Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 29.01.2024.

Blidinje I dio

„Buba u uhu!“
To nije uholaža koja, prema neistinitoj priči, može ući u uho te snažnim škaricama probiti bubnjić, pa neposlušna djeca mogu oglušiti. Niti je riječ o bilo kojem insektu koji laza po našem ušnom kanalu, mada sama spomen takve moguće situacije, iako malo vjerojatne, izaziva jezu i zgražanje.
Ma ne, Bože sačuvaj!
Uostalom, ta konstatacija je stavljena pod navodnike, što znači da se radi o nečemu drugačijem, o alegoriji ili prenesenom značenju.
To je ono što „uđe“ u nas i ne da nam mira. Stalno upozorava, zapitkuje, ukazuje, traži…. Može biti kao film, kao riječ, kao slika kao…
Eto, što se mene tiče, primjer „bube u uhu“ kao filma je film „Most“ Bosanskog redatelja Hajrudina Krvavca. Tu se ne radi o bilo kojem, nekom mostu, već o točno određenom, Onom mostu.

[U svom školovanju prvi put sam se susreo s Engleskim jezikom u petom osnovne. Već na samom početku sam bio zbunjen s članovima, određenim i neodređenim. Kako u mom materinjem jeziku ne postoje „članovi“ bilo određeni ili neodređeni tako mi je to bilo krajnje zbunjujuće u mojoj dječjoj glavi. Tokom vremena stvar se postupno bistrila, pa sam shvatio poantu. Ona na primjeru razgovora (konverzacije) ovako izgleda:
- Did you see a bridge? ( Jesi li vidio neki most?)
- A bridge? (Neki most?)
- No, no, the bridge! (ne, ne, onaj most! )
- Oh, the bridge! (ah, taj most!)]

Dakle, navedeni film bi se treba zvati ONAJ most (THE Bridge) jer se radi o točno određenom mostu.
Ta „buba u uho“ nije bila fabula filma već sam TAJ most sa okolicom u kojoj je smješten. Taj most zajedno s kanjonom rijeko koju premošćuje dugo, dugo je bivao u mojoj duši. Malo-malo pa mi uleti u svijest, poremeti tok misli, pa na trenutak zastanem i mišlju i djelom te pomislim „kako bi bilo dobro proći njime biciklom“. Dosta, podosta vremena je prošlo, stoički sam podnosio te male i kratke, ali strpljive i uporne ispade te „bube u uhu“, da bi na kraju stvarno osvanuo s biciklom na tom mostu (vidi : Priča Četvrta: Tara i most na njoj)
I te „bube u uhu“ je nestalo!
Primjer „bube u uhu“ kao riječ je priča koju sam svojedobnu čuo od susjeda kako je autom vozio preko planine Zvijezda u Bosni između Vareša i Olova. Živu je priču s emotivnom oduševljenjem završio komentarom „Ti bi baš trebao tamo otići biciklom, dopalo bi ti se!“.
Nakon par godina što me je ta „buba u uhu“ proganjala („Ti bi baš trebao tamo otići biciklom, dopalo bi ti se!“), stvarno se nađoh s biciklom na toj planini (vidi na mom blogu: Očevija 2013).
Slijedi primjer „bube u uhu“ kao slika.
U kasno proljeće 2017-te, krajem svibnja imao sam prilike biti učesnikom jednog grupnog putovanja. S kolegama s posla natrpanim u jedan autobus putovali smo do Orebića na Pelješcu i nazad. To je bilo jedno od onih putovanja u kojemu ne trebaš puno razmišljati gdje, što i kako, sve je organizirano i riješeno, a na tebi je samo sa pustiš „mozak na pašu“ i uživaš.
Pri povratku s mora svratili smo na ručak, onako svi kolektivno, u restoran Hajdučke vrleti na visoravni Blidinje. Preko puta restorana, s druge strane visoravni, bila je planina Čvrsnica koju sam snimio, kao jednim od mase snimaka s tog putovanja. Tren poslije snimanja uklopio sam se u neobavezan, površni i usputni razgovor društva s kojim sam putovao zaboravivši na prizor kojeg upravo snimih.
Ili sam barem tako mislio, jer sam pri povratku kući i pregledavanju mase snimaka izdvojio baš taj tom planinom, proglasio ga snimkom Broj Jedan. Čak sam ga držao jedno vrijeme na ekranu računala. Izgleda da taj prizor planine dok sam ju snimao ipak nisam zaboravio iako mi je to tada tako izgledalo. I ne samo da ga nisam zaboravio, nego sam shvatio da u sebi nosim još jednu „bubu u uhu“ ovaj put u obliku slike prikazane gore na početku ove priče.
To što, za razliku od svih dosadašnjih priča, ovu započinjem slikom, a ne tekstom nije jedina posebnost ove priče.
Tokom godina koje mi se lijepe na moja pleća nekako je s njima dolazila i svojevrsna ambivalentnost, istovremeno privlačenje i odbijanje, čudan neki miks želje vožnjom i osjećaja njene nepriličnosti mome dobu. Pred (a i tokom) ovog putovanja to je poprimilo astronomsko maksimalnu vrijednost. S jede strane želja da se nađem biciklom ispred planine na gornjoj slici poprimila je oblike prave nekontrolirane opsesije, a s druge strane strah, tjeskoba i zbunjenost poprimali su oblike vrlo blizu totalne mentalne blokade. Tome je dobrano doprinijela činjenica da sam ovog ljeta postao – penzioner iliti umirovljenik.
Razmišljajući o tom svom novom statusu došao sam do zaključka da čovjek u životu ima 5-6 radikalnih promjena.
Prva je samo rođenje. Ima jedan vic, ili zanimljiva pretpostavka, kada blizanci u majčinom trbuhu razgovaraju, pa jedan pita drugoga: „Što misliš, postoji li život nakon rođenja?“
Druga je kada krenemo u školu, a treća je kada završimo školu, a slijedeća je kada krenemo raditi, dakle, kad se zaposlimo.
Tu je negdje, ne baš obavezno tim kronološkim redom, kad nam dođu djeca, a iza nje je kad nam djeca odu (ova puno teže pada mamama nego tatama).
I na kraju (ovo „na kraju“ nekako zlokobno zvuči) je kada prestanemo sa zaposlenjem, odnosno – kad se „umirimo“, kad postanemo umirovljenici, kakav sam trenutno i sam.
Čudno je to doba. Nakon sedme godine života, kad sam krenuo u školu, sada kao umirovljenik po prvi puta u životu – ništa ne moram. Baš tako – ne moram. Mogu, a i ne moram.
Ta sloboda izbora koliko god bila očaravajuća toliko postaje zbunjujuća, te u konačnosti i teška. Teška zbog odgovornosti ( prema samome sebi ponajprije) hoće li izbor biti „onaj pravi“, jer eto SLOBODAN sam izabrati što god hoću.
I što sad!?
Tradicija, okolina, ustaljeni običaji nalažu da bih trebao živjeti

„Jedan život, miran, tih.
Nekad bacim kartu il' napišem stih.
Stvari teku, ja se držim izvan njih.“ (Balašević)

Čak je tu i upozorenje koje veli

„Umri prije smrti govore mi ljudi
Dok još nije prekasno za to
Jer kad tijelo zadrhti, zamagle se puti
Pa sve postane opasno“ (Dino Merlin)

S druge strane mi u glavi zvoni ona Poljska poslovica koja veli: „Kvaliteta života se ne mjeri brojem udisaja, već trenucima koja zaustavljaju dah!“
Eto, pa ti sad budi pametan!
Ni sad, dok pišem ove redove, ne mogu si objasniti odakle mi snaga, hrabrost i odvažnost koncentrirana u kažiprstu moje desnice kada je kliknuo na miš nakon što sam kursor na ekranu doveo na ikonicu „Bukiraj sada!“.
Eto. Našao sam mjesta noćenja i sad nema nazad. Što je tu je!
To rezerviranje smještaja, kao (pred)znak da ipak krećem na put nije me baš (pretjerano) umirilo. Umjesto da se smanji ona suprotnost stavova se još više pojačala, tako da sam i dalje bio negdje u sredini, bez nekog bitnog pomaka. Samo su se te suprotnosti povećale. S jedne strane tu je pozitivna euforija, krcata slatkim oduševljenjem još ne doživljenih trenutaka, u čije postajanje ni trenutka ne sumnjam, već samo nestrpljivo čekam kad će se već jedanput dogoditi. Međutim, s druge strane osjećaj teško, vrlo teško podnošljive tjeskobe, straha, sumnje, sve to s nekim zlokobnim predviđanjem da bi se nešto loše moglo dogoditi. Što to, uopće ne mogu definirati, no baš zbog te neodređenosti raste do ogromnih veličina.
Da barem imam nekakvog suputnika, čini mi se da bi bilo neusporedivo lakše. Ovako mi se uz sve navedeno javlja i stid prema ljudima oko mene jer eto „vidi ga što mu svašta pada na pamet po stare dane!“
Eto, s takvim stanjem u duši krenuo sam na ovo putovanje.
No, prije konkretnog putovanja red je, nakon ovog (pre)dugačkog uvoda upoznati Vas s rutom putovanja. Kasnije ću to po danima detaljnije, a sad samo ugrubo Slavonski Brod – Derventa - Doboj pa dolinom rijeke Bosne sve do Sarajeva. Nakon Sarajeva do Konjica i Jablanice, a potom preko Blidinja, Posušja i Imotskog do Splita, odakle se vlakom vraćam kući.

02. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Moja najbolja, najljepša i u svemu naj životna suputnica me dovezla u jutro ovog dana do Slavonskog Broda, točnije tik do graničnog prijelaza. (Moram ju pohvaliti što mi ni jednom riječju, pogledom niti bilo kojim drugim znakom nije prigovorila na ovu moju „ludost“, što mi je bitno olakšalo stanje u duši i dovelo ga do kakve-takve podnošljivosti).
Tako sam već oko 7 u dosta mutljavo jutro ušao u Bosnu. Obzirom da sam se prije nekih dva mjeseca odvezao od Doboja dovde (vidi Gradačac – Gračanica), odlučio sam ovaj put voziti „ravno“ bez suvislih skretanja. Što usput naleti, dobro, no bez većih zadržavanja ni skretanja.
To je i zato što sam si zacrtao poveliku kilometražu (barem za mene), sve do Žepča.
Zašto baš do Žepča? Pa za to što sam ovim putem već vozio (vidi: Jajce 2010), te sam htio ostaviti više vremena za ono što slijedi iza Žepča. Zaintrigirala me je, u stvari ta dolina rijeke Bosne. Iako sam autom njome prošlo već više puta, biciklom još ni jednom. Dakle, ostalo mi je dosta sitnih „bubica uglavi“ kojih se na ovom putovanju hoću riješiti.
'Ajmo sad „Hit the Road!“
Nekih 12-tak km od Bosanskog Broda prošao sam pored usnulog restorana zanimljivog imena „Mara i Lole“.

Preko puta tog restorana, meni s desne strane, stajao je prometni znak opasnosti. Očigledno da tu stoji još od mog djetinjstva jer je crna boja, koja upozorava na krivinu, toliko otpala najavljujući zbunjujuću bijelu podlogu na kojoj uskoro neće biti ništa.

Nekih 5-6 km prije Dervente zaustavio sam se i radi predaha, a i radi snimanja udaljenog reda kuća na brdu s desne strane. Negdje među njima sam provodio svoje djetinjstvo.

Nekoliko stotina metara kasnije jedna tabla s imenom grada mi je zaželjela dobrodošlicu.

Obišao sam ovaj grad obilaznicom, prešao prijevoj koji je dijelio doline rijeka Ukrine i Bosne i spojio se sa famoznom magistralom M17, 12-tak km prije Doboja. Na tom spoju je zbunjujući restoran.

Nakon 2-3 km dalje stao sam na nekoj benzinskoj jer sam ispred nje ugledao stol i stolice, pa sam tu doručkovao. Tokom doručka pažnju mi je privukao „najbolji čovjekov prijatelj“ kako opušteno drema ispod auta.



Pred Dobojem – prometni krkljanac. Formirala se kolona od preko 2 km koja vozi toliko sporo da je moj bicikl višestruko puta brži. Nakon par auta koja sam pretekao s (njihove) desne strane zaključio sam da je bolje i sigurnije voziti nogostupom, što sam i učinio.

Pretječući tako kolonu u meni je rasla radoznalost što je uzrok za njeno stvaranje. Skoro da me prozaičnost tog razloga razočarala jer je to bio – kružni tok na ulazu u grad.
Nakon kružnog toka kolona se razrijedila i postala brža od mene, no i dalje je bila kolona. Stoga sam na prvom semaforu skrenuo lijevo ta napustio tu famoznu magistralu M17. Njoj ću se vratiti tek sutradan.
Nakon prelaska rijeke Bosne skrenuvši desno našao sam se na lokalnoj cesti kojom ću danas voziti do Žepča.
Zastao sam kod željezničkog kolodvora ovdje zvanog Željeznička stanica tek radi jednog snimka. Ovako zahrđalog krova izgledala mi je kao prava slika i prilika općeg današnjeg stava prema željeznicama (ne samo u Bosni već i šire).

Napustivši i zadnju kuću Dobojsku našao sam se u idili mira i tišine lokalne ceste prema jugu.
Prođe tu pokoje vozilo, no to čini mirno, tiho i polako tako da me u potpunosti prepušta meditativnom raspoloženju.

S lijeve strane mi je famozna željeznica Šamac – Sarajevo koja će mi biti bliži ili dalji suputnik sve do Sarajeva, odnosno čak i do Jablanice. Naime, do tog grada pratim glavni prometni pravac sjever-jug u Bosni, što za željeznicu, a što i za cestovni promet.
Dok mi je željeznica s lijeve strane, rijeka Bosna mi je s desne. Već se počinje naslućivati ono što sam pretpostavljao i u skladu s tim priželjkivao vožnju dolinom ove rijeke – ona je, kako i ime veli, dolina, pa kao takva je s lijeve i desne strane okružena brdima, nekad bližim, a nekad daljim.



Cesta i željeznica igraju miš-maš, što znači nekad mi je s desne, a nekad s lijeve strane. A to opet implicira da trebam nekako preko nje kada se strane mijenjaju. To je moguće ili u istoj ravnini, dakle rampa i cesta preko pruge ili u različitim nivoima, a to opet znači cesta ide mostom. Tako je i ovaj put bilo kada sam nadvožnjakom prešao preko pruge.
Ostaci porušene ograde na mostu ukazuju da se nekome jako žurilo, pa je umjesto skretanja produžio ravno.

Bilo mi je pomalo zlokobno promatrati s ruba mosta kontaktni vod elektrifikacije željeznice znajući da kroz njega struji 25 000 Volta. I to promatranje je bez ikakve ograde.
S druge strane mosta snimio sam željezničke tunele.

Nakon drugog svjetskog rata izgrađena je ova normalno-kolosiječna pruga Šamac – Sarajevo. No, zbog potreba željezare u Zenici za željeznom rudom koja se dovozila iz rudnika Ljubija kod Prijedora, pojavilo se usko grlo u prijevozu te rude. Radi toga je godine 1978. izgrađen drugi kolosijek na dionici Doboj – Zenica. Radi toga se na gornjem snimku vide dva kolosijeka, lijevi je stariji, a desni je onaj mlađi, dograđeni.
Vremenske prilike su mi danas nekako čudne do Doboja jutarnja svježina, čak i prohladna. No, nakon Doboja, kao da se sunce zastidjelo što je nekako pretjeralo s jutrošnjim dremežom, pa je pokušavalo to popraviti dodatnim grijanjem. Posljedica toga kod mene je znojenje, a to vuče za sobom češće zaustavljanje u hladovinama, i okrepa u obliku brisanja znoja i konzumacije pića (pogodite kojeg!)
Tako sam za mjesto jednog od tih predaha izabrao hladovinu osnovne škole u mjestu Donja Paklenica.

Iznenadio sam se ugodno veličinom i dotjeranošću školske zgrade. Bila je zatvorena i nigdje nikog nije bilo, što je razumljivo obzirom da su u toku ljetni praznici, pa sam mogao u miru i tišini diviti se zgradi kojom se ne bi postidio i neki grad, i to ne baš mali, a kamo li ovo selo za koje prvi put čujem.
U nastavku vožnje prešao sam preko nekog bezimenog potoka. To je činila i željeznica sa svojim mostom. Pažnju mi je privukao solidni bunker kraj mosta.

Pretpostavljam da je on „uspomena“ na Drugi svjetski rat, jer takvih bunkera viđam vozeći se vlakom od Slavonskog Broda do Zagreba.
Bilo je nešto prije dva kad sam po žarkomu suncu ušao u Maglaj.

Odmah po ulasku u grad pažnju mi je privukla jedna stara džamija, točnije njen drveni toranj.

Surfajući internetom, dok pišem ove redove saznao sam samo da se radi o Sukija džamiji i da je najstarija u Maglaju. Nedaleko od nje našao sam se na raskrižju.

Ravno, ispod mosta je „moja“ cesta prema Žepču. Međutim, obzirom da sam zadnji put, kad sam biciklom prolazio ovdje, odmah produžio njome, ovaj put sam to malčice odgodio jer sam htio obići Maglaj. Uostalom već je bilo dva i vrijeme je ručku, pa sam dvoje starijih prolaznika upitao gdje su dobri ćevapi u Maglaju. Kao iz topa, u jedan glas odgovorili su mi „U Konzumu!“ Nakon mog upita gdje bi to trebalo biti, objasnili su mi da je s druge strane rijeke.
Kasnije sam shvatio da je s ove strane rijeke manji, stari dio grada, a glavnina grada je preko puta rijeke.
Brzo sam pronašao taj Konzum. Očigledno se radilo o šoping centru
i restoranu, sve pod jednim krovom.

Za razliku od onog starog dijela grada ovdje je bila vreva mnoštva ljudi. Navedeni Konzum, odnosno njegov restoran imao je i terasu, no ona je bila na gornjoj etaži. To mi je stvorilo nepremostivi problem, jer moram držati bicikl na oku dok ručam. Tako sam ručak odgodio za neku bolju lokaciju, te biciklom malo prozujao po centru Maglaja.
Preko puta navedenog Konzuma je raskošna novosagrađena džamija.

Zvaničan joj je naziv Nova gradska džamija, a sagrađena je 2009 godine (izvor: wikipedija)
Zanimljiv mi je bio ornament iznad glavnog ulaza pa sam ga zoomirao objektivom svog fotoaparata.



Nakon što sam napravio krug po gradu, koji ipak nije jako velik, vratio sam se ka mostu preko rijeke, te snimio stari dio grada.

Pomaknuvši objektiv malčice desno snimio sam jednu od glavnih znamenitosti Maglaja – Maglajska tvrđava.

Prema wikipediji tvrđava, odnosno grad je, prema strateškim uvjetima vremena u kojem je nastao (najkasnije u XIV stoljeću), podignut na vrletnoj i strmoj magmatskoj stijeni, koja se snažno ističe nad desnom obalom Bosne. Sadašnji izgled stari grad je dobio u tursko doba, tek u XVIII stoljeću.

Ono bijelo, lijevo od starog grada (ili tvrđave) je sahat kula. Prema navedenoj wikipediji Maglajska sahat-kula se nalazi u predvorju maglajskog starog grada. Završetak izgradnje ove sahat-kule je bio 17. oktobra 1697. godine.
Pri prelasku preko mosta zastao sam na njegovom kraju snimivši cestu kojom ću uskoro nastaviti prema Žepču.

Mogao bih sada ispod mosta, te nastaviti ovom cestom snimljenoj na gornjem snimku, međutim još uvijek sam bez ručka. Pa, nije valjda da ću morati posegnuti za rezervama u bisagama bicikla!?
Ne, ipak ne!
Kad sam se našao na kraju mosta pogled ravno ispred mene je uhvatio skromno arhitektonsko zdanje na čijem je velikom prozoru pisalo „Čevabdžinica“.
Aha, to je to!

Izabrao sam stol krajnje lijevo (zaokružen crvenom crtom na gornjem snimku) i naručio „veliku i pivo“. Čak sam uspio i bicikl parkirati u hladovini (neka se i on malo odmori).

Ili sam bio podosta gladan, ili su ćevapi bili stvarno dobri, a najvjerojatnije i jedno i drugo, uglavnom mi je to bio ručak za pet plus. Zanimljiva mi je neka opća atmosfera: mir, tišina, laganini, potpuno suprotno modernom ugođaju u centru oko onog Konzuma na drugoj strani rijeke. Kao da je ona granica neka dva svijeta različitih vremena.
Hladovina u kojoj sam ručao je izdržala nekako do kraja mog ručka, pa kad mi je sunce stalo obasjavati ruke i noge rekao sam sebi: „Vrijeme je da se krene!“ U stvari, stol za kojim sam sjedio bio je na zapadnoj strani pa ga je sunce svojim zrakama postupno osvajalo.
Sjeo sam na bicikl i napravio pola kruga te se našao ispod mosta.

Prije zaključivanja posjete ovom gradu još malo statistike vezane za njega.
Prema wikipediji, sam grad Maglaj je 1991. godine imao 7 957 stanovnika, dok je taj broj 2013. godine pao na 6 099. Dakle smanjenje za 23%. Situacija je još drastičnija sa područjem općine Maglaj jer je na njoj 1991. godine živjelo 43 388 stanovnika, dok se taj broj 2013. godine smanjio na 23 146. Dakle smanjenje je za 46% !!! Bojim se da će slična situacija biti i sa ostalim gradovima koje ću proći na ovom putovanju.
Nakon Maglaja cesta se pridružila Bosni, no, dopustila je između njih nedefinirani drvored koji mi je pravio kakvu-takvu hladovinu.

Promet slab, malo-malo pa hladovina, cesta uglavnom bez (većeg) uspona, tako da bicikl poda mnom lagano klizi. Ulazak u mjesto Krsno Polje snimio sam ponajviše zbog pitoresknosti drugog mjesta, meni nepoznatog, smještenom na padini brda s druge strane rijeke, kojeg sam približio zoom objektivom moga fotića.



Još jedan put nisam mogao odoljeti navedenoj slikovitosti, bajkovitosti, maštovitosti, basnovitosti (sinonimi za pitoreskno prema rječnik.com) pa sam ponovio slično. Dakle prvo snimak ceste s okolicom, a zatim detalj s brda preko puta rijeke približen foto tehnikom.



Ova slikovitost, bajkovitost… itd, me toliko opčinila da me iz te ugodne omame prenula tabla na kojoj je pisalo
https://i.postimg.cc/XYVy1Qgq/P1030332-MA-XII-23.jpg />
Prvo sam prešao most preko rijeke Krivaje smješten tek stotinjak metara prije nego se ta rijeka bukvalno stopi s Bosnom.

Na sredini mosta sam zastao radi snimanja ne baš lijepe uspomene na veliku poplavu 2014. godine.

Vidljivo je da je most bio skroz potopljen u bujicu, tek su samo njegove ograde virile van. I izdržao je na čast i diku njegovih graditelja.
Isto kao s Maglajem i ovdje sam morao preko Bosne u centar grada.
U ovom gradu vezu između njegovih dijelova s jedne i druge strane rijeke čine tri mosta. Jedan je na početku grada, a drugi na kraju.



Oba mosta na snimcima iznad su za sva prometala, motorna i ona druga, no ja sam odabrao onaj u sredini koji je samo za pješake i po kojemu se mogu švercati i ja kao biciklist. U stvari prema pristupu mostu, koji nije imao ni jednu stepenicu, mogu reći da je potpuno legalan i legislativan pristup i biciklistima.





Stao sam na mostu i snimio rijeku nizvodno.

Pri snimanju sunce mi je bilo iza leđa, dakle snimanje po PS-u, pa je boja Bosne idilično modra, što u stvarnosti nije baš tako.
S tog pješačkog mosta snimio sam i panoramu grada.

Iako je bila podaleko, uočio sam jednu građevinu koja mi je potpuno odudarala ovom mjestu, a i podneblju. Bila je to Krivajina vila.

Nisam uspio pronaći put do bolje lokacije za snimanje pa posuđujem slijedeći snimak te vile sa web stranice klix.ba.

Firma "Eissler und Ortlieb", osnovana 1884. godine, bila je jedna od najvećih i najmodernijih postrojenja u tadašnjoj Evropi, a bavila se eksploatacijom šumskog bogatstva bazena Krivaja. Ova firma pokrenula je izgradnju današnje pilane PD “Krivaja-Mobel”, kao i drugih postrojenja, navodi se na web stranici PD "Krivaja Mobel". Vila Krivaja je sagrađena kao dio kompleksa za eksploataciju drveta i podsjetnik je na ranu epohu industrijalizacije u BiH. Iako točan datum izgradnje Vile nije poznat, ova zgrada useljena je 1900. godine, a bila je opremljena najsuvremenijim vodovodnim i elektro instalacijama. Arhitektica Aida Murtić kaže da ovaj objekt predstavlja primjer stambene vile iz vremena Austro-Ugarske monarhije u BiH sa izrazito romantičarskim obilježjima u eksterijeru kao što su istaknuta bondručna konstrukcija, dekorativni drveni motivi, upotreba različitih vrste prozora, vanjskih stepeništa i trijemova. (izvor klix.ba)
Ulaz u tu firmu danas izgleda ovako

Dakle, jadno, žalosno i napušteno.
Na stranici zeleznice.in.rs našao sam staru fotografiju željezničkog kolodvora u Zavidovićima na kojoj se navedena vila lijepo vidi

To je kolodvor stare uskotračne željeznice koja je od Bosanskog Broda, preko Sarajeva išla sve do Ploča.
Kad sam već prikazao kako je nekad izgledao kolodvor u Zavidovićima, evo kako on izgleda sada. Sjetio sam ga se, te biciklom došao do njega.



Tračnice, barem neke, su uglancane, nisu hrđave, dakle prođe po njima poneki vlak. Međutim znatno zelenilo oko tračnica, te potpuni izostanak ljudi kazuje da ti vlakovi ne voze baš učestalo. A ovo je glavni željeznički pravac sjever-jug u Bosni.
Prije nego sam napustio ovaj grad evo dva svijetla primjera koji kazuju da u njemu ipak ima života i vjere u bolje sutra.
Priznajem da su me lako „kupili“ kad sam naišao na parking za – bicikle.

Korito rijeke Bosne kroz grad su lijepo popločali. I ne samo to, nego su na jednoj od tih popločanih obala izjavili ljubav svome gradu.

'Ajmo sad malo pogledati statistiku za ovaj grad. Godine 1991 sam grad je imao 12 947 stanovnika, dok je 2013. godine taj broj spao na 8 174. Dakle, smanjenje za 36%. Ta situacija na nivou šire regije bilježi pad stanovništva tih godina sa 57 164 na 35 988 stanovnika. U postocima to iznosi 37%. Dakle skoro isto kao i za grad. Brojeve možete komentirati i sami.
Tih 10-tak km do Žepča je bilo dosta gusto što se prometa tiče. Razlog tomu je što se „moja“ cesta u Zavidovićima sjedinila s prometnicom iz Banovića i Tuzle, tako da je napredovala na ljestvici važnosti iz lokalne u neku polu-magistralnu. Kad ove riječi pretočim u sliku ona izgleda ovako

Ulaskom u Žepče prešao sam Bosnu širokim mostom
https://i.postimg.cc/Gh4f8xDB/P1030354-XII-23.jpg />
Zastao sam na njemu radi snimanja rijeke nizvodno.
Kao tipičan primjer suprotnosti, koje su u Bosni tik jedna uz drugu, na gornjem snimku je idilično plavetnilo rijeke uz zapuštenu ruševinu s desene strane. Moglo bi se reći da se radi o nekom megalomanskom hotelu iz komunističke ere u koji se u ovim liberalno-kapitalističkim vremenima ne isplati ulagati. Što god da jest, sada tu stoji kao mučna uspomena koja je tokom vremena prešla u ruglo grada.
Sretan i zadovoljan, mada umoran i iscrpljen prvo sam napravio predah kraj mjesta gdje smo suputnik i ja prije 13 godina noćili. Radi se o crkvi sv. Antuna padovanskog.

Župni dvor je iza crkve.

Prva župna crkva u Žepču bila je građena 1889. u gotičkomu slogu, s golemim tornjem visokim 30 metara. Ona je s vremenom bila proširena. Te 1961. godine izmijenjen je i naslovnik župe, pa ona više nije bila župa Našašća Svetoga Križa, nego sv. Ante Padovanskog. Iste godine prošireno je i crkveno zdanje Ipak, kako nije zadovoljavala uvjete velike vjerničke zajednice, u travnju 2000. godine srušena je i druga crkva iz 1961. godine. Iste godine u studenom već je bila dovršena gradnja nove župne crkve, u dimenzijama 35 x 18 metara, koja sa svoja dva tornja u pročelju, visokima 35 metara, dominira vizurom grada te je vidljiva i s veće udaljenosti. (izvor: svjetlorijeci.ba)
Dok sam odmarao ispred crkve dokono promatrajući okolinu razmišljao sam kako pronaći mjesto moga večerašnjeg smještaja. Nije to razmišljanje bilo pretjerano dosljedno, već su mi misli lutale od navedenog, pa do umora i iscrpljenosti, da mi se konačno, zajedno s pogledom, zaustavile na biciklu. Bljesnu mi u svijesti pitanje: „A što ako mi ukradu bicikl!?“, koja potisnu sva druga razmišljanja. Dođoh do ideje da mobitelom snimi bicikl, pa ću moći policiji konkretno pokazati štosu mi ukrali (i sam se začudih kakve mi sve misli dolaze u glavu).
Srećom, snimak bicikla mi nije bio potreban jer mi je on (bicikl) ostao neukraden na ovom putovanju. Pa eto, da ga, ipak, nisam bespotrebno snimio evo prikazuje ga Vama sa punom putnom opremom.

Rezervirajući noćenje preko interneta dobio sam grubu mapu koja, me baš pretjerano precizno, pokazuje gdje mi se nalazi večernje svratište. Ono je nekih kilometar i pol na magistrali M17 prema Doboju. Stoga krenuh vožnjom kroz grad prema famoznom M17. Stotinjak metara prije raskrižja ugledah patrolu prometne policije te skrenuh lijevo do nje. Upitah policajca za svratište pokazujući isprintanu rezervaciju noćenja. Na njoj je bio telefonski broj, pa krajnje susretljiv i uslužan policajac uze svoj mobitel, otipka broj i čeka, čeka, čeka… Prekide zvanje, jer se s druge strane očito nije nitko javio, te mi reče da se malo strpim i ode kod kolege. Poslije čekanja, koje mi se jako odužilo, ili mi je zbog umora tako izgledalo, vrati se susretljivi policajac i objasni mi da trebam skrenuti desno na M17 i nakon kilometra i nešto, kad ugledam prodavaonicu s lijeve strane, tamo trebam tražiti ono što tražim. Zahvalih mi se do dna duše ganut njegovom susretljivošću, na što on mahne rukom, okrene se i ode zaustaviti neku Golf Dvojku.
Nađoh se, dakle na famoznom M17. Promet gust u oba smjera. Da veselje bude veće, pojavila se i uzbrdica. Iako umoran, iscrpljen i utučen, stoički sam podnosio sve te nedaće, tješeći se: „Još malo!“.
I stvarno, ugledah nekakvu trgovinu s lijeve strane i skrenuh do nje. Prvo sam parkirao bicikl.

Zatim sam snimio tu M17 magistralu, i to prvo prema Žepču, odakle sam došao, a potom prema Doboju



Nakon ulaska u trgovinu ugledah trgovkinju te joj se obratih:
- Dobar dan! Ja sam onaj koji…
- Znam, znam, u vezi noćenja! - prekide me žena ne dozvolivši da ispričam svoje do kraja.
- Sad će doći moj muž doći, pa će vas odvesti do apartmana.
Riješeno, pomislih uz osjećaj ogromnog olakšanja.
Dođe čovjek, te poslije formalnosti upoznavanja povede me stotinjak metara sokakom do mjesta X.

Sokak je ono lijevo na gornjoj slici. Između tog sokaka i garaže nazire se pasja kućica pored koje je odmarao „čuvar garaže“.

Prvo, smještaj za bicikl. On je bio u garaži u kojoj je bilo svega i svačega. Ipak uspjeli smo bicikl smjestiti dovoljno blizu ,te ga spojiti na punjač da bi baterija ujutro bude vedra, čila i puna energije za nastavak puta.

Moje večerašnje „carstvo snova“ smješteno je na gornjoj etaži do koje treba doći spiralnim stepenicama.

U prvi mah mi je bila čudna, kontradiktorna ta simbioza improviziranog stepeništa sačinjena neobično raskošno. No nakon što sam ušao u apartman osjećaj bilo kakve improvizacije je nestao. Samo je ostala zadivljenost raskošnim uređenjem.
Dakle, dnevni boravak…

…kuhinja u sklopu dnevnog boravka…

…kupatilo…

…i na kraju, spavaća soba.

Sve je bilo tako čisto uredno i dotjerano, sve mi je izgledalo tako ganc novo, da sam skoro bio siguran da sam uopće prvi gost u ovakvome nečemu.
Nakon smještaja, raspremanja i tuširanja, u kuhinji sam si skuhao krem juhu od gljiva te ju svu posrkao s Božanskim užitkom (iako je bila za 3 sobe, kako je pisalo na vrećici)
Nakon „večere“ oprao sam suđe ostavivši kuhinju onakvu kakvu sam zatekao.
Sjeo sam na trosjed, pokušao shvatiti logiku televizora i resivera, bezuspješno ipak.
Nije me to obeshrabrilo, naprotiv. Shvatio sam da je i televizor u tom trenutku pametniji od mene, jer mi je na svoj osobit način rekao: „Što ću ti ja, bolje idi u krevet!“
Legao sam u krevet i pokušao srediti misli u glavi. U njoj svega i svačega. Smjenjivali su se prizori sa današnjeg puta, pokušaju dokučivanja što me sutra čeka, uz onu suprotnost između sjećanja na impresivne današnje trenutke (a bilo ih je neočekivano puno) i zbunjenu anksioznost zbog sumnjičavosti da li mi je ovo sve trebalo.

Skoro 140 danas prijeđenih kilometara.
Znao sam i prije ovog dana da me toliko čeka, no nisam očekivao ovoliku iscrpljenost. Dok sam, uz sve veće navedene misli, pokušavao shvatiti da li je umor uz te kilometre, posljedica i vrućine ili je tome kumovala i ona suprotnost, ambivalentnost moga duha, zaspao sam snom pravednika.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv