Marketing
Ilok - Drugi dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Slijedilo je par kilometara vožnje predjelom bez kuća.
U mjesto Opatovac ušao sam nakon kreće nizbrdice.
Prošao sam pored crkve koja vapi za obnovom…
…te uzbrdicom napustio mjesto.
Nakon table…
…opet je slijedila nizbrdica, ovdje malu duža nego ona u Sotinu.
Na izlazu iz Mohova ponovo uzbrdica i u nastavku opet vjetrometina.
Vozeći krajnje dosadnom i monotonom cestom koja je prikazana na gornjem snimku, pustio sam "mozak na pašu" ne bi li u svom imaginarnom mentalnom sklopu našao štogod zanimljivo. Ne znam koliko je dugo trajala ta potraga niti se sjećam kakve je rezultate dala, jer se iznenada pojavio putokaz za nekakav vidikovac koji me je trenutno i temeljito vratio u realnost. Biće da je moja podsvijest prihvatila bilo kakav, mada i neprovjereni i nepoznati ali ipak realni poticaj, znak bilo što, jer i takvo je bolje od one jalove imaginarnosti.
Skrenuo sam, dakle s glavne ceste te polako i oprezno vozio "cestom" po kojoj, čini mi se odavno nije niko prošao.
U prvi tren krajnje loše stanje ceste prema tom vidikovcu me zbunilo svojim potpunim neskladom. Kao, putokaz upućuje putnike-namjernike da nešto zanimljivo vide i dožive, a kad oni skrenu na cestu, ona izgleda kao neki lokalni sokak za traktore koji su tu radi "agrotehničkih mjera".
No nakon stotinjak metara "cesta" je postala u pravoj mjeri traktorski sokak tako da sam jedva održavao ravnotežu na biciklu vozeći po gudurama i udubljenjima.
Ona zbunjenost u meni sad se definitivno preobrazila u zlokobnu zabrinutost tipa "Pa kuda ja ovo idem!? Samo me neka zadrta radoznalost držala da po ovim gudurama dođem do tog "vidikovca", te da vidim kako to izgleda, mada ni sam nemam nikakvu predodžbu što ja to očekujem.
I na kraju - ništa!
Dakle, ništa, ali baš ništa. Samo veliko, gusto, neprohodno zelenilo do obale Dunava, a i preko njega mi se čini ista situacija. Koliko god u tom gustišu tražio klupe, stolove, bilo što kao znak da ljudi navrate ili su bili navraćali na ovo mjesto, nisam našao. Samo obilje zelene boje.
Razočaran , do ogorčenosti uz samoprijekor što se na svašta dam nagovoriti, pa makar to bilo od strane jednog putokaza vratio sam se onim gudurama i uspio stići do asfalta bez pada ('ajd',barem to).
I tako vrtim pedale onom cestom ravnoj kao strijela, još uvijek si prebacujem skretanje u nigdje, pokušavam dokučiti u zabačene kutke svoje podsvijesti što mi je bilo na pameti prije vražjeg putokaza, no ne ide. I dok se tako naprežem redajući pitanja samome sebi se "Jel' bilo ovo!? Jel' bilo ono?!", odjednom ispred sebe primijetim tablu na kojoj piše
"Ha!", uzviknuh skoro naglas, potpuno iznenađen i zatečen. Eto, dovoljna je i potraga po bespućima svoje podsvijesti da se izgubi pojam o (sporoj) prolaznosti vremena, i da se, na opće oduševljenje brzo dođe do odredišta. Ovo "brzo" barem što se subjektivnog dojma tiče.
Od ovih mjesta poredanih uz Dunav od Vukovara do Iloka Šarengrad je dva puta naj.
Prvo naj je po najdužoj nizbrdici prije, pa tako i najdužoj uzbrdici nakon mjesta, a drugo naj je po veličini mjesta.
Barem sam imao takav dojam kad sam se spustio u mjesto. Pa sad, možda je najveće mjesto što se broja kuća tiče, no, na žalost to ne važi što se tiče broja žitelja u njemu. Wikipedija me uvjerava da je Šarengrad najviše imao stanovnika godine 1951, njih 1622, da bi taj broj 2021. godine spao na tek 362. Prvi mi je dojam: Jezivo!
No, vratimo se mi u doba mog bicikliranja u ovom mjestu.
Izostao je, barem na ulazu onaj zemljani klanac, karakterističan za prethodna mjesta. Umjesto njega, na početku poduže nizbrdice našao sam se na svojevrsnom vidikovcu s kojeg sam imao mjesto kao na dlanu.
Sad ću dvije posjete ovom mjestu stopiti u jednu priču, jer se sutradan vraćam ovuda pri povratku u Vinkovce.
Obzirom da mi je bila iza leđa, tek sam sutradan pri povratku vidio Šarengradsku tvrđavu, koja je na neki način jezgro oko koje je nastalo mjesto. Evo dakle, snimka „centra“ Šarengrada gledanog u smjeru Vukovara
Zumirajući gornji snimak približio sam si utvrdu
Utvrdu je izgradio ban Ivan Morović u 15. stoljeću. Utvrda je nepravilnoga tlocrta, s velikom i pravilnom kvadratičnom branič-kulom dimenzija 10 m x 10 m, baš kako je bilo uobičajeno u vrijeme gotike. To je oblik iz vremena kad još nije bilo razvijeno opsadno topništvo i nije prilagođen uporabi vatrenog oružja. Ostaci žbuke i veliki stilski prozori (kakvih nema ni u jednoj okolnoj utvrdi) svjedoče da to nije bila samo vojnička utvrda, nego i mjesto za stanovanje. To potvrđuje i podatak da je 1405. godine ban Morović zatražio od pape Inocenta VII. dopuštenje da na svom posjedu Voćinu izgradi franjevački samostan, što je i dopušteno, pa su se u njega uselili franjevci provincije Bosne Srebrene. Uz utvrdu i samostan ubrzo se razvilo i naselje koje se prvi put spominje već 1481. god.
(Izvor: sites.google.com/site/vodicmjestimaistocnehrvatske/sarengrad)
Spomenuti franjevački samostan s crkvom postoji i danas i izgleda ovako
Crkva sv. Petra i Pavla s nekadašnjim franjevačkim samostanom jedan je od najstarijih, najslojevitijih i najvećih sakralnih kompleksa srednjovjekovnog Srijema. Nalazi se na povišenom položaju, istočno od potoka Dobra voda u Šarengradu. Pouzdani su podaci o gradnji crkve i samostana u 15. stoljeću, kad su dvojica papa Inocent VII. (1405.) i Grgur XII. (1411.) mačvanskom banu i vlasniku Athye (srednjovjekovni Šarengrad) Ivanu Moroviću dopustili gradnju. Nedugo potom je 1420. godine papa Martin V. dao franjevcima opservantima Bosanske vikarije da se nastane u samostanu Sv. Duha. Nakon izumiranja roda Morovića 1476. godine, Šarengrad je dospio u posjed velikaške obitelji Gereb. Od 1526. do 1688. godine bio je pod osmanlijskom vlašću. Tad je crkva pretvorena u džamiju, a samostan zapaljen. Knez Livio Odescalchi, koji je nakon protjerivanja Osmanlija dobio u posjed Ilok i Srijem, dopustio je 1697. godine dolazak franjevaca iz Tuzle. Samostan i crkva barokizirani su tijekom obnove od 1743. do 1757. godine. Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda samostan je 1986. predala karmelićankama, a od 2002. do 2018. godine njime se koristila zajednica Cenacolo.
(izvor: www.hrz.hr/index.php/aktualno/novosti-i-obavijesti/3932-sarengrad-franjevacki-samostan-i-crkva-sv-petra-i-pavla)
Pored katoličke, u samom centru Šarengrada nalazi se i pravoslavna crkva, vidljiva i na ranijem snimku utvrde. Evo još jedanput i tog snimka.
Prema bib.irb.hr crkva je sagrađena između 1791. i 1800. prema projektu nepoznatog Maurermeistera kao jednobrodna jednotoranjska građevina.
Ali to nije sve što se Šarengrada tiče! Ma kakvi!
Na moje veliko iznenađenje, i to ugodno, u Šarengradu sam našao i svratište za bicikliste
Bio je to Bike & Bed smještaj sa čak 4 zvjezdice. Barem je tako pisalo na pločicama na ulazu. Ostale informacije nisam saznao jer nisam nikoga vidio, a nije mi se dalo jer mi je pažnju privuklo nešto drugo. Bio je to uski, ali ipak asfaltirani sokak koji je vodio do nedaleke zidane obale Dunava.
Sa modrim odsjajem neba na mirnoj površini Dunav me je neodoljivo podsjećao na more u vrijeme bonace. Jedino mi je falio miris soli.
Podalje od obale, na sigurnoj udaljenosti dvije plovke, da li patke ili ronci, uživale su u poslijepodnevnom suncu.
Na žalost moj zoom objektiv na kameri je bio preslab da mi ih približi na prepoznatljivu udaljenost. OK, priznajem, upitna je svrha stavljanja ovog gornjeg snimka, jer su te “plovke“ tako sitne da mogu biti što god mašta zaželi. A opet, meni su bile tako simpatične dok su svojim glavama zaranjale u vodu, pa ne mogu odoljeti i moram staviti i taj snimak u ovaj putopis. I eto, stavio sam.
Na kraju ovog podužeg opisa Šarengrada još jedan prikaz opće situacije mjesta na glavnoj cesti u smjeru Iloka.
Ako je bila poduža nizbrdica pri ulazu u mjesto, logično da će i cesta na izlazu biti isto takva.
Uzbrdica je krenula s mjestom s desne strane, pa mi je bilo zanimljivo promatrati ga sa sve veće i veće visine. Cesta je bila dotjerana s novim asfaltom kao dokazom nedavne rekonstrukcije. A da je rekonstrukcija stvarno bila pokazivala je i velika tabla uz cestu.
Ako ga na ulazu u mjesto nije bilo, ipak se našao na izlazu – zemljani klanac.
Dojmio me ovaj Šarengrad. Ne mogu objasniti baš najbolje, no izgledao mi je kao mjesto toplo, tiho, diskretno, a opet mjesto s dušom. Skoro da mi se javilo zrnce samoprijekora što nisam još malo (barem malo) duže ostao u mjestu. Pokušavao sam se opravdati neizvjesnošću koliko još do Iloka, do pronalaska smještaja, a i konačno i nekakve večere u nekom restoranu u Iloku (valjda takvo što postoji u njemu).
Dok sam tako pretakao u sebi iznenada pred sobom vidjeh obavijest da ulazim u – Ilok.
U stvari bio sam pred raskrižjem, što se gledajući gornji snimak može uočiti. Ravno idem u centar, a desno na zaobilaznicu mjesta. Naravno, produžio sam ravno.
Tek je 5 poslije podne, imam još vremena pa prije pronalaženja svog domaćina kod kojeg ću prenoćiti imam vremena za obilazak mjesta, a ako ostane, i za izletište Principovo.
Prvo Ilok.
Prema wikipediji Ilok je najviše stanovnika imao 1971. godine, njih 10 449, dok je 2011. godine taj broj bio 6767, da bi 2021. godine Ilok imao tek 5045 stanovnika.
Prvo sam snimio suncem okupanu građevinu o kojoj nisam uspio ništa doznati, pa eto ostade mi nepoznata ljepotica.
U slijedećoj, nedavno obnovljenoj zgradi smjestili su se, koliko me sjećanje služi porezna uprava i Zavod za zapošljavanje.
Vjerojatno najljepša zgrada u Iloku je vijećnica.
Vjerojatno velim, jer zbog vrlo guste krošnje koju prave dvije ogromne lipe ta ljepota se slabo vidi, tek nešto malo više nazire.
Glavna znamenitost Iloka nije u samom mjestu, već sjeverno od njega, na samome kraju mjesta. Radi se o Iločkoj utvrdi.
Iločka utvrda je obrambena struktura iz 15. stoljeća oko starog dijela grada Iloka u Hrvatskoj. Sagrađena je za zlatnog doba grada Iloka.
Vlasnik grada u vrijeme gradnje bio je njegov najpoznatiji vlasnik Nikola Iločki (1410. – 1477.), moćni hrvatsko-ugarski velikaš i pretendent na kraljevsku krunu, ban Hrvatske, Slavonije i Mačve, vojvoda od Transilvanije te kralj Bosne. Zidine su očuvane i danas. Tvrđava je masivna, visoka i duga.
U Iloku je tad bila i Nikolina kovnica novca. Razlog ovako opsežne, razvijene i raskošne izgradnje je što je Nikola Iločki nosio kraljevske naslove, pa je Ilok građen kao glavni grad kraljevine. Zbog toga se iločku utvrdu ne smije smatrati tek kao naselje ili burg, nego kao utvrđeno kraljevsko sjedište s palačom, dvorskom kapelom, župnom crkvom, franjevačkim samostanom, starim burgom, gospodarskim i sličnim objektima. Izvan utvrde je bilo naselje vrste civitas, iako odvojeno bilo je utvrđeno. (izvor: wikipedia)
U sredini gornjeg snimka, onaj istureni dio utvrde je Kurija Brnjaković.
Nalazi se u jezgri grada Iloka. Građena je krajem 17. stoljeća i početkom 18. stoljeća. Dao ju je izgraditi barun Brnjaković (izvor wikipedia)
Uz zidine, okrenut prema Dunavu smješten je dvorac Odelscalci.
Dvorac Odescalchi središnje je zdanje srednjevjekovne jezgre Iloka, u njemu je smješten Muzej grada Iloka dok se ispod zgrade nalaze poznati stari iločki podrumi
Dvorac Odescalchi impresivna je građevina nastala na osnovama dvora kralja Nikole Iločkog iz 15 stoljeća. Naime, kao naknadu za pomoć u oslobađanju Iloka od Turaka car Leopold darovao je srednjovjekovni Nikolin dvor s cjelokupnim iločkim vlastelinstvom, koje je tada zauzimalo veći dio Srijema, papi Inocentu XI Odescalchi, odnosno njegovoj kneževskoj obitelji.
Papini nećaci, aristokrati iz Italije, nadograđuju dvorac i stilski ga mijenjaju u više navrata, a u konačnici u barokno-klasicističkom stilu. Ispod dvorca uređuju, za to doba izuzetno moderne, vinske podrume te daju snažan zamah vinogradarstvu i vinarstvu.
Nakon 1945. godine Odescalchi napuštaju svoje iločko vlastelinstvo, a njihovi potomci su i danas dio talijanskog plemstva i žive u blizini Rima.
Dvorac i cjelokupna srednjovjekovna jezgra Iloka dio su projekta Ministarstva kulture RH „Obnova, istraživanje i restauracije lokaliteta na potezu Vukovar – Vučedol – Ilok“.
(izvor: turizamilok.hr)
Na kraju spominjem franjevački samostan i crkvu koji su, na neki način integralni dio Iločke utvrde.
Da, da, u pravu ste, ovaj ste snimak već ranije vidjeli. No, ponovo ga prikazujem da vam skrenem pažnju na njegov desni dio gdje se vide samostan i crkva iza njega.
Crkva, gledajući izbliza zgleda ovako.
Na moju žalost upravo je bila ceremonija vjenčanja u njoj, tako da bi bilo krajnje neprilično da ja, ovakav znojav i prašnjav sad zalazim među top ušminkane. Stoga, ovaj put izostaje snimak interijera crkve.
Franjevci su u Iloku sigurno od 1343. godine. Godine 1349. vojvoda Ugrin gradi u gotičkom stilu današnju crkvu koja je bila posvećena Majci Božjoj na nebo uzetoj. Vjerojatno je tada izgrađeno i zapadno krilo samostana. Nikola Iločki 1454. obnavlja crkvu i samostan dogradivši na sjevernoj strani kapelu (danas kapela BDM). Poslije smrti sv. Ivana Kapistrana, crkva postaje pretijesna pa je Nikola Iločki 1468. produžuje prema istoku te dobiva današnju dužinu. Toranj je bio na pročelju crkve.
Franjevci i narod bježe pred Turcima u šumu Pakledin. Turci su od franjevačke crkve načinili štalu, a druge su crkve zapustili. Tada se zameo i svaki trag tijelu sv. Ivana Kapistrana. I u ta teška vremena franjevci djeluju u ovim krajevima te su mnogi završili i mučeničkom smrću. Nakon oslobođenja od Turaka franjevci se vraćaju iz Olova (Bosna) u Ilok.
Na kapitulu provincije 1700. odlučeno je da zaštitnik crkve bude sv. Ivan Kapistran.
Godine 1706. o. Grgur Gabrić (1707.) popravlja crkvu i gradi toranj, koji je bio na južnoj strani. Daljnju obnovu crkve i samostana nastavlja Iločanin o.Petar Pastirović (1738.). Tada je nadograđeno sjeverno i istočno krilo samostana. Kuga koja je zavladala 1738. godine usmrtila je 286 stanovnika i 17 redovnika, a sljedeće je godine potres oštetio crkvu i toranj. Crkva je opet obnovljena 1761., a od 1801. do 1806. gradi se novi toranj, treći po redu, iza apside, tako da se iz donjega grada može vidjeti na sat. Prijašnji je toranj srušen jer je bio jako trošan. (izvor: ofm.hr)
Kad okrenem leđa crkvi snimljenoj na gornjem snimku puca mi pogled na istok gdje vidim istočni dio mjesta, i malo Dunava na horizontu…
…i na sjeveroistok gdje se u zelenilu nazire cestovni most preko Dunava koji vodi do Bačke Palanke.
Vremena imam još na pretek, pa sam se vratio na zaobilaznicu i otišao na drugi kraj mjesta, te skrenuo desno prema jugu. Cesta vodi prema Šidu i nedugo nakon raskrižja kreće uzbrdicom. Umoran već od puta, sišao sam s bicikla i krenuo pješice. Na jednom od kratkih predaha okrenuo sam se i snimio cestu kojom sam došao.
Nije mi bila namjera posjetiti taj Šid, već nešto puno bliže – Ladanjsko imanje Principovac.
Evo ga, snimljen od prilike na istom mjestu odakle sam snimio gornji snimak.
Kad sam došao do njega opet sam ga snimio. Prvo njegovu južnu stranu, prema Šidu, a potom njegovu sjevernu stranu, prema Iloku.
Dvorac Principovac izgrađen je još 1864. nedaleko od Iloka, na brežuljku s kojeg se pruža jedinstven pogled na Ilok, Srijem i Bačku. Bila je to ljetna rezidencija talijanske kneževske obitelji Odescalchi, koja je ondje boravila u vrijeme lova i berbe grožđa te uživala u vrhunskoj graševini i tramincu.(izvor: hr.gaultmillau.com)
Što se tog pogleda na Ilok i okolicu tiče, stvarno je fantastičan.
Tu je bila i lijepo uređena fontana oko koje su se igrala djeca dok su im roditelji i staratelji uživali na terasi restorana.
Prvobitno pri dolasku do ovog mjesta i ja sam mislio popiti jedno pivo na toj terasi. No došavši do nje, onako znojav i prašnjav, nekako mi nije izgledalo prilično da se pridružim lijepo odjevenoj i dotjeranoj klijenteli na spomenutoj terasi. Zbog toga sam više s olakšanjem nego s razočarenjem primio spoznaju da na terasi nema mjesta za posjetitelje, pa
bili oni ušminkani, dotjerani i namirisani, ili ne.
Bilo bi to dosta za ovaj neočekivano zanimljiv dan, rekoh sebi i odlučih krenuti u potragu za mjestom prenoćišta.
Nadaleko od Principovca bila je „sala za svatove“.
Bila je dotjerana kako nečemu za ovu namjenu i priliči, sa ušminkanim stolovima na ulazu, dakle pripravna za svatove koji samo što nisu došli.
Možda se radi o onima koje sam sreo kod crkve.
Prolazeći pored nje, i dalje sam imao osjećaj da ja ovakav znojav i prašnjav, ne pripadam tom svijetu. Tu dvojbu o mojoj krizi identiteta zasjenila je jedna čisto praktična, da ne velim prirodoslovna enigma. Gledajući ogromne staklene površine upitah se kolika je temperatura unutra i da li imaju dovoljno jak klima uređaj za anuliranje efekta staklenika prisutnog na ovaj sunčani i topli dan.
Pronašao sam svog domaćina i nakon mog smještaja otišli smo zajedno na večeru u restoran „Iločki podrumi“.
Gornji snimak sam snimio ranije, neposredno poslije ulaza u Ilok. Sada je već bila noć.
Dojmili su me ti „Iločki podrumi“. Staze po kojima smo hodali bile su popločane crvenom opekom. Unutar zidina je bilo masa malih terasa smještenih u hladovini stoljetnih stabala, tako da se više dobio dojam o puno malih restorana, nego da se radi o jednom velikom. Bilo je ugodno sjediti u hladovini i opušteno ćaskati, pogotovo nakon ovakvog dana. Ta ugoda je, valjda razlog što se nisam sjetio da bi ju trebao kojim snimkom ovjekovječiti. Ovako snimio samo svoju večeru – lagana piletina na žaru s prilogom.
Priču o prvom danu ovog putovanja završavam priloženim dokazom o prijeđenim kilometrima. Nije ih mnogo, ali su bili kvalitetni, jako, jako kvalitetni.
Drugi dan
Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Čim sam pogledao u nebo sa dozom zabrinutosti sam pretpostavio da će ovo biti krajnje neizvjestan dan. Razlog tomu su bili oblaci koji su, onako tamni i tmurni izgledali zlokobno.
Kuća u kojoj sam noćio je na samoj periferiji mjesta, tek par stotina metara udaljena od obilaznice. Na toj obilaznici bio je i poduži vijadukt koji sam snimio.
Za razliku od jučer kada sam do mjesta noćenja došao obilaznicom jutros sam odlučio proći kroz mjesto prije odlaska iz njega.
Ako ne teže, to prolaženje je bilo kompliciranije nego zaobilaznicom, je je mjesto smješteno na manje-više grbavom terenu. Dakle, stalno neke kratke uzbrdice i nizbrdice. Iako je tu bilo skretanja lijevo-desno glavni orijentir mi je bila franjevačka crkva, tako da sam se uspješno probijao tim zavojima, raskrižjima, uzbrdicama i nizbrdicama.
Taman kad sam stigao u nešto što bih trebalo biti centar mjesta, počelo je padati. Uspio sam se skloniti pod nadstrešnicu zgrade pošte ostavši suh.
Padalo je negdje između "normalne" kiše i pljuska, dakle u svakom slučaju onako kada je pametnije (valjda?) malo sačekati nego po kiši voziti. Onaj komentar u prošloj rečenici svojim je sarkazmom bio u pravu - ipak se kiša razvukla. Kako vrijeme najsporije prolazi kad se čeka, zabavio sam se doručkom. Izvadio sam svoje zalihe, raširio trpezu i polako grickao zalogaje hipnotički promatrajući udaranje kišnih kapi o tlo.
Ipak je stalo nekako baš kad sam završio s doručkom. Nakon pogleda na zapadni dio neba razvedrio sam se ugledavši komadić vedrine. To je sve (za sad) što se kiše tiče, pa je vrijeme da se krene.
Kako sam već napomenuo, neko vrijeme ću se vraćati istim puten kao i jučer pri dolasku u Ilok, dakle preko Šarengrada i Mohova do Opatovca. U Opatovcu napuštam cestu za Vukovar te skretanjem u lijevo preko Lovasa dolazim do Tovarnika. Od Tovarnika kroz masu sela u konačnici dolazim do Vinkovaca gdje vlakom produžim do Nove Kapela i autom, zajedno s svojom životnom suputnicom do Požege.
Eto tako bi trebalo biti, ništa komplicirano. No, da li je tako i bilo slijedi opisano u nastavku.
Odmah nakon skretanja, još uvijek u Opatovcu, cesta je krenula s uzbrdicom, mada su kuće bile s obje strane.
Nakon uzbrdice, čija strmima nije bila velika tako da sam laganini vozio, našao sam se na ravnici i cesti koja negdje daleko, daleko vodi do nekih kuća koje se vide na horizontu.
To nešto "negdje daleko, daleko", kad sam mu se približio bio je
Inače, općina Lovas je najistočnija općina iz Udruge općina u Republici Hrvatskoj. Naselja u sastavu općine su: Lovas i Opatovac. Općina je smještena na obroncima Fruške gore. Samo naselje Lovas najviše stanovnika je imalo 1953. godine, njih da bi 2121. godine taj broj spao na 980. Područje općine Lovas naseljeno je još u prapovijesti. Prvi službeno prepoznati arheološki lokalitet u Lovasu je Kalvarija, koja se nalazi na zapadnoj granici sela. Pozicija lokaliteta zabilježena je još 1895. na temelju slučajnih nalaza poslanih Arheološkom muzeju u Zagrebu. (izvor: wikipedia)
Iznenadila me je, i to ugodno, veličina i uređenost zgrade osnovne škole. Ni neka mjesta koja sebe gradom nazivaju nemaju zgradu osnovne škole ovakve veličine.
Priznajem, da razlog ove kratke pauze nije bila samo škola. Vozeći bicikl ušao sam, ili bolje reći uletio u oku nevidljiv, no nosu i te kako uočljiv miris - lipe.
Za razliku od one u Sotinu koju sam jučer snimio, ova kao da je bila u vrhuncu cvatnje. Svaki cvijet kao da se upravo otvorio i predao okolini obilje mirisa. Udisao sam taj miris punim plućima. Neko vrijeme sam zatvorio oči da mi do svijesti ništa drugo ne dolazi osim mirisa, Ni o čemu drugom nisam razmišljao, samo sam mu se sav prepustio. Po tko zna koji put zaključujem da je najbolje doba godine doba kada lipe cvatu.
Biće da me dojam tog mirisa držao i kada sam nastavio vožnju, jer sam se iznenadio ugledavši tablu ispred sebe na kojoj je pisalo
Na raskrižju sam se opskrbio tekućinom (znate već kojom) na kiosku, opravdano pretpostavljajući da do Vinkovaca neću imati više prilike za to, što zbog činjenice da prolazim selima, a što zbog toga jer je nedjelja.
Moj je fotoaparat zabilježio dvije građevine u Tovarniku. Jedna je stara, no dotjerana i uređena, čak su solarni panoi na njenom krovu. Sve to daje dojam da u njoj ima života.
Druga je stara, oronula i napuštena.
Izreka veli da je kuća samo građevina, a dom čine ljudi koji žive u njoj. Dakle, ova kuća na gornjem snimku odavno nije ničiji dom, i kao takva izgleda, jadno oronulo i u konačnici zdanje koje lagano umire.
Nakon odmora, napustio sam Tovarnik i krenuo prema zapadu širokom, dotjeranom cestom, ravnom kao strijela, i kao takva krajnje dosadnom za vožnju biciklom.
Dobro, ako je tako ravna izvan naselja, pa valjda će se pojaviti kakva krivina, krivinica tek, da malo tu dosadu i monotoniju razbije.
E neće! I kroz naselja će nastaviti ravno.
Kako naći temu za razmišljanje, čime preokupirati misli da mi ovu dosadu od monotonije razbije, ublaži barem. Do Vinkovaca ima još dosta, trebat će mi isto toliko mentalne energije da taj put odvozim na način da mi on ostane ipak u kakvoj-takvoj ugodnoj uspomeni.
U dokolici i razmaženosti laganom vožnjom tažio sam vraga i dobio sam ga!
Već na gornjem snimku se vidi da je nebo ispred mene mutno. Dolaskom u Banovce postalo je sve mutnije i tamnije da bi se u konačnosti zacrnilo. Počeo je puhati prohladni, zlosutni vjetar najavljujući oluju. Lagano sam vozio kroz mjesto skenirajući lijevo i desno moguće zaklone od kiše koja prijeti krenuti svakog časa. Gajio sam neku jadnu, malu nadu da ipak neće padati, nadu za kojom sam se hvatao kao očajnik za slamku znajući i sam da je to slabo realno. Tu malu nadu očajnika definitivno su pokopali prve, krupne kapi kiše.
Sad je trebalo manje razmišljati, a brže djelovati.
Ugledao sam autobusnu stanicu od pleksiglasa i brzo se sakrio pod nju. Imala je čak i klupu, a na suhom je bio i bicikl, tako da sam bio zadovoljan „razvojem situacije“.
Nakon kratkotrajnog pljuska prešlo je u kišu, no dosta jaku, pa sam čak malčice i prilegao na klupi uživajući u mirisu ozona i monotonom zvuku udaranja kapljica po asfaltu. Na neki način sam bio čak i zadovoljan ovom kišom jer mi je prekinula onu monotoniju nastalu kod mene zbog ravne, dosadne ceste. Kiša će se ispadati, pa će stati, ja ću, vedar i zadovoljan nastaviti vožnju i sve pet!
U takvom vedrom raspoloženju snimio sam oronulu i napuštenu kuću preko puta koja odavno više nije ničiji dom.
Kiša stade!
Gledam u nebo ispred mene, prema zapadu, ne izgleda mi baš da se namjerava razvedriti, naprotiv, još uvijek je nekako sivo i mutno. No, zato se počelo razvedravati južno, negdje valjda oko Save, mada od tog razvedravanja nemam nikakve koristi. Ipak krenuh voziti s opreznom nadom da će se ono razvedravanje proširiti prema zapadu.
Nakon par stotina metara vožnje, još uvijek u mjestu, umjesto željenog razvedravanja – počelo je opet padati. Ovaj put nisam imao „pri ruci“ tako dobro sklonište kao ono iza mene, pa sam se skrio ispod neke guste krošnje na pješačkoj stazi.
Minut-dva je padalo, pa je stalo.
Što sad!?
Krenuti ili ne!?
Nebo i dalje mutno i sivo!
Ipak krenuh, tko ne riskira ne profitira!
Izašao sam iz sela i našao se na vjetrometini. Daleko, daleko naprijed nazirao se crkveni toranj slijedećeg mjesta (Orolik), no do njega ima berem 4-5 kilometara. Pršti voda ispod kotača moga bicikla, žubori po kanalima uz cestu, uglavnom voda svuda oko mene.
A onda se voda pojavila i iznad mene padajući dolje – na mene.
Opet kiša!
Sad mi više nije bilo ni zgodno, ni zanimljivo ni impresivno. Stao sam sa strane, izvadio kabanicu i stavio ju na sebe. Nije padalo pljuskom, ali dobrano je padalo.
Nastojao sam voziti polako, da se ne oznojim ispod kabanice, badava onda ona, ako ionako budem mokar. Dovući ću se do tog mjesta ispred sebe, pa u njemu pronaći neko novo sklonište. No, jedno je želja, a drugo stvarnost. Zbog lagane vožnje i pogleda stalno uprtog na udaljene obrise mjesta, izgledalo mi ja da ono stalno drži razmak od mene i da u njega nikad doći neću. A kiša pada li pada.
Ipak dovukoh se do mjesta (kiša i dalje nesmanjeno pada), negdje u njegovom centru na drugoj strani ceste uočih autobusni stanicu i sklonih se ispod nje.
Skinuo sam kabanicu sa sebe, raširio ju preko bicikla da se osuši, mada sam znao da je to više puka želja nego moguća realnost. Sjetio sam se svog djetinjstva i majke kada je rekla da od sušenja rublja po kiši nema ništa. Kasnije smo na faksu učili zakone termodinamike, plinske smjese, svojstva vodene pare, da bi u konačnici došli do istog zaključka – po kiši nema sušenja rublja.
Tupo buljim u kapljice vode koje se razbijaju u baricama na tlu, grizem se za jezik zbog svoje kuknjave i nezadovoljstva vožnjom ravnom i dosadnom cestom. Sad mi to u ovom mokrom i cmoljavom okruženju izgleda kao nedostižni ideal, raj na Zemlji.
Da si barem malčice otjeram te rezignirane misli, promatrao sam centar Orolika, čak ga i snimio.
Na vitkom dimnjaku zgrade preko puta, u gnijezdu uočio sam rodu. Upotrijebio sam do maksimuma zoom objektiv svog fotića, ne bi li ju nekako približio.
Kao da je bilo stid, onako pokislu, pa je sakrila glavu da se ne vidi koliko je i njoj ove kiše dosta i koliko izgleda jadno i bijedno zbog nje. Kao i ja.
Konačno je stala!
Krenuo sam s vožnjom, rezignirano i tupo, sad više ne provjeravajući nebo ispred sebe. Ako bude opet padalo, što me ne bi začudilo, stavljam kabanicu i nastavljam vožnju. Ima još nekoliko sela do tih Vinkovaca, pa valjda ću preživjeti.
Da li se kiša smilovala i sažalila nada mnom, onako pokislim i u bukvalnom i u prenesenom smislu, ne znam, uglavnom više nije padala.
Redala su se sela koja prolazim, vozim kroz njih i dalje rezigniran, ništa mi više nije bitno, osim da završim ovu vožnju. Cesta i dalje drži svoj streloviti pravac, no to me više „ne tangira ni 5%“.
Nisam se posebno obradovao kad sam prošao pored table na kojoj je pisalo
Samo sam samome sebi zajedljivo izustio ono „Hvala Ti Bože!“, no više zajedljivo i sarkastično nego radosno i oduševljeno. I ništa više i ništa drugo od toga zbog silne tuposti u duši nastale od rezigniranosti zbog te vražje kiše.
Odmah iza zvaničnog ulaza u Vinkovce pojavila se biciklistička staza kao integralni dio proširene ceste.
Usprkos svim nedaćama proizašlih ponajprije zbog kiše ipak sam u centar grada došao oko dva poslijepodne. Dakle imam vremena na pretek, ne moram odmah trčati na kolodvor i brzo uskakati u vlak.
Stoga sam se dao u potragu za neku terasu na kojoj bi mogao pojesti finu toplu picu i popiti fino hladno pivo. No, potraga za navedenim se razvukla da bi na kraju ipak pronašao pizzeriju, čak s terasom. No stolovi i stolice na terasi su bilo uredno složene kao da danima ovdje nije nitko bio, a na vratima me dočekala obavijest da rade tek od 17 sati.
E ovo me stvarno dotuklo do kraja. Baš kad sam mislio da su nedaće otišle zajedno s kišom sada u gradu koji ima 30 000 stanovnika u gluho nedjeljno poslijepodne ja ne mogu naći ništa za jesti! (Dobro sad, možda sam malo prerano odustao od potrage)
E sad je stvarno dosta, rekoh sebi i usmjerih upravljač svog bicikla prema željezničkom kolodvoru. Tamo sam saznao da imam vlak za 15-tak minuta." Super", rekoh si s dodatkom "'Ajd' barem nešto dobro u ovom danu". Očigledno mi je ona intenzivna kiša zasjenila pozitivu današnjeg dana.
Nakon kretanja vlaka nazovem svoju životnu suputnicu i dogovorim s njom da se vidimo na kolodvoru Nove Kapele za nekih dva sata.
Truckam se u vlaku u kojemu je neočekivano mnogo putnika. Tupo promatram prizore kroz prozor. Istovremeno s njima u glavi mi promiču prizori koje sam "snimio" jučer i danas, te su mi postupno lijepe stvari potiskivale ružne.
U tom svom unutarnjem pretakanju već sam bio prošao Slavonski Brod kad me iz duboke kontemplacije "probudi" mobitel. Čim sam joj čuo glas malčice sam pretrnuo očekujući nešto loše mada nemam neku konkretnu predodžbu što bi to moglo biti (očigledno tragovi rezigniranosti zbog današnje kiše u meni su bili još uvijek jaki).
Na žalost očekivanje mi je bilo realno.
Kiša, koju stalno spominjem, nije samo meni zagorčala današnji dan. Vodena bujica je na cestu iz Požege prema Novoj Kapeli nanijela svega i svačega, pa je cesta do daljnjeg zatvorena.
I sam sam se iznenadio svojim mentalnim sklopom koji je na njen upit "Što sad!?" pronašao B rješenje. Mijenjamo lokaciju našeg randevua, pa ćemo se naći na Novogradiškom kolodvoru.
(Uz nadu da na cesti za Gradišku neka druga bujica nije zatvorila cestu. Srećom nije!)
Moram još jednom pohvaliti konduktersko osoblje HŽ-a. Koliko god naši vlakovi imaju svoj pojam o vremenu, koji je daleko rastezljiviji nego što ga mi poimamo, toliko ti kondukteri pokazuju obzirnost i razumijevanje. Tako i ovaj put. Nakon što sam skrušeno i ponizno ispričao situaciju u kojoj sam se zatekao zaključivši svoju spremnost dodatnog plaćanja radi produljene vožnje, kondukterka mi (rijetkost, ali eto, ovaj put kondukter je bila žena) tiho prozbori da treba otići do kraja vlaka, pa će se vratiti. Možda zvuči patetično, ali kao da sam joj u očima vidio razumijevanje ili čak suosjećanje, tako da me nije iznenadilo što se nije vratila, čak mi je to bilo za očekivati. Tako sam se od Kapele do Gradiške vozio zabadava.
Eto na kraju sam se našao kod kuće, nakon vožnje koja je bila sve samo ne obična (ako takve uopće postoje).
Trebala je trajati (zapravo je i trajala) dva dana, a razvukla se na dvije godine.
Prvi dan sunčano, vedro, svijetlo, lepršavo, drugi dan potop.
Na kraju još produžena vožnja vlakom.
Pa ipak, a naročito sada nakon ovih ispisanih redova, na neki način, onaj pozitivni, vožnja je bila zanimljiva i puna dojmova, pogotovo sada kad sam dodatno obogaćen spoznajama za koje nisam znao u toku vožnje.
Toliko obogaćen da ozbiljno razmišljam reprizi.
Bez kiše, nadam se.
Post je objavljen 24.02.2023. u 20:47 sati.