Pero i njegov bicikl

petak, 02.02.2024.

Blidinje VIII dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

And now, ladies and gentleman, the Split city!
Obilazak grada započet ću i završit na istom mjestu – na gradskoj rivi!


Obala Hrvatskog narodnog preporoda, Splitska riva ili Riva je splitska pješačka ulica posvećena Hrvatskom narodnom preporodu iz 18. i 19. stoljeća. Današnji je oblik počela dobivati zahvaljujući vladavini Francuskog Carstva, odnosno zbog naredbe maršala Marmonta iz 1807. godine. Nastala je iz obrambene strategije tadašnje Francuske. U strahu od preuzimanja grada s mora od UK-a i Ruskog Carstva, maršal Marmont naredio je rušenje južnog dijela mletačkog kaštela na Obali. Do 1990.-ih bila je prometna ulica od kad je pretvorena u pješačku zonu. (Izvor: wikipedia)
(Obzirom da mi ovo nije prvi posjet Splitu na ovaj način, već ranije sam se na svom blogu osvrnuo na neke njegove detalje. Stoga, ako netko zaključi da se ponavljam, molim neka mi ne zamjeri)
S rive sam išao u glavno obilježje ovog grada – stari grad s Dioklecijanovom palačom.
Odmah po ulasku našao sam se na Voćnom trgu.

Splićanima je poznatiji po svom neslužbenom imenu (Voćni trg), nego službenom imenu Trg braće Radić. Svoje "narodno" ime može zahvaliti činjenici da je tu nekad bila bučna i živopisna tržnica na kojoj su žene iz okolnih sela prodavale voće. Na susjednom trgu, zapadno od Voćnog, prodavalo se povrće. Trgom dominira veličanstvena palača stare obitelji Milesi iz 17. stoljeća sa spektakularnom baroknom fasadom, jednim od najboljih primjera tog stila u cijeloj Dalmaciji (na gornjem snimku, iza spomenika). Pred njom je, pak, smješten spomenik ocu hrvatske književnosti, Splićaninu Marku Maruliću, koji je bio jedan od najvažnijih mislilaca i intelektualaca 15. stoljeća.(izvor: visitsplit.com)
S druge strane palače prikazane na gornjem snimku je osmerokutna Mletačka kula, sagrađena u 15. stoljeću.

Taj stari dio grada je ispresijecan uskim i još užim uličicama po kojima u jeku sezone bude ogromna gužva.

Negdje je ona veća a negdje manja, mada ovog potonjeg slučaja je bitno manje.

Centar tog starog grada je, na neki način, Narodni trg. Nastao je krajem XIII i početkom XIV stoljeća kao posljedica naglog širenja grada. Splićani ga zovu Pjaca.
Zapadni dio trga izgleda ovako…

…a istočni ovako

Između ta dva dijela, na sjevernoj strani trga je stara vijećnica.

Građena je i dograđivana od 14. do 19. stoljeća. Ostatak jedinstvenog sklopa gotičkih građevina i sjedišta svjetovne gradske vlasti srednjovjekovnoga Splita. Dijelom je sačuvala izvorni romaničko – gotički izgled, ali je temeljito obnovljena u neogotičkom slogu nakon što su 1825. porušene Komunalna i Kneževa palača. U njoj je nekad bila gradska vijećnica, Etnografski muzej od 1910. do 1925., a danas su u njoj izložbe. (izvor: wikipedia)
Na istočnom dijelu trga nalazi se prekrasna kuća Nakić.

Građena je od 1901. do 1906. godine. Arhitekt je bio Špiro Nakić. Monumentalna trokatnica nepravilnoga trapezoidnog tlocrta s malim unutrašnjim dvorištem čija je gradnja započela 1901. godine, najstarija je secesijska građevina u Splitu. Dao ju je podići poznati splitski trgovac namještajem Vicko Nakić prema projektu svoga sina, arhitekta Špire Nakića koji se školovao u Beču. Projekt je iz 1900. godine. Podignuta je na mjestu starijih kuća u čijem je prizemlju Nakić imao trgovinu. Prvotno je bio otvoren ugostiteljski objekt "Bili as" čiji je vlasnik bio legendarni kapetan Hajduka Dragan Holcer. Potom je 1930-ih otvorena trgovina obuće. Danas se u njemu knjižara "Miroslav Krleža" i hotel "Piazza Heritage" koji se nalazi na gornjim katovima. (izvor: wikipedia)
Centar centra Splita je definitivno Peristil.

Splitski Peristil je trg ispred prvostolnice Sv. Dujma u Starom gradu u Splitu. Izvorni naziv bio je Pločata sv. Dujma. Čini ga peristil nekadašnje Dioklecijanove palače. U vrijeme izgradnje nalazio se na glavnom kardinu (cardo) nekadašnje Dioklecijanove palače i u sjevernom se dijelu križao s njezinim glavnim dekumanom (decumanus). S bočnih strana je omeđen s dva reda stupova u korintskom stilu povezanih međusobno lukovima. Nekoliko stupova s južne strane su doneseni iz Egipta i izrađeni su od carskog porfirita, a vjeruje se da je od njega bio izrađen i Dioklecijanov sarkofag, koji se nalazio u današnjoj katedrali sv. Duje oktagonalnog oblika. Koristi se kao prostor za važnija događanja u Palači te zbog svoje odlične akustike često služi kao prirodna pozornica i scena za mnoge glazbeno-scenske spektakle. (izvor: wikipedia)
Odmah uz peristil je katedrala

Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Najstarija je katedrala u svijetu. Uoči careve smrti, Milanskim ediktom 313. godine, kršćani su dobili slobodu ispovijedanja vjere pa su u Saloni, upravnom središtu provincije Dalmacije, sagradili bazilike nad grobovima kršćanskih mučenika koje su postale sjedištem hodočašća i kulta svetaca. U 7. stoljeću, Avari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitsku crkvu. (izvor: wikipedia)
Kad već se stalno upliće ta Dioklecijanova palača evo kako se smatra da je izgledala (izvor: rezerviraj.hr)

Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj je boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.) do smrti (316.). Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije. Na osnovi podataka iz rimske karte, poznate po srednjovjekovnom prerisu (»Tabula Peutingeriana«), u toj uvali već ranije bilo je naselje Spalatum, kojemu ostatci i veličina do danas nisu utvrđeni. Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. godine, nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. godine, palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva, tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog podrijetla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenim u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu.(izvor: wikipedia)
Šetajući kroz grad snimih zanimljiv prizor djetinjstva.

Fasciniran s kojim guštom mali čovjek uživa u sladoledu sjetih se da bih i ja mogao nešto čalabrcnuti. Nije bilo nikakve dileme gdje bih to mogao učiniti – Kantun Paulina. Stoga sam otišao do njega.



Meni poznat još od Orwellove 84-te, kada sam „vraćajući dug narodu i domovini“ služio obavezan vojni rok u sada raspadnutoj državi, a isto tako i sada raspadnutoj vojsci. Objedovanje ovdje je bio Božji dar. Tako je ostalo i dan-danas.
Mala prostorija, najviše 4 sa 4, u njoj tek mali šank. Nigdje stolova stolica, ništa. Tek ispred, ispod nadstrešnice su dvije ne baš velike klupe i to je to što se smještaja tiče.
No, još od spomenute 84-te, pa do danas, svaki put kad sam ovdje navratio bila je gužva.
Naručio sam veliku porciju ćevapa sa lukom i ajvarom i pola litre točenog.

Ah, Rajskog li užitka!!!
Nakon objeda neko vrijeme krenuo sam u obilazak poluotoka Marijana. Sjeverni dio njegove ceste pretvoren je u trim stazu.
Ulaz na tu stazu je izgledao ovako…

… a sama staza ovako

Nije mi ovo prvi put da se ovuda vozikam biciklom. Kad god za to imam prilike nije mi lijeno ovuda vrtjeti pedale. Staza se nalazi u borovoj šumi. Fascinantno mi je što je tako blizu grada, a opet izgleda miljama odvojena od njega. Kao da je svijet za sebe.
Prošlo je već 5, a vozim ravno prema suncu što se na gornjem snimku da zaključiti. S desne strane mi je Kaštelanski zaljev s Kozjakom iznad.



Ime Kozjak vjerojatno je prijevod grčkog imena planine, za što utemeljenost pronalazimo u obližnjem Trogiru, čije starogrčko ime Tragurion potječe od tragos, što znači koza. Najviši vrh primorskog Kozjaka je Veli vrh (779 mnm) na istoku grebena iznad Kaštel Gomilice. U starijoj literaturi za vrh se navode i imena Sv. Luka ili Kozjak. (izvor: wikipedia)

Po tom Kaštelanskom zaljevu plovili su manja i veća plovila, svaka iz svojih pobuda.



Okrenuo sam se nazad te snimio osunčanu obalu Marjana.

Našao sam neku klupu te sam u borovoj hladovini odmarao jedno vrijeme. Skoro da me je uhvatila neka nestrpljivost. Kad već nemam kroz što više voziti, zašto onda ne idem kući!? Dobro sad, nije da nemam, pa grad mi se nudi, no već mi je pomalo dosta svega i htio bih kući i neko vrijeme hlapiti. A kući ne mogu prije nego što vlak krene. A on kreće večeras tek u 10.
Eto!
S ovim „eto“ prekorih samog sebe. Kad sam već izdržao sve ovo zadnjih dana pa mogu i ovo slijedećih par sati.
„Hajde, vrijeme je da se krene!“, rekoh si i počeh okretati pedale. No, ne za dugo. Prizor mora i sunca drito ispred mene zagolica mi radoznalost te snimih par snimaka.





Ispade fora! Bio sam zadovoljan dobivenim. Eto, snimio sam crno-bijele kolor snimke.
Na samom rtu poluotoka trim staza nestaje i transformira se u običnu prometnicu.
Dalje cesta ide malo gore-dolje, i kod jednog jačeg gore otvorio mi se pogled na kupalište na južnoj strani Marjana na kome se (uglavnom) Splićani kupaju.

Manje-više zumirani, detalji tog kupališta izgledaju ovako





Opet jedna barka sa zanimljivom malom nautičarkom

Napustio sam Marjan i polako ulazio u grad s jugozapadne strane.

Na ulazu sam dobio frišku i raskošno uređenu biciklističku stazu.

Što se uređenosti tiče, to ne mogu reći za Hotel Marijan. Neki njegovi dijelovi me posjetiše na „uspomene“ od ratnih razaranja koje sam vidio zadnjih dana. Mada u Splitu nije bilo rata, ovog iz 90-tih.



Nekako kod tog hotela skrenuo sam na šetnicu uz more.

Šetnica, mol ili što još, je dosta široka, a između nje i ulice su klupe za odmor. U tu svrhu su ovo dvoje koristili – za odmor i opuštanje.

Baš kod „ćoška“ gdje mol zakreće za 90 stupnjeva, odmah preko puta ceste smjestila se Galeria Valeria.

Galerija Valerija bila je kći rimskog cara Dioklecijana i supruga njegovog sucara Galerija. Priča Galerije Valerije tragična je i potresna priča o carici čiji su život i smrt bili potpuno diktirani politikom tog razdoblja. U ovoj je kući živio Dioklecijanov prvi pouzdanik koji je upravljao brodogradilištem i pomorskom flotom. Car Dioklecijan je svoju kćer dao zatočiti u ovu kuću jer je pomagala kršćanima. Mnogo godina kasnije, kuća je služila drugoj namjeni.. Neki od naših poznatih gostiju uključuju kraljevske obitelji i mnoge međunarodne slavne osobe poput glumačke postave Igre prijestolja itd. (izvor: /maestral-accommodation.com)
Ako sam dobro shvatio sada je to neki ekskluzivni turistički smještaj.
Nešto prije i lijevo od te Galerie Valerie je nekakav kafić s originalnim lusterima na terasi.

U luku se stalno muvaju neki čamci i brodice. Ovaj, pretpostavljam, dovozi grupu posjetilaca sa broda koji je usidren van luke…

…a ovaj pak se vraća s jednodnevnog izleta (opet moja pretpostavka).

Osim modernih, tu su i stara plovila preuređena za izlete.

No, osim većih i velikih plovila tu se mogu naći i ona mala, maljucna plovila.

Prokurative su mi poznate još iz doba djetinjstva. Tamo se svakog ljeta izvodio Splitski festival zabavne glazbe, redovito prenošen na televiziji.

Prokurative, ili službeno Trg Republike, glasoviti je mediteranski trg u središtu grada Splita, zapadno od Dioklecijanove palače, poznat i kao pozornica kulturnih zbivanja u gradu pod Marjanom. Načelnik dr. Bajamonti je imao dalekosežan cilj stvoriti od Splita, kako je govorio "cittŕ del avvenire" (Grad budućnosti), pa je mnogo svoga truda uložio u izgradnju i uređenje Splita kako bi od zapuštenog provincijskog gradića stvorio mali napredni europski grad. Rukovođen geslom "Volere č potere" (Htjeti je moći) odmah po stupanju na dužnost općinskog načelnika, dao se na realizaciju svojih planova. U tu svrhu osnovao je društvo "Associazione dalmatica" (Dalmatinska udruga). Kazališna zgrada koja je izgrađena na Marmontovoj poljani činila je okosnicu budućeg sklopa Prokurativa. "Teatro Bajamonti" svečano je otvoren 27. prosinca 1859. godine. Daljnji Bajamontijev plan bila je izgradnja dvaju krila, građevnog sklopa zvanog Prokurative prema znamenitim venecijanskim Procurativama.
Dana 15. svibnja 1882. godine Bajamontijevo kazalište je uništeno u požaru, a zgrada je nešto kasnije obnovljena, ali ne u izvornom obliku (u novo doba tu je bilo smješteno kino "Marjan" i "Kazalište mladih").
U razdoblju od 1863. do 1867. godine građeno je zapadno krilo kompleksa u neorenesansnom stilu prema projektu arhitekta G. B. Medune.
Godine 1899. podignuta je na južnoj strani Marmontove poljane ograda od kamenih stupića, izrađenih još za vrijeme Bajamontija. Godine 1905. obnavljalo se zapadno krilo i tom su prilikom dodani cementni maskeroni i frizevi.
Izgradnja istočnog krila Prokurativa započela je 1909. godine i odvijala se u dva perioda; od 1909. do 1911. i od 1927. do 1928. godine. (izvor: wikipedia)
Rekao sam već da ću ovaj obilazak grada završiti tamo gdje sam ga i počeo – na rivi.

Negdje iza 7 dovezao sam se do željezničkog kolodvora, ispod nadstrešnice od strane tračnica našao klupu, sjeo na nju i vrijeme kratio rješavanjem križaljki.

Za razliku od onog nemira kada sam odmarao na trim stazi, sad sam u sebi osjećao mir i zadovoljstvo. Eto, završilo se, i sada slijedi povratak kući. Super!
Splitski željeznički kolodvor nije baš jako prometan. Osim onog nagibnog vlaka na gornjem snimku u tih dva i pol sata, koliko sam čekao „svoj“ vlak, još je jedan lokakac bio u upotrebi.

HŽ serija 7023 je serija niskopodnog dieselmotornog vlaka za regionalni promet proizveden je u Končar d.d. za potrebe Hrvatskih željeznica – Putnički prijevoz prema ugovoru sklopljenom 2014. godine. Dizel-električni motorni vlak za regionalni prijevoz serije 7023 je trodijelna dizel-električna niskopodna garnitura. Maksimalna brzina vlaka je 120 km/h, ima 167 sjedećih mjesta i 175 stajaćih mjesta. Novi dizel-električni motorni vlak proizveden je na platformi elektromotornog vlaka serije 6112 za regionalni prijevoz. Izvedene su samo izmjene sustava napajanja, a u maksimalno mogućoj mjeri ostvarena je unifikacija dizel-električnih i elektromotornih vlakova, čime se ostvaruju znatne uštede u troškovima eksploatacije i održavanja cijele flote niskopodnih vlakova. (izvor: wikipedia)
Sa njegovom elektromotornom inačicom vozio sam se već više puta i mogu reći da je vrlo udoban. Osim toga velika mu je prednost što je niskopodan, čime je utovar i istovar bicikla dječja igra u odnosu na klasične vlakove. A moram priznati da mi i lijepo izgleda, pravo Europski.
U sutonu ovog dana Splitski željeznički kolodvor u smjeru Zagreba izgleda ovako…

…a u smjeru mora, koje je vrlo blizu, ovako.

Nakon što su preko razglasa najavili dolazak moga vlaka odvezao sam bicikl na peron i čekao kad će doći to što najaviše. U tom iščekivanju nisam bio sam, bilo je dosta putnika.

Radi lakšeg unosa bicikla preko „stepenica za nebo“ na ulazu u klasični vagon skinuo sam bateriju i sve ostalo što se moglo skinuti s bicikla.
Mjesto gdje će večeras moj bicikl spavati izgleda ovako (on je onaj krajnje desno)

Ostale stvari (zajedno s baterijom) ponio sam sa sobom i sjeo na (ranijom rezervacijom označeno kao) moje mjesto. Ono je bilo u drugom vagonu.
Današnji pređeni kilometri su 107. Obzirom da sutra imam još 30-tak od Nove Gradiške do kuće bilo bi dobro kad bih bateriju malo dopunio. Pored prozora u kupeu uočio sam utičnicu 220 V AC za laptop i slično. Uz samohvalu kako sam se pametno sjetio, spojio sam punjač na bateriju, a zatim sve skupa na utičnicu.

Nikad čovjek ne ispadne toliko glup koliko kad misli da je jako pametan.
Ta moja samohvala koja je uzletjela nebu pod oblake nije trajala ni minutu. Nakon toliko vremena čulo se tiho „tic!“ Sa osjećajem da mi uši rastu i da trebam vikati „Iaaaa, iaaaa!“ shvatio sam da je elektronika iza utičnice zaključila da mi je baterija previše žedna jer traži puno kanti (Ampera) struje. Jednom riječju, isključivanjem struje spriječila je preopterećenje.
Ah, Bože moj!, pomirljivo sam slegao ramenima, spremio bateriju i punjač i proročanski si predviđao sutrašnju vožnju bez struje. Uostalom, to je jedna od prednosti električnog bicikla u odnosu na električni auto – bicikl može nastaviti vožnju i bez struje.
Uz bezbroj buđenja tu sam noć prespavao sjedeći na ne baš ugodnom sjedištu vagona.

10. VIII

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Vlak kojim sam putovao je sezonac, što znači da vozi samo preko ljeta. A vozi od Splita, preko Zagreba i Vinkovaca do Vukovara. Tako da, što se mene tiče, nije bilo presjedanja u Zagrebu.
Iza 5 mi je bilo dosta sjedenja, a o spavanju da ne govorim, pa sam malo prošetao vlakom. Iznenadio sam se spoznajom da u vlaku postoji i kafić.

Iako nisu Bog-zna-što, sjedala pored bicikla su mi se pokazala prihvatljivim. Uostalom ovdje sam imao podjednaki pristup prozorima s obje strane, tako da sam si mogao dozvoliti da mi se privrženost držanja nosa uz prozor vlaka, prisutna još od djetinjstva, može rasplamsati do milje volje.

Zanimljivo mi je bilo ovo pakovanje (nekog drugog) bicikla na podu.
Pri prelasku Save preko Hendrixovog mosta snimio sam usnuli stari Savski most i zoru koja rudi na istoku. Još malo pa ulazimo na Glavni kolodvor u Zagrebu.

Evo nešto u vezi tog Hendrixovog mosta:
Grad Zagreb je, naime, javno most priznao kao Hendrixov. I to veoma izravno. Iz Grada su već u najavi otvorenja poručili da je “zahvaljujući grafitu most dobio kultni status i postao jednim od simbola urbane pop-kulture Zagreba”, iako se već godinama grafit briše, a građani ga nanovo pišu. Nije ni sada Grad, doduše, pristao na grafit, a i ne smije s obzirom na to da je most zaštićeno kulturno dobro. Doskočili su tome na drugi način pa su mimo dizajnera rasvjete koji su projektirali cijeli svjetlosni spektakl, odlučili iz jednog dvorišta uz nasip projicirati svjetlosni natpis “Hendrix“ na most. Također, za vrijeme otvaranja rasvjete, bend je svirao kultne Hendrixove hitove, a iz Grada su zaključili da je rasvjeta napravljena “baš u godini kada se obilježava 50. godišnjica Hendrixova prvog albuma te da se Zagreb prigodno na taj način pridružio obljetnici”. (tekst i donju sliku posudio sa vecernji.hr)


Dakle, stvarno je poveznica sa rock gitaristom koji se zvao Jimi Hendrix.
Iznenadio sam se visokim vodostajem Save. Onaj „vlažni i hladni talas sa zapada“, koji je u ove krajeve stigao dok sam ja proživljavao traumatične dane u Sarajevu, ovdje je, a naročito zapadnije i sjevernije izazvao stvarne traumatične događaje. Sloveniju i Austriju su zahvatile dosta velike poplave. Da, da, poplave! U pol ljeta! Pa onda nek' netko kaže da su priče o klimatskim promjenama samo puste tlapnje!
Još sam se više obradovao kada je vlak krenuo dalje u smjeru odakle je došao. Znači idemo preko Siska, prema kome je skrenuo tik iz navedenog Hendrixovog mosta.
Obnova kolodvora u Sisku je nedavno završena pa djeluje pravo Europski. Uočio sam visinu perona koja je bitno veća nego inače, a koja omogućuju bitno lakše unošenje i iznošenje bicikla.

No, kad sam prešao na suprotni prozor vagona kao da sam se prebacio stotinjak godina unazad.
Tu je bilo okretište za lokomotive s njihovim spremištem.

Po nekim čudnim smislom za ironiju, ostavljena od svih u jednom od ovih spremišta završila je lokomotiva 22-047.

Prema malezeljeznice.net lokomotive 22-047 i 22-027 su vozile „Muzejski vlak“ od 26.05.1992. odnosno 04.09.1992. godine. Građene su od 1909. do 1923. godine u firmi MAV-G u Budimpešti.
U želji da vam malo jasnije predočim kako su lokomotive serije 22 izgledale u svojoj mladosti evo primjera (posuđeno sa zeleznice.in.rs)

Da je nedavno dobro kišilo evo prikazujem visoke vodostaje Kupe kod Siska…

…i Save kod Jasenovca.

Kraj vožnje vlakom bio je u Novoj Gradiški. Evo kako moj bicikl izgleda na kolodvoru tog grada neposredno nakon izlaska iz vlaka.

Iako do Požege imam još 30-tak km, ipak sam odlučio doručkovati u ovom gradu. Na putu do parka prošao sam pored zgrade gimnazije. Samog sebe sam začudio kako ju već nisam primijetio mada godinama vozim kroz ovaj grad.

Povijest novogradiške gimnazije počela je 12. listopada 1892., odnosno uvrštenjem Nove Gradiške u plan i program predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavog – Stotinu škola i crkava u cilju kulturnog uzdizanja Hrvatske. Cilj je toga projekta bio kulturni napredak Hrvatske jer u vrijeme banovanja Khuena Hedervaryja Hrvatska nije imala mnogo izbora. Gradnja školske zgrade Više pučke škole počela je 22. rujna 1894. Nacrt za zgradu izradili su arhitekti iz Leipziga Ludwig i Huelsner, dok je gradnju izveo poduzetnik Nikola Dulihar. Gradnja je trajala nešto više od godine dana, a nastava je počela 1. rujna 1896.
Gimnazija je konačno osnovana 31. siječnja 1919. naredbom Povjerenstva za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu. (izvor: radiong.hr)
Mjesto za doručak izabrao sam u hladovini gradskog parka u blizini zanimljive fontane.



Osim meni, fontana je bila zanimljiva još nekome

A kraj fontane je netko drugi našao vremena za predah

Do Požege mi valja prijeći mali prijevoj gdje je smješteno mjesto Banićevac. Nije nešto jako visok, no ipak ima izvjesne uzbrdice do njega. Zato sam vozio „k'o po iglama“ nastojeći biti što nježniji sve u cilju štednje struje. Izgleda da sam u tome uspio jer tek nekih dvadesetak metara prije vrha prijevoja u bateriji je nestalo struje. Dobro, sad, ništa pretjerano strašno da je nestala već i u Gradiški. Bože moj, vozio bih „na suvo“. Ne bi bilo lagano, no nije nemoguće.
Ovako od prijevoja do Požege je u početku malo nizbrdo, a potom manje-više ravno, tako da sam kući došao oko podneva.
Eto, kraj putovanja!

Što sad reći kao točku na i svega ovoga.
Znam, znam, razvukao sam s pričom, previše išao u detalje, pretjerivao s unutrašnjim pretakanjima…pa ipak…Želja mi je bila sve prikazati što više mogu detaljno i iskreno, pa bilo da se radi o lošim ili o dobrim trenucima.
Sve to je bio dug, mukotrpan i trnovit put, a opet pun oduševljenja, i prekrasnih i nezaboravnih doživljaja.
„Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj!“ (Selimović)
E pa ja sam tog svog pobijedio. Nije „dotučen do nogu“, ima on još snage, no to je daleko manje nego prije i u vrijeme ovog putovanja. Pobijedila ga je ona pozitivna euforija, ono radoznalo dijete u meni, ona ustrajnost koja je nagrađena nezaboravnim sjećanjima.
Znam da će se onaj pobijeđeni uvijek pojavljivati prije slijedećih sličnih vožnji, no znam i to da će njegova „oštrica“ biti daleko tuplja i puno lakše podnošljiva, te kao takva i lakše savladiva.
Svakim danom raste ponos u meni što sam se odvažio i uspio. Sve to daje mi vjetar u leđa i mir u duši.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv