Pero i njegov bicikl

utorak, 30.01.2024.

Blidinje IV dio

Za povratak na tprethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Nekako naprasno prešao sam iz gradske gužve i našao se na Darivi. Istini za volju to sam učinio nakon skretanja desno sa neke glavne ceste (pretpostavljam one za Višegrad).
Prema wikipediji, Dariva ili Da Riva je najstarije sarajevsko šetalište koje se nalazi na istočnom ulazu u grad. Dariva je duga 8 kilometara. Dariva se pruža kroz okomiti kanjon rijeke Miljacke. Ljepota Darive otkrivena je tek nakon izgradnje uskotračne pruge za vrijeme Austrougarske. Na Darivi se rijeka Moščanica ulijeva u Miljacku. Dariva je potpuno zatvorena za saobraćaj.
Ulaz na Darivu izgleda ovako…

…a nakon ulaza šetalište, trim staza, ili što već, izgleda ovako

Staza ide blagom uzbrdicom tako da mi nije problem voziti. A nije problem zato što se ne žurim i što sam se potpuno posvetio upijanju dojmova svim svojim čulima.
Nakon nekog vremena, čiji iznos u vremenskim jedinicama ne mogu izraziti, jer imam osjećaj da mi je pri vožnji ovakvim krajolikom vrijeme stalo, stigao sam do kratkog most(ić)a. Očigledno prelazi preko Moščenice, navedene pritoke Miljacke (eto koliko god Miljacka izgledala mala, ima i manjih od nje, „sve je relativno, moj Alberte!“)

Okomita stijena na gornjem snimku nagovješćuje suroviji okoliš od pitome doline rijeke kakav je bio do sad. Da mi je ta pomisao opravdana dokazuje tunel.

Vožnju kroz tunel možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Uz svo poštovanje svemu onom iz grada koje sam do sada prikazao u slici i riječi, ipak me više dojmi i dušu mi zatreperi prizori prirode sa što manje ljudskog upliva. Iako možda ova staza ne izgleda „Bog zna što“, mene je impresionirala daleko više nego velebne građevine viđene u gradu (još jednom ponavljam: uz dužno poštovanje). Možda je za to zaslužan mir u kojemu je tišinu remetio tek tihi povjetarac i pogdjekoja ptičica.
U tom mojemu emotivnom ushićenju odnekud se uspio pojaviti trunak racionalnosti koji se oglasio pretpostavkom da je ova trim staza nekad bila cesta prema Višegradu. Izgradnjom nove, koja je svojom širinom i blagim krivinama omogućavala veće brzine uvijek nestrpljivih vozača, ova je cesta prvo dobila atribut „stare ceste“, a potom i ime koja danas nosi – šetnica ili trim staza.
Na potvrdu ovog zaključka nisam trebao dugo čekati. Već nakon prolaska kroz tunel gore negdje sam ugledao obrise „nove“ ceste.

Dakle, dolje lijevo na gornjem snimku je tunel iz kojeg upravo izađoh, a gore desno su obrisi vijadukta „nove“ ceste.
Priznajem da sam lokaciju gornjeg snimka pomno birao, u želji da se približno podudari s snimkom kojeg sam snimio na gornjoj, „novoj“ cesti snimljen 86-te u vremenu već spomenutog bicikliranja sa svojom curom ovim krajevima.

S iste lokacije gdje sam snimio predzadnji snimak, nakon malog podizanja objektiva, uspio sam uhvatiti stjenoviti stup kojeg je priroda „isklesala“.

Približen zoomom objektiva taj stjenoviti stup izgleda ovako…

…a gledan s „nove“ ceste davne 86-te godine izgledao je ovako

Gornji snimak je snimljen u smjeru Sarajeva.
Dolje na dnu gornjeg snimka može se uočiti upravljač bicikla moje cure. Bio je to Rog Maraton, u ono vrijeme top model Rogove ponude. No, ovdje želim pažnju usmjeriti na ono bijelo u sredini upravljača.

Radi se o ondašnjem (1986-ta godina) top modelu ciklo-kompjutera, kojeg smo onda zvali brzinomjerom. Firma VDO je iz Frankfurta i onda je bila (a i danas je) u samom vrhu po kvaliteti (a bome i po cijeni) mjernih uređaja za cestovna vozila. Pogon brzinomjera s prednjeg kotača bicikla je bio mehanički, preko sajle. Gornji putomjer (koji pokazuje prvih 1000 prijeđenih kilometara) mjeru ukupan pređeni put, a donji (094,1) je tako zvani dnevni kojeg se može anulirati po volji. Anuliranje se vrši okretanjem narovašenog crnog dugmeta smještenog sa desne strane brzinomjera. Koštao je petinu moje ondašnje inženjerske plaće.
U povratku sam mobitelom snimio ovu trim stazu koji možete vidjeti ovdje.
I konačno stigoh do glavnog odredišta ovog obilaska grada – Kozja ćuprija.
Prvo pristupna cesta, a zatim sama ćuprija







Miljacka nakon što se provukla ispod ćuprije izgleda ovako

Znate ono kad nešto priželjkujete, kad se nadate, i to u tolikom obimu da počinjete sumnjati u realnost ostvarenja, pa vam se baš to i baš u tom obimu ostvari.
E tako sam se ja, od prilike, osjećao kad sam se našao na ovom mostu.
Susreo sam se s njim čitajući Bosanske pisce i gledajući film „Valter brani Sarajevo“ gdje se spominje u jednoj sceni. A sad sam ja, „glavom i bradom“ tu na njemu.
Bitno je napomenuti da nije bilo nikoga. Baš nikoga, pa sam se mogao nesmetano i bez obzira na nekog pored mene, prepustiti guštanju.
To što sam sam s njim, to što nema ljudi oko mene, davalo mi je dojam da most nije ljudskih ruku djelo, već je sastavni dio cjeline, kamenčić u mozaiku skladno stopljen u zelenilo okoliša, sivilo kamena i bistrinu vode koja teče ispod njega. Čak sam i ja imao dojam da sam, ovako smiren i opušten, postao dio te cjeline bezvremenskog trajanja. Barem za ovaj trenutak koji nije bio duži od trena, a opet višestruko kraći od moje želje za njegovim trajanjem. To je jedan od onih trenutaka koji svojim kasnijim pojavljivanjem iz sjećanja postaje impresivniji, dublji i značajniji što vrijeme više prolazi.
Prema wikipediji Kozja ćuprija nalazi se u klancu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od starog centra Sarajeva. Cesta koja je premostila rijeku je poznati carigradski put, t.j. put koji je išao tijekom Osmanske vladavine, od Sarajeva do istočnih dijelova Carstva, i dalje sve do Carigrada. Kozja ćuprija jedan je od četiri stara mosta na području Grada koji su još uvijek sačuvani. Ostala tri mosta su Šeher-Ćehajina ćuprija, Latinska ćuprija i Rimski most (most na Plandištu kod Blažuja).
U osmansko doba Kozja ćuprija bila je mjesto gdje su se dočekivali carski namjesnici – veziri. Na mostu bi dočekan svaki novi vezir. Svi istaknuti ljudi u Sarajevu izlazili bi pred njega i okupljali bi se obični ljudi, jer je to bio jedan od najvažnijih događaja. Također se spominje da bi u čast novog vezira neki od hrabrijih momaka skočili s mosta u Miljacki, a on bi im dao novac (ovaj skok podvig je divljenja, jer Miljacka nema dubine na tom mjestu, i visina mosta je stvarno velika).
O podrijetlu ovog mosta postoji narodna legenda. Kaže da je siromašni pastir čuvajući koze primijetio da su se one neobično dugo zadržavale oko nekih grmova na rijeci. Kad je malo bolje pogledao ispod tog grma, pronašao je staklenku punu zlatnika. Tim je novcem platio školovanje, a nakon mnogo godina, otkako je postao ugledni i bogati podanik Carstva, odlučio je sagraditi most na Miljacki, na istom mjestu gdje su jarci ukazivali na njegovo zlato.
Međutim, danas se vjeruje da je ovaj most nastao tijekom velike akcije uređenja putne mreže, u doba Mehmed-paše Sokolovića (veliki vezir 1565. – 1579.). Tada su u Bosni i Hercegovini izgrađeni još neki poznati mostovi – most Arslanagića kod Trebinja, Stari most u Mostaru i poznata Ćuprija na Drini u Višegradu.
Teška srca i s dubokim uzdahom vratio sam se u stvarnost i odlučio se na povratak u svoju večerašnju „bazu“. Zbog dosta velike vrućine, dodatno pojačane visokom vlagom i prometnom gužvom u vrelom gradu, odustao sam od detaljnijeg obilaska grada izvan područja Miljacke, odlučio sam se vratiti istom rutom kako sam i došao. Uostalom, od mjesta noćenja do Kozje ćuprije moj ciklo kompjuter veli da ima 22 km. Dakle, još toliko nazad!
Evo još par zanimljivih prizora koje sam zabilježio svojim fotoaparatom tokom povratka.
Pažnju mi je privukla čudna građevina boje rđe.



Zujajući po internetu saznao sam da se radi o Bau-Herc poslovnom objektu. Poslovni objekt u samom centru Sarajeva, na Marijin Dvoru. Svojom neobičnom arhitekturom je smještena križanju ulica Hiseta i Kotromanića. Specifična je po tome što je obložena pločama od KORTEN čelika posebno dizajniranih za Bau-Herc. (izvor: hano.ba)
Evo prikaza modernističkog Sarajeva sa meni kao laiku čudnim neboderima.

Ma koliko mi bili čudni, ipak mi djeluju nekako avangardno, kao da sam u nekoj modernoj metropoli zapada a ne na njegovoj granici s istokom, kako već neki kažu za Sarajevo.
Takav je i Avaz Twist Tower

Avaz Twist Tower (ATT) je neboder u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Sjedište je novinsko-izdavačke kuće Avaz.
Avaz Twist Tower je visok 142 metra, a zajedno s 30 metara visokom antenom, ukupna visina nebodera je 172 metra. Na visini od 100 metara se nalazi restoran s terasom, a za zadnja tri kata predviđeni su ugostiteljski objekti.
Po visini, Avaz Twist Tower je 88. toranj u Europi.
Gradnja ATT-a započela je u kolovozu 2006., i trajala do kraja 2008. ATT je izgrađen od staklene fasade, koja se uvija.
Avaz Twist Tower je neko vrijeme imao titulu najviše zgrade na Balkanu, koja mu je oduzeta završetkom obnove TV tornja Avala, u Beogradu, u Srbiji. Unatoč tomu, ATT je danas jedan od najzanimljivijih nebodera (tornjeva) u Europi. (izvor: wikipedia)
Na više mjesta vozeći biciklističkom stazom naišao sam na lokaciju za odmor. Osim klupa za sjesti i odmoriti se, tu je bila i česma s vodom.



Prolazeći kraj nekog velikog displeja saznao sam da je trenutna temperatura u Sarajevu 36 stupnjeva Celzijevih. Uz već ranije navedenu povećanu vlagu osjećaj je možda za koji stupanj i veći.
Za kraj obilaska ovog grada red je spomenuti njegovu statistiku.
Sam grad je 1991. godine imalo 416 497 stanovnika, dok je taj broj 2013. godine pao na 271 194. Dakle, pad je za skoro 35%. Standardna depopulacija koju susrećem na ovom putovanju (osim Žepča), mada me iznenađuje za Sarajevo. Ipak sam pretpostavljao da bi zbog općeg bijega stanovništva u (vele)gradove broj stanovnika bio veći. Biće da nisam neki autoritet u takvim pretpostavkama jer sam isto mislio za Zenicu i promašio.
Nisam uspio pronaći konkretne podatke za okolicu grada jer se administrativno uređenje Sarajevske okolice u međuvremenu bitno promijenilo.
Navedene podatke o stanovništvu grada našao sam na wikipediji gdje sam našao i slijedeće:
Ime Sarajevo potječe od turske imenice saray, što znači "palača" ili "kuća" (od perzijskog sar
y, istog značenja). U slavenskim jezicima, dodatak "evo" može označavati posvojnu imenicu, čime ime Sarajevo postaje 'grad palače'.
Prvi put se ime Sarajevo spominje u pismu Firuz-bega iz 1507. godine. Službeno ime tijekom 400 godina osmanske vladavine bilo je Saraybosna ("Palača Bosne"), što je ostalo ime grada na turskom jeziku.
Sarajevo ima mnogo nadimaka. Najraniji je Šeher, izraz koji je Isa-beg Ishaković koristio da opiše grad koji je namjeravao sagraditi—što je turski izraz za "grad" (şehir), a dolazi od perzijskog shahr (što isto znači "grad").
Međutim, na biznisinfo.ba našao sam i ovo:
Riječ Sarajevo je turskog porijekla i složenica je od riječi “Saray” što znači dvor, utvrda i “Ovasi” – polje. Doslovno, Sarajevo bi bilo “Polje oko dvora”.
No, treba znati da je na tlu današnjeg Sarajeva grad postojao i ranije i zvao se Vrhbosna, a prvi put se spominje u povelji kralja Bele IV daleke 1244. Imenom “saraj ovasi” prvi put se spominje 1477, u spisima plemića Ajas-bega, te 1507. godine prvi put na bosanskom jeziku u pismu čiji je autor bio Firuz-beg.
Današnji pređeni kilometri su

Relativno velikom njihovom broju kumovao je odlazak do Kozje ćuprije i nazad. Samo on je uzeo preko 40 km.
Zašto onda nisam našao prenoćište bliže, ili u samom gradu!?
Zato što sam se htio u nastavku vožnje prema Konjicu i Jablanici riješiti kaosa gradske gužve, a time si uštedjeti dosta vremena na njeno savladavanje. Stoga mi je bilo manje zlo sada biciklirati dulje, nego u nastavku vožnje prema Konjicu.
To se pokazalo dobrom odlukom. Ipak!
Nakon odmaranja tuširanja i večere krenuo sam na počinak. Evo kako je izgledalo mjesto gdje sam to činio.
Ispred zgrade, koju sam već ranije prikazao, je oveće zatvoreno dvorište.

Moj je bicikl dobio smještaj u garaži čiji je status unaprijeđen u skladište svega i svačega, no imao je utičnicu što je bilo sasvim dovoljno da zadovolji mog dvotočkaškog suputnika. Priključio sam, dakle bicikl na struju radi punjenja baterije.

Moja je soba bila na katu do koje sam došao lijepo dotjeranim drvenim stepenicama.

I konačno, moja soba

Bila je više nego dovoljna za mene. Za razliku od prošle dvije noći, današnji smještaj je nešto skromniji. Zajedničko kupatilo, bez televizora u sobi, no zato je cijena bila bitno, bitno niža. Sve je bilo čisto i uredno, a nedostatak TV aparata kompenzirat ću internetom na mobitelu, jer sam imao Wi-fi u sobi.
Izlaskom na balkon snimio sam njegov izgled i pogled na ulicu i na ulaznu kapiju/dvorišna vrata.



U iščekivanju kiše otplovio sam u snove. Otplovio sam mirne duše, spokojan jer mi se poklopilo loše vrijeme i slobodan dan, što se vožnje tiče. Noćas i sutra će se kiša ispadati, a preko sutra će se sve smiriti, sunce će se vratiti i ja ću po suhome, ali i ugodno svježem vremenu nastaviti vožnju. Super!
Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje!

05 VIII

Iako nisam ni dodirnuo bicikl, a kamo li pedale okrenuo, ovaj dan mi je uvjerljivo najgori dan na ovom putovanju!
A uopće nije počeo tako loše!
Negdje u gluho doba noći probudila me je grmljavina a zatim i pljusak. Nije mi se otvaralo oči niti gledati koliko je sati. Radije sam se prepustio nastavku uživanja u suhoj i sigurnoj postelji (za trenutak mi misao prođe glavom kako bi mi bilo neizvjesno i zlokobno da sam sada u šatoru).
Došlo je jutro, a kiša je i dalje padala. Ok, sve ide po planu i programu!
Iza 10 kiša je stala
Što sad!?
Prema prognozi, koju sam preko mobitela gledao na internetu, za Sarajevo veli da će cijeli dan biti oblačno s kišom.
Dobro i to, mada nekako manje dobro. Što da radim cijeli dan u sobi (bez televizora) kada pada kiša!?
Uhvatio sam rupu vremena bez kiše, otišao u obližnji šoping centar te pored hrane i pića kupio lokalne dnevne novine.
Pročitao sam ih za sat-dva.
Neko vrijeme zujao po Google-u (na mobitelu dakako), pa mi i to postalo dosadno. Vani ne pada od kad je stalo iza 10, mada je i dalje zlokobno oblačno.
Izašao sam van u nakani opuštene šetnje. Opuštena šetnja se pretvorila u promatranje oblaka i stalnog smjenjivanja pokušaja ispravne procijene hoće li ili ne iz ovakvih oblaka početi padati.
Oprezno i bojažljivo nisam se usuđivao udaljavati od mjesta mog noćenja više od pola sata sve u strahu da ne pokisnem (previše).
Odustao sam, na kraju, od ove šetnje koju sam sam sebi pretvorio u inkvizicijsko mučenje.
Došao sam do svoje sobe (suh, kiša nije padala) i u nedostatku bolje ideje uzeo mobitel te na wikipediji čitao biografije naučnika, političara, glazbenika kojih sam se sjetio. U pauzi od toga otišao bih do vremenske prognoze za sutra.
Prije podne ovog dana prognoza za sutra je bila „ujutro promjenjivo oblačno s kišom, tokom dana razvedravanje“.
Negdje u sredini ovog dana prognoza je doživjela preobražaj, „ujutro kiša, tokom dana promjenjivo oblačno s kišom“, da bi se u kasno poslijepodne prognoza jasno preobličila u „ujutro jaka kiša, a poslije podne pljuskovi“!!!!
Drhtavim rukama, sa zabrinutošću na ivici panike posegnuo sam za zadnju slamku spasa.
Za one koji ne znaju (ako takvih još i ima) postoji aplikacija za mobitel (ova koju ja imam na svome zove se „Alarm za kišu“) koja vam pokaže nešto kao zemljopisna karta sa oznakom gdje ste vi i animacija kretanja kišnog oblaka bliže i dalje od vas. Taj oblak je još živopisno u bojama duge koje označavaju intenzitet kiše, od slabe (plava) do jake (crvena).
Uglavnom, taj moj „Alarm za kišu“ mi je prikazao ogroman kišni oblak (sa puno narančaste i crvene boje) koji se trenutno nalazi iznad južne Italije, no koji piči u smjeru sjeveroistoka prema Jadranskom moru. Animacija me pokušava uvjeriti da će noćas ta oblačina s puno crvene boje preći Jadran te ga slobodno s dosta velikom pouzdanošću mogu ujutro očekivati na cesti Sarajevo - Konjic.
Što sad!?
Koji preobražaj ovog dana gledan mojim očima!?
Ujutro mir i spokoj, sa nemalim osjećajem samouvjerenosti na granici samohvale o ispravnom planiranju, preko dana dokona tupost što i kako sa sobom, a navečer hladan tuš, čak i šok.
U neizvjesnosti pomiješanoj sa strahom što i kako sutra, odmah je, najveća utvara, iskočio onaj negativni dio moje ambivalencije, te uz prigovore „eto ti sad!“, „jel' ti to trebalo u životu!?“ počeo redati mogućnosti koje će me zateći sutradan, sve crnje od crnog i sam se čudeći svojoj (negativnoj) maštovitosti.
Tako sam te večeri legao spavati sa ogromnom stijenom, a ne kamenom na duši. Osjećao sam se kao mali beznačajni čovječuljak tek mali trunak kojeg sutra najveća moguća kataklizma prijeti smrviti u najsitniji prah i rastjerati ga na sve četiri strane svijeta da nestane, da ga nema i da se više nikad ne spomene.
Vrtio sam se na krevetu „kao prasac na ražnju“, hiljadu puta se budio i pokušavao nastaviti spavati, pa niti je bilo prave budnosti, niti pravog sna, nego čudna, mutna i olovna mješavina jednog i drugog. Milijun stvari mi se vrtjelo glavom, a da ni jednu ne mogu konkretizirati. Samo osjećaj oluje u glavi kojom stalno nešto dolazi i odlazi, a da se nikako ne dobije kakav-takav jasan obris, ali zato ostavlja mučnu težinu za sobom.
Kad sam izgubio strpljenje, kad više nisam mogao izdržati, uzeo sam mobitel (bilo je netom prošlo 3 ujutro) uključio na njemu taj famozni „Alarm za kišu“ i za trenutak zablokirao.
Ona ogromna gromada od oblaka od sinoć se, prelazeći Jadran, pretvorila u par sitnih oblačića uglavnom plave boje koji svojim tokom prema Bosni postaju sve manji i manji.
Otišao sam na stranicu vremenske prognoze gdje vele da će dan ispred mene biti uglavnom poluoblačan sa sunčanim razdobljima i da poslije podne mogu očekivati pljuskove.
Što je sad pa ovo!?
U prvi tren sam bio zbunjen, zatečen još uvijek bez konkretne prosudbe što mi ovo što gledam na malom ekranu mobitela znači, da bi više instinktivno nego svjesno pogledao gore prema stropu sobe. Od mraka taj strop nisam ni vidio, mada je moj pogled otišao dalje, puno dalje u neki nedefinirani prostor koji nebom zovemo, a u kojemu se „tamo negdje“ nalazi On. Osjetio sam osmjeh ganuća na svom licu, kao da je taj osmjeh učinio netko drugi u meni, osmjeh olakšanja, pa čak i sigurnosti, znajući da na ovom putu (ipak) nisam sam, nego imam najmoćnijeg od svih mogućih suputnika. Toliko sam bio pod dojmom navedenog da sam se zapitao čime zaslužujem Njegovu milost u ovolikoj mjeri.
Ostatak noći sam proveo potpuno suprotno. Kao da sam lebdio dva prsta iznad kreveta koliko sam bio olakšan od one stijene na duši, pa sad ta duša, oslobođena ogromnog tereta lepršavo treperi u slatkom, nestrpljivom iščekivanju kada će konačno krenuti u akciju.
Malo mi je dana u životu bilo sa ovako burnim i ekstremnim promjenama u duši.
A danas nisam ni pipnuo bicikl!

06. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Nakon 3 sata i one radikalne spoznaje i dalje sam se vrtio u krevetu, da bi mi toga bilo dosta i nešto prije pola šest odlučno se pokrenuo. Pogledavši kroz prozor u prvi mah nisam vidio očekivano sunce već neku visoku izmaglicu.

Nisam stigao ni pomisliti na razočarenje zbog izostanka sunčevih zraka, kad su me one nježnošću balončića od sapunice upozorile na svoju, za sada, slabašnu prisutnost. Sunce je tek počinjalo izlaziti.

Nakon spremanja prtljage, stavljanja iste na bicikl, a prije odlaska, pozdravio sam se s gazdinim najboljim prijateljem koji mi je umiljatim pogledom zaželio sretan put.

Osim onog dana kada ću, valjda, doći na to dugo željeno Blidinje, današnji dan bi, prema objektivnoj atraktivnosti, trebao biti odmah iza njega. Dakle, manje-više zajedno s željeznicom putujem preko prijevoja Ivan Sedlo do Konjica, a potom također u društvu pokojeg vlaka, uz Jablaničko jezero do Jablanice.
Nakon par minuta vožnje na benzinskoj postaji uz cestu naišao sam na zanimljivu samoreklamu.

Inače, jutro je bilo fantastično, u potpunoj suprotnosti od sinoćnje prognoze – vedro i sunčano.

Čak sam uspio brdo sa sredine gornjeg snimka fino zumirati, prvo malo, pa onda još malo više.



Prvih pola sata željeznica mi je bila s lijeva strane. Sada je to željeznica normalnog kolosijeka.

Nekad se tu, između željeznice lijevo od ceste (vide se stupovi elektrifikacije, odnosno kontaktne mreže) i same ceste provlačila uskotračna željeznica. To se vidi na donjem snimku kojeg samo posudio sa zeleznice.in.rs.

Nakon desetak kilometara cesta i željeznica su odlučile promijeniti strane. To su činile ovim vijaduktom.
Kad malo bolje pogledate gornji snimak uočit ćete nedostatak prometa. To nije zbog toga što sam namjerno čekao takvu situaciju, već je ona opća karakteristika ove ceste. Tek sam ovdje, vozeći ispod ovog vijadukta uočio da je izostanak (gustog) prometa ovdje pravilo, a ne iznimka. U početku sam to pripisivao ranom jutru, a potom sam zbrojio dva i dva – većina prometa ide novoizgrađenom auto cestom. Kako će se kasnije pokazati to će biti sve do Bradine. Do tamo je, za sad, došla auto cesta. Nakon Bradine biti će gužva.
Eto, uz prekrasno sunčano jutro i uz izostanak (jačeg) prometa ova vožnja je postala prava uživancija.
Svježina jutra, pojačana izmaglicom brzo je popustila pred sunčevim zrakama pa sam skrenuo na neku sporednu cestu u nakani presvlačenja iz dugačkog u kratko.

Kako ništa u životu nije slučajno, tako sam se ja s ovim nasumičnim zaustavljanjem našao na trasi bivše uskotračne željeznice zvane ćiro. Tako, gledajući gornji snimak, desno od mog parkiranog bicikla sada je uski asfaltirani sokak, koji je nekad bila trasa kojom je ćiro pičio u smjeru Ivan Sedla i Konjica, dok je na donjem snimku prikaz od kuda je nekad davno on dolazio iz Sarajeva.

Meni ovi uski, a ipak asfaltirani sokaci izgledaju kao vrlo privlačna s biciklistička staza. Da sam malo odvažniji, ili opskrbljeniji dodatnim informacija, njima bi s guštom vozio. Ovako ću se ipak radije držati magistrale koju pouzdano znam.
Do Konjica, Ivan Sedlo je prijevoj broj Jedan, no prije njega ima neki mali, malecni prijevoj, a to je prijelaz preko brda Osenik.

Uočljiva je uzbrdica ceste na gornjem snimku. Nije to neka duga uzbrdica, tek pola kilometra. Desno od ceste je tunel „normalne“ željeznice, a skroz desno je Ćirin tunel. On je ovdje zapušten i zarastao, no njegov izlaz izgleda malo uređenije.

Prilikom gradnje sam portal tunela su stvarno ukrasili, i to do tolike mjere, da se to dopalo nekom od lokalaca pa ga je zagradio i sebi napravio neku vrstu skladišta.
Koliko uzbrdo toliko, što se dužine puta tiče, i nizbrdo, mada je „nizbrdo“ trajalo puto kraće zbog bitno brže vožnje. Ponovo ugodna ravnica s ugodnim izostankom prometa.
Cesta, odnosno magistrala kojom vozim prolazi tik uz staru, i sada pomalo oronulu, zgradu kolodvora Tarčin.

Meni je ovo mjesto posebno zanimljivo zbog Tarčinskih vijadukata kojma se „normalna“ željeznica postupno penje do tunela na Ivan Sedlu.
Do prvog od njih sam čak i skrenuo sa magistrale. Dobro sad, nije to bilo isključivo zbog samog vijadukta. Skrenuo sam, u stvari, slijedeći putokaz na kojemu je pisalo „Kreševo“. Od tog sam gradića vozio ovim magistralom dalje do Konjica prije 8 godina (vidi: Sam u ljeto 2015-to)
Taj vijadukt ispod kojeg sam se provukao te 2015-te danas izgleda ovako

Strojar sam po struci, pa ne znam detalje, no uočava sa dva tipa vijadukata. Očigledno da je izbor tipa bio u skladu s visinom vijadukta. Oni niži izgledaju ovako

Meni osobno prave arhitektonske ljepotice su oni viši. Evo recimo ovaj koji je s druge strane novoizgrađene autoceste



Na stranici zeljeznice.net našao sam snimke kako je izgledala njegova gradnja



I dalje mi je milina voziti po „mojoj“ magistrali. Ovo „mojoj“ može se i bukvalno shvatiti jer je promet skoro nula.
Okolna brda postaju sve bliža i bliža. Očigledno je da se postupno izlazi iz neke šire doline i da slijedi glavni uspon prema prijevoju. Zbog tog suženja doline, auto cesta više puta prelazi „moju „ cestu sa svojim vijaduktima.



Uočite nedostatak prometa na oba gornja snimka. Snimljena su sa 8 minuta vremenske razlike. Međutim isto tako možete uočiti izostanak sunca i pojavu oblaka. Baš tako! Što se više penjem na prijevoju to je sve manje plavog neba, sve više oblaka i sve su mi, nekako bliži.
Nekih 3,5 km prije prijevoja „moja“ cesta je dobila dodatni trak za sporohodna vozila. A bicikl smatram takvim.

U tih 3,5 km više puta sam pravio pauze. Nisu bile duge, tek toliko da uhvatim daha, promatram okoliš i nešto od toga snimim.

Prije 8 godina sam imao vremensku situaciju kakva je ovdje bila prije 2 dana – žestoko sunce. Evo kako je to tada izgledalo na manje-više istom mjestu.

Osjećalo se u zraku da nema puno do tunela. Tunel Ivan Sedlo od autoceste je nešto niže od tunela „moje“ ceste, pa je ona bila negdje dolje.

Što se više penjem to su mi oblaci niži, skoro da ih mogu dohvatiti.

Još jedna pauza par stotina metara prije tunela.
Odakle dolazim izgledalo je ovako…

…kamo idem izgleda ovako…

…a krajolik desno od mene izgleda ovako

I konačno prijevoj Ivan Sedlo, 959 metara nadmorske visine.
Cesta po kojoj vozim ide ćirinom trasom. Čak je i tunel njegov, samo je malo proširen za potrebe cestovnog prometa. Kako je to izgledalo iz doba uskotračne željeznice, možete vidjeti na donjoj slici koju sam posudio sa zeleznice.in.rs

U ono doba je na ravnom platou ispred tunela čak bio i kolodvor.
Naravno da mi je nakana stati pred tunelom, predahnuti, kontemplirati, cugnuti…međutim brzo sam odustao od toga jer sam privukao pažnju dvojice pasa lutalica.
Ako nekog zanima kako su izgledali mogu to vidjeti na ovom filmu.
Da ne ostanete prikraćeni za, po mome mišljenju zanimljive snimke prijevoja, posudio sam ih od samog sebe. Donji snimci su snimljeni prije 8 godina (već ranije spomenuti blog „Sam u ljeto 2015-to“).






Zbog vrlo slabog prometa usudio sam mobitelom snimiti prolazak kroz tunel što možete vidjeti na ovom kratkom filmu. Iako je relativno dugačak (645 m), ravan je tako da sam mogao vidjeti ima li ili nema prometa (i s druge strane tunela bili su napušteni psi, što se lijepo vidi na filmu kako dremaju)
Ovaj je prijevoj i prije bio, a i sada je od velike prometne važnosti. Stoga je ovdje probijeno čak 4 tunela.
Prvi do njih sam upravo prošao.
Druga dva su u sklopu autoceste. Spuštajući se prema Bradini uspio sam snimiti njihove južne portale (od strane Konjica).

Zadnji je željeznički koji svoj južni portal ima tik pred postajom Bradina.

Ako malo pažljivije pogledate gornji snimak primijetit ćete desno od portala, tik uz njega iza zelenog gustiša ostaci starog portala ćirinog tunela.
U prošlo svršeno vrijeme ćire taj je portal izgledao ovako (snimak posudio sa zeleznice.in.rs)

Kad okrenem objektiv fotoaparata na drugu stranu, u smjeru Konjica, postaja izgleda ovako

U doba kad je ovuda pičio ćiro postaja je izgledala ovako (posudio sa zeleznice.in.rs)

U Bradini sam susreo, zapravo sustigao dvojicu biciklista iz Srbije koji su od Loznice, preko Sarajeva stigli dovde. Dalje planiraju preko Mostara i Dubrovnika do Bara.

Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo.
Izgradanja autoceste od Sarajeva prema jugu za sada je došla do Bradine, tako da se sav promet s nje ovdje u Bradini stapa s „mojom“ cestom. Dakle slijedi gužva, velika gužva.
Odmah iza Bradine je velika tabla koja upozorava vozače na ozbiljnost situacije.

Dakle sljedećih (najmanje) 4 km je vrlo, vrlo vrlo opasna nizbrdica s kojom se nije zdravo šaliti. To važi više za vozače, no što se mene, kao biciklista, tiče nizbrdica k'o nizbrdica, ništa posebno. Međutim, ova je nizbrdica nužno zlo jer se Bradina nalazi na 809 metara nadmorske visine (izvor: aladin.info), a Konjic na 268 metara.
Usput dok sam po internetu tražio podatak nadmorske visine Bradine našao sam podatak da je u mjestu 1991. godine živjelo 665 stanovnika, dok ih je 2013.godine bilo tek 72 (izvor: wikipedia). Ako vam se da, postotak računajte sami. Bojim se da će rezultat biti šokantan.
Na izlazu iz jedinog tunela do Konjica napravio sam malu pauzu, pauzicu tek, samo da ga snimim.

Prvi put je slučajnost, drugi put je podudarnost, a treći put je navika, veli poslovica.
U skladu s tim utemeljio sam naviku, jer sam gornji prizor snimio 2015-te….

…kao i 1986-te

Nedaleko od gornjeg tunela ponovo sam zastao, prešao na lijevu stranu ceste (oprezno, vrlo oprezno) te snimio mjesto Šunji



Malo sam podigao fotić iznad mjesta i zumom približio nepoznati planinski vrh iznad mjesta, koji se vidi na predzadnjem snimku.

Usput, situacija sa stanovništvom nije tako porazna kao s Bradinom. Ovdje ih je 1991. godine bilo 314, dok je taj broj 2013. godine pao na 217 (izvor wikipedia). Kad se izračuna postotak dobije se smanjenje stanovništva za 30-tak %. Eto, navikavam se na „novo normalno“, kako već u Bosni i šire jest, pa pad stanovništva za skoro trećinu ne smatram velikim, što je jako, jako krivi pristup.
Vratio sam se do bicikla te prije nastavka vožnje snimio prizor kojim ću upravo voziti.

Ponovo sam zastao na nekoj lakat krivini i ponovo snimio što me čeka u nastavku vožnje.

Na posljednjim snimcima možete uočiti niske oblake koji su, ili zaklanjali, ili kvarili pogled koje je i ovakav impresivan i fantastičan, a sigurno bi to bio značajno više da nije tog „vlažnog talasa sa zapada“ koji sporo odmiče na istok.
Ona željeznica koju sam snimio na postaji Bradina, negdje se izgubila da bi sada vijaduktom prešla preko „moje“ ceste.

Povećao sam opreznost u promatranju okoline jer jedan prizor nisam htio propustiti. Strah je bio suvišan jer je on bio toliko upečatljiv da ga „samo slijepac ne bi primijetio“.

Kako željeznica ne podnosi tako strme nizbrdice kao cesta, ona mora na neki drugi način riješiti problem velike visinske razlike. Ovdje ona to čini serpentinama, jasno na bitno većem prostoru nego su to cestovne serpentine. Zbog toga se ovdje vidi rijedak i neočekivani prizor dva željeznička vijadukta, jedan ispod drugog, kao dijelovi te navedene serpentine. (dolje desno na gornjem snimku je „moja“ cesta kojom nastavljam nakon obavljenog snimanja)
Primjećujete i neke kuće uz cestu. To je mjesto Ovčari, koje na neki način čine, recimo tako, predgrađe Konjica, jer sve do tog grada bliže ili dalje od ceste pojavit će se pokoja kuća.
I dalje mi prorijeđeni ali niski oblaci kvare prizor. Evo jedan od njih sam, postupno zumirajući, snimio u tri koraka.






Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv