Marketing
Una - Peti dan, II dio
Za povratak na prvi dio petog dana kliknite ovdje.
Ajmo krenuti od smještaja.
Bio je ogroman, prostor za čak 5 (slovima: pet) ljudi. A ja sam!
Nadalje, bio je izveden na dvije etaže
Desna polovica polukatnice na gornjoj slici ovaj dan i noć iz njega je samo moja.
U donjem dijelu je bio dnevni boravak sa kuhinjom u koji se ulazi odmah kroz vanjska vrata. Prema preporuci domaćice bicikl sam parkirao u tom dnevnom boravku, odmah do izlaznih vrata.
U donjem dijelu je bio veliki dnevni boravak sa malom, ali dovoljno dobro opremljenom kuhinjom. Bio je tu hladnjak, sudoper, rešo a u elementu i suđe. Čak su i ovdje bili papirni ubrusi kao i neko sredstvo i spužvica za pranje suđa.
Spiralnim stepenicama se išlo u gornji dio koji je bio neka vrst polu potkrovlja. Odmah do tih stepenica gore je bilo kupatilo s WC-om. I ovdje je bilo obilje tople vode za tuširanje.
Čim sam prošao pored kupatila našao sam se u velikoj sobi sa čak 5 kreveta.
Izabrao sam onaj najbliži, uz ventilator mada mi nije bilo potrebe za njegovim radom. U sobi je bilo dovoljno svježe i dovoljno prozračno. Ona otvorena vrata na gornjem snimku su vrata od kupatila.
Nisam se dugo zadržao u mome novom prebivalištu. Još nije bilo ni 4 sata, pa sam uzeo novčanik, mobitel i fotoaparat i krenuo u obilazak. Ne grada nego nečega što je bilo izvan grada - Titova pećina. U onom kratkom razgovoru sa ženom koja me je pustila u ovo prebivalište saznao sam da do te pećine nema mnogo, tek petnaestak minuta laganog hoda.
Vratio sam se cestom kojom sam i došao u Drvar do mosta preko Unca. Jedan uz drugi tu su bila dva mosta, stari, uski, s rešetkastom konstrukcijom, i novi, širi, betonski. Po ovom novom su išla vozila, a po ovom starom pješaci.
Dok sam snimao Unac sa starog mosta ostala mi je dilema da li ga nazvati rijekom ili malo većim potokom. Istina, mora se priznati, ma što god bio, ovdje su ga lijepo kultivirali betonskim koritom.
Odmah desno iza mosta je baraka koja igra ulogu recepcije i/ili blagajne gdje sam platio 5 KM-a za ulaz u ... u nešto...spomen park, muzej... ili što već.
U stvari je sve to izgledalo kao park sa šetnicom uz Unac.
Sve tu je bilo vezano za doba kad je "sin naroda i narodnosti socijalističke i nesvrstane" države koje više nema boravio ovdje za vrijeme II svjetskog rata.
Kroz Drvar je prolazila i željeznica, koje odavno više nema. Istina, ona je bila uskotračna, i sagradili su je Austro-Ugari do pred sam početak I svjetskog rata - 1914 godine, da bi ju u toj bivšoj Jugoslaviji ukinuli 1975 godine. Valjda zato je tu bio komad tračnica i jadni, ogoljeni ostaci nekakvog vagona. Kao (još uvijek) ljubitelj željeznice bilo mi je žao promatrati te jadne ostatke, mogli su ga bar malčice restaurirati.
Na stranici photogalerija.com našao sam sliku vagona za kojeg pretpostavljam da je i ovaj jadni kostur na gornjem snimku nekad tako izgledao.
Radilo se o vagonu kojim sam u svoje rano djetinjstvo (prije 1968 godine) često putovao od Bosanskog Broda do Dervente. Dok stojim ispred ovog jadnog kostura u sjećanju sam se munjevito vratio 50 i kusur godina ranije osjećajući miris dima parnjače i čuvši zvuk kloparanja vlaka. Za trenutak mi je ta slika bila jasna kao da se sada događa. I sam sam se iznenadio koliko mogu slike iz sjećanja, ma koliko davno se to dogodilo, biti jasne i efektne samo ako ih prava asocijacija pobudi.
Inače cijeli ovaj park-muzej, je u znaku Titovog imena. Sada izgleda nekako jadno i pusto, možda zbog malo posjetilaca, osim mene još su se dva tipa dokono muvala uokolo. No, dojma sam da je u doba bivše države u kojoj se i te kako gajio kult Titove ličnosti, ovdje je sigurno bila gužva ljudi, a ponajviše učenika koji su u organiziranim ekskurzijama dolazile u ovaj zabiti grad, a koji ih je dočekivao široke ruke.
Ovaj vlak mi je bio usputni, neočekivani eksponat. Cilj mi je bila kuća u pećini čiju sam sliku, još od djetinjstva mnogo puta vidio.
A do te pećine prošao sam pored zgrade u kojoj su bili neki zanimljivi eksponati.
Zgrada je bila totalno bezlična, čini mi se sagrađena davno nakon rata za potrebe muzeja. Pored koje kakvih velikih fotografija sa opisima „Tito ovo“, Tito ono“, bilo je nekoliko eksponata koji su mi bili zanimljivi, a nisu imali politički prizvuk.
Posebno zanimljivo mi je bilo odijevanje ljudi u ovom kraju u vrijeme i iza II svjetskog rata, dakle prije 80-tak godina.
Nama iz doba potrošačkog raja gdje se sve kupuje, teško je pojmiti da su onda ljudi sve sami radili kod kuće. Tako je ovdje bio izložen tkalački stan na kojemu se izrađivala tkanina za odjeću sa gornje slike
Osim što su tada ljudi sve izrađivali sami, slijedeća osobina tog vremena je da su rijetko, jako, jako rijetko putovali (još nešto što je nama, iz ovog današnjeg vremena, neshvatljivo). A i prometnice su se često svodile na uske planinske staze, pa se često putovalo sa i na konjima. Da to putovanje bude koliko-toliko podnošljivo izrađivala se posebna vrsta sedla zvanog samar.
Jedan od znakova da sam ostario bio bi i nailazak na eksponate u muzeju za koje se sjećam njihove upotrebe, makar i u mome djetinjstvu.
Peglu od sivog lijeva, u narodu poznatog kao gus ili tuč, imala je moja tetka na selu. Sjećam se, dok sam za vrijeme školskih praznika u osnovnoj školi bio kod nje, da je stavljala žar iz peći (onda zvanog kao šporet) čekala koji minut da toplina sa žara pređe na peglu, te potom peglala rublje.
Lijevo gore od pegle na gornjoj slici je karabituša, lampa za osvjetljavanje koja je radila sa karabitom. Bez nekog dubljeg zalaženja u kemiju samo ću napomenuti da je karabit (kalcijev karbid CaC2) bijelo-žućkasti kamen. Kad se polije vodom nastaje kemijska reakcija čiji je produkt (proizvod) acetilen ili etin i kalcijev hidroksid. Od ovog zadnjeg nikakve koristi no acetilen je glavni subjekt priče o lampi karabiruši. Taj se plin propušta kroz mlaznicu na lampi i kad se zapali gori svijetlim plamenom i zbog te svoje svjetline koristi se za, je li, osvjetljavanje.
Sjećam se (opet) svoje osnovne škole kad sam navedenu karabitušu viđao kod svog oca koji je radio na željeznici.
Ovaj okrugli predmet sa duuugačkom ručkom koja ide dijagonalno preko police je uređaj za prženje sirove kave, kojeg je moja mati zvala - šiš. Na sebi je imao klizna vratašca potrebna da se unutra uspe sirova kava. zatim se otvore vrata peći (odnosno šporeta ili šparheta) i taj se valjkasti dio s kavom stavi u vatru i s dugačkom ručkom i stalno vrti lijevo-desno. Povremeno se vadi van s mašama (maše - neka vrst žarača) otvori ona klizna vratašca i pogledom se provjerava stanje prženosti kave prema njenoj boji. Moja mati je živjela u uvjerenju da je ta kava najbolja jer, pod a, je svježe pečena i to na najbolji način jer ju je ONA pekla, i pod b, jer je jeftinija od kupovne pržene kave. A možda je ovaj drugi razlog, proizašao iz opće i sveprisutne štednje zbog kroničnog nedostatka novca bio glavniji od onog prvog.
Ovaj četvrti predmet mi je ostao nepoznanica jer ga nisam pronašao u svom sjećanju.
A sad glavni razlog posjeti ove lokacije - Titova pećina.
Da bi se shvatila logika odabira njene lokacije treba imati na umu sveprisutnu paranoju kod militarističkog razmišljanja ("neprijatelj nikad ne spava i uvijek može napasti"). To sam primijetio idući stazom prema navedenoj pećini iako ju još nisam vidio. Ali primijetio sam visoku, skoro okomitu stijenu iznad nje, kao prirodnu garanciju teške pristupačnosti "s leđa".
Kad sam došao do podnožja te stijene naišao sam na natpis "Titova pećina", ali ne i na pećinu.
Tek kad sam prošao kroz otvorenu željeznu kapiju ugledao sam tamo negdje gore prizor kojeg sam viđao sa slika još u osnovnoj školi.
U prvi mah sam zastao zbunjen pokušavajući pronaći kakav-takav suvisli prilaz. Ono što mi je željezna ograda sugerirala da bi mogla biti to, zdrav razum mi je jednostavno odbacivao s komentarom da mora biti neka "normalna" staza.
Nakon nekog vremena beskorisno potrošenog u uzaludnu potragu morao sam svoj zdrav razum razočarati - ovo je bio jedini pristup pećini. Slegnuvši rezignirano ramenima krenuo sam se penjati, i rukama i nogama po stjenovitoj stazi. Baš me zanima da li je za vrijeme rata, Tito hitro, u maniru divokoze, skakutao ovom stjenovitom "stazom" bez ove željezne ograde!?
Ovim što bi tek najoptimističniji optimisti nazvali stazom stigao sam do kolibe dobrano zadihan i vidno oznojen. Možda je razlog tomu i moja (fizička) iscrpljenost zbog današnje vožnje, no prije će biti da sam podcijenio dužinu staze i težinu penjanja po njoj. Dok sam, stojeći pored barake prikazane na gornjoj slici smirivao dah, utišavao srce i dušu s nosa vraćao na mjesto, pomislio sam koja bi se od pripadnica ljepšeg spola, pa i od onih maksimalno sklonim avanturama, usudila "prošetati" ovom "stazom". I sa kojom visinom potpetica!?
Dok sam odmarao na trijemu ispred kolibe zavirivši kroz prozor vidio sam da u kolibi nema ništa! Ama baš ništa! Samo goli drveni zidovi! Da li je prije bilo nešto, ili ne, nisam saznao.
Razočarano sam okrenuo leđa prozoru i posvetio se pogledu na dolinu i grad u njemu. To je već bilo malo bolje!
Gledajući na grad i na planine s druge strane doline još jednom sam se uvjerio u vrijednost strateškog položaja ove barake. Stvarno je smještena na mjesto koje bi bilo teško osvojivo.
Prije povratka uputio sam se uskom stazom od dasaka iza barake prema pećini.
Staza nije bila duga, tek petnaestak metara, no išla je do kraja pećine.
Kad sam došao do kraja staze, odnosno do kraja dasaka, okrenuo sam se i snimio ulaz u pećinu.
Vratio sam se u grad, svratio u samoposlugu i obnovio rezerve hrane i pića. Došavši ispred kuće u kojoj obitavam danas i noćas, snimio sam ju zajedno sa tablom na kojoj je pisalo "Roštiljnica Pahuljica".
Očigledno da se u prostoru u kome ću malo kasnije pripremati sebi večeru nekad dobro jelo. Međutim, pretpostavljam da biznis nije dobro išao pa je prostor prenamijenjen u prenoćište.
Inače, to moje prenoćište je na glavnoj cesti. Stoga, evo pogled odakle sam došao prije koji sat.
Dolje desno, odmah iza semafora je famozna pekoteka "Oaza".
Evo i snimka ceste prema Bosanskom Grahovu, kojom mi valja gurati bicikl sutra ujutro. Gurati velim, jer već odmah iza semafora cesta kreće s uzbrdicom.
Nakon tuširanja slijedila je večera. Meni za današnju večeru je krem juha od gljiva, te tjestenina sa hrenovkama i sa trapistom. No, prvo kuhanje juhe...
...a zatim uživanje u glavnom jelu
Poslije večere pranje suđa, odmaranje, meditiranje, razmišljanje...
U krevetu sam bio prije osam. Vani je još bio dan. Držao sam oči zatvorene, pustio da misli lete kud-koja. Htio sam dobro odmoriti i duh i tijelo. Sutra jest zadnji dan ovog putovanja, no ujedno je sa najviše kilometara u dužinu i sa najviše metara u visinu, a to opet znači i najveću šetnju. Pribrojim tomu i pomalo prisutnu klonulost zbog svega u prošlim danima, zaključih da bi bilo dobro se naspavati.
Čovjek snuje, a Bog određuje!
U neko doba noći, a koje je to doba bilo ne znam jer sam tvrdoglavo odbijao otvoriti oči, a kamoli se pokrenuti i pogledati na sat, probudila me je glazba. Živa! Negdje u komšiluku "umetnica" je imala pravi, pravcati koncert. Repertoar joj je bio u skladu s vremenom i mjestom gdje sam se našao, dakle pravi turbo-folk. Bila je dovoljno daleka da je ne razumijem, a opet dovoljno blizu da je čujem. Nastavio sam tvrdoglavo držati oči zatvorene i mirovati ne bi li, uz pomoć lutanja misli, navikao na akustično društvo, te u konačnici zaspao. I stvarno, znao sam se prenuti iz sna, ponovo slušati ritam "duma, duma, duma, duma", da bi potom ponovo utonuo u san, pa se opet prenuo, pa opet u san ...
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Post je objavljen 19.11.2021. u 15:57 sati.