Pero i njegov bicikl

četvrtak, 23.02.2023.

Ilok - Prvi dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Iako je trebala biti rutinska dvodnevna vožnja, na kraju je ispala nekako čudna, i to na više načina.
Prvo zbog čega je postala čudna je činjenica da se razvukla na dvije sezone.
Sve je krenulo sa težnjom da se, recimo tako rutinski treninzi, do sada obavljeni jednodnevnom vožnjom oko grada u kojemu živim, malo prošire novim cestama i rutama koje ili nisam uopće vozio ili je to bilo vrlo davno. Njihovo proširenje ne bi bilo nešto veliko, tek na dva umjesto dosadašnjeg jednog dana.
Ideja o putu na „Daleki istok Hrvatske“ stvorila se kad sam saznao da sin mog dobrog susjeda živi i radi u Iloku. Pao je dogovor o noćenju kod njega samo sam ja trebao odrediti kada će to biti.
Valjda je to uobičajeno za ljudsku psihologiju da odlučnost prema nekom djelu opada s primicanjem termina. Što će reći, čvrsto sam odlučan voziti u Ilok, samo ne sada.
Valjda sam zbog toga odlagao ovu vožnju sve do predzadnje subote rujna mjeseca godine 2020-te. Obećavali su suho vrijeme, malčice svježije, no činilo mi se još uvijek podnošljivo za vožnju.
Te subote ujutro moja me je životna suputnice našim autom, zajedno s biciklom prebacila preko Požeške Gore do željezničkog kolodvora u Novoj Kapeli. Tamo bih vlakom do Vinkovaca, a potom biciklom preko Vukovara do Iloka. Nazad slično, mada malo s izmijenjenom rutom bicikliranja.
I tako smo se ja i moj bicikl tog subotnjeg jutra poznog ljeta dvije i dvadesete našli u brzom vlaku za Vinkovce. Naravno, suprotno deklaraciji vlaka pročitanoj na web-stranici HŽ-a, vlak nije imao odjeljak za bicikle, pa sam po tko zna koji put prijevoz bicikla vlakom morao improvizirati.

Navikao sam već na takvu improvizaciju, kao i na susretljivost konduktera, pa mi je ovakav smještaj bicikla u vlaku poprimio i simpatičnu crticu.
Sjeo sam u izuzetno udobno sjedište, držeći bicikl na oku „za svaki slučaj“.

Vagon je imao „autobusni“ raspored, dakle bez zasebnih kupea, no putnika je bilo vrlo malo, tako da je svaki od njih utonuo u svoj svijet.
Nakon nekih pola sata putovanje iz navedenog mentalnog utonuća prenuo me zvuk mog mobitela. Još uvije zbunjen od tog povratka u realnost u prvi mah nisam shvatio moju životnu suputnicu, s druge strane „žice“ koja mi je s milion riječi krajnje zakomplicirano, zakukuljeno i zamumuljeno htjela reći – da je izgubila ključ od stana, te da joj preostaje jedino onaj kojeg imam kod sebe.
Nastavila je dalje filigranskom preciznošću do najsitnijih detalja opisivati gdje se sve nalazila nakon što me je ispratila, gdje je sve istraživala u jalovoj nadi pronalaska ključeva, opisivala pregršt svojih pretpostavki gdje bi se, sada već ukleti ključevi mogli nalaziti… da bih je, grublje činilo mi se nego što sam htio prekinuo i zamolio na kojim minut strpljenja radi potrage preko neta za vlakom koji bi me vratio na početak ovog putovanja koje zapravo nije još ni počelo.
Vlakova je bilo manje nego što sam očekivao, tako da sam slijedeći imao nekih dva sta poslije svog dolaska u Vinkovce. Mogao sam izaći ranije, U Slavonskom Brodu ili u Vrpolju, no samo bih dulje čekao.
Stoga sam ovo putovanje, planirano prvobitno na dva dana, no sada svedeno na dva sata, odlučio provesti u obilasku Vinkovaca.
Dolazak na Vinkovački kolodvor izgledao je ovako

Vinkovci su veliko željezničko čvorište, rekao bih najveće u Hrvatskoj. Iz grada ide čak 6 željezničkih pravaca. Pored magistralnih pravaca prema Zagrebu i Tovarniku ( pa dalje prema Beogradu), tu su pravci za Vukovar, Osijek, Županju i na kraju za Gunju (i dalje prema Brčkom). Radi toga je zgrada kolodvora stvarno impresivna, kao i pogled s nje prema gradu.


Na žalost, i ovdje se vidi pečat današnjeg vremena čija je jedna od odlika potpuno zapostavljanje željeznice, pa ovaj veliki kolodvor ovako pust, tek s pokojim putnikom izgleda još veći u nekom negativnom, zlokobnom smislu.
Naravno, svaki veći kolodvor koji drži do sebe, uz sebe treba parkirati neku staru parnjaču kao spomen na neko drugo vrijeme i neke druge dane.


Ono što je ovdje posebno, originalno rekao bih, u odnosu na ostale eksponate na kolodvorima je klupa za odmor prolaznika i putnika stavljena na komplet koju čine osovina s kotačima, ispred same lokomotive.
Inače radi se o lokomotivi serije 51. Prema vlakovi-ri-hr.forumcroatian prve lokomotive ove serije proizvedene su u tvornici strojeva MÁV Gépgyár u Budimpešti pod oznakom serije MÁV 375. Godine 1937.god.u Hrvatskoj je počela proizvodnja parnih lokomotiva, i to u ondašnjoj prvoj jugoslavenskoj tvornici lokomotiva i mostova u Slavonskom Brodu, današnjem Holdingu "Đuro Đaković". Izrađivane su prvenstveno za nizinske, manje zahtjevne gospodarske pruge lokalnoga značenja. Lokomotive serije 51 bile su najbrojnije tako da ih je u Hrvatskoj bilo više od 90.
Kad ih je bilo toliko mnogo, mnogo ih je i sačuvanih tako da lokomotive ove serije možemo vidjeti i u Zagrebu (željeznički muzej) kao i na kolodvorima u Pakracu, Osijeku, Rijeci, Bjelovaru, Ivanjcu, Virovitici, Varaždinu, Ogulinu i na kraju i u mome gradu, Požegi. Po tome Vinkovački kolodvor nije baš originalan.
Ono po čemu je ta lokomotiva originalna, i to stvarno najoriginalnije moguće, barem u trenutku moje posjete ovom gradu, je podstanar koji se sakrio unutar postrojenja. Bila je to – mačka.

Iako je bila zaštićena tonama željeza ipak me je promatrala stidljivo, oprezno, pa čini mi se čak i malčice uplašeno. Usađenog stava o mogućim uljezima za sve što je veće od nje, uporno me je držala na oku dok sam je, ganut neočekivanim prizorom snimao.
A sad, 'ajmo u te Vinkovce!
Prema wikipediji Vinkovci su najstariji grad u Europi, kontinuirano naseljen 8200 godina. Na vrhu najsjevernije točke Bosutskog meandra, na povišenoj lijevoj obali koja se prema sjeveroistoku lagano podiže u vukovarski lesni ravnjak, nastalo je prapovijesno naselje čiji kontinuitet pratimo do današnjih dana. Iznad slojeva starčevačke, sopotske, vučedolske, vinkovačke, kompleksa brončanodobnih i željeznodobnih kultura, smjestilo se i rimsko naselje. Grad Vinkovci u svojoj povijesti najviše je stanovnika imao 1991 godine, njih 38 580. Taj se broj 2011 godine smanjio na 35 312, da bi u slijedećih 10 godina, dakle 2021 broj stanovnika pao na 30812.
Kad se malo poigram matematikom zaključim da se u 10 godina broj stanovnika smanjio za 12,7 %. Taj se postotak smanjenja Vinkovačke populacije u zadnjih 30 godina povećava na 20%. Tipična suvremena Priča iz Hrvatske koja posebno vrijedi za Slavoniju.
Na svom putu prema centru grada prvo mi je pažnju privukla zgrada Zavoda za zapošljavanje.

Nedaleko od nje našla se još jedna interesantna građevina.

Uvijek mi je bilo zanimljivo, a često i nedokučivo, kako arhitekti opravdavaju smještaj modernog zdanja tik uz neko staro, recimo kao što je slučaj na gornjem snimku.
Slijedi zgrada Općinskog suda

Prema welovevinkovci.com zgrada suda podignuta je vjerojatno u drugoj polovici 18. st. Postojeći izgled u stilu historicizma dobiva sredinom 19. st. Zgrada je nepravilnog pravokutnog tlocrta, sa simetričnim uličnim pročeljem, glatke fasadne obrade. Mijenjala je svoju funkciju pa je tako, prije suda, u zgradi bio kapetanov stan. Naime, za vrijeme Vojne krajine tamo je boravio kapetan 9. satnije 7. Brodske pukovnije.
Odmah uz zgradu suda je zgrada gradskog muzeja meni posebno zanimljivoj zbog bolti (trijem s lukovima) kroz koju sam se biciklom provozao.


Na već navedenoj web stranici saznajem da je zgrada današnjeg Gradskog muzeja Vinkovci izgrađena je 1775. u stilu vojnograničarske barokne arhitekture kao upravna zgrada. Specifičnost vanjskog izgleda je ulazno pročelje otvoreno podužnim trijemom s lukovima. Sadašnju funkciju dobiva 1950. godine kada se u zgradu useljava Muzej.
Prema wikipediji Vinkovačke jeseni, tradicijski su hrvatski folklorni festival u Vinkovcima, najstarija i najveća europska manifestacija tradicijske kulture. Prve Vinkovačke jeseni održane su u rujnu 1966., te su ubrzo nakon toga postale jedan od najpoznatijih festivala ovakve vrste u cijeloj Hrvatskoj. U prvome planu ovoga festivala njega je narodnih plesova, nošnji i običaja radi očuvanja kulturne baštine. Razlog za osnivanje ovoga festivala je taj što je jesen godišnje doba koje Slavonce za njihov mukotrpan rad najviše nagradi.
Stjecajem okolnosti u ovom gradu sam se našao tek koji dan nakon navedene manifestacije, tako da je grad još uvijek bio krcat dekoracijama vezanim za Vinkovačke jeseni


Tu je bila i pozornica na kojoj se pjevalo, igralo i plesalo koji dan ranije.

Sada ples i igru nastavljaju neumorna djeca.
Glavna arhitektonska atrakcija grada, barem meni tako izgleda je Zgrada Brodske imovne općine, kako se izvorno naziva.




Prema hrcak.srce.hr kompleks Brodske imovne općine u centru Vinkovaca sastoji se od dvije zgrade: takozvane uredovnice, odnosno upravne zgrade ove institucije, smještene na uglu glavnog vinkovačkog trga i susjedne Zvominirove ulice (u vrijeme gradnje Njemačke ulice, odnosno Njemačkog sokaka(na gornjem snimku zgrada uz crkvu)) te najamne stambeno – poslovne zgrade okrenute pročeljem u cjelini Njemačkoj ulici. Investitor temeljite obnove i dogradnje kompleksa početkom 20. stoljeća bila je sama Brodska imovna općina, jedna iz skupine od deset krajiških imovnih općina osnovanih 1873-74. u sklopu razvojačenja i polaganoga ukidanja Vojne Krajine. Glavni kapital s kojim su ove institucije upravljale predstavljale su prostrane krajiške šume, a kako su se na području nekadašnje Brodske pukovnije nalazili ostaci izuzetno kvalitetnih hrastovih šuma. Prodajom i upravljanjem ovim šumskim blagom Brodska imovna općina je stekla znatan kapital i pripadala je skupini najimućnijih krajiških imovnih općina. U prosincu 1906. projektiranje je povjereno zagrebačkom arhitektu Hermanu Bolléu, jednom od najvažnijih predstavnika historicizma u Hrvatskoj, koji je već niz desetljeća surađivao s Brodskom imovnom općinom. Restauracija i nadogradnja uredovnice izvedena je 1908. – 1909., a susjedne stambeno poslovne zgrade 1909. – 1910. godine. Zgrade Brodske imovne općine u Vinkovcima unutar Bolléovoga opusa ističu se neuobičajenim izborom različitih stilova za susjedne građevine – uglovnica je preoblikovana u nekoj vrsti neobaroka s primjesama neorenesanse, dok je nova zgrada u Njemačkoj ulici neogotička.
Ispričavam se podužim citiranjem arhitektonske povijesti zgrade, no vjerujte mi, stvarno je impresivna, kako svojom veličinom tako i tom zbunjujućom mješavinom stilova.
Par desetaka metara niže od duljeg dijela zgrade Brodske imovine općine smještena je Galerija likovnih umjetnosti „Slavko Kopač“.

Prema welovevinkovci.com Izgrađena je kao slobodnostojeća građevina, pravokutnog tlocrta. Građevina je građena na prijelazu iz 18. u 19. st. za funkciju stana bojnika. Skladnih je proporcija sa simetrično i slikovito oblikovanim glavnim pročeljem. Prostorije u prizemlju zasvođene su, kao i podrum ispod zgrade. Po svojim obilježjima zgrada ima odlike vrednijih građevina vojnograničarskog graditeljstva.
Točno preko puta ugla zgrade Brodske imovine smještena je Vinkovačka gimnazija.

Prema navedenoj web stranici današnja zgrada vinkovačke gimnazije izgrađena je 1879. godine u duhu historicizma. Zanimljivost čini školsko zvono koje je sačuvano sa stare gimnazijske zgrade, a čuva se u potkrovlju sadašnje škole. Funkciju kroz povijest nije mijenjala, samo je kratko u prvom svjetskom ratu zgrada preuređena u vojnu bolnicu (1914.), a 1916. godine ponovno je u njoj Gimnazija.
Prošetao sam i do Bosuta i mosta preko njega.
Prvo most…


…a zatim i sami Bosut


Dok promatram vodu za koju ne mogu procijeniti dali se i u kojem smjeru giba, moram priznati da to činim s dozom skepse. Pretjerana mi je tama te zelene boje, bistrina nikakva, tako da me neodoljivo asocira na barsku vodu.
Odmah uz most smještena je brvnara Turističke zajednice sa zanimljivim plakatom smještenih na njenu bočnu stranu.


Nedaleko od te brvnare, na šetnici uz Bosut zanimljivo mi je bilo stablo koje je odavno preraslo svoj životni prostor kojemu su ljudi ogradili ukrasnom ciglom.

Vozikajući se tom šetnicom uz Bosut prošao sam pored zadnjeg dijela hotela Admiral. Kasnije, na kraju ovog putovanja snimio sam hotel s prednje strane, od strane ulice.


Na web stranici samog hotela nalazim da je zgrada hotela sagrađena je još davne 1938.g., te su se sva gradska događanja i okupljanja zbivala baš u njemu.
Raspoloživa dva sata za obilazak grada su mi munjevito prošla. Valjalo mi se polako uputiti ka kolodvoru. Na tom svom putu prošao sam pored gradske vijećnice.

Dakle, opet na vlak i opet isti put, samo u suprotnom smjeru. Rezigniran neočekivanim prekidom putovanja, koje, rekoh nije zapravo ni krenulo tupo sam promatrao neočekivanu gužvu u vlaku.
Dolaskom na kolodvor u Novoj Kapeli moja se životna suputnica, očigledno nakon poduže kontemplacije za koju je imala prilike potrošiti prošle sate, odvažila otići do prometnika te ga stidljivo i ponizno upitala: „Da li su pronađeni nekakvi ključevi?“ Čovjek se bez riječi okrenu, otiđe do svog stola, vrati se s ključevima u ruci i upita: „Jel' ovi?“
Eto, saga s izgubljenim ključevima na kraju dobi sretni epilog. Tihu gorčinu u svojoj duši zbog prekinutog putovanja uspio sam pretvoriti u strpljenje do slijedeće prilike.
Slijedeću priliku sam odmah objeručke prihvatio 2021-ve godine već u lipnju, poučen iskustvom iz prethodne godine.
I tako već u jutro prve subote mjeseca lipnja, zajedno s biciklom, ponovo se nađoh u vlaku na relaciji Nova Kapela – Vinkovci.

Ovaj put je u vagonu bilo mjesta za bicikle na pretek, a i ja sam u međuvremenu postao bogatiji za „pravi“ bicikl, ponajviše zahvaljujući darežljivosti svoga brata.
Rijetko kad vlakom dolazim u Slavonski Brod pa sam uspomenama, kada sam u djetinjstvu to češće radio dao slobodu da se živo rasplamsaju.
Na ulazu u Brodski kolodvor vide se tračnice koje u obliku debele krivine odlaze nekud daleko. No, to je optička varka, jer već na kraju te krivine je željeznički „bik“ iza kojeg više nema tračnica.

(Za neupućene, željezničari „bikom“ nazivaju ovo, snimljen na kolodvoru u Požegi)

Do devedesetih te tračnice su vodile preko mosta na Savi do kolodvora u Bosanskom Brodu kojeg smo zvali stanica. Tim smo tračnicama moja mati i ja, dok sam imao desetak godina, znali „cipelcugom“ do našeg stana u Bosanskom Brodu. Sjećam se da mi je, kao djetetu oduševljenog željeznicom, ta šetnja po pragovima, ili uz tračnice, bila nezaboravna. Toliko nezaboravna da je se sada jasno sjećam, da jasnije ne može biti.
Ulaz na prvi peron sadašnjeg Brodskog kolodvora izgleda ovako…

… a sam taj peron promatran iz vlaka izgleda ovako

Originalne su mi ove prozirne pleksiglas ploče u boji koje daju peronu neki „vrtićki“ dojam razbijajući tako betonsku monotoniju.
Kolodvor u Vrpolju (sada nazvan Strizivojna-Vrpolje) snimio sam radi sjećanja davne 1986-te kada smo prvi put cura i ja biciklima išli na more (još jednom sam se uvjerio da su (ugodne) uspomene te koje nam pozne godine čine smislenijim i podnošljivim).

I konačno (opet) Vinkovci. Prvo pogled iz vlaka pri ulasku na peron…

…zatim nakon silaska s vlaka…

…i na kraju ogromni hol kolodvorske zgrade koji zbog nedostatka ljudi/putnika izgleda nekako zlokobno i hladno.

Kako sam prošle godine dosta detaljno obišao grad, ovaj put sam se odmah dao u potragu za sjevernim izlaskom iz grada.
Nakon Vinkovaca prvo zaustavljanje sam napravio u…

Prema wikipediji Nuštar je najviše stanovnika imao 1991 godine, njih 4080, dok je taj broj 30 godina poslije pao na 3132.
Prvo što mi je privuklo pažnju u mjestu je staro napušteno gazdinstvo. Nekad, kad je, u i na njemu bilo ljudi bilo je raskošno a sada kao napušteno ta (bivša) raskoš daje suprotan dojam. I najveća raskoš izgleda jadno bez ljudi.

U centru Nuštra je pravi veliki i lijepo uređeni park. Ima čak i fontanu.

Nedaleko od fontane bio je štand na kojemu su osmoškolci prodavale neke sitnice, svojim rukama napravljene.

Kupio sam neke sitnice, više radi te vesele djece, a manje zbog potrebe za tim što kupih.
Nakon Nuštra opet beskonačna Slavonska ravnica.

Prije Vukovara prošao sam i …

Nikakav snimak nisam napravio u ovom mjestu, što zbog iščekivanja Vukovara, a što zbog toga što ništa posebno nije privuklo moju pažnju. No, zato dok pišem ove redove statistika ovog mjesta mi je to učinila, no u negativnom kontekstu. Wikipedia veli da je mjesto najviše stanovnika imalo godine1981-ve, njih 2093, dok je taj broj 40 godina poslije, 2021., pao na 931, ili u postotku Bršadin je u tom periodu „izgubio“ više od 55% stanovnika.
Pri dolasku do table na kojoj je pisalo „Vukovar“ stao sam i snimio sam se s njom.

Kad sam već kod statistike broja stanovnika sa iste web stranice saznam da je grad Vukovar godine 1991-ve imao 46735 stanovnika, dok ih je 2021-ve 23175, dakle tek pola.
Standardna priča o depopulaciji Hrvatske, a naročito Slavonije ovdje poprima ekstremne oblike.
Dolaskom na T križanje trebao sam skrenuti desno prema centru grada, no ja sam skrenuo lijevo. Razlog tomu je bio željeznički kolodvor kojeg sam uočio u daljini.

Radilo se o kolodvoru mjesta koje se zvalo Borovo Naselje. Kolodvor je bio pod temeljnom rekonstrukcijom tako da su se mijenjale ne samo tračnice nego i donji postroj ispod njih.

Vratio sam se nazad i nastavio prema Vukovaru širokom i lijepo uređenom biciklističkom stazom.

Kad se gleda plan grada uočava se da su se Borovo Naselje i Vukovar u ustvari spojili u jedan dugački grad uz desnu obalu Dunava. Radi toga sam se dosta dugo vozio ovom pješačkom stazom dok nisam konačno stigao u sam centar.
Međutim, ta vožnja do centra nije bila dosadna, naprotiv.
Prvo sam primijetio lučke dizalice s lijeve strane kao dokaz da se radi o pretovaru tereta između riječnih brodova i kopnenog prometa, bilo željezničkog, bilo cestovnog.

Te lučke dizalice su me podsjetile kada sam, kao mladi inženjer radio na konstrukciji njihovih sklopova (opet te uspomene, ovaj put iz mladosti).
Zgrada željezničkog kolodvora Vukovar, koja samo naslućuje da je nekad bila prava arhitektonska ljepotica da bi sada bila jezivo razrušena, je slijedeće što sam snimio.

Kasnije, kad izađem iz Vukovara i nastavim svoje putovanje, zaključit ću kako je ova kolodvorska zgrada najveća ruševina koju sam vidio u gradu, te kako je grad, što se tiče ratnih razaranja, jako dobro obnovljen. Mišljenja sam da su namjerno ostavili ovu kolodvorsku zgradu ovakvu kakva jest da svojim izgledom stalno podsjeća na surovost i besmislenost rata.
Nedaleko od kolodvorske zgrade „moja“ cesta prelazi prugu.

I ovdje je, kao na kolodvoru u Borovu Naselju, u toku temeljna rekonstrukcija željezničke pruge.
Impresioniran viđenim na raskrižju gdje se desno odlazi prema Oroliku, zastao sam malo duže.
Prvo, tu je bio putokaz sa mnogo, mnogo navedenih destinacija.

No, posebno su me dojmila dva murala.
Prvo bih definirao što je u stvari mural. Prema wikipediji mural (od riječi na španjolskom jeziku mural) je slika urađena na zidu, tavanici ili nekoj drugoj velikoj permanentnoj zidanoj površini. Pojam označava i slikarsku kategoriju koja je postala poznata zahvaljujući pokretu nazvan muralizam.
Zidno slikarstvo može biti realizirano različitim tehnikama poput fresko i seko. U osnovi, obe tehnike koriste pigment otopljen u vodi. Razlika je u nanošenju boje na suhi ili vlažni malter.
Teme često zastupljene na muralima mogu biti različiti alegorijski prikazi inspirirani političkim, religijskim i inim motivima i idealima.
Murale ne treba miješati sa grafitima. Grafiti, kako im samo ime navodi, su znakovi, potpisi, stilizirani, uvećani i razrađeni na različite načine. S druge strane, murali su slike na zidu različitog karaktera i imaju sve odlike jedne kompletne slike.
Dobro, kad smo saznali što znači pojam mural, evo dva primjera za koje se nadam da to jesu.
Prvi je naslikan na stambenoj dvokatnici iza onog stupa s putokazima.


Drugi sam sreo na zgradi odmah uz „moju“ biciklističku stazu. U maniru stripa prikazan je jedan od najljepših trenutaka u životu – strasni poljubac voljene osobe.

A sada slijede arhitektonske ljepotice koje, friško obnovljene i dotjerane sjaje svojim najvećim sjajem.
Prvo zgrada veleučilišta „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru.

Palača Jirkovsky Sofije i Josipa izgrađena je 1874. godine po nacrtu arhitekta Karla Kaellcsenya. Zgrada pripada razdoblju historicizma. Prvobitno je u njoj bila gostionica i svratište „K crnom konju“, a u tom su prostoru održavane i kazališne predstave. Palaču je oko 1890. godine kupio grof Eltz, te je krajem 19. stoljeća s njene desne strane dograđena manja katnica identično oblikovanog pročelja. Kroz povijest u ovoj zgradi bio je i Ured za odmjeravanje pristojbi, Porezno nadzorništvo, a od 1886. godine i sjedište financijskog ravnateljstva, zatim Sreska uprava financijske kontrole, financije, Općinski narodno-oslobodilački odbor, Učiteljsko domaćinska i ekonomska škola. Danas je u zgradi smješteno Veleučilište osnovano 27. svibnja 2005. godine. (izvor: vukovarnadlanu.com)
Najimpresivnije, ponajviše po svojoj veličinu je Palača pravde

Izgrađena je na mjestu nekadašnje Konjaničke vojarne iz 18. st. Jedna od najvećih povijesnih građevina u Vukovaru, izgrađena je 1902. godine. Izvorno je građena za Kraljevski kotarski sud. Danas su u njoj smješteni Županijsku sud, Općinski i Prekršajni sud te Županijsko i Općinsko državno odvjetništvo.(izvor: vukovarnadlanu)
Vozeći nogostupom, ponajviše zbog hladovine, naišao san na svojevrsni "tunel" u obliku bolti.

Prolaskom kroz te bolte tek krajičkom oka sam primijetio neke zastave što me nagnalo da stanem, parkiram bicikl i snimim građevinu sa ceste.

Radilo se o Palači Županije Srijemske. Građena je od 1771. do 1777. godine u stilu klasicizirajućeg kasnog baroka, s otmjenim plastičnim dekoracijama na pročeljima. Usred pravilnog visokog timpanona nalazi se grb Srijemske županje koji je gradu dodijelila carica Marija Terezija 1747. godine. U dvorištu je bila kasnobarokna osuđenička kapelica u kojoj su nekada ispovijedali osuđenike na smrt.(izvor: vukovarnadlanu)
Timpan (od grčke riječi „timpanon“) ili zabatno polje je naziv za trokutnu površinu između vodoravne i dviju kosih greda vijenca grčkog i rimskoga hrama kvadratične osnove. Pojam timpan označava i trokutasto polje zabata koji se nalaze iznad niša, prozora i vrata, kojim završavaju edikule, stele i oltarne pregrade. Timpan ili zabatno polje često je ukrašeno skulpturama ili reljefima, premda može biti i prazno. (izvor: wikipedia)
Jedna od napoznatijih povijesnih građevina u Vukovaru je svakako i dvorac Eltz.

Dvorac Eltz je barokni dvorac smješten na obali Dunava u gradu Vukovaru. Dvorac je jedno od najznačajnijih djela barokno-klasicističke arhitekture kontinentalne Hrvatske. Od 1968. u dvorcu je smješten Gradski muzej Vukovar. Filip Karlo Eltz, pripadnik njemačke plemićke obitelji Eltz čije ime dvorac nosi, je nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik, 1736. godine kupuje ogroman posjed s 35 naseljenih mjesta na kojemu će biti sagrađen dvorac. Gradnju dvorca počeo je 1749. vlasnik vukovarskog feuda grof Anzelmo Kazimir Eltz. U početku je bio sagrađen samo središnji dio, a kasnije je dvorac više puta dograđivan. 1781. izvršeno je prvo veće proširenje dvorca, a konačan izgled dvorac je dobio početkom 20. stoljeća po nacrtima bečkog arhitekta Siedeka. Tijekom agresije srpske i jugoslavenske vojske na Hrvatsku, 25. kolovoza 1991., dvorac Eltz postao je prva građevina u Vukovaru bombardirana iz zraka. Do konca rata dvorac je najvećim dijelom posve razoren, a građevine u sklopu dvorca su srušene do temelja. Vlada Republike Hrvatske i Razvojna banka Vijeća Europe financirali su obnovu dvorca koja je započela 2008. i trajala do listopada 2011.
U nastavku vožnje prema centru grada, u koji nikako doći jer se malo-malo pa zaustavljam, ovaj put sam stao kraj parka s raskošnim cvijećem i zanimljivom skulpturom.
Prvo cvijeće…

…a potom i skulptura


Legenda kaže da je jedan bogati trgovac izgubio svog malog sina pa je zamolio druge ljude da mu pomognu pronaći ga. Potraga je ubrzo urodila plodom, pronašli su ga kako u obližnjem vrtu urinira. U znak zahvalnosti svima koji su mu pomogli pronaći sina trgovac je izgradio fontanu... O prvotnom uređenju navedenog parka svjedoči isječak iz “Vukovarskih novina”, u broju od 19. ožujka 1966. godine, gdje se piše o nabavi skulpture “Dječak” poznatog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića. Novinari toga vremena zapisali su i kako je skulpturu u bronci nabavilo ondašnje Turističko društvo “Vučedol” zajedno s Općinskim sindikalnim vijećem i platilo je “900.000 starih dinara”... “Dječak” je postavljen 1. svibnja 1966. godine. Vukovarski “Manneken Pis”, iliti fontana s likom dječaka koji mokri, iznovice je, praktički istog datuma 2016. godine, vraćen na isto mjesto, u park koji je nakon Domovinskog rata dugo godina stajao zapušten ili tek kao travnjak, a sada mu je vraćen negdašnji izgled i dan novi sjaj. (izvor: glas-slavonije.hr)
I konačno Vukovarski korzo. Široka, lijepo dotjerana ulica koja je izostankom prometa postala šetnjica iliti korzo.

Na gornjem snimku s lijeve strane se vidi komadić plave ostakljene zgrade. U odsjaju tog staklenog plavetnila sam ugledao svoj lik, te ga snimio.

Da bi došao do glavnog gradskog trga još samo trebam preći most preko riječice Vuke, po kojoj je grad i dobio ime.

Na velikom gradskom trgu uočavam isto tako veliku, ostakljenu građevinu u kojoj je smješteno gradsko poglavarstvo, dakle vijećnica.

Ispred vijećnice smjestili su repliku vučedolske golubice, koja se može uočiti dolje lijevo na gornjem snimku.

Vučedolska golubica, ispravnije vučedolska jarebica, najpoznatija je keramička posuda s arheoloških iskopina na Vučedolu. Modelirana u obliku jarebice, postala je jedan od najprepoznatljivih simbola grada Vukovara, u čijoj se blizini nalazi Vučedol. Imala je kultnu namjenu kao kadionica. Iako je prozvana golubica, arheolozi smatraju da se zapravo radi o ptici jarebici. Nastala je između 2800. i 2400. g. pr. Kr., a nađena je 1938. godine. Trenutačno se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Vučedol kraj Vukovara značajno je prapovijesno nalazište (»dunavska Troja«), po kojem je nazvana vučedolska kultura, koja obuhvaća širi kulturni kompleks od Karpata do istočnih Alpa i Dinare. Drži se da je nastala dolaskom indoeuropskih doseljenika oko 3000. pr. Kr. i trajala do približno 2200. pr. Kr. Obilježja su te kulture novi metalurški postupci, iznimno vješti keramičari, a prema nekim istraživačima imali su i kalendar zabilježen na keramičkim posudama. (izvor: wikipedia)
Na drugoj strani trga smješten je hotel Dunav.

Jedini gost mu je propuh, jer je napušten i polupanih je prozora. I tako već 30 godina. Tek povremeno se čuje vijest da će se krenuti s njegovom obnovom, no na kraju (još uvijek) ništa od toga. Šteta, zgrada izgleda impresivna, a nakon obnove sigurno bi izgledala još impresivnija.
Desno od nesretnog hotela Dunav, na gornjoj slici se vidi stari vodotoranj.

Stari vukovarski vodotoranj je armiranobetonski vodotoranj visok 19 m izgrađen 1913. u Vukovaru nedaleko od ušća Vuke u Dunav. Građevinske radove izvela je tvrtka Banheyer i sin prema projektu vukovarskog inženjera Frana Funtaka. Izrađen u kasno secesijskom stilu, vodotoranj ima kapacitet od 50 000 litara vode. Nakon oštećenja tokom rata u Hrvatskoj (1991–95) obnovljen je u gotovo izvornom obliku. (izvor: wikipedia)
Želudac me je već neko vrijeme podsjećao da je vrijeme ručku. Međutim koliko god se trudio ništa nisam pronalazio što bi moglo biti kao mjesto za ručak. Stoga sam uljudno upitao lokalnu prolaznicu gdje se tu dobro jede. Prvo je duboko udahnula, zamislila se, raširila oči, te umjesto odgovora mahnula mi rukom u silu: „'Ajte za mnom!“
I dovela me je do restorana „Stari toranj“.

Imao je sve što mi je trebalo, terasu, hladovinu, dobro klopu. Idealno!


Jasno, ostao sam dugo, puno duže od očekivanog nakon jela uživajući u čarlijanju povjetarca i glasovima prolaznika. Pravo guštanje!
Kad sam se konačno prisilio na pokret, polako sam propješačio do obližnje obale Dunava.


Slijedeće što sam obišao bila je stara barokna jezgra gada.




Ovako obnovljeno i dotjerano izgledalo mi je stvarno impresivno. Impresiju je, samo malčice kvario neki čudan, zbunjujući osjećaj, no to je bilo zbog nedostatka ljudi, što sam pripisao vrućem subotnjem popodnevu.
Pri odlaska iz ovog grada koje me je stvarno iznenadio svojim bogatstvom za pokazati, ostale su još tri stvari.
Prva je franjevačka crkva sa samostanom smještena na istočnom dijelu grada. Crkva je posvećena sv. Filipu i Jakovu


Ima povijesnih naznaka da su franjevci bili djelatno prisutni u Vukovaru kako prije dolaska Turaka, tako i za turske vladavine (1526.-1687.). No, svoje stabilno uporište u Vukovaru franjevci grade tek nakon povlačenja Turaka. Tada je napušteni Vukovar ostao s 106 stanovnika u 44 kuće. Za vjerske usluge tamošnjih vjernika franjevci 1707. godine podižu drvenu crkvu, a 1732. godine grade crkvu iz čvrstog materijala. No, kako je broj vjernika do 1890. godine porastao na sedam tisuća, ova crkva je postala premalena pa se 1896. godine pristupilo njenom proširenju. Tim proširenjem i dogradnjom crkva je trostruko uvećana, onako kako danas izgleda. Crkva s 58 metara dužine broji se među najduže u Hrvatskoj. Crkva je bogato oslikana 1911. godine, a snabdjevena je novim orguljama od 33 registra, koje je izradio Franc Jenko 1939. godine. Samostan je dovršen 1736. godine. Samostan i crkva tipični su primjeri „marijaterezijanskog baroka“ koji je u kontinentalnoj Hrvatskoj utisnuo osebujan biljeg i naseljima i krajoliku. (izvor: http://filipjakov-vu.com)
Na visoravni gdje su smješteni crkva i samostan nalazi se zgrada gimnazije.

Inicijativa za osnivanjem gimnazije pokrenuta je 1871. godine. Hrvatski je sabor davne 1891. godine izdao dozvolu za osnivanje male četverorazredne realke u Vukovaru nakon što se građanstvo dvadeset godina trudilo u teškim uvjetima mađarizacije pokrenuti akcije za osnivanjem gimnazije o općinskom trošku. Trebalo je ispraviti nepravdu sadržanu u činjenici da Vukovar kao ugledno trgovište i sjedište Srijemske županije nije imalo realnu gimnaziju. Godine 1894. izgrađena je velika, reprezentativna, školska jednokatnica iza katoličke (franjevačke) crkve, na malo povišenom položaju odakle se pružao prekrasan pogled na Dunav i grad.(izvor: wikipedia)
I zadnje što ću spomenuti prije nego što napustim ovaj grad, zanimljiv iznad svih mojih očekivanja je njegov na neki način zaštitni znak – vodotoranj.

Vukovarski vodotoranj je građevina u Vukovaru, simbol stradanja i otpora grada tijekom Domovinskog rata. Vukovarski vodotoranj počeo se graditi 1962. godine, a proradio je kao vodospremnik početkom 1968. godine. Građen je kao zamjena za dotadašnji vodotoranj u središtu grada (pokraj Hotela Dunav, na današnjem Trgu Republike Hrvatske), koji nije bio dovoljnog kapaciteta za sve veće potrebe grada koji se širio. Visok je 50 metara, imao je na vrhu spremnik za vodu kapaciteta 2200 kubnih metara. Do vodotornja stiže pročišćena dunavska voda iz uređaja za pročišćavanje u Borovu naselju. Visokotlačne crpke tjeraju vodu četiri kilometra 300 litara u sekundi. Godine 1991. vodotoranj su, tijekom bitke za Vukovar, teško oštetile srpske snage. Bio je primio oko 640 neprijateljskih projektila i postao je simbol stradanja i otpora grada. Obnovljeni vodotoranj svečano je otvoren 30. listopada 2020. godine, a dan kasnije za javnost. Vukovarskim vodotornjem upravlja istoimena gradska tvrtka. Objekt Vodotornja sadrži memorijalne stube, memorijalnu sobu i vidikovac te se u njemu u istome trenutku može nalaziti najviše 70 osoba. (izvor: wikipedia)
Dakle, očigledno da vodotoranj više s vodom nema nikakve veze, nego ima s turizmom. Uz pomoć zoom objektiva privukao sam si radoznalce koji su s vrha promatrali grad i okolicu. Priznajem da sam ih sa zavišću promatrao u želji da sam na njihovom mjestu. Mora da je vidik na okolicu s tornja fantastičan. No, nije mi se ostavljalo bicikl samog. Da sam s nekim u društvu na ovom putovanju…


Promatrajući ove rane na tornju priznajem da mi je izgledao jadno i tužno, a opet nekako prkosno i ponosno jer je uspio stoički izdržati sve te rane.
Toliko o Vukovaru ovaj put. Tek sad kad se osvrnem na ovo napisano i slikama prikazano vidim koliko me je ovaj grad dojmio.
Nakon napuštanja i posljednjih kuća, cesta je išla pored obrađenih njiva i vinograda.


Obzirom da je bio početak lipnja crvenilo makova se može često vidjeti na okolišu.

Prvo naselje nakon Vukovara na ovom mom putu ka Iloku je

Prema wikipediji naselje Sotin (njem. Sotinig) najviše stanovnika imalo je 1931. godine, njih 1527. Taj se broj nije puno smanjio 1991. godine jer je tada mjesto imalo 1324 stanovnika, da bi 2021. godine taj broj spao na tek njih 597.
U mjestu sam napravio kraću pauzu pod rascvjetalom lipom promatrajući preko puta stariju, lijepo uređenu građevinu. Nisam uspio doznati o čemu se radi.



Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv