od vožnje završi, a analizu svega toga ostavljam za dane nakon ovog.
Preskočit ću sada detalje puta i okoliša, ionako sam ih ranije opisao. Tek ću napomenuti par detalja koji su mi promakli pri prekjučerašnjoj vožnji.
Par kilometara nakon Dvora na Uni zatekao sam neki drugačiji oblik potrage za smisao i mir u životu od ovog mog. Čak što više, čini mi se da kad više ne budem mogao voziti bicikl da bih se mogao posvetiti pecanju kao obliku mira i tišine izvan ove realnosti u kojoj živimo i radimo, i u kojoj se sve više i više zbunjeno čudimo što se to događa i kuda ide ovaj svijet.
Potpuno neočekivano su se u ovom donjem toku Une koja, još malo, pa će se spojiti sa Savom, pojavili slapovi. Nije mi jasno kako ih nisam vidio prije dva dana kad sam vozio u suprotnom smjeru. Kao da su tu da mi dodaju sol na ranu, ili da se zlobno podsmjehuju na moju jutrošnju kapitulaciju.
Iako sam u prvi mah htio doći do same rijeke, kad sam primijetio biciklistu kako odmara u hladovini odustao sam. Bilo bi me stid (samog sebe) kad bi na moguće njegovo pitanje od kuda i kamo vozim, morao skrušeno i pokajnički promucati odgovor.
Već sam zaboravio u kojem mjestu me impresionirala količina drva koja se sprema za zimu. Prema njima, reklo bi se da će ona biti duga i jaka.
Nešto prije Jasenovca željeznica prelazi Savu velikim čeličnim mostom. U nedostatku boljih motiva u današnjem bicikliranju, odlučih se popeti na most i snimiti pravi Heavy Metal
Negdje kod ovog željezničkog željeznog mosta pronašao sam rupu u zelenilu i snimio cestovni most preko kojeg ću uskoro prijeći.
Otprilike na pola puta između Jasenovca i Novske cesta i željeznica malo dalje od nje prelazi preko kanala Strug. I tu sam objektivom uhvatio ribiče kako "meditiraju o smislu".
Na dogovoreno mjesto u Novskoj stigao sam 5 minuta ranije, iznenađen kako sam dobro procijenio vrijeme dolaska. Moja životna suputnica stigla je dvije minute kasnije od mene što me još više iznenadilo, kako njena procjena potrebno joj vremena za vožnju, tako i naša uzajamna sinkronizacija. Očigledno da nam oboma radi izoštreno šesto čulo naše zajednice koja traje već 32 godine.
Kući smo stigli sat i nešto kasnije.
Nakon povratka
Imao sam dovoljno vremena do slijedećeg ljeta da se odmorim, dođem sebi, proanaliziram sve bitne i manje bitne sitnice i krupnice, te u konačnici donijeti i neke zaključke. Dovoljno sam bio uporan (ili tvrdoglav?) pa sam mogućnost definitivnog odustajanja od bilo kakvih ozbiljnijih vožnji odbio. No, s druge strane, shvatio sam (ah, konačno!) da ovako više neće ići. Neke stvari treba mijenjati.
Prvo sam u svojim planovima skratio dnevnu kilometražu. Badava što srce izgara od želje kad to tijelo (više) ne može pratiti.
Što se tiče noćenja raspitujući se uokolo i prikupljajući informacije odlučih se, ovako po stare dane modernizirati, te se (po)služiti internetom, točnije Bookin.com-om. Noći bi nadalje provodio u mekanom krevetu pod tvrdim krovom, a ne suprotno kao do sada u šatoru, gdje je krevet bio tvrd a krov mekan.
Iako sam se trudio u reklamnoj kampanji potrage za suputnikom, ipak nisam uspio, te sam slijedeća putovanja i nadalje vozio sam.
Ah, što ćeš, ne može čovjek u životu imati sve.
I baš kad sam osjetio smiraj u duši zbog zadovoljavajućih zaključaka i oprezno optimistički čekao slijedeće ljeto, pojavila se ona.
Korona!
Vožnje, one na dalje, višednevno unutar Hrvatske postale su krajnje neizvjesne, a one izvan nje čista utopija.
Pa ipak, nakon duljeg lomljenja u duši i beskonačnog analiziranja pro i contra, te koronaste 2020-te ostvarih trodnevnu vožnju od Knina do Splita (vidi Knin - Split) po gore navedenim smjernicama. Tu vožnju sam doživio kao pravi melem na ranu, kao pun pogodak, kao praktičnu potvrdu teorijskih smjernica, gore navedenih.
Dakle, ipak se može!
I zato sam ovog ljeta 2021. godine ponovo krenuo na Unu.
Ovim se završava uvod, najduži valjda do sada, i počinje prava priča o Uni, jednoj i jedinoj!
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Post je objavljen 16.11.2021. u 17:10 sati.