Pregled posta

K potomstvu u metropolu - Drugi dio

Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Budio sam se stotinu puta, čini mi se, no bez problema nastavio spavati, da bi sebi prije 7 ujutro rekao "Dosta ljenčarenja, vrijeme je da se krene!" Osjećao sam se naspavan, no ipak ne posve odmoran, možda najbolji izraz bi bio nekako omamljen ("Confortably Numb"). Shvaćao sam, ne treba mi nacrtati, posljedice jučerašnje bure još uvijek ostaju prisutne.
Nakon izlaska na cestu nastavio sam onim jučerašnjim gore-dolikanjem prema Bjelovaru.

Prema Bjelovaru rekoh, jer sam prošlu noć proveo u mjestu Ždralovi, koje je prav-za-prav neka vrst predgrađa grada. Dok pišem ove retke na wikipediji pronađoh da su najstarija nalazišta iz mlađeg kamenog doba pronađena u prigradskom naselju Bjelovara, Ždralovima, gdje se tijekom gradnje podruma za kuću Josipa Horvatića pronašlo zemunice. Iskopine su prepoznate kao dio Starčevačke kulture (oko 5000. – 4300. pr. Kr.).
Na gornjem snimku se može primijetiti da sunce još u potpunosti nije izašlo, te radi toga ( i radi odmorenosti) ovo gore-dolikanje mi nije teško palo. Uostalom ovog jutra ni v od vjetra.
Na jednom "gore" od tih gore-dolikanja naišao sam na putokaz prema mjestu Prokljuvani.

Ime me podsjetilo da smo nekad moje društvo i ja koristili izraz "prokljuviti" što bi značilo proniknuti, spoznati, shvatiti.
Mjesto zgodno za doručak mi se nametnulo ispred jedne pekare.

Bila je tu klupa, bio je i stol, a bila je i hladovina, pa tko bi odolio!? U pekari sam kupio slatki i slani dio obroka (sve još toplo) a i jogurta da zalogaji sami klize (on je bio hladan).
Nakon obilnog doručka i isto takvog odmora nastavio sam vožnju, te kojih stotinjak metara dalje konačno došao do table koju sam jučer toliko očajno priželjkivao.

Slijedi, dakle, mali obilazak grada.
Kao i kod Daruvara, tako sam ovdje krenuo prvo od željezničkog kolodvora. Na putu do tog kolodvora snimio sam zanimljivu vilu koja se raskošno kupala u svjetlosti jutarnjih sunčevih zraka.

Prije nastavka turneje po gradu par rečenica o samom gradu. Prema wikipediji Bjelovar je grad u Hrvatskoj te je ujedno središte Bjelovarsko-bilogorske županije i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Jedan je od mlađih gradova u Hrvatskoj, nastao 1756. godine, odlukom carice Marije Terezije. Planski je građen kao poligon (pravilni mnogokut, u ovom slučaju kvadrat, moja opaska) i upravno sjedište Križevačke i Đurđevačke graničarske pješačke pukovnije. Ima pravilnu kvadratnu strukturu ulica u središtu grada. U gradu postoji višestoljetna tradicija proizvodnje mlijeka i sireva pa se Bjelovar ponekad naziva i „gradom sira”. Grad je najviše stanovnika imao godine 2001-ve, njih 27024 dok ih je 2021-ve bilo 24392.
Eto sad kad znamo o kolikom je gradu riječ da posjetimo taj željeznički kolodvor.
Od strane grada kolodvorska zgrada izgleda ovako


Kao poseban kuriozitet, skoro da bi ga reliktom prošlosti nazvao jer takvo što na današnjim kolodvorima više ne postoji ispred kolodvorske zgrade nalazila se - česma.

Nekad davno, u vrijeme mog djetinjstva svaki željeznički kolodvor imao je ovakvo što da se umorni i žedni putnici okrijepe. Sjećam se da sam se, kao dječak obavezno pojio na mlazu koji je štrcao prema gore na „fontani“ i glavnog kolodvora u Zagrebu. Da li zbog tog mlaza ili općeg ugođaja, no svaki gutljaj koji sam s užitkom gutao bio mi je božanstven, doživljaj kojeg i danas jasno pamtim. Dugo, dugo je na Zagrebačkom kolodvoru stajala mala „fontana“, suha k'o barut, napuštena i ostavljena, s rupama umjesto pipa na sebi samo starijim znalcima znanim čemu su te rupe služile. Prije mjesec dana sam bio na tom kolodvoru, te sa sjetom, onom tužnom i neutješnom, primijetio da su i tu sasušenu „fontanu“ uklonili. Ostalo je samo sjećanje kao nepouzdani svjedok nekih drugih vremena.
A eto, ovdje u Bjelovaru žedni putnici-namjernici ne moraju ići u birtiju da bi žeđ ugasili. Svaka čast s moje strane.
Od strane tračnica kolodvor izgleda ovako


Ništa posebno raskošno, no čisto i uredno. Primjećujem kod sebe dok promatram prizor prikazan na gornjem snimku kako mi nekako nedostaje kontaktna mreža, pa sve nekako izgleda ogoljeno i prikraćeno.
Nešto kao nepisanog pravila da svaki željeznički kolodvor koji drži do sebe mora u svom društvu imati nekakvu lokomotivu, po mogućnosti parnjaču, drže se i Bjelovarčani.

Prema vlakovi-ri-hr.forumcroatian.com prve lokomotive serije 051 proizvedene su u tvornici strojeva MÁV Gépgyár u Budimpešti pod oznakom serije MÁV 375.
Godine 1937.god.u Hrvatskoj je počela proizvodnja parnih lokomotiva, i to u ondašnjoj prvoj jugoslavenskoj tvornici lokomotiva i mostova u Slavonskom Brodu, današnjem Holdingu "Đuro Đaković". Izrađivane su prvenstveno za nizinske, manje zahtjevne gospodarske pruge lokalnoga značenja. Lokomotive serije 51 bile su najbrojnije tako da ih je u Hrvatskoj bilo više od 90. Lokomotiva iz Bjelovara restaurirana je 2003. godine.
Gradski muzej grada Bjelovara smješten je u jednokatnici staroga gradskog poglavarstva sagrađenoj 1832. godine.

,Prema wikipediji na prvome katu zgrade, susreli su se car Franjo Josip I. i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer 12. rujna 1888. godine.
Odmah uz zgradu muzeja smještena je zgrada Biskupije sa katedralom sv. Terezije Avilske

Bjelovarsko-križevačka biskupija je hrvatska biskupija sa sjedištem u gradu Bjelovaru koju je utemeljio papa Benedikt XVI., 5. prosinca 2009. Katedrala je sagrađena 1770. godine. Nazvana po sv. Tereziji Avilskoj, španjolskoj svetici i crkvenoj naučiteljici. Ona je bila svetica zaštitnica austrijske carice Marije Terezije, koja je osnovala Bjelovar 1756. godine. (izvor: wikipedia)
Ove građevine na gornja dva snimka gledaju na park kvadratnog oblika koji je, u stvari pravi centar Bjelovara. Radi slikovitog prikaza evo vam slika koju sam posudio sa arhiva.bjelovar.info

U sredini gornje slike vidi se šumovit kvadrat koji je navedeni park. Isto tako se može uvidjeti da se ulice oko tog parka raspoređene pod pravim kutom.
U samom središtu parka u obliku kvadrata, do kojih se dolazi ravnim stazama, nalazi se glazbeni paviljon.


Prema bjelovarac.hr ispod paviljona krije se izvor vode, zbog čega je voda s tamošnje slavine iznimne kvalitete. Izgradnja paviljona počela je 1941., a završila 1943. godine.
Oko paviljona smještena su četiri kipa koji se smatraju bitnim u povijesti grada. Od njih četiri snimio sam kip sv. Terezije Avilske.

Inače, ta četiri kipa smješteni su na mjestima koja čine vrhove kvadrata. U središtu Bjelovara je sve u obliku kvadrata.
Nekako sa strane od tog paviljona na livadi u ovo moderno, današnje doba smjestili su malu pozornicu, male kućice koje su očigledno birtije te stolovi i stolice, što prave, a što improvizirane od transportnih paleta. Očigledno da za vrijeme ugodnih večeri bez kiše ovdje bude vesela gužva.



Kad sam prešao ovaj kvadratni park, s njegove druge strane naišao sam na vijećnicu.


Prema wikipediji zgrada današnje Bjelovarske vijećnice sagrađena je oko 1756 godine prvobitno kao Zgrada vojne straže.
Zastao sam za trenutak pitajući se kud sad!? Ovaj park je stvarno zanimljiv i na neki način originalan, no ništa posebno izvan njega nisam vidio. Da li i nema ništa više, u što manje vjerujem, ili bi trebao u detaljniju potragu po gradu za još meni neotkrivene znamenitosti, u što više vjerujem. Međutim što zbog zaostalog umora od prošlog dana, što zbog sunca koje usrdno obećava da će danas nadoknaditi jučerašnji izostanak grijanja, ipak sam riješio nastaviti vožnju tražeći izlaz iz grada. U toj potrazi za njim prošao sam pored gradske tržnice.

Natkrivena je metalnom nadstrešnicom koja joj daje originalni izgled.
Nakon napuštanja i zadnje kuće Bjelovarske, cesta je nastavila s gore-dolikanjem s kojim sam jučer došao u ovaj grad. Najizraženije to dolje-gore bilo mi je na izlasku iz mjesta pod imenom Novi Glog, dosta dolje i dosta gore, a opet sve to ravno, bez krivina.

Ona crkva što se nazire na horizontu gornjeg snimka je u centru mjesta koje se zove


Prema wilipediji crkva sv. Ivana Krstitelja u Sv. Ivanu Žabno je župna crkva i potječe iz 14. stoljeća. Više puta je obnavljana, a sadašnji izgled je s kraja 19. stoljeća. Posvećena je sv. Ivanu Krstitelju po kojem je i mjesto dobilo ime.
Ovo penjanje po uzbrdici do crkve me dobrano zadihalo, pa sam poželio malo dulji odmor. Mjesto za taj odmor našao sam na klupi u finoj hladovini.

Sjedeći u hladovini polako sam zobao bobe grožđa kupljenog u trgovini preko puta crkve.
Nakon grožđa malčice sam se ispružio na klupi i uživao u čarlijanju vjetrića po licu. Shvaćam pomalo i prihvaćam to kao svojevrsnog današnjeg suputnika da ću vožnju ovog dana obavljati nekako sneno, tromo i usporeno. Pored već rečenog zaostatka umora od jučer tomu će pridonijeti i današnja vrućina koja je sada već bila znatna iako je tek prošlo pola deset.
Još mi se nešto motalo po glavi.
Ovdje, u Svetom Ivanu Žabno trebao bih se konačno odlučiti da li ću se držati plana od jučer i skrenuti prema Križevcima. Time bi dobio na zanimljivosti tog grada, a, da tako velim izgubio na dodatnim kilometrima, vjerojatno ne baš ravnim što se gore-dolje tiče.
Sjeo sam na bicikl rastavivši se od ugodne hladovine i klupe u njoj i krenuo do crkve i raskrižja ispred nje. Ipak sam pogledom pozdravio cestu prema Križevcima (više sreće drugi put!) i skrenulo lijevo kraćom varijantom prema Vrbovcu. Da to tako napravim pridodali su tome ona tri epiteta (sneno, tromo i usporeno). Za divno čudo, osjetio sam olakšanje zbog riješene dileme, pa mi je vožnja krenula nekako poletno.
Ispred mjesta Haganj prešao sam preko željezničke pruge Vrbovec-Bjelovar-Kloštar kod stajališta Haganj. No, kakva je to bila pruga!? Dotjerana po svim pravilima modernih željeznica XXI stoljeća.

Oko tog Haganja konfiguracija terena se promijenila. Njive i kuće ustupili su mjesta šumi i proplancima, a i brdovitost terena se zaoštrila.
Prvo neka vikendica…

…zatim šuma…

…i nakraju brdoviti krajolik.

U nastavku vožnje spustio sam se s tog brdovitog područja, prošao iznad brze ceste za Križevce, te se zaustavio još jedanput iznad željeznice.


Ovo je bila magistralna željeznička pruga Zagreb-Koprivnica i dalje u Mađarsku. I izgledala je Europski, svjetski čak. Dok sam snimao gornje snimke sjetio sam se da je u toku izgradnja drugog kolosijeka na ovoj pruzi.
Sa nadvožnjaka sa kojeg sam se divio novoj željezničkoj infrastrukturi snimio sam mjesto Gradec čije je stajalište prikazano na gornjem snimku.

Prema locator-tzzz.com radi se o Župnoj crkvi Ranjenog Isusa koja je sagrađena je kao kasnobarokna crkva između 1768. i 1824. godine u blizini nekadašnje starije zidane crkve. Nakon požara 1862. godine poduzeta je cjelovita obnova. Zvonik na pročelju je iz 1900. godine.
Uz moj komentar da za ovakvo ime župe još nisam čuo nastavljam priču o ovom putovanju sa konstatacijom da slijedi Vrbovec. Naravno da je bio na brdu, pa naravno da prije njega slijedi uzbrdica.

Oštro oko na gornjem snimku pored crkve uočit će neku čudnovatu visoku građevinu. Radi se o Vrbovečkom vodotornju. Jasno, nisam mogao odoljeti već sam došao što je moguće bliže njemu i snimio ga.

Citiram wikipediju: Vrbovečki vodotoranj je vodo-opskrbni objekt u Vrbovcu, zagrebačka županija. Napravljen je od armiranog betona i visine je otprilike 32 metra. Voda se nalazi u velikoj betonskoj kupoli iznad kontrolne sobe, a do vrha se dolazi preko spiralnog stubišta u kupoli. Umjesto zapuštene kontrolne sobe trebao bi biti napravljen kafić s vidikovcem, tj. pogledom na grad.
Završen citat.
Dakle ostakljeni cilindrični dio ispod kuglastog spremnika TREBAO BI BITI kafić s vidikovcem. Kad će to biti nisam saznao u vrijeme ovog posjeta gradu.
Nedaleko od vodotornja je sami centar grada u obliku pješačke zone.


U toj pješačkoj zoni smještena je zgrada Vrbovečke čitaonice i knjižnice. Biće da je neko renoviranje u toku jer je ispred ulaza bila skela.

Nedaleko od te pješačke zone, ispred livade smjestili su natkrivenu binu za, pretpostavljam kulturna događanja preko ljeta.

Crkvu sv. Vida, koja je u samom središtu grada temeljito renoviraju pa baš nisam uspio Bog-zna-što od nje vidjeti.

Prema tz-vrbovec.hr crkva bila je izgrađena vjerojatno još u 14. st., ali je teško stradala 1591. godine u turskom napadu kad je osvojen i spaljen grad Vrbovec. Temeljito je obnovljena u 17. st. da bi 1754. godine ponovno stradala u požaru. Današnji oblik dobila je obnovom u 18. st. kada je barokizirana, a od stare crkve ostao je tek gotički tlocrt. Uz crkvu se uzdiže vrlo visok toranj koji je u prošlosti imao stratešku ulogu osmatračnice.
Da ne ostanete prikraćeni za barem vanjski izgled crkve evo snimka s navedene stranice kako je izgledala, ili kako će crkva izgledati kad joj maknu zaštitno ruho sa gornjeg snimka. (izvor: wikipedia)

U Vrbovcu sam bio prije oho-ho godina, biciklom također i ono po čemu pamtim ovaj grad je kula Petra Zrinskog.

Sa već navedene stranice turističke zajednice grada Vrbovca saznajem da je Kula Petra Zrinskog u Vrbovcu zaštitni simbol grada Vrbovca. Ostatak je starog vrbovečkog kaštela obitelji Zrinski sagrađenog za obranu od Turaka nakon 1528. godine. Danas je od dvorca ostala samo valjkasta kula, koja je i u doba kad je podignuta bila više simbol moći, nego što je služila u obrambene svrhe. Kula smještena u glavnom gradskom parku simbol je grada i detalj gradskog grba. Prema legendi, u kuli se 6. lipnja 1621. godine rodio ban Petar Zrinski. Istina je da je Petar Zrinski bio rođen u staroj drvenoj zgradi, koja je zajedno sa starim drvenim kaštelom izgorjela u požaru 1755. g. u seljačkoj buni. Unatoč tome, legenda i danas živi na novopostavljenoj turističkoj ploči kod kule Petra Zrinskog.
Od Vrbovca još samo stara, no lijepo dotjerana zgrada Pučkog otvorenog učilišta.

P8030121
Na izlasku iz Vrbovca prošao sam pored tvornice PIK Vrbovec i u spomen izuzetno ukusnih hrenovki zastao sam i snimio mjesto odakle je navedena delicija dolazila.

Nakon par kilometara vožnje iza Vrbovca prešao sam preko već navedene brze ceste koja vodi dalje prema Križevcima i Bjelovaru.

Gledajući je ovako s visine meni ta brza cesta jako liči na auto cestu samo što nema zaustavnog traka.
Vozim prema Dugom Selu, koje nikako da naiđe, sunce piči odozgora, pa postajem sve više „snen, trom i usporen“. Tek je podne, nema razloga za žurbu, pa sam se zatekao kako pogledam lijevo-desno u potrazi za klupom u hladovini.
Našao sam je u mjestu Lonjica ispred crkve u izrazito debeloj hladovini platana koje su izgledale iste kao one sa Zagrebačkog Zrinjevca.
Prvo crkva…


…pa platane ispred crkve…

…i nakraju klupa u rajskoj hladovini

Za razliku od onog odmora u mjestu Sveti Ivan Žabno ovaj je dulje trajao i bio je konstruktivan i što se tiče sna i što se tiče samog psiho-fizičkog stanja nakon njega. Po tko zna koji put sam se uvjerio koliko 20-tak minuta sna odmori tijelo i obodri um.
Mjesto Brckovljani sam obišao njihovom zaobilaznicom sretan i zadovoljan što se ne moram penjati u njega jer je i ono bilo na brdu.

Oštro oko pažljivog promatrača uočit će da „glavna“ cesta skreće lijevo prije uzbrdice, pa sam i ja po njoj otišao u ljevičare. Barem ovaj put.
Pod dolasku u Dugo Selo raskošna tabla se svojski trudila da mi uputi jednako takvu dobrodošlicu.

Malo mi je gramatički izgledalo zbunjujuće to „Dobro došli u GRAD Dugo SELO“, no sjetivši se da postoji u Posavini selo pod imenom Novi Grad, pa zašto onda ne bi bilo i grada pod imenom Dugo Selo.
Centar tog grada sa seoskim imenom izgleda ovako

Tu gramatičku zavrzlamu grad-selo, selo-grad pretakao sam u sebi do zadnje kapljice ne bi li odagnao što je moguće više spoznaju koja je sve samo ne ugodna. Naime slijedi sada drndanje po betonskoj cesti do Sesveta koja svakih desetak metara, ako ne i češće ima poprečni kanalić preko kojeg se s treskom prelazi. A sve to uz gusti, izuzetno gusti promet.

Stanje uz rub ceste

Stanje uz središnju liniju (vidi se na gornjem dijelu snimka)

Prvi put sam ovom cestom autom prošao u prošlom mileniju, prije 30-tak godina. Izgledala je isto kao i danas. Ili rečeno u gorem obliku, danas izgleda isto kao i onda. Možda imam iskrivljenu pogled na stvarnost, možda je to posljedica nedostupnih informacija, no u međuvremenu su izgrađene autoceste prema istoku i prema jugu. Čak se gradi i paralelna autocesta prema Sisku, a ova prometnica ovdje je i dalje nepromijenjena. Mada bi po količini prometa možda prva trebala biti koju bi trebalo sanirati, urediti, proširiti…
Dakle, drndava cesta, gusti, pregusti promet, sunce koje nemilosrdno prži…sve sam to očekivao, pa opet sam nekako iznenađen, zatečen što mi se očekivanje ispunilo. Ipak je stvarnost okrutnija od najgorih očekivanja. Možda zbog neke tihe, podsvjesne, mada i jalove nade da neće (ipak) biti tako loše. A ono (ipak) bude tako (loše)!
Uz sve veće navedene suputnike javila mi se glad, koja mi je dodatno zagorčavala ionako nezavidnu situaciju. Pokušavao sam, koliko mi je to gusti promet dozvoljavao pogledom lijevo-desno pronaći neki restoran, piceriju sa terasom (u hladovini, molim!) da ručam kao čovjek i pri tome odmorim i duh i tijelo.
Potraga nije uspjela!
Bilo mi je nevjerojatno, neshvatljivo da u tako gusto naseljenom području nema nikakvog restorana. U stvari našao sam jedan, ali bez terase, tako da bi mi bilo problem držati bicikl na oku.
Kad je glad dobila već zabrinjavajuće razmjere naišao sam na pekaru i opskrbio se slano-slatkim dijelom obroka.
Još treba pronaći mjesto.
Dakle, ne samo da nema restorana nego su kuće tako gusto jedna uz drugu da nema ni parka ni klupe, a o hladovini da ne govorim. Već me počelo hvatati očajanje, pa neću valjda ovdje na ovoj džungli na asfaltu, odnosno betonu ručati!?
Tek krajičkom (desnog) oka vidjeh stidljivi putokaz prema župi Dobrog pastira. Skrenuh odmah te uđoh u mirnu tihu uličicu, toliko tihu da me ta tišina pritišće naviknutom na onu gužvu i galamu.
Stvarno, nakon par stotina metara naišao sam na ogroman plato i crkvu iza njega.


Odmah sam parkirao bicikl u hladovini crkve, da se sklonim sa sunca. Okolo je bilo dosta klupa i mladih stabala, no tako su perfidno bili raspoređeni tako da ni jedno stablo ni jednoj klupi nije pravilo hladovinu.
Bože Boj, baš mi ne ide!
Očajavao sam tek tren-dva no glad me je natjerala na pragmatičnost. Odlučih na kraju trpezu napraviti na stepenici pokraj bicikla, barem sam u hladovini.
Smirujući duh i tijelo polako sam konzumirao ono što sam u pekari kupio promatrajući razvijeni pano iznad sebe.

Izvjesni Mate je imao događaj života u svom životu. Mlada misa je za svećenike nešto kao vjenčanje za nas obične smrtnike, dakle nešto posebno svečano i za doživotno pamćenje.
Inače u vrijeme dok sam bio ispred crkve nisam znao ni gdje sam ni komu je posvećena crkva, valjda zbog svega što me snašlo zacrnilo mi se pred očima iako je sunce obilato sjalo. Tek sada, dok pišem ove retke, saznao sam da se radi o crkvi Dobrog Pastira u mjestu Brestje koje je u stvari kvart Sesveta. Zanimljivo mi je bilo što dosta ulica ovdje imaju imena kojekakvog cvijeća.


Spas iz pregrijanog zraka i asfalta, lude i mahnite gužve što auta, a što pješaka našao sam u Dubravi svrativši do svog frenda iz studentskih dana. Taj susret dogovorio sam još ranije. Znao sam, ili barem pretpostavljao da će mi ova vožnja pred Zagrebom biti mučna i gadna, a opet mi je ispala bitno mučnija i bitno gadnija nego sam to pretpostavljao. Zato sam u ugodnom razgovoru, pijuckajući pivo i pretakajući uspomene s prijateljem proveo viša od dva sata.
Kad sam ponovo izašao na ulicu bile je prošlo pola sedam. Sasvim druga situacija! Vrućina je dobrano popustila a široki nogostup po kojemu sam nastavio prema centru grada bio je potpuno u hladovini.

Što zbog tog popuštanja vrućine, što zbog stalne hladovine, a i što zbog dugog i dobrog odmora bilo mi je ugodnije voziti i lakše disati. Čak mi je vožnja metropolom postala i zanimljivom.
Vozio sam Dubravom, nakon nje nastavio Maksimirskom, pa Vlaškom, a prije glavnog gradskog trga prošao sam i Starovlaškom.

Pozdravio sam i Augusta Šenou, mahnuvši mu nijemo usput, jer mi je izgledao zadubljen u svoje misli ovlaš naslonjen na stup.

Do trga Bana Jelačića ostalo mi je još proći Cesarčevom koja je pješačka zona, isto kao i Starovlaška. Tu se ponovo pokazala ta prednost bicikla kao prometala što s njime mogu i tamo gdje ostala vozila ne smiju.
Evo snimci te Cesarčeve, u smjeru sunca, dakle smjeru prema glavnom trgu, a potom i snimak u kontra smjeru koji sam snimio za trenutak okrenuvši se.


Da je sunce još uvijek jako osjetio sam kad sam iz hladovine, u kojoj sam do sada bio, izašao na osunčani trg. Iako sam mislio ostati ma njemu malo duže, nakon opaljenih par snimaka nastavio sam prema Zrinjevcu. Tamo su velike platane s raskošnom hladovinom, pa će tamo biti sigurno ugodnije nego ovdje na trgu. Dakle, evo dva snimka raskošno osunčanog i još uvijek vrelog trga.


Uvijek mi je ugodno prošetati, proći barem, Zrinjevcem, a pogotovo u ovako vrući dan. Ogromne platane, meni zgledaju stoljetne, prave pravi prirodni hlad, pa tu oduševljenost tim parkom zajedno sa mnom dijeli još dosta ljudi, što domaćih, što sa strane pristiglih.


Iako je ovdje u mome djetinjstvu bilo „zabranjeno gaziti travu“ situacija se danas bitno promijenila. Tako je sada sasvim normalno da ljudi čilaju sjedeći ili čak ležeći na travi. Pravo hipijevski!


Da bi došao do današnjeg odredišta treba proći na drugu stranu željezničkog kolodvora. Stoga evo još par snimaka arhitektonskih ljepotica naše nam metropole.
Prvo zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ili skraćeno palača HAZU-a, smještenoj južno od parka Zrinjevac.

Prema wikipediji palača je dovršena 1880., a te je godine 22. listopada u njoj održana i prva razredna sjednica. Veliki potres koji je te godine zadesio Zagreb znatno je oštetio zgradu i time odgodio njenu primopredaju i službeno otvorenje. Na četvrtu godišnjicu velikog potresa 9. studenog 1884. palača je svečano predana Upravi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Odmah uz Tomislavov park, nasuprot glavnom željezničkom kolodvoru smješten je umjetnički paviljon.

Na nagovor slikara Vlahe Bukovca, hrvatski umjetnici traže da se u Pešti sagradi vlastiti, poseban montažni umjetnički paviljon čiji će se željezni kostur poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla. Nakon završetka izložbe, željezni skelet hrvatskoga paviljona prenosi se u Zagreb. Raspisuje se natječaj za podizanje zagrebačkog Umjetničkoga paviljona, a radovi su povjereni bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru (poznatim projektantima kazališnih zgrada). Gradnju su izveli zagrebački graditelji Honigsberg i Deutch, pod nadzorom gradskog inženjera M. Lenucija. Tijekom dvije godine – 1897. i 1898. dovršena je zgrada Umjetničkoga paviljona da bi se svečano otvorila 15. prosinca 1898. reprezentativnom izložbom Hrvatski salon. (izvor: umjetnicki-paviljon.hr)
I na kraju ove šetnje po Zagrebu zgrada glavnog željezničkog kolodvora.

Prema wikipediji gradnja zgrade Glavnog kolodvora počela je 1890., a objekt je svečano otvoren 18. kolovoza 1892. pod imenom Državni kolodvor. Projekt za zgradu izradio je arhitekt Državnih ugarskih željeznica Ferenc Pfaff. Zgrada Glavnog kolodvora registrirana je kao kulturno dobro. Veća rekonstrukcija izvedena je za Univerzijadu (1986./87.), te ponovo 2006. godine. Zgrada je oblikovana u neoklasicističkom stilu, te je ukrašena skulpturama i dekoracijama.
Toliko o drugom danu ovog putovanja. Prešao sam manje nego jučer, tek nekih 96 km.


Treći dan – povratak kući

Poranio sam tog jutra i nešto iza 7 bio sam na glavnom kolodvoru, točnije na njegovom prvom peronu i snimio pustoš na njemu s pogledom prema zapadu.

Pustoš što se tiče ljudi, odnosno putnika. Očigledno da je prerano da bi se putovalo u većem obimu.
Moj je vlak parkiran na drugom peronu, pa je uslijedilo nošenje (teškog) bicikla stepenicama, do pothodnika.

Na zidovima s lijeve i desne strane pothodnika bili su reklamni panoi koji usnule putnike nastoje obavijestiti o ovome i o onome. Jedan od njih je bio čisto edukacijskog karaktera. Pokušavao je, naime upozoriti sveprisutne da se s vlakom nije šaliti pri pretrčavanju pruge ispred vlaka.

Nacrtani lik u stripovskom stilu na plakatu koji nas pokušava educirati je lik iz nama starijoj generaciji legendarnog stripa Alan Ford. Zbog njega mi je plakat privukao pažnju i zbog njega sam ga snimio.
Popeo sam se stepenicama iz pothodnika na taj drugi peron, noseći bicikl i uočio svoj vlak „tamo dolje“ na ovdje znanom drugom a peronu (IIA)

Dozvolio sam si luksuz pa sam sjeo na bicikl i lagano se provozao tih dvjestotinjak metara do vlaka. On je bio elektromotorni, Končarev, novi i što je meni najvažnije niskopodni. To znači da u vlak ulazim, zajedno s biciklom, lagano, elegantno i poletno bez one muke dizanja (teškog) bicikla po stepenicama vagona.
Smjestio sam bicikl na mjesto rezerviranog za takva prometala i nedaleko od njega smjestio i sebe. Unutrašnjost vlaka je bila pusta, tako da sam imao svu moguću raskoš izbora sjedala.


Sjedim tako sam u vlaku u tupom iščekivanju njegovog polaska čvrsto uvjeren da mi preostaje samo rutinski povratak kući pri kojemu se ništa posebno neće desiti. I jasno, griješim jer je na kolosijeku s duge strane „perona IIA“ odjednom uletjela podugačka kompozicija vlaka narančastih vagona. Radilo se o turističkom vlaku RagioJet koji Češke turiste vozi iz Praga prema Splitu. Imali su čak i prostor za bicikle, što mi dokazuje oznaka na vagonu


Na jednim je vratima bio i red vožnje.

Čežnjivo ga promatrajući jasno da mi se javila želja da se, zajedno sa svojim biciklom, njime provozam. To bi bila, apsolutno sam siguran, zanimljiva i impresivna vožnja vlakom preko Like do Dalmacije, i cijela pod dnevnim svjetlom.
Umjesto do Splita za kojim mi je trenutno srce čeznulo zbog tog narančastog vlaka, ovaj elektromotorni me na momente stvarno brzo vozio prema istoku.

Brzina je, meni barem bila impresivna, a taj dojam je povećavala izuzetna udobnost. Jedan od rijetkih trenutaka kada mi Hrvatske Željeznice izgledaju pravo Europske.
Preostalo mi je odvoziti tih meni jako znanih 30-tak kilometara od Nove Gradiške do Požege. Od kolodvora u Gradiški u potrazi za izlazom iz grada prošao sam pored Gradiščanskog korza.

Na izlazu iz grada, onog sjevernog, prema Požegi prije par godina su radili rekonstrukciju ceste, pa su joj stavili pravu, pravcatu biciklističku stazu.

Pri tome su posadili drvored čija je hladovina ovog jutra meni olakšavala vožnju po blagoj uzbrdici.
Neki 6 kilometara prije mog grada snimio sam veseli pomladak na rodinom gnijezdu.

Da jest stvarno pomladak zaključujem po boji kljunova, jer će ta crna boja, kada još uvijek mlade rode potpuno odrastu prijeći u znanu crvenu boju.

Eto, to je sve od ovog dvodnevnog putešestvija do metropole. Da je bilo zanimljivo i uzbudljivo jest, da je na momente bilo teško i mučno, jest i to.
No, čašu meda ni'ko ne popi, a da ju čašom žuči ne začini!


Post je objavljen 11.02.2023. u 14:25 sati.