Pero i njegov bicikl

utorak, 01.12.2020.

Knin - Split IIIdio

Za povratak na drugi dio ove priče kliknite ovdje.


I konačno Primošten!
Skrenuo sam desno s magistrale, spustio se u mjesto došavši do raskošnog kružnog toka.

Nakon obnove tekućine u obližnjoj trgovini nastavio sam prema središtu mjesta gdje sam naišao na zanimljivu skulpturu. Bio je to Spomenik težaku, koji prikazuje djeda i baku i njihovog vjernog saveznika, također simbola Primoštena - magaraca, ili tovara.

Prošao sam kroz neku vrstu kamenitih vrata i ušao na oveći trg. Bilo je vruće, prevruće, pa sam rashlađenje našao u sladoledu. U hladovini ispred slastičarnice je bila klupa na koju sam sjeo i hladio tijelo i dušu.


Bio sam u dilemi.
Da li čekati vrućinu da prođe, do tada obilaziti mjesto, a pred večer krenuti do Rogoznice, ili nastaviti odmah prema njoj?
Kako vrućina pritišće, bojim se da od obilaska, i nekog užitka u njemu neće baš biti mnogo. Uostalom, i obilazak Šibenika sam prekinuo zbog te vrućine.
Pustio sam, i duže nego sam u početku mislio, da mi mozak pokuša sastaviti dvije suvisle misli u ovoj vrućini. I njemu se, očito nije dalo raditi, nego se pridružio tijelu koji je u ovoj kakvoj-takvoj hladovini jednostavno - lapilo. Prava Dalmatinska fjaka.
Nakon nekog vremena, i sam ne znam kolikog, ustao sam, uzeo bicikl i krenuo iz ovog uzavrelog gradića.
Nakon uzbrdice kojom sam se pri dolasku u ovo mjesto spuštao, te izlaska na magistralu, magistrala je nastavila - uzbrdicom. U stvari nije bila neka pretjerano strma tako da sam čak i vozio.
Prošao sam pored nekih cestarskih radnika, koji su na nekom proširenju po ovoj vrućini nešto radili. Za trenutak su zastali u svom poslu i sažaljivo me pogledali. Uhvativši njihov pogled upitah ih koliko još do Rogoznice, na što mi veselo odgovoriše; "Nemaš još puto, 7-8 km!", očigledno u nastojanju da me nekako obodre, osnaže da izdržim u ovoj svojoj borbi s vrućinom, kao što je i njihova bila.
Malo dalje, na toj uzbrdici koja se dobrano odužila, pažnju mi je privukao zanimljivi znak za parkiralište na koje bih trebao naići za nekih 50 metara.


Opet neki bezimeni otočić, ovaj put toliko mali na ništa od vegetacije nisam na njemu primijetio. Obzirom da mi je sunce sijalo u oči, bilo je teže primijetiti ima li čega na otoku. Evo vam snimci pa prosudite da li mi je zaključak o životu na spomenutom otočiću ispravan ili nije.


Na kraju ove razvučene uzbrdice, na svojevrsnom prijevoju, okrenuo sam se da vidim što sam to sve malo prije prošao.

Zašto uzbrdice tako dugo i mučno traju, a istovremeno nizbrdice budu tako kratke da se ne stigne čovjek čestito odmoriti i povjetarcem pri vožnji osvježiti?
Zašto sunce tako žestoko grije?
Zašto sam se uopće dao nagovoriti, i to od samog sebe, na ovo, trenutno žestoko vruće putovanje?
Zašto....
Tih "zašto" bilo bih još bezbroj, da ih jedna obavijest namijenjena svim putnicima na cesti, pa i meni, u obliku velike, žute table na kojoj je pisalo "Rogoznica" nije prekinula. Istok trena, tek u stotinki sekunde, moje deprimirajuće, na ivici očaja duševno stanje se stubokom promijenilo. Prelio me je osjećaj trijumfa, pobjede, ozarenosti i sreće.
Uspio sam!!!!
Nema više umora, iako je jednako vruće.
Nema više malodušnosti, iako je jednako vruće.
Skrenuo sam s magistrale i laganom nizbrdicom, koja je još više popravila moje stanje, i tjelesno i duševno, i došao do rive. Bilo je tek prošlo pola šest, dakle vremena za pretek, što god mi padne na pamet.
Sjetio sam se sinoćnje mršave večere, te odlučio da ću je ovaj put podebljati. Stoga sam skrenuo u piceriju na koju sam naišao. Picerija je imala veliku terasu, no ni jednog gosta. Korona virus je učinio svoje po pitanju broja turista ovogodišnje turističke sezone.

Sjeo sam za stol odmah do ulaza pa mi je s druge strane kamenog zida bio bicikl. Na oku. Za svaki slučaj.


Nakon večere u obliku pice zaljevane s dva točena, pri plaćanju računa konobar mi je donio čašicu loze s komentarom "Kuća časti!". Zahvalio sam mu se, najprijaznije što sam mogao i tek ovlaš liznuo žestoko alkoholno piće. Sačekao sam da se skloni, te otišao ostavivši "poklon kuće" nepopijen. Ionako nisam ljubitelj žeste, a sad, ovako premoren, čini mi se da bi posljedice konzumiranja tog pića bile nesagledive.
Rogoznica je malo mjesto na Jadranskoj obali čiji je omjer stanovništva između zimskog i ljetnog perioda negdje oko 1: 1000. Osim toga prati je glas malo većeg autoriteta pri odabiru lokacije za ljetovanje, što se, između ostalog, vidi po cijeni smještaja. No, o tom po tom.
'Ajmo prvo malo prozujati po mjestu.
Kao što već rekoh, malo primorsko mjesto, pa je uz obalu i cesta i šetnica i plaža, sve jedno uz drugo.

E sad, u dilemi sam da li vam prikazati neke od slijedećih snimaka.
Oni ne prikazuju ništa kompromitirajuće, ma kakvi! Problem je moja nemarnost, koja se donekle, samo donekle, može opravdati žestokim danom i mojim umorom kao posljedica njega. Iako sam cijelog ovog putovanja nastojao objektive mobitela i foto-aparata držati čistim, da li obzirnom pažnjom ili papirnatom maramicom, svejedno, ovaj put sam na to zaboravio, pa su neki od slijedećih snimaka čudno mutljavi. A takvi su jer su premazani onim što je bilo na mojim prstima,
Ipak ću ih prikazati, a tebe, moj vjerni čitatelju, još jedanput molim za oprost.
Pri planiranju ovog putovanja uočio sam dvije zanimljivosti u Rogoznici koje su mi se učinili vrijedne moje pažnje.
Prva je otočić u samome mjestu. U stvari nasipom po kojemu ide cesta otočić je postao poluotočić.

Na samom (polu)otočiću ništa posebno, a opet dovoljno zanimljivo i simpatično.
Iznenadio sam se ribaricama u mjestu za koje sam pretpostavljao da je isključivo turističko.

Ali se nisam iznenadio masom jedrilica uz rivu.

Zadivljujuće je uređenje rive.

Tu je i standardna turistička ponuda sitnicama, ovdje smještena u kamenom ozidane "poslovne prostore".

U povratku sam snimio obilno osunčani zgodni turistički brodić.

Vratio sam se nasipom u kopneni dio mjesta (za razliku od onog na poluotoku). Meni kao strojaru, zanimljivi su mi bili dva eksponata u parku. Prvi je bio neki stari traktor sa priključkom za, čini mi se, vađenje krumpira ili repe. Drugi je bio sklop ogromne elise, očigledno pogon nekog broda.


Druga zanimljivost Rogoznice, za koju sam smatrao da je vrijedna moje pažnje, je jezero pod nazivom Zmajevo oko.


Prema wikipediji Zmajevo oko jezerce je eliptičnog oblika. Smješteno je na poluotoku Gradini u Rogoznici. Ispunjeno je slanom vodom i duboko usječeno u stijene obrasle makijom i nižim raslinjem. S morem je povezano špiljom čiji se otvor može vidjeti na površini vode. Špilja se naziva Zmajevo uho te je veća i dublja od samog jezera. Neobična pojava se u jezeru događa svakih nekoliko godina. Tada jezero napuštaju njegovi stanovnici (ribe, meduze, kornjače i druge morske životinje) i kroz prolaz odlaze prema moru. Jezero se zamuti, a kada se nakon nekog vremena ponovno pročisti, morske se životinje ponovno vraćaju u jezero i nastavljaju tamo živjeti do sljedeće takve pojave.
U znanstvenom smislu Zmajevo oko svojevrstan je hidrološki i geomorfološki fenomen jer se u njemu događaju intenzivni biokemijski procesi, pa ga možemo smatrati prirodnim bioreaktorom.
Kako to jezero izgleda možete vidjeti ovdje na kratkom filmu
Toliko o Rogoznci, a sad je vrijeme da pronađem prenoćište.
Zanimljivo, dok sam par dana prije putovanja bio u telefonskom dogovoru za noćenjem, pri razgovoru s gazdom prenoćišta, napomenuo sam mu da sam u višednevnoj vožnji biciklom te da tražim smještaj preko noći. Na to mi je on rekao da će me to zadovoljstvo koštati 300 kn. Bilo mi je malo previše, no prvi puta si organiziram putovanje na ovaj način, pa sam skrušeno prihvatio cijenu. No, nakon pola sata zvoni mi mobitel i javlja se navedeni gazda koji mi veli da gaji simpatije prema biciklistima, pa će mi cijena sigurno biti prihvatljivo manja.
I bila je. Noćenje u Rogoznici me je koštalo 200 dlakavaca.
Poslije dulje potrage uskim uličicama pronašao sam raskošno zdanje u kojemu se krije jedna prazna sobica, već nestrpljiva u iščekivanju mog dolaska.

Uz ulaz u moju sobicu bila su dva bicikla, koja su svoje vožnje davno odvozili, a sada imaju ulogu fine dekoracije. Evo meni dokaza da je gazda ovog prenoćišta stvarno bike friendy.

Soba mi je bila pravi mali apartman. Bio je tu stol s stolicama, mala kuhinja s štednjakom i kauč za odmaranje.

Preko puta od kauča, gledajući gornju sliku, bio je krevet na kat s pravim baldahinom. Kasnije, dok budem spavao, zujanje komaraca oko uha će mi dokazati i praktičnu, a ne samo dekorativnu ulogu tog baldahina.

Nakon tuširanja, odmaranja i smirivanja duše i tijela zaspao sam na donjem ležaju snom pravednika sretan i zadovoljan današnjim danom.
Od tri dana ovog putovanja, ovaj današnji bi trebao biti najteži, i kilometrima, i visinskom razlikom, a uostalom, i vrućinom. I bi tako.
Od ovog, drugog dana vožnje evo još pređeni kilometri.


Dan treći

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Pored već navedenih komaraca, san mi je remetila i vrućina (opet ja o toj vrućini), koja od prošlog, vrelog dana nije popustila koliko sam očekivao. Ipak, i prije pojave sunca već sam bio na biciklu vozeći onim labirintom uskih uličica kojim sam sinoć došao.

Prolazio sam pored raskošnih kuća, očigledno trenutno u funkciji privatnog smještaja u sobama i apartmanima unutar njih. Kraj jedne od kuća pažnju mi je privukao obilni grm cvijeta koji se, čini mi se, zove bugenvilea.

Dolaskom na rivu dok sam se dao u potrazi za trgovinom, pažnju mi je privukla situacija na istoku koja je najavljivala skorašnju pojavu sunca.

Nakon pronalaska trgovine na samome izlazu iz Rogoznice, i doručka na njenom parkiralištu, već mrvicu iza pola osam počeo sam vrtjeti pedale. Izlaskom na magistralu prvo sam malčice vozio nizbrdo a zatim jednom laganom uzbrdicom što se tiče uspona, no dugačkom što se tiče kilometara - čak preko 4. Magistrala se ovdje odvaja od obale, pa krškom unutrašnjošću poprečuje prema zaljevu Marina i istoimenog mjesta.
Sramota me priznati ali tih desetak kilometara, od Rogoznice pa do te Marine nemam ni jednog snimka. Razlog tomu je i objektivne i subjektivne prirode.
Objektivno, stvarno u tim kilometrima nema niš' posebno. Možda neki opći ugođaj koji čini još uvijek, kakva-takva svježina, dosta slab promet i široka, stvarno široka magistrala, uz blagu uzbrdicu po kojoj se fino da voziti. Sve ovo nabrojano u prošloj rečenici učinilo je da mi misli lutaju kud-koja, da se pedale skoro same okreću i da, u konačnici stječem dojam stvarno velike ugode u vožnji, mada konkretnog razloga za to nema.
Subjektivno, moram priznati da sam još pod dojmom žestoko vrućeg jučerašnjeg dana, te bih želio što više kilometara današnje vožnje odvrtjeti u hladovini jutra.
I tako, potpuno neočekivano nakon kraće ali strmije nizbrdice (uvijek mi nizbrdice izgledaju kreće od uzbrdica), uđoh u to mjesto Marina.

Magistrala ostavlja mjesto s desne strane i nastavlja obalom, u stvari nešto iznad nje. Onako gledajući ga s bicikla dok vozim, mjesto mi ne izgleda baš previše atraktivno. Čak mi je izgledalo nekako nabacano, neka gužva u njemu, od vozila, kuća i plovila. Dva prizora sam, ipak, uočio koja su mi privukla pažnju.
Prvi je kamena kula u sred srede mjesta.
Prema wikipediji Trogirski su biskupi (Franjo Maracel) na otočiću u zaljevu podignuli 1495. godine četverokutnu kulu (kaštil, biskupska kula) s konzolno istaknutim kruništem i Citadelu (kanal između kopna i kule zasut je u početku XX. st.), a radi obrane tog prostora (ljetnikovac trogirskog biskupa) od osmanskih osvajača. Uz kaštil biskup je dao podignuti crkvu sv. Marine, po kojoj je kraj poslije dobio i ime.

Eto, sad sam i ja saznao da mjesto nije dobilo ime po marini, luci za mala plovila, već po Marini, ženi tog imena.
Drugo na čemu mi se pogled zaustavio je raskošna kuća, vila, rezidencija čak. Ne znam što mi je više plijenilo pažnju, da li sama građevina ili mjesto na kojemu je sagrađena. Prepustio sam svojoj mašti da zamisli kakav bi to bio pogled sa njenih prozora i što bi sve obuhvaćao.


Do Trogira imam još oko 12 km, od toga prva polovica je uz more. Dakle, slijedi uživancija vožnje s mirisom soli.
Još je jutro, tek je prošlo pola devet, tako da su se miješali mirisi noći i dana, a sunce je još daleko od svoje vreline. Površina mora mirna, kao ulje, tek se na nekim mjestima, uslijed bešumnog povjetarca, ta se površina malčice naježi kao da se sjetila nečeg posebno dojmljivog od prošle noći, pa joj je to sjećanje izazvalo ugodne trnce.


I ovaj put prizivam oštro oko pažljivog promatrača da na gornjoj slici uoči mali čamac i čovjeka na njemu.

Neko tko u ovom trenutku nije bio tako lirski razdragan ovim jutrom kao ja, nego je mislio na golu egzistenciju, pokušavao je u svojoj kaveznoj zamci pronaći odgovor na pitanje što će mu danas biti na jelovniku za ručak.
Mirno i prozirno more otkrilo je tajnu mirovanja bove na mjestu usprkos strujama i valovima. Bova je bila privezana za dno! Kako to zvuči prozaično, bez trunke sentimentalnosti.

Slijedi opet jedan dodir s morem preko kamenog podzida.

Bilo je prošlo tek devet, kada sam "skrenuo u boks na promjenu guma". Dakle, iz patika u sandale, otprilike u isto vrijeme kao i jučer. I danas će, čini mi se biti pakleni dan!
Malo dalje od te "izmjene guma" naiđoh na misteriju koju ni do dana današnjeg ne riješih - na mirnoj površini mora bila je masa bova koje su plutale na površini. Pretpostavljam da je nekakvo gojilište, mada ne znam čega.


Kao što se već od davnina zna, osjećaj prolaznosti vremena tim je manji čim je ugoda veća. Tako se magistrala, a i ja, na moju žalost, pozdravila s morem i krenula negdje u unutrašnjost, puno prije nego sam to očekovao. Istina, moram priznati nije to bila neka duboka unutrašnjost niti je uzbrdica, kojom je magistrala išla, bila neka pretjerano strma, a ni pretjerano dugačka. Ali je nestalo ono guštanje pri vožnji uz more. Osim toga ušao sam u red naselja pred Trogirom, pa se i promet na cesti znatno pojačao.
Tu je bio jedan od obilježja Dalmacije - oleander.

Pred mjestom Seget Vranjica, na autobusnoj stanici lokalnog busa, bila je zanimljiva, a rekao bih i zajedljiva, poruka navijača Hajduka.

A onda sam došao u Trogir.
Bio sam u tom gradu bezbroj puta i prvi dojam o njemu uvijek mi je bio - potpuni prometni krkljanac na raskrižju koja vodi u stari grad i dalje na otok Čiovo. Ponadao sam se da će gužve sada biti manje zbog nedavno izgrađenog novog mosta nekih pola kilometra dalje, prema Splitu, no nada mi bi uzaludna. I dalje manje - više ista gužva.
S tom gužvom u društvu, u obližnjoj trgovini sam obnovio zalihe pića, a na štandu ispred nje kupio breskve. Oduvijek su me te Dalmatinske breskve dojmljive svojom veličinom i sočnim sadržajem. I dok sam s užitkom istovremeno grizao i srkao, dokono, ni o čemu posebno ne razmišljajući promatrao sam prometni kaos na magistrali, i zajedljivo se pitajući tko je ovdje lud!? Ili ja, koji po ovoj vrućini vozim bicikl, ili oni u pregrijanim limenim vozilima.
Ostavši sebe bez odgovora na navedenu dilemu, pitanje je možda više retoričko, skrenuh na raskrižje desno i uputih se u stari centar Trogira.
Osnovno obilježje ovog grada je, definitivno, katedrala.



Prema wikipediji Trogirska katedrala sv. Lovre je jedan od najznamenitijih trogirskih spomenika i UNESCO-va zaštićena svjetska baština. Na ovoj su građevini uočljivi stilovi od romanike do baroka. Gradnja katedrale počela je 1213. godine na temeljima ranokršćanske katedrale koju su uništili Saraceni 1123. god. Katedrala je većinom izgrađena u romaničkom stilu (majstori Stjepan i Matej) do 1251. god., dok je gotički svod izgrađen u 15. st. Gradnja je završila 1589. god. dovršetkom zadnjeg kata zvonika u stilu manirizma arhitekta Trifuna Bokaniča (1575.–1609.), za čiju je gradnju trebalo skoro dva stoljeća.
Sam ulaz, sa raskošnim portalom je bio ograđen, pa bi bicikl trebao ostaviti daleko od očiju ako bih provirio u unutrašnjost crkve. Možda i jesam (pretjerano) paranoičan, a možda sam tek realno oprezan, no nije mi se ostavljalo bickl. Stoga sam rješenje pronašao u snimcima s ljetovanja u ovom kraju od prije desetak godina.
Dakle, tada je ovaj portal ovako izgledao, a u međuvremenu se nije puno promijenio.


Stvarno impresivno izgleda. Ne znam što mi je impresivnije, da li portal u cijelosti, ili detalji raskošno isklesani u tri dimenzije.
Inače, prema wikipediji Radovanov portal je glavni portal katedrale i ujedno najznačajniji srednjovjekovni portal na istočnom Jadranu te u ovom dijelu Europe. Nazvan je po njegovu autoru Majstoru Radovanu koji ga je isklesao 1240. godine i potpisao s per Raduanum. Skulptura portala karakterističan je primjer gotičkog realizma i humanizma, ali s obilježjima starijeg romaničkog stila.
Ulaskom u katedralu prvo što se osjeti je razlika u temperaturi u odnosu na vanjsku vrelinu. Kao da je unutra nekakav klima uređaj. Možda tom osjećaju svježine, čak i hladnoće doprinijela i unutrašnja fasada katedrale, neoslikana, od čistog, hladnog kamena.


U katedrali se nalazi i sarkofag svetog Ivana Trogirskog. Prema wikipediji Sveti Ivan Trogirski (1031.- 1111.), kršćanski svetac, trogirski biskup u 11. stoljeću. Bio je benediktinac na Cresu, u samostanu sv. Petra u Osoru. Bio je u pratnji papinog poslanika koji je prolazio južnohrvatskim krajevima, među ostalim i Trogirom. Tada su Trogirani zamolili da im postavi Ivana za biskupa, jer je njihova biskupija bila ostala bez biskupa. Poslanik je uslišio njihove molbe. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova. Iz tog razloga se Ivan Trogiranin i nadbiskup Lovro javljaju na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. Zaslugom sv. Ivana hrvatsko-ugarski kralj Koloman nije razorio Trogir 1105.

Prema već više puta navedenoj wikipediji Kapela Svetog Ivana Trogiranina jedan je od najljepših renesansnih spomenika u Europi. Nalazi se uz sjeverni zid trogirske katedrale na mjestu gdje se do tada nalazila jedna kuća. Dana 4. siječnja 1468. godine, Andrija Aleši i Nikola Firentinac potpisuju s trogirskim kaptolom ugovor o izgradnji kapele sv. Ivana Trogirskog. Koncepcija kapele je rađena prema prostornoj koncepciji Jupiterova hrama u Dioklecijanovoj palači.
Na podu katedrale je dosta ploča s natpisima koji nam vele da se radi o grobnicama. Izabrao sam nasumično jednu tek da vam prikažem kako one izgledaju.

Sad se snimcima ponovo vraćam u ovu današnju 2020-tu godinu.
Na starom gradskom trgu, preko puta katedrale, nalazi se Crkva sv. Sebastijana i toranj gradskog sata u Trogiru.

Wikipedija mi veli da je Crkva sv. Sebastijana podignuta je 1476. godine na južnoj strani glavnog gradskog trga kao zavjet građana Trogira sv. Sebastijanu za spas od kuge. Renesansna građevina je djelo Nikole Firentinca, a sjevernim pročeljem okrenuta je trgu dok je polukružna apsida okrenuta jugu. Nad plitko profiliranim okvirom glavnog portala nalazi se postavljena skulptura sv. Sebastijana. Nad pročeljem se uzdiže dvokatni toranj gradskog sata sa kupolastim završetkom.
Ako stojim na sredini trga, i ako mi s lijeve strane katedrala, a s desne crkva sv. Sebastijana onda ispred sebe gledam ravno u gradsku vijećnicu, odnosno knežev dvor.

Knežev dvor datira iz 13. stoljeća, a u 19. stoljeću je restauriran u renesansnom stilu. U njemu se nalaze povijesni grbovi mletačkih knezova i drugih plemića, a na vratima iznad stepeništa istaknut je natpis kako je pristup dozvoljen samo plemićima. Tek nakon 1848 god. dvor se otvorio i predstavnicima ostalih socijalnih slojeva. Dvor je sadržavao i kazalište koje je kasnije uništeno. Danas je u zgradi smještena gradska uprava – Gradska vijećnica.
(Izvor: http://trogirarea.com/primjer-stranice/what-to-see-in-trogir/)
Nakon što sam se zadovoljio obilaskom znamenitosti na starom trgu, krenuo sam kroz labirint uskih Dalmatinskih kala do rive.



Za razliku od tih uskih kala, koje su zbog visokih kuća izgledale još uže, riva, na koju sam izašao, bila je raskošno široka.

Uputio sam se prema kuli na kraju rive. Pri tome sam promatrao okoliš oko sebe, pa mi je pažnju privukla raskošna arhitektonska ljepotica. Mojemu iznenađenju nije bilo kraja kad sam na ploči pored ulaza pročitao da se radi o - osnovnoj školi.

Wikipedija mi veli da se na adresi Obala bana Berislavića 16. nalazi osnovna škola „Petar Berislavić“ na južnoj obali Trogira izgrađena je 1909. g. na mjestu crkve trogirske bratovštine sv. Duha stradale u požaru 1898. g. Na jugozapadnom uglu nalazi se krovni rizalit – vidikovac. Škola je jedan od najreprezentativnijih spomenika neogotičke arhitekture u Dalmaciji i simbol je neprekinutog povijesnog kontinuiteta školske namjene, te važan čimbenik održanja društvenog života u povijesnoj jezgri.
Dakle, od samog početka (1909-te,) to je bila - osnovna škola!!! Fascinantno !(barem meni)
Opet spominjem wikipediju (nemojte mi zamjeriti zbog toga) koja veli da se na kraju Trogirske rive nalazi Kaštel Kamerlengo. Njegov najstariji dio je poligonalna kula iz kraja XIV. stoljeća, a zidine dobivaju današnje oblik nakon dolaska mletačke vlasti. Kaštel Kamerlengo podignut je na jugozapadu grada, za obranu morskog kanala i prilaza luci. U unutrašnjem dvorištu bile su stambene zgrade za kaštelana i posadu te kapela sv. Marka. Kaštel je sagrađen nakon 1420. godine kada Mletačka Republika osvaja Trogir

Vraćam se , polako, ultra širokom rivom prema njenom suprotnom kraju gdje je (stari) pokretni most za otok Čiovo, koji je preko mora, desno na donjim slikama.


Navedeni most je sve donedavna bio jedina veza Čiova s kopnom, do izgradnje novog mosta, nekih pola kilometra dalje prema Splitu.
Izašao sam na prometnicu te sam skrenuo suprotno od Čiova, dakle prema kopnu.
Odmah do tog mosta je stara zgrada u kojoj se smjestio sud i Zavod za zapošljavanje.

Odmah iza zgrade suda je crkv(ic)a sv.Ivana Krstitelja

Zanimljivo jest da su obje crkve, katedrala Sv. Lovre i crkva Sv. Ivana Krstitelja, dakle njihove ranokrščanske prethodnice i sadašnje crkve, smještene u istočnom dijelu grada, gotovo uz same gradske zidine. Obje su također iz temelja obnovljene u 13. st., jedna kao katedralna, a druga kao samostanska. To bi značilo da su obje temeljito stradale u napadu Saracena. Valja još dodati da se južno od crkve i samostana Sv. Ivana do početka 20. st. nalazio biskupijski sklop koji je zbog dotrajalosti srušen i na tom je mjestu podignuta zgrada suda. Biskupija nije dakle bila vezana uz katedralu, već se prostirala uz gradske bedeme između benediktinskoga samostana i čiovskog mosta s kulom na obali. To samo znači da bi odnose katedrale, benediktinskog samostana i biskupije, posebno od 11. st. otkad je Trogir biskupsko sjedište, trebalo dodatno proučavati i razjašnjavati.
(Izvor: http://tragurium.blogspot.com/2015/02/starija-crkva-ispod-crkve-sv-ivana.html)
Već drugi put spominjem te Saracene pa evo jedna rečenica o njima za one koji ne znaju tko su i što su. Prema wikipediji, u vrijeme križarskih ratova Saracenima su nazivani islamizirani narodi Sredozemlja. U užem značenju, Saraceni su oni Arapi koji su (prodirući iz sjeverne Afrike) zauzeli Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju i Kalabriju te izvodili pljačkaške pohode sve do Alpa.
To bi bilo, ovaj put, sve o Trogiru. Preostalo mi je da se kamenim mostom vratim na kopno.

Naime, stara jezgra grada Trogira, koju sam upravo obilazio smještena je na malom otoku, pa je ovaj most njegova veza sa kopnom.
Nakon snimanja gornje slike zastao sam za trenutak sumirajući utiske. Nevjerojatne su mi, a opet i krajnje impresivne te silne godine gradnje i zbivanja koje sam našao na internetu, a vezane su za ovaj mali otok na kojemu je jezgra grada. Već prije puno, puuuuno stotina godina se ovdje nešto gradilo, radilo i stvaralo. Da bi se to učinilo trebala je, čini mi se dosta jaka sredina u gospodarskom, socijalnom i kulturnom pogledu. I to prije toliko stoljeća.
Eto, meni je to stvarno impresivno!
Što bi sve svaki kamen ugrađen na tom malom otoku mogao ispričati o ljudima koji su dolazili, bivali i odlazili. Sva sreća, rekao bih, što to ipak ne mogu, jer bi ostao do vijeka slušajući njihovu priču.
No, umjesto slušanja priče iz povijesti, ja sam se okrenuo sadašnjosti. Točnije prometnom krkljancu na raskrižju na kojemu izlazim na magistralu. Tu su i kamioni, i autobusi, i automobili, i motociklisti, i biciklisti (ja jedan od njih), a bome i pješaci. Ima čak i semafor, ali mi izgleda da se malo tko na njega osvrće. Sva ova situacija na raskrižju više mi nalikuje na prometni kaos iz nekih Indijskih velegradova, nego uređen prometni sustav. A opet, slično tim Indijskim velegradovima, za divno čudo, svi prođu kroz raskrižje bez ozljeđivanja i oštećivanja. Kao što sam i ja prošao.
S obzirom na gužvu na cesti, a i na vrućinu na raskrižju na kojemu skretanjem desno bih išao na novi most, ja sam produžio ravno prema Kaštelima i u konačnici prema Splitu. No, da ne ostanete prikraćeni za spoznaju o tom novom mostu evo vam slike koju sam posudio s https://morski.hr/2020/06/17/zatvoren-most-za-ciovo-ponovo-guzve-u-trogiru-a-tako-ce-biti-i-sutra/

Na moju žalost gužva na cesti se nije bitno smanjila. Trebam izdržati još oko 3 km, kada ću s Jadranske magistrale, na kojoj sam još uvijek, skrenuti na staru Kaštelansku.
I stvarno, nakon skretanja je sve utihnulo. Konačno sam mogao odahnuti, što se prometa tiče. Ostalo mi je podnositi vrućinu, a i s njom sam našao mir. Split mi nije daleko, nešto više od 20 km, a u tim kilometrima nema neke velike uzbrdice. A vremena za odmaranje imam na pretek, tek je 11sati.
Nisam ni znao da su u toku veliki radovi oko Splitskog aerodroma.

Ti radovi su uključili i rekonstrukciju prometnice pa je bilo lijevo-desno po makadamu, dok nisam sve to ostavio iza sebe.
Već po ulasku u prvi od sedam Kaštela, koliko ih ukupno ima, gustoća prometa se vratila približno na onu Trogirsku. Stoga puna koncentracija na situaciju ispred sebe, bez nekih zujanja pogledom lijevo-desno. Tek kad na nogostupu pronađem kakvu hladovinu i biciklom skrenem u nju, mogu si dozvoliti luksuz opservacije.
Kašteli, svih sedam, su se smjestili na relativno uskom, no dugačkom pojasu stiješnjenim s jedne strane morem a s druge Kozjakom, ogoljenim brdom sa najvećim vrhom 778 metara. Pa evo kako on, Kozjak izgleda.


U podnožju tog brda uočio sam jednu čistinu pa pretpostavljam da se neko bavi uzgojem ljekovitog bilja pod nazivom smilje. Naime, vozeći prije 6 godina po Hercegovini oko Ljubuškog, vidio sam slično ogoljene parcele. Valjda to bilje u svom rastu ne trpi nikakvog drugog biljnog susjeda.

Dakle, vrtim pedale, pazim na (gusti) promet, misli odlutale tko zna gdje, ne pratim uopće u kojem sam Kaštelu. Stojim na jednom od bezbroj do sada prijeđenih semafora, kad se mladić na biciklu, s druge strane ceste koji vozi u suprotnom smjeru, osmjehnu meni i toplo mi reče: "Ide li? Dobar dan!". Zbunjeno mu klimnuh glavom i i nešto promrmljah kao odgovor.
A tada će on meni: "Profesor Dupček?"
Da je tog trenutka ovdje sletio leteći tanjur sa planete Kanca-Manca mislim da ne bi u meni izazvao veće iznenađenje kao ovo spominjanje moga prezimena ovdje i sada.
Više gestom nego riječima, odmah mu rekoh da se zajedno sklonimo od prometa i stanemo u mršavi hlad na nogostupu.
I tako saznah da sam mu predavao prije više od 20 godina, 98-me ili 99-te, i da sam mu ostao u sjećanju kao "jako dobar profesor". Trenutno radi na otoku Hvaru, a danas ima slobodan dan pa s djevojkom vozi bicikl do Trogira i nazad (i ona je tu).
Pozdravili smo se i rastali. Njih dvoje nastaviše prema gradu iz kojeg sam ja došao, a ja u grad iz kojeg su on idošli.
Dakle, netko je smatrao za vrijednim da me pozdravi za nešto što sam činio u prošlom mileniju. Zar to nije dovoljan razlog da se osjećam vrijednim i da sam (barem) nešto u životu napravio pažnje i poštovanja vrijedno!?
Sa samoljubljem koje je otišlo nebu pod oblake, mada oblaka trenutno ni za lijeka, nastavio sam razdragano, veselo i lepršavo prema Splitu.
Prošao sam ispod transportne trake koja je prenosila sirovinu za cementaru. s nepovjerenjem gledajući gore prema njoj, neće li kakav kamenčić sletjeti na moju glavu.

Iza Kozjaka, prema jugoistoku planinski lanac se nastavlja planinom Mosor. Između njih dvoje je prijevoj Klis nazvan po nedalekom selu. Iznad tog sela je oveća hrid, stjenčuga, na kojoj je sazidana tvrđava preko koje su kontrolirali tokove iz kopna prema moru i obratno.

Nakon napuštanja zadnjeg od tih sedam Kaštela, promet se bitno smanjio, pa sam bez većih problema stao na nadvožnjaku i snimio željezničku prugu kojom ću večeras kući.
Prvo situacija s prugom prema Splitu

A potom evo situacije prema unutrašnjosti

A onda je moja cesta odlučila pridružiti se Splitskoj obilaznici. Ova je, pak, bila neka vrst auto-ceste, ili barem neke brze ceste, koja nije baš blagonaklona na (spore) bicikliste. No, graditelji su, izgleda, mislili i na nas koji imamo sporiji tempo života, pa su za takve napravili stazu i to asfaltiranu.

Idila mira i tišine pri vožnji stazom prikazanoj na gornjoj slici nije dugo trajala. Ne zbog toga što je staza bila kratka, već zbog toga što je užitak pri vožnji po njoj bio znatan. A i zbog toga što je izlaskom na prometnicu koja je jedna od glavnih ulaza u grad, promet bio mahnit i po količini vozila i po stupnju nervoze njihovih vozača. Stisnuo sam se uz desni rub ionako ne pretjerano široke ceste i nadao se da će ovaj košmar mahnitog prometa kratko trajati.
Ipak sam, prešavši most preko rijeke Jadro, skrenuo na zemljani rub izvan asfalta, smjestio bicikl na njemu i snimio navedenu rijeku koja je ovdje više izgledala kao morski kanal.

Onaj most koji se vidi na gornjoj slici je željeznički most preko kojeg ću večeras preći vlakom pri povratku kući.
Nedugo nakon mosta s olakšanjem sam skrenuo desno u neku sporednu ulicu koja je vodila do poluotoka Vranjic. Do njega je bilo nekih pola kilometra, no prije Vranjica prošao sam pored tvornice Salonit.

Neke tvornice su se izborile na tržištu da se njihov proizvod naziva po samome imenu tvornice.
Tako je Njemačka tvrtka Gedore na tržište izbacila specijalne nasadne ključeve, još u vrijeme moje mladosti, no, i dan-danas se ta vrsta ključeva nazivaju gedore, bez obzira što su, možda, od drugog proizvođača.
Drugi primjer uzimam iz doba mojeg srednjoškolskog obrazovanja kad se krenulo s elektronskim ručnim kalkulatorima. Tržište je bilo željno tog čuda elektronike, pa se u Istri, u gradu Buje osnovala firma Digitron koja je proizvodila navedene kalkulatore. I tako je onda pojam digitron važio za bilo koji ručni kalkulator, ma koja god ga firma izrađivala.
Tako su jedno vrijeme krovovi kuća i zgrada, umjesto crijepom, pokrivani salonit pločama. Te ploče su se proizvodile u ovoj ovdje firmi Salonit koja ih je radila od smjese cementa i azbestnih vlakana. Pokrivanje je bilo brže i jednostavnije, a trajnost ploča je bila koliko i trajnost crepova.
I bilo je sve fino i krasno dok se nije otkrilo da je azbest dosta nezgodan po zdravlje, čak što više, kancerogen je. I potražnja za navedenim pokrivnim pločana se drastično smanjila, a firma koja ih proizvodi – propala.
Od ljeta 83-će pa do proljeća 84-te sam bio u vojsci ondašnje države u Splitu. O tih godinu dana svoje mladosti, koje sam poklonio državi i vojsci kojih više nema, bolje da ne pričam. Jednostavno, pozvali su me i ja sam došao, da ne bi "oni" došli po mene.
Kažu da je jedno od većih umijeća u životu pronaći smisao i tamo gdje ga, na prvi pogled, nema. Tih dana ja sam ga pronalazio i u izlascima u grad. Bijah sretan i Bogu zahvalan što nisam dobio mjesto mirnodopskog vojevanja u "Mrduši Donjoj" ili na nekom od otoka na Jadranu. Ovako Split je centar Dalmacije i "nima Splita do Splita"! Jednostavno, uzeo bih plan grada prije izlaska u grad raširio ga, smislio rutu, i pičite cipele moje! Postupno su ture odlazile sve dalje i dalje od centra grada, da bi se na kraju zaustavile na Trogiru i Omišu.
E tako pri promatranju tog plana grada ugledao sam ovo (posudio s Google-Earth)

Uočio sam jedan otočić, i to gusto načičkan kućama, smješten na samome istočnom kraju Kaštelanskog zaljeva. Istini za volju, u stvari je poluotočić, jer je jednom crtom, koja predstavlja cestu, spojen s kopnom.
Jasno da sam ga obišao. I tada, a i sada, a i između, kad god mi se ukazala prilika.
Tada, kada sam ga prvi put posjetio, kao da sam došao u jedan groteskni, nadrealni svijet. Sjedne strane idila mjesta, male kuće, jedna do druge, cesta uz more koje je tu, tek pola metra od i ispod, spokoj i mir "Našeg malog mista". Istovremeno uokolo na kopnu, ni stotinjak metara dalje, željezara, brodogradilište, firme za remont brodova i još koje kakvi pogoni. Iz njih se čuje lupa po metalnim pločama, zujanje bušilica, brusilica i ostalih strojeva (u ono vrijeme, za razliku od danas, proizvodnja je bila isplativa). Čak se osjeti i miris u zraku od brušenja, čišćenja, bojanja. I more, uz cestu koje sam onda promatrao, bilo mi je nekako sumnjivo mutno sa duginim bojama na površini.
Bilo mi je vrlo, vrlo, vrlo teško ta dva svijeta, pojmovno udaljena jedan od drugog svjetlosnim godinama, spojiti ovdje u jedan.
U izradi ovog putopisa često se poslužim wikipedijom, što ste već primijetili, i ne malo se iznenadih obilnog teksta o jednom tako malom otočiću, od čega nešto malo ovdje prenosim.
Dakle, ta wikipedija veli da je Vranjic smješten na poluotoku na krajnjem istočnom dijelu Kaštelanskog zaljeva, sjeverno od Splita. Nekada otočić, jezičcem zemlje spojen je s kopnom, u rimsko doba bio je dio lučkog dijela antičke Salone. Kao samostalno naselje Vranjic se prvi put spominje u 11. st. Vranjic je karakteristično pučko naselje čije su gusto zbijene kuće formirale uske vijugave ulice. U prošlosti je zbog ljepote i neposrednog dodira s morem nazivan i "Mala Venecija". Stanovništvo Vranjica, čiji potomci i danas žive u samom mjestu, nastanjivano je od 1650. godine. Kako bi nakon osvajanja Klisa 1648. Mletačka Republika održala i obranila zemlje od Turaka između Klisa i Splita, posebno Solin i Vranjic koji su nakon odlaska Turaka bili gotovo napušteni, mletački general Leonardo Foscolo naselio je Vranjic i okolicu sa hrvatskim stanovništvom iz Zagore, iz turskih pograničnih predjela, a naročito iz Petrova polja (koje je kod Drniša). Malo je poznato da je kultna serija "Naše malo misto" snimana uglavnom u Vranjicu.
Pa 'ajmo na taj Vranjic!
Nasipom, na kojemu je cesta, stižem do njega. Odmah na ulazu u mjesto cesta se račva u dvije, jedna ide desno, sjevernom stranom mjesta, a druga lijevo, južnom.

Odmah na ulazu između te "desne" i "lijeve" ceste je brončana statua anđela Rafaela.

Na stranici
https://blog.dnevnik.hr/vranjic/2006/10/1621604038/statua-anela-i-jedna-legenda.html
pronađoh slijedeće:
Nesretni načini tvorničarenja i gospodarenja ovdje su doveli do ruba ekološke katastrofe. Danas Vranjic više ne želi biti izgubljen u nečistoći mrtvog mora, smradu zatvorenog zraka i besplodnosti zagađenog tla. Anđeo sa spuštenim stiliziranim krilima, sa prstom na nosnici, označio je novo ozračje, čisti zrak. Na dlanu druge ispružene ruke leži mu riba “Perin repić”, isčezli endem. Kiparica nam želi vratiti nadu u život. Sve životno što je ovdje bilo ugroženo, ponovno oživljava: zrak se čisti, more i zemlja plode. Nije slučajno kiparica Diana Iva Sesartić, autorica ovog kipa, izabrala anđela Rafaela za ovu skulpturu.
Izabrao sam "desnu" ulicu i odmah na početku mjesta, opčinjen debelom hladovinom kuća. izabrah jedan nogostup i na njegovom rubu odlučih ručati.

Sjedim tako u hladovini grickam zalogaje, zalijevam ih gutljajima hladnog piva iz termosice, i uživam promatrajući idilu prizora.
Promet nula, a i ljudi skoro isto tako. Par desetaka metara od mene netko se s užitkom kupao (!) u moru, tek metar dva od obale. Ispred mene zid koji dijeli ulicu od mora, oslikan. Preko zida vidim neki ogromni brod, a iza Kozjak s Solinom. Slika na zidu prikazuje Vranjic gledan, čini mi se, s sjeverne strane Splita.

Gornji prizor, snimljen mobitelom, ponovo snimam, ovaj put s foto-aparatom uz korištenje zuma.

Mičem aparat u desno, još malo zumiram, te snimam željeznički most nekog industrijskog kolosjeka preko rijeke Jadro s Kozjakom i Solinom u pozadini.

Nakon završetka ručka ostao sam još dugo uživati u...ah! ni sam ne znam konkretno u čemu. Najeo sam se, ohladio sam se, u ugodnoj sam hladovini, maestral pirka, osvježavajući, pogled mi luta tamo-amo ne kontrolirajući ga...eto! baš mi je dobro!
A dobro mi je i zbog toga što je prošlo tek jedan sat, a ja sam, praktično, na cilju ovog trodnevnog putovanja. Malčice uplašen jučerašnjom žegom potrudio sam se da današnje kilometre što više pređem ujutro i prijepodne. Na kraju ispada da sam ih većinu tako i prešao. Al' nema veze! Ovo pola dana koje imam pred sobom utrošit ću za zujanje po gradu i oko njega, kao što sad činim na ovom (polu)otoku.
Izašavši na sunce i polako sam vozio onom "desnom", sjevernom ulicom na poluotoku.

Došavši do kraja, neke vrste rta, cesta je skrenula na jug prema svom "južnom" dijelu. Tu negdje sam naišao na malu trgovinu i obnovio zalihe pića.
Ta "lijeva", južna cesta pri kraju završava nekakvom vrsti šetnice.

Zastao sam tu i snimio što se vidi južno od Vranica, prema samome Splitu
Vidi se brodogradilište.
.
Vidi se opet brodogradilište ili nekakav remont brodova.

Vidi se...evo ovo se vidi

I na kraju obilaska ovog (polu)otoka - njegova crkva.


Prema prijepisu povelje kralja Krešimira II, kako kaže wikipedija, mjesto Vrana (Durana) današnji Vranjic spominje se kao mjesto koje već 950 godine ima crkvu posvećenu sv. Martinu biskupu, sv. Stjepanu Papi i mučeniku te Djevici Mariji. 1080 godine posjede Vranjica (Vrana) kralj Zvonimir daruje splitskom nadbiskupu Lovri, te je Vranjic od tada u posjedu splitske nadbiskupije. Crkvica ostaje jedinom crkvom na poluotoku sve do odlaska Turaka 1648. godine. Za župnika Šimuna Grubića crkva se ruši i djelomično obnavlja a djelomično širi, što je obilježeno uklesanim natpisom na ploči nad glavnim ulazom u crkvu.
Dakle, ovdje je bila crkva prije 1070 godina!!! Meni je to stvarno fascinantno!
Ista ta wikipedija mi rješava još jednu nepoznanicu, jer veli da su u dvorištu crkve privremeno pohranjeni sarkofazi i kameni spomenici pronađeni u arheološkim istraživanjima tijekom nadogradnje vranjičke rive.
Jednog od njih sam i snimio.


Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv