Pregled posta

K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Sad već pomalo i davne dvije i osme prvi put sam odvozio i na ovom blogu objavio vožnju pod naslovom „K potomstvu u metropolu“ u želji da ne ostane jedina pod tim naslovom. Želja mi se ta ispunila, pa sam više puta vozio pod istim naslovom ali nastojeći da put bude drugačiji. Tokom godina se sve postupno mijenjalo. Prvo sam krenuo sinu u Zagreb, zatim i sinu i kćeri, da bi ove godine vožnju obavio prema kćeri. Stari se, i ja i potomstvo, mijenjaju se njihova prebivališta, a i mene godine stišću. Pa ipak, uporan ili tvrdoglav, iz koje se već točke gledišta promatra, ohrabren pojačanjem u obliku električnog bicikla, te zahvaljujući kreativnosti pri promatranju karte, pronašao sam motivaciju, način i rutu za ovo putovanje. Na žalost, suputnika nisam uspio pronaći, da li zbog nedostatka kvalitetnijih pregovaračkih sposobnosti s moje strane ili možda zbog lošeg izbora ljudi koje sam, uzalud i jalovo, nastojao uvjeriti i nagovoriti na ovo putovanje sa mnom. Kako mi to nije bilo prvi put da bezuspješno tražim suputnika, nisam radi toga „ronio suze krokodilske“ nego sam se okrenuo pozitivističkom stavu prihvaćanja prednosti solo vožnje.

Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Prvog od dva dana ovog putovanja sam vozio od Požege preko Pakraca i Daruvara do Bjelovara.
Vremenska prognoza za ovaj prvi dan bila je malčice klimava. U načelu sunčano i suho, no „manja količina vlažnog zraka mogla bi rezultirati slabijom kišom, a lokalno i izraženim pljuskovima“. Dakle, jedino snijeg nisu napomenuli. Ipak, jutro je bilo prekrasno, osunčano i ugodno sviježe, pa nisam odolio toga jutra ne snimiti sebe i svoju sjenu kao vjernog suputnika.

Fora je ovako u rano jutro voziti prema zapadu kad vam je sunce iza leđa. Dobivam dojam kao da sam u prvom redu kazališta. Sve ispred mene je jarko osvjetljeno, prosto se prizor kupa u svjetlosti, stoga izgleda nekako nadnaravno, kao prizor iz neke bajke.
Do Pakraca se vozim dionicom kojom barem jedanput godišnje odvezem kao neku od jednodnevnih vožnji oko moga grada. No, ovaj put tu dionicu do Pakraca vozim u suprotnom smjeru i u rano jutro umjesto poslijepodne.
Nakon skretanja u Brestovcu, nekih 7-8 km od Požege, cesta je skrenula na sjeverozapad ravno prema Psunju.

Nakon što se približi Psunju, cesta skreće ponovo prema zapadu nastojeći se probiti kroz obronke Psunja ili barem preko nekog prijevoja. I stvarno, iza mjesta Kamenska cesta se zajedno s rijekom Orljavom, ovdje u obliku planinskog potoka, penje prema prijevoju Bučje. Dobro sad, dok se cesta penje, Orljava-potok veselo žubori u suprotnom smjeru.

Vožnja ovim dijelom mi je uvijek posebno zanimljiva, čak i sada kada se penjem uzbrdo. Cesta vijuga lijevo-desno, stiskajući se uz obronke brda s bujnim zelenilom s desne strane, dok s lijeve Orljava žuboreći teče u suprotnom smjeru.
Već odavno sam samome sebi uveo nepisano pravilo da se na prijevoju obavezno zastane i odmori. Nije to samo zbog tijela, koje se vožnjom (ili hodanjem) uzbrdicom dobrano ugrijalo s pojačanim pulsom i znojenjem, nego je užitak malo „stati na loptu“. Pri tome me, pored smirivanja tempa srca, kao i disanja, te rashlađivanja tijela, obuzme neka kontemplacija uma pri kojemu pustim misli da mi slobodno vrludaju dok neodređeno promatram okoliš uživajući u prizoru. Dodatno zadovoljstvo čini povjetarac koji mi hladi tijelo, pa kad sve ovo navedeno skupim u jednu cjelinu postaje mi jasno zašto ta zaustavljanja na prijevojima traju znatno duže nego prvobitno planirano.
Tako je bilo i ovaj put na ovom prijevoju Bučje. Čak sam uspio pronaći hladovinu koju je činio ogromni silos za sol cestarske službe. Njegova prava korisna vrijednost dolazi do izražaja zimi kada se vozila za posipanje ceste ovdje opskrbljuju radnim materijalom. U ove ljetne dane taj silos nije pretjerano zaposlen, rijetko ga tko i zamijeti, osim par biciklista koji mu odaju priznanje za formiranu hladovinu, kao što ja sada polako guštam u njoj.

Iza prijevoja slijedi, jasno, uživancija nastala vožnjom nizbrdicom. Prepustio joj sam se u potpunosti, uživajući u vožnji dobro znanom dionicom, no ovaj put u drugom smijeru. Zaustavio sam se tek koji kilometar pred Pakracem. Još uvijek nije bilo nikakvih kuća samo zelenilo oko mene i rijeka Pakra s lijeve strane. Tu rijeku je mostom koji je meni izgledao nekako improvizirano, lokalna cesta preskakala Pakru vodeći putnike do nekog zaseoka.


Od tog Pakraca ovaj put nisam puno vidio. Razlog tomu je cesta za Daruvar do koje sam došao već u, nazovimo to tako, predgrađu ovog grada. Kao da se sumanuto žuri, ne čekajući da potpuno izađe iz Pakraca, čim sam izašao na nju, ta cesta je krenula sumanuto strmom, a bome i dugom uzbrdicom. Zbog toga sam se za kratko vrijeme podignuo iznad svojevrsne doline u kojoj je bio grad. Zastao sam, što zbog smirivanja daha, a što zbog snimanja prizora iza mene. Prvo sam kamerom zabilježio okoliš kojim se provlačila cesta kojom sam došao iz Požege. Ta cesta se provlačila između dva brda prikazanih lijevo na donjem snimku.

Potom sam snimio grad kojeg ostavih iza sebe.

Uočljiv je srm uspon ceste kojom sam upravo prošao. Ta uzbrdica, i dalje povremeno jako strma, nastavila se i dalje i nakon napuštanja zadnjih kuća Pakraca, da bi konačno cesta poprimila oblik gore-dolje u kratkim dionicama. Na kraju ovog dijela se konačno pojavila duža nizbrdica kojom sam se spustio do široke doline u kojoj je bilo mjesto Badljevina. U nekoj vrsti središta mjesta je veliki kružni tok na kojemu mogu ravno prema Daruvaru, ili lijevo prema Siraču. Rješenje dileme kamo dalje malo sam odgodio jer mi se pojavila glad. Zato sam se u prodavaonici i pekarnici smještenih uz taj kružni to opskrbio pićem (pivo) i hranom (topli burek).


Prešao sam preko puta i na stepenicama zatvorene pošte pripremio improviziranu trpezu i objedovao.


Dok sam objedovao promatrao sam usnulo selo. Bilo je ljudi, nije da nije, no svi su se kretali nekako polako, smireno, činilo mi se čak i zadovoljno. Nitko se nije žurio, nitko galamio, sve laganini. Vrijeme se očigledno ovdje drugačije broji nego u (vele)gradu.
Inače prema wikipediji mjesto Badljevina je u svojoj povijesti najviše stanovnika imalo godine 1956-te, njih čak 1256, da bi taj broj godine 2011-te pao na 597.
Iako sam mogao u nastavku vožnje kraćim putem do Daruvara (recimo hipotenuzom) ja sam ipak odlučio zaobilaznim (recimo katetama). Razlog tomu je mjesto Sirač kojeg sam htio posjetiti, a cesta do njega, kao i dalje do Daruvara je sporednog karaktera. To znači manja gužva prometa i moguća veća egzotičnost.
Cesta od Badljevine prema Siraču izgleda baš je bila u skladu s prethodnom rečenicom – promet nula, okolo obrađene njive, a s desne strane sjeverni obronci Psunja.


Pred Siračem meni i cesti po kojoj vozim pridružila se željeznica.


Tik pred ulazom u mjesto cesta je prešla preko pruge. To nije neka velevažna magistralna pruga, tek veza Sirača sa Pakracem, Daruvarom i ostalom željezničkom mrežom. Služi(la je) za prijevoz sitnijeg i krupnijeg kamena za građevinarstvo, jer se odavna oko Sirača nalaze kamenolomi.
Prema wikipediji Sirač je najviše stanovnika imao 1971 godine, njih 1946, dok ih je 2021 godine prebrojano tek 1152.
Prošle godine sam imao priliku razgovarati s nekim lokalcem koji mi je ukratko ispričao „tipičnu Hrvatsku priču“. Mjesto je još od one države bilo znano kao izvor drvene i kamene građe, pa je neki lokalni tajkun privatizirao firmu koja se navedenim bavi, te nakon par godina propao. I sad Sirač izgleda baš onako kakvim sam ga doživio – tiho, mirno, usnulo, izvan vremena i prostora. Ovakvima kao što sam ja koji je s biciklom navratio do njega to ima neku simpatičnu, pitoresknu, toplu notu, no pretpostavljam da većini od tih 1152 stanovnika to ne izgleda baš tako.
'Ajd' da vidimo što je meni „palo u oko“ u tom Siraču!?
Odmah na ulazu u mjesto je mala katnica sa trijemom za gornju etažu.

Kuća čelom gleda na ulicu, a s druge stane su neke gospodarske građevine skromnog izdanja, kao i što sama kuća izgleda. Sve skupa, zajedno s dvorištem kao da je iz nekog drugog vremena, pa me ne bi čudilo da stanari ove kuće imaju (barem) 80 godina, a kuću i okućnicu su naslijedili (isto tako barem) od svojih roditelja.
U navedeni dojam se savršeno uklapa „najbolji čovjekov prijatelj“ vezan na lancu koji mi je prijetećim i upornim lajanjem dao do znanja da je on ovdje glavni čuvar i da ne trpi nikakve uljeze, pa makar oni stali tek toliko da ga kamerom zabilježe.

Njegova kućica iza njega je u skladu s cijelim gospodarstvom, sklepana u domaćoj radinosti, a nedostatak trave u radijusu dužine lanca govore o životnom prostoru čuvara domaćinstva. Što bi na ovaj skučeni životni prostor rekli oni iz Udruge za zaštitu životinja!?
Sa web stranice suvenir-arbor.hr saznajem da je Ustanova Suvenir Arbor osnovana je 1974. g. i u vlasništvu je Bjelovarsko-bilogorske županije. Misija ove Ustanove je rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Primarna djelatnost Ustanove je proizvodnja drvenog namještaja.

Eto, možda sam bio (pre)strog te brzopleto zaključio da je ovo mjesto zamrlo, možda se u njemu ipak nešto događa!?
U blizini zgrade prikazane na gornjem snimku mještani su napravili retro nadstrešnicu sa drvenim kipovima izrađenim u maniru naivne umjetnosti

Centar mjesta je, jasno oko crkve.

Radi se o župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije sagrađene 1907 godine, a župnom crkvom je postala 1945 godine kada je ustanovljena nova župa Sirač (izvor : sirac.hr)
Kruh i ostale pekarske proizvode u Siraču se mogu kupiti na ovom mjestu.

Zanimljivo mi je da se ovdje radi o pekari a ne o pekarni kako se često navodi u Hrvatskoj. Iz radoznalosti sam pitao, koga drugog već Google-a i evo što sam saznao sa stranice lektoriranje.org:
Pekara se tvori sufiksom -ara koji označuje zatvoreni prostor, pogon ili tvornicu u kojoj se nešto proizvodi. U ovom slučaju, pekara upućuje na prostor gdje se mijese i peku kruh i krušni proizvodi.
Pekarnica se tvori sufiksom -arnica koji označuje prodavaonicu. Stoga, pekarnica je mjesto gdje se prodaju kruh i krušni proizvodi.
Pekarna pripada razgovornom funkcionalnom stilu i taj naziv nije prihvatljiv u hrvatskom standardnom jeziku. Moramo ga zamijeniti nazivom pekara ili pekarnica, u skladu s točnim značenjem.
Dakle:
Kruh se peče u pekari, a prodaje u pekarnici.
Toliko o Siraču. Sad je ispred mene poduži uspon prema mjestu Doljani.


Ja, kao biciklist, zaključujem da mještani ovog kraja imaju čudan smisao za humor. Potvrđujući nelogičnost u gornjoj rečenici, stvarno sam imao dugačak uspon da bi došao u te Doljane. Kasnije nakon spusta u Daruvar uslijedit će isto tako poduža uzbrdica da bi došao u – Donji Daruvar.
Da je ta uzbrdica za Doljane bila znatna pokrepljujem snimkom na kojemu se vidi pogled nazad prema Siraču.

Dok sam se, dakle, penjao u te Doljane, s desne strane sam promatrao obronke Psunja.

Prije spusta u Daruvar još dva snimka iz Doljana. Na prvom se vidi ruševina koja se diči natpisom „Kuća na prodaju“, dok je na drugom opća situacija u Doljanima.


A sada navedeni spust u Daruvar, dugačak i strm, kao da sam negdje u brdovitoj Bosni, a ne u „ravnoj“ Slavoniji.

Po dolasku u Daruvar, kao čovjek koji još uvijek u dnu duše gaji privrženost željeznici, prvo sam posjetio željeznički kolodvor.


Trebalo mi je dosta mentalnog truda da suspregnem razočarenje. Ipak je Daruvar lječilište poznato dulje od stoljeća, i ponajviše radi toga krcat zanimljivom starom arhitekturom, što ću kasnije i pokazati. I takav grad bogate povijesti ima kolodvor kao u Mrduši Donjoj!?
Ništa veselije nisam pronašao ni na wikipediji koja veli da je pruga od Barča u Mađarskoj (mađarski Barcs) sagrađena 1884 godine, a nastavak preko Pakraca i Lipika do Banove Jaruge 1887 godine.
24. travnja 2014., u 20:42 ispraćen je posljednji putnički vlak iz Daruvara do Banove Jaruge. Taj vlak je od Pakraca neprekidno trubio do željezničke stanice u Lipiku punih 7 minuta u znak sjećanja da je on taj posljednji putnički vlak na pruzi.
S prikrivenom gorčinom u duši krenuo sam prema centru grada u nadi za nečim veselijim. Pri tome sam prošao pored gradske tržnice.

Slijedi obilazak onoga po čemu je Daruvar bio i ostao nadaleko poznat - Daruvarske toplice.
Prvo sam naišao na vilu Arcadia, prvo snimak s prednje strane (od strane ulice), a potom snimak od strane parka.


Prema daruvarske-toplice.hr gdje sam našao informacije o toplicama koje slijede vila Arcadia izgrađena je prije 1860-te. Danas se koristi kao depandansa lječilišnog hotela Termal, sa 12 jedinstveno uređenih smještajnih jedinica i dvoranom za sastanke, u nastavku koje je restoran Terasa. (prema rječnik.com depandansa je građevinski samostalni dio hotela koji s hotelom može biti povezan hodnikom. Tu se gostima pružaju usluge smještaja u sobama, a usluge prehrane i ostale usluge se pružaju u hotelu)
I stvarno tik uz vilu, skoro kao njen integralni dio nalazi se restoran s terasom.


Stavio sam negdje u zabačeni kutak svoje memorije ovu terasu kao moguće mjesto današnjeg ručka, ako već ne nađem nešto drugo, pretpostavljajući da ću pored hrane debelo platiti i ugođaj vidljiv na gornjim snimcima, te će me u konačnosti vjerojatno taj ručak skupo stajati.
Najimpresivnije zdanje Daruvarskih toplica bilo mi je centralno blatno kupalište snimljeno s lijeve strane, s desne strane i na kraju s čela građevine.



Arhitekt Amadeo Carnelutti 1909. godine gradi današnju Centralnu blatnu kupku u maurskom stilu s prepoznatljivom kupolom. Ulaz je na južnom pročelju u kojemu se pristupa s tri strane. Centralno je smješten bazen s toplom vodom, a obodno su prostorije za terapiju.
Šetajući parkom osim velikih građevina uočio sam mali atrij, kao i simpatičnu ljuljačku.


Slijedeće što sam obišao je Antunovo vrelo



Prva je kupališna zgrada podignuta na rimskim temeljima, točno na mjestu vrela (toplog izvora). Antunovu kupelj gradi Antun Janković 1762. godine te je to ujedno i prva kupališna zgrada u perivoju. Ispred Antunove kupelji nalazi se kaptiran izvor tople vode nazvan Antunovo vrelo. (prema struna.ihjj.hr kaptaža je građevina za zahvaćanje vode koja izbija iz podzemlja silaznim ili uzlaznim tokom, pri čemu se svi izdanci nastoje uhvatiti i dovesti u objekt)
Desno od Antunovog vrela je bila je Švicarska vila.


Švicarska vila je katnica hotelskoga tipa podignuta vjerojatno 1849., svakako prije 1861. godine. Prvobitno je bila ljetnikovac hotelskoga tipa izgrađen u švicarskom stilu s drvenim trijemom, namijenjen smještaju gostiju, a danas je to upravna zgrada Daruvarskih toplica
Toliko o toplicama, Daruvarskim. Od njih, odnosno od parka u kojemu su toplice, do centra grada prolazim starom ulicom dugom tek stotinjak metara.

Sam trg, koji čini centar Daruvara, je velik i širok po kojemu je donekle dozvoljen promet automobilima. No, to je izvedeno nekako suptilno, diskretno, tako da (previše) ne nagrđuje ljepotu trga, pretpostavljajući da bi stare gradske jezgre trebale biti bez prometa motornih vozila.


Usput, preko wikipedie saznajem da je grad Daruvar 2001 godine imao 9815 stanovnika, dok ih je 20 godina kasnije 7440. Dakle, za tih 20 godina grad je „izgubio“ skoro četvrtinu populacije!
Glavni Daruvarski trg krcat je starom arhitekturom.




Na neki čudan, meni nedokučiv način unutar te stare arhitekture se na trgu uvukao monstrum u obliku ogromne robne kuće. Ta robna kuća je bila, čini mi se ogromna za vrijeme prošle države, dok je sada „čardak ni na nebu ni na zemlji“, dakle zdanje koje nikomu ne treba no nitko ne zna što bi s njim. Nažalost, takvih arhitektonskih čudovišta ima skoro svaki grad kod nas.

Nedaleko od središnjeg trga, na mjestu malčice izdignutom od njega smjestila se crkva.

Prema visitdaruvar.hr župna crkva Presvetog Trojstva sagrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća, pretpostavlja se 1764., kada je oko plemićkog dvorca Antuna Jankovića počelo nicati naselje Daruvar. Godine 1892. sagrađen je veliki toranj u kojeg su premještena zvona iz manjeg, sjevernog tornja. Godine 1912. uz crkvu je postavljen križ koji je obnovljen i vraćen na prvotno mjesto. Godine 1923. započela je prva veća adaptacija crkve, a 1925. postavljene su orgulje požeškog majstora Venceslava Holuba koje je 2008. restaurirala Umjetnička radionica Heferer.

Preko puta crkve u lijepo obnovljenoj starijoj zgradi smještena je glazbena škola.


Prema wikipediji Bruno Bjelinski (Trst 1909. – Silba 1992.), jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Bio je iznimno plodan skladatelj koji je po uzoru na svoje skladateljske uzore (Ravel, Hindemith, Poulenc, Milhaud) razvio osobni glazbeni jezik s elementima neoklasicizma. Bjelinski je skladao šest opera, tri baleta, 15 simfonija, te brojnu glazbu za glasovir, violončelo, kao i komornu glazbu za različite instrumente. Osobitim je žarom pisao za djecu, kojima posvećuje neka od svojim najboljih djela. U opusu za djecu stvaranim 1950.-ih, ističu se Sedam bagatela za klavir, opere Pčelica Maja na riječi Waldemara Bonselsa, Heraklo i Ružno pače, te baleti Pinokio, Petar Pan i Mačak u čizmama.
Spuštao sam se nazad do samog centra trga, skenirajući pogledom ne bi li negdje uočio nekakvu piceriju ili restoran, jer sam već bio dobrano ogladnio. Već pomalo razočaran što ta vizualna potraga za hranjivim mjestom nije urodila nekim konkretnim otkrićem krenuh prema parku gdje su toplice s onim fensy restoranom. Tek što pređoh metar i pol kad me zaustavi neki lokalac zadivljen mojim elektrificiranim prometalom.
„Pa, kako se vozi? Pa, jel' težak? Pa, odakle putujete, pa…“
Trudio sam se uljudno odgovarati na sva ta njegova pa-pitanja, naročito što sam nakon prvog, ili drugog odgovora osjetio iskrenu zadivljenost što mojim prometalom, a što današnjim prijeđenim kilometrima. Ipak sam ga na odgovaranja na ta pa-pitanja nakon nekog vremena prekinuo pitanjem gdje bih ovdje u Daruvaru mogao dobro nešto pojesti.
„Nemoj ići u restoran vile Arcadija, tamo ti je skupo, nego idi dolje desno, pa prva desno imaš dobar restoran!“
Zahvalih mu se (na što od ogovori osmjehom - iskrenim, činilo mi se), te ponavljajući rutu u sebi kao kad mali Ivica uči pjesmicu napamet, krenuh opisanom trasom. I stvarno pronađoh navedeni restoran, mada se s (tihe i sporedne) ulice jedva i nazirao.


Na prvi pogled više je izgledala kao polu improvizirana birtija u obiteljskoj kući, nego restoran. Tek kad sam zastao, vidio sam da u dvorištu, iza ovog bijelog kombija ima još nešto.
A to nešto je bila velika nadstrešnicama sa stolovima i stolicama, dakle prava terasa restorana. Parkirao sam bicikl i zauzeo mjesto odakle svog suputnika mogu držati na oku.


Iako nije bilo klima-uređaja, dobro izolirani krov je sprečavao prolaz toplini sunčevih zraka, a stropni ventilatori su dodatno pospješivali strujanje zraka, tako da je ugođaj bio krajnje ugodan i potpuno meni neočekivan. Uhvatio sam sebe nakon prvog gutljaja točenog piva kako se polako opuštam u milini pomalo sluteći da će se ovaj ručak odužiti, no isto tako da mi i neće biti žao zbog toga.
Kao da ovom malom raju nema kraja, pa pored ugodne svježine, diskretne glazbe i točenog piva okusa dostojnog božjeg nektara, pridružio se ručak koji svojim obiljem i ukusom ni mrvicu ne zaostaje prema svim već navedenim.

Konkretno, za ručak sam imao Zagrebački odrezak s pilećim mesom (2 kom).
Nakon ovog Božanskog objeda zalivenim s još jednim točenim, kad sam već mislio da je sve ovo stvarno raj na Zemlji i da bolje ne može, došao je račun - 71 kuna!
Sedamdeset i jedna kuna!!! Za dva točena piva i ovo na tanjuru na gornjem snimku!!!
Izašao sam van, sjeo na bicikl i polako vozio prema sjevernom izlazu iz grada sa osjećajem blagog zujanja u glavi. Zlobnici bi rekli da je to od dva piva, no meni se čini da je to zbog činjenice da ovakav kraljevski ručak u ovakvom dvorskom ambijentu niti sam skoro imao prilike, niti ću skoro imati priliku konzumirati.
Slijedila je još jedna, ovaj put zadnja zavrzlama s imenima mjesta u Daruvarskom kraju. Ovaj put je to bilo u obliku uzbrdice, poduže i podmukle, da se iz samog grada Daruvara popnem u mjesto imena Donji Daruvar. U stvari, da nema table koja me obogaćuje spoznajom da napuštam grad Daruvar, i odmah iza nje slijedeće koja mi veli da ulazim u Donji Daruvar, ja bi to lakonski spojio sve u jedan veliki grad, jer konkretne granice u obliku neke livade, šumarka ili grma barem, nije bilo. Kuća do kuće jednako kako prije tako i poslije tih tabli.
Na izlasku iz tog Donjeg Daruvara koji se razvukao k'o gladna godina (mjesto se razvuklo, a ne izlaz) je raskrižje na kojemu sam skrenuo lijevo prema Zdencima i Bjelovaru. Za onog koga zanima tek napomena da bih, da sam skrenuo desno, preko Đulovca i Pčelića stigao do Podravske magistrale.
Valjda me ono oduševljenje ručkom držalo dosta dugo, pa sam tek u Končanici osjetio promjenu vremena.
Prvo je moja sjena na asfaltu postala nekako blijedog lika, pa su takvi i snimci iz tog mjesta.



Kao što se na nebu iza rode na prethodnom snimku može primijetiti, nebo su „okupirali“ bijeli cirusi. Ako se suvislo razumijem u meteorologiju, a što nije baš sigurno, to su visoki bjelkasti i ne baš gusti oblaci. Efekt im se svodi uglavnom na tome da ublaže toplinsku snagu sunčevih zraka, te da pokojim povjetarcem još dodatno rashlađuju i osvježavaju. Stoga, ne samo da se (još) nije kod mene pojavila zabrinutost, nego baš suprotno! Jasno da mi je dodatno hlađenje godilo.
Nakon prolaska sela spustio sam se kratkom nizbrdicom do jezera koji su bili u sastavu Ribnjaka Končanica.

Snimajući prizor prikazan na gornjem snimku osjetio sa pojačani vjetar u lice koji je dobrano prešao granicu ugode i počeo izazivati suprotan efekt. Sada već postaje onaj podmukli vjetar koji puhajući u lice umara tijelo i ubija duh te vožnju čini mučnom i olovno teškom. Stoga moja brzina na kraju spusta do navedenog ribnjaka nije bila neka posebna, promatrajući ju po kilometrima na sat, no bila je (subjektivno) oho-ho velika promatrajući ju po dojmom fijuka vjetra oko mojih ušiju.
U nadi da će se ovaj vjetar koji me koči smanjiti ili u nastojanju da ga što je moguće lakše podnosim, pokušao sam misli usmjeriti negdje drugdje.
Na ove ribnjake, na primjer. Odakle im tolika voda!? Ako su ribnjaci, dakle nisu najobičnije bare, jer za ribe voda ipak treba biti koliko-toliko protočna, a ne stajaća, barska. Na odgovor na to pitanje naišao sam par stotina metara nakon ribnjaka.


Iako bi netko ovo rijekom nazvao ono što sam ja vidio bio je tek samo potok. Zbrajajući dva i dva u svojim mentalnim stazama zaključio sam da je Ilova stvarno rijeka (a ne potok) samo što većina njenog toka prolazi ribnjacima, dok je ovo što prikazujem na gornjem snimku tek neka vrsta by-pass-a, vodene obilaznice.
I stvarno, kad se bolje zagledam u kartu primjećujem da je Ilova do svog odredišta, utoka u Savu, zaslužna za dva jezera, jedno ovo pored Garešnice, a drugo pored Banove Jaruge.
Dolaskom pred Velike Zdence vjetar je dosegnuo razinu mučne podnošljivosti.

Uspio sam se tek trenutak prepustiti oduševljenju što se, eto nalazim u domovini Zdenka sira, poznatog mi još od djetinjstva. Za trenutak velim jer me onaj vjetar u lice, koji povremeno, čini mi se dobiva orkansku veličinu, nagnao da podignem pogled prema svojoj budućnosti koja uopće nije bila svijetla. Čak naprotiv, daleko ispred mene nebo se zacrnilo, čak sam uočio i par munja. Da hladno razumski zaključim – idem pravo u oluju! Ona dolazi sa zapada - ja putujem prema njoj, ona ispred sebe tjera zrak u obliku vjetra koji nagovještava oluju – ja putujem prema njemu.
Pretpostavka manje povoljna: uletjet ću u oluju!
Pretpostavka više povoljna: vozit ću u susret vjetru koji će povremeno postajati olujni!
Imao sam sreće pa sam do Bjelovara, kao mog današnjeg odredišta došao suh (barem što se kiše tiče, znoj lica (i tijela) moga sad neću spominjati), no vjetar, jak do olujni, u lice pratit će me skroz do kraja!
Na ulazu u Velike Zdence snimio sam meni zanimljiv primjer ruralne stare arhitekture. Nekako mi se čini da su ljudi nekad skromnije živjeli nego mi danas, mada ih je na to, pretpostavljam više prisilila neimaština nego što je to bilo posljedica izbora.

Samo mjesto nije veliko. Prema wikipediji najviše stanovnika imalo je 1910-te godine, njih 1516 dok se taj broj 2021-ve godine sveo na 727.
U samom središtu mjesta, odmah uz crkvu Svih Svetih smještena je tvornica „Zdenka“.

Dok sam prolazio pored tvornice za trenutak sam se vratio u doba kad sam bio mali, mali, mali i kad mi je mati mazala topljeni sir „Zdenka“ na kruh. Dok je to ona radila nestrpljivo sam čekao prvi zalogaj gurajući očima namaz na kruhu. Eto, koliko god daleko čovjek otišao, neočekivano ga iza neke asocijacije sačeka djetinjstvo. I dan-danas, kad sam već u poznim godinama, svaki komadić sira za mazanje u obliku kružnog isječka je „Zdenka sir“, ma kojeg proizvođača i imena bio. Nešto kao Gedore ključevi (firma Gedore je prva izbacila na tržište takvu vrstu alata) ili mlijeko u tetrapaku (firma TetraPack je prva izbacila na tržište takvu vrst pakiranja).
Nastavak vožnje je i dalje bio u društvu jakog do orkanskog vjetra u lice, no ovaj put se tomu pridružila konfiguracija terena u obliku gore-dolikanja. Te kratke nizbrdice nisu bile pretjerano relaksirajuće, no zato su kratke uzbrdice subjektivno bile znatno produžene zbog navedenog vjetra.
Sve me to dobrano umorilo pa sam si, u trenutku povećane malodušnosti iza raskrižja za Pisanice, bilo Malu, bilo Veliku, nakon što sam produžio ravno, dozvolio luksuz malo duljeg predaha na autobusnoj stanici.


Situacija je bila puno tmurnija, nego što se prema gornjim snimcima može zaključiti. Pri tom duljem odmoru čak sam malčice zalegao na klupi prije u nakani da tijelu omogućim kakvo-takvo oporavljanje nego da duhu prepustim koji trenutak sna.
Nastavku tih 15-tak kilometara do Bjelovara izgledala mi je kao pravi primjer borbe skromnog čovjeka i okrutne prirode. Onom jakom do orkanskom vjetru i gore-dolikanjem, pridružila se izmjena sunčevih zraka koje su se na trenutak probile između oblaka i pokoje kapi kiše kao nagovještaji oluje. Oluje nije na kraju bilo, otišla je negdje desno od mene zaobišavši me, no tu kapljicu-dvije kiše vjetar je začinio orkanskom jačinom ravno meni u lice.
Stoga sam kroz Severin prošao jedva primijetivši da na ulici ili oko kuća nema žive duše. Svako se skrio od ovog vjetra gdje je mogao – osim mene.

Nakon pustog Severina situacija je bila kao i do njega.

Na snimku gore evo primjera tog gore-dolikanja, s napomenom da je širokokutni objektiv kamere na mom mobitelu to malo ispeglao. Realno nizbrdice i uzbrdice su bile strmije nego to izgleda na gornjem snimku.
Da nje bile table na kojemu je pisalo „Česma“ prešao bih preko tog vodotoka ne primijetivši ga. Ovako sam zabilježio nešto što južnije, prije utoka u Savu izgleda skoro kao prava rijeka, dok je ovdje bio tek potok sumnjivog sadržaja.


Do Bjelovara sam prošao još par mjesta za koje mi se nije dalo pamtiti njihova imena. No jedno od njih mi je bilo posebno zanimljivo po izraženim gore-dolikanjem kroz njega.

Vjetar i dalje nesmiljeno puše u lice.
Iako sam u daljini nazirao prve kuće Bjelovara (ili mi je želja za tim bila toliko velika pa mi se“zbilo ono što mi se snilo“), umjesto konačnog ulaza u grad kojemu toliko žudim, cesta me uvela u – bespuće. Ili barem beskućje, jer je cesta usamljeno prolazila čistinom prokrčenoj kroz šumu, dugačku, vrlo, vrlo dugačku šumom.

I dalje nesmiljeni vjetar u lice.
Vozim mehanički, otupljeno. Jedino što me drži to je neka zadrta tvrdoglavost čvrsto se zainativši da ću doći do tog svog današnjeg odredišta pa bila to zadnja moja vožnja. Na žalost i vjetar je bilo jednako tako inatljiv i tvrdoglav, čak mi se na momente činilo kad ja pojačam tempo to i on uradi i obratno.
Prepucavajući se tako sa mojim vjetrovitim suputnikom, mentalnog sklopa postavljenog u neko mutno stanje bez neke konkretne misli, iznenadih se kada konkretno ugledah moje današnje odredište!

Od silnog iznenađenja jedva sam uspio, barem za trenutak skoncentrirati se na cestu, te nakon provjere da je čista ispred i iza mene skrenuo sam i stao ispred natpisa „Sobe Mrak“ (jest, prezime vlasnika malo neobično, no mene je osvijetlilo najvećim svjetlom!)
Zaustavio sam bicikl, a i samog sebe pa sam i dalje sjedio na biciklu s nogama na asfaltu. Ukipio sam se tako neko vrijeme pogleda tupo prikovanog u neku imaginarnu točku na pločniku metar-dva ispred sebe. Trebalo mi je dulje vrijeme da iz neke tupe iznenađenosti preko skoro potpune zatečenosti, postupno do mog mentalnog sklopa dođe spoznaja – gotovo je.
Gotovo je!
To sam više puta ponavljao u sebi ne vjerujući si u potpunosti. Toliko sam u onoj tvrdoglavo-upornoj borbi s vjetrom izgubio dojam prolaznosti vremena, te upao u neku izvanvremensku beskonačnost da mi je trebalo puno, puno realnih, ovozemaljskih, sadašnjih sekundi da me (ah konačno!) počne preplavljivati osjećaj razdraganosti, veselja radosti i oduševljenja – gotovo je!!!
Konačno sam se pokrenuo, parkirao bicikl i potražio vlasnika ovog prenoćišta, kojeg sam koji dan ranije na netu pronašao, da učinim one formalnosti oko prijave prenoćišta. Formalnosti koje u ovakvim trenucima, nakon dana provedenog u vožnji, a naročito OVAKVOG dana kakav je bio danas, budu srcu ugodne i duši mile. Formalnosti koje, dok se događaju nisu ništa posebno ni zanimljivo, no tokom godina iza njih zajedno s danom ispred njih postanu jako, jako, jako lijepe uspomene.
Broj prijeđenih današnjih kilometara i nije Bog zna kakav, no ja zasigurno znam da je ipak pažnje i poštovanja vrijedan.

Da ipak nije čista moja subjektivnost u procjeni težine prijeđenih današnjih kilometara dokazuje i drugi ciklokompjuter moga bicikla koji kazuje da mi je struje ostalo za još tek dva kilometra.

Kao usporedbu napominjem da sam ovog ljeta nakon dva prelaska preko Papuka i 144 km sačuvao u bateriji struje za još 16 km, onda su ovih danas prijeđenih127 km zbog navedenog vjetra stvarno i objektivno bili žestoki. I za moje znojavo tijelo i za kapacitet struje u bateriji bicikla.
No, sve je dobro kad se dobro završi, pa je vrijeme da se opušteno, smireno i polako pripremim za večerašnje spavanje.
Bicikl sam ostavio "dolje" i priključio ga na struju, zaslužio je obilnu večeru.

Do moje sebe stepenicama sam se popeo "gore".

Gledajući gornji snimak, vrata dolje lijevo su ona koja mi, kad su zaključana, čuvaju bicikl, a kroz desna vrata ulazim u svoju sobu koja izgleda ovako


Dakle ništa posebno, a opet čisto i ugodno, taman toliko koliko meni treba. Došao sam do prozora iznad stolice na gornjem snimku i snimio pogled na zeleno-cvjetni „aranžman“.

Kasnije sam se spustio do tog "aranžmana“ i snimio prozor moje sobe, ovaj mali, otvoreni.

Nakon božanskog tuširanja obiljem tople vode moje se stanje duha i tijela toliko oporavilo da sam si u kuhinji svratišta skuhao krem juhu od gljiva i s posebnim ju uživanjem posrkao.
Vratio sam se u sobu i iza 7 legao u krevet. "Još je rano za spavanje!" rekoh sebi i uključih televizor (i to je bilo u mojoj sobi). Nakana mi je bila dočekati vremensku prognozu, da saznam što me sutra očekuje. Nisam ju dočekao. Desetak minuta kasnije prenuo sam se na putu ka snu, isključio TV i nastavi tonuti ka tom snu iz kojeg za trenutak izađoh.

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.



Post je objavljen 10.02.2023. u 15:24 sati.