Pero i njegov bicikl

utorak, 01.12.2020.

Knin - Split IV dio

Za povratak na treći dio ove priče kliknite ovdje.


Toliko o Vranjicu, a sad idemo u Split!
Vratio sam se na onu ultra prometnu cestu kojoj je ime Solinska ulica. Dakle ona je svojevrsna sjeverozapadna veza grada s kopnom. Cilj mi je bio provući se kroz grad i doći do poluotoka Marijan. Pri tome ću dva puta mostom preskakati željeznicu, prije i poslije kolodvora Split Predgrađe. Slijedi par snimaka tog kolodvora.
Prvo pogled u smjeru mora, prema "glavnom" kolodvoru

Zatim sam skrenuo na kolodvor evocirajući uspomene dok sam na tom kolodvoru, u vojnoj odori s mješavinom sjete i tuge ispraćao ljude koji su mi tada došli u posjetu.

Taj isti kolodvor ću proći vlakom kasno večeras pri povratku kući. Evo noćnog snimka ovog kolodvora iz vlaka.

I na kraju, evo tog kolodvora u smjeru kopna

Taj kolodvor je 83-će na 84-tu, kad sam boravio u ovom gradu u odori ratne mornarice, bio konačna postaja vlakova za Split. Dalje od te postaje do splitskog "glavnog" kolodvora željeznička pruga je išla svojevrsnim klancem. E, tada su gradski oci odlučili taj klanac pretvoriti u tunel, pa bi iznad tunela dobili dodatni prostor za urbanizaciju.
Kad se na zadnjoj slici okrenem za 180 stupnjeva, ugledam ulaz u taj tunel koji to nekad nije bio.

Na forumu www.zeljeznice.net pronašao sam snimak iz 1960-te kako je to izgledalo kad je pruga išla klancem.

Osamdesetih, dakle kad sam "vojevao" u Splitu građen je taj tunel. Zanimljivo da je tunel rađen tako da se postojeća pruga "zatrpavala", odnosno nakon izgradnje okomitih zidova tunela i svoda, okolni teren je zatrpavan i poravnan, pa su se na njemu mogle graditi ceste ili zgrade. Na takav način je u dosta gradova širom svijeta građena podzemna željeznica, pa Splićani, oni zajedljiviji, vele da su oni prvi grad u Hrvatskoj koji imaju podzemnu željeznicu. I još ću dodati, da je donja slika, koja prikazuje izgradnju, također posuđena sa navedenog željezničkog portala, te da je navedeni tunel dugačak oko 1,8 km.

Od gore navedene željeznice krenuo sam prema Poljudu iza kojeg bi trebao doći do Marijana. Na tom putu prvo sam uočio ogroman neboder još u izgradnji.

Wikipedija me malo prosvijetlila kad mi je rekla da je to Dalmatia Tower (hrv. Dalmacija toranj) i da je najviši neboder u Hrvatskoj. Prvi je hrvatski neboder koji je prešao granicu od 100 metara. Dio je projekta Westgate i bit će dovršen u drugoj njegovoj fazi. Gradnja je započela 2017. godine, a dovršenje se očekuje krajem 2020. Neboder je mješovite poslovne namjene, a glavni zakupac će biti hotelska grupa Marriott koja na ovaj način ulazi na hrvatsko tržište.
Zapadno od Dalmatia Towera nalazi se prvi neboder sagrađen u sklopu projekta Westgate - Westgate A, čija je visina 55 m. Westgate A je sjedište OTP banke. Splitski Westgate projekt je 2017. godine dobio nagradu za najbolju europsku poslovnu visokogradnju.
Eto, sad ste i vi, zajedno sa mnom, prosvijećeni, barem malčice.
Za ljubitelje nogometa snimio sam komadić Hajdukovog stadiona koji se nalazi u dijelu Splita pod imenom Poljud.

Brojevi su relativan pojam. To sam se naročito uvjerio u već navedeno doba moga "vojevanja" u Splitu. Bio sam lociran u vojnoj luci Lora koja je okviru sjeverne luke Split. U grad i iza njega, na čuvenu Splitsku rivu, koja je na južnom dijelu grada, prolazio sam ulicom koja je uz navedeni stadion. E sad, nedjeljom kad sam se vraćao iz grada, i kad je utakmica upravo završila sreo sam se s gomilom ljudi koji su bili na stadionu. Ta je ulica, kojom sam se vraćao, bila na nekom brdašcetu pa sam, kao na dlanu, ispred sebe imao prizor ulice, stadiona i mase ljudi. Nakon toga nastojao sam doznati broj gledalaca koje sam upravo ugledao. Ako ih je bilo, recimo 20 000, onda bi sebi predočio: "E tako izgleda masa od 20 000 ljudi!"
Prije poluotoka Marjan, do kojeg nikako da dođem, snimio sam sjeverni portal tunela Marijan.

Kao što mu i samo ime veli, izgrađen je ispod brda Marijan, da bi se moglo doći s limenim ljubimcima do istočnog dijela luke, Acy marine i južnog dijela poluotoka Marijan. Pri tome se izbjegava čuvena Splitska riva koja je nakon ove izgradnje tunela postala pješačka zona.
I konačno, stigoh do park šume Marijan.
Usput, jedna napomena - ispričavam se onim troje, četvero čitatelja koji su u tolikom stupnju ustrajni da ove moje črčkarije uspiju pročitati do kraja, zbog ponovnog opisa ovog grada koji slijedi. Jer ovo što slijedi obišao sam prošle godine i opisao u putopisu "Otok Hvar, drugi pokušaj III dio" na ovom blogu.

Borovina je oduvijek bila na poluotoku Marijan. Onda su izgradili (i asfaltirali) cestu koja obilazi taj poluotok, da bi na kraju cestu sa sjeverne strane poluotoka pravnim dekretom proglasili trim-stazom. Prema pravnim normama trim staza nema veze ni s čim što ide na naftne derivate, tako da po cesti, odnosno trim stazi mogu samo oni koji prometuju isključivo snagom svojih mišića, pa bilo oni šetači, džogeri, skejteri ili, na kraju - i biciklisti.
Eto, opet nastupa ta metamorfoza bicikla koji nekad može biti prometalo, a nekad rekreacijsko sredstvo.

Bilo (mi) je vruće, jako vruće. Možda je tomu razlog prometna gužva gradskim ulicama kojima sam se provlačio, možda i sam grad sa obiljem asfalta i betona, možda i zbog toga što se more udaljilo pa nema povjetarca s njega, možda.... Mogao bih nastaviti ovako u nedogled, ali me to neće rashladiti. No možda bi me rashladilo jedno kupanje u moru.
I tako, protiv svojeg načela da se u moru (uglavnom) ne kupam jer mi uvijek bude hladno, vozeći polako, onako s noge na nogu, po ces.., ovaj, trim stazi pažljivo sam promatrao obalu s desne strane, ne bi li pronašao zgodno mjesto. To zgodno mjesto mora biti zgodno iz više razloga. Mora biti zgodno za parkirati bicikl, onda za presvući se, onda za ulazak u vo.., ovaj, more onda... I dok sam svakom mjestu koje bi bilo potencijalni kandidat za to famozno kupanje pronalazio manu, ispred mene se pojavila česma sa čistom hladnom vodom sa izvora rijeke Jadro, one iste rijeke čiji sam njen donji tok, pred ušće u more, prikazao na snimku negdje ranije u ovoj priči.

Usput, poštenja radi, napominjem da sam gornji snimak posudio od samog sebe. Naime, snimljen je prošle godine u okviru već spomenute vožnje i putopisa ""Otok Hvar, drugi pokušaj III dio".
Istog trena zaboravivši na more i potragu za mjestom za kupanje, parkirao sam bicikl, skinuo se u kratke hlače i sve na sebi, osim tih hlača, obilato umio hladnom, bistrom SLATKOM vodom.
Ah, meraka!
Preporođen i vraćen u normalu dao sam vremena da se "kapi vode kao biseri koji svjetlucaju svud po meni" (da parafraziram Balaševića) osuše i ispare.
Stojim tako, strpljivo čekam, bez neke povezane misli. I dok čekam ohlađeno tijelo se nekako umiruje, bez neke potrebe za bilo kojom dinamikom, ovaj smiraj i uživanje u njemu mi je sasvim dovoljno. Međutim, osjećam da taj spokoj i prepuštanje njemu, postupno zahvaća i moj duh.
Jednom riječju, pojavila mi se želja da malo pridremam!
Bilo je tek tri sata, vremena na pretek, stvarno nema razloga za žurbu. Pored toga, bolje da najvreliji dio dana provedem u miru ugodnog hlada borova nego u gradskoj vrevi. A kad vrućina malo popusti... Uhvatio sam se kako samog sebe uvjeravam, tražim opravdanje, izliku, ne znam ni što, ne bi li se pružio na nekoj od klupa.
Pa dobro, 'ajmo naći tu klupu. Nije dugo trajalo, za razliku od one potrage za mjestom kupanja. Tek druga ili treća pokazala se dovoljno dobrom. Bila je u ovećoj hladovini i malo dalje udaljena od ces.., ovaj, trim staze.

Kad pogledam malo dalje, ovakvih mjesta, kao što je ovo upravo izabrano, ima dosta. Evo kako je izgledalo susjedstvo ove moje klupe-izabranice.

Dakle, slijedi nešto slično kao kod jučerašnjeg ručka iza Šibenika, u mjestu Brodarica. Neću sad opet detaljno opisivati pripreme, manje više su iste. Ali atmosferu bome hoću!
Hladovina bora, miris bora, koncert simfonijskog orkestra cvrčaka, izostanak bilo kakvog prometa (džogeri i pješaci ne prave buku kao oni motorizirani)..., sve to zajedno me podiglo i odvelo negdje daleko, daleeeko, gdje postoji samo mir, spokoj, opuštanje i neizrecivo ugodan osjećaj istjecanja umora i muke, koje zamjenjuje još ugodniji osjećaj odmorenosti i čilosti.
Tih neizrecivo ugodnih dvadesetak minuta nikad neću zaboraviti!

Probudio sam se kao drugi, Novi čovjek, te lepršavo i razdragano ustao, uzeo bicikl i krenuo dalje. Prije polaska još sam snimio prizor ispred mog ležaja s baldahinom.

Stotinjak metara dalje naišao sam na kućicu ozidanu suhozidom. Nisam saznao njenu prijašnju a i sadašnju "uporabnu vrijednost". Možda je jedna od njih da zaustavi nekog prolaznika i uzme od njega koju sekundu njegovog života. Kao što je to sada učinila od mene.

Na drugoj strani, mojoj desnoj, prema moru, pažnju mi je privukla usamljena barka ispred udaljenog naselja na kopnu.

Par desetaka metara prije rta poluotoka trim staza dobiva pravnički preobražaj u klasičnu prometnicu po kojoj od sad pa dalje mogu prometovati (i) motorna vozila. Mada ono što vidim je isto, i kao trim staza, a i kao cesta.
Nakon rta cesta ide južnom stranom poluotoka, dakle pogled puca na "otvoreno" more. Da pojam "otvoreno" ne bude pod navodnicima smetaju otoci Šolta i Brač koji sprečavaju očima prizor ravne crte koja spaja more i nebo.
Kao klinac, još u osnovnoj školi moj domet ljetnih školskih praznika bilo je odlazak na selo kod moje tetke. Odlazak na more je bilo nešto elitistički, tamo su išli samo odabrani, a po povratku su nama, "običnim smrtnicima" pričali dogodovštine. Preostala mi je jedino čežnja za tim plavetnilom koja, kao i svaka želja koja dugo vremena ostane neispunjena, raste do visina i idealizira to more i sve oko njega do neslućenih razmjera. Ponekad, prenuvši se iz tog ružičastog maštanja upitao bih se: "Kamo djeca s mora idu na školske praznike?!"
Možda ovi iz Splita idu na plaže ovdje, na južnom dijelu poluotoka Marijana, jer su one poznate kao mjesta za kupanje Splićana.


Na kraju tog kruga oko poluotoka stigao sam na južni portal tunela Marijan

Sad sam već stupio na istočni dio uvale koja se zove Gradska luka, koja je, u stvari na zapadnom dijelu te uvale.
Uz more friško napravljena široka šetnica, a s njene lijeve strane, preko ceste je i hotel Marijan (ovdje je sve u znaku tog imena).

Skrenuo sam na šetnicu uz more...

...i konačno stigao na čuvenu Splitsku rivu.

Da li obilaziti grad ili prvo otići do kolodvora i kupiti kartu za večerašnji vlak? Izabrao sam ovo drugo i - pogriješio.
Malo pješice, a malo vozeći, išao sam rivom dokle god sam mogao. Na rivi uvijek bude nekakvih egzotičnih plovila, pa tako je bilo i ovaj put.

Što sam bliže dolazio kolodvoru to je gužva bila veća, i ljudi koji su hodali, i vozila na cesti. Ovdje uvijek bude gužva, je su tu i željeznički i autobusni kolodvor, a i trajektna luka. Istini za volju moram priznati da je prijašnjih godina ta gužva znala biti i veća, ipak je korona učinila svoje.
Konačno sam se nekako probio do blagajne na željezničkom kolodvoru gdje me je pozdravila ceduljica koja me srdačno obavješćuje da je pauza tek počela.
Eto, zato sam pogriješio!
Blago iznerviran, postajalo mi je sve toplije i toplije, ne samo zbog objektivne žege koja još nije jenjavala.
Ništa, slegnuh ramenima i prihvatih situaciju kako jest("Ne dao Bog većeg zla!") i vratih se na rivu. Prvo sam snimio zgradu lučke kapetanije, jedno od obilježja Splitske luke.

Prema wikipediji građena je od 1890. do 1926. godine. Zgrada Lučke kapetanije je neorenesansna uglovnica istaknutoga položaja u sjeveroistočnom dijelu gradske luke koji danas nosi naziv Obala lazareta. Izgrađena je na jugozapadnom uglu nekadašnjih lazareta.
Zatim sam snimio južni ulaz u Dioklecijanovu palaču, o kojoj će kasnije biti riječi.

Tu je još jedna arhitektonska ljepotica o kojoj nisam uspio ništa pronaći na internetu.

Kod Prokurativa sam naišao na jedan oldtajmer, fino obnovljen.

Iza njega, desno je bio trg Prokurative

Prema, je li, wikipediji, Prokurative, ili službeno Trg Republike, glasoviti je mediteranski trg u središtu grada Splita, zapadno od Dioklecijanove palače, poznat i kao pozornica kulturnih zbivanja u gradu pod Marjanom. Već gotovo pedeset godina na Prokurativama se održava i tradicionalni festival zabavne glazbe "Split".
Sve ovo što sam prošao od nesuđene kupovine karte na željezničkom kolodvoru pa do sada nije bilo nasumično, besciljno lutanje gradom. Naprotiv! Išao sam s konkretnim ciljem, a to je bila - večera.
Dakle, još od te famozne 83/84, kad sam u ovom gradu, ne svojom voljom, boravio 9 mjeseci, otkrio sam da se dobro jede u kantunu Paulina.

Prostorija je mala, tek tri sa tri, no kad god dođem, a dođem svaki put kad sam u ovom gradu, uvijek je gužva. Standardni repertoar je ćevapi s lukom i ajvarom i pola litre točenog.
Sve do danas!
Ćevapi su još ukusni kao što su bili i prije 36 godina, no po prvi put - nema točenog, nego samo pivo u bocama. Dobro, de, izgledam sad pretjerano sitničav, no prekinula se, barem za malo, dugogodišnja tradicija, a to mi se ne dopada.
Ipak nisam dopustio da me ta mala, za neke beznačajna, promjena pokvari uživanje u obroku. Ne, nikako! Polako sam uživao u svakom zalogaju i svakom gutljaju ne žureći se nikamo ni zbog čega. Usput sam promatrao ambijent oko mene i zbivanja u njemu. Ljudi svakakve dobi, spola i odijevanja su defilirali tek metar-dva ispred mojih očiju. Tu su bili i golubovi, već dobro istrenirani u promatranju nas koji jedemo očekujući našu nesmotrenost koja će rezultirati padom ćevapa iz lepinje na tlo. Taj ćevap neće dugo uživati na tlu popločan kamenim pločama, tek sekundu dvije. Odmah će dotrčati najbliži golub i s istim uživanjem kao i ja, strpati taj ćevap u usta, odnosno kljun.
Preko puta mene moj bicikl, kompletno opremljen opremom s ovog putovanja, strpljivo je čekao da se ja nauživam do milje volje u ovom obroku.

Nakon objeda, koji je bio fantastičan, smiren i namiren krenuo sam u obilazak Dioklecijanove palače. Na putu do nje prešao sam lijepo uređenu Marmontovu ulicu.

Iz ove lijepo uređene ulice ušao sam u uvjerljivo najužu ulicu na ovom putovanju. Definitivno kala nad kalama.

Hodajući kalama u potrazi za trgom u starom gradu naišao sam na Muslimanski molitveni prostor (!).

Još samo da se provučem kroz dvije kale i dolazim na Pjacu.


Prema wikipediji Narodni trg u Splitu (Pjaca) je gradski trg nastao urbanističkim širenjem grada zapadno od Željeznih vrata Dioklecijanove palače. Time je izvršeno izmještanje glavnog gradskog trga s istoka na zapad, čime je Peristilu ostala funkcija katedralnog trga (Piazza del Duomo), odnosno, glavnog sakralnog trga. Građen je u 13/14 stoljeću.
Slijedi pogled na zapadnii dio Narodnog trga, hotel Central...

...a zatim na istočni dio trga.

Desno, u onoj sjeni, na gornjem snimku je zapadni ulaz u Dioklecijanovu palaču, koji se zvao Željezna vrata. Danas taj ulaz izgleda ovako

Pretpostavlja se da je, kad je bila sagrađena, Dioklecijanova palača izgledala ovako
(Izvor: https://sites.google.com/site/hrvatskigradvi13579/split)

Centralni trg dioklecijanove palače je Peristil

Prema wikipediji Peristil je kao središnji trg Dioklecijanove palače, smješten u dijelu u kojem je bilo izgrađeno nekoliko hramova, a bio je namijenjen caru Dioklecijanu, slavljenog kao živi sin Jupiterov. Car se pojavljivao pod arhitravnim lukom središnjeg dijela protirona, podanici su mu pristupali, klečeći mu ljubili skute njegova grimiznog plašta, ili pred njim padali ničice, ležeći cijelim tijelom na zemlji. Crvena boja granitnih stupova naglašava ceremonijalnu funkciju. Naime, od cara Dioklecijana purpur postaje bojom cara.
Odmah lijevo gledajući gornju sliku je Splitska katedrala.

Prema internetu Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Katedrala sv. Duje najstarija je katedrala u svijetu. U VII stoljeću carski mauzolej je pretvoren u kršćansku crkvu, uklonjeni su poganski idoli i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone i Anastazija, radnika, koje su pohranjeni u carev mauzolej.
(izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Splitska_katedrala)
Vrućina nikako da popusti, a hodajući po ovoj palači osvježavajućeg povjetarca ni od kud, pa krenuh polako prema Rivi da zaključim današnji posjet Dioklecijanu, odnosno njegovoj palači. Tik pred rivom, a još uvijek u palači, naišao sam na Voćni trg

Prema internetu među Splićanima je poznatiji po svom neslužbenom imenu (Voćni trg), nego službenom imenu Trg braće Radić. Svoje "narodno" ime može zahvaliti činjenici da je tu nekad bila bučna i živopisna tržnica na kojoj su žene iz okolnih sela prodavale voće. Na susjednom trgu, zapadno od Voćnog, prodavalo se povrće. Trgom dominira veličanstvena palača stare obitelji Milesi iz 17. stoljeća sa spektakularnom baroknom fasadom, jednim od najboljih primjera tog stila u cijeloj Dalmaciji (na gornjem snimku, iza spomenika). Pred njom je, pak, smješten spomenik ocu hrvatske književnosti, Splićaninu Marku Maruliću, koji je bio jedan od najvažnijih mislilaca i intelektualaca 15. stoljeća.
(izvor: https://visitsplit.com/hr/511/vocni-trg)
S druge strane palače prikazane na gornjem snimku je Osmerokutna Mletačka kula, sagrađena u 15. stoljeću.

Izašao sam na rivu i njome se uputio prema kolodvoru. Bilo je oko šest, sunce mi je bilo iza leđa, pa bi bilo grehota ne snimiti čuvenu Splitsku rivu, ovako lijepo osvijetljenu.


Došao sam na kolodvor poprilično smoren vrućinom. Zbog te vrućine sam malčice klonuo duhom, pa sam strpljivo sjedio na klupi ispred kolosijeka i sređivao utiske.

Promet vlakova na Splitskom kolodvori nije baš neki impresivni. Tek po koji vlakić, kao ovaj lokalac.

Zbog zujanja oko i po Splitu, ukupan skor današnjih kilometara bio je iznad očekivanja.

Kad se već potpuno smračilo, konačno je došao i "moj" vlak.
Prvo što sam napravio po ulasku u vagon je otvaranje svih prozora. Očigledno da je ova garnitura jutros došla iz Zagreba, pa je, po iskrcaju putnika, vraćena na postaju Split Predgrađe, na neki sporedni kolosijek da se preko dana dobrano zagrije od vrelih sunčevih zraka ( jesam li napomenuo već ranije da je bio vrući dan, jesam li!?). I sad, kad je to sunce konačno otišlo na počinak, ta je garnitura, fino zagrijana, dovezena ovdje da primi nove putnike.
Večernji povjetarac, koji se stidljivo sakrivao dok je sunca bilo, sada si je dao oduška pa je fino rashlađivao sve živo i neživo, pa tako i unutrašnjost ovog vagona u kojemu sam smjestio bicikl.

Odmah desno na gornjoj slici su kupei za putnike gdje sam se smjestio u jednom od njih. Ovaj put sam imao više sreće u obliku slobodne jedne strane kupea. Nekih pola sata nakon kretanja i nakon posjete konduktera, pružio sam se "koliko god sam dug i širok" i polako utonuo u san.

Nešto kao četvrti dan

U metropolu Lijepe naše, na Glavni kolodvor vlak je stigao mrvu prije šest.

Sad sam trebao presjesti na brzi za Vinkovce koji polazi za desetak minuta. Organizatori prometa na glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu su zgodno namjestili da se taj vlak nalazi na istom kolosijeku tek stotinjak metara dalje. Stoga sam tek ovlaš, improvizirano, stavio opremu na bicikl, uzjahao ga i, još uvijek bunovan od sna, provozao se malo po Zagrebu, odnosno barem po njegovom kolodvoru. Evo i drugog vlaka, onog za Vinkovce, kojim ću do Nove Gradiške.

Sad slijedi primjer razlike između de facto i de jure. Ovaj vlak, u koji upravo uđoh, de jure ima odjeljak za bicikle, no de facto ga - nema. Kad sam pitao konduktera, koji je stajao na peronu pokraj vrata vagona, koji je vagon za bicikle, reče mi:
- Uđi u ovaj!
- Ali tu nema odjeljka za bicikle!
- Nema veze, samo ti uđi i stavi ga sa strane!
I tako je moj bicikl imao luksuzni smještaj i bio zajedno s putnicima u ovoj zadnjoj vožnji vlakom. Mislim da je taj luksuz apsolutno zaslužio.

Po dolasku u Novu gradišku prvo sam doručkovao u gradskom parku, a potom polako krenuo znanom cestom kući, udaljene nekih 30km.
Pri doručku u Novoj Gradiški impresioniralo me je cvijeće koje je bilo između parka i ulice.

Između Posavine i Požeške doline, kad se dolazi sa zapada, cesta ide jednim malim prijevojem zvanim Baničevac. Evo kako on izgleda, kao prilog kontrastu u odnosu na okoliš u prošla tri dana.

Dok sam u svom podrumu spremao bicikl i raspremao prtljagu na radiju sam slušao vijesti, one u 12 sati. Počele su s "U Hrvatskoj danas zaraženim korona virusom je...".
Shvatih da sam u ova tri dana bilo uskraćen od takvih dnevnih vijesti. Bože moj, baš mi je bilo lijepo (i) zbog toga!

Umjesto točke na i

Uz ogromnu zahvalnost Vama, dvoje, troje čitatelja, koji ste imali posebno, ogromno i pažnje vrijedno (s)trpljenje doći do ovih redova ovog putopisa, želio bih objasniti par stvari.
Prvo:
Zašto tako detaljno, naširoko i nadugačko?
Kažu da je jedna slika kao tisuću riječi, a jedan posjet kao tisuću slika! U skladu s tim svako mjesto koje sam posjetio u ovoj vožnji kod mene više neće biti kakvo je bilo do sad.
U toku vožnje sam okupiran (i) razmišljanjem kako dalje, da li ću stići, gdje stati, koliko stajati, da li odmah krenuti ili malo kasnije...pa tek kad polako, ovako detaljno kao ovaj putopis, "stavim na papir", bez neizvjesnosti kako, da li, i kada, tek tada zapravo i u potpunosti proživim ovo putovanje. Jer misli su mutna fluidna masa, niš' konkretna, a daje privid da se sve vidi, shvaća i razumije. "Riječ je babica pri porođaju misli", veli Selimović. Tek kad te misli pretvorimo u riječ, što bude teško i sporo, za razliku od pretpostavljene lakoće i brzine, tek tad se misao konkretizira, razbistri i razjasni.
I stoga tek sad, u ovim redovima, ja sam završio to trodnevno putovanje. I tek sad sam upotpunio užitke iniciranih onomad na putovanju.
Dakle ovaj blog pišem za sebe jednako koliko i za tebe, dragi moj strpljivi čitatelju.
Drugo:
Ljudi gledaju utakmice kako se drugi bore, natječu. Ljudi gledaju filmove i zaviruju u tuđe želje, muke, strahove, radosti, dvojbe... Ljudi čitaju i čitajući prate ... ma u stvari ljudi više ne čitaju, nemaju vremena za to!
"Tehnika narodu", kako veli poslovica, pa preko televizije, mobitela, interneta može se zaviriti u svačiju dušu, u svačije želje, muke, htjenja, razočarenja... Ta tehnika nam omogućava da to izgleda tako vjerno i uvjerljivo, kao da sjede u prvom redu, i to u sredini, na najpovoljnijem sjedištu kazališta i gledaju tuđe živote.
Jednom riječju - VOAJERI!
Ne hvalim se puno svojim biciklističkim poduhvatima, niti su objektivno nešto značajno, a niti su sadržajem nešto posebno. Sjeo na bicikl i vozi, čudna mi čuda! Ljudi će radije gledati nečiji uspon na Mt.Everest ili nečije preživljavanje u Sahari, nego čitati, recimo, ove redove, gore napisane. Ti redovi dovoljno jaki da kod njih upale vatru zainteresiranosti, da ih zaintrigiraju. Njima treba nešto puno, puno jače.
A ja, eto mislim da bih radije bio na pozornici nekog seoskog kazališta, nego u prvom redu, recimo HNK-a. Ovo što sam odvozio za njih je malo, skoro ništa, pažnje i poštovanja nije vrijedno.
A ja mislim baš suprotno, ovo moje je veliko, značajno i te kako bitno, jer je MOJE, jer sam JA to učinio!
Zato se nadam, priželjkujem i u konačnici pretpostavljam da ću kod nekog, tko pročita ovu priču, ubaciti u njegovu dušu crv poticaja, nemira i sumnje u njegovu dosadašnju pasivnost, crv koji će ga u konačnici natjerati da pomisli "Pa kad je on to mogao učiniti, možda bih i ja mogao..."
Ako sam to uspio i kod jednog, uspio sam!
I na kraju, treće!
Duboko sam zašao u svoju šezdeset treću godinu. Ne spominjem to iz nekog ponosa, naprotiv. Već spomenuti Selimović je u nekoj knjizi rekao: "Kad sam imao dvadeset godina nijedan problem mi nije bio nerješiv, a sada, u četrdesetoj, i ravan put mi je nepremostiva provalija!"
A što bi tek rekao za moje godine!.
Zato mi je trebala ova vožnja.
Da mi veli
"Uzmi fleksericu, izreži bicikl i baci ga, nije to više za tebe!“
ili
„Man'se jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno, sjedi na bicikl i vrti pedale!“.
Jer, problemi na putu su razmjerni strahovima u glavi. A u mojim godinama straha kol'ko hoćeš, ima ga i za izvoz.
Ovom vožnjom sam pokazao samom sebi da MOGU!
A sve ostalo je puno lakše.
Jedva čekam proljeće!

Knin - Split IIIdio

Za povratak na drugi dio ove priče kliknite ovdje.


I konačno Primošten!
Skrenuo sam desno s magistrale, spustio se u mjesto došavši do raskošnog kružnog toka.

Nakon obnove tekućine u obližnjoj trgovini nastavio sam prema središtu mjesta gdje sam naišao na zanimljivu skulpturu. Bio je to Spomenik težaku, koji prikazuje djeda i baku i njihovog vjernog saveznika, također simbola Primoštena - magaraca, ili tovara.

Prošao sam kroz neku vrstu kamenitih vrata i ušao na oveći trg. Bilo je vruće, prevruće, pa sam rashlađenje našao u sladoledu. U hladovini ispred slastičarnice je bila klupa na koju sam sjeo i hladio tijelo i dušu.


Bio sam u dilemi.
Da li čekati vrućinu da prođe, do tada obilaziti mjesto, a pred večer krenuti do Rogoznice, ili nastaviti odmah prema njoj?
Kako vrućina pritišće, bojim se da od obilaska, i nekog užitka u njemu neće baš biti mnogo. Uostalom, i obilazak Šibenika sam prekinuo zbog te vrućine.
Pustio sam, i duže nego sam u početku mislio, da mi mozak pokuša sastaviti dvije suvisle misli u ovoj vrućini. I njemu se, očito nije dalo raditi, nego se pridružio tijelu koji je u ovoj kakvoj-takvoj hladovini jednostavno - lapilo. Prava Dalmatinska fjaka.
Nakon nekog vremena, i sam ne znam kolikog, ustao sam, uzeo bicikl i krenuo iz ovog uzavrelog gradića.
Nakon uzbrdice kojom sam se pri dolasku u ovo mjesto spuštao, te izlaska na magistralu, magistrala je nastavila - uzbrdicom. U stvari nije bila neka pretjerano strma tako da sam čak i vozio.
Prošao sam pored nekih cestarskih radnika, koji su na nekom proširenju po ovoj vrućini nešto radili. Za trenutak su zastali u svom poslu i sažaljivo me pogledali. Uhvativši njihov pogled upitah ih koliko još do Rogoznice, na što mi veselo odgovoriše; "Nemaš još puto, 7-8 km!", očigledno u nastojanju da me nekako obodre, osnaže da izdržim u ovoj svojoj borbi s vrućinom, kao što je i njihova bila.
Malo dalje, na toj uzbrdici koja se dobrano odužila, pažnju mi je privukao zanimljivi znak za parkiralište na koje bih trebao naići za nekih 50 metara.


Opet neki bezimeni otočić, ovaj put toliko mali na ništa od vegetacije nisam na njemu primijetio. Obzirom da mi je sunce sijalo u oči, bilo je teže primijetiti ima li čega na otoku. Evo vam snimci pa prosudite da li mi je zaključak o životu na spomenutom otočiću ispravan ili nije.


Na kraju ove razvučene uzbrdice, na svojevrsnom prijevoju, okrenuo sam se da vidim što sam to sve malo prije prošao.

Zašto uzbrdice tako dugo i mučno traju, a istovremeno nizbrdice budu tako kratke da se ne stigne čovjek čestito odmoriti i povjetarcem pri vožnji osvježiti?
Zašto sunce tako žestoko grije?
Zašto sam se uopće dao nagovoriti, i to od samog sebe, na ovo, trenutno žestoko vruće putovanje?
Zašto....
Tih "zašto" bilo bih još bezbroj, da ih jedna obavijest namijenjena svim putnicima na cesti, pa i meni, u obliku velike, žute table na kojoj je pisalo "Rogoznica" nije prekinula. Istok trena, tek u stotinki sekunde, moje deprimirajuće, na ivici očaja duševno stanje se stubokom promijenilo. Prelio me je osjećaj trijumfa, pobjede, ozarenosti i sreće.
Uspio sam!!!!
Nema više umora, iako je jednako vruće.
Nema više malodušnosti, iako je jednako vruće.
Skrenuo sam s magistrale i laganom nizbrdicom, koja je još više popravila moje stanje, i tjelesno i duševno, i došao do rive. Bilo je tek prošlo pola šest, dakle vremena za pretek, što god mi padne na pamet.
Sjetio sam se sinoćnje mršave večere, te odlučio da ću je ovaj put podebljati. Stoga sam skrenuo u piceriju na koju sam naišao. Picerija je imala veliku terasu, no ni jednog gosta. Korona virus je učinio svoje po pitanju broja turista ovogodišnje turističke sezone.

Sjeo sam za stol odmah do ulaza pa mi je s druge strane kamenog zida bio bicikl. Na oku. Za svaki slučaj.


Nakon večere u obliku pice zaljevane s dva točena, pri plaćanju računa konobar mi je donio čašicu loze s komentarom "Kuća časti!". Zahvalio sam mu se, najprijaznije što sam mogao i tek ovlaš liznuo žestoko alkoholno piće. Sačekao sam da se skloni, te otišao ostavivši "poklon kuće" nepopijen. Ionako nisam ljubitelj žeste, a sad, ovako premoren, čini mi se da bi posljedice konzumiranja tog pića bile nesagledive.
Rogoznica je malo mjesto na Jadranskoj obali čiji je omjer stanovništva između zimskog i ljetnog perioda negdje oko 1: 1000. Osim toga prati je glas malo većeg autoriteta pri odabiru lokacije za ljetovanje, što se, između ostalog, vidi po cijeni smještaja. No, o tom po tom.
'Ajmo prvo malo prozujati po mjestu.
Kao što već rekoh, malo primorsko mjesto, pa je uz obalu i cesta i šetnica i plaža, sve jedno uz drugo.

E sad, u dilemi sam da li vam prikazati neke od slijedećih snimaka.
Oni ne prikazuju ništa kompromitirajuće, ma kakvi! Problem je moja nemarnost, koja se donekle, samo donekle, može opravdati žestokim danom i mojim umorom kao posljedica njega. Iako sam cijelog ovog putovanja nastojao objektive mobitela i foto-aparata držati čistim, da li obzirnom pažnjom ili papirnatom maramicom, svejedno, ovaj put sam na to zaboravio, pa su neki od slijedećih snimaka čudno mutljavi. A takvi su jer su premazani onim što je bilo na mojim prstima,
Ipak ću ih prikazati, a tebe, moj vjerni čitatelju, još jedanput molim za oprost.
Pri planiranju ovog putovanja uočio sam dvije zanimljivosti u Rogoznici koje su mi se učinili vrijedne moje pažnje.
Prva je otočić u samome mjestu. U stvari nasipom po kojemu ide cesta otočić je postao poluotočić.

Na samom (polu)otočiću ništa posebno, a opet dovoljno zanimljivo i simpatično.
Iznenadio sam se ribaricama u mjestu za koje sam pretpostavljao da je isključivo turističko.

Ali se nisam iznenadio masom jedrilica uz rivu.

Zadivljujuće je uređenje rive.

Tu je i standardna turistička ponuda sitnicama, ovdje smještena u kamenom ozidane "poslovne prostore".

U povratku sam snimio obilno osunčani zgodni turistički brodić.

Vratio sam se nasipom u kopneni dio mjesta (za razliku od onog na poluotoku). Meni kao strojaru, zanimljivi su mi bili dva eksponata u parku. Prvi je bio neki stari traktor sa priključkom za, čini mi se, vađenje krumpira ili repe. Drugi je bio sklop ogromne elise, očigledno pogon nekog broda.


Druga zanimljivost Rogoznice, za koju sam smatrao da je vrijedna moje pažnje, je jezero pod nazivom Zmajevo oko.


Prema wikipediji Zmajevo oko jezerce je eliptičnog oblika. Smješteno je na poluotoku Gradini u Rogoznici. Ispunjeno je slanom vodom i duboko usječeno u stijene obrasle makijom i nižim raslinjem. S morem je povezano špiljom čiji se otvor može vidjeti na površini vode. Špilja se naziva Zmajevo uho te je veća i dublja od samog jezera. Neobična pojava se u jezeru događa svakih nekoliko godina. Tada jezero napuštaju njegovi stanovnici (ribe, meduze, kornjače i druge morske životinje) i kroz prolaz odlaze prema moru. Jezero se zamuti, a kada se nakon nekog vremena ponovno pročisti, morske se životinje ponovno vraćaju u jezero i nastavljaju tamo živjeti do sljedeće takve pojave.
U znanstvenom smislu Zmajevo oko svojevrstan je hidrološki i geomorfološki fenomen jer se u njemu događaju intenzivni biokemijski procesi, pa ga možemo smatrati prirodnim bioreaktorom.
Kako to jezero izgleda možete vidjeti ovdje na kratkom filmu
Toliko o Rogoznci, a sad je vrijeme da pronađem prenoćište.
Zanimljivo, dok sam par dana prije putovanja bio u telefonskom dogovoru za noćenjem, pri razgovoru s gazdom prenoćišta, napomenuo sam mu da sam u višednevnoj vožnji biciklom te da tražim smještaj preko noći. Na to mi je on rekao da će me to zadovoljstvo koštati 300 kn. Bilo mi je malo previše, no prvi puta si organiziram putovanje na ovaj način, pa sam skrušeno prihvatio cijenu. No, nakon pola sata zvoni mi mobitel i javlja se navedeni gazda koji mi veli da gaji simpatije prema biciklistima, pa će mi cijena sigurno biti prihvatljivo manja.
I bila je. Noćenje u Rogoznici me je koštalo 200 dlakavaca.
Poslije dulje potrage uskim uličicama pronašao sam raskošno zdanje u kojemu se krije jedna prazna sobica, već nestrpljiva u iščekivanju mog dolaska.

Uz ulaz u moju sobicu bila su dva bicikla, koja su svoje vožnje davno odvozili, a sada imaju ulogu fine dekoracije. Evo meni dokaza da je gazda ovog prenoćišta stvarno bike friendy.

Soba mi je bila pravi mali apartman. Bio je tu stol s stolicama, mala kuhinja s štednjakom i kauč za odmaranje.

Preko puta od kauča, gledajući gornju sliku, bio je krevet na kat s pravim baldahinom. Kasnije, dok budem spavao, zujanje komaraca oko uha će mi dokazati i praktičnu, a ne samo dekorativnu ulogu tog baldahina.

Nakon tuširanja, odmaranja i smirivanja duše i tijela zaspao sam na donjem ležaju snom pravednika sretan i zadovoljan današnjim danom.
Od tri dana ovog putovanja, ovaj današnji bi trebao biti najteži, i kilometrima, i visinskom razlikom, a uostalom, i vrućinom. I bi tako.
Od ovog, drugog dana vožnje evo još pređeni kilometri.


Dan treći

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Pored već navedenih komaraca, san mi je remetila i vrućina (opet ja o toj vrućini), koja od prošlog, vrelog dana nije popustila koliko sam očekivao. Ipak, i prije pojave sunca već sam bio na biciklu vozeći onim labirintom uskih uličica kojim sam sinoć došao.

Prolazio sam pored raskošnih kuća, očigledno trenutno u funkciji privatnog smještaja u sobama i apartmanima unutar njih. Kraj jedne od kuća pažnju mi je privukao obilni grm cvijeta koji se, čini mi se, zove bugenvilea.

Dolaskom na rivu dok sam se dao u potrazi za trgovinom, pažnju mi je privukla situacija na istoku koja je najavljivala skorašnju pojavu sunca.

Nakon pronalaska trgovine na samome izlazu iz Rogoznice, i doručka na njenom parkiralištu, već mrvicu iza pola osam počeo sam vrtjeti pedale. Izlaskom na magistralu prvo sam malčice vozio nizbrdo a zatim jednom laganom uzbrdicom što se tiče uspona, no dugačkom što se tiče kilometara - čak preko 4. Magistrala se ovdje odvaja od obale, pa krškom unutrašnjošću poprečuje prema zaljevu Marina i istoimenog mjesta.
Sramota me priznati ali tih desetak kilometara, od Rogoznice pa do te Marine nemam ni jednog snimka. Razlog tomu je i objektivne i subjektivne prirode.
Objektivno, stvarno u tim kilometrima nema niš' posebno. Možda neki opći ugođaj koji čini još uvijek, kakva-takva svježina, dosta slab promet i široka, stvarno široka magistrala, uz blagu uzbrdicu po kojoj se fino da voziti. Sve ovo nabrojano u prošloj rečenici učinilo je da mi misli lutaju kud-koja, da se pedale skoro same okreću i da, u konačnici stječem dojam stvarno velike ugode u vožnji, mada konkretnog razloga za to nema.
Subjektivno, moram priznati da sam još pod dojmom žestoko vrućeg jučerašnjeg dana, te bih želio što više kilometara današnje vožnje odvrtjeti u hladovini jutra.
I tako, potpuno neočekivano nakon kraće ali strmije nizbrdice (uvijek mi nizbrdice izgledaju kreće od uzbrdica), uđoh u to mjesto Marina.

Magistrala ostavlja mjesto s desne strane i nastavlja obalom, u stvari nešto iznad nje. Onako gledajući ga s bicikla dok vozim, mjesto mi ne izgleda baš previše atraktivno. Čak mi je izgledalo nekako nabacano, neka gužva u njemu, od vozila, kuća i plovila. Dva prizora sam, ipak, uočio koja su mi privukla pažnju.
Prvi je kamena kula u sred srede mjesta.
Prema wikipediji Trogirski su biskupi (Franjo Maracel) na otočiću u zaljevu podignuli 1495. godine četverokutnu kulu (kaštil, biskupska kula) s konzolno istaknutim kruništem i Citadelu (kanal između kopna i kule zasut je u početku XX. st.), a radi obrane tog prostora (ljetnikovac trogirskog biskupa) od osmanskih osvajača. Uz kaštil biskup je dao podignuti crkvu sv. Marine, po kojoj je kraj poslije dobio i ime.

Eto, sad sam i ja saznao da mjesto nije dobilo ime po marini, luci za mala plovila, već po Marini, ženi tog imena.
Drugo na čemu mi se pogled zaustavio je raskošna kuća, vila, rezidencija čak. Ne znam što mi je više plijenilo pažnju, da li sama građevina ili mjesto na kojemu je sagrađena. Prepustio sam svojoj mašti da zamisli kakav bi to bio pogled sa njenih prozora i što bi sve obuhvaćao.


Do Trogira imam još oko 12 km, od toga prva polovica je uz more. Dakle, slijedi uživancija vožnje s mirisom soli.
Još je jutro, tek je prošlo pola devet, tako da su se miješali mirisi noći i dana, a sunce je još daleko od svoje vreline. Površina mora mirna, kao ulje, tek se na nekim mjestima, uslijed bešumnog povjetarca, ta se površina malčice naježi kao da se sjetila nečeg posebno dojmljivog od prošle noći, pa joj je to sjećanje izazvalo ugodne trnce.


I ovaj put prizivam oštro oko pažljivog promatrača da na gornjoj slici uoči mali čamac i čovjeka na njemu.

Neko tko u ovom trenutku nije bio tako lirski razdragan ovim jutrom kao ja, nego je mislio na golu egzistenciju, pokušavao je u svojoj kaveznoj zamci pronaći odgovor na pitanje što će mu danas biti na jelovniku za ručak.
Mirno i prozirno more otkrilo je tajnu mirovanja bove na mjestu usprkos strujama i valovima. Bova je bila privezana za dno! Kako to zvuči prozaično, bez trunke sentimentalnosti.

Slijedi opet jedan dodir s morem preko kamenog podzida.

Bilo je prošlo tek devet, kada sam "skrenuo u boks na promjenu guma". Dakle, iz patika u sandale, otprilike u isto vrijeme kao i jučer. I danas će, čini mi se biti pakleni dan!
Malo dalje od te "izmjene guma" naiđoh na misteriju koju ni do dana današnjeg ne riješih - na mirnoj površini mora bila je masa bova koje su plutale na površini. Pretpostavljam da je nekakvo gojilište, mada ne znam čega.


Kao što se već od davnina zna, osjećaj prolaznosti vremena tim je manji čim je ugoda veća. Tako se magistrala, a i ja, na moju žalost, pozdravila s morem i krenula negdje u unutrašnjost, puno prije nego sam to očekovao. Istina, moram priznati nije to bila neka duboka unutrašnjost niti je uzbrdica, kojom je magistrala išla, bila neka pretjerano strma, a ni pretjerano dugačka. Ali je nestalo ono guštanje pri vožnji uz more. Osim toga ušao sam u red naselja pred Trogirom, pa se i promet na cesti znatno pojačao.
Tu je bio jedan od obilježja Dalmacije - oleander.

Pred mjestom Seget Vranjica, na autobusnoj stanici lokalnog busa, bila je zanimljiva, a rekao bih i zajedljiva, poruka navijača Hajduka.

A onda sam došao u Trogir.
Bio sam u tom gradu bezbroj puta i prvi dojam o njemu uvijek mi je bio - potpuni prometni krkljanac na raskrižju koja vodi u stari grad i dalje na otok Čiovo. Ponadao sam se da će gužve sada biti manje zbog nedavno izgrađenog novog mosta nekih pola kilometra dalje, prema Splitu, no nada mi bi uzaludna. I dalje manje - više ista gužva.
S tom gužvom u društvu, u obližnjoj trgovini sam obnovio zalihe pića, a na štandu ispred nje kupio breskve. Oduvijek su me te Dalmatinske breskve dojmljive svojom veličinom i sočnim sadržajem. I dok sam s užitkom istovremeno grizao i srkao, dokono, ni o čemu posebno ne razmišljajući promatrao sam prometni kaos na magistrali, i zajedljivo se pitajući tko je ovdje lud!? Ili ja, koji po ovoj vrućini vozim bicikl, ili oni u pregrijanim limenim vozilima.
Ostavši sebe bez odgovora na navedenu dilemu, pitanje je možda više retoričko, skrenuh na raskrižje desno i uputih se u stari centar Trogira.
Osnovno obilježje ovog grada je, definitivno, katedrala.



Prema wikipediji Trogirska katedrala sv. Lovre je jedan od najznamenitijih trogirskih spomenika i UNESCO-va zaštićena svjetska baština. Na ovoj su građevini uočljivi stilovi od romanike do baroka. Gradnja katedrale počela je 1213. godine na temeljima ranokršćanske katedrale koju su uništili Saraceni 1123. god. Katedrala je većinom izgrađena u romaničkom stilu (majstori Stjepan i Matej) do 1251. god., dok je gotički svod izgrađen u 15. st. Gradnja je završila 1589. god. dovršetkom zadnjeg kata zvonika u stilu manirizma arhitekta Trifuna Bokaniča (1575.–1609.), za čiju je gradnju trebalo skoro dva stoljeća.
Sam ulaz, sa raskošnim portalom je bio ograđen, pa bi bicikl trebao ostaviti daleko od očiju ako bih provirio u unutrašnjost crkve. Možda i jesam (pretjerano) paranoičan, a možda sam tek realno oprezan, no nije mi se ostavljalo bickl. Stoga sam rješenje pronašao u snimcima s ljetovanja u ovom kraju od prije desetak godina.
Dakle, tada je ovaj portal ovako izgledao, a u međuvremenu se nije puno promijenio.


Stvarno impresivno izgleda. Ne znam što mi je impresivnije, da li portal u cijelosti, ili detalji raskošno isklesani u tri dimenzije.
Inače, prema wikipediji Radovanov portal je glavni portal katedrale i ujedno najznačajniji srednjovjekovni portal na istočnom Jadranu te u ovom dijelu Europe. Nazvan je po njegovu autoru Majstoru Radovanu koji ga je isklesao 1240. godine i potpisao s per Raduanum. Skulptura portala karakterističan je primjer gotičkog realizma i humanizma, ali s obilježjima starijeg romaničkog stila.
Ulaskom u katedralu prvo što se osjeti je razlika u temperaturi u odnosu na vanjsku vrelinu. Kao da je unutra nekakav klima uređaj. Možda tom osjećaju svježine, čak i hladnoće doprinijela i unutrašnja fasada katedrale, neoslikana, od čistog, hladnog kamena.


U katedrali se nalazi i sarkofag svetog Ivana Trogirskog. Prema wikipediji Sveti Ivan Trogirski (1031.- 1111.), kršćanski svetac, trogirski biskup u 11. stoljeću. Bio je benediktinac na Cresu, u samostanu sv. Petra u Osoru. Bio je u pratnji papinog poslanika koji je prolazio južnohrvatskim krajevima, među ostalim i Trogirom. Tada su Trogirani zamolili da im postavi Ivana za biskupa, jer je njihova biskupija bila ostala bez biskupa. Poslanik je uslišio njihove molbe. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova. Iz tog razloga se Ivan Trogiranin i nadbiskup Lovro javljaju na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. Zaslugom sv. Ivana hrvatsko-ugarski kralj Koloman nije razorio Trogir 1105.

Prema već više puta navedenoj wikipediji Kapela Svetog Ivana Trogiranina jedan je od najljepših renesansnih spomenika u Europi. Nalazi se uz sjeverni zid trogirske katedrale na mjestu gdje se do tada nalazila jedna kuća. Dana 4. siječnja 1468. godine, Andrija Aleši i Nikola Firentinac potpisuju s trogirskim kaptolom ugovor o izgradnji kapele sv. Ivana Trogirskog. Koncepcija kapele je rađena prema prostornoj koncepciji Jupiterova hrama u Dioklecijanovoj palači.
Na podu katedrale je dosta ploča s natpisima koji nam vele da se radi o grobnicama. Izabrao sam nasumično jednu tek da vam prikažem kako one izgledaju.

Sad se snimcima ponovo vraćam u ovu današnju 2020-tu godinu.
Na starom gradskom trgu, preko puta katedrale, nalazi se Crkva sv. Sebastijana i toranj gradskog sata u Trogiru.

Wikipedija mi veli da je Crkva sv. Sebastijana podignuta je 1476. godine na južnoj strani glavnog gradskog trga kao zavjet građana Trogira sv. Sebastijanu za spas od kuge. Renesansna građevina je djelo Nikole Firentinca, a sjevernim pročeljem okrenuta je trgu dok je polukružna apsida okrenuta jugu. Nad plitko profiliranim okvirom glavnog portala nalazi se postavljena skulptura sv. Sebastijana. Nad pročeljem se uzdiže dvokatni toranj gradskog sata sa kupolastim završetkom.
Ako stojim na sredini trga, i ako mi s lijeve strane katedrala, a s desne crkva sv. Sebastijana onda ispred sebe gledam ravno u gradsku vijećnicu, odnosno knežev dvor.

Knežev dvor datira iz 13. stoljeća, a u 19. stoljeću je restauriran u renesansnom stilu. U njemu se nalaze povijesni grbovi mletačkih knezova i drugih plemića, a na vratima iznad stepeništa istaknut je natpis kako je pristup dozvoljen samo plemićima. Tek nakon 1848 god. dvor se otvorio i predstavnicima ostalih socijalnih slojeva. Dvor je sadržavao i kazalište koje je kasnije uništeno. Danas je u zgradi smještena gradska uprava – Gradska vijećnica.
(Izvor: http://trogirarea.com/primjer-stranice/what-to-see-in-trogir/)
Nakon što sam se zadovoljio obilaskom znamenitosti na starom trgu, krenuo sam kroz labirint uskih Dalmatinskih kala do rive.



Za razliku od tih uskih kala, koje su zbog visokih kuća izgledale još uže, riva, na koju sam izašao, bila je raskošno široka.

Uputio sam se prema kuli na kraju rive. Pri tome sam promatrao okoliš oko sebe, pa mi je pažnju privukla raskošna arhitektonska ljepotica. Mojemu iznenađenju nije bilo kraja kad sam na ploči pored ulaza pročitao da se radi o - osnovnoj školi.

Wikipedija mi veli da se na adresi Obala bana Berislavića 16. nalazi osnovna škola „Petar Berislavić“ na južnoj obali Trogira izgrađena je 1909. g. na mjestu crkve trogirske bratovštine sv. Duha stradale u požaru 1898. g. Na jugozapadnom uglu nalazi se krovni rizalit – vidikovac. Škola je jedan od najreprezentativnijih spomenika neogotičke arhitekture u Dalmaciji i simbol je neprekinutog povijesnog kontinuiteta školske namjene, te važan čimbenik održanja društvenog života u povijesnoj jezgri.
Dakle, od samog početka (1909-te,) to je bila - osnovna škola!!! Fascinantno !(barem meni)
Opet spominjem wikipediju (nemojte mi zamjeriti zbog toga) koja veli da se na kraju Trogirske rive nalazi Kaštel Kamerlengo. Njegov najstariji dio je poligonalna kula iz kraja XIV. stoljeća, a zidine dobivaju današnje oblik nakon dolaska mletačke vlasti. Kaštel Kamerlengo podignut je na jugozapadu grada, za obranu morskog kanala i prilaza luci. U unutrašnjem dvorištu bile su stambene zgrade za kaštelana i posadu te kapela sv. Marka. Kaštel je sagrađen nakon 1420. godine kada Mletačka Republika osvaja Trogir

Vraćam se , polako, ultra širokom rivom prema njenom suprotnom kraju gdje je (stari) pokretni most za otok Čiovo, koji je preko mora, desno na donjim slikama.


Navedeni most je sve donedavna bio jedina veza Čiova s kopnom, do izgradnje novog mosta, nekih pola kilometra dalje prema Splitu.
Izašao sam na prometnicu te sam skrenuo suprotno od Čiova, dakle prema kopnu.
Odmah do tog mosta je stara zgrada u kojoj se smjestio sud i Zavod za zapošljavanje.

Odmah iza zgrade suda je crkv(ic)a sv.Ivana Krstitelja

Zanimljivo jest da su obje crkve, katedrala Sv. Lovre i crkva Sv. Ivana Krstitelja, dakle njihove ranokrščanske prethodnice i sadašnje crkve, smještene u istočnom dijelu grada, gotovo uz same gradske zidine. Obje su također iz temelja obnovljene u 13. st., jedna kao katedralna, a druga kao samostanska. To bi značilo da su obje temeljito stradale u napadu Saracena. Valja još dodati da se južno od crkve i samostana Sv. Ivana do početka 20. st. nalazio biskupijski sklop koji je zbog dotrajalosti srušen i na tom je mjestu podignuta zgrada suda. Biskupija nije dakle bila vezana uz katedralu, već se prostirala uz gradske bedeme između benediktinskoga samostana i čiovskog mosta s kulom na obali. To samo znači da bi odnose katedrale, benediktinskog samostana i biskupije, posebno od 11. st. otkad je Trogir biskupsko sjedište, trebalo dodatno proučavati i razjašnjavati.
(Izvor: http://tragurium.blogspot.com/2015/02/starija-crkva-ispod-crkve-sv-ivana.html)
Već drugi put spominjem te Saracene pa evo jedna rečenica o njima za one koji ne znaju tko su i što su. Prema wikipediji, u vrijeme križarskih ratova Saracenima su nazivani islamizirani narodi Sredozemlja. U užem značenju, Saraceni su oni Arapi koji su (prodirući iz sjeverne Afrike) zauzeli Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju i Kalabriju te izvodili pljačkaške pohode sve do Alpa.
To bi bilo, ovaj put, sve o Trogiru. Preostalo mi je da se kamenim mostom vratim na kopno.

Naime, stara jezgra grada Trogira, koju sam upravo obilazio smještena je na malom otoku, pa je ovaj most njegova veza sa kopnom.
Nakon snimanja gornje slike zastao sam za trenutak sumirajući utiske. Nevjerojatne su mi, a opet i krajnje impresivne te silne godine gradnje i zbivanja koje sam našao na internetu, a vezane su za ovaj mali otok na kojemu je jezgra grada. Već prije puno, puuuuno stotina godina se ovdje nešto gradilo, radilo i stvaralo. Da bi se to učinilo trebala je, čini mi se dosta jaka sredina u gospodarskom, socijalnom i kulturnom pogledu. I to prije toliko stoljeća.
Eto, meni je to stvarno impresivno!
Što bi sve svaki kamen ugrađen na tom malom otoku mogao ispričati o ljudima koji su dolazili, bivali i odlazili. Sva sreća, rekao bih, što to ipak ne mogu, jer bi ostao do vijeka slušajući njihovu priču.
No, umjesto slušanja priče iz povijesti, ja sam se okrenuo sadašnjosti. Točnije prometnom krkljancu na raskrižju na kojemu izlazim na magistralu. Tu su i kamioni, i autobusi, i automobili, i motociklisti, i biciklisti (ja jedan od njih), a bome i pješaci. Ima čak i semafor, ali mi izgleda da se malo tko na njega osvrće. Sva ova situacija na raskrižju više mi nalikuje na prometni kaos iz nekih Indijskih velegradova, nego uređen prometni sustav. A opet, slično tim Indijskim velegradovima, za divno čudo, svi prođu kroz raskrižje bez ozljeđivanja i oštećivanja. Kao što sam i ja prošao.
S obzirom na gužvu na cesti, a i na vrućinu na raskrižju na kojemu skretanjem desno bih išao na novi most, ja sam produžio ravno prema Kaštelima i u konačnici prema Splitu. No, da ne ostanete prikraćeni za spoznaju o tom novom mostu evo vam slike koju sam posudio s https://morski.hr/2020/06/17/zatvoren-most-za-ciovo-ponovo-guzve-u-trogiru-a-tako-ce-biti-i-sutra/

Na moju žalost gužva na cesti se nije bitno smanjila. Trebam izdržati još oko 3 km, kada ću s Jadranske magistrale, na kojoj sam još uvijek, skrenuti na staru Kaštelansku.
I stvarno, nakon skretanja je sve utihnulo. Konačno sam mogao odahnuti, što se prometa tiče. Ostalo mi je podnositi vrućinu, a i s njom sam našao mir. Split mi nije daleko, nešto više od 20 km, a u tim kilometrima nema neke velike uzbrdice. A vremena za odmaranje imam na pretek, tek je 11sati.
Nisam ni znao da su u toku veliki radovi oko Splitskog aerodroma.

Ti radovi su uključili i rekonstrukciju prometnice pa je bilo lijevo-desno po makadamu, dok nisam sve to ostavio iza sebe.
Već po ulasku u prvi od sedam Kaštela, koliko ih ukupno ima, gustoća prometa se vratila približno na onu Trogirsku. Stoga puna koncentracija na situaciju ispred sebe, bez nekih zujanja pogledom lijevo-desno. Tek kad na nogostupu pronađem kakvu hladovinu i biciklom skrenem u nju, mogu si dozvoliti luksuz opservacije.
Kašteli, svih sedam, su se smjestili na relativno uskom, no dugačkom pojasu stiješnjenim s jedne strane morem a s druge Kozjakom, ogoljenim brdom sa najvećim vrhom 778 metara. Pa evo kako on, Kozjak izgleda.


U podnožju tog brda uočio sam jednu čistinu pa pretpostavljam da se neko bavi uzgojem ljekovitog bilja pod nazivom smilje. Naime, vozeći prije 6 godina po Hercegovini oko Ljubuškog, vidio sam slično ogoljene parcele. Valjda to bilje u svom rastu ne trpi nikakvog drugog biljnog susjeda.

Dakle, vrtim pedale, pazim na (gusti) promet, misli odlutale tko zna gdje, ne pratim uopće u kojem sam Kaštelu. Stojim na jednom od bezbroj do sada prijeđenih semafora, kad se mladić na biciklu, s druge strane ceste koji vozi u suprotnom smjeru, osmjehnu meni i toplo mi reče: "Ide li? Dobar dan!". Zbunjeno mu klimnuh glavom i i nešto promrmljah kao odgovor.
A tada će on meni: "Profesor Dupček?"
Da je tog trenutka ovdje sletio leteći tanjur sa planete Kanca-Manca mislim da ne bi u meni izazvao veće iznenađenje kao ovo spominjanje moga prezimena ovdje i sada.
Više gestom nego riječima, odmah mu rekoh da se zajedno sklonimo od prometa i stanemo u mršavi hlad na nogostupu.
I tako saznah da sam mu predavao prije više od 20 godina, 98-me ili 99-te, i da sam mu ostao u sjećanju kao "jako dobar profesor". Trenutno radi na otoku Hvaru, a danas ima slobodan dan pa s djevojkom vozi bicikl do Trogira i nazad (i ona je tu).
Pozdravili smo se i rastali. Njih dvoje nastaviše prema gradu iz kojeg sam ja došao, a ja u grad iz kojeg su on idošli.
Dakle, netko je smatrao za vrijednim da me pozdravi za nešto što sam činio u prošlom mileniju. Zar to nije dovoljan razlog da se osjećam vrijednim i da sam (barem) nešto u životu napravio pažnje i poštovanja vrijedno!?
Sa samoljubljem koje je otišlo nebu pod oblake, mada oblaka trenutno ni za lijeka, nastavio sam razdragano, veselo i lepršavo prema Splitu.
Prošao sam ispod transportne trake koja je prenosila sirovinu za cementaru. s nepovjerenjem gledajući gore prema njoj, neće li kakav kamenčić sletjeti na moju glavu.

Iza Kozjaka, prema jugoistoku planinski lanac se nastavlja planinom Mosor. Između njih dvoje je prijevoj Klis nazvan po nedalekom selu. Iznad tog sela je oveća hrid, stjenčuga, na kojoj je sazidana tvrđava preko koje su kontrolirali tokove iz kopna prema moru i obratno.

Nakon napuštanja zadnjeg od tih sedam Kaštela, promet se bitno smanjio, pa sam bez većih problema stao na nadvožnjaku i snimio željezničku prugu kojom ću večeras kući.
Prvo situacija s prugom prema Splitu

A potom evo situacije prema unutrašnjosti

A onda je moja cesta odlučila pridružiti se Splitskoj obilaznici. Ova je, pak, bila neka vrst auto-ceste, ili barem neke brze ceste, koja nije baš blagonaklona na (spore) bicikliste. No, graditelji su, izgleda, mislili i na nas koji imamo sporiji tempo života, pa su za takve napravili stazu i to asfaltiranu.

Idila mira i tišine pri vožnji stazom prikazanoj na gornjoj slici nije dugo trajala. Ne zbog toga što je staza bila kratka, već zbog toga što je užitak pri vožnji po njoj bio znatan. A i zbog toga što je izlaskom na prometnicu koja je jedna od glavnih ulaza u grad, promet bio mahnit i po količini vozila i po stupnju nervoze njihovih vozača. Stisnuo sam se uz desni rub ionako ne pretjerano široke ceste i nadao se da će ovaj košmar mahnitog prometa kratko trajati.
Ipak sam, prešavši most preko rijeke Jadro, skrenuo na zemljani rub izvan asfalta, smjestio bicikl na njemu i snimio navedenu rijeku koja je ovdje više izgledala kao morski kanal.

Onaj most koji se vidi na gornjoj slici je željeznički most preko kojeg ću večeras preći vlakom pri povratku kući.
Nedugo nakon mosta s olakšanjem sam skrenuo desno u neku sporednu ulicu koja je vodila do poluotoka Vranjic. Do njega je bilo nekih pola kilometra, no prije Vranjica prošao sam pored tvornice Salonit.

Neke tvornice su se izborile na tržištu da se njihov proizvod naziva po samome imenu tvornice.
Tako je Njemačka tvrtka Gedore na tržište izbacila specijalne nasadne ključeve, još u vrijeme moje mladosti, no, i dan-danas se ta vrsta ključeva nazivaju gedore, bez obzira što su, možda, od drugog proizvođača.
Drugi primjer uzimam iz doba mojeg srednjoškolskog obrazovanja kad se krenulo s elektronskim ručnim kalkulatorima. Tržište je bilo željno tog čuda elektronike, pa se u Istri, u gradu Buje osnovala firma Digitron koja je proizvodila navedene kalkulatore. I tako je onda pojam digitron važio za bilo koji ručni kalkulator, ma koja god ga firma izrađivala.
Tako su jedno vrijeme krovovi kuća i zgrada, umjesto crijepom, pokrivani salonit pločama. Te ploče su se proizvodile u ovoj ovdje firmi Salonit koja ih je radila od smjese cementa i azbestnih vlakana. Pokrivanje je bilo brže i jednostavnije, a trajnost ploča je bila koliko i trajnost crepova.
I bilo je sve fino i krasno dok se nije otkrilo da je azbest dosta nezgodan po zdravlje, čak što više, kancerogen je. I potražnja za navedenim pokrivnim pločana se drastično smanjila, a firma koja ih proizvodi – propala.
Od ljeta 83-će pa do proljeća 84-te sam bio u vojsci ondašnje države u Splitu. O tih godinu dana svoje mladosti, koje sam poklonio državi i vojsci kojih više nema, bolje da ne pričam. Jednostavno, pozvali su me i ja sam došao, da ne bi "oni" došli po mene.
Kažu da je jedno od većih umijeća u životu pronaći smisao i tamo gdje ga, na prvi pogled, nema. Tih dana ja sam ga pronalazio i u izlascima u grad. Bijah sretan i Bogu zahvalan što nisam dobio mjesto mirnodopskog vojevanja u "Mrduši Donjoj" ili na nekom od otoka na Jadranu. Ovako Split je centar Dalmacije i "nima Splita do Splita"! Jednostavno, uzeo bih plan grada prije izlaska u grad raširio ga, smislio rutu, i pičite cipele moje! Postupno su ture odlazile sve dalje i dalje od centra grada, da bi se na kraju zaustavile na Trogiru i Omišu.
E tako pri promatranju tog plana grada ugledao sam ovo (posudio s Google-Earth)

Uočio sam jedan otočić, i to gusto načičkan kućama, smješten na samome istočnom kraju Kaštelanskog zaljeva. Istini za volju, u stvari je poluotočić, jer je jednom crtom, koja predstavlja cestu, spojen s kopnom.
Jasno da sam ga obišao. I tada, a i sada, a i između, kad god mi se ukazala prilika.
Tada, kada sam ga prvi put posjetio, kao da sam došao u jedan groteskni, nadrealni svijet. Sjedne strane idila mjesta, male kuće, jedna do druge, cesta uz more koje je tu, tek pola metra od i ispod, spokoj i mir "Našeg malog mista". Istovremeno uokolo na kopnu, ni stotinjak metara dalje, željezara, brodogradilište, firme za remont brodova i još koje kakvi pogoni. Iz njih se čuje lupa po metalnim pločama, zujanje bušilica, brusilica i ostalih strojeva (u ono vrijeme, za razliku od danas, proizvodnja je bila isplativa). Čak se osjeti i miris u zraku od brušenja, čišćenja, bojanja. I more, uz cestu koje sam onda promatrao, bilo mi je nekako sumnjivo mutno sa duginim bojama na površini.
Bilo mi je vrlo, vrlo, vrlo teško ta dva svijeta, pojmovno udaljena jedan od drugog svjetlosnim godinama, spojiti ovdje u jedan.
U izradi ovog putopisa često se poslužim wikipedijom, što ste već primijetili, i ne malo se iznenadih obilnog teksta o jednom tako malom otočiću, od čega nešto malo ovdje prenosim.
Dakle, ta wikipedija veli da je Vranjic smješten na poluotoku na krajnjem istočnom dijelu Kaštelanskog zaljeva, sjeverno od Splita. Nekada otočić, jezičcem zemlje spojen je s kopnom, u rimsko doba bio je dio lučkog dijela antičke Salone. Kao samostalno naselje Vranjic se prvi put spominje u 11. st. Vranjic je karakteristično pučko naselje čije su gusto zbijene kuće formirale uske vijugave ulice. U prošlosti je zbog ljepote i neposrednog dodira s morem nazivan i "Mala Venecija". Stanovništvo Vranjica, čiji potomci i danas žive u samom mjestu, nastanjivano je od 1650. godine. Kako bi nakon osvajanja Klisa 1648. Mletačka Republika održala i obranila zemlje od Turaka između Klisa i Splita, posebno Solin i Vranjic koji su nakon odlaska Turaka bili gotovo napušteni, mletački general Leonardo Foscolo naselio je Vranjic i okolicu sa hrvatskim stanovništvom iz Zagore, iz turskih pograničnih predjela, a naročito iz Petrova polja (koje je kod Drniša). Malo je poznato da je kultna serija "Naše malo misto" snimana uglavnom u Vranjicu.
Pa 'ajmo na taj Vranjic!
Nasipom, na kojemu je cesta, stižem do njega. Odmah na ulazu u mjesto cesta se račva u dvije, jedna ide desno, sjevernom stranom mjesta, a druga lijevo, južnom.

Odmah na ulazu između te "desne" i "lijeve" ceste je brončana statua anđela Rafaela.

Na stranici
https://blog.dnevnik.hr/vranjic/2006/10/1621604038/statua-anela-i-jedna-legenda.html
pronađoh slijedeće:
Nesretni načini tvorničarenja i gospodarenja ovdje su doveli do ruba ekološke katastrofe. Danas Vranjic više ne želi biti izgubljen u nečistoći mrtvog mora, smradu zatvorenog zraka i besplodnosti zagađenog tla. Anđeo sa spuštenim stiliziranim krilima, sa prstom na nosnici, označio je novo ozračje, čisti zrak. Na dlanu druge ispružene ruke leži mu riba “Perin repić”, isčezli endem. Kiparica nam želi vratiti nadu u život. Sve životno što je ovdje bilo ugroženo, ponovno oživljava: zrak se čisti, more i zemlja plode. Nije slučajno kiparica Diana Iva Sesartić, autorica ovog kipa, izabrala anđela Rafaela za ovu skulpturu.
Izabrao sam "desnu" ulicu i odmah na početku mjesta, opčinjen debelom hladovinom kuća. izabrah jedan nogostup i na njegovom rubu odlučih ručati.

Sjedim tako u hladovini grickam zalogaje, zalijevam ih gutljajima hladnog piva iz termosice, i uživam promatrajući idilu prizora.
Promet nula, a i ljudi skoro isto tako. Par desetaka metara od mene netko se s užitkom kupao (!) u moru, tek metar dva od obale. Ispred mene zid koji dijeli ulicu od mora, oslikan. Preko zida vidim neki ogromni brod, a iza Kozjak s Solinom. Slika na zidu prikazuje Vranjic gledan, čini mi se, s sjeverne strane Splita.

Gornji prizor, snimljen mobitelom, ponovo snimam, ovaj put s foto-aparatom uz korištenje zuma.

Mičem aparat u desno, još malo zumiram, te snimam željeznički most nekog industrijskog kolosjeka preko rijeke Jadro s Kozjakom i Solinom u pozadini.

Nakon završetka ručka ostao sam još dugo uživati u...ah! ni sam ne znam konkretno u čemu. Najeo sam se, ohladio sam se, u ugodnoj sam hladovini, maestral pirka, osvježavajući, pogled mi luta tamo-amo ne kontrolirajući ga...eto! baš mi je dobro!
A dobro mi je i zbog toga što je prošlo tek jedan sat, a ja sam, praktično, na cilju ovog trodnevnog putovanja. Malčice uplašen jučerašnjom žegom potrudio sam se da današnje kilometre što više pređem ujutro i prijepodne. Na kraju ispada da sam ih većinu tako i prešao. Al' nema veze! Ovo pola dana koje imam pred sobom utrošit ću za zujanje po gradu i oko njega, kao što sad činim na ovom (polu)otoku.
Izašavši na sunce i polako sam vozio onom "desnom", sjevernom ulicom na poluotoku.

Došavši do kraja, neke vrste rta, cesta je skrenula na jug prema svom "južnom" dijelu. Tu negdje sam naišao na malu trgovinu i obnovio zalihe pića.
Ta "lijeva", južna cesta pri kraju završava nekakvom vrsti šetnice.

Zastao sam tu i snimio što se vidi južno od Vranica, prema samome Splitu
Vidi se brodogradilište.
.
Vidi se opet brodogradilište ili nekakav remont brodova.

Vidi se...evo ovo se vidi

I na kraju obilaska ovog (polu)otoka - njegova crkva.


Prema prijepisu povelje kralja Krešimira II, kako kaže wikipedija, mjesto Vrana (Durana) današnji Vranjic spominje se kao mjesto koje već 950 godine ima crkvu posvećenu sv. Martinu biskupu, sv. Stjepanu Papi i mučeniku te Djevici Mariji. 1080 godine posjede Vranjica (Vrana) kralj Zvonimir daruje splitskom nadbiskupu Lovri, te je Vranjic od tada u posjedu splitske nadbiskupije. Crkvica ostaje jedinom crkvom na poluotoku sve do odlaska Turaka 1648. godine. Za župnika Šimuna Grubića crkva se ruši i djelomično obnavlja a djelomično širi, što je obilježeno uklesanim natpisom na ploči nad glavnim ulazom u crkvu.
Dakle, ovdje je bila crkva prije 1070 godina!!! Meni je to stvarno fascinantno!
Ista ta wikipedija mi rješava još jednu nepoznanicu, jer veli da su u dvorištu crkve privremeno pohranjeni sarkofazi i kameni spomenici pronađeni u arheološkim istraživanjima tijekom nadogradnje vranjičke rive.
Jednog od njih sam i snimio.


Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv