Pero i njegov bicikl

petak, 24.02.2023.

Ilok - Drugi dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Slijedilo je par kilometara vožnje predjelom bez kuća.

U mjesto Opatovac ušao sam nakon kreće nizbrdice.

Prošao sam pored crkve koja vapi za obnovom…

…te uzbrdicom napustio mjesto.

Nakon table…

…opet je slijedila nizbrdica, ovdje malu duža nego ona u Sotinu.



Na izlazu iz Mohova ponovo uzbrdica i u nastavku opet vjetrometina.

Vozeći krajnje dosadnom i monotonom cestom koja je prikazana na gornjem snimku, pustio sam "mozak na pašu" ne bi li u svom imaginarnom mentalnom sklopu našao štogod zanimljivo. Ne znam koliko je dugo trajala ta potraga niti se sjećam kakve je rezultate dala, jer se iznenada pojavio putokaz za nekakav vidikovac koji me je trenutno i temeljito vratio u realnost. Biće da je moja podsvijest prihvatila bilo kakav, mada i neprovjereni i nepoznati ali ipak realni poticaj, znak bilo što, jer i takvo je bolje od one jalove imaginarnosti.
Skrenuo sam, dakle s glavne ceste te polako i oprezno vozio "cestom" po kojoj, čini mi se odavno nije niko prošao.

U prvi tren krajnje loše stanje ceste prema tom vidikovcu me zbunilo svojim potpunim neskladom. Kao, putokaz upućuje putnike-namjernike da nešto zanimljivo vide i dožive, a kad oni skrenu na cestu, ona izgleda kao neki lokalni sokak za traktore koji su tu radi "agrotehničkih mjera".
No nakon stotinjak metara "cesta" je postala u pravoj mjeri traktorski sokak tako da sam jedva održavao ravnotežu na biciklu vozeći po gudurama i udubljenjima.

Ona zbunjenost u meni sad se definitivno preobrazila u zlokobnu zabrinutost tipa "Pa kuda ja ovo idem!? Samo me neka zadrta radoznalost držala da po ovim gudurama dođem do tog "vidikovca", te da vidim kako to izgleda, mada ni sam nemam nikakvu predodžbu što ja to očekujem.
I na kraju - ništa!

Dakle, ništa, ali baš ništa. Samo veliko, gusto, neprohodno zelenilo do obale Dunava, a i preko njega mi se čini ista situacija. Koliko god u tom gustišu tražio klupe, stolove, bilo što kao znak da ljudi navrate ili su bili navraćali na ovo mjesto, nisam našao. Samo obilje zelene boje.
Razočaran , do ogorčenosti uz samoprijekor što se na svašta dam nagovoriti, pa makar to bilo od strane jednog putokaza vratio sam se onim gudurama i uspio stići do asfalta bez pada ('ajd',barem to).
I tako vrtim pedale onom cestom ravnoj kao strijela, još uvijek si prebacujem skretanje u nigdje, pokušavam dokučiti u zabačene kutke svoje podsvijesti što mi je bilo na pameti prije vražjeg putokaza, no ne ide. I dok se tako naprežem redajući pitanja samome sebi se "Jel' bilo ovo!? Jel' bilo ono?!", odjednom ispred sebe primijetim tablu na kojoj piše

"Ha!", uzviknuh skoro naglas, potpuno iznenađen i zatečen. Eto, dovoljna je i potraga po bespućima svoje podsvijesti da se izgubi pojam o (sporoj) prolaznosti vremena, i da se, na opće oduševljenje brzo dođe do odredišta. Ovo "brzo" barem što se subjektivnog dojma tiče.
Od ovih mjesta poredanih uz Dunav od Vukovara do Iloka Šarengrad je dva puta naj.
Prvo naj je po najdužoj nizbrdici prije, pa tako i najdužoj uzbrdici nakon mjesta, a drugo naj je po veličini mjesta.
Barem sam imao takav dojam kad sam se spustio u mjesto. Pa sad, možda je najveće mjesto što se broja kuća tiče, no, na žalost to ne važi što se tiče broja žitelja u njemu. Wikipedija me uvjerava da je Šarengrad najviše imao stanovnika godine 1951, njih 1622, da bi taj broj 2021. godine spao na tek 362. Prvi mi je dojam: Jezivo!
No, vratimo se mi u doba mog bicikliranja u ovom mjestu.
Izostao je, barem na ulazu onaj zemljani klanac, karakterističan za prethodna mjesta. Umjesto njega, na početku poduže nizbrdice našao sam se na svojevrsnom vidikovcu s kojeg sam imao mjesto kao na dlanu.


Sad ću dvije posjete ovom mjestu stopiti u jednu priču, jer se sutradan vraćam ovuda pri povratku u Vinkovce.
Obzirom da mi je bila iza leđa, tek sam sutradan pri povratku vidio Šarengradsku tvrđavu, koja je na neki način jezgro oko koje je nastalo mjesto. Evo dakle, snimka „centra“ Šarengrada gledanog u smjeru Vukovara

Zumirajući gornji snimak približio sam si utvrdu

Utvrdu je izgradio ban Ivan Morović u 15. stoljeću. Utvrda je nepravilnoga tlocrta, s velikom i pravilnom kvadratičnom branič-kulom dimenzija 10 m x 10 m, baš kako je bilo uobičajeno u vrijeme gotike. To je oblik iz vremena kad još nije bilo razvijeno opsadno topništvo i nije prilagođen uporabi vatrenog oružja. Ostaci žbuke i veliki stilski prozori (kakvih nema ni u jednoj okolnoj utvrdi) svjedoče da to nije bila samo vojnička utvrda, nego i mjesto za stanovanje. To potvrđuje i podatak da je 1405. godine ban Morović zatražio od pape Inocenta VII. dopuštenje da na svom posjedu Voćinu izgradi franjevački samostan, što je i dopušteno, pa su se u njega uselili franjevci provincije Bosne Srebrene. Uz utvrdu i samostan ubrzo se razvilo i naselje koje se prvi put spominje već 1481. god.
(Izvor: sites.google.com/site/vodicmjestimaistocnehrvatske/sarengrad)
Spomenuti franjevački samostan s crkvom postoji i danas i izgleda ovako


Crkva sv. Petra i Pavla s nekadašnjim franjevačkim samostanom jedan je od najstarijih, najslojevitijih i najvećih sakralnih kompleksa srednjovjekovnog Srijema. Nalazi se na povišenom položaju, istočno od potoka Dobra voda u Šarengradu. Pouzdani su podaci o gradnji crkve i samostana u 15. stoljeću, kad su dvojica papa Inocent VII. (1405.) i Grgur XII. (1411.) mačvanskom banu i vlasniku Athye (srednjovjekovni Šarengrad) Ivanu Moroviću dopustili gradnju. Nedugo potom je 1420. godine papa Martin V. dao franjevcima opservantima Bosanske vikarije da se nastane u samostanu Sv. Duha. Nakon izumiranja roda Morovića 1476. godine, Šarengrad je dospio u posjed velikaške obitelji Gereb. Od 1526. do 1688. godine bio je pod osmanlijskom vlašću. Tad je crkva pretvorena u džamiju, a samostan zapaljen. Knez Livio Odescalchi, koji je nakon protjerivanja Osmanlija dobio u posjed Ilok i Srijem, dopustio je 1697. godine dolazak franjevaca iz Tuzle. Samostan i crkva barokizirani su tijekom obnove od 1743. do 1757. godine. Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda samostan je 1986. predala karmelićankama, a od 2002. do 2018. godine njime se koristila zajednica Cenacolo.
(izvor: www.hrz.hr/index.php/aktualno/novosti-i-obavijesti/3932-sarengrad-franjevacki-samostan-i-crkva-sv-petra-i-pavla)
Pored katoličke, u samom centru Šarengrada nalazi se i pravoslavna crkva, vidljiva i na ranijem snimku utvrde. Evo još jedanput i tog snimka.


Prema bib.irb.hr crkva je sagrađena između 1791. i 1800. prema projektu nepoznatog Maurermeistera kao jednobrodna jednotoranjska građevina.
Ali to nije sve što se Šarengrada tiče! Ma kakvi!
Na moje veliko iznenađenje, i to ugodno, u Šarengradu sam našao i svratište za bicikliste

Bio je to Bike & Bed smještaj sa čak 4 zvjezdice. Barem je tako pisalo na pločicama na ulazu. Ostale informacije nisam saznao jer nisam nikoga vidio, a nije mi se dalo jer mi je pažnju privuklo nešto drugo. Bio je to uski, ali ipak asfaltirani sokak koji je vodio do nedaleke zidane obale Dunava.

Sa modrim odsjajem neba na mirnoj površini Dunav me je neodoljivo podsjećao na more u vrijeme bonace. Jedino mi je falio miris soli.
Podalje od obale, na sigurnoj udaljenosti dvije plovke, da li patke ili ronci, uživale su u poslijepodnevnom suncu.

Na žalost moj zoom objektiv na kameri je bio preslab da mi ih približi na prepoznatljivu udaljenost. OK, priznajem, upitna je svrha stavljanja ovog gornjeg snimka, jer su te “plovke“ tako sitne da mogu biti što god mašta zaželi. A opet, meni su bile tako simpatične dok su svojim glavama zaranjale u vodu, pa ne mogu odoljeti i moram staviti i taj snimak u ovaj putopis. I eto, stavio sam.
Na kraju ovog podužeg opisa Šarengrada još jedan prikaz opće situacije mjesta na glavnoj cesti u smjeru Iloka.

Ako je bila poduža nizbrdica pri ulazu u mjesto, logično da će i cesta na izlazu biti isto takva.
Uzbrdica je krenula s mjestom s desne strane, pa mi je bilo zanimljivo promatrati ga sa sve veće i veće visine. Cesta je bila dotjerana s novim asfaltom kao dokazom nedavne rekonstrukcije. A da je rekonstrukcija stvarno bila pokazivala je i velika tabla uz cestu.

Ako ga na ulazu u mjesto nije bilo, ipak se našao na izlazu – zemljani klanac.

Dojmio me ovaj Šarengrad. Ne mogu objasniti baš najbolje, no izgledao mi je kao mjesto toplo, tiho, diskretno, a opet mjesto s dušom. Skoro da mi se javilo zrnce samoprijekora što nisam još malo (barem malo) duže ostao u mjestu. Pokušavao sam se opravdati neizvjesnošću koliko još do Iloka, do pronalaska smještaja, a i konačno i nekakve večere u nekom restoranu u Iloku (valjda takvo što postoji u njemu).
Dok sam tako pretakao u sebi iznenada pred sobom vidjeh obavijest da ulazim u – Ilok.

U stvari bio sam pred raskrižjem, što se gledajući gornji snimak može uočiti. Ravno idem u centar, a desno na zaobilaznicu mjesta. Naravno, produžio sam ravno.
Tek je 5 poslije podne, imam još vremena pa prije pronalaženja svog domaćina kod kojeg ću prenoćiti imam vremena za obilazak mjesta, a ako ostane, i za izletište Principovo.
Prvo Ilok.
Prema wikipediji Ilok je najviše stanovnika imao 1971. godine, njih 10 449, dok je 2011. godine taj broj bio 6767, da bi 2021. godine Ilok imao tek 5045 stanovnika.
Prvo sam snimio suncem okupanu građevinu o kojoj nisam uspio ništa doznati, pa eto ostade mi nepoznata ljepotica.

U slijedećoj, nedavno obnovljenoj zgradi smjestili su se, koliko me sjećanje služi porezna uprava i Zavod za zapošljavanje.

Vjerojatno najljepša zgrada u Iloku je vijećnica.

Vjerojatno velim, jer zbog vrlo guste krošnje koju prave dvije ogromne lipe ta ljepota se slabo vidi, tek nešto malo više nazire.
Glavna znamenitost Iloka nije u samom mjestu, već sjeverno od njega, na samome kraju mjesta. Radi se o Iločkoj utvrdi.
Iločka utvrda je obrambena struktura iz 15. stoljeća oko starog dijela grada Iloka u Hrvatskoj. Sagrađena je za zlatnog doba grada Iloka.
Vlasnik grada u vrijeme gradnje bio je njegov najpoznatiji vlasnik Nikola Iločki (1410. – 1477.), moćni hrvatsko-ugarski velikaš i pretendent na kraljevsku krunu, ban Hrvatske, Slavonije i Mačve, vojvoda od Transilvanije te kralj Bosne. Zidine su očuvane i danas. Tvrđava je masivna, visoka i duga.
U Iloku je tad bila i Nikolina kovnica novca. Razlog ovako opsežne, razvijene i raskošne izgradnje je što je Nikola Iločki nosio kraljevske naslove, pa je Ilok građen kao glavni grad kraljevine. Zbog toga se iločku utvrdu ne smije smatrati tek kao naselje ili burg, nego kao utvrđeno kraljevsko sjedište s palačom, dvorskom kapelom, župnom crkvom, franjevačkim samostanom, starim burgom, gospodarskim i sličnim objektima. Izvan utvrde je bilo naselje vrste civitas, iako odvojeno bilo je utvrđeno. (izvor: wikipedia)


U sredini gornjeg snimka, onaj istureni dio utvrde je Kurija Brnjaković.
Nalazi se u jezgri grada Iloka. Građena je krajem 17. stoljeća i početkom 18. stoljeća. Dao ju je izgraditi barun Brnjaković (izvor wikipedia)
Uz zidine, okrenut prema Dunavu smješten je dvorac Odelscalci.


Dvorac Odescalchi središnje je zdanje srednjevjekovne jezgre Iloka, u njemu je smješten Muzej grada Iloka dok se ispod zgrade nalaze poznati stari iločki podrumi
Dvorac Odescalchi impresivna je građevina nastala na osnovama dvora kralja Nikole Iločkog iz 15 stoljeća. Naime, kao naknadu za pomoć u oslobađanju Iloka od Turaka car Leopold darovao je srednjovjekovni Nikolin dvor s cjelokupnim iločkim vlastelinstvom, koje je tada zauzimalo veći dio Srijema, papi Inocentu XI Odescalchi, odnosno njegovoj kneževskoj obitelji.
Papini nećaci, aristokrati iz Italije, nadograđuju dvorac i stilski ga mijenjaju u više navrata, a u konačnici u barokno-klasicističkom stilu. Ispod dvorca uređuju, za to doba izuzetno moderne, vinske podrume te daju snažan zamah vinogradarstvu i vinarstvu.
Nakon 1945. godine Odescalchi napuštaju svoje iločko vlastelinstvo, a njihovi potomci su i danas dio talijanskog plemstva i žive u blizini Rima.
Dvorac i cjelokupna srednjovjekovna jezgra Iloka dio su projekta Ministarstva kulture RH „Obnova, istraživanje i restauracije lokaliteta na potezu Vukovar – Vučedol – Ilok“.
(izvor: turizamilok.hr)
Na kraju spominjem franjevački samostan i crkvu koji su, na neki način integralni dio Iločke utvrde.

Da, da, u pravu ste, ovaj ste snimak već ranije vidjeli. No, ponovo ga prikazujem da vam skrenem pažnju na njegov desni dio gdje se vide samostan i crkva iza njega.
Crkva, gledajući izbliza zgleda ovako.

Na moju žalost upravo je bila ceremonija vjenčanja u njoj, tako da bi bilo krajnje neprilično da ja, ovakav znojav i prašnjav sad zalazim među top ušminkane. Stoga, ovaj put izostaje snimak interijera crkve.

Franjevci su u Iloku sigurno od 1343. godine. Godine 1349. vojvoda Ugrin gradi u gotičkom stilu današnju crkvu koja je bila posvećena Majci Božjoj na nebo uzetoj. Vjerojatno je tada izgrađeno i zapadno krilo samostana. Nikola Iločki 1454. obnavlja crkvu i samostan dogradivši na sjevernoj strani kapelu (danas kapela BDM). Poslije smrti sv. Ivana Kapistrana, crkva postaje pretijesna pa je Nikola Iločki 1468. produžuje prema istoku te dobiva današnju dužinu. Toranj je bio na pročelju crkve.
Franjevci i narod bježe pred Turcima u šumu Pakledin. Turci su od franjevačke crkve načinili štalu, a druge su crkve zapustili. Tada se zameo i svaki trag tijelu sv. Ivana Kapistrana. I u ta teška vremena franjevci djeluju u ovim krajevima te su mnogi završili i mučeničkom smrću. Nakon oslobođenja od Turaka franjevci se vraćaju iz Olova (Bosna) u Ilok.
Na kapitulu provincije 1700. odlučeno je da zaštitnik crkve bude sv. Ivan Kapistran.
Godine 1706. o. Grgur Gabrić (1707.) popravlja crkvu i gradi toranj, koji je bio na južnoj strani. Daljnju obnovu crkve i samostana nastavlja Iločanin o.Petar Pastirović (1738.). Tada je nadograđeno sjeverno i istočno krilo samostana. Kuga koja je zavladala 1738. godine usmrtila je 286 stanovnika i 17 redovnika, a sljedeće je godine potres oštetio crkvu i toranj. Crkva je opet obnovljena 1761., a od 1801. do 1806. gradi se novi toranj, treći po redu, iza apside, tako da se iz donjega grada može vidjeti na sat. Prijašnji je toranj srušen jer je bio jako trošan. (izvor: ofm.hr)
Kad okrenem leđa crkvi snimljenoj na gornjem snimku puca mi pogled na istok gdje vidim istočni dio mjesta, i malo Dunava na horizontu…

…i na sjeveroistok gdje se u zelenilu nazire cestovni most preko Dunava koji vodi do Bačke Palanke.

Vremena imam još na pretek, pa sam se vratio na zaobilaznicu i otišao na drugi kraj mjesta, te skrenuo desno prema jugu. Cesta vodi prema Šidu i nedugo nakon raskrižja kreće uzbrdicom. Umoran već od puta, sišao sam s bicikla i krenuo pješice. Na jednom od kratkih predaha okrenuo sam se i snimio cestu kojom sam došao.

Nije mi bila namjera posjetiti taj Šid, već nešto puno bliže – Ladanjsko imanje Principovac.
Evo ga, snimljen od prilike na istom mjestu odakle sam snimio gornji snimak.

Kad sam došao do njega opet sam ga snimio. Prvo njegovu južnu stranu, prema Šidu, a potom njegovu sjevernu stranu, prema Iloku.


Dvorac Principovac izgrađen je još 1864. nedaleko od Iloka, na brežuljku s kojeg se pruža jedinstven pogled na Ilok, Srijem i Bačku. Bila je to ljetna rezidencija talijanske kneževske obitelji Odescalchi, koja je ondje boravila u vrijeme lova i berbe grožđa te uživala u vrhunskoj graševini i tramincu.(izvor: hr.gaultmillau.com)
Što se tog pogleda na Ilok i okolicu tiče, stvarno je fantastičan.




Tu je bila i lijepo uređena fontana oko koje su se igrala djeca dok su im roditelji i staratelji uživali na terasi restorana.

Prvobitno pri dolasku do ovog mjesta i ja sam mislio popiti jedno pivo na toj terasi. No došavši do nje, onako znojav i prašnjav, nekako mi nije izgledalo prilično da se pridružim lijepo odjevenoj i dotjeranoj klijenteli na spomenutoj terasi. Zbog toga sam više s olakšanjem nego s razočarenjem primio spoznaju da na terasi nema mjesta za posjetitelje, pa
bili oni ušminkani, dotjerani i namirisani, ili ne.
Bilo bi to dosta za ovaj neočekivano zanimljiv dan, rekoh sebi i odlučih krenuti u potragu za mjestom prenoćišta.
Nadaleko od Principovca bila je „sala za svatove“.


Bila je dotjerana kako nečemu za ovu namjenu i priliči, sa ušminkanim stolovima na ulazu, dakle pripravna za svatove koji samo što nisu došli.
Možda se radi o onima koje sam sreo kod crkve.
Prolazeći pored nje, i dalje sam imao osjećaj da ja ovakav znojav i prašnjav, ne pripadam tom svijetu. Tu dvojbu o mojoj krizi identiteta zasjenila je jedna čisto praktična, da ne velim prirodoslovna enigma. Gledajući ogromne staklene površine upitah se kolika je temperatura unutra i da li imaju dovoljno jak klima uređaj za anuliranje efekta staklenika prisutnog na ovaj sunčani i topli dan.
Pronašao sam svog domaćina i nakon mog smještaja otišli smo zajedno na večeru u restoran „Iločki podrumi“.

Gornji snimak sam snimio ranije, neposredno poslije ulaza u Ilok. Sada je već bila noć.
Dojmili su me ti „Iločki podrumi“. Staze po kojima smo hodali bile su popločane crvenom opekom. Unutar zidina je bilo masa malih terasa smještenih u hladovini stoljetnih stabala, tako da se više dobio dojam o puno malih restorana, nego da se radi o jednom velikom. Bilo je ugodno sjediti u hladovini i opušteno ćaskati, pogotovo nakon ovakvog dana. Ta ugoda je, valjda razlog što se nisam sjetio da bi ju trebao kojim snimkom ovjekovječiti. Ovako snimio samo svoju večeru – lagana piletina na žaru s prilogom.

Priču o prvom danu ovog putovanja završavam priloženim dokazom o prijeđenim kilometrima. Nije ih mnogo, ali su bili kvalitetni, jako, jako kvalitetni.


Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Čim sam pogledao u nebo sa dozom zabrinutosti sam pretpostavio da će ovo biti krajnje neizvjestan dan. Razlog tomu su bili oblaci koji su, onako tamni i tmurni izgledali zlokobno.
Kuća u kojoj sam noćio je na samoj periferiji mjesta, tek par stotina metara udaljena od obilaznice. Na toj obilaznici bio je i poduži vijadukt koji sam snimio.

Za razliku od jučer kada sam do mjesta noćenja došao obilaznicom jutros sam odlučio proći kroz mjesto prije odlaska iz njega.

Ako ne teže, to prolaženje je bilo kompliciranije nego zaobilaznicom, je je mjesto smješteno na manje-više grbavom terenu. Dakle, stalno neke kratke uzbrdice i nizbrdice. Iako je tu bilo skretanja lijevo-desno glavni orijentir mi je bila franjevačka crkva, tako da sam se uspješno probijao tim zavojima, raskrižjima, uzbrdicama i nizbrdicama.

Taman kad sam stigao u nešto što bih trebalo biti centar mjesta, počelo je padati. Uspio sam se skloniti pod nadstrešnicu zgrade pošte ostavši suh.

Padalo je negdje između "normalne" kiše i pljuska, dakle u svakom slučaju onako kada je pametnije (valjda?) malo sačekati nego po kiši voziti. Onaj komentar u prošloj rečenici svojim je sarkazmom bio u pravu - ipak se kiša razvukla. Kako vrijeme najsporije prolazi kad se čeka, zabavio sam se doručkom. Izvadio sam svoje zalihe, raširio trpezu i polako grickao zalogaje hipnotički promatrajući udaranje kišnih kapi o tlo.
Ipak je stalo nekako baš kad sam završio s doručkom. Nakon pogleda na zapadni dio neba razvedrio sam se ugledavši komadić vedrine. To je sve (za sad) što se kiše tiče, pa je vrijeme da se krene.
Kako sam već napomenuo, neko vrijeme ću se vraćati istim puten kao i jučer pri dolasku u Ilok, dakle preko Šarengrada i Mohova do Opatovca. U Opatovcu napuštam cestu za Vukovar te skretanjem u lijevo preko Lovasa dolazim do Tovarnika. Od Tovarnika kroz masu sela u konačnici dolazim do Vinkovaca gdje vlakom produžim do Nove Kapela i autom, zajedno s svojom životnom suputnicom do Požege.
Eto tako bi trebalo biti, ništa komplicirano. No, da li je tako i bilo slijedi opisano u nastavku.
Odmah nakon skretanja, još uvijek u Opatovcu, cesta je krenula s uzbrdicom, mada su kuće bile s obje strane.

Nakon uzbrdice, čija strmima nije bila velika tako da sam laganini vozio, našao sam se na ravnici i cesti koja negdje daleko, daleko vodi do nekih kuća koje se vide na horizontu.

To nešto "negdje daleko, daleko", kad sam mu se približio bio je

Inače, općina Lovas je najistočnija općina iz Udruge općina u Republici Hrvatskoj. Naselja u sastavu općine su: Lovas i Opatovac. Općina je smještena na obroncima Fruške gore. Samo naselje Lovas najviše stanovnika je imalo 1953. godine, njih da bi 2121. godine taj broj spao na 980. Područje općine Lovas naseljeno je još u prapovijesti. Prvi službeno prepoznati arheološki lokalitet u Lovasu je Kalvarija, koja se nalazi na zapadnoj granici sela. Pozicija lokaliteta zabilježena je još 1895. na temelju slučajnih nalaza poslanih Arheološkom muzeju u Zagrebu. (izvor: wikipedia)
Iznenadila me je, i to ugodno, veličina i uređenost zgrade osnovne škole. Ni neka mjesta koja sebe gradom nazivaju nemaju zgradu osnovne škole ovakve veličine.

Priznajem, da razlog ove kratke pauze nije bila samo škola. Vozeći bicikl ušao sam, ili bolje reći uletio u oku nevidljiv, no nosu i te kako uočljiv miris - lipe.

Za razliku od one u Sotinu koju sam jučer snimio, ova kao da je bila u vrhuncu cvatnje. Svaki cvijet kao da se upravo otvorio i predao okolini obilje mirisa. Udisao sam taj miris punim plućima. Neko vrijeme sam zatvorio oči da mi do svijesti ništa drugo ne dolazi osim mirisa, Ni o čemu drugom nisam razmišljao, samo sam mu se sav prepustio. Po tko zna koji put zaključujem da je najbolje doba godine doba kada lipe cvatu.
Biće da me dojam tog mirisa držao i kada sam nastavio vožnju, jer sam se iznenadio ugledavši tablu ispred sebe na kojoj je pisalo

Na raskrižju sam se opskrbio tekućinom (znate već kojom) na kiosku, opravdano pretpostavljajući da do Vinkovaca neću imati više prilike za to, što zbog činjenice da prolazim selima, a što zbog toga jer je nedjelja.
Moj je fotoaparat zabilježio dvije građevine u Tovarniku. Jedna je stara, no dotjerana i uređena, čak su solarni panoi na njenom krovu. Sve to daje dojam da u njoj ima života.

Druga je stara, oronula i napuštena.

Izreka veli da je kuća samo građevina, a dom čine ljudi koji žive u njoj. Dakle, ova kuća na gornjem snimku odavno nije ničiji dom, i kao takva izgleda, jadno oronulo i u konačnici zdanje koje lagano umire.
Nakon odmora, napustio sam Tovarnik i krenuo prema zapadu širokom, dotjeranom cestom, ravnom kao strijela, i kao takva krajnje dosadnom za vožnju biciklom.

Dobro, ako je tako ravna izvan naselja, pa valjda će se pojaviti kakva krivina, krivinica tek, da malo tu dosadu i monotoniju razbije.
E neće! I kroz naselja će nastaviti ravno.


Kako naći temu za razmišljanje, čime preokupirati misli da mi ovu dosadu od monotonije razbije, ublaži barem. Do Vinkovaca ima još dosta, trebat će mi isto toliko mentalne energije da taj put odvozim na način da mi on ostane ipak u kakvoj-takvoj ugodnoj uspomeni.
U dokolici i razmaženosti laganom vožnjom tažio sam vraga i dobio sam ga!
Već na gornjem snimku se vidi da je nebo ispred mene mutno. Dolaskom u Banovce postalo je sve mutnije i tamnije da bi se u konačnosti zacrnilo. Počeo je puhati prohladni, zlosutni vjetar najavljujući oluju. Lagano sam vozio kroz mjesto skenirajući lijevo i desno moguće zaklone od kiše koja prijeti krenuti svakog časa. Gajio sam neku jadnu, malu nadu da ipak neće padati, nadu za kojom sam se hvatao kao očajnik za slamku znajući i sam da je to slabo realno. Tu malu nadu očajnika definitivno su pokopali prve, krupne kapi kiše.
Sad je trebalo manje razmišljati, a brže djelovati.
Ugledao sam autobusnu stanicu od pleksiglasa i brzo se sakrio pod nju. Imala je čak i klupu, a na suhom je bio i bicikl, tako da sam bio zadovoljan „razvojem situacije“.

Nakon kratkotrajnog pljuska prešlo je u kišu, no dosta jaku, pa sam čak malčice i prilegao na klupi uživajući u mirisu ozona i monotonom zvuku udaranja kapljica po asfaltu. Na neki način sam bio čak i zadovoljan ovom kišom jer mi je prekinula onu monotoniju nastalu kod mene zbog ravne, dosadne ceste. Kiša će se ispadati, pa će stati, ja ću, vedar i zadovoljan nastaviti vožnju i sve pet!
U takvom vedrom raspoloženju snimio sam oronulu i napuštenu kuću preko puta koja odavno više nije ničiji dom.

Kiša stade!
Gledam u nebo ispred mene, prema zapadu, ne izgleda mi baš da se namjerava razvedriti, naprotiv, još uvijek je nekako sivo i mutno. No, zato se počelo razvedravati južno, negdje valjda oko Save, mada od tog razvedravanja nemam nikakve koristi. Ipak krenuh voziti s opreznom nadom da će se ono razvedravanje proširiti prema zapadu.
Nakon par stotina metara vožnje, još uvijek u mjestu, umjesto željenog razvedravanja – počelo je opet padati. Ovaj put nisam imao „pri ruci“ tako dobro sklonište kao ono iza mene, pa sam se skrio ispod neke guste krošnje na pješačkoj stazi.

Minut-dva je padalo, pa je stalo.
Što sad!?
Krenuti ili ne!?
Nebo i dalje mutno i sivo!
Ipak krenuh, tko ne riskira ne profitira!
Izašao sam iz sela i našao se na vjetrometini. Daleko, daleko naprijed nazirao se crkveni toranj slijedećeg mjesta (Orolik), no do njega ima berem 4-5 kilometara. Pršti voda ispod kotača moga bicikla, žubori po kanalima uz cestu, uglavnom voda svuda oko mene.
A onda se voda pojavila i iznad mene padajući dolje – na mene.
Opet kiša!
Sad mi više nije bilo ni zgodno, ni zanimljivo ni impresivno. Stao sam sa strane, izvadio kabanicu i stavio ju na sebe. Nije padalo pljuskom, ali dobrano je padalo.
Nastojao sam voziti polako, da se ne oznojim ispod kabanice, badava onda ona, ako ionako budem mokar. Dovući ću se do tog mjesta ispred sebe, pa u njemu pronaći neko novo sklonište. No, jedno je želja, a drugo stvarnost. Zbog lagane vožnje i pogleda stalno uprtog na udaljene obrise mjesta, izgledalo mi ja da ono stalno drži razmak od mene i da u njega nikad doći neću. A kiša pada li pada.
Ipak dovukoh se do mjesta (kiša i dalje nesmanjeno pada), negdje u njegovom centru na drugoj strani ceste uočih autobusni stanicu i sklonih se ispod nje.

Skinuo sam kabanicu sa sebe, raširio ju preko bicikla da se osuši, mada sam znao da je to više puka želja nego moguća realnost. Sjetio sam se svog djetinjstva i majke kada je rekla da od sušenja rublja po kiši nema ništa. Kasnije smo na faksu učili zakone termodinamike, plinske smjese, svojstva vodene pare, da bi u konačnici došli do istog zaključka – po kiši nema sušenja rublja.
Tupo buljim u kapljice vode koje se razbijaju u baricama na tlu, grizem se za jezik zbog svoje kuknjave i nezadovoljstva vožnjom ravnom i dosadnom cestom. Sad mi to u ovom mokrom i cmoljavom okruženju izgleda kao nedostižni ideal, raj na Zemlji.
Da si barem malčice otjeram te rezignirane misli, promatrao sam centar Orolika, čak ga i snimio.

Na vitkom dimnjaku zgrade preko puta, u gnijezdu uočio sam rodu. Upotrijebio sam do maksimuma zoom objektiv svog fotića, ne bi li ju nekako približio.

Kao da je bilo stid, onako pokislu, pa je sakrila glavu da se ne vidi koliko je i njoj ove kiše dosta i koliko izgleda jadno i bijedno zbog nje. Kao i ja.
Konačno je stala!
Krenuo sam s vožnjom, rezignirano i tupo, sad više ne provjeravajući nebo ispred sebe. Ako bude opet padalo, što me ne bi začudilo, stavljam kabanicu i nastavljam vožnju. Ima još nekoliko sela do tih Vinkovaca, pa valjda ću preživjeti.
Da li se kiša smilovala i sažalila nada mnom, onako pokislim i u bukvalnom i u prenesenom smislu, ne znam, uglavnom više nije padala.
Redala su se sela koja prolazim, vozim kroz njih i dalje rezigniran, ništa mi više nije bitno, osim da završim ovu vožnju. Cesta i dalje drži svoj streloviti pravac, no to me više „ne tangira ni 5%“.



Nisam se posebno obradovao kad sam prošao pored table na kojoj je pisalo

Samo sam samome sebi zajedljivo izustio ono „Hvala Ti Bože!“, no više zajedljivo i sarkastično nego radosno i oduševljeno. I ništa više i ništa drugo od toga zbog silne tuposti u duši nastale od rezigniranosti zbog te vražje kiše.
Odmah iza zvaničnog ulaza u Vinkovce pojavila se biciklistička staza kao integralni dio proširene ceste.

Usprkos svim nedaćama proizašlih ponajprije zbog kiše ipak sam u centar grada došao oko dva poslijepodne. Dakle imam vremena na pretek, ne moram odmah trčati na kolodvor i brzo uskakati u vlak.
Stoga sam se dao u potragu za neku terasu na kojoj bi mogao pojesti finu toplu picu i popiti fino hladno pivo. No, potraga za navedenim se razvukla da bi na kraju ipak pronašao pizzeriju, čak s terasom. No stolovi i stolice na terasi su bilo uredno složene kao da danima ovdje nije nitko bio, a na vratima me dočekala obavijest da rade tek od 17 sati.
E ovo me stvarno dotuklo do kraja. Baš kad sam mislio da su nedaće otišle zajedno s kišom sada u gradu koji ima 30 000 stanovnika u gluho nedjeljno poslijepodne ja ne mogu naći ništa za jesti! (Dobro sad, možda sam malo prerano odustao od potrage)
E sad je stvarno dosta, rekoh sebi i usmjerih upravljač svog bicikla prema željezničkom kolodvoru. Tamo sam saznao da imam vlak za 15-tak minuta." Super", rekoh si s dodatkom "'Ajd' barem nešto dobro u ovom danu". Očigledno mi je ona intenzivna kiša zasjenila pozitivu današnjeg dana.
Nakon kretanja vlaka nazovem svoju životnu suputnicu i dogovorim s njom da se vidimo na kolodvoru Nove Kapele za nekih dva sata.
Truckam se u vlaku u kojemu je neočekivano mnogo putnika. Tupo promatram prizore kroz prozor. Istovremeno s njima u glavi mi promiču prizori koje sam "snimio" jučer i danas, te su mi postupno lijepe stvari potiskivale ružne.
U tom svom unutarnjem pretakanju već sam bio prošao Slavonski Brod kad me iz duboke kontemplacije "probudi" mobitel. Čim sam joj čuo glas malčice sam pretrnuo očekujući nešto loše mada nemam neku konkretnu predodžbu što bi to moglo biti (očigledno tragovi rezigniranosti zbog današnje kiše u meni su bili još uvijek jaki).
Na žalost očekivanje mi je bilo realno.
Kiša, koju stalno spominjem, nije samo meni zagorčala današnji dan. Vodena bujica je na cestu iz Požege prema Novoj Kapeli nanijela svega i svačega, pa je cesta do daljnjeg zatvorena.
I sam sam se iznenadio svojim mentalnim sklopom koji je na njen upit "Što sad!?" pronašao B rješenje. Mijenjamo lokaciju našeg randevua, pa ćemo se naći na Novogradiškom kolodvoru.
(Uz nadu da na cesti za Gradišku neka druga bujica nije zatvorila cestu. Srećom nije!)
Moram još jednom pohvaliti konduktersko osoblje HŽ-a. Koliko god naši vlakovi imaju svoj pojam o vremenu, koji je daleko rastezljiviji nego što ga mi poimamo, toliko ti kondukteri pokazuju obzirnost i razumijevanje. Tako i ovaj put. Nakon što sam skrušeno i ponizno ispričao situaciju u kojoj sam se zatekao zaključivši svoju spremnost dodatnog plaćanja radi produljene vožnje, kondukterka mi (rijetkost, ali eto, ovaj put kondukter je bila žena) tiho prozbori da treba otići do kraja vlaka, pa će se vratiti. Možda zvuči patetično, ali kao da sam joj u očima vidio razumijevanje ili čak suosjećanje, tako da me nije iznenadilo što se nije vratila, čak mi je to bilo za očekivati. Tako sam se od Kapele do Gradiške vozio zabadava.
Eto na kraju sam se našao kod kuće, nakon vožnje koja je bila sve samo ne obična (ako takve uopće postoje).
Trebala je trajati (zapravo je i trajala) dva dana, a razvukla se na dvije godine.
Prvi dan sunčano, vedro, svijetlo, lepršavo, drugi dan potop.
Na kraju još produžena vožnja vlakom.
Pa ipak, a naročito sada nakon ovih ispisanih redova, na neki način, onaj pozitivni, vožnja je bila zanimljiva i puna dojmova, pogotovo sada kad sam dodatno obogaćen spoznajama za koje nisam znao u toku vožnje.
Toliko obogaćen da ozbiljno razmišljam reprizi.
Bez kiše, nadam se.

četvrtak, 23.02.2023.

Ilok - Prvi dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Iako je trebala biti rutinska dvodnevna vožnja, na kraju je ispala nekako čudna, i to na više načina.
Prvo zbog čega je postala čudna je činjenica da se razvukla na dvije sezone.
Sve je krenulo sa težnjom da se, recimo tako rutinski treninzi, do sada obavljeni jednodnevnom vožnjom oko grada u kojemu živim, malo prošire novim cestama i rutama koje ili nisam uopće vozio ili je to bilo vrlo davno. Njihovo proširenje ne bi bilo nešto veliko, tek na dva umjesto dosadašnjeg jednog dana.
Ideja o putu na „Daleki istok Hrvatske“ stvorila se kad sam saznao da sin mog dobrog susjeda živi i radi u Iloku. Pao je dogovor o noćenju kod njega samo sam ja trebao odrediti kada će to biti.
Valjda je to uobičajeno za ljudsku psihologiju da odlučnost prema nekom djelu opada s primicanjem termina. Što će reći, čvrsto sam odlučan voziti u Ilok, samo ne sada.
Valjda sam zbog toga odlagao ovu vožnju sve do predzadnje subote rujna mjeseca godine 2020-te. Obećavali su suho vrijeme, malčice svježije, no činilo mi se još uvijek podnošljivo za vožnju.
Te subote ujutro moja me je životna suputnice našim autom, zajedno s biciklom prebacila preko Požeške Gore do željezničkog kolodvora u Novoj Kapeli. Tamo bih vlakom do Vinkovaca, a potom biciklom preko Vukovara do Iloka. Nazad slično, mada malo s izmijenjenom rutom bicikliranja.
I tako smo se ja i moj bicikl tog subotnjeg jutra poznog ljeta dvije i dvadesete našli u brzom vlaku za Vinkovce. Naravno, suprotno deklaraciji vlaka pročitanoj na web-stranici HŽ-a, vlak nije imao odjeljak za bicikle, pa sam po tko zna koji put prijevoz bicikla vlakom morao improvizirati.

Navikao sam već na takvu improvizaciju, kao i na susretljivost konduktera, pa mi je ovakav smještaj bicikla u vlaku poprimio i simpatičnu crticu.
Sjeo sam u izuzetno udobno sjedište, držeći bicikl na oku „za svaki slučaj“.

Vagon je imao „autobusni“ raspored, dakle bez zasebnih kupea, no putnika je bilo vrlo malo, tako da je svaki od njih utonuo u svoj svijet.
Nakon nekih pola sata putovanje iz navedenog mentalnog utonuća prenuo me zvuk mog mobitela. Još uvije zbunjen od tog povratka u realnost u prvi mah nisam shvatio moju životnu suputnicu, s druge strane „žice“ koja mi je s milion riječi krajnje zakomplicirano, zakukuljeno i zamumuljeno htjela reći – da je izgubila ključ od stana, te da joj preostaje jedino onaj kojeg imam kod sebe.
Nastavila je dalje filigranskom preciznošću do najsitnijih detalja opisivati gdje se sve nalazila nakon što me je ispratila, gdje je sve istraživala u jalovoj nadi pronalaska ključeva, opisivala pregršt svojih pretpostavki gdje bi se, sada već ukleti ključevi mogli nalaziti… da bih je, grublje činilo mi se nego što sam htio prekinuo i zamolio na kojim minut strpljenja radi potrage preko neta za vlakom koji bi me vratio na početak ovog putovanja koje zapravo nije još ni počelo.
Vlakova je bilo manje nego što sam očekivao, tako da sam slijedeći imao nekih dva sta poslije svog dolaska u Vinkovce. Mogao sam izaći ranije, U Slavonskom Brodu ili u Vrpolju, no samo bih dulje čekao.
Stoga sam ovo putovanje, planirano prvobitno na dva dana, no sada svedeno na dva sata, odlučio provesti u obilasku Vinkovaca.
Dolazak na Vinkovački kolodvor izgledao je ovako

Vinkovci su veliko željezničko čvorište, rekao bih najveće u Hrvatskoj. Iz grada ide čak 6 željezničkih pravaca. Pored magistralnih pravaca prema Zagrebu i Tovarniku ( pa dalje prema Beogradu), tu su pravci za Vukovar, Osijek, Županju i na kraju za Gunju (i dalje prema Brčkom). Radi toga je zgrada kolodvora stvarno impresivna, kao i pogled s nje prema gradu.


Na žalost, i ovdje se vidi pečat današnjeg vremena čija je jedna od odlika potpuno zapostavljanje željeznice, pa ovaj veliki kolodvor ovako pust, tek s pokojim putnikom izgleda još veći u nekom negativnom, zlokobnom smislu.
Naravno, svaki veći kolodvor koji drži do sebe, uz sebe treba parkirati neku staru parnjaču kao spomen na neko drugo vrijeme i neke druge dane.


Ono što je ovdje posebno, originalno rekao bih, u odnosu na ostale eksponate na kolodvorima je klupa za odmor prolaznika i putnika stavljena na komplet koju čine osovina s kotačima, ispred same lokomotive.
Inače radi se o lokomotivi serije 51. Prema vlakovi-ri-hr.forumcroatian prve lokomotive ove serije proizvedene su u tvornici strojeva MÁV Gépgyár u Budimpešti pod oznakom serije MÁV 375. Godine 1937.god.u Hrvatskoj je počela proizvodnja parnih lokomotiva, i to u ondašnjoj prvoj jugoslavenskoj tvornici lokomotiva i mostova u Slavonskom Brodu, današnjem Holdingu "Đuro Đaković". Izrađivane su prvenstveno za nizinske, manje zahtjevne gospodarske pruge lokalnoga značenja. Lokomotive serije 51 bile su najbrojnije tako da ih je u Hrvatskoj bilo više od 90.
Kad ih je bilo toliko mnogo, mnogo ih je i sačuvanih tako da lokomotive ove serije možemo vidjeti i u Zagrebu (željeznički muzej) kao i na kolodvorima u Pakracu, Osijeku, Rijeci, Bjelovaru, Ivanjcu, Virovitici, Varaždinu, Ogulinu i na kraju i u mome gradu, Požegi. Po tome Vinkovački kolodvor nije baš originalan.
Ono po čemu je ta lokomotiva originalna, i to stvarno najoriginalnije moguće, barem u trenutku moje posjete ovom gradu, je podstanar koji se sakrio unutar postrojenja. Bila je to – mačka.

Iako je bila zaštićena tonama željeza ipak me je promatrala stidljivo, oprezno, pa čini mi se čak i malčice uplašeno. Usađenog stava o mogućim uljezima za sve što je veće od nje, uporno me je držala na oku dok sam je, ganut neočekivanim prizorom snimao.
A sad, 'ajmo u te Vinkovce!
Prema wikipediji Vinkovci su najstariji grad u Europi, kontinuirano naseljen 8200 godina. Na vrhu najsjevernije točke Bosutskog meandra, na povišenoj lijevoj obali koja se prema sjeveroistoku lagano podiže u vukovarski lesni ravnjak, nastalo je prapovijesno naselje čiji kontinuitet pratimo do današnjih dana. Iznad slojeva starčevačke, sopotske, vučedolske, vinkovačke, kompleksa brončanodobnih i željeznodobnih kultura, smjestilo se i rimsko naselje. Grad Vinkovci u svojoj povijesti najviše je stanovnika imao 1991 godine, njih 38 580. Taj se broj 2011 godine smanjio na 35 312, da bi u slijedećih 10 godina, dakle 2021 broj stanovnika pao na 30812.
Kad se malo poigram matematikom zaključim da se u 10 godina broj stanovnika smanjio za 12,7 %. Taj se postotak smanjenja Vinkovačke populacije u zadnjih 30 godina povećava na 20%. Tipična suvremena Priča iz Hrvatske koja posebno vrijedi za Slavoniju.
Na svom putu prema centru grada prvo mi je pažnju privukla zgrada Zavoda za zapošljavanje.

Nedaleko od nje našla se još jedna interesantna građevina.

Uvijek mi je bilo zanimljivo, a često i nedokučivo, kako arhitekti opravdavaju smještaj modernog zdanja tik uz neko staro, recimo kao što je slučaj na gornjem snimku.
Slijedi zgrada Općinskog suda

Prema welovevinkovci.com zgrada suda podignuta je vjerojatno u drugoj polovici 18. st. Postojeći izgled u stilu historicizma dobiva sredinom 19. st. Zgrada je nepravilnog pravokutnog tlocrta, sa simetričnim uličnim pročeljem, glatke fasadne obrade. Mijenjala je svoju funkciju pa je tako, prije suda, u zgradi bio kapetanov stan. Naime, za vrijeme Vojne krajine tamo je boravio kapetan 9. satnije 7. Brodske pukovnije.
Odmah uz zgradu suda je zgrada gradskog muzeja meni posebno zanimljivoj zbog bolti (trijem s lukovima) kroz koju sam se biciklom provozao.


Na već navedenoj web stranici saznajem da je zgrada današnjeg Gradskog muzeja Vinkovci izgrađena je 1775. u stilu vojnograničarske barokne arhitekture kao upravna zgrada. Specifičnost vanjskog izgleda je ulazno pročelje otvoreno podužnim trijemom s lukovima. Sadašnju funkciju dobiva 1950. godine kada se u zgradu useljava Muzej.
Prema wikipediji Vinkovačke jeseni, tradicijski su hrvatski folklorni festival u Vinkovcima, najstarija i najveća europska manifestacija tradicijske kulture. Prve Vinkovačke jeseni održane su u rujnu 1966., te su ubrzo nakon toga postale jedan od najpoznatijih festivala ovakve vrste u cijeloj Hrvatskoj. U prvome planu ovoga festivala njega je narodnih plesova, nošnji i običaja radi očuvanja kulturne baštine. Razlog za osnivanje ovoga festivala je taj što je jesen godišnje doba koje Slavonce za njihov mukotrpan rad najviše nagradi.
Stjecajem okolnosti u ovom gradu sam se našao tek koji dan nakon navedene manifestacije, tako da je grad još uvijek bio krcat dekoracijama vezanim za Vinkovačke jeseni


Tu je bila i pozornica na kojoj se pjevalo, igralo i plesalo koji dan ranije.

Sada ples i igru nastavljaju neumorna djeca.
Glavna arhitektonska atrakcija grada, barem meni tako izgleda je Zgrada Brodske imovne općine, kako se izvorno naziva.




Prema hrcak.srce.hr kompleks Brodske imovne općine u centru Vinkovaca sastoji se od dvije zgrade: takozvane uredovnice, odnosno upravne zgrade ove institucije, smještene na uglu glavnog vinkovačkog trga i susjedne Zvominirove ulice (u vrijeme gradnje Njemačke ulice, odnosno Njemačkog sokaka(na gornjem snimku zgrada uz crkvu)) te najamne stambeno – poslovne zgrade okrenute pročeljem u cjelini Njemačkoj ulici. Investitor temeljite obnove i dogradnje kompleksa početkom 20. stoljeća bila je sama Brodska imovna općina, jedna iz skupine od deset krajiških imovnih općina osnovanih 1873-74. u sklopu razvojačenja i polaganoga ukidanja Vojne Krajine. Glavni kapital s kojim su ove institucije upravljale predstavljale su prostrane krajiške šume, a kako su se na području nekadašnje Brodske pukovnije nalazili ostaci izuzetno kvalitetnih hrastovih šuma. Prodajom i upravljanjem ovim šumskim blagom Brodska imovna općina je stekla znatan kapital i pripadala je skupini najimućnijih krajiških imovnih općina. U prosincu 1906. projektiranje je povjereno zagrebačkom arhitektu Hermanu Bolléu, jednom od najvažnijih predstavnika historicizma u Hrvatskoj, koji je već niz desetljeća surađivao s Brodskom imovnom općinom. Restauracija i nadogradnja uredovnice izvedena je 1908. – 1909., a susjedne stambeno poslovne zgrade 1909. – 1910. godine. Zgrade Brodske imovne općine u Vinkovcima unutar Bolléovoga opusa ističu se neuobičajenim izborom različitih stilova za susjedne građevine – uglovnica je preoblikovana u nekoj vrsti neobaroka s primjesama neorenesanse, dok je nova zgrada u Njemačkoj ulici neogotička.
Ispričavam se podužim citiranjem arhitektonske povijesti zgrade, no vjerujte mi, stvarno je impresivna, kako svojom veličinom tako i tom zbunjujućom mješavinom stilova.
Par desetaka metara niže od duljeg dijela zgrade Brodske imovine općine smještena je Galerija likovnih umjetnosti „Slavko Kopač“.

Prema welovevinkovci.com Izgrađena je kao slobodnostojeća građevina, pravokutnog tlocrta. Građevina je građena na prijelazu iz 18. u 19. st. za funkciju stana bojnika. Skladnih je proporcija sa simetrično i slikovito oblikovanim glavnim pročeljem. Prostorije u prizemlju zasvođene su, kao i podrum ispod zgrade. Po svojim obilježjima zgrada ima odlike vrednijih građevina vojnograničarskog graditeljstva.
Točno preko puta ugla zgrade Brodske imovine smještena je Vinkovačka gimnazija.

Prema navedenoj web stranici današnja zgrada vinkovačke gimnazije izgrađena je 1879. godine u duhu historicizma. Zanimljivost čini školsko zvono koje je sačuvano sa stare gimnazijske zgrade, a čuva se u potkrovlju sadašnje škole. Funkciju kroz povijest nije mijenjala, samo je kratko u prvom svjetskom ratu zgrada preuređena u vojnu bolnicu (1914.), a 1916. godine ponovno je u njoj Gimnazija.
Prošetao sam i do Bosuta i mosta preko njega.
Prvo most…


…a zatim i sami Bosut


Dok promatram vodu za koju ne mogu procijeniti dali se i u kojem smjeru giba, moram priznati da to činim s dozom skepse. Pretjerana mi je tama te zelene boje, bistrina nikakva, tako da me neodoljivo asocira na barsku vodu.
Odmah uz most smještena je brvnara Turističke zajednice sa zanimljivim plakatom smještenih na njenu bočnu stranu.


Nedaleko od te brvnare, na šetnici uz Bosut zanimljivo mi je bilo stablo koje je odavno preraslo svoj životni prostor kojemu su ljudi ogradili ukrasnom ciglom.

Vozikajući se tom šetnicom uz Bosut prošao sam pored zadnjeg dijela hotela Admiral. Kasnije, na kraju ovog putovanja snimio sam hotel s prednje strane, od strane ulice.


Na web stranici samog hotela nalazim da je zgrada hotela sagrađena je još davne 1938.g., te su se sva gradska događanja i okupljanja zbivala baš u njemu.
Raspoloživa dva sata za obilazak grada su mi munjevito prošla. Valjalo mi se polako uputiti ka kolodvoru. Na tom svom putu prošao sam pored gradske vijećnice.

Dakle, opet na vlak i opet isti put, samo u suprotnom smjeru. Rezigniran neočekivanim prekidom putovanja, koje, rekoh nije zapravo ni krenulo tupo sam promatrao neočekivanu gužvu u vlaku.
Dolaskom na kolodvor u Novoj Kapeli moja se životna suputnica, očigledno nakon poduže kontemplacije za koju je imala prilike potrošiti prošle sate, odvažila otići do prometnika te ga stidljivo i ponizno upitala: „Da li su pronađeni nekakvi ključevi?“ Čovjek se bez riječi okrenu, otiđe do svog stola, vrati se s ključevima u ruci i upita: „Jel' ovi?“
Eto, saga s izgubljenim ključevima na kraju dobi sretni epilog. Tihu gorčinu u svojoj duši zbog prekinutog putovanja uspio sam pretvoriti u strpljenje do slijedeće prilike.
Slijedeću priliku sam odmah objeručke prihvatio 2021-ve godine već u lipnju, poučen iskustvom iz prethodne godine.
I tako već u jutro prve subote mjeseca lipnja, zajedno s biciklom, ponovo se nađoh u vlaku na relaciji Nova Kapela – Vinkovci.

Ovaj put je u vagonu bilo mjesta za bicikle na pretek, a i ja sam u međuvremenu postao bogatiji za „pravi“ bicikl, ponajviše zahvaljujući darežljivosti svoga brata.
Rijetko kad vlakom dolazim u Slavonski Brod pa sam uspomenama, kada sam u djetinjstvu to češće radio dao slobodu da se živo rasplamsaju.
Na ulazu u Brodski kolodvor vide se tračnice koje u obliku debele krivine odlaze nekud daleko. No, to je optička varka, jer već na kraju te krivine je željeznički „bik“ iza kojeg više nema tračnica.

(Za neupućene, željezničari „bikom“ nazivaju ovo, snimljen na kolodvoru u Požegi)

Do devedesetih te tračnice su vodile preko mosta na Savi do kolodvora u Bosanskom Brodu kojeg smo zvali stanica. Tim smo tračnicama moja mati i ja, dok sam imao desetak godina, znali „cipelcugom“ do našeg stana u Bosanskom Brodu. Sjećam se da mi je, kao djetetu oduševljenog željeznicom, ta šetnja po pragovima, ili uz tračnice, bila nezaboravna. Toliko nezaboravna da je se sada jasno sjećam, da jasnije ne može biti.
Ulaz na prvi peron sadašnjeg Brodskog kolodvora izgleda ovako…

… a sam taj peron promatran iz vlaka izgleda ovako

Originalne su mi ove prozirne pleksiglas ploče u boji koje daju peronu neki „vrtićki“ dojam razbijajući tako betonsku monotoniju.
Kolodvor u Vrpolju (sada nazvan Strizivojna-Vrpolje) snimio sam radi sjećanja davne 1986-te kada smo prvi put cura i ja biciklima išli na more (još jednom sam se uvjerio da su (ugodne) uspomene te koje nam pozne godine čine smislenijim i podnošljivim).

I konačno (opet) Vinkovci. Prvo pogled iz vlaka pri ulasku na peron…

…zatim nakon silaska s vlaka…

…i na kraju ogromni hol kolodvorske zgrade koji zbog nedostatka ljudi/putnika izgleda nekako zlokobno i hladno.

Kako sam prošle godine dosta detaljno obišao grad, ovaj put sam se odmah dao u potragu za sjevernim izlaskom iz grada.
Nakon Vinkovaca prvo zaustavljanje sam napravio u…

Prema wikipediji Nuštar je najviše stanovnika imao 1991 godine, njih 4080, dok je taj broj 30 godina poslije pao na 3132.
Prvo što mi je privuklo pažnju u mjestu je staro napušteno gazdinstvo. Nekad, kad je, u i na njemu bilo ljudi bilo je raskošno a sada kao napušteno ta (bivša) raskoš daje suprotan dojam. I najveća raskoš izgleda jadno bez ljudi.

U centru Nuštra je pravi veliki i lijepo uređeni park. Ima čak i fontanu.

Nedaleko od fontane bio je štand na kojemu su osmoškolci prodavale neke sitnice, svojim rukama napravljene.

Kupio sam neke sitnice, više radi te vesele djece, a manje zbog potrebe za tim što kupih.
Nakon Nuštra opet beskonačna Slavonska ravnica.

Prije Vukovara prošao sam i …

Nikakav snimak nisam napravio u ovom mjestu, što zbog iščekivanja Vukovara, a što zbog toga što ništa posebno nije privuklo moju pažnju. No, zato dok pišem ove redove statistika ovog mjesta mi je to učinila, no u negativnom kontekstu. Wikipedia veli da je mjesto najviše stanovnika imalo godine1981-ve, njih 2093, dok je taj broj 40 godina poslije, 2021., pao na 931, ili u postotku Bršadin je u tom periodu „izgubio“ više od 55% stanovnika.
Pri dolasku do table na kojoj je pisalo „Vukovar“ stao sam i snimio sam se s njom.

Kad sam već kod statistike broja stanovnika sa iste web stranice saznam da je grad Vukovar godine 1991-ve imao 46735 stanovnika, dok ih je 2021-ve 23175, dakle tek pola.
Standardna priča o depopulaciji Hrvatske, a naročito Slavonije ovdje poprima ekstremne oblike.
Dolaskom na T križanje trebao sam skrenuti desno prema centru grada, no ja sam skrenuo lijevo. Razlog tomu je bio željeznički kolodvor kojeg sam uočio u daljini.

Radilo se o kolodvoru mjesta koje se zvalo Borovo Naselje. Kolodvor je bio pod temeljnom rekonstrukcijom tako da su se mijenjale ne samo tračnice nego i donji postroj ispod njih.

Vratio sam se nazad i nastavio prema Vukovaru širokom i lijepo uređenom biciklističkom stazom.

Kad se gleda plan grada uočava se da su se Borovo Naselje i Vukovar u ustvari spojili u jedan dugački grad uz desnu obalu Dunava. Radi toga sam se dosta dugo vozio ovom pješačkom stazom dok nisam konačno stigao u sam centar.
Međutim, ta vožnja do centra nije bila dosadna, naprotiv.
Prvo sam primijetio lučke dizalice s lijeve strane kao dokaz da se radi o pretovaru tereta između riječnih brodova i kopnenog prometa, bilo željezničkog, bilo cestovnog.

Te lučke dizalice su me podsjetile kada sam, kao mladi inženjer radio na konstrukciji njihovih sklopova (opet te uspomene, ovaj put iz mladosti).
Zgrada željezničkog kolodvora Vukovar, koja samo naslućuje da je nekad bila prava arhitektonska ljepotica da bi sada bila jezivo razrušena, je slijedeće što sam snimio.

Kasnije, kad izađem iz Vukovara i nastavim svoje putovanje, zaključit ću kako je ova kolodvorska zgrada najveća ruševina koju sam vidio u gradu, te kako je grad, što se tiče ratnih razaranja, jako dobro obnovljen. Mišljenja sam da su namjerno ostavili ovu kolodvorsku zgradu ovakvu kakva jest da svojim izgledom stalno podsjeća na surovost i besmislenost rata.
Nedaleko od kolodvorske zgrade „moja“ cesta prelazi prugu.

I ovdje je, kao na kolodvoru u Borovu Naselju, u toku temeljna rekonstrukcija željezničke pruge.
Impresioniran viđenim na raskrižju gdje se desno odlazi prema Oroliku, zastao sam malo duže.
Prvo, tu je bio putokaz sa mnogo, mnogo navedenih destinacija.

No, posebno su me dojmila dva murala.
Prvo bih definirao što je u stvari mural. Prema wikipediji mural (od riječi na španjolskom jeziku mural) je slika urađena na zidu, tavanici ili nekoj drugoj velikoj permanentnoj zidanoj površini. Pojam označava i slikarsku kategoriju koja je postala poznata zahvaljujući pokretu nazvan muralizam.
Zidno slikarstvo može biti realizirano različitim tehnikama poput fresko i seko. U osnovi, obe tehnike koriste pigment otopljen u vodi. Razlika je u nanošenju boje na suhi ili vlažni malter.
Teme često zastupljene na muralima mogu biti različiti alegorijski prikazi inspirirani političkim, religijskim i inim motivima i idealima.
Murale ne treba miješati sa grafitima. Grafiti, kako im samo ime navodi, su znakovi, potpisi, stilizirani, uvećani i razrađeni na različite načine. S druge strane, murali su slike na zidu različitog karaktera i imaju sve odlike jedne kompletne slike.
Dobro, kad smo saznali što znači pojam mural, evo dva primjera za koje se nadam da to jesu.
Prvi je naslikan na stambenoj dvokatnici iza onog stupa s putokazima.


Drugi sam sreo na zgradi odmah uz „moju“ biciklističku stazu. U maniru stripa prikazan je jedan od najljepših trenutaka u životu – strasni poljubac voljene osobe.

A sada slijede arhitektonske ljepotice koje, friško obnovljene i dotjerane sjaje svojim najvećim sjajem.
Prvo zgrada veleučilišta „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru.

Palača Jirkovsky Sofije i Josipa izgrađena je 1874. godine po nacrtu arhitekta Karla Kaellcsenya. Zgrada pripada razdoblju historicizma. Prvobitno je u njoj bila gostionica i svratište „K crnom konju“, a u tom su prostoru održavane i kazališne predstave. Palaču je oko 1890. godine kupio grof Eltz, te je krajem 19. stoljeća s njene desne strane dograđena manja katnica identično oblikovanog pročelja. Kroz povijest u ovoj zgradi bio je i Ured za odmjeravanje pristojbi, Porezno nadzorništvo, a od 1886. godine i sjedište financijskog ravnateljstva, zatim Sreska uprava financijske kontrole, financije, Općinski narodno-oslobodilački odbor, Učiteljsko domaćinska i ekonomska škola. Danas je u zgradi smješteno Veleučilište osnovano 27. svibnja 2005. godine. (izvor: vukovarnadlanu.com)
Najimpresivnije, ponajviše po svojoj veličinu je Palača pravde

Izgrađena je na mjestu nekadašnje Konjaničke vojarne iz 18. st. Jedna od najvećih povijesnih građevina u Vukovaru, izgrađena je 1902. godine. Izvorno je građena za Kraljevski kotarski sud. Danas su u njoj smješteni Županijsku sud, Općinski i Prekršajni sud te Županijsko i Općinsko državno odvjetništvo.(izvor: vukovarnadlanu)
Vozeći nogostupom, ponajviše zbog hladovine, naišao san na svojevrsni "tunel" u obliku bolti.

Prolaskom kroz te bolte tek krajičkom oka sam primijetio neke zastave što me nagnalo da stanem, parkiram bicikl i snimim građevinu sa ceste.

Radilo se o Palači Županije Srijemske. Građena je od 1771. do 1777. godine u stilu klasicizirajućeg kasnog baroka, s otmjenim plastičnim dekoracijama na pročeljima. Usred pravilnog visokog timpanona nalazi se grb Srijemske županje koji je gradu dodijelila carica Marija Terezija 1747. godine. U dvorištu je bila kasnobarokna osuđenička kapelica u kojoj su nekada ispovijedali osuđenike na smrt.(izvor: vukovarnadlanu)
Timpan (od grčke riječi „timpanon“) ili zabatno polje je naziv za trokutnu površinu između vodoravne i dviju kosih greda vijenca grčkog i rimskoga hrama kvadratične osnove. Pojam timpan označava i trokutasto polje zabata koji se nalaze iznad niša, prozora i vrata, kojim završavaju edikule, stele i oltarne pregrade. Timpan ili zabatno polje često je ukrašeno skulpturama ili reljefima, premda može biti i prazno. (izvor: wikipedia)
Jedna od napoznatijih povijesnih građevina u Vukovaru je svakako i dvorac Eltz.

Dvorac Eltz je barokni dvorac smješten na obali Dunava u gradu Vukovaru. Dvorac je jedno od najznačajnijih djela barokno-klasicističke arhitekture kontinentalne Hrvatske. Od 1968. u dvorcu je smješten Gradski muzej Vukovar. Filip Karlo Eltz, pripadnik njemačke plemićke obitelji Eltz čije ime dvorac nosi, je nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik, 1736. godine kupuje ogroman posjed s 35 naseljenih mjesta na kojemu će biti sagrađen dvorac. Gradnju dvorca počeo je 1749. vlasnik vukovarskog feuda grof Anzelmo Kazimir Eltz. U početku je bio sagrađen samo središnji dio, a kasnije je dvorac više puta dograđivan. 1781. izvršeno je prvo veće proširenje dvorca, a konačan izgled dvorac je dobio početkom 20. stoljeća po nacrtima bečkog arhitekta Siedeka. Tijekom agresije srpske i jugoslavenske vojske na Hrvatsku, 25. kolovoza 1991., dvorac Eltz postao je prva građevina u Vukovaru bombardirana iz zraka. Do konca rata dvorac je najvećim dijelom posve razoren, a građevine u sklopu dvorca su srušene do temelja. Vlada Republike Hrvatske i Razvojna banka Vijeća Europe financirali su obnovu dvorca koja je započela 2008. i trajala do listopada 2011.
U nastavku vožnje prema centru grada, u koji nikako doći jer se malo-malo pa zaustavljam, ovaj put sam stao kraj parka s raskošnim cvijećem i zanimljivom skulpturom.
Prvo cvijeće…

…a potom i skulptura


Legenda kaže da je jedan bogati trgovac izgubio svog malog sina pa je zamolio druge ljude da mu pomognu pronaći ga. Potraga je ubrzo urodila plodom, pronašli su ga kako u obližnjem vrtu urinira. U znak zahvalnosti svima koji su mu pomogli pronaći sina trgovac je izgradio fontanu... O prvotnom uređenju navedenog parka svjedoči isječak iz “Vukovarskih novina”, u broju od 19. ožujka 1966. godine, gdje se piše o nabavi skulpture “Dječak” poznatog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića. Novinari toga vremena zapisali su i kako je skulpturu u bronci nabavilo ondašnje Turističko društvo “Vučedol” zajedno s Općinskim sindikalnim vijećem i platilo je “900.000 starih dinara”... “Dječak” je postavljen 1. svibnja 1966. godine. Vukovarski “Manneken Pis”, iliti fontana s likom dječaka koji mokri, iznovice je, praktički istog datuma 2016. godine, vraćen na isto mjesto, u park koji je nakon Domovinskog rata dugo godina stajao zapušten ili tek kao travnjak, a sada mu je vraćen negdašnji izgled i dan novi sjaj. (izvor: glas-slavonije.hr)
I konačno Vukovarski korzo. Široka, lijepo dotjerana ulica koja je izostankom prometa postala šetnjica iliti korzo.

Na gornjem snimku s lijeve strane se vidi komadić plave ostakljene zgrade. U odsjaju tog staklenog plavetnila sam ugledao svoj lik, te ga snimio.

Da bi došao do glavnog gradskog trga još samo trebam preći most preko riječice Vuke, po kojoj je grad i dobio ime.

Na velikom gradskom trgu uočavam isto tako veliku, ostakljenu građevinu u kojoj je smješteno gradsko poglavarstvo, dakle vijećnica.

Ispred vijećnice smjestili su repliku vučedolske golubice, koja se može uočiti dolje lijevo na gornjem snimku.

Vučedolska golubica, ispravnije vučedolska jarebica, najpoznatija je keramička posuda s arheoloških iskopina na Vučedolu. Modelirana u obliku jarebice, postala je jedan od najprepoznatljivih simbola grada Vukovara, u čijoj se blizini nalazi Vučedol. Imala je kultnu namjenu kao kadionica. Iako je prozvana golubica, arheolozi smatraju da se zapravo radi o ptici jarebici. Nastala je između 2800. i 2400. g. pr. Kr., a nađena je 1938. godine. Trenutačno se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Vučedol kraj Vukovara značajno je prapovijesno nalazište (»dunavska Troja«), po kojem je nazvana vučedolska kultura, koja obuhvaća širi kulturni kompleks od Karpata do istočnih Alpa i Dinare. Drži se da je nastala dolaskom indoeuropskih doseljenika oko 3000. pr. Kr. i trajala do približno 2200. pr. Kr. Obilježja su te kulture novi metalurški postupci, iznimno vješti keramičari, a prema nekim istraživačima imali su i kalendar zabilježen na keramičkim posudama. (izvor: wikipedia)
Na drugoj strani trga smješten je hotel Dunav.

Jedini gost mu je propuh, jer je napušten i polupanih je prozora. I tako već 30 godina. Tek povremeno se čuje vijest da će se krenuti s njegovom obnovom, no na kraju (još uvijek) ništa od toga. Šteta, zgrada izgleda impresivna, a nakon obnove sigurno bi izgledala još impresivnija.
Desno od nesretnog hotela Dunav, na gornjoj slici se vidi stari vodotoranj.

Stari vukovarski vodotoranj je armiranobetonski vodotoranj visok 19 m izgrađen 1913. u Vukovaru nedaleko od ušća Vuke u Dunav. Građevinske radove izvela je tvrtka Banheyer i sin prema projektu vukovarskog inženjera Frana Funtaka. Izrađen u kasno secesijskom stilu, vodotoranj ima kapacitet od 50 000 litara vode. Nakon oštećenja tokom rata u Hrvatskoj (1991–95) obnovljen je u gotovo izvornom obliku. (izvor: wikipedia)
Želudac me je već neko vrijeme podsjećao da je vrijeme ručku. Međutim koliko god se trudio ništa nisam pronalazio što bi moglo biti kao mjesto za ručak. Stoga sam uljudno upitao lokalnu prolaznicu gdje se tu dobro jede. Prvo je duboko udahnula, zamislila se, raširila oči, te umjesto odgovora mahnula mi rukom u silu: „'Ajte za mnom!“
I dovela me je do restorana „Stari toranj“.

Imao je sve što mi je trebalo, terasu, hladovinu, dobro klopu. Idealno!


Jasno, ostao sam dugo, puno duže od očekivanog nakon jela uživajući u čarlijanju povjetarca i glasovima prolaznika. Pravo guštanje!
Kad sam se konačno prisilio na pokret, polako sam propješačio do obližnje obale Dunava.


Slijedeće što sam obišao bila je stara barokna jezgra gada.




Ovako obnovljeno i dotjerano izgledalo mi je stvarno impresivno. Impresiju je, samo malčice kvario neki čudan, zbunjujući osjećaj, no to je bilo zbog nedostatka ljudi, što sam pripisao vrućem subotnjem popodnevu.
Pri odlaska iz ovog grada koje me je stvarno iznenadio svojim bogatstvom za pokazati, ostale su još tri stvari.
Prva je franjevačka crkva sa samostanom smještena na istočnom dijelu grada. Crkva je posvećena sv. Filipu i Jakovu


Ima povijesnih naznaka da su franjevci bili djelatno prisutni u Vukovaru kako prije dolaska Turaka, tako i za turske vladavine (1526.-1687.). No, svoje stabilno uporište u Vukovaru franjevci grade tek nakon povlačenja Turaka. Tada je napušteni Vukovar ostao s 106 stanovnika u 44 kuće. Za vjerske usluge tamošnjih vjernika franjevci 1707. godine podižu drvenu crkvu, a 1732. godine grade crkvu iz čvrstog materijala. No, kako je broj vjernika do 1890. godine porastao na sedam tisuća, ova crkva je postala premalena pa se 1896. godine pristupilo njenom proširenju. Tim proširenjem i dogradnjom crkva je trostruko uvećana, onako kako danas izgleda. Crkva s 58 metara dužine broji se među najduže u Hrvatskoj. Crkva je bogato oslikana 1911. godine, a snabdjevena je novim orguljama od 33 registra, koje je izradio Franc Jenko 1939. godine. Samostan je dovršen 1736. godine. Samostan i crkva tipični su primjeri „marijaterezijanskog baroka“ koji je u kontinentalnoj Hrvatskoj utisnuo osebujan biljeg i naseljima i krajoliku. (izvor: http://filipjakov-vu.com)
Na visoravni gdje su smješteni crkva i samostan nalazi se zgrada gimnazije.

Inicijativa za osnivanjem gimnazije pokrenuta je 1871. godine. Hrvatski je sabor davne 1891. godine izdao dozvolu za osnivanje male četverorazredne realke u Vukovaru nakon što se građanstvo dvadeset godina trudilo u teškim uvjetima mađarizacije pokrenuti akcije za osnivanjem gimnazije o općinskom trošku. Trebalo je ispraviti nepravdu sadržanu u činjenici da Vukovar kao ugledno trgovište i sjedište Srijemske županije nije imalo realnu gimnaziju. Godine 1894. izgrađena je velika, reprezentativna, školska jednokatnica iza katoličke (franjevačke) crkve, na malo povišenom položaju odakle se pružao prekrasan pogled na Dunav i grad.(izvor: wikipedia)
I zadnje što ću spomenuti prije nego što napustim ovaj grad, zanimljiv iznad svih mojih očekivanja je njegov na neki način zaštitni znak – vodotoranj.

Vukovarski vodotoranj je građevina u Vukovaru, simbol stradanja i otpora grada tijekom Domovinskog rata. Vukovarski vodotoranj počeo se graditi 1962. godine, a proradio je kao vodospremnik početkom 1968. godine. Građen je kao zamjena za dotadašnji vodotoranj u središtu grada (pokraj Hotela Dunav, na današnjem Trgu Republike Hrvatske), koji nije bio dovoljnog kapaciteta za sve veće potrebe grada koji se širio. Visok je 50 metara, imao je na vrhu spremnik za vodu kapaciteta 2200 kubnih metara. Do vodotornja stiže pročišćena dunavska voda iz uređaja za pročišćavanje u Borovu naselju. Visokotlačne crpke tjeraju vodu četiri kilometra 300 litara u sekundi. Godine 1991. vodotoranj su, tijekom bitke za Vukovar, teško oštetile srpske snage. Bio je primio oko 640 neprijateljskih projektila i postao je simbol stradanja i otpora grada. Obnovljeni vodotoranj svečano je otvoren 30. listopada 2020. godine, a dan kasnije za javnost. Vukovarskim vodotornjem upravlja istoimena gradska tvrtka. Objekt Vodotornja sadrži memorijalne stube, memorijalnu sobu i vidikovac te se u njemu u istome trenutku može nalaziti najviše 70 osoba. (izvor: wikipedia)
Dakle, očigledno da vodotoranj više s vodom nema nikakve veze, nego ima s turizmom. Uz pomoć zoom objektiva privukao sam si radoznalce koji su s vrha promatrali grad i okolicu. Priznajem da sam ih sa zavišću promatrao u želji da sam na njihovom mjestu. Mora da je vidik na okolicu s tornja fantastičan. No, nije mi se ostavljalo bicikl samog. Da sam s nekim u društvu na ovom putovanju…


Promatrajući ove rane na tornju priznajem da mi je izgledao jadno i tužno, a opet nekako prkosno i ponosno jer je uspio stoički izdržati sve te rane.
Toliko o Vukovaru ovaj put. Tek sad kad se osvrnem na ovo napisano i slikama prikazano vidim koliko me je ovaj grad dojmio.
Nakon napuštanja i posljednjih kuća, cesta je išla pored obrađenih njiva i vinograda.


Obzirom da je bio početak lipnja crvenilo makova se može često vidjeti na okolišu.

Prvo naselje nakon Vukovara na ovom mom putu ka Iloku je

Prema wikipediji naselje Sotin (njem. Sotinig) najviše stanovnika imalo je 1931. godine, njih 1527. Taj se broj nije puno smanjio 1991. godine jer je tada mjesto imalo 1324 stanovnika, da bi 2021. godine taj broj spao na tek njih 597.
U mjestu sam napravio kraću pauzu pod rascvjetalom lipom promatrajući preko puta stariju, lijepo uređenu građevinu. Nisam uspio doznati o čemu se radi.



Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

subota, 11.02.2023.

K potomstvu u metropolu - Drugi dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Budio sam se stotinu puta, čini mi se, no bez problema nastavio spavati, da bi sebi prije 7 ujutro rekao "Dosta ljenčarenja, vrijeme je da se krene!" Osjećao sam se naspavan, no ipak ne posve odmoran, možda najbolji izraz bi bio nekako omamljen ("Confortably Numb"). Shvaćao sam, ne treba mi nacrtati, posljedice jučerašnje bure još uvijek ostaju prisutne.
Nakon izlaska na cestu nastavio sam onim jučerašnjim gore-dolikanjem prema Bjelovaru.

Prema Bjelovaru rekoh, jer sam prošlu noć proveo u mjestu Ždralovi, koje je prav-za-prav neka vrst predgrađa grada. Dok pišem ove retke na wikipediji pronađoh da su najstarija nalazišta iz mlađeg kamenog doba pronađena u prigradskom naselju Bjelovara, Ždralovima, gdje se tijekom gradnje podruma za kuću Josipa Horvatića pronašlo zemunice. Iskopine su prepoznate kao dio Starčevačke kulture (oko 5000. – 4300. pr. Kr.).
Na gornjem snimku se može primijetiti da sunce još u potpunosti nije izašlo, te radi toga ( i radi odmorenosti) ovo gore-dolikanje mi nije teško palo. Uostalom ovog jutra ni v od vjetra.
Na jednom "gore" od tih gore-dolikanja naišao sam na putokaz prema mjestu Prokljuvani.

Ime me podsjetilo da smo nekad moje društvo i ja koristili izraz "prokljuviti" što bi značilo proniknuti, spoznati, shvatiti.
Mjesto zgodno za doručak mi se nametnulo ispred jedne pekare.

Bila je tu klupa, bio je i stol, a bila je i hladovina, pa tko bi odolio!? U pekari sam kupio slatki i slani dio obroka (sve još toplo) a i jogurta da zalogaji sami klize (on je bio hladan).
Nakon obilnog doručka i isto takvog odmora nastavio sam vožnju, te kojih stotinjak metara dalje konačno došao do table koju sam jučer toliko očajno priželjkivao.

Slijedi, dakle, mali obilazak grada.
Kao i kod Daruvara, tako sam ovdje krenuo prvo od željezničkog kolodvora. Na putu do tog kolodvora snimio sam zanimljivu vilu koja se raskošno kupala u svjetlosti jutarnjih sunčevih zraka.

Prije nastavka turneje po gradu par rečenica o samom gradu. Prema wikipediji Bjelovar je grad u Hrvatskoj te je ujedno središte Bjelovarsko-bilogorske županije i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Jedan je od mlađih gradova u Hrvatskoj, nastao 1756. godine, odlukom carice Marije Terezije. Planski je građen kao poligon (pravilni mnogokut, u ovom slučaju kvadrat, moja opaska) i upravno sjedište Križevačke i Đurđevačke graničarske pješačke pukovnije. Ima pravilnu kvadratnu strukturu ulica u središtu grada. U gradu postoji višestoljetna tradicija proizvodnje mlijeka i sireva pa se Bjelovar ponekad naziva i „gradom sira”. Grad je najviše stanovnika imao godine 2001-ve, njih 27024 dok ih je 2021-ve bilo 24392.
Eto sad kad znamo o kolikom je gradu riječ da posjetimo taj željeznički kolodvor.
Od strane grada kolodvorska zgrada izgleda ovako


Kao poseban kuriozitet, skoro da bi ga reliktom prošlosti nazvao jer takvo što na današnjim kolodvorima više ne postoji ispred kolodvorske zgrade nalazila se - česma.

Nekad davno, u vrijeme mog djetinjstva svaki željeznički kolodvor imao je ovakvo što da se umorni i žedni putnici okrijepe. Sjećam se da sam se, kao dječak obavezno pojio na mlazu koji je štrcao prema gore na „fontani“ i glavnog kolodvora u Zagrebu. Da li zbog tog mlaza ili općeg ugođaja, no svaki gutljaj koji sam s užitkom gutao bio mi je božanstven, doživljaj kojeg i danas jasno pamtim. Dugo, dugo je na Zagrebačkom kolodvoru stajala mala „fontana“, suha k'o barut, napuštena i ostavljena, s rupama umjesto pipa na sebi samo starijim znalcima znanim čemu su te rupe služile. Prije mjesec dana sam bio na tom kolodvoru, te sa sjetom, onom tužnom i neutješnom, primijetio da su i tu sasušenu „fontanu“ uklonili. Ostalo je samo sjećanje kao nepouzdani svjedok nekih drugih vremena.
A eto, ovdje u Bjelovaru žedni putnici-namjernici ne moraju ići u birtiju da bi žeđ ugasili. Svaka čast s moje strane.
Od strane tračnica kolodvor izgleda ovako


Ništa posebno raskošno, no čisto i uredno. Primjećujem kod sebe dok promatram prizor prikazan na gornjem snimku kako mi nekako nedostaje kontaktna mreža, pa sve nekako izgleda ogoljeno i prikraćeno.
Nešto kao nepisanog pravila da svaki željeznički kolodvor koji drži do sebe mora u svom društvu imati nekakvu lokomotivu, po mogućnosti parnjaču, drže se i Bjelovarčani.

Prema vlakovi-ri-hr.forumcroatian.com prve lokomotive serije 051 proizvedene su u tvornici strojeva MÁV Gépgyár u Budimpešti pod oznakom serije MÁV 375.
Godine 1937.god.u Hrvatskoj je počela proizvodnja parnih lokomotiva, i to u ondašnjoj prvoj jugoslavenskoj tvornici lokomotiva i mostova u Slavonskom Brodu, današnjem Holdingu "Đuro Đaković". Izrađivane su prvenstveno za nizinske, manje zahtjevne gospodarske pruge lokalnoga značenja. Lokomotive serije 51 bile su najbrojnije tako da ih je u Hrvatskoj bilo više od 90. Lokomotiva iz Bjelovara restaurirana je 2003. godine.
Gradski muzej grada Bjelovara smješten je u jednokatnici staroga gradskog poglavarstva sagrađenoj 1832. godine.

,Prema wikipediji na prvome katu zgrade, susreli su se car Franjo Josip I. i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer 12. rujna 1888. godine.
Odmah uz zgradu muzeja smještena je zgrada Biskupije sa katedralom sv. Terezije Avilske

Bjelovarsko-križevačka biskupija je hrvatska biskupija sa sjedištem u gradu Bjelovaru koju je utemeljio papa Benedikt XVI., 5. prosinca 2009. Katedrala je sagrađena 1770. godine. Nazvana po sv. Tereziji Avilskoj, španjolskoj svetici i crkvenoj naučiteljici. Ona je bila svetica zaštitnica austrijske carice Marije Terezije, koja je osnovala Bjelovar 1756. godine. (izvor: wikipedia)
Ove građevine na gornja dva snimka gledaju na park kvadratnog oblika koji je, u stvari pravi centar Bjelovara. Radi slikovitog prikaza evo vam slika koju sam posudio sa arhiva.bjelovar.info

U sredini gornje slike vidi se šumovit kvadrat koji je navedeni park. Isto tako se može uvidjeti da se ulice oko tog parka raspoređene pod pravim kutom.
U samom središtu parka u obliku kvadrata, do kojih se dolazi ravnim stazama, nalazi se glazbeni paviljon.


Prema bjelovarac.hr ispod paviljona krije se izvor vode, zbog čega je voda s tamošnje slavine iznimne kvalitete. Izgradnja paviljona počela je 1941., a završila 1943. godine.
Oko paviljona smještena su četiri kipa koji se smatraju bitnim u povijesti grada. Od njih četiri snimio sam kip sv. Terezije Avilske.

Inače, ta četiri kipa smješteni su na mjestima koja čine vrhove kvadrata. U središtu Bjelovara je sve u obliku kvadrata.
Nekako sa strane od tog paviljona na livadi u ovo moderno, današnje doba smjestili su malu pozornicu, male kućice koje su očigledno birtije te stolovi i stolice, što prave, a što improvizirane od transportnih paleta. Očigledno da za vrijeme ugodnih večeri bez kiše ovdje bude vesela gužva.



Kad sam prešao ovaj kvadratni park, s njegove druge strane naišao sam na vijećnicu.


Prema wikipediji zgrada današnje Bjelovarske vijećnice sagrađena je oko 1756 godine prvobitno kao Zgrada vojne straže.
Zastao sam za trenutak pitajući se kud sad!? Ovaj park je stvarno zanimljiv i na neki način originalan, no ništa posebno izvan njega nisam vidio. Da li i nema ništa više, u što manje vjerujem, ili bi trebao u detaljniju potragu po gradu za još meni neotkrivene znamenitosti, u što više vjerujem. Međutim što zbog zaostalog umora od prošlog dana, što zbog sunca koje usrdno obećava da će danas nadoknaditi jučerašnji izostanak grijanja, ipak sam riješio nastaviti vožnju tražeći izlaz iz grada. U toj potrazi za njim prošao sam pored gradske tržnice.

Natkrivena je metalnom nadstrešnicom koja joj daje originalni izgled.
Nakon napuštanja i zadnje kuće Bjelovarske, cesta je nastavila s gore-dolikanjem s kojim sam jučer došao u ovaj grad. Najizraženije to dolje-gore bilo mi je na izlasku iz mjesta pod imenom Novi Glog, dosta dolje i dosta gore, a opet sve to ravno, bez krivina.

Ona crkva što se nazire na horizontu gornjeg snimka je u centru mjesta koje se zove


Prema wilipediji crkva sv. Ivana Krstitelja u Sv. Ivanu Žabno je župna crkva i potječe iz 14. stoljeća. Više puta je obnavljana, a sadašnji izgled je s kraja 19. stoljeća. Posvećena je sv. Ivanu Krstitelju po kojem je i mjesto dobilo ime.
Ovo penjanje po uzbrdici do crkve me dobrano zadihalo, pa sam poželio malo dulji odmor. Mjesto za taj odmor našao sam na klupi u finoj hladovini.

Sjedeći u hladovini polako sam zobao bobe grožđa kupljenog u trgovini preko puta crkve.
Nakon grožđa malčice sam se ispružio na klupi i uživao u čarlijanju vjetrića po licu. Shvaćam pomalo i prihvaćam to kao svojevrsnog današnjeg suputnika da ću vožnju ovog dana obavljati nekako sneno, tromo i usporeno. Pored već rečenog zaostatka umora od jučer tomu će pridonijeti i današnja vrućina koja je sada već bila znatna iako je tek prošlo pola deset.
Još mi se nešto motalo po glavi.
Ovdje, u Svetom Ivanu Žabno trebao bih se konačno odlučiti da li ću se držati plana od jučer i skrenuti prema Križevcima. Time bi dobio na zanimljivosti tog grada, a, da tako velim izgubio na dodatnim kilometrima, vjerojatno ne baš ravnim što se gore-dolje tiče.
Sjeo sam na bicikl rastavivši se od ugodne hladovine i klupe u njoj i krenuo do crkve i raskrižja ispred nje. Ipak sam pogledom pozdravio cestu prema Križevcima (više sreće drugi put!) i skrenulo lijevo kraćom varijantom prema Vrbovcu. Da to tako napravim pridodali su tome ona tri epiteta (sneno, tromo i usporeno). Za divno čudo, osjetio sam olakšanje zbog riješene dileme, pa mi je vožnja krenula nekako poletno.
Ispred mjesta Haganj prešao sam preko željezničke pruge Vrbovec-Bjelovar-Kloštar kod stajališta Haganj. No, kakva je to bila pruga!? Dotjerana po svim pravilima modernih željeznica XXI stoljeća.

Oko tog Haganja konfiguracija terena se promijenila. Njive i kuće ustupili su mjesta šumi i proplancima, a i brdovitost terena se zaoštrila.
Prvo neka vikendica…

…zatim šuma…

…i nakraju brdoviti krajolik.

U nastavku vožnje spustio sam se s tog brdovitog područja, prošao iznad brze ceste za Križevce, te se zaustavio još jedanput iznad željeznice.


Ovo je bila magistralna željeznička pruga Zagreb-Koprivnica i dalje u Mađarsku. I izgledala je Europski, svjetski čak. Dok sam snimao gornje snimke sjetio sam se da je u toku izgradnja drugog kolosijeka na ovoj pruzi.
Sa nadvožnjaka sa kojeg sam se divio novoj željezničkoj infrastrukturi snimio sam mjesto Gradec čije je stajalište prikazano na gornjem snimku.

Prema locator-tzzz.com radi se o Župnoj crkvi Ranjenog Isusa koja je sagrađena je kao kasnobarokna crkva između 1768. i 1824. godine u blizini nekadašnje starije zidane crkve. Nakon požara 1862. godine poduzeta je cjelovita obnova. Zvonik na pročelju je iz 1900. godine.
Uz moj komentar da za ovakvo ime župe još nisam čuo nastavljam priču o ovom putovanju sa konstatacijom da slijedi Vrbovec. Naravno da je bio na brdu, pa naravno da prije njega slijedi uzbrdica.

Oštro oko na gornjem snimku pored crkve uočit će neku čudnovatu visoku građevinu. Radi se o Vrbovečkom vodotornju. Jasno, nisam mogao odoljeti već sam došao što je moguće bliže njemu i snimio ga.

Citiram wikipediju: Vrbovečki vodotoranj je vodo-opskrbni objekt u Vrbovcu, zagrebačka županija. Napravljen je od armiranog betona i visine je otprilike 32 metra. Voda se nalazi u velikoj betonskoj kupoli iznad kontrolne sobe, a do vrha se dolazi preko spiralnog stubišta u kupoli. Umjesto zapuštene kontrolne sobe trebao bi biti napravljen kafić s vidikovcem, tj. pogledom na grad.
Završen citat.
Dakle ostakljeni cilindrični dio ispod kuglastog spremnika TREBAO BI BITI kafić s vidikovcem. Kad će to biti nisam saznao u vrijeme ovog posjeta gradu.
Nedaleko od vodotornja je sami centar grada u obliku pješačke zone.


U toj pješačkoj zoni smještena je zgrada Vrbovečke čitaonice i knjižnice. Biće da je neko renoviranje u toku jer je ispred ulaza bila skela.

Nedaleko od te pješačke zone, ispred livade smjestili su natkrivenu binu za, pretpostavljam kulturna događanja preko ljeta.

Crkvu sv. Vida, koja je u samom središtu grada temeljito renoviraju pa baš nisam uspio Bog-zna-što od nje vidjeti.

Prema tz-vrbovec.hr crkva bila je izgrađena vjerojatno još u 14. st., ali je teško stradala 1591. godine u turskom napadu kad je osvojen i spaljen grad Vrbovec. Temeljito je obnovljena u 17. st. da bi 1754. godine ponovno stradala u požaru. Današnji oblik dobila je obnovom u 18. st. kada je barokizirana, a od stare crkve ostao je tek gotički tlocrt. Uz crkvu se uzdiže vrlo visok toranj koji je u prošlosti imao stratešku ulogu osmatračnice.
Da ne ostanete prikraćeni za barem vanjski izgled crkve evo snimka s navedene stranice kako je izgledala, ili kako će crkva izgledati kad joj maknu zaštitno ruho sa gornjeg snimka. (izvor: wikipedia)

U Vrbovcu sam bio prije oho-ho godina, biciklom također i ono po čemu pamtim ovaj grad je kula Petra Zrinskog.

Sa već navedene stranice turističke zajednice grada Vrbovca saznajem da je Kula Petra Zrinskog u Vrbovcu zaštitni simbol grada Vrbovca. Ostatak je starog vrbovečkog kaštela obitelji Zrinski sagrađenog za obranu od Turaka nakon 1528. godine. Danas je od dvorca ostala samo valjkasta kula, koja je i u doba kad je podignuta bila više simbol moći, nego što je služila u obrambene svrhe. Kula smještena u glavnom gradskom parku simbol je grada i detalj gradskog grba. Prema legendi, u kuli se 6. lipnja 1621. godine rodio ban Petar Zrinski. Istina je da je Petar Zrinski bio rođen u staroj drvenoj zgradi, koja je zajedno sa starim drvenim kaštelom izgorjela u požaru 1755. g. u seljačkoj buni. Unatoč tome, legenda i danas živi na novopostavljenoj turističkoj ploči kod kule Petra Zrinskog.
Od Vrbovca još samo stara, no lijepo dotjerana zgrada Pučkog otvorenog učilišta.

P8030121
Na izlasku iz Vrbovca prošao sam pored tvornice PIK Vrbovec i u spomen izuzetno ukusnih hrenovki zastao sam i snimio mjesto odakle je navedena delicija dolazila.

Nakon par kilometara vožnje iza Vrbovca prešao sam preko već navedene brze ceste koja vodi dalje prema Križevcima i Bjelovaru.

Gledajući je ovako s visine meni ta brza cesta jako liči na auto cestu samo što nema zaustavnog traka.
Vozim prema Dugom Selu, koje nikako da naiđe, sunce piči odozgora, pa postajem sve više „snen, trom i usporen“. Tek je podne, nema razloga za žurbu, pa sam se zatekao kako pogledam lijevo-desno u potrazi za klupom u hladovini.
Našao sam je u mjestu Lonjica ispred crkve u izrazito debeloj hladovini platana koje su izgledale iste kao one sa Zagrebačkog Zrinjevca.
Prvo crkva…


…pa platane ispred crkve…

…i nakraju klupa u rajskoj hladovini

Za razliku od onog odmora u mjestu Sveti Ivan Žabno ovaj je dulje trajao i bio je konstruktivan i što se tiče sna i što se tiče samog psiho-fizičkog stanja nakon njega. Po tko zna koji put sam se uvjerio koliko 20-tak minuta sna odmori tijelo i obodri um.
Mjesto Brckovljani sam obišao njihovom zaobilaznicom sretan i zadovoljan što se ne moram penjati u njega jer je i ono bilo na brdu.

Oštro oko pažljivog promatrača uočit će da „glavna“ cesta skreće lijevo prije uzbrdice, pa sam i ja po njoj otišao u ljevičare. Barem ovaj put.
Pod dolasku u Dugo Selo raskošna tabla se svojski trudila da mi uputi jednako takvu dobrodošlicu.

Malo mi je gramatički izgledalo zbunjujuće to „Dobro došli u GRAD Dugo SELO“, no sjetivši se da postoji u Posavini selo pod imenom Novi Grad, pa zašto onda ne bi bilo i grada pod imenom Dugo Selo.
Centar tog grada sa seoskim imenom izgleda ovako

Tu gramatičku zavrzlamu grad-selo, selo-grad pretakao sam u sebi do zadnje kapljice ne bi li odagnao što je moguće više spoznaju koja je sve samo ne ugodna. Naime slijedi sada drndanje po betonskoj cesti do Sesveta koja svakih desetak metara, ako ne i češće ima poprečni kanalić preko kojeg se s treskom prelazi. A sve to uz gusti, izuzetno gusti promet.

Stanje uz rub ceste

Stanje uz središnju liniju (vidi se na gornjem dijelu snimka)

Prvi put sam ovom cestom autom prošao u prošlom mileniju, prije 30-tak godina. Izgledala je isto kao i danas. Ili rečeno u gorem obliku, danas izgleda isto kao i onda. Možda imam iskrivljenu pogled na stvarnost, možda je to posljedica nedostupnih informacija, no u međuvremenu su izgrađene autoceste prema istoku i prema jugu. Čak se gradi i paralelna autocesta prema Sisku, a ova prometnica ovdje je i dalje nepromijenjena. Mada bi po količini prometa možda prva trebala biti koju bi trebalo sanirati, urediti, proširiti…
Dakle, drndava cesta, gusti, pregusti promet, sunce koje nemilosrdno prži…sve sam to očekivao, pa opet sam nekako iznenađen, zatečen što mi se očekivanje ispunilo. Ipak je stvarnost okrutnija od najgorih očekivanja. Možda zbog neke tihe, podsvjesne, mada i jalove nade da neće (ipak) biti tako loše. A ono (ipak) bude tako (loše)!
Uz sve veće navedene suputnike javila mi se glad, koja mi je dodatno zagorčavala ionako nezavidnu situaciju. Pokušavao sam, koliko mi je to gusti promet dozvoljavao pogledom lijevo-desno pronaći neki restoran, piceriju sa terasom (u hladovini, molim!) da ručam kao čovjek i pri tome odmorim i duh i tijelo.
Potraga nije uspjela!
Bilo mi je nevjerojatno, neshvatljivo da u tako gusto naseljenom području nema nikakvog restorana. U stvari našao sam jedan, ali bez terase, tako da bi mi bilo problem držati bicikl na oku.
Kad je glad dobila već zabrinjavajuće razmjere naišao sam na pekaru i opskrbio se slano-slatkim dijelom obroka.
Još treba pronaći mjesto.
Dakle, ne samo da nema restorana nego su kuće tako gusto jedna uz drugu da nema ni parka ni klupe, a o hladovini da ne govorim. Već me počelo hvatati očajanje, pa neću valjda ovdje na ovoj džungli na asfaltu, odnosno betonu ručati!?
Tek krajičkom (desnog) oka vidjeh stidljivi putokaz prema župi Dobrog pastira. Skrenuh odmah te uđoh u mirnu tihu uličicu, toliko tihu da me ta tišina pritišće naviknutom na onu gužvu i galamu.
Stvarno, nakon par stotina metara naišao sam na ogroman plato i crkvu iza njega.


Odmah sam parkirao bicikl u hladovini crkve, da se sklonim sa sunca. Okolo je bilo dosta klupa i mladih stabala, no tako su perfidno bili raspoređeni tako da ni jedno stablo ni jednoj klupi nije pravilo hladovinu.
Bože Boj, baš mi ne ide!
Očajavao sam tek tren-dva no glad me je natjerala na pragmatičnost. Odlučih na kraju trpezu napraviti na stepenici pokraj bicikla, barem sam u hladovini.
Smirujući duh i tijelo polako sam konzumirao ono što sam u pekari kupio promatrajući razvijeni pano iznad sebe.

Izvjesni Mate je imao događaj života u svom životu. Mlada misa je za svećenike nešto kao vjenčanje za nas obične smrtnike, dakle nešto posebno svečano i za doživotno pamćenje.
Inače u vrijeme dok sam bio ispred crkve nisam znao ni gdje sam ni komu je posvećena crkva, valjda zbog svega što me snašlo zacrnilo mi se pred očima iako je sunce obilato sjalo. Tek sada, dok pišem ove retke, saznao sam da se radi o crkvi Dobrog Pastira u mjestu Brestje koje je u stvari kvart Sesveta. Zanimljivo mi je bilo što dosta ulica ovdje imaju imena kojekakvog cvijeća.


Spas iz pregrijanog zraka i asfalta, lude i mahnite gužve što auta, a što pješaka našao sam u Dubravi svrativši do svog frenda iz studentskih dana. Taj susret dogovorio sam još ranije. Znao sam, ili barem pretpostavljao da će mi ova vožnja pred Zagrebom biti mučna i gadna, a opet mi je ispala bitno mučnija i bitno gadnija nego sam to pretpostavljao. Zato sam u ugodnom razgovoru, pijuckajući pivo i pretakajući uspomene s prijateljem proveo viša od dva sata.
Kad sam ponovo izašao na ulicu bile je prošlo pola sedam. Sasvim druga situacija! Vrućina je dobrano popustila a široki nogostup po kojemu sam nastavio prema centru grada bio je potpuno u hladovini.

Što zbog tog popuštanja vrućine, što zbog stalne hladovine, a i što zbog dugog i dobrog odmora bilo mi je ugodnije voziti i lakše disati. Čak mi je vožnja metropolom postala i zanimljivom.
Vozio sam Dubravom, nakon nje nastavio Maksimirskom, pa Vlaškom, a prije glavnog gradskog trga prošao sam i Starovlaškom.

Pozdravio sam i Augusta Šenou, mahnuvši mu nijemo usput, jer mi je izgledao zadubljen u svoje misli ovlaš naslonjen na stup.

Do trga Bana Jelačića ostalo mi je još proći Cesarčevom koja je pješačka zona, isto kao i Starovlaška. Tu se ponovo pokazala ta prednost bicikla kao prometala što s njime mogu i tamo gdje ostala vozila ne smiju.
Evo snimci te Cesarčeve, u smjeru sunca, dakle smjeru prema glavnom trgu, a potom i snimak u kontra smjeru koji sam snimio za trenutak okrenuvši se.


Da je sunce još uvijek jako osjetio sam kad sam iz hladovine, u kojoj sam do sada bio, izašao na osunčani trg. Iako sam mislio ostati ma njemu malo duže, nakon opaljenih par snimaka nastavio sam prema Zrinjevcu. Tamo su velike platane s raskošnom hladovinom, pa će tamo biti sigurno ugodnije nego ovdje na trgu. Dakle, evo dva snimka raskošno osunčanog i još uvijek vrelog trga.


Uvijek mi je ugodno prošetati, proći barem, Zrinjevcem, a pogotovo u ovako vrući dan. Ogromne platane, meni zgledaju stoljetne, prave pravi prirodni hlad, pa tu oduševljenost tim parkom zajedno sa mnom dijeli još dosta ljudi, što domaćih, što sa strane pristiglih.


Iako je ovdje u mome djetinjstvu bilo „zabranjeno gaziti travu“ situacija se danas bitno promijenila. Tako je sada sasvim normalno da ljudi čilaju sjedeći ili čak ležeći na travi. Pravo hipijevski!


Da bi došao do današnjeg odredišta treba proći na drugu stranu željezničkog kolodvora. Stoga evo još par snimaka arhitektonskih ljepotica naše nam metropole.
Prvo zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ili skraćeno palača HAZU-a, smještenoj južno od parka Zrinjevac.

Prema wikipediji palača je dovršena 1880., a te je godine 22. listopada u njoj održana i prva razredna sjednica. Veliki potres koji je te godine zadesio Zagreb znatno je oštetio zgradu i time odgodio njenu primopredaju i službeno otvorenje. Na četvrtu godišnjicu velikog potresa 9. studenog 1884. palača je svečano predana Upravi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Odmah uz Tomislavov park, nasuprot glavnom željezničkom kolodvoru smješten je umjetnički paviljon.

Na nagovor slikara Vlahe Bukovca, hrvatski umjetnici traže da se u Pešti sagradi vlastiti, poseban montažni umjetnički paviljon čiji će se željezni kostur poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla. Nakon završetka izložbe, željezni skelet hrvatskoga paviljona prenosi se u Zagreb. Raspisuje se natječaj za podizanje zagrebačkog Umjetničkoga paviljona, a radovi su povjereni bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru (poznatim projektantima kazališnih zgrada). Gradnju su izveli zagrebački graditelji Honigsberg i Deutch, pod nadzorom gradskog inženjera M. Lenucija. Tijekom dvije godine – 1897. i 1898. dovršena je zgrada Umjetničkoga paviljona da bi se svečano otvorila 15. prosinca 1898. reprezentativnom izložbom Hrvatski salon. (izvor: umjetnicki-paviljon.hr)
I na kraju ove šetnje po Zagrebu zgrada glavnog željezničkog kolodvora.

Prema wikipediji gradnja zgrade Glavnog kolodvora počela je 1890., a objekt je svečano otvoren 18. kolovoza 1892. pod imenom Državni kolodvor. Projekt za zgradu izradio je arhitekt Državnih ugarskih željeznica Ferenc Pfaff. Zgrada Glavnog kolodvora registrirana je kao kulturno dobro. Veća rekonstrukcija izvedena je za Univerzijadu (1986./87.), te ponovo 2006. godine. Zgrada je oblikovana u neoklasicističkom stilu, te je ukrašena skulpturama i dekoracijama.
Toliko o drugom danu ovog putovanja. Prešao sam manje nego jučer, tek nekih 96 km.


Treći dan – povratak kući

Poranio sam tog jutra i nešto iza 7 bio sam na glavnom kolodvoru, točnije na njegovom prvom peronu i snimio pustoš na njemu s pogledom prema zapadu.

Pustoš što se tiče ljudi, odnosno putnika. Očigledno da je prerano da bi se putovalo u većem obimu.
Moj je vlak parkiran na drugom peronu, pa je uslijedilo nošenje (teškog) bicikla stepenicama, do pothodnika.

Na zidovima s lijeve i desne strane pothodnika bili su reklamni panoi koji usnule putnike nastoje obavijestiti o ovome i o onome. Jedan od njih je bio čisto edukacijskog karaktera. Pokušavao je, naime upozoriti sveprisutne da se s vlakom nije šaliti pri pretrčavanju pruge ispred vlaka.

Nacrtani lik u stripovskom stilu na plakatu koji nas pokušava educirati je lik iz nama starijoj generaciji legendarnog stripa Alan Ford. Zbog njega mi je plakat privukao pažnju i zbog njega sam ga snimio.
Popeo sam se stepenicama iz pothodnika na taj drugi peron, noseći bicikl i uočio svoj vlak „tamo dolje“ na ovdje znanom drugom a peronu (IIA)

Dozvolio sam si luksuz pa sam sjeo na bicikl i lagano se provozao tih dvjestotinjak metara do vlaka. On je bio elektromotorni, Končarev, novi i što je meni najvažnije niskopodni. To znači da u vlak ulazim, zajedno s biciklom, lagano, elegantno i poletno bez one muke dizanja (teškog) bicikla po stepenicama vagona.
Smjestio sam bicikl na mjesto rezerviranog za takva prometala i nedaleko od njega smjestio i sebe. Unutrašnjost vlaka je bila pusta, tako da sam imao svu moguću raskoš izbora sjedala.


Sjedim tako sam u vlaku u tupom iščekivanju njegovog polaska čvrsto uvjeren da mi preostaje samo rutinski povratak kući pri kojemu se ništa posebno neće desiti. I jasno, griješim jer je na kolosijeku s duge strane „perona IIA“ odjednom uletjela podugačka kompozicija vlaka narančastih vagona. Radilo se o turističkom vlaku RagioJet koji Češke turiste vozi iz Praga prema Splitu. Imali su čak i prostor za bicikle, što mi dokazuje oznaka na vagonu


Na jednim je vratima bio i red vožnje.

Čežnjivo ga promatrajući jasno da mi se javila želja da se, zajedno sa svojim biciklom, njime provozam. To bi bila, apsolutno sam siguran, zanimljiva i impresivna vožnja vlakom preko Like do Dalmacije, i cijela pod dnevnim svjetlom.
Umjesto do Splita za kojim mi je trenutno srce čeznulo zbog tog narančastog vlaka, ovaj elektromotorni me na momente stvarno brzo vozio prema istoku.

Brzina je, meni barem bila impresivna, a taj dojam je povećavala izuzetna udobnost. Jedan od rijetkih trenutaka kada mi Hrvatske Željeznice izgledaju pravo Europske.
Preostalo mi je odvoziti tih meni jako znanih 30-tak kilometara od Nove Gradiške do Požege. Od kolodvora u Gradiški u potrazi za izlazom iz grada prošao sam pored Gradiščanskog korza.

Na izlazu iz grada, onog sjevernog, prema Požegi prije par godina su radili rekonstrukciju ceste, pa su joj stavili pravu, pravcatu biciklističku stazu.

Pri tome su posadili drvored čija je hladovina ovog jutra meni olakšavala vožnju po blagoj uzbrdici.
Neki 6 kilometara prije mog grada snimio sam veseli pomladak na rodinom gnijezdu.

Da jest stvarno pomladak zaključujem po boji kljunova, jer će ta crna boja, kada još uvijek mlade rode potpuno odrastu prijeći u znanu crvenu boju.

Eto, to je sve od ovog dvodnevnog putešestvija do metropole. Da je bilo zanimljivo i uzbudljivo jest, da je na momente bilo teško i mučno, jest i to.
No, čašu meda ni'ko ne popi, a da ju čašom žuči ne začini!

petak, 10.02.2023.

K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Sad već pomalo i davne dvije i osme prvi put sam odvozio i na ovom blogu objavio vožnju pod naslovom „K potomstvu u metropolu“ u želji da ne ostane jedina pod tim naslovom. Želja mi se ta ispunila, pa sam više puta vozio pod istim naslovom ali nastojeći da put bude drugačiji. Tokom godina se sve postupno mijenjalo. Prvo sam krenuo sinu u Zagreb, zatim i sinu i kćeri, da bi ove godine vožnju obavio prema kćeri. Stari se, i ja i potomstvo, mijenjaju se njihova prebivališta, a i mene godine stišću. Pa ipak, uporan ili tvrdoglav, iz koje se već točke gledišta promatra, ohrabren pojačanjem u obliku električnog bicikla, te zahvaljujući kreativnosti pri promatranju karte, pronašao sam motivaciju, način i rutu za ovo putovanje. Na žalost, suputnika nisam uspio pronaći, da li zbog nedostatka kvalitetnijih pregovaračkih sposobnosti s moje strane ili možda zbog lošeg izbora ljudi koje sam, uzalud i jalovo, nastojao uvjeriti i nagovoriti na ovo putovanje sa mnom. Kako mi to nije bilo prvi put da bezuspješno tražim suputnika, nisam radi toga „ronio suze krokodilske“ nego sam se okrenuo pozitivističkom stavu prihvaćanja prednosti solo vožnje.

Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Prvog od dva dana ovog putovanja sam vozio od Požege preko Pakraca i Daruvara do Bjelovara.
Vremenska prognoza za ovaj prvi dan bila je malčice klimava. U načelu sunčano i suho, no „manja količina vlažnog zraka mogla bi rezultirati slabijom kišom, a lokalno i izraženim pljuskovima“. Dakle, jedino snijeg nisu napomenuli. Ipak, jutro je bilo prekrasno, osunčano i ugodno sviježe, pa nisam odolio toga jutra ne snimiti sebe i svoju sjenu kao vjernog suputnika.

Fora je ovako u rano jutro voziti prema zapadu kad vam je sunce iza leđa. Dobivam dojam kao da sam u prvom redu kazališta. Sve ispred mene je jarko osvjetljeno, prosto se prizor kupa u svjetlosti, stoga izgleda nekako nadnaravno, kao prizor iz neke bajke.
Do Pakraca se vozim dionicom kojom barem jedanput godišnje odvezem kao neku od jednodnevnih vožnji oko moga grada. No, ovaj put tu dionicu do Pakraca vozim u suprotnom smjeru i u rano jutro umjesto poslijepodne.
Nakon skretanja u Brestovcu, nekih 7-8 km od Požege, cesta je skrenula na sjeverozapad ravno prema Psunju.

Nakon što se približi Psunju, cesta skreće ponovo prema zapadu nastojeći se probiti kroz obronke Psunja ili barem preko nekog prijevoja. I stvarno, iza mjesta Kamenska cesta se zajedno s rijekom Orljavom, ovdje u obliku planinskog potoka, penje prema prijevoju Bučje. Dobro sad, dok se cesta penje, Orljava-potok veselo žubori u suprotnom smjeru.

Vožnja ovim dijelom mi je uvijek posebno zanimljiva, čak i sada kada se penjem uzbrdo. Cesta vijuga lijevo-desno, stiskajući se uz obronke brda s bujnim zelenilom s desne strane, dok s lijeve Orljava žuboreći teče u suprotnom smjeru.
Već odavno sam samome sebi uveo nepisano pravilo da se na prijevoju obavezno zastane i odmori. Nije to samo zbog tijela, koje se vožnjom (ili hodanjem) uzbrdicom dobrano ugrijalo s pojačanim pulsom i znojenjem, nego je užitak malo „stati na loptu“. Pri tome me, pored smirivanja tempa srca, kao i disanja, te rashlađivanja tijela, obuzme neka kontemplacija uma pri kojemu pustim misli da mi slobodno vrludaju dok neodređeno promatram okoliš uživajući u prizoru. Dodatno zadovoljstvo čini povjetarac koji mi hladi tijelo, pa kad sve ovo navedeno skupim u jednu cjelinu postaje mi jasno zašto ta zaustavljanja na prijevojima traju znatno duže nego prvobitno planirano.
Tako je bilo i ovaj put na ovom prijevoju Bučje. Čak sam uspio pronaći hladovinu koju je činio ogromni silos za sol cestarske službe. Njegova prava korisna vrijednost dolazi do izražaja zimi kada se vozila za posipanje ceste ovdje opskrbljuju radnim materijalom. U ove ljetne dane taj silos nije pretjerano zaposlen, rijetko ga tko i zamijeti, osim par biciklista koji mu odaju priznanje za formiranu hladovinu, kao što ja sada polako guštam u njoj.

Iza prijevoja slijedi, jasno, uživancija nastala vožnjom nizbrdicom. Prepustio joj sam se u potpunosti, uživajući u vožnji dobro znanom dionicom, no ovaj put u drugom smijeru. Zaustavio sam se tek koji kilometar pred Pakracem. Još uvijek nije bilo nikakvih kuća samo zelenilo oko mene i rijeka Pakra s lijeve strane. Tu rijeku je mostom koji je meni izgledao nekako improvizirano, lokalna cesta preskakala Pakru vodeći putnike do nekog zaseoka.


Od tog Pakraca ovaj put nisam puno vidio. Razlog tomu je cesta za Daruvar do koje sam došao već u, nazovimo to tako, predgrađu ovog grada. Kao da se sumanuto žuri, ne čekajući da potpuno izađe iz Pakraca, čim sam izašao na nju, ta cesta je krenula sumanuto strmom, a bome i dugom uzbrdicom. Zbog toga sam se za kratko vrijeme podignuo iznad svojevrsne doline u kojoj je bio grad. Zastao sam, što zbog smirivanja daha, a što zbog snimanja prizora iza mene. Prvo sam kamerom zabilježio okoliš kojim se provlačila cesta kojom sam došao iz Požege. Ta cesta se provlačila između dva brda prikazanih lijevo na donjem snimku.

Potom sam snimio grad kojeg ostavih iza sebe.

Uočljiv je srm uspon ceste kojom sam upravo prošao. Ta uzbrdica, i dalje povremeno jako strma, nastavila se i dalje i nakon napuštanja zadnjih kuća Pakraca, da bi konačno cesta poprimila oblik gore-dolje u kratkim dionicama. Na kraju ovog dijela se konačno pojavila duža nizbrdica kojom sam se spustio do široke doline u kojoj je bilo mjesto Badljevina. U nekoj vrsti središta mjesta je veliki kružni tok na kojemu mogu ravno prema Daruvaru, ili lijevo prema Siraču. Rješenje dileme kamo dalje malo sam odgodio jer mi se pojavila glad. Zato sam se u prodavaonici i pekarnici smještenih uz taj kružni to opskrbio pićem (pivo) i hranom (topli burek).


Prešao sam preko puta i na stepenicama zatvorene pošte pripremio improviziranu trpezu i objedovao.


Dok sam objedovao promatrao sam usnulo selo. Bilo je ljudi, nije da nije, no svi su se kretali nekako polako, smireno, činilo mi se čak i zadovoljno. Nitko se nije žurio, nitko galamio, sve laganini. Vrijeme se očigledno ovdje drugačije broji nego u (vele)gradu.
Inače prema wikipediji mjesto Badljevina je u svojoj povijesti najviše stanovnika imalo godine 1956-te, njih čak 1256, da bi taj broj godine 2011-te pao na 597.
Iako sam mogao u nastavku vožnje kraćim putem do Daruvara (recimo hipotenuzom) ja sam ipak odlučio zaobilaznim (recimo katetama). Razlog tomu je mjesto Sirač kojeg sam htio posjetiti, a cesta do njega, kao i dalje do Daruvara je sporednog karaktera. To znači manja gužva prometa i moguća veća egzotičnost.
Cesta od Badljevine prema Siraču izgleda baš je bila u skladu s prethodnom rečenicom – promet nula, okolo obrađene njive, a s desne strane sjeverni obronci Psunja.


Pred Siračem meni i cesti po kojoj vozim pridružila se željeznica.


Tik pred ulazom u mjesto cesta je prešla preko pruge. To nije neka velevažna magistralna pruga, tek veza Sirača sa Pakracem, Daruvarom i ostalom željezničkom mrežom. Služi(la je) za prijevoz sitnijeg i krupnijeg kamena za građevinarstvo, jer se odavna oko Sirača nalaze kamenolomi.
Prema wikipediji Sirač je najviše stanovnika imao 1971 godine, njih 1946, dok ih je 2021 godine prebrojano tek 1152.
Prošle godine sam imao priliku razgovarati s nekim lokalcem koji mi je ukratko ispričao „tipičnu Hrvatsku priču“. Mjesto je još od one države bilo znano kao izvor drvene i kamene građe, pa je neki lokalni tajkun privatizirao firmu koja se navedenim bavi, te nakon par godina propao. I sad Sirač izgleda baš onako kakvim sam ga doživio – tiho, mirno, usnulo, izvan vremena i prostora. Ovakvima kao što sam ja koji je s biciklom navratio do njega to ima neku simpatičnu, pitoresknu, toplu notu, no pretpostavljam da većini od tih 1152 stanovnika to ne izgleda baš tako.
'Ajd' da vidimo što je meni „palo u oko“ u tom Siraču!?
Odmah na ulazu u mjesto je mala katnica sa trijemom za gornju etažu.

Kuća čelom gleda na ulicu, a s druge stane su neke gospodarske građevine skromnog izdanja, kao i što sama kuća izgleda. Sve skupa, zajedno s dvorištem kao da je iz nekog drugog vremena, pa me ne bi čudilo da stanari ove kuće imaju (barem) 80 godina, a kuću i okućnicu su naslijedili (isto tako barem) od svojih roditelja.
U navedeni dojam se savršeno uklapa „najbolji čovjekov prijatelj“ vezan na lancu koji mi je prijetećim i upornim lajanjem dao do znanja da je on ovdje glavni čuvar i da ne trpi nikakve uljeze, pa makar oni stali tek toliko da ga kamerom zabilježe.

Njegova kućica iza njega je u skladu s cijelim gospodarstvom, sklepana u domaćoj radinosti, a nedostatak trave u radijusu dužine lanca govore o životnom prostoru čuvara domaćinstva. Što bi na ovaj skučeni životni prostor rekli oni iz Udruge za zaštitu životinja!?
Sa web stranice suvenir-arbor.hr saznajem da je Ustanova Suvenir Arbor osnovana je 1974. g. i u vlasništvu je Bjelovarsko-bilogorske županije. Misija ove Ustanove je rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Primarna djelatnost Ustanove je proizvodnja drvenog namještaja.

Eto, možda sam bio (pre)strog te brzopleto zaključio da je ovo mjesto zamrlo, možda se u njemu ipak nešto događa!?
U blizini zgrade prikazane na gornjem snimku mještani su napravili retro nadstrešnicu sa drvenim kipovima izrađenim u maniru naivne umjetnosti

Centar mjesta je, jasno oko crkve.

Radi se o župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije sagrađene 1907 godine, a župnom crkvom je postala 1945 godine kada je ustanovljena nova župa Sirač (izvor : sirac.hr)
Kruh i ostale pekarske proizvode u Siraču se mogu kupiti na ovom mjestu.

Zanimljivo mi je da se ovdje radi o pekari a ne o pekarni kako se često navodi u Hrvatskoj. Iz radoznalosti sam pitao, koga drugog već Google-a i evo što sam saznao sa stranice lektoriranje.org:
Pekara se tvori sufiksom -ara koji označuje zatvoreni prostor, pogon ili tvornicu u kojoj se nešto proizvodi. U ovom slučaju, pekara upućuje na prostor gdje se mijese i peku kruh i krušni proizvodi.
Pekarnica se tvori sufiksom -arnica koji označuje prodavaonicu. Stoga, pekarnica je mjesto gdje se prodaju kruh i krušni proizvodi.
Pekarna pripada razgovornom funkcionalnom stilu i taj naziv nije prihvatljiv u hrvatskom standardnom jeziku. Moramo ga zamijeniti nazivom pekara ili pekarnica, u skladu s točnim značenjem.
Dakle:
Kruh se peče u pekari, a prodaje u pekarnici.
Toliko o Siraču. Sad je ispred mene poduži uspon prema mjestu Doljani.


Ja, kao biciklist, zaključujem da mještani ovog kraja imaju čudan smisao za humor. Potvrđujući nelogičnost u gornjoj rečenici, stvarno sam imao dugačak uspon da bi došao u te Doljane. Kasnije nakon spusta u Daruvar uslijedit će isto tako poduža uzbrdica da bi došao u – Donji Daruvar.
Da je ta uzbrdica za Doljane bila znatna pokrepljujem snimkom na kojemu se vidi pogled nazad prema Siraču.

Dok sam se, dakle, penjao u te Doljane, s desne strane sam promatrao obronke Psunja.

Prije spusta u Daruvar još dva snimka iz Doljana. Na prvom se vidi ruševina koja se diči natpisom „Kuća na prodaju“, dok je na drugom opća situacija u Doljanima.


A sada navedeni spust u Daruvar, dugačak i strm, kao da sam negdje u brdovitoj Bosni, a ne u „ravnoj“ Slavoniji.

Po dolasku u Daruvar, kao čovjek koji još uvijek u dnu duše gaji privrženost željeznici, prvo sam posjetio željeznički kolodvor.


Trebalo mi je dosta mentalnog truda da suspregnem razočarenje. Ipak je Daruvar lječilište poznato dulje od stoljeća, i ponajviše radi toga krcat zanimljivom starom arhitekturom, što ću kasnije i pokazati. I takav grad bogate povijesti ima kolodvor kao u Mrduši Donjoj!?
Ništa veselije nisam pronašao ni na wikipediji koja veli da je pruga od Barča u Mađarskoj (mađarski Barcs) sagrađena 1884 godine, a nastavak preko Pakraca i Lipika do Banove Jaruge 1887 godine.
24. travnja 2014., u 20:42 ispraćen je posljednji putnički vlak iz Daruvara do Banove Jaruge. Taj vlak je od Pakraca neprekidno trubio do željezničke stanice u Lipiku punih 7 minuta u znak sjećanja da je on taj posljednji putnički vlak na pruzi.
S prikrivenom gorčinom u duši krenuo sam prema centru grada u nadi za nečim veselijim. Pri tome sam prošao pored gradske tržnice.

Slijedi obilazak onoga po čemu je Daruvar bio i ostao nadaleko poznat - Daruvarske toplice.
Prvo sam naišao na vilu Arcadia, prvo snimak s prednje strane (od strane ulice), a potom snimak od strane parka.


Prema daruvarske-toplice.hr gdje sam našao informacije o toplicama koje slijede vila Arcadia izgrađena je prije 1860-te. Danas se koristi kao depandansa lječilišnog hotela Termal, sa 12 jedinstveno uređenih smještajnih jedinica i dvoranom za sastanke, u nastavku koje je restoran Terasa. (prema rječnik.com depandansa je građevinski samostalni dio hotela koji s hotelom može biti povezan hodnikom. Tu se gostima pružaju usluge smještaja u sobama, a usluge prehrane i ostale usluge se pružaju u hotelu)
I stvarno tik uz vilu, skoro kao njen integralni dio nalazi se restoran s terasom.


Stavio sam negdje u zabačeni kutak svoje memorije ovu terasu kao moguće mjesto današnjeg ručka, ako već ne nađem nešto drugo, pretpostavljajući da ću pored hrane debelo platiti i ugođaj vidljiv na gornjim snimcima, te će me u konačnosti vjerojatno taj ručak skupo stajati.
Najimpresivnije zdanje Daruvarskih toplica bilo mi je centralno blatno kupalište snimljeno s lijeve strane, s desne strane i na kraju s čela građevine.



Arhitekt Amadeo Carnelutti 1909. godine gradi današnju Centralnu blatnu kupku u maurskom stilu s prepoznatljivom kupolom. Ulaz je na južnom pročelju u kojemu se pristupa s tri strane. Centralno je smješten bazen s toplom vodom, a obodno su prostorije za terapiju.
Šetajući parkom osim velikih građevina uočio sam mali atrij, kao i simpatičnu ljuljačku.


Slijedeće što sam obišao je Antunovo vrelo



Prva je kupališna zgrada podignuta na rimskim temeljima, točno na mjestu vrela (toplog izvora). Antunovu kupelj gradi Antun Janković 1762. godine te je to ujedno i prva kupališna zgrada u perivoju. Ispred Antunove kupelji nalazi se kaptiran izvor tople vode nazvan Antunovo vrelo. (prema struna.ihjj.hr kaptaža je građevina za zahvaćanje vode koja izbija iz podzemlja silaznim ili uzlaznim tokom, pri čemu se svi izdanci nastoje uhvatiti i dovesti u objekt)
Desno od Antunovog vrela je bila je Švicarska vila.


Švicarska vila je katnica hotelskoga tipa podignuta vjerojatno 1849., svakako prije 1861. godine. Prvobitno je bila ljetnikovac hotelskoga tipa izgrađen u švicarskom stilu s drvenim trijemom, namijenjen smještaju gostiju, a danas je to upravna zgrada Daruvarskih toplica
Toliko o toplicama, Daruvarskim. Od njih, odnosno od parka u kojemu su toplice, do centra grada prolazim starom ulicom dugom tek stotinjak metara.

Sam trg, koji čini centar Daruvara, je velik i širok po kojemu je donekle dozvoljen promet automobilima. No, to je izvedeno nekako suptilno, diskretno, tako da (previše) ne nagrđuje ljepotu trga, pretpostavljajući da bi stare gradske jezgre trebale biti bez prometa motornih vozila.


Usput, preko wikipedie saznajem da je grad Daruvar 2001 godine imao 9815 stanovnika, dok ih je 20 godina kasnije 7440. Dakle, za tih 20 godina grad je „izgubio“ skoro četvrtinu populacije!
Glavni Daruvarski trg krcat je starom arhitekturom.




Na neki čudan, meni nedokučiv način unutar te stare arhitekture se na trgu uvukao monstrum u obliku ogromne robne kuće. Ta robna kuća je bila, čini mi se ogromna za vrijeme prošle države, dok je sada „čardak ni na nebu ni na zemlji“, dakle zdanje koje nikomu ne treba no nitko ne zna što bi s njim. Nažalost, takvih arhitektonskih čudovišta ima skoro svaki grad kod nas.

Nedaleko od središnjeg trga, na mjestu malčice izdignutom od njega smjestila se crkva.

Prema visitdaruvar.hr župna crkva Presvetog Trojstva sagrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća, pretpostavlja se 1764., kada je oko plemićkog dvorca Antuna Jankovića počelo nicati naselje Daruvar. Godine 1892. sagrađen je veliki toranj u kojeg su premještena zvona iz manjeg, sjevernog tornja. Godine 1912. uz crkvu je postavljen križ koji je obnovljen i vraćen na prvotno mjesto. Godine 1923. započela je prva veća adaptacija crkve, a 1925. postavljene su orgulje požeškog majstora Venceslava Holuba koje je 2008. restaurirala Umjetnička radionica Heferer.

Preko puta crkve u lijepo obnovljenoj starijoj zgradi smještena je glazbena škola.


Prema wikipediji Bruno Bjelinski (Trst 1909. – Silba 1992.), jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Bio je iznimno plodan skladatelj koji je po uzoru na svoje skladateljske uzore (Ravel, Hindemith, Poulenc, Milhaud) razvio osobni glazbeni jezik s elementima neoklasicizma. Bjelinski je skladao šest opera, tri baleta, 15 simfonija, te brojnu glazbu za glasovir, violončelo, kao i komornu glazbu za različite instrumente. Osobitim je žarom pisao za djecu, kojima posvećuje neka od svojim najboljih djela. U opusu za djecu stvaranim 1950.-ih, ističu se Sedam bagatela za klavir, opere Pčelica Maja na riječi Waldemara Bonselsa, Heraklo i Ružno pače, te baleti Pinokio, Petar Pan i Mačak u čizmama.
Spuštao sam se nazad do samog centra trga, skenirajući pogledom ne bi li negdje uočio nekakvu piceriju ili restoran, jer sam već bio dobrano ogladnio. Već pomalo razočaran što ta vizualna potraga za hranjivim mjestom nije urodila nekim konkretnim otkrićem krenuh prema parku gdje su toplice s onim fensy restoranom. Tek što pređoh metar i pol kad me zaustavi neki lokalac zadivljen mojim elektrificiranim prometalom.
„Pa, kako se vozi? Pa, jel' težak? Pa, odakle putujete, pa…“
Trudio sam se uljudno odgovarati na sva ta njegova pa-pitanja, naročito što sam nakon prvog, ili drugog odgovora osjetio iskrenu zadivljenost što mojim prometalom, a što današnjim prijeđenim kilometrima. Ipak sam ga na odgovaranja na ta pa-pitanja nakon nekog vremena prekinuo pitanjem gdje bih ovdje u Daruvaru mogao dobro nešto pojesti.
„Nemoj ići u restoran vile Arcadija, tamo ti je skupo, nego idi dolje desno, pa prva desno imaš dobar restoran!“
Zahvalih mu se (na što od ogovori osmjehom - iskrenim, činilo mi se), te ponavljajući rutu u sebi kao kad mali Ivica uči pjesmicu napamet, krenuh opisanom trasom. I stvarno pronađoh navedeni restoran, mada se s (tihe i sporedne) ulice jedva i nazirao.


Na prvi pogled više je izgledala kao polu improvizirana birtija u obiteljskoj kući, nego restoran. Tek kad sam zastao, vidio sam da u dvorištu, iza ovog bijelog kombija ima još nešto.
A to nešto je bila velika nadstrešnicama sa stolovima i stolicama, dakle prava terasa restorana. Parkirao sam bicikl i zauzeo mjesto odakle svog suputnika mogu držati na oku.


Iako nije bilo klima-uređaja, dobro izolirani krov je sprečavao prolaz toplini sunčevih zraka, a stropni ventilatori su dodatno pospješivali strujanje zraka, tako da je ugođaj bio krajnje ugodan i potpuno meni neočekivan. Uhvatio sam sebe nakon prvog gutljaja točenog piva kako se polako opuštam u milini pomalo sluteći da će se ovaj ručak odužiti, no isto tako da mi i neće biti žao zbog toga.
Kao da ovom malom raju nema kraja, pa pored ugodne svježine, diskretne glazbe i točenog piva okusa dostojnog božjeg nektara, pridružio se ručak koji svojim obiljem i ukusom ni mrvicu ne zaostaje prema svim već navedenim.

Konkretno, za ručak sam imao Zagrebački odrezak s pilećim mesom (2 kom).
Nakon ovog Božanskog objeda zalivenim s još jednim točenim, kad sam već mislio da je sve ovo stvarno raj na Zemlji i da bolje ne može, došao je račun - 71 kuna!
Sedamdeset i jedna kuna!!! Za dva točena piva i ovo na tanjuru na gornjem snimku!!!
Izašao sam van, sjeo na bicikl i polako vozio prema sjevernom izlazu iz grada sa osjećajem blagog zujanja u glavi. Zlobnici bi rekli da je to od dva piva, no meni se čini da je to zbog činjenice da ovakav kraljevski ručak u ovakvom dvorskom ambijentu niti sam skoro imao prilike, niti ću skoro imati priliku konzumirati.
Slijedila je još jedna, ovaj put zadnja zavrzlama s imenima mjesta u Daruvarskom kraju. Ovaj put je to bilo u obliku uzbrdice, poduže i podmukle, da se iz samog grada Daruvara popnem u mjesto imena Donji Daruvar. U stvari, da nema table koja me obogaćuje spoznajom da napuštam grad Daruvar, i odmah iza nje slijedeće koja mi veli da ulazim u Donji Daruvar, ja bi to lakonski spojio sve u jedan veliki grad, jer konkretne granice u obliku neke livade, šumarka ili grma barem, nije bilo. Kuća do kuće jednako kako prije tako i poslije tih tabli.
Na izlasku iz tog Donjeg Daruvara koji se razvukao k'o gladna godina (mjesto se razvuklo, a ne izlaz) je raskrižje na kojemu sam skrenuo lijevo prema Zdencima i Bjelovaru. Za onog koga zanima tek napomena da bih, da sam skrenuo desno, preko Đulovca i Pčelića stigao do Podravske magistrale.
Valjda me ono oduševljenje ručkom držalo dosta dugo, pa sam tek u Končanici osjetio promjenu vremena.
Prvo je moja sjena na asfaltu postala nekako blijedog lika, pa su takvi i snimci iz tog mjesta.



Kao što se na nebu iza rode na prethodnom snimku može primijetiti, nebo su „okupirali“ bijeli cirusi. Ako se suvislo razumijem u meteorologiju, a što nije baš sigurno, to su visoki bjelkasti i ne baš gusti oblaci. Efekt im se svodi uglavnom na tome da ublaže toplinsku snagu sunčevih zraka, te da pokojim povjetarcem još dodatno rashlađuju i osvježavaju. Stoga, ne samo da se (još) nije kod mene pojavila zabrinutost, nego baš suprotno! Jasno da mi je dodatno hlađenje godilo.
Nakon prolaska sela spustio sam se kratkom nizbrdicom do jezera koji su bili u sastavu Ribnjaka Končanica.

Snimajući prizor prikazan na gornjem snimku osjetio sa pojačani vjetar u lice koji je dobrano prešao granicu ugode i počeo izazivati suprotan efekt. Sada već postaje onaj podmukli vjetar koji puhajući u lice umara tijelo i ubija duh te vožnju čini mučnom i olovno teškom. Stoga moja brzina na kraju spusta do navedenog ribnjaka nije bila neka posebna, promatrajući ju po kilometrima na sat, no bila je (subjektivno) oho-ho velika promatrajući ju po dojmom fijuka vjetra oko mojih ušiju.
U nadi da će se ovaj vjetar koji me koči smanjiti ili u nastojanju da ga što je moguće lakše podnosim, pokušao sam misli usmjeriti negdje drugdje.
Na ove ribnjake, na primjer. Odakle im tolika voda!? Ako su ribnjaci, dakle nisu najobičnije bare, jer za ribe voda ipak treba biti koliko-toliko protočna, a ne stajaća, barska. Na odgovor na to pitanje naišao sam par stotina metara nakon ribnjaka.


Iako bi netko ovo rijekom nazvao ono što sam ja vidio bio je tek samo potok. Zbrajajući dva i dva u svojim mentalnim stazama zaključio sam da je Ilova stvarno rijeka (a ne potok) samo što većina njenog toka prolazi ribnjacima, dok je ovo što prikazujem na gornjem snimku tek neka vrsta by-pass-a, vodene obilaznice.
I stvarno, kad se bolje zagledam u kartu primjećujem da je Ilova do svog odredišta, utoka u Savu, zaslužna za dva jezera, jedno ovo pored Garešnice, a drugo pored Banove Jaruge.
Dolaskom pred Velike Zdence vjetar je dosegnuo razinu mučne podnošljivosti.

Uspio sam se tek trenutak prepustiti oduševljenju što se, eto nalazim u domovini Zdenka sira, poznatog mi još od djetinjstva. Za trenutak velim jer me onaj vjetar u lice, koji povremeno, čini mi se dobiva orkansku veličinu, nagnao da podignem pogled prema svojoj budućnosti koja uopće nije bila svijetla. Čak naprotiv, daleko ispred mene nebo se zacrnilo, čak sam uočio i par munja. Da hladno razumski zaključim – idem pravo u oluju! Ona dolazi sa zapada - ja putujem prema njoj, ona ispred sebe tjera zrak u obliku vjetra koji nagovještava oluju – ja putujem prema njemu.
Pretpostavka manje povoljna: uletjet ću u oluju!
Pretpostavka više povoljna: vozit ću u susret vjetru koji će povremeno postajati olujni!
Imao sam sreće pa sam do Bjelovara, kao mog današnjeg odredišta došao suh (barem što se kiše tiče, znoj lica (i tijela) moga sad neću spominjati), no vjetar, jak do olujni, u lice pratit će me skroz do kraja!
Na ulazu u Velike Zdence snimio sam meni zanimljiv primjer ruralne stare arhitekture. Nekako mi se čini da su ljudi nekad skromnije živjeli nego mi danas, mada ih je na to, pretpostavljam više prisilila neimaština nego što je to bilo posljedica izbora.

Samo mjesto nije veliko. Prema wikipediji najviše stanovnika imalo je 1910-te godine, njih 1516 dok se taj broj 2021-ve godine sveo na 727.
U samom središtu mjesta, odmah uz crkvu Svih Svetih smještena je tvornica „Zdenka“.

Dok sam prolazio pored tvornice za trenutak sam se vratio u doba kad sam bio mali, mali, mali i kad mi je mati mazala topljeni sir „Zdenka“ na kruh. Dok je to ona radila nestrpljivo sam čekao prvi zalogaj gurajući očima namaz na kruhu. Eto, koliko god daleko čovjek otišao, neočekivano ga iza neke asocijacije sačeka djetinjstvo. I dan-danas, kad sam već u poznim godinama, svaki komadić sira za mazanje u obliku kružnog isječka je „Zdenka sir“, ma kojeg proizvođača i imena bio. Nešto kao Gedore ključevi (firma Gedore je prva izbacila na tržište takvu vrstu alata) ili mlijeko u tetrapaku (firma TetraPack je prva izbacila na tržište takvu vrst pakiranja).
Nastavak vožnje je i dalje bio u društvu jakog do orkanskog vjetra u lice, no ovaj put se tomu pridružila konfiguracija terena u obliku gore-dolikanja. Te kratke nizbrdice nisu bile pretjerano relaksirajuće, no zato su kratke uzbrdice subjektivno bile znatno produžene zbog navedenog vjetra.
Sve me to dobrano umorilo pa sam si, u trenutku povećane malodušnosti iza raskrižja za Pisanice, bilo Malu, bilo Veliku, nakon što sam produžio ravno, dozvolio luksuz malo duljeg predaha na autobusnoj stanici.


Situacija je bila puno tmurnija, nego što se prema gornjim snimcima može zaključiti. Pri tom duljem odmoru čak sam malčice zalegao na klupi prije u nakani da tijelu omogućim kakvo-takvo oporavljanje nego da duhu prepustim koji trenutak sna.
Nastavku tih 15-tak kilometara do Bjelovara izgledala mi je kao pravi primjer borbe skromnog čovjeka i okrutne prirode. Onom jakom do orkanskom vjetru i gore-dolikanjem, pridružila se izmjena sunčevih zraka koje su se na trenutak probile između oblaka i pokoje kapi kiše kao nagovještaji oluje. Oluje nije na kraju bilo, otišla je negdje desno od mene zaobišavši me, no tu kapljicu-dvije kiše vjetar je začinio orkanskom jačinom ravno meni u lice.
Stoga sam kroz Severin prošao jedva primijetivši da na ulici ili oko kuća nema žive duše. Svako se skrio od ovog vjetra gdje je mogao – osim mene.

Nakon pustog Severina situacija je bila kao i do njega.

Na snimku gore evo primjera tog gore-dolikanja, s napomenom da je širokokutni objektiv kamere na mom mobitelu to malo ispeglao. Realno nizbrdice i uzbrdice su bile strmije nego to izgleda na gornjem snimku.
Da nje bile table na kojemu je pisalo „Česma“ prešao bih preko tog vodotoka ne primijetivši ga. Ovako sam zabilježio nešto što južnije, prije utoka u Savu izgleda skoro kao prava rijeka, dok je ovdje bio tek potok sumnjivog sadržaja.


Do Bjelovara sam prošao još par mjesta za koje mi se nije dalo pamtiti njihova imena. No jedno od njih mi je bilo posebno zanimljivo po izraženim gore-dolikanjem kroz njega.

Vjetar i dalje nesmiljeno puše u lice.
Iako sam u daljini nazirao prve kuće Bjelovara (ili mi je želja za tim bila toliko velika pa mi se“zbilo ono što mi se snilo“), umjesto konačnog ulaza u grad kojemu toliko žudim, cesta me uvela u – bespuće. Ili barem beskućje, jer je cesta usamljeno prolazila čistinom prokrčenoj kroz šumu, dugačku, vrlo, vrlo dugačku šumom.

I dalje nesmiljeni vjetar u lice.
Vozim mehanički, otupljeno. Jedino što me drži to je neka zadrta tvrdoglavost čvrsto se zainativši da ću doći do tog svog današnjeg odredišta pa bila to zadnja moja vožnja. Na žalost i vjetar je bilo jednako tako inatljiv i tvrdoglav, čak mi se na momente činilo kad ja pojačam tempo to i on uradi i obratno.
Prepucavajući se tako sa mojim vjetrovitim suputnikom, mentalnog sklopa postavljenog u neko mutno stanje bez neke konkretne misli, iznenadih se kada konkretno ugledah moje današnje odredište!

Od silnog iznenađenja jedva sam uspio, barem za trenutak skoncentrirati se na cestu, te nakon provjere da je čista ispred i iza mene skrenuo sam i stao ispred natpisa „Sobe Mrak“ (jest, prezime vlasnika malo neobično, no mene je osvijetlilo najvećim svjetlom!)
Zaustavio sam bicikl, a i samog sebe pa sam i dalje sjedio na biciklu s nogama na asfaltu. Ukipio sam se tako neko vrijeme pogleda tupo prikovanog u neku imaginarnu točku na pločniku metar-dva ispred sebe. Trebalo mi je dulje vrijeme da iz neke tupe iznenađenosti preko skoro potpune zatečenosti, postupno do mog mentalnog sklopa dođe spoznaja – gotovo je.
Gotovo je!
To sam više puta ponavljao u sebi ne vjerujući si u potpunosti. Toliko sam u onoj tvrdoglavo-upornoj borbi s vjetrom izgubio dojam prolaznosti vremena, te upao u neku izvanvremensku beskonačnost da mi je trebalo puno, puno realnih, ovozemaljskih, sadašnjih sekundi da me (ah konačno!) počne preplavljivati osjećaj razdraganosti, veselja radosti i oduševljenja – gotovo je!!!
Konačno sam se pokrenuo, parkirao bicikl i potražio vlasnika ovog prenoćišta, kojeg sam koji dan ranije na netu pronašao, da učinim one formalnosti oko prijave prenoćišta. Formalnosti koje u ovakvim trenucima, nakon dana provedenog u vožnji, a naročito OVAKVOG dana kakav je bio danas, budu srcu ugodne i duši mile. Formalnosti koje, dok se događaju nisu ništa posebno ni zanimljivo, no tokom godina iza njih zajedno s danom ispred njih postanu jako, jako, jako lijepe uspomene.
Broj prijeđenih današnjih kilometara i nije Bog zna kakav, no ja zasigurno znam da je ipak pažnje i poštovanja vrijedan.

Da ipak nije čista moja subjektivnost u procjeni težine prijeđenih današnjih kilometara dokazuje i drugi ciklokompjuter moga bicikla koji kazuje da mi je struje ostalo za još tek dva kilometra.

Kao usporedbu napominjem da sam ovog ljeta nakon dva prelaska preko Papuka i 144 km sačuvao u bateriji struje za još 16 km, onda su ovih danas prijeđenih127 km zbog navedenog vjetra stvarno i objektivno bili žestoki. I za moje znojavo tijelo i za kapacitet struje u bateriji bicikla.
No, sve je dobro kad se dobro završi, pa je vrijeme da se opušteno, smireno i polako pripremim za večerašnje spavanje.
Bicikl sam ostavio "dolje" i priključio ga na struju, zaslužio je obilnu večeru.

Do moje sebe stepenicama sam se popeo "gore".

Gledajući gornji snimak, vrata dolje lijevo su ona koja mi, kad su zaključana, čuvaju bicikl, a kroz desna vrata ulazim u svoju sobu koja izgleda ovako


Dakle ništa posebno, a opet čisto i ugodno, taman toliko koliko meni treba. Došao sam do prozora iznad stolice na gornjem snimku i snimio pogled na zeleno-cvjetni „aranžman“.

Kasnije sam se spustio do tog "aranžmana“ i snimio prozor moje sobe, ovaj mali, otvoreni.

Nakon božanskog tuširanja obiljem tople vode moje se stanje duha i tijela toliko oporavilo da sam si u kuhinji svratišta skuhao krem juhu od gljiva i s posebnim ju uživanjem posrkao.
Vratio sam se u sobu i iza 7 legao u krevet. "Još je rano za spavanje!" rekoh sebi i uključih televizor (i to je bilo u mojoj sobi). Nakana mi je bila dočekati vremensku prognozu, da saznam što me sutra očekuje. Nisam ju dočekao. Desetak minuta kasnije prenuo sam se na putu ka snu, isključio TV i nastavi tonuti ka tom snu iz kojeg za trenutak izađoh.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv