Marketing
Knin - Split IV dio
Za povratak na treći dio ove priče kliknite ovdje.
Toliko o Vranjicu, a sad idemo u Split!
Vratio sam se na onu ultra prometnu cestu kojoj je ime Solinska ulica. Dakle ona je svojevrsna sjeverozapadna veza grada s kopnom. Cilj mi je bio provući se kroz grad i doći do poluotoka Marijan. Pri tome ću dva puta mostom preskakati željeznicu, prije i poslije kolodvora Split Predgrađe. Slijedi par snimaka tog kolodvora.
Prvo pogled u smjeru mora, prema "glavnom" kolodvoru
Zatim sam skrenuo na kolodvor evocirajući uspomene dok sam na tom kolodvoru, u vojnoj odori s mješavinom sjete i tuge ispraćao ljude koji su mi tada došli u posjetu.
Taj isti kolodvor ću proći vlakom kasno večeras pri povratku kući. Evo noćnog snimka ovog kolodvora iz vlaka.
I na kraju, evo tog kolodvora u smjeru kopna
Taj kolodvor je 83-će na 84-tu, kad sam boravio u ovom gradu u odori ratne mornarice, bio konačna postaja vlakova za Split. Dalje od te postaje do splitskog "glavnog" kolodvora željeznička pruga je išla svojevrsnim klancem. E, tada su gradski oci odlučili taj klanac pretvoriti u tunel, pa bi iznad tunela dobili dodatni prostor za urbanizaciju.
Kad se na zadnjoj slici okrenem za 180 stupnjeva, ugledam ulaz u taj tunel koji to nekad nije bio.
Na forumu www.zeljeznice.net pronašao sam snimak iz 1960-te kako je to izgledalo kad je pruga išla klancem.
Osamdesetih, dakle kad sam "vojevao" u Splitu građen je taj tunel. Zanimljivo da je tunel rađen tako da se postojeća pruga "zatrpavala", odnosno nakon izgradnje okomitih zidova tunela i svoda, okolni teren je zatrpavan i poravnan, pa su se na njemu mogle graditi ceste ili zgrade. Na takav način je u dosta gradova širom svijeta građena podzemna željeznica, pa Splićani, oni zajedljiviji, vele da su oni prvi grad u Hrvatskoj koji imaju podzemnu željeznicu. I još ću dodati, da je donja slika, koja prikazuje izgradnju, također posuđena sa navedenog željezničkog portala, te da je navedeni tunel dugačak oko 1,8 km.
Od gore navedene željeznice krenuo sam prema Poljudu iza kojeg bi trebao doći do Marijana. Na tom putu prvo sam uočio ogroman neboder još u izgradnji.
Wikipedija me malo prosvijetlila kad mi je rekla da je to Dalmatia Tower (hrv. Dalmacija toranj) i da je najviši neboder u Hrvatskoj. Prvi je hrvatski neboder koji je prešao granicu od 100 metara. Dio je projekta Westgate i bit će dovršen u drugoj njegovoj fazi. Gradnja je započela 2017. godine, a dovršenje se očekuje krajem 2020. Neboder je mješovite poslovne namjene, a glavni zakupac će biti hotelska grupa Marriott koja na ovaj način ulazi na hrvatsko tržište.
Zapadno od Dalmatia Towera nalazi se prvi neboder sagrađen u sklopu projekta Westgate - Westgate A, čija je visina 55 m. Westgate A je sjedište OTP banke. Splitski Westgate projekt je 2017. godine dobio nagradu za najbolju europsku poslovnu visokogradnju.
Eto, sad ste i vi, zajedno sa mnom, prosvijećeni, barem malčice.
Za ljubitelje nogometa snimio sam komadić Hajdukovog stadiona koji se nalazi u dijelu Splita pod imenom Poljud.
Brojevi su relativan pojam. To sam se naročito uvjerio u već navedeno doba moga "vojevanja" u Splitu. Bio sam lociran u vojnoj luci Lora koja je okviru sjeverne luke Split. U grad i iza njega, na čuvenu Splitsku rivu, koja je na južnom dijelu grada, prolazio sam ulicom koja je uz navedeni stadion. E sad, nedjeljom kad sam se vraćao iz grada, i kad je utakmica upravo završila sreo sam se s gomilom ljudi koji su bili na stadionu. Ta je ulica, kojom sam se vraćao, bila na nekom brdašcetu pa sam, kao na dlanu, ispred sebe imao prizor ulice, stadiona i mase ljudi. Nakon toga nastojao sam doznati broj gledalaca koje sam upravo ugledao. Ako ih je bilo, recimo 20 000, onda bi sebi predočio: "E tako izgleda masa od 20 000 ljudi!"
Prije poluotoka Marjan, do kojeg nikako da dođem, snimio sam sjeverni portal tunela Marijan.
Kao što mu i samo ime veli, izgrađen je ispod brda Marijan, da bi se moglo doći s limenim ljubimcima do istočnog dijela luke, Acy marine i južnog dijela poluotoka Marijan. Pri tome se izbjegava čuvena Splitska riva koja je nakon ove izgradnje tunela postala pješačka zona.
I konačno, stigoh do park šume Marijan.
Usput, jedna napomena - ispričavam se onim troje, četvero čitatelja koji su u tolikom stupnju ustrajni da ove moje črčkarije uspiju pročitati do kraja, zbog ponovnog opisa ovog grada koji slijedi. Jer ovo što slijedi obišao sam prošle godine i opisao u putopisu "Otok Hvar, drugi pokušaj III dio" na ovom blogu.
Borovina je oduvijek bila na poluotoku Marijan. Onda su izgradili (i asfaltirali) cestu koja obilazi taj poluotok, da bi na kraju cestu sa sjeverne strane poluotoka pravnim dekretom proglasili trim-stazom. Prema pravnim normama trim staza nema veze ni s čim što ide na naftne derivate, tako da po cesti, odnosno trim stazi mogu samo oni koji prometuju isključivo snagom svojih mišića, pa bilo oni šetači, džogeri, skejteri ili, na kraju - i biciklisti.
Eto, opet nastupa ta metamorfoza bicikla koji nekad može biti prometalo, a nekad rekreacijsko sredstvo.
Bilo (mi) je vruće, jako vruće. Možda je tomu razlog prometna gužva gradskim ulicama kojima sam se provlačio, možda i sam grad sa obiljem asfalta i betona, možda i zbog toga što se more udaljilo pa nema povjetarca s njega, možda.... Mogao bih nastaviti ovako u nedogled, ali me to neće rashladiti. No možda bi me rashladilo jedno kupanje u moru.
I tako, protiv svojeg načela da se u moru (uglavnom) ne kupam jer mi uvijek bude hladno, vozeći polako, onako s noge na nogu, po ces.., ovaj, trim stazi pažljivo sam promatrao obalu s desne strane, ne bi li pronašao zgodno mjesto. To zgodno mjesto mora biti zgodno iz više razloga. Mora biti zgodno za parkirati bicikl, onda za presvući se, onda za ulazak u vo.., ovaj, more onda... I dok sam svakom mjestu koje bi bilo potencijalni kandidat za to famozno kupanje pronalazio manu, ispred mene se pojavila česma sa čistom hladnom vodom sa izvora rijeke Jadro, one iste rijeke čiji sam njen donji tok, pred ušće u more, prikazao na snimku negdje ranije u ovoj priči.
Usput, poštenja radi, napominjem da sam gornji snimak posudio od samog sebe. Naime, snimljen je prošle godine u okviru već spomenute vožnje i putopisa ""Otok Hvar, drugi pokušaj III dio".
Istog trena zaboravivši na more i potragu za mjestom za kupanje, parkirao sam bicikl, skinuo se u kratke hlače i sve na sebi, osim tih hlača, obilato umio hladnom, bistrom SLATKOM vodom.
Ah, meraka!
Preporođen i vraćen u normalu dao sam vremena da se "kapi vode kao biseri koji svjetlucaju svud po meni" (da parafraziram Balaševića) osuše i ispare.
Stojim tako, strpljivo čekam, bez neke povezane misli. I dok čekam ohlađeno tijelo se nekako umiruje, bez neke potrebe za bilo kojom dinamikom, ovaj smiraj i uživanje u njemu mi je sasvim dovoljno. Međutim, osjećam da taj spokoj i prepuštanje njemu, postupno zahvaća i moj duh.
Jednom riječju, pojavila mi se želja da malo pridremam!
Bilo je tek tri sata, vremena na pretek, stvarno nema razloga za žurbu. Pored toga, bolje da najvreliji dio dana provedem u miru ugodnog hlada borova nego u gradskoj vrevi. A kad vrućina malo popusti... Uhvatio sam se kako samog sebe uvjeravam, tražim opravdanje, izliku, ne znam ni što, ne bi li se pružio na nekoj od klupa.
Pa dobro, 'ajmo naći tu klupu. Nije dugo trajalo, za razliku od one potrage za mjestom kupanja. Tek druga ili treća pokazala se dovoljno dobrom. Bila je u ovećoj hladovini i malo dalje udaljena od ces.., ovaj, trim staze.
Kad pogledam malo dalje, ovakvih mjesta, kao što je ovo upravo izabrano, ima dosta. Evo kako je izgledalo susjedstvo ove moje klupe-izabranice.
Dakle, slijedi nešto slično kao kod jučerašnjeg ručka iza Šibenika, u mjestu Brodarica. Neću sad opet detaljno opisivati pripreme, manje više su iste. Ali atmosferu bome hoću!
Hladovina bora, miris bora, koncert simfonijskog orkestra cvrčaka, izostanak bilo kakvog prometa (džogeri i pješaci ne prave buku kao oni motorizirani)..., sve to zajedno me podiglo i odvelo negdje daleko, daleeeko, gdje postoji samo mir, spokoj, opuštanje i neizrecivo ugodan osjećaj istjecanja umora i muke, koje zamjenjuje još ugodniji osjećaj odmorenosti i čilosti.
Tih neizrecivo ugodnih dvadesetak minuta nikad neću zaboraviti!
Probudio sam se kao drugi, Novi čovjek, te lepršavo i razdragano ustao, uzeo bicikl i krenuo dalje. Prije polaska još sam snimio prizor ispred mog ležaja s baldahinom.
Stotinjak metara dalje naišao sam na kućicu ozidanu suhozidom. Nisam saznao njenu prijašnju a i sadašnju "uporabnu vrijednost". Možda je jedna od njih da zaustavi nekog prolaznika i uzme od njega koju sekundu njegovog života. Kao što je to sada učinila od mene.
Na drugoj strani, mojoj desnoj, prema moru, pažnju mi je privukla usamljena barka ispred udaljenog naselja na kopnu.
Par desetaka metara prije rta poluotoka trim staza dobiva pravnički preobražaj u klasičnu prometnicu po kojoj od sad pa dalje mogu prometovati (i) motorna vozila. Mada ono što vidim je isto, i kao trim staza, a i kao cesta.
Nakon rta cesta ide južnom stranom poluotoka, dakle pogled puca na "otvoreno" more. Da pojam "otvoreno" ne bude pod navodnicima smetaju otoci Šolta i Brač koji sprečavaju očima prizor ravne crte koja spaja more i nebo.
Kao klinac, još u osnovnoj školi moj domet ljetnih školskih praznika bilo je odlazak na selo kod moje tetke. Odlazak na more je bilo nešto elitistički, tamo su išli samo odabrani, a po povratku su nama, "običnim smrtnicima" pričali dogodovštine. Preostala mi je jedino čežnja za tim plavetnilom koja, kao i svaka želja koja dugo vremena ostane neispunjena, raste do visina i idealizira to more i sve oko njega do neslućenih razmjera. Ponekad, prenuvši se iz tog ružičastog maštanja upitao bih se: "Kamo djeca s mora idu na školske praznike?!"
Možda ovi iz Splita idu na plaže ovdje, na južnom dijelu poluotoka Marijana, jer su one poznate kao mjesta za kupanje Splićana.
Na kraju tog kruga oko poluotoka stigao sam na južni portal tunela Marijan
Sad sam već stupio na istočni dio uvale koja se zove Gradska luka, koja je, u stvari na zapadnom dijelu te uvale.
Uz more friško napravljena široka šetnica, a s njene lijeve strane, preko ceste je i hotel Marijan (ovdje je sve u znaku tog imena).
Skrenuo sam na šetnicu uz more...
...i konačno stigao na čuvenu Splitsku rivu.
Da li obilaziti grad ili prvo otići do kolodvora i kupiti kartu za večerašnji vlak? Izabrao sam ovo drugo i - pogriješio.
Malo pješice, a malo vozeći, išao sam rivom dokle god sam mogao. Na rivi uvijek bude nekakvih egzotičnih plovila, pa tako je bilo i ovaj put.
Što sam bliže dolazio kolodvoru to je gužva bila veća, i ljudi koji su hodali, i vozila na cesti. Ovdje uvijek bude gužva, je su tu i željeznički i autobusni kolodvor, a i trajektna luka. Istini za volju moram priznati da je prijašnjih godina ta gužva znala biti i veća, ipak je korona učinila svoje.
Konačno sam se nekako probio do blagajne na željezničkom kolodvoru gdje me je pozdravila ceduljica koja me srdačno obavješćuje da je pauza tek počela.
Eto, zato sam pogriješio!
Blago iznerviran, postajalo mi je sve toplije i toplije, ne samo zbog objektivne žege koja još nije jenjavala.
Ništa, slegnuh ramenima i prihvatih situaciju kako jest("Ne dao Bog većeg zla!") i vratih se na rivu. Prvo sam snimio zgradu lučke kapetanije, jedno od obilježja Splitske luke.
Prema wikipediji građena je od 1890. do 1926. godine. Zgrada Lučke kapetanije je neorenesansna uglovnica istaknutoga položaja u sjeveroistočnom dijelu gradske luke koji danas nosi naziv Obala lazareta. Izgrađena je na jugozapadnom uglu nekadašnjih lazareta.
Zatim sam snimio južni ulaz u Dioklecijanovu palaču, o kojoj će kasnije biti riječi.
Tu je još jedna arhitektonska ljepotica o kojoj nisam uspio ništa pronaći na internetu.
Kod Prokurativa sam naišao na jedan oldtajmer, fino obnovljen.
Iza njega, desno je bio trg Prokurative
Prema, je li, wikipediji, Prokurative, ili službeno Trg Republike, glasoviti je mediteranski trg u središtu grada Splita, zapadno od Dioklecijanove palače, poznat i kao pozornica kulturnih zbivanja u gradu pod Marjanom. Već gotovo pedeset godina na Prokurativama se održava i tradicionalni festival zabavne glazbe "Split".
Sve ovo što sam prošao od nesuđene kupovine karte na željezničkom kolodvoru pa do sada nije bilo nasumično, besciljno lutanje gradom. Naprotiv! Išao sam s konkretnim ciljem, a to je bila - večera.
Dakle, još od te famozne 83/84, kad sam u ovom gradu, ne svojom voljom, boravio 9 mjeseci, otkrio sam da se dobro jede u kantunu Paulina.
Prostorija je mala, tek tri sa tri, no kad god dođem, a dođem svaki put kad sam u ovom gradu, uvijek je gužva. Standardni repertoar je ćevapi s lukom i ajvarom i pola litre točenog.
Sve do danas!
Ćevapi su još ukusni kao što su bili i prije 36 godina, no po prvi put - nema točenog, nego samo pivo u bocama. Dobro, de, izgledam sad pretjerano sitničav, no prekinula se, barem za malo, dugogodišnja tradicija, a to mi se ne dopada.
Ipak nisam dopustio da me ta mala, za neke beznačajna, promjena pokvari uživanje u obroku. Ne, nikako! Polako sam uživao u svakom zalogaju i svakom gutljaju ne žureći se nikamo ni zbog čega. Usput sam promatrao ambijent oko mene i zbivanja u njemu. Ljudi svakakve dobi, spola i odijevanja su defilirali tek metar-dva ispred mojih očiju. Tu su bili i golubovi, već dobro istrenirani u promatranju nas koji jedemo očekujući našu nesmotrenost koja će rezultirati padom ćevapa iz lepinje na tlo. Taj ćevap neće dugo uživati na tlu popločan kamenim pločama, tek sekundu dvije. Odmah će dotrčati najbliži golub i s istim uživanjem kao i ja, strpati taj ćevap u usta, odnosno kljun.
Preko puta mene moj bicikl, kompletno opremljen opremom s ovog putovanja, strpljivo je čekao da se ja nauživam do milje volje u ovom obroku.
Nakon objeda, koji je bio fantastičan, smiren i namiren krenuo sam u obilazak Dioklecijanove palače. Na putu do nje prešao sam lijepo uređenu Marmontovu ulicu.
Iz ove lijepo uređene ulice ušao sam u uvjerljivo najužu ulicu na ovom putovanju. Definitivno kala nad kalama.
Hodajući kalama u potrazi za trgom u starom gradu naišao sam na Muslimanski molitveni prostor (!).
Još samo da se provučem kroz dvije kale i dolazim na Pjacu.
Prema wikipediji Narodni trg u Splitu (Pjaca) je gradski trg nastao urbanističkim širenjem grada zapadno od Željeznih vrata Dioklecijanove palače. Time je izvršeno izmještanje glavnog gradskog trga s istoka na zapad, čime je Peristilu ostala funkcija katedralnog trga (Piazza del Duomo), odnosno, glavnog sakralnog trga. Građen je u 13/14 stoljeću.
Slijedi pogled na zapadnii dio Narodnog trga, hotel Central...
...a zatim na istočni dio trga.
Desno, u onoj sjeni, na gornjem snimku je zapadni ulaz u Dioklecijanovu palaču, koji se zvao Željezna vrata. Danas taj ulaz izgleda ovako
Pretpostavlja se da je, kad je bila sagrađena, Dioklecijanova palača izgledala ovako
(Izvor: https://sites.google.com/site/hrvatskigradvi13579/split)
Centralni trg dioklecijanove palače je Peristil
Prema wikipediji Peristil je kao središnji trg Dioklecijanove palače, smješten u dijelu u kojem je bilo izgrađeno nekoliko hramova, a bio je namijenjen caru Dioklecijanu, slavljenog kao živi sin Jupiterov. Car se pojavljivao pod arhitravnim lukom središnjeg dijela protirona, podanici su mu pristupali, klečeći mu ljubili skute njegova grimiznog plašta, ili pred njim padali ničice, ležeći cijelim tijelom na zemlji. Crvena boja granitnih stupova naglašava ceremonijalnu funkciju. Naime, od cara Dioklecijana purpur postaje bojom cara.
Odmah lijevo gledajući gornju sliku je Splitska katedrala.
Prema internetu Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Katedrala sv. Duje najstarija je katedrala u svijetu. U VII stoljeću carski mauzolej je pretvoren u kršćansku crkvu, uklonjeni su poganski idoli i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone i Anastazija, radnika, koje su pohranjeni u carev mauzolej.
(izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Splitska_katedrala)
Vrućina nikako da popusti, a hodajući po ovoj palači osvježavajućeg povjetarca ni od kud, pa krenuh polako prema Rivi da zaključim današnji posjet Dioklecijanu, odnosno njegovoj palači. Tik pred rivom, a još uvijek u palači, naišao sam na Voćni trg
Prema internetu među Splićanima je poznatiji po svom neslužbenom imenu (Voćni trg), nego službenom imenu Trg braće Radić. Svoje "narodno" ime može zahvaliti činjenici da je tu nekad bila bučna i živopisna tržnica na kojoj su žene iz okolnih sela prodavale voće. Na susjednom trgu, zapadno od Voćnog, prodavalo se povrće. Trgom dominira veličanstvena palača stare obitelji Milesi iz 17. stoljeća sa spektakularnom baroknom fasadom, jednim od najboljih primjera tog stila u cijeloj Dalmaciji (na gornjem snimku, iza spomenika). Pred njom je, pak, smješten spomenik ocu hrvatske književnosti, Splićaninu Marku Maruliću, koji je bio jedan od najvažnijih mislilaca i intelektualaca 15. stoljeća.
(izvor: https://visitsplit.com/hr/511/vocni-trg)
S druge strane palače prikazane na gornjem snimku je Osmerokutna Mletačka kula, sagrađena u 15. stoljeću.
Izašao sam na rivu i njome se uputio prema kolodvoru. Bilo je oko šest, sunce mi je bilo iza leđa, pa bi bilo grehota ne snimiti čuvenu Splitsku rivu, ovako lijepo osvijetljenu.
Došao sam na kolodvor poprilično smoren vrućinom. Zbog te vrućine sam malčice klonuo duhom, pa sam strpljivo sjedio na klupi ispred kolosijeka i sređivao utiske.
Promet vlakova na Splitskom kolodvori nije baš neki impresivni. Tek po koji vlakić, kao ovaj lokalac.
Zbog zujanja oko i po Splitu, ukupan skor današnjih kilometara bio je iznad očekivanja.
Kad se već potpuno smračilo, konačno je došao i "moj" vlak.
Prvo što sam napravio po ulasku u vagon je otvaranje svih prozora. Očigledno da je ova garnitura jutros došla iz Zagreba, pa je, po iskrcaju putnika, vraćena na postaju Split Predgrađe, na neki sporedni kolosijek da se preko dana dobrano zagrije od vrelih sunčevih zraka ( jesam li napomenuo već ranije da je bio vrući dan, jesam li!?). I sad, kad je to sunce konačno otišlo na počinak, ta je garnitura, fino zagrijana, dovezena ovdje da primi nove putnike.
Večernji povjetarac, koji se stidljivo sakrivao dok je sunca bilo, sada si je dao oduška pa je fino rashlađivao sve živo i neživo, pa tako i unutrašnjost ovog vagona u kojemu sam smjestio bicikl.
Odmah desno na gornjoj slici su kupei za putnike gdje sam se smjestio u jednom od njih. Ovaj put sam imao više sreće u obliku slobodne jedne strane kupea. Nekih pola sata nakon kretanja i nakon posjete konduktera, pružio sam se "koliko god sam dug i širok" i polako utonuo u san.
Nešto kao četvrti dan
U metropolu Lijepe naše, na Glavni kolodvor vlak je stigao mrvu prije šest.
Sad sam trebao presjesti na brzi za Vinkovce koji polazi za desetak minuta. Organizatori prometa na glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu su zgodno namjestili da se taj vlak nalazi na istom kolosijeku tek stotinjak metara dalje. Stoga sam tek ovlaš, improvizirano, stavio opremu na bicikl, uzjahao ga i, još uvijek bunovan od sna, provozao se malo po Zagrebu, odnosno barem po njegovom kolodvoru. Evo i drugog vlaka, onog za Vinkovce, kojim ću do Nove Gradiške.
Sad slijedi primjer razlike između de facto i de jure. Ovaj vlak, u koji upravo uđoh, de jure ima odjeljak za bicikle, no de facto ga - nema. Kad sam pitao konduktera, koji je stajao na peronu pokraj vrata vagona, koji je vagon za bicikle, reče mi:
- Uđi u ovaj!
- Ali tu nema odjeljka za bicikle!
- Nema veze, samo ti uđi i stavi ga sa strane!
I tako je moj bicikl imao luksuzni smještaj i bio zajedno s putnicima u ovoj zadnjoj vožnji vlakom. Mislim da je taj luksuz apsolutno zaslužio.
Po dolasku u Novu gradišku prvo sam doručkovao u gradskom parku, a potom polako krenuo znanom cestom kući, udaljene nekih 30km.
Pri doručku u Novoj Gradiški impresioniralo me je cvijeće koje je bilo između parka i ulice.
Između Posavine i Požeške doline, kad se dolazi sa zapada, cesta ide jednim malim prijevojem zvanim Baničevac. Evo kako on izgleda, kao prilog kontrastu u odnosu na okoliš u prošla tri dana.
Dok sam u svom podrumu spremao bicikl i raspremao prtljagu na radiju sam slušao vijesti, one u 12 sati. Počele su s "U Hrvatskoj danas zaraženim korona virusom je...".
Shvatih da sam u ova tri dana bilo uskraćen od takvih dnevnih vijesti. Bože moj, baš mi je bilo lijepo (i) zbog toga!
Umjesto točke na i
Uz ogromnu zahvalnost Vama, dvoje, troje čitatelja, koji ste imali posebno, ogromno i pažnje vrijedno (s)trpljenje doći do ovih redova ovog putopisa, želio bih objasniti par stvari.
Prvo:
Zašto tako detaljno, naširoko i nadugačko?
Kažu da je jedna slika kao tisuću riječi, a jedan posjet kao tisuću slika! U skladu s tim svako mjesto koje sam posjetio u ovoj vožnji kod mene više neće biti kakvo je bilo do sad.
U toku vožnje sam okupiran (i) razmišljanjem kako dalje, da li ću stići, gdje stati, koliko stajati, da li odmah krenuti ili malo kasnije...pa tek kad polako, ovako detaljno kao ovaj putopis, "stavim na papir", bez neizvjesnosti kako, da li, i kada, tek tada zapravo i u potpunosti proživim ovo putovanje. Jer misli su mutna fluidna masa, niš' konkretna, a daje privid da se sve vidi, shvaća i razumije. "Riječ je babica pri porođaju misli", veli Selimović. Tek kad te misli pretvorimo u riječ, što bude teško i sporo, za razliku od pretpostavljene lakoće i brzine, tek tad se misao konkretizira, razbistri i razjasni.
I stoga tek sad, u ovim redovima, ja sam završio to trodnevno putovanje. I tek sad sam upotpunio užitke iniciranih onomad na putovanju.
Dakle ovaj blog pišem za sebe jednako koliko i za tebe, dragi moj strpljivi čitatelju.
Drugo:
Ljudi gledaju utakmice kako se drugi bore, natječu. Ljudi gledaju filmove i zaviruju u tuđe želje, muke, strahove, radosti, dvojbe... Ljudi čitaju i čitajući prate ... ma u stvari ljudi više ne čitaju, nemaju vremena za to!
"Tehnika narodu", kako veli poslovica, pa preko televizije, mobitela, interneta može se zaviriti u svačiju dušu, u svačije želje, muke, htjenja, razočarenja... Ta tehnika nam omogućava da to izgleda tako vjerno i uvjerljivo, kao da sjede u prvom redu, i to u sredini, na najpovoljnijem sjedištu kazališta i gledaju tuđe živote.
Jednom riječju - VOAJERI!
Ne hvalim se puno svojim biciklističkim poduhvatima, niti su objektivno nešto značajno, a niti su sadržajem nešto posebno. Sjeo na bicikl i vozi, čudna mi čuda! Ljudi će radije gledati nečiji uspon na Mt.Everest ili nečije preživljavanje u Sahari, nego čitati, recimo, ove redove, gore napisane. Ti redovi dovoljno jaki da kod njih upale vatru zainteresiranosti, da ih zaintrigiraju. Njima treba nešto puno, puno jače.
A ja, eto mislim da bih radije bio na pozornici nekog seoskog kazališta, nego u prvom redu, recimo HNK-a. Ovo što sam odvozio za njih je malo, skoro ništa, pažnje i poštovanja nije vrijedno.
A ja mislim baš suprotno, ovo moje je veliko, značajno i te kako bitno, jer je MOJE, jer sam JA to učinio!
Zato se nadam, priželjkujem i u konačnici pretpostavljam da ću kod nekog, tko pročita ovu priču, ubaciti u njegovu dušu crv poticaja, nemira i sumnje u njegovu dosadašnju pasivnost, crv koji će ga u konačnici natjerati da pomisli "Pa kad je on to mogao učiniti, možda bih i ja mogao..."
Ako sam to uspio i kod jednog, uspio sam!
I na kraju, treće!
Duboko sam zašao u svoju šezdeset treću godinu. Ne spominjem to iz nekog ponosa, naprotiv. Već spomenuti Selimović je u nekoj knjizi rekao: "Kad sam imao dvadeset godina nijedan problem mi nije bio nerješiv, a sada, u četrdesetoj, i ravan put mi je nepremostiva provalija!"
A što bi tek rekao za moje godine!.
Zato mi je trebala ova vožnja.
Da mi veli
"Uzmi fleksericu, izreži bicikl i baci ga, nije to više za tebe!“
ili
„Man'se jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno, sjedi na bicikl i vrti pedale!“.
Jer, problemi na putu su razmjerni strahovima u glavi. A u mojim godinama straha kol'ko hoćeš, ima ga i za izvoz.
Ovom vožnjom sam pokazao samom sebi da MOGU!
A sve ostalo je puno lakše.
Jedva čekam proljeće!
Post je objavljen 01.12.2020. u 17:05 sati.