Pero i njegov bicikl

petak, 24.06.2022.

Gorski kotar - Prvi dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Prednost nas putoholičara je što imamo izoštreniji sluh za ljepote ambijenta u odnosu na one koji u njima stalno obitavaju. U skladu s time pretpostavljam da će netko takvih osobina uočiti nešto lijepo u mome gradu i okolici u kojoj obitavam već dulji niz godina, a za koje sam ja postao otupljen, blaziran. A takav sam postao jer sam na njih navikao već dulje vrijeme, pa mi „nisu ništa posebno“! ( Svakog čuda tri dana!)
Stoga pretpostavljam da ljudi Gorskog Kotara, zaokupljeni problemima svakodnevnog preživljavanja, nisu baš (uvijek) tako euforično oduševljeni svojim ambijentom kao mi koji tek ponekad svratimo do njega. Uostalom, višegodišnje iskustvo putovanja biciklom me naučilo da postoji obrnuto razmjerna veza između egzotike nekog podneblja i lakoće svakodnevnog življenja u njemu. Drugim riječima ispričano, ono što je lijepo za vidjeti nije (baš) lijepo za živjeti.
Gorski kotar spada u jedno od tih područja. Ovo je priča o trodnevnoj vožnji pri kojoj se prođe, skoro bi se moglo reći, čak tri klimatske zone: od kontinentalne, preko planinske do mediteranske. I sve to ne autom, već biciklom. Malo je predjela na ovoj našoj kugli Zemaljskoj gdje su tako blizu te navedene klimatske zone.
„Nulti“ dan ovog putovanja je poslijepodnevni odlazak do Zagreba. Pomalo zaokupljen predputnom groznicom jednog sam poslijepodneva odvezao znanih i nebrojeno puta već odvoženih 30-tak km od Požege do Nove Gradiške. Zbog navedene groznice, u nastojanju da se već jednom krene, izabrao sam putnički vlak do Zagreba koji kreće bitno ranije, no do Zagreba stigne mrvu prije brzog, kojeg mi se nije čekalo.
Čekajući vlak na Novogradiškom kolodvoru u meni je tinjala nada da će on biti novi, niskopodni, čime će mi ubacivanje bicikla biti krajnje jednostavno i lagano. No dolaskom vlaka, rasplinvši se, ta se nada preobrazila u tihi samoprijekor zbog naivnog prepuštanja želji. Naime, često mi se (još uvijek) dogodi da mi zbog jake želje neosnovano poraste vjerovanje za njeno, sasvim realno, ostvarenje. Jasno, kad se to ne dogodi, slijedi neugodno otrežnjenje prožeto gorkim već navedenim samoprijekorom.
Dakle, umjesto novog, niskopodnog, lijepog, suvremenog, u kolodvor je ušao stari, ružni, obilnim grafitima i dodatno poruženi – Mađarac.

(Snimljeno u Novskoj)
Zanimljivo da mi je onaj samoprijekor zbog neostvarenosti pretjerano naivne želje u dobroj mjeri bio potisnut evociranjem moje mladosti kada sam često ovakvim vlakom putovao u Zagreb i iz njega.
Iznenadio sam se, čak na neki način ugodno, kad sam shvatio da su mu sada preinačili jedan dio za nas bicikliste.

Do Novske smo se truckali kako-tako, a onda smo stali. Kondukter mi je rekao da po redu vožnje u Novskoj vlak stoji sat vremena(!!!). U nekoj zbunjenosti nastaloj nakon zaprepaštenja pokušao sam pojmiti da u stvari putujem s dva vlaka koji dijele istu kompoziciju, jedan do Novske, a drugi od nje.
Čekanje je najbolji način za usporavanje vremena. Nikad vrijeme tako sporo ne prolazi kao kod čekanja. Bilo bi mi neusporedivo draže da se vlak vuče, pa barem i 5 km/sat, nego da stoji.
U svoj dokolici što ću i kuda sa sobom i svojim mislima snimio sam iz vlaka kolodvorsku zgradu.

No svemu ima vrijeme, pa i čekanju, tako da sam se ipak dotruckao do Zagreba. Zbog stida neću napomenuti koliko sam vremena proveo u ovom vlaku (ipak sam trebao ići s brzim), nego ću ga pozdraviti jednim oproštajnim snimkom na Zagrebačkom glavnom kolodvoru.

Bila je već noć kad sam došao kod brata na konak.

Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Plan ovog dana je vlakom od Zagreba do Tounja, a potom preko Ogulina do Vrbovskog,
Poranio sam tog jutra dobrano, pa sam već oko 7 prošao Novu Branimirovu na putu do kolodvora.

Jedini vlak za Rijeku je krenuo negdje iz 8. Imao je prostor za bicikle u kojemu smo, barem do Tounja, bili samo moj bicikl i ja.

Do Karlovca je nizina pa vlak piči bez nekog zanošenja u krivinama. Relativno rijetko putujem ovom dionicom, no svaki put me dojmi raskošna kolodvorska zgrada sagrađena od crvene opeke.

Prema vmki.gmk.hr/ prugu na relaciji Karlovac-Rijeka grade Mađarske državne željeznice (MAV). Radovi su trajali od 1869. do 1873. a glavni projektant i inženjer bio je Achilles Thomen. Početkom 20. stoljeća kolodvorska zgrada je stradala u požaru te se od 1903.do 1905. gradi nova. Glavni inženjer na projektu bio je mađarski arhitekt Ferenc Pffaf, glavni graditelj kolodvora Mađarskih državnih željeznica.
Na navedenoj web stranici je kolodvorska zgrada prije navedenog požara.

No, Karlovački kolodvor nije baš u centru grada, pa koji kilometar dalje, nakon prelaska preko Kupe, je stajalište sa simpatičnom nadstrešnicom.

U donjem desnom uglu na gornjoj slici se mogu uočiti peroni na Karlovačkom autobusnom kolodvoru.
Na svom putu prema jugu, nakon Duge Rese, pruga vijuga uz prekrasnu rijeku Mrežnicu.


Uz prugu je i cesta, i to ne bilo koja, već Jozefinska cesta. Zvali su je i Jozefina ili Josipova cesta, i to je cesta koja povezuje Karlovac i luku Senj. Sagrađena je 1789, a temeljito obnovljena 1835 to tako da se Trasa od Karlovca do Josipdola nije mijenjana, dok je od Josipdola napravljena nova trasa preko Velike Kapele na Vratnik i Senjsku Dragu. (izvor Wikipedia).
U Tounju sam sišao s vlaka. Na donjem snimku je pogled prema Karlovcu.

Kolodvora nema, samo stajalište sa napuštenom i ružno devastiranom zgradom.

Pri povratku vlakom na kraju ovog putovanja snimio sam Tounjski „kolodvor“ iz vlaka.

Stajao sam na jedinom "peronu" "kolodvora" i pogledom ispratio vlak. Nisam se pokrenuo kad mi je nestao iz vidika nego sam ga još i uhom ispratio. Kad je vlak nestao i iz mog vidnog i iz mog slušnog polja, kao da sam se preselio u neko drugo vrijeme nedefiniranog stoljeća. Oko mene pirkao je nježni i tihi povjetarac, ptice su se odnekud čule sa svojim pjevušenjem, uglavnom kao da je vrijeme stalo. Devastirana i napuštena ruina od kolodvorske "zgrade" samo je još dodatno doprinosila tom dojmu višestoljetnog mirovanja vremena.
Bože, gdje sam ja to došao!?
Brže-bolje sam se trgnuo iz tog malodušja koje je nastojalo prijeći u očajanje (a putovanje nisam još ni započeo), sjeo sam na bicikl i uskim, ali ipak asfaltiranim sokakom spustio se do mjesta.

Potpuno suprotno dojmu sa "kolodvora" umjesto pustopoljine Bogu iza nogu stigao sam u pravo, živo mjesto, skoro pa gradić.


Bilo je tu i ljudi i auta, pa je sve skupa izgledalo kao simpatična, dobroćudna provincija. Kao da postoji neki pritajeni, tihi, ali zadrti i uporni dogovor da se željeznica i sve u blizini nje potpuno ignorira.
U nečemu što bi trebalo biti kao centar mjesta bio je čak i spomenik radniku u mjesnom kamenolomu.


Na ploči piše:
"Radnik u kamenolomu "Granit IGM-Tounj Rudar"
Kamenolom Tounj otvoren je 1873 godine za potrebe gradnje željezničke pruge Zagreb - Rijeka, a u sklopu željezničke pruge Budimpešta - Rijeka. Ovo je spomenik vrijednom radniku, težaku od kojih su mnogi poginuli u teškim uvjetima rada. Postoji jedna Tounjska uzrečica: " Za sve one koji nisu uspjeli u školi morat će čitav život krampati u Jezeru - kamenolomu"! Spomenik radnika u kamenolomu simbol je višestoljetne tradicije i ljubavi prema svome domu - zavičaju. Zahvala svim donatorima ovog projekta
Općina Tounj 20. vjače 2017 g."
Čitajući natpis na ploči ispred spomenika sjetio sam se da sam s druge strane pruge stvarno vidio ogoljeno brdo, te odmah zaključio da ga kopaju, čime je dojam pustoši oko pruge bio još jači.
Nakon što sam napustio Tounj, koji i nije tako loš kako mu željeznički "kolodvor" izgleda izašavši na Jozefinsku cestu skrenuo sam desno, prema jugu.
Da je navedena cesta odavno napustila ravni dio te da sve više i više zalazi u brdsko-planinsko područje, kazivalo mi je sivilo stijena koje vire iz tla. Na jednom mjestu sam naišao na vrt, baštu, skoro otkinutu od stijena i kamenja.

A onda sam naišao na glavni razlog zbog kojeg sam izašao iz vlaka baš u ovoj zabiti - Tounjski most preko rječice Tounjčice.

Prema web stranici www.tounj.hr impozantni dvokatni kameni most, izgrađen na mjestu gdje Jozefinska cesta prelazi preko kanjona rijeke Tounjčice, predstavlja jednu od najpoznatijih znamenitosti te simbol Tounja. Prvi kat mosta izgrađen je 1775. godine za vrijeme početka gradnje Jozefine pod nadzorom graditelja i projektanta pukovnika Vincenza Giorgia Struppija. Most je u čast austrijskog cara i hrvatskog kralja Josipa II. nazvan Josipovim mostom, a prvotni se graditelj inspirirao velebnom starorimskom arhitekturom.
U 19. stoljeću, prilikom obnove ceste 1836. godine, na postojećem mostu je pod vodstvom inženjera bojnika Josipa Kajetana Knežića dograđen i drugi kat te je time most dobio svoj konačni izgled i oblik. To je jedini dvokatni most u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe te jedini most koji je na sebi imao kipove i spomen ploče te stoga predstavlja jedinstveni spomenik hrvatske mostogradnje.
Most je zatim više od stoljeća bio u upotrebi, a glas o njegovoj jedinstvenosti nadaleko se pronio pa ga je tako 1870. godine obišao i snimio poznati hrvatski i zagrebački fotograf Ivan Standl.

Na mostu se sa svake strane nalaze po dva kipa koji predstavljaju vitezove Vojne krajine sa šljemovima i štitovima.
Na sjevernom parapetu mosta postavljena je spomen-ploča u čast caru Josipu II. Budući da su kipovi i carski natpis postavljeni usred, a ne pored građevine, od putnika se tražilo zaustavljanje, promatranje i divljenje. Tako na mostu čitamo natpis u mramoru: ,,U spomen napornom putu kojim je 3. svibnja 1775. godine rimski car Josip II. otac domovine prvi put prošao i uzvišeno naredio da se izgradi novi put.” (Izvor: blagamisterije.com)


Prvu preinaku most je doživio već 1836. godine kada mu je dodan još jedan kat s tri luka. Nju je izvodio Struppijev nasljednik, austrijski bojnik Knežić podrijetlom iz Petrinje. Kipovi vojnika i Struppijeva spomen – ploča je premještena s donjeg svoda na gornji te je postavljen i novi latinski natpis u čast cara Ferdinanda: „Ferdinand I., imperator Austrije, pobožni, sretni, uzvišeni, mostu od božanskog Josipa II., rimskog imperatora podignutom među strmim obalama nadogradio je novi lakši prilaz i čitavu cestu obnovio 1836. po Kajetanu Knežiću vrhovnom zapovjedniku graničara. (Izvor: blagamisterije.com)


Naravno, skrenuo sam sa ceste i ostao bitno dulje od namjeravanog u razgledanju mosta i okolice.




Par desetaka metara prije mosta načinjem je kamenim pločama popločan plato sa kamenim stolom i isto tako kamenim klupama. Dušu dalo da putnik-namjernik malo, ili malo dulje, odmori, da nešto prezalogaji ili gucne i pri tome promatra ovu građevinsku ljepoticu. Čak je tu i kanta za smeće.

Eto, ovaj most je bio razlog zbog kojeg sam jutros sišao s vlaka u onu pustopoljinu od željezničkog „kolodvora“ Tounj. Dosta puta sam autom prešao preko njega, uglavnom bez nekog (duljeg) zaustavljanja, pa je želje za detaljnijim i duljim zadržavanjem stalno rasla.
Da bi ju, eto sada i ostvario.
Nakon par kilometara vožnje stigavši u mjesto Skratnik napustio sam Jozefinu skrenuvši desno prema Oštarijama i prema Ogulinu iza. Cesta se suzila, izostale su crte na rubovima, no išla je uglavnom ravno, bez uspona, a i promet je bio minimalan tako da je vožnja bila prava uživancija. Posebnu pažnju mi je privukao primjer autohtone arhitekture, ili običnim riječima rečeno stara kuća kakve su se nekad gradile u ovom kraju.

U mjestu Oštarije naišao sam na zanimljiv stari kameni most preko rijeke imena Zagorska Mrežnica.
Kada ima vode.
A do sada sam ovdje bio više puta i tek jedan jedini put je bilo vode.
Prema wikipediji Zagorska Mrežnica je rijeka koja izvire kod sela Desmerice i Ogulinsko Zagorje, udaljen od grada Ogulina 7,59 kilometara zračne linije i skuplja se u umjetno jezero Sabljaci. Iz jezera Sabljaci se tunelom odvodi do jezera Bukovnik i dalje do Hidroelektrane Gojak, tako da je njena voda preusmjerena u rijeku Dobru (Mrežnica je ostala bez otprilike 40 % svojeg bivšeg porječja). U vrijeme većeg vodostaja, Zagorska Mrežnica odlazi svojim prirodnim koritom prema Oštarijama u kojima ponire.
Dakle, drugim riječima rečeno ovi mostovi čije slike slijede, uglavnom su mostovi preko suhog korita.
Prvo stari kameni most.



Prema tzo-josipdol.hr Prekrasan kameni most preko Zagorske Mrežnice u Oštarijama sagrađen je tijekom francuske vladavine Ilirskim provincijama od 1809. do 1813. godine. U njega je ugrađen kamen oštarske crkve, tada nadaleko poznatog Svetišta Gospe od čudesa koja se nalazi u neposrednoj blizini mosta.
Ime je dobio po Napoleonovom maršalu Augustu Marmontu, upravitelju Ilirskih provincija. Most je s kosim silaznim prilazima dug 92 metara i ima 12 lučnih otvora.
Od 1959. godine pruža se preko suhog korita Zagorske Mrežnice, čija je voda preusmjerena za potrebe hidroelektrane Gojak na Dobri.
Prelaskom preko starog mosta došao sam do glavne ceste te snimio malu ali raskošnu kapelicu sv. Antuna Oštarskog koja se nalazi odmah s druge strane ceste.

Sa starog mosta sam snimio novi po kojemu ide cesta prema Ogulinu.

Priču o mostovima preko rijeke koja ne postoji završit ću željezničkim mostom snimljenim s novog, cestovnog mosta.

U nastavku vožnje prema Ogulinu naišao sam na zanimljivi prometni znak.

Dok sam vozio ovim krajem bilo je suho i sunčano vrijeme, te stoga nije bilo opasnosti nailaska tog vala. Ostalo mi je nejasno kakav je to val. Mali, tek 10-tak cm dubok, ili neki pravi tsunami!?
Ogulin me pozdravio svojom tablom dobrodošlice baš kad sam priželjkivao napraviti malo poduži odmor. Taj poduži odmor sam odgodio dok ne uđem u grad, a sada sam se kratko zaustavio, tek toliko da ovjekovječim ulaz u ovaj grad.

Dojmilo me je kod ovog grada to što ima puno zelenila.

Gornji snimka je snimljen ispred zgrade Gradske knjižnice, sagrađene na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće za potrebe sjedišta Ogulinske pukovnije.

Nakon zgrade Gradske knjižnice vozeći polako, onako s noge na nogu, našao sam se na Tomislavom parku. Iznenadio me je svojom veličinom, bio je stvarno ogroman.

Taj dugo očekivani poduži odmor locirao sam u hladovini navedenog parka ispred vrela Cesarovac.

Prema web stranici ogulin.hr izvor – vrelo Cesarovac podsjeća nas na vrijeme izgradnje prvog Ogulinskog vodovoda, koji je dao izgraditi ogulinski pukovnik Stevan Šupljikac 1847.
Voda je u početku tekla drvenim cijevima, koje su poslije zamijenjene glinenim. Nakon izrađene željezničke pruge Karlovac – Rijeka 1873. i ceste za Novi Vinodolski 1878., izgrađen je novi vodovod pa su glinene cijevi zamijenjene željeznim cijevima a izvor Cesarovac dobio je današnji oblik. Natpisi na zdencu potječu iz 1882. godine, iz vremena njegovog preuređenja i s natpisne ploče može se pročitati da je izvor sagrađen nastojanjem preuzvišenog gospodina zapovjednika generala Franje baruna Filipovića.
(Posuđeno sa ogulin.hr)
Nedaleko od izvor-vrela nakazi se crkva sv Križa.


Prema gore navedenoj web stranici Gradnja župne crkve sv. Križa započeta je 1781. godine. Tadašnji župnik Antun Ćorić zapisao je da je on prvi u njoj misio 1785. g., kada je slavio svoju zlatnu misu. Crkvu je posvetio senjsko-modruški biskup Ivan Ježić 1. lipnja 1793. Župa je tada imala oko 2800 vjernika.
Bila je otvorena pa sam uspio snimiti i njenu unutrašnjost.

Nakon tog već ranije rečeno poduljeg odmora natjerao sam se da krenem dalje. Kao što se može vidjeti na zvoniku crkve, bilo je već skoro jedan sat. Sa zebnjom sam shvatio da ću se na onim uzbrdicama koje me čekaju na putu do Vrbovskog penjati po najjačem suncu.
Pa ipak, prije odlaska iz ovog iznenađujuće zanimljivog grada pod "Moram" je obilazak dvaju njegovih zanimljivosti, Srećom, nalaze se blizu jedna drugoj.
Prva je Frankopanski kaštel.

Prema Wikipediji Frankopanski kaštel je renesansna utvrda u gradu Ogulinu u Karlovačkoj županiji. Tlocrt građevine je u obliku nepravilnog četverokuta, a po svom sadržaju pripada tipu renesansnog kaštela. Ogulin je nastao oko kaštela, kojeg je izgradila plemićka obitelj Frankopan krajem 15. stoljeća. Točno vrijeme nastanka ogulinske utvrde nije precizirano, no poznata je isprava Bernardina Frankopana koju je izdao u svom gradu Modrušu oko 1500. godine, kada je novosagrađenom gradu Ogulinu označio granice između Modruša i Vitunja.
Bernardin Frankopan dao je sagraditi ovaj kaštel. U to vrijeme bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, velikaš, vojskovođa, diplomat i mecena, pripadnik roda knezova Frankopana. Kao moćan i ugledan aristokrat, bio je nositelj borbe za opstanak hrvatskog naroda na prostorima ugroženima turskom najezdom.
Kaštel je odigrao veliku ulogu u razvoju sadašnjeg Ogulina.
Danas je u kaštelu Zavičajni muzej otvoren 1967. godine
Iako sam krajičkom oka zavirio u, recimo, dvorište kaštela ipak sam otišao do druge zanimljivosti koja mi je trenutno bila, je li, zanimljivija.
Bio je to Đulin ponor.
Do tog ponora rijeka Dobra dolazi šumovitim kanjonom.

Ispred toka Dobre se ovdje ispriječila okomita stijena sa rupom ili pećinom kroz koju Dobra nastavlja dalje kao ponornica.



Iako ove dvije gornje slike, gledajući s tehničkog kriterija, nisu Bog-zna-što ipak se može uočiti žuborenje vode koja nastavlja dalje kroz utrobu zemlje.
Wikipedia navodi da je prema legendi dobio je ime po mladoj djevojci Đuli koja je u 16. st. živjela u Ogulinu. Legenda kaže da su Đulu roditelji obećali starijem plemiću za ženu. U to doba su se vodile velike bitke s Turcima, te je u Ogulin stigao mladi krajiški kapetan Milan Juraić. Milan je branio Frankopansku utvrdu u Tounju. Prema legendi, Milan i Đula su se zaljubili na prvi pogled. No, Milan je smrtno stradao u jednoj od bitaka s Turcima. Čuvši za tu vijest, Đula se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor rijeke Dobre, te od tada Ogulinci zovu taj ponor Đulinim.
Đulin ponor je nešto kao jedna špilja u koju se rijeka Dobra ulijeva. Odmah se može uočiti da je nemoguće baciti se u špilju, već jedino pred špilju. Na temelju toga može se odmah zaključiti da je legenda o djevojci koja se bacila u ponor nemoguća ili u najmanju ruku neprecizna.
Đulin ponor dobio je ime po rijeci Đuli, što je stariji naziv za rijeku Dobru na tom području. Đulin ponor je dakle ponor rijeke Đule odnosno rijeke Dobre.
Legenda o djevojci Đuli temelji se na činjenici da jedna od pukotina na stijeni iznad Đulinog ponora ima oblik ženskog lica gledanog iz profila. Na temelju te pukotine nastala je legenda o djevojci koja se, a zbog čega drugoga nego zbog nesretne ljubavi bacila u smrt. Pored te pukotine nazali se još nekoliko pukotina i izbočina na stijeni koje zajedno tvore lik brkatog muškarca. Taj lik predstavlja lice muškarca zbog kojeg se Đula navodno bacila u ponor.
Legendu o djevojci Đuli može se slobodno svrstati među proizvode ogulinske mašte kao što su: vještice (i vile) na Kleku, Klečka špilja, vilinska voda, zmaj sa Šmitovog jezera te bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Stanovnici Ogulina inače žele stvoriti o svome gradu turističku sliku kao "Ogulin - grad bajki"
Priznajem, možda sam malo pretjerao s gornjim citatom sa Wikipedije, no zanimljivo mi je opisao ne samo legendu o ponoru neko i duh samog grada Ogulina.
Prije oho-ho godina, krajem prošlog milenija jednog sam ljeta sa svojom (mladom) obitelji prolazio ovim gradom na putu ka moru. Tek koji dan ranije zbog obilnih kiša vodostaj Dobre je toliko porastao da sva voda nije mogla kroz pećinu, te se razlila po gradu.
(Kasnije su neki hladnije glave i skloniji realnom rasuđivanju zaključili da za poplavu nije kriv samo Božji usud nego, a tko drugi, već čovjek. Naime to čudo prirode, to najinteligentnije stvorenje na kugli Zemaljskoj je bacao sve i svašta u Dobru. Voda Dobre je to nosila dok je mogla, no kad je sve to ušlo u pećinu tamo se - zaglavio i kao takvo suzilo prolaz vodi. Dok je vodostaj bio "normalan" bilo je ajde-de, no kad je naišla bujica - ah što ćemo, voda je morala negdje otići!)
Dan-dva poslije poplave voda se povukla, a u kanjonu ispred ponora na drveću je ostao muljeviti trag njenog maksimalnog nivoa.

Na izlazu iz Ogulina naišao sam na željeznički mostić/vijadukčić koji je na takav način prelazio preko neke ceste/ulice. U želji što zornijeg prikaza situacije oko navedenog objekta snimio sam pogled s njega iz vlaka pri povratku s ovog trodnevnog putovanja, tako da donja dva snimka jedan drugog promatraju.


Znamenitost šireg područja Ogulina, planinarima poznata nadaleko, je planina Klek.


Prema Wikipediji Klek je planina istaknutog stjenovitog vrha na jugu Gorskog kotara, iznad grada Ogulina. Visok je 1182 metra. Ima oblik hrpta dugog 3 – 4 km, u smjeru sjeverozapad-jugoistok, koji je od podnožja pa do bila pokriven šumskim plaštem, dok se oko podnožja planine prostiru široke livade. S koje god mu strane prilazili, Klek pokazuje drugo obličje, ali pogled odasvud privlači njegova okomita stijena visoka 200 m.
Gledan s istoka i juga doimlje se kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava. Prema narodnoj predaji, vrh Klek je sijelo vještica, koje su svojevrstan simbol Kleka i Ogulina.
Sam vrh Klek je kamena glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica. S vrha je lijep vidik prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaci, a za lijepih dana vide se i Alpe.
Klekova vršna stijena bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona, zbog čega se Klek naziva kolijevkom hrvatskog planinarstva.
Cesta stalno ide malo gore pa malo dolje, da bi uhvatila nešto ravnice u obliku malog polja. Tu se ona stisnula uz željeznicu, pa evo kako to izgleda, gledajući s bicikla, a potom gledajući i iz vlaka (uz ispriku na kvalitetu snimke, uglavnom jer je ona načinjena kroz (prljav) prozor vlaka).


Već sam ušao u sedmi kilometar nakon Ogulina pa sam u iščekivanju rastanka s željeznicom. Na kratko me, umjesto tog rastanka zbunila kratka, ali dosta strma uzbrdica.

Popevši se na mali, ali impozantni "prijevoj" prikazan na gornjem snimku navedena zbunjenost j ustupila mjesto spoznaji zbog skorašnjeg rastanka s željeznicom. Ta spoznaja se ovdje konkretizirala u obliku malog mosta preko Dobre.


Ni sam ne znam baš pravi razlog ovoj teatralnosti zbog navedenog rastanka (možda zbog nedostatka društva na ovom putovanju) , no nastavio sam cestom zaustavivši se na mostu.

Uljudno parkiravši bicikl na sigurnom, izvan uske asfaltne podloge, odšetao sam do sredine mosta i snimio Dobru nizvodno, u smjeru odakle sam upravo došao, pri čemu sam u lijevi dio snimka smjestio i komadić ceste kojom sam došao, za uspomenu i dugo sjećanje.

Okrenuvši se na drugu stranu mosta snimio sam Dobru uzvodno koja svoje čari pruža samo željeznici, jer nadalje uz nju jedno vrijeme nema nikakve druge prometnice.

A šteta, barem za mene, jer mi je uz željeznicu ugodno putovati ako ni zbog čega drugog, onda zbog izostanka (većih) uzbrdica i nizbrdica. U istinitost ovog zaključka uvjeriti ću se čim pređem most.
Da bih se ponovo Dobri vratio u slijedećih 9 km trebam se gore-dolikati i proći dva mjesta.
Prvo od njih me je pozdravilo vrlo brzo. Nakon par stotina metara uzbrdice stigao sam do table prikazane na donjoj slici.

PremaWikipediji mjesto Ljubošina se nalazi na 428 metara nadmorske visine. Godine 1880. imalo je 616 stanovnika, a 2011 samo 173.
No do drugog ću još dosta pričekati i isto toliko se i oznojiti.
Krenulo je s oštrom uzbrdicom...


...da bi se nastavilo s blagom uzbrdicom.


Da, da ovaj gornji snimak je blaga uzbrdica, usprkos znaku.
Teško su mi danas ove uzbrdice pale. Znojeći se i duboko dišući dok po njima guram bicikl, stalno sam bio u dilemi ili mi danas nije pravi dan za biciklizam ili su ove uzbrdice prestrme, a najvjerojatnije i jedno i drugo. Tu trebam još napomenuti i poslijepodnevnu vrućinu. A tim uzbrdicama nije ni zamjeriti, to su lokalni seoski putovi, osuvremeni tek asfaltnim slojem, pa oveći broj postotaka pri strmini i nije neko čudo.
Neko zrnce utjehe ulili su mi prizori okoliša koji dobrano izgledaju pravo Goranski.


Iz te moje unutarnje mješavine muke zbog uzbrdica i oduševljenja zbog prizora trže me mladić koji mi donese - vode i politrenoj plastičnoj boci uz komentar "Izvolite, sigurno vam treba!"
U prvi mah iznenađenje me paraliziralo, no već tren poslije započeo sam razgovor s njim. Čak sam ga na kraju zamolio da se i slikamo zajedno. Foto majstor bio sam ja i to loš kako ću to večer dok budem pregledavao današnje snimke sa mobitela zaključiti, je sam MISLIO da sam nas snimio, a u stvari nisam. Uz stid prema samome sebi i isti takav prijekor, tu večer sam zaključio da ću ubuduće bolje paziti pri snimanju.
A sreli smo se baš pred tablom drugog mjesta.

Za razliku od onog prvog mjesta, ovo drugo mi je izgledalo bitno veće, mada su kuće bile razbacane kud-koja.


Imalo je čak i trgovinu u kojoj sam se opskrbio hladnim pivom, tako da ni ona politra vode ipak nije trebala (iz respekta prema njenom davaocu, ispraznio sam sadržaj, a bocu donio kući).
Prema Wikipediji mjesto Gomirje je na 410 metara nadmorske visine. Ispada da sam vozio nizbrdicom jednako koliko i uzbrdicom, samo su se neugodne uzbrdice jače urezale u moje sjećanje.
Drugi podatak o ovom mjestu kojeg pročitah na Wikipediji je o broju stanovnika. Njih je 1857 godine bilo 1180, dok se taj broj 2011 godine smanjio na 343. Dakle, depopulacija stanovništva u Hrvatskoj je stalno prisutna, a ne samo u zadnjoj deceniji.
Iako po broju stanovnika nije baš nešto po području na kojemu se raširilo ovo mjesto je poveliko. Ne jedanput sam pomislio da sam izašao iz njega, kad opet neka kuća, livada ili njiva.


Ova mješavina livada, njiva i šuma sa po kojom kućom, a sve začinjeno obroncima planina iza, činila je ovo područje krajnje pitoresknim i vizualno prekrasnim, usprkos mukama pri uzbrdicama. Promet krajnje minimalan, tek toliko da mi se ne pojavi osjećaj usamljenosti i napuštenosti.
Na kraju ove idile razbacanog sela smjestio se manastir Gomirje.

Prema Wikipediji manastir Gomirje je najzapadniji pravoslavni manastir u Europi u čijem je sklopu i crkva Roždenija sv. Jovana Preteče. Godinom osnivanja manastira smatra se 1600., a gradnja današnje crkve započela je 1719.
Nakon manastira cesta se dužom i strmom nizbrdicom ponovo pridružila Dobri i željeznici uz nju.

Ovaj most, koji preko Dobre vodi do nekog zaseoka, snimio sam i iz vlaka pri povratku kući.


Nakon mosta slijedila je prekrasna idila vožnje između željeznice s lijeve i Dobre s desne strane.

Na (moju) žalost ta je idila trajala tek par stotina metara. Ova uska cesta s gornjeg snimka se proširila dobivši obrise prave magistrale, prešla mostom preko Dobre i uzbrdicom krenula nebu pod oblake. Već dobrano umoran, ova uzbrdica koja se pojavila umjesto ulaza u Vrbovsko potpuno me dotukla, pa sam stao u hladovini radi odmora i smirivanja malodušnosti. Razgledanjem okoliša i snimanjem ceste kojom sam upravo prošao pokušao sam smiriti umorno tijelo i deprimirani duh.

Ove ne baš duge ali dosta strme uzbrdice, zajedno s poslijepodnevnim suncem, su me dobrano iscrpile i utukle. Jasno, dosta sam se znojio, a posljedica toga je da sam dosta i pio, pa sam dok sjedim na betonskom rubniku osjećam i glad. Istina, nešto malo sam je osjećao i ranije, no želio sam nekako objedovanje odgoditi do Vrbovskog. Promatrajući uzbrdicu ove široke i puste ceste, kojoj se ne nadzire kraj, želudac mi se pobunio i zahtijevao rješenje objeda bez odgađanja.
Posegnuo sam za pecivom i mesnim doručkom i polako zalijevajući pivom iz termosice konzumirao iznenadni ručak u neočekivanom okolišu.
I nakon završetka objeda ostao sam dugo, bitno duže on namjeravanog sjediti u hladovini zujajući pogledom po okolici i upijajući ga. Imam još dosta dana, a Vrbovsko je tu negdje blizu, tako da nisam bio pretjerano zabrinut. Samo sam želio da konačno dođem do prenoćišta, te da se dobrano odmorim, i duhom i tijelom, da mi sutrašnja vožnja ne padne tako teško kao ova danas.
Vrbovsko, ili barem tabla s njegovim imenom stvarno nije bila daleko, tek nekih pola kilometra, većinom uzbrdice.

Nakon table, umjesto kuća, krenulo je krivudanje kroz šumu možda isto tako pola kilometra da bi se u konačnici šuma povukla i ustupila mjesto kućama. A i te kuće su bile razbacane kud-koja tako da me je svojom pojavom iznenadila - tržnica!

Kad sam malo pogledao oko sebe, a sve pod dojmom ove tržnice, pretpostavih da sam u nekom centru mjesta, mada meni (još uvijek) nije tako izgledalo.

Opet se cesta suzila, opet pokoja kuća i opet nizbrdica. Na jednoj oštroj krivini sam zastao jer mi se činilo da bi iza njenog branika bio dobar pogled prema "tamo dolje". I bio je pogled na željeznički kolodvor Vrbovsko.

Dakle, iz gornjeg snimka je vidljivo da se nalazimo točno iznad željezničke pruge. Ona, naime tunelom prolazi kroz brdo sa kojeg snimih kolodvor.
Inače, gledajući iz vlaka kolodvor u Vrbovskom izgleda ovako

Nedaleko od ovog "vidikovca" konačno sam našao rješenje za dopunu svojih zaliha hrane i pića - Konzumova trgovina.

Eh, onda sam vidio da sam zaboravio ponijeti lanac za zaključavanje bicikla. Dakle, moram nešto improvizirati da mi to ulije kakvu-takvu sigurnost dok sam u trgovini.
Evo kako sam to improvizirao

Dobro, dobro, znam da (malo) pretjerujem s paranojom, no nije mi drago ostavljati bicikl nezaključan i bez nadzora, pa vi recite što hoćete.
Prenoćište sam prije par dana našao preko stranice booking.com. Na toj web stranici je pisalo da mi je ono udaljeno kilometra i pol od centra Vrbovskog (čuj, centra, kao da je Vrbovsko neki veliki grad!).
Ono što nije pisalo na navedenoj web stranici je da od tih kilometar i pol imam barem kilometar uzbrdice!!!!
Ta uzbrdica je izgledala ovako


Dok sam, krajnje rezigniran, gurao bicikl uzbrdicom ( O, Bože moj, pa dokle ovako!?) fotićem sam snimio razbacano mjesto. Uočljiva je crkva kojoj sam najbliže bio na onom zaustavljanju kod tržnice.

Kada malo zoomiram gornji snimak, dobijem ovo

Promatrajući krajolik u kojemu se mjesto smjestilo i ne uspijevajući pronaći iole komadić ravnog tla, rezignirano zaključih da vrlo malo stanovnika Vrbovskog uopće znaju voziti bicikl, jer ovaj krajolik nije baš za biciklizam, pa im to prometalo i ne treba.
Kao što to već spomenuh, koji dan ranije, dok sam preko bookin.com-a rezervirao smještaj, saznao sam da je moja današnja destinacija gdje ću prespavati slijedeću noć, oko kilometar i pol udaljena od centra mjesta. No, nije pisalo da je taj kilometar i pol uglavnom uzbrdica.
Zbog te uzbrdice, a i zbog umora i rezigniranosti, tih „samo 1,5km“, me dobrano iscrpilo. Ipak, svemu dođe kraj pa i tih „samo 1,5 km".
Našao sam se (ah, konačno!) ispred tog planinarskog doma.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv