Pero i njegov bicikl

nedjelja, 29.11.2020.

Knin Split I dio

Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje ovdje.



Umjesto uvoda

Upozorenje da slijedi (jalova?) introspekcija stanja u mojoj glavi koja je prethodila ovoj vožnji, te, ukoliko vas to ne zanima, slobodno preskočite i prijeđite na "Dan nulti":

Ne znam kakve se sve želje, htjenja, oduševljenja, nadanja, strepnji, tuge i svega ostalo što se maglovito mislima naziva, mota u tuđim glavama. Ako ćemo pravo, ne znam do kraja ni što od svega toga obitava u mojoj, no pokušavam shvatiti ili bar na trenutak dokučiti. Pri tome se slabo od svega toga koliko-toliko, razbistri. Prije će biti da dolaskom novih sve se još više zamuti, pa sve krene opet iz početka.
Još od mladih, da ne velim dječačkih dana, od stari(ji)h oko sebe sam čuo da je sve jednostavno kad si mlad, i da ću vidjeti kako je to kad se ostari.
Eto, ima već treća godina kako sam već (ili tek?) ušao u sedmu deceniju svog življenja, pa mi je sve teže urediti taj nered koji mi se događa u glavi. Ništa nije jednostavno, lako i brzo, ma koliko to tako izgledalo. Kao da sam u razdoblju kada želje bljesnu svojom pojavom te mi razgale dušu dajući joj novi smisao, vedrinu i živost. No ne dugo potom počnu se gasiti, da bi još koji tren ostao slabašan plamičak, kao kod šibice kad se upali. Na kraju se i on gasne te ostade lelujali dim kao spomen na upokojenu želju koja u tom svom kratkom životu nije stigla poprimiti jasnije obrise.
Kako to i što je uzrok tomu da su u mladosti te želje sjale velim plamenom, i trajale dugo, duuugo, sve dok ostvarenjem ne budu ispunjene? Jesam li uz taj put popločan tim godinama koje nosim na plećima nešto izgubio što mi je pomagalo u ostvarivanju želja? Ili možda dobio nekog suputnika koji to ostvarivanje otežava, brka i koči?
Čini mi se da je prije ovo drugo!
Uz put sam izgubio vjeru odlučnost i optimizam, a dobio sam strah, sumnju i stid.
Strah i sumnja koče, paraliziraju, da bi se nakon ugasle želje, pojavom onog lelujalog dima pojavio i stid, i to onaj od najgore vrste, stid samog sebe pred sobom. Stid od kojeg je najteže pobjeći, stid koji bolno pecka ukazujući na što se čovjek svede kad ga obuzmu strah i sumnja.
Zašto sam odabrao baš ovaj put, ovu turu, dionicu za bicikliranje, ne znam potpuno ni sam. U tom mutnom moru svega i svačega povremeno su se bistrile slike mjesta koja me očekuju na ovom putu. Neka sam već obišao, pa iz neke sjete, nostalgije ili nečeg trećeg pojavila se želja da taj obilazak ponovim. Neka druga nisam nikada imao priliku posjetiti, pa je i to bio, za početak, dovoljan razlog da ih se obiđe.
Sve se to, rekoh već, maglovito motalo po mojoj glavi, sve dok nisam počeo podrobnije slušati priče i gledati slike o Kninskoj tvrđavi. Tako mi se manje-više, konačno, iskristalizirala konkretna vizija odgovora na pitanje kamo i kako.
Dakle, želja je rođena! Hoće li i ova trajati tek koliko plam jedne šibice?
Istog trena po bistrenju te želje, u roku odmah, njih dvoje, strah i sumnja, dali su se svojski na posao. Šteta što mi se nije dalo zapisivati ta njihova razno-razna predviđanja, bilo bi tu sijaset scenarija za horor filmove koji bi, siguran sam, postali pravi blokbasteri.
Od prve, pa potom svake slijedeće sekunde moja kreativna i crnom kronikom obogaćena mašta je stvarala događaje, toliko zamršene, složene i do detalja razrađene da stvarno ne znam kako bi ih filmaši strpali u toliko malo vremena koliko jedan film traje. Samom me je zaprepastilo kako tomu stvaranju tog fiktivnog užasa nema kraja! Kao da prethodna zamišljena scena postaje kreator nove, još okrutnije, još jezovitije, još strašnije. Jedino jedno snažno stresanje glave, jedino povratak u realnost uz ono "O Bože, gdje to ode!", jedino duboki uzdah uz pokret tijela za neku kakvu-takvu, ali ipak stvarnu, konkretnu aktivnost mogao je prekinuti taj kreativno crni proces moje mašte.
Sve to me je zbunjivalo, opterećivalo, izbacivalo iz ravnoteže. Morao sam pronaći nešto što će barem napraviti ravnotežu, pa da teško i mukotrpno, ali ipak sigurno i stabilno stojim na nogama.
To nešto pronašao sam u nadi.
Od nade se neko vrijeme može (lijepo) živjeti.
Obzirom da je dan odluke, kad bi se konačno i konkretno, trebalo krenuti, bio daleko, u svojoj mašti sam stvarao lijepe, svijetle, pa čak ružičasto-svijetle, hipotetske slike s vožnje. No, što se dan konkretnog starta sve više primicao, to se ta idealizirana slika (opet) smjenjivala sa već navedenim horor predviđanjima.
Tu se uplela i još jedna objektivna, no veoma utjecajna činjenica - vrijeme, točnije sunce.
Ako nije padalo, a poslije kiše slijedi bura, onda je žestoko grijalo, pa se ta mentalna igra u mojoj glavi, tipa hoću-neću, svodila na ovo drugo sve do kraja kolovoza, kad je trebalo donijeti konačnu odluku.
Ako odustanem i sve pošaljem k vragu, ostat će mi sigurnost i mir doma moga, no gorko, pregorko začinjenim navedenim stidom prema samome sebi.
Naplata dolazi kad se nada raspline, nestane, ugasi, neispunjena.
Nisam baš potpuno siguran (u ovoj dobi nisam ni u ništa potpuno siguran), no čini mi se da me je baš ta gorčina tog stida natjerala na svojevrsni revolt, bunt, koji me je nagnao, potaknuo, gurnuo čak, u konačnu odluku: IDEM!
Brže-bolje sam se bacio na konkretne, materijalne, tehničke, organizacijske i ostale pripreme i aktivnosti skoro panično si ne dozvoljavajući ni sekunde premišljanja "Da li ipak?" u očajnom strahu od odustajanja, i onoga što bi uslijedilo nakon toga.

Dan nulti

Prije nastavka priče još jedna napomena. Sve što mi je bilo zanimljivo snimao sam sa dva tehnička pomagala. Prvo je već dugogodišnji moj pratilac – fotoaparat Olympus C750, još uvijek meni zanimljiv prvenstveno zbog 10X optičkog zooma. Drugi je „pametni“ mobitel Samsung A7, čija je zanimljivost u obliku dva objektiva, od kojih je drugi male žarišne duljine, dakle ultraširoki, pogodan za snimanje u uskim gradskim ulicama.
Slike fotoaparata ćete prepoznati po formatu 4:3 što prikazujem na slici ispod

Dok mobitel radi slike formata 16:9, što prikazujem na slici ispod

Eto nek' se zna, ako je nekomu i to bitno.

I tako sam jednog poslijepodneva, krajem kolovoza, svoju najljepšu, najbolju, najljupkiju ...itd polovicu zamolio da mene, zajedno s opremom i biciklom, prebaci autom iz Požege do Nove Gradiške, odakle ću vlakom prema prijestolnici Lijepe naše. I ne samo da me je prebacila, nego mi je i bicikl pomogla, zajedno s bisagama, ubaciti u vagom. Točnije ona ga je prihvaćala u vagonu dok sam ja podizao bicikl prema njoj. Kad sam, nakon bicikla i ja ušao u vagon potrošio sam joj sekundu dragocjenog vremena za poljubac za rastanak. Nakon tako toplog pozdrava hitro je izašla iz vagona gdje ju je dočekala "jezikova čorba" od strane otpravnika vlakova da sa ne može samo tako iskakati iz vagona, a što da je on dao znak i vlak krenuo, a što da je ona pala pod vlak, a što... Da li ga je slušala, ne znam, no gledala ga nije. Gledala je u mene, koji sam bio na prozoru vagona, gledala me je s diskretnim, jedva primjetnim, ali toplim osmjehom zaostalim od "incidenta" u vagonu koji je, eto, ukrao, za prometnika, tu krucijalno važnu sekundu vremena.
Do Zagreba imam nešto više od dva sata, pa sam ostao praviti društvo svom biciklu u prostoru namijenjenim njemu. Tu su bila i sjedala, mala, ali meni dovoljna da ugodno provedem putovanje.
Nešto više od sat i pol vremena, koliko sam imao u Zagrebu do kretanja vlaka za Split, potrošio sam laganom vožnjom do glavnog trga da vidim kako izgleda odjeven u svečano ruho tople ljetne večeri.

Nakon trga odvezao sam se par stotina metara do Tkalčićeve, gdje sam u pivnici "Mali medo" popio jedno točeno pivo. Tamo sam evocirao uspomene kad sam u ovoj birtiji sa sinom, uz ovu vrst tekućine, raspravljao o "tekućoj problematici". Obzirom da živim u uvjerenju da sam svoju roditeljsku ulogu dobro odigrao, ovo uživanje u hladnoj, pjenušavoj tekućini bilo je pojačano ugodnom sjetom o završetku jednog od mojih životnih razdoblja.

Tkalčičeva je ulica starog dijela grada, pa je ugodno promatrati stare, no ipak lijepo uređene građevine, kao što je bila, na primjer, ova preko puta stola za kojim sam sjedio.

Da je stvarnost maštovitija od najmaštovitije mašte, da se ne trebamo brinuti, jer ono o čemu brinemo se obično se ne događa, da.... uvjerila me je situacija u vlaku. U onim mojim horor predviđanjima uvjerio sam se da će vlak biti prazan, da ću biti sam, ne samo u kupeu, nego i u cijelom vagonu, da će me netko opljačkati dok budem spavao, a usput i zatući, da će me povrh toga još i...., a umjesto toga - gužva. Nije sad da je čovjek na čovjeku, ali definitivno od spavanja u ležećoj pozi nema ništa.
Zbunjen neočekivanim, pomirljivo sam slegao ramenima i sjeo u kupe do vrata. Vlak je krenuo iz 11, a u Knin dolazi u pol pet. Slijedilo je dremuckanje u sjedećem položaju pri kojemu sam se budio sto puta. Tako pri jednim od tih stotinjak buđenja ugledah natpis "Vrhovine" u gluhoj Ličkoj noći.

Sjetivši se davnog bicikliranja kroz to mjesto, bilo mi je žao što je noć i što ne bi ponovio nešto što mi se onomad dopalo. Pustih da mi misli neodređeno plove te ponovo zaspah.
U pola četiri me probudio lik koji je sjedio kraj mene, jer on izlazi u Gračacu.
I to bi sve od spavanja te noći.
Nakon Gračaca otišao sam do bicikla, stavio bisage na njega i trošio vrijeme pokušavajući nešto vidjeti kroz prozor u tami. Nakon sijaset tunela ugledao sam cestu uz prugu. Dakle, popeli smo se na Malovan, prijevoj između Gračaca i Knina, koji je bio u nekoj proširenoj verziji ovog putovanja. No, bicikliranje po njemu sam, ipak, odgodio za neka druga vremena.

Dan prvi

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Neočekivano od Hrvatskih željeznica, vlak je stigao u Knin točno na vrijeme, u pola pet.

Sad je trebalo dočekati dan, dakle preko dva sata vremena. Tračak nade o ugodnom očekivanju sunčeve svjetlosti pružila su mi vrata čekaonice koja su bila nova-novcata, prava PVC stolarija. No, nada se nije stigla pošteno ni rasplamsati. Ugasila su je zaključana vrata, te se ugašena nada pretvorila u čežnjivi pogled na ugodna sjedala u zatvorenoj čekaonici.
Preostalo mi je zadovoljiti se sjedalima vani na peronu (donji snimak snimljen iz vlaka, tri dana poslije pri povratku iz Splita u Zagreb).

Vlak kojim sam došao još uvijek je stajao na peronu. Lokomotiva je glasno brundala, a oko nje, kao i oko vlaka, muvalo se kolodvorsko osoblje, svako sa njima znanim radnim obavezama. Promatrajući sve to skupa, za trenutak zaboravih da je (još uvijek) gluho doba noći. Toga sam postao svjestan kad je vlak nastavio svoje putovanje prema Splitu, a stanično osoblje se zavuklo u svoje odaje u staničnoj zgradi - ostao sam sam sa gluhom tišinom. U početku, što se temperature zraka tiče, bilo mi je podnošljivo.
>
No, onda je počeo lagano pirkati tihi povjetarac koji je bio podmuklo hladan. Postajalo mi je hladno, pa sam na sebe obukao svu moguću odjeću koji sam imao u bisagama, uključujući i kapu i rukavice. Sramota, pa još je ljeto, reći će te, u što sam se i sam pokušavao uvjeriti, ali mi je uspjeh u tome bio krajnje mršav. Preostalo mi je skupiti se kao pas na vjetrometini i (s)trpljivo podnositi podmukli povjetarac.
Kolodvorska zgrada, zajedno s cijelim kolodvorom, utonula je u gluhu, mračnu i meni prohladnu tišinu. Kao da ovako izgleda već stotinama godina i kao da će ovako izgledati još barem toliko. Jednom riječju, kao da je vrijeme stalo.
U strahu od drhtavice, onako skupljen na sjedalu, pokušavao sam dremuckati razmišljajući što je moguće nepovezanije misli, ne bi li tako prizvao kakav-takav san, a s njim bi se kazaljke na kolodvorskom satu iznenađujuće brzo micale.
Micale se jesu, ali ne baš pretjerano brzo. Na neki način se ponovilo ono mučenje od sna koje sam proživljavao u vlaku. Zatvorim, oči, otplovim s mislima, otvorim oči - prošlo 5 minuta. Ponovo zatvorim, držim ih trenutak-dva, otvorim ih - prošlo 20 minuta. I tako naizmjence.
Tama oko mene je postupno bljedila. Tanka crta negdje gore između tame i neba naslućivala je masiv planine i sunce iza njega kojeg toliko željno očekujem. Suvišno je napomenuti da je pojavom zore onaj povjetarac požurio dati do znanja da je preda mnom najhladniji dio dana.
Pokušavao sam tu spoznaju ignorirati promatrajući planinu ispred kolodvora sve više zadivljen njenom veličinom što je svjetlo nadolazećeg dana postajalo sve jače i jače. Nalazio sam se ispred najviše planine u Hrvatskoj - Dinare.
Ma sve prolazi, pa tako i ova, po mnogo čemu čudna noć. Negdje iz pola sedam hladnoća je postajala sve bliža granici izdržljivosti, pa sam odlučio pokrenuti se, sjesti na bicikl u nadi da će me fizička aktivnost zagrijati. No prije zagrijavanja uslijedilo je dodatno hlađenje zbog vjetra u vožnji, tako da sam se odvezao ne baš daleko, tek do ulice ispred kolodvorske zgrade. Ugledao sam nekakav kafić u kojemu sam kroz veliko staklo primijetio par ljudi koji ispijaju jutarnju kavicu, mada je na vratila pisalo da rade tek od 7. Pogledah na svoj sat - deset do sedam. Stidljivo kroz otvorena vrata upitao sam konobaricu za šankom da li rade?
Kratki potvrdan odgovor, tek kratka riječ od dva glasa, DA, ogrijala me je kao razbuktali kamin. Parkirao sam bicikl tako da ga imama na oku, ušao u kafić, sjeo za stol i naručio čaj. Na upit "Kakav?" odgovorih bilo kakav, samo da je vruć, pomalo iritiran bespotrebnim odlaganjem susreta sa vrelom tekućinom.
Držeći u hladnim rukama toplu šalicu i srkajući ugodno vruću tekućinu bio sam svjestan da je noćna mora od ove noći iza mene, da sam istrpio sve moguće nedaće i nevolje i da ispred mene ne može biti ništa drugo nego nešto lijepo i ugodno, nešto što će tom mojemu (s)trpljenju dati višestruki smisao.
I bi tako!
Ugrijan i ponovo oživljen vrato sam se biciklu i u obližnjoj pekari, kupio doručak, te se ponovo vratio do onog sjedala na peronu, koje je sada osunčano, nekako izgledalo daleko ljepše, toplije i prihvatljivije nego prija sat-dva dok sam na njemu čekao jutro.
Eto, baš fino! Čajem sam se ugrijao, doručkom okrijepio i sada slijedi pravi početak vožnje.
(Sad tek uvidjeh koliko sam se raspisao, a u vožnju još krenuo nisam).
Kao pravi ljubitelj željeznice, još od malih nogu, prvo, dakle, slijedi taj famozni kolodvor na kojemu sam već tri sata, mada mi izgleda kao da sam promijenio tri planete. Nevjerojatna je drastična razlika dojma o nekom nepoznatom mjestu na koje se dođe u gluho doba noći, i dojma kasnije, kada to isto mjesto bude raskošno okupano obilnim zrakama sunca!

Kad se, u odnosu na gornji snimak, okrenem u desno za devedesetak stupnjeva ravno ispred sebe, gore na brdu ugledat tu famoznu Kninsku tvrđavu.

Desno na gornjem snimku je parkirana lokomotiva 11-061 koja pamti i bolje dane.

Ovako jadno zapuštena govori o stanju u kojem se danas manje-više sve željeznice svijeta nalaze, pa tako i Hrvatske željeznice. Jednako tako, možda, govori i o općem stanju duha današnjice. Inače, proizvedena je u pogonima GANZ-MAVAG u Mađarskoj i na prugama Ex-Yu je bila često viđena. Evo jedna slika iz 1966 godine sa kolodvora u Križevcima. Ova lokomotiva lijevo na donjoj slici je ta o kojoj trenutno pričam.(Izvor: https://www.zeleznice.in.rs/forum/viewtopic.php?f=42&t=304&start=80)

Kad izađem na ulicu, kolodvorska zgrada izgleda ovako

Pretpostavljam da vam je dosta Kninskog kolodvora, pa je krajnje vrijeme je da se krene dalje. Ovaj put prema tvrđavi. Uz pomoć jednog lokalca lako sam našao put, odnosno cestu do utvrde. Cesta je bila strma i uska, ali i asfaltirana, tako da za aute nije nikakav problem. Nije ni za mene bio, osim što sam, zapuhan, ipak popustio i nastavio pješice.

Ispred neke vrste sadašnjeg ulaza u tvrđavu bilo je oveće proširenje tako da se i najljeniji svojim limenim ljubimcima mogu dovesti do pred sami ulaz. Srećom za mene, jer mi je odgovarala samoća, ovog sunčanog jutra takvih nije bilo.

Prošao sam, zajedno s biciklom ovaj "tunel" ispod kuće na gornjoj slici u potrazi za blagajnom na kojoj ću platiti ulaz u tvrđavu. No ne nađoh ništa. Općenito, nigdje žive duše, a ulaz u tvrđavu širom otvoren. Ah, ništa, rezignirano slegnuh ramenima i uđoh u tvrđavu.


Prošavši kroz navedeni "tunel", okrenuo sam se da vam prikažem kako on izgleda s druge strane.

Prema wikipediji najstariji dio tvrđave, Kaštel Knin izgrađen je u drugoj polovici 9. stoljeća. Tokom stoljeća, osvajali su je, rušili i gradili Mađari, Turci, Mlečani, Francuzi i Austrijanci. Tvrđava je smještena na južnom dijelu brda Spas i nalazi se 100 metara iznad grada Knina.
Duga je 470 metara, a na najširem dijelu široka je 110 metara. Obrambeni zidovi koji je opasuju sa svih strana u dužini od gotovo 2 kilometra mjestimično su visoki i do 20 metara. Nalazi se na 345 metara nadmorske visine.
Kninska tvrđava se može podijeliti na pet dijelova: Gornji grad (Kaštel Knin), Srednji grad (Garišta), Donji grad, Bandjeru (Kaštel Lab) i postaju Belveder. Svaki od ovih dijelova tvrđave može se smatrati i samostalnim utvrđenim gradom.
Ima još toga na wikipediji. no ne bih vas sada s time više gnjavio. Koga zanima neka ode na https://hr.wikipedia.org/wiki/Kninska_tvr%C4%91ava
Radije bih s vama podijelio moje utiske. A njih je na pretek!
Prvo, mikro klima.
Koji sat kasnije ću povezati pojedinačne dojmove o klimi ovog podneblja u jednu konkretnu cjelinu i zaključiti kako je ona original svoje vrste. Pretpostavljam zbog planinskog okruženja preko noći se u kotlinu, u kojoj je grad, spušta hladan zrak (onaj tihi, ali i podmukli povjetarac koji sam i te kako dobro osjećao jutros na kolodvoru). No, grad i okolica je, ipak, dosta na jugu. Pravu veliku šumu su, uglavnom krš i kamen potisnuli, a osvježavajućeg povjetarca više nema, pa čim se pojavi sunce, odmah postaje toplo.
To sam primijetio i sam već pri dolasku do tvrđave, kako je osjetno velika razlika u temperaturi između hladovine, koja je zadržala svježinu prošle noći, i osunčanog dijela kojeg sunce već dobrano grije, bez obzira na položaj kazaljki na satu.
Drugo je ta obilna osunčanost koja čini da je sve, od najmanjeg djelića do opće slike, raskošno osvijetljeno, na granici nadrealnog, skoro bajkovitog.
I treće, što sam u tom raskošno osvijetljenom, toplom, bajkovitom okruženju sam samcat. Što mi uopće ne smeta, naprotiv!
Prepustio sam se užitku dokonog šetuckanja po tvrđavi, gledao, mirisao, osluškivao, snimao. Pri tome sam uvijek nastojao da mi bicikl bude na oku, Jest da nikog nema, ali ipak...
Slijedećim snimcima vam pokušavam dočarati ambijent tvrđave gdje sam gledao, mirisao...itd, itd.






No, ono što je mene daleko više dojmilo od same tvrđave, uz svo poštovanje prema njoj samoj, je pogled s nje.
Pa da krenem od pogleda prema sjeveru

Zamjećujete, pretpostavljam, neku prometnicu koja se postupno penje uz obronak brda prikazanog na lijevoj strani gornjeg snimka. To je željeznička pruga prema Gračacu i Gospiću, kojojm sam prošle noći, u gluho doba, vlakom stigao u Knin.
Dok pišem ove redove, pred sobom držim auto-kartu Hrvatske, te ako je dobro čitam onaj najviši vrh planine na gornjoj slici je Orlovica visine 1201 metar.
Nakon što sam foto aparat pomaknuo malo u desno snimio sam slijedeće

Udolina u kojoj se nalazi grad Knin zove se, ne bi nikad pogodili - Kninsko polje. Gornja slika prikazuje sjeverni njegov dio. Između dva brda naslućuje se nekakav prolaz. Taj se prolaz nastavlja dalje prema sjeveru u obliku uske udoline kojom žubori potok Butišnica. Da tom potoku ne bude dosadno uz njega su cesta i željeznička pruga. Na žalost, obzirom da se političari ne mogu dogovoriti, tom željeznicom, znanom pod imenom Unska pruga, već više od 20 godina ne voze vlakovi. A kad bi vozili, onda bi preko Martin Broda, Bihaća, i Sunje do Zagreba bitno brže došli nego preko Gračaca i Gospića.
No, zato je cesta još uvijek u upotrebi. Ona vodi prema Grahovu, Drvaru i dalje u Bosnu. E, upravo ja ta cesta neka vrst tihe patnje moje duše, jer već godinama namjeravam jednu vožnju Unom koju bi, preko Drvara i Grahova, i ovom udolinom potoka Butišnica, završila baš u ovom gradu na čijoj se tvrđavi upravo nalazim.
Do sada je ta vožnja samo pusta želja, no jednog dana...
Prizor prikazan na donjoj slici mi je jedan od najimpresivnijih, mada je tu titulu dobio u vrlo tijesnoj borbi sa svim ostalim, viđenim s tvrđave.

Ako krenemo od donjeg dijela, vidimo željeznički kolodvor. Obzirom da je Knin veliko željezničko čvorište, jer od njega željeznica ida na 4 strane, kolodvor je stvarno veliki. No o kolodvoru kasnije, a pođimo mi pogledom polako prema gore, gdje se vide raštrkana prigradska naselja grada. I konačno, kad dođemo do gornjeg dijela slike vidimo impresivni masiv Dinare sa istoimenim vrhom visine 1830 m.
Promatrajući to planinsko okruženje oko grada pomalo mi je postajalo jasno odakle onaj podmukli, hladni povjetarac koji je jutros, odnosno kasno noćas, preispitivao moje mentalne sposobnosti.
Pomičući objektiv svog fotića dalje u desno ravno dolje, ispod sebe, k'o na pladnju, imam već spomenuti kolodvor.

Možda nisam izabrao baš pravi tajming, jer bi sve ove gornje slike s tvrđave sigurno izgledale bolje da sam ih snimao u kasno poslije podne, kada bi sunce bilo na drugoj strani, no ovaj put sam imao zanimljiv bljesak sunčevih zraka, koje su se, odbivši se od tračnice, dotrčale ravno u objektiv mog fotića.
Opet idem s objektivom u desno prateći željeznicu na svom putu prema jugu. Primjećujem da, nakon, da ga tako nazovem Glavnog kolodvora, tek stotinjak metara dalje je nekakav drugi, nazovimo ga Teretni ili Ranžirni kolodvor.


Vlakovi koji se ne zadržavaju dulje u Kninu, svoje putovanje prema jugu nastavljaju krajnje desnim kolosijekom, da bi Knin, koji ostavljaju iza sebe, pozdravili prelaskom preko rijeke Krke rešetkastim mostom koji se može vidjeti na gornjoj slici.
Kako izgleda pogled s tvrđave na Knin i okolicu, možete vidjeti ovdje u obliku filma.
U nastavku tog svog okretanja u desno došao sam do pogleda prema jugu gdje sam ugledao svoju blisku budućnost u obliku ceste koja se penje pokušavajući se provući između dva brda.

Za trenutak mi je ta budućnost izgledala zlokobno jer, planirajući ova putovanje promatranjem karata, slika na netu i Google Earth-a, nisam uočio ovakav uspon. Eto, po tko zna koji put mi se pokazalo točnim izreka koja veli "Jedna slika k'o tisuću riječi, a jedan posjet k'o tisuću slika".
E, da bi došao do tog uspona trebat ću prijeći rijeku Krku. To ću učiniti preko mosta na donjoj slici.

Nakon što sam učinio tri četvrtine kruga oko sebe snimajući ove gornje slike, shvatih da se tvrđava nalazi na svojevrsnom rtu, hridi kojeg s južne strane obilazi rijeka Krka.
Nastavivši tu rotaciju oko sebe, snimio sam, na kraju, kanjon rijeke Krke.

Jedan od ona četiri pravca željeznice iz Knina je prema Benkovcu i Zadru. Prvih desetak kilometara ide ovim kanjonom i to sa većim brojem tunela. Jedan od njih oštro oko pažljivog promatrača može uočiti na gornjoj slici.
Iako sam nakon okidanja gornjeg snimka spustio foto-aparat pogled mi je ostao na prizoru. Točnije rečeno, nastavo je činiti slijedeći krug, polako, strpljivo u želji da od ovog mora detalja ni jedan ne propustim. Izgubio sam dojam o sebi, mjestu vremenu, o bilo čemu. Ostalo je samo promatranje i upijanje. Čak mi je treptaj oka izgledao kao besmisleni i jalovi gubitak vremena, trenutno toliko potreban da upijem sve ovo oko sebe.
Kako izgleda pogled na zapad s Kninske tvrđave možete vidjeti ovdje u obliku filma.
A onda sam se prenuo upitavši samog sebe: "Što ja to radim!? Pa, zapravo još nisam ni krenuo na putovanje, a ovdje se tako raskošno razbacujem vremenom. A brzo će noć!
Teška srca, s jednim olovnim uzdahom, konačno sam se pokrenuo, uzeo bicikl i napustio ovo zdanje. Od sad pa nadalje Knin za mene nikad više neće biti ono što je bio do današnjeg dana. Od danas svaki put kad čujem to ime, zastat ću za trenutak podignutih obrva i munjevito se preseliti u svom bogatom sjećanju na ovu utvrdu.
Eto tako sam tada mislio da sam doživio ono glavno od ovog grada.
Koja zabluda!
Prema mojim planovima za ovo putovanje, prije napuštanja ovog grada trebam obići još nešto - slap Krčić. Bio je smješten na samom istočnom rubu Kninskog polja, nekih 4 km od centra grada.
Nakon spusta u grad, prvo kroz sam grad, a potom kroz prigradska naselja, te u konačnici nakon prelaska magistrale sjever-jug, sad osjetno užom cestom, krenuo sam dalje na istok.

Nedaleko od mjesta gdje sam snimio gornju sliku, dolazim do malog raskrižja. Ako na njemu skrenem desno, doći ću do podnožja slapa, no ako nastavim ravno, nakon uspona slap će mi biti negdje dolje desno.
Jasno, obići ću obje opcije, a prvo produžujem ravno, blagim usponom. Snimam cestu ispred sebe, no obzirom da je sunce isto tako ispred mene (jer cesta vodi prema istoku) snimak će biti "zamagljen" zbog previše svjetla.

Stoga, nakon par desetaka metara vožnje, okrećem se i snimam ponovo istu cestu, no ovaj put sa suncem iza mene, pa je osvjetljenje kako treba.

Slap Krčić bi trebao biti lijevo dolje u onoj tami. Ne vidim ga s ceste, što mi je logično obzirom na teren i na tamu. Istina, baš ga i ne čujem, što mi je malo čudno, no to pripisujem prigušenju raslinja, a i načinu toka vode. Kasnije će se pokazati da sam se vrlo efikasno obmanuo, prava autosugestija, čovjek vjeruje u ono u što želi vjerovati, no o tom-potom.
Nakon par desetaka metara vožnje, okrećem se i ponovo snimam istu cestu, no ovaj put sa suncem iza mene, pa je osvjetljenje kako treba.
Potpuno sam smaknuo s uma onaj nedostatak buke koju bi slap trebao praviti. Potisnuo ga je oduševljenost ovom uskom cestom i okoliš kojim se ona provlači. U jednom trenutku njene izgradnje graditelji su imali pred sobom skoro okomitu stijenu. Mjesto za cestu su pronašli kompromisom između te okomite stijene i povećim podzidom.

Potpuni izostanak prometa, uz obilje svjetlosti koje je sunce, zajedno s toplinom, isijavalo, te s mirom i tišinom, omogućili su mi trenutke potpune opijenosti prizorom. Šarao sam pogledom od okomite stijene i mršavog raslinja na njoj, do uske, ali ipak asfaltirane ceste, ovako bez prometa idealnoj za uživanciju pri okretanju pedala. Zatim preko branika ozidanog kamenom, koji putnicima na cesti odvajanjem od ponora pruža određeni osjećaj sigurnosti, te konačno do povećeg podzida, uredno, čak i lijepo ozidanog kamenim blokovima.
Prošlo je već više od 200 godina od kada su vrijedne ruke klesale i slagale te kamene blokove. Naime, ova cesta od Knina prema Kijevu je bila dio prometnice koja je povezivala Ilirske provincije u vrijeme Napoleonove vladavine ovim krajem.
Želja da se ovim biciklističkim rajem još malo provozam brzo me je prošla dolaskom do kraja asfalta. Osim toga kanjon okomitih litica, kroz koji sam upravo prošao, sveo se na pitomu udolinu. Stoga sam se vratio nazad.
Imao sam želju, stvarno sam ju imao, da s ove ceste, ovako s visine snimim slap. No zelenilo i sam teren mi to nije dozvolio, barem mi se tako činilo. Stoga, umjesto slapa, snimio sam samo prilaznu stazu do njega, koja se jedva nadzire na donjoj slici čemu je krivac kontrast između obilne osunčanosti i debele hladovine

Dakle, vratio sam se nazad do onog raskrižja, te sam skrenuo lijevo prema stazi koja, još uvijek sam živio u tom uvjerenju, vodi do slapa. Staza je bila uređena kao šetnjica. Popločana kamenim pločama koje nisu bile baš ugodne za voziti bicikl po njima, najblaže rečeno.

Stalno sam bio zbunjen tišinom, ili bolje rečeno tihim žuborenjem vode. Za slap koji se obrušava nekako očekujem jači zvuk.
A onda sam došao pred slap, točnije pred mjesto gdje je on trebao biti.

Zbunjen sam zurio u prizor slapa kojeg nema. Zapanjilo me je s kojim stupnjem uvjerenja sam ignorirao nedostatak zvuka slapa dok sam vozio gore, Napoleonovom cestom. Više sam vjerovao skupljenim informacijama i svojoj želji u njegovo postojanje nego ono u što su me uši stalno uvjeravale .
Slapa nema, presušio je!
Kasnije, puno kasnije, nakon povratka kući, malo sam detaljnije zujao internetom i saznao da je „normalno“ da se slapu preko ljeta dogodi ono što mu se dogodilo tada – da presuši.
Prvobitna zbunjenost se brzo pretvorila u razočarenje, no brže-bolje sam prekinuo njegovu daljnju preobrazbu u utučenost, već sam pomirljivo promatrao ovo sve što se nalazi oko mene umjesto slapa, te s time nastojao „kompenzirati” njegov izostanak. No, prije toga slikovito ću prikazati što sam ja to toliko očekivao.
Dakle zatekao sam ovo:

A očekivao sam ovo:

(Gornju sliku posudio sa http://klajo-blog.com/slap-krcic/)
Potok, koji je uz stazu tiho žuborio, pružio mi je toliko potrebnu slamku spasa mog dostojanstva koje se rasplinulo izostankom kontroverznog slapa. Ta slamka se pojavila u obliku intrigirajuće radoznalosti uobličene u, na prvi pogled, nelogičnost – odakle potok ako je slap presušio!? Stoga sam nastavio polako šetati uz potok, suprotno njegovom toku, ljubopitljivo promatrajući njega i okolinu u očekivanju odgovora na pitanje - odakle on ovdje!
Prvo sam prešao mostić. Nije mi se dalje dalo gurati bicikl po tandrkavoj šetnici, pa sam ga ostavio da čuva most prislonivši ga na ogradu.

Prije toga sam snimio pogled s mosta i s jedne i s druge strane. Uzvodno od mosta osim vode nisam ništa drugo snimio jer mi se obilje sunčevih svjetlosti odbijalo o površinu čiste kristalne vode, pa senzor foto-aparata ništa drugo nije vidio.

Za razliku od gornjeg prizora, ovaj nizvodno se obilato kupao u sunčevoj svjetlosti, mada je sam potok izgledao kultivirano mirno.

Dakle, u toj uzvodnoj šetnjici prvo sam prošao malo jezerce, a iza njega niz kaskada koje je voda lepršavo preskakala obilno pjeneći se.

I konačno, sam pronašao odgovor na to pitanje odakle taj potok – iz stijene! Došao sam do njegovog izvora.

I tada sve povezah!
Bilo me je sramota, ona najneugodnija - sramota samog sebe! Kako to da ja, kao „Europljanin i intelektualac”, cijelo ovo vrijeme i planiranja ovog putovanja, i današnjeg obilaska tvrđave, grada i ovog mjesta, ne povezah dva i dva – nalazio sam se na izvoru rijeke Krke!
Međutim stid sam ostavio za kasnije, bio je potisnut prizorom koji se odvijao ispred mene. Kristalno čista prozirna tekućina je sporo, oprezno, čak i lijeno izlazila ispod stijene, tiho i sporo se vukla na svjetlosti ovog jutra, snena još od sna provedenog u tami stjenovite utrobe. Pa tek kad se razbudila do kraja, brže-bolje, veselo potrčkujući, nastavila preskakati kamene kaskade.
Pogleda i dalje uprtog u prizor tijelo mi se pokrenulo i napravilo par koraka u smjeru pjenušavih kaskada. Kao da se odvojilo od mene (mene!? tko sam ja!?) i krenulo nekim svojim putem uopće ne obzirući se u ono za što mi je pogled ostao prikovan.
Uspio sam tek zametnuti čuđenje odakle ta podvojenost u meni, no taj se zametak nije uspio razviti u nešto konkretno. Pokazalo se da (barem ponekad) treba (po)slušati ono skriveno u sebi. A to moje skriveno, još malo prije pri potrazi za izvorom, zamijetilo je pažnje i poštovanja prizor kojemu me sada vraća.


Bilo je to jezerce u kojemu je ona probuđena voda nakon preskakanja kaskada zastala da se još jednom protegne, razbudi, prikupi snagu za danji put i polako krene prema Jadranu.
Zbog stijene preko puta mene, koja je okomita i dovoljno visoka, ja sam se, zajedno s djevičanski čistom vodom ispred sebe, nalazio u hladovini u kojoj je još uvijek počivala svježina od prošle noći, nedirnuta od današnje svjetlosti sunca. Oko mene svježina zraka, izostanak bilo čega drugog, i ljudi i životinja, jedino je tu još miris čiste vode. Sve to, a ponajviše taj miris vode, počeo me je munjevito prebacivati u neka druga vremena i neke druge prizore mojega življenja.
Prizor prvi: Dječak sam, 6-7 godina, vani zima, snijeg, mraz, a ja u toploj i ugodnoj sobi. Mati ulazi žustro u stan s onim „Brrr! Što je vani zima!” i unosi oprano rublje koje je bilo vani na sušenju. Osušilo se baš i nije, pa je, onako smrznuto izgledalo kao sasušeni bakalar. No, sa sobom je donijelo miris hladnoće, svježine i čistoće, baš ovakav kakav moje nosnice osjećaju sada od ove vode.
Prizor drugi: 1985-ta bicikliram, zajedno s bratom, kanjonom rijeke Tare. Na mjestu gdje je cesta bila najbliža rijeci, tek par metara, brat predloži kupanje u rijeci. On se jest okupao, čak i zaplivao, no ja sam ušao u vodu, sledio se koliko (mi) je bila hladna i višestruko puta brže izašao. Dok sam izlazio iz ledene vode osjetio sam miris hladnoće, svježine i čistoće, baš ovakav kakav moje nosnice osjećaju sada od ove vode.
Prizor treći: 2014 godine sa najljepšom, najboljom, najljupkijom...i ostalo naj, mojom životnom suputnicom bicikliram po Hercegovini i pauziramo na izvoru rijeke Bune u Blagaju. Dugo sam tamo stajao kraj vode opčinjen i duha prebačenog u neko drugo vrijeme i neko drugo mjesto, dok mi je obilje čiste vode, upravo izašle ispod ogromne okomite stijene, donijelo miris hladnoće, svježine i čistoće, baš ovakav kakav moje nosnice osjećaju sada od ove vode.
Prizor četvrti.....
A onda sam se prenuo, lecnuo čak, skoro u strahu da me netko ne promatra te potom kori „Pa što ja to radim!? Vrijeme prolazi a ja sam još u Kninu!?”
Nitko me nije promatrao osim ja samog sebe. Priznao sam si da je u pravu daj drugi ja koji me kori i da je stvarno vrijeme da se krene. Šteta, baš je šteta napustiti ovo mjesto koje mi tako zorno i upečatljivo prikazuje lijepe, čak i najljepše trenutke mog života.
Teška srca i olovnih nogu sam se pokrenuo prema biciklu. Kao zaljubljenik do ušiju, koji se pri rastanku osvrće i upućuje još jedan pogled k svojoj voljenoj, tako se i ja okrećem i snimam, po meni, remek-djelo graditelja Napoleonske ceste – onaj kameni podzid.

Prolazeći nazad onom uskom ulicom kojom sam i došao, snimio sam stare kamene kuće, tipične za Dalmatinsku zagoru.

Da i ovdje ima entuzijasta koji održavaju tradiciju naroda koji obitava ovim krajevima uvjerila me je kuća u koju se smjestila udruga "Naše ognjište".

Već je bilo prošlo deset sati, sunce je dobrano grijalo, pa, sjetivši se što me još čeka u današnjem putovanju, pokušao sam sebe uvjeriti da je Knina već dosta, te da bi trebao što prije izaći iz njega. I stvarno , krenuh voziti žešće prometnim gradskim ulicama odustajući od zastajkivanja i snimanja samog grada.
Ali…
Na dosta velikoj čistini, koja je bila bez kuća iako je skoro centar grada, sagrađena je velika, monumentalna crkva. Prema veličini meni je izgledala kao katedrala. Jednostavno nisam mogao ne prekršiti načela koja sam samom sebi tek koji tren ranije zacrtao, te sam skrenuo do crkve.

Prema wikipediji s površinom od oko 780 četvornih metara i 1.100 sjedećih mjesta najveća je crkva u Hrvatskoj. Posvetio ju je 4. kolovoza 2015. šibenski biskup, msgr. Ante Ivas.

Gledao sam je zadivljen njenom veličinom. Ipak sam tradicionalnijeg pristupa sakralnoj arhitekturi, pa me moderne crkve ne impresioniraju baš pretjerano. Možda je razlog tomu u nerazumijevanju s moje strane, ne shvaćanju modernog u crkvi kao instituciji. Uostalom valjda se mogu sakriti iza svojih godina, pa reći da kad čovjek pređe šezdesetu, prije će biti tradicionalan, ako ne i konzervativan, nego moderan, ako ne i liberalan. Uostalom, o ukusima ne raspravljati.
Ogromna brončana vrata su bila zaključana, pa su sprečavala zadovoljenje moje radoznalosti koja je žarko željela vidjeti kako ovako veliko zdanje izgleda iznutra. Možda je zbog toga moja sujeta ostala povrijeđena, te je kao takva utjecala na taj moj suzdržani dojam o ovoj crkvi.
Opet se, po tko zna koji put, podsjetih da sam još uvijek u ovom gradu i da bi bilo krajnje, ali stvarno krajnje vrijeme da iz njega izađem. Mora se priznati da je moja odlučnost bila na zavidnom nivou. Probijajući se kroz gusti promet opet sam prošao pored kolodvorske zgrade, tek ovlaš pogledajući je i nastavio prema jugu.
Ipak sam zastao, mora se reći stvarno kratko, tek da napravim snimak-dva. I to dva puta.

Prvi put je razlogom za to bila katolička crkva, koja je za moje pojmove izgledala "normalno".
Ovoj su vrata bila otvorena, pa sam snimio i njenu unutrašnjost.

Prema wikipediji, radi se o Crkvi sv. Ante koja se nalazi i u kompleksu starog franjevačkog samostana. Izgrađena je na mjestu starohrvatske crkve. Gradnja crkve sa zvonikom (od 4 zvona) počela je 1860. i završena 1863. Zbog nestabilnosti terena crkva je 1911. temeljito popravljena.
Tek par desetaka metara prije, u istoj ulici, smještena je i pravoslavna crkva, odnosno hram Presvete Bogorodice.

I ona je bila otvorena, pa sam iskoristio priliku i snimio njenu unutrašnjost.

Prvobitni hram Pokrova Presvete Bogorodice u Kninu podignut je u drugoj polovini XIX stoljeća, točnije 1866. godine. (Izvor: https://www.tz-knin.hr/hr/istrazi/kulturna-bastina/sakralna-bastina/)
Prešao sam rijeku Krku onim mostom kojeg sam snimio s tvrđave, i nakon stotinjak metara krenuo uzbrdicom. Bilo je prošlo pola jedanaest kad sam prošao tablu sa prekriženim Kninom. Eto konačno krenuh. Ali ne baš brzo ni entuzijastično. Uspon ispred mene mi je strmiji i duži nego što mi je izgledao dok sam ga promatrao s tvrđave.
Slegnuh ramenima i prihvatih realnost kakva je. A ona, ta realnost, pored dosta oštre uzbrdice, bila je začinjena i toplinom, skoro vrućinom. Grijalo je kao na moru, samo ovdje izostaje maestral, pa je osjećaj vrućine još veći.
Uzbrdica nije bila neka jako duga, tek neki kilometar, no bila je dosta strma (10%, zvanično objelodanjeno prometnim znakom). Tu njenu dužinu, kao i postotke uspona činim mi se da je vrućina udvostručila, pa sam,već dobrano oznojen, s olakšanjem ugledao prizor prijevoja.

Nakon odmora na prijevoju, vraćanja duše s nosa na mjesto gdje treba biti, krenuo sam u uživanciju spusta. Suprotno usponu, spust je bio bitno manjeg postotka i dužine, a još je cesta bila ravna, pa mi je užitak vožnje po nizbrdici nekako kratko trajao.

Još gore nedugo iza prijevoja, kad mi je zelenilo dopustio, snimio sam dolinu s lijeve strane "moje" ceste.

Dolina se zvala Kosovo, ako dobro čitam kartu, a ona planina s druge strane doline je Kozjak s vrhom Bat visine 1207 m. Oštro oko pažljivog promatrača uočit će željezničku prugu u dolini na gornjoj slici. Tom prugom je onaj moj vlak od jutros nastavio prema Drnišu na svom putu do Splita.
Opći dojam sredine kroz koju sam vozio bio je mir i tišina, skoro pustoš. Bilo je prometa, no vrlo slabog, tek pokoji auto prozuji. Bilo je i kuća, no ljude sam slabo vidio, skoro ništa. Zemlja u dolini oskudna, slabo obrađena, a brda okolo smjesa sivog kamenja i krajnje mršavog raslinja. Sve u sevemu, dojam sredine u kojoj je vrijeme stalo, gdje je "Bog rekao laku noć".
Možda su i sami mještani sličnog mišljenja o sredini u kojoj žive. To zaključujem na osnovu imena mjesta koje je bilo ispred mene.

Da li u Zvjerincu ima zvijeri, i kakvog su one tipa, nisam saznao. Čak ni kuća nisam puno vidio, tek pokoja, raštrkane uokolo, pa mi je nekako nadnaravno, psihodelično čak, izgledao željeznički kolodvor zajedno s nekakvom tvornicom (!) smještenim u ovoj pustoši.

A tvornica nije nekakva bezimena, ma kakvi! Na okomitom zidu visoke hale šepurio se naziv "Knauf". Čim sam ga pročitao, povezao sam ga s gipsanim "Knauf-pločama", a ovo "gipsano" me opet odvelo do firme "Kningips" pa se možda sada, nakon tranzicije, radilo o jednoj te istoj firmi.

Kako se iz gornjih snimaka vidi, cesta je bila poširoka sa dobrom asfaltnom podlogom, prava magistrala, pa mi je bio čudan nesrazmjer između tih njenih kvaliteta i gustoće prometa po njoj.
Međutim, po mojemu mišljenju, podmuklo je skrivala jednu zamku.
Asfalt je stavljen na kamenu podlogu. Iza ruba asfalta odmah je slijedilo okomito spuštanje od tla preko kamenih blokova. Visina tog spuštanja nije bile neka značajna, tek 30-tak cm, no bila je zlokobno zakamuflirana gustom travom. Pretpostavljam da bi se lijepo prosuo, ili blaže rečeno, pao s bicikla, kad bi prešao nezaštićeni rub ceste. Sjeto sam se prošlogodišnje vožnje po Otoku Hvaru na čijim cestama nema nikakvog branika, a okomiti ambis nakon ruba ceste znao je biti metar-dva, pa i više. Ali sam ga barem vidio za razliku od ovog malog, ali skrivenog.

Onda se cesta počela penjati. Istina činila je to blagim usponom, no zbog vrućine i nedostatka vjetra meni je izgledao strmiji nego što je stvarno bio. Znam za taj prijevoj, upoznat sam s njim pri proučavanju karata kod pripreme za ovo putovanje. Kada sam uvidio da preko ovog prijevoja, zajedno s cestom, ide i željeznica, brzopleto sam zaključio da je to jedva pažnje i spomena vrijedno. Da li zbog sunca, koje je obilno pržilo, ili zbog vjetra, kojeg nema, uglavnom me ovaj uspon dobrano oznojio (mada se manje-više znojim još od Knina), te sam se"ugrizao za jezik" zbog pretjerane samouvjerenosti i brzopletog zaključivanja. Od sada pa dalje, bogatiji sam za (još) jednu spoznaju - ne podcjenjivati nijedan prijevoj, ma kako lak na prvi pogled izgledao.
Prekoravajući, tako sebe, dok sam išao blagom, i ne odveć dugom uzbrdicom, pri jednoj od pauza okrenuo sam se i snimio dolinu Kosovo odakle se ova moja cesta penje.

Skoro na samom prijevoju preklopili smo se, ja i željeznica, tako da me je elegantno preskočila nadvožnjakom.

Par desetaka metara dalje skrenuo sam s ceste na neko proširenje da uhvatim daha i gucnem dragocjene hladne tekućine iz termosice. Tek kad sam termosicu vratio na njeno mjesto osjetio sam da me gledaju radoznali par očiju. Shvatio sam da sam se zaustavio na ulazu u dvorište kuće čiji je gazda stajao ispred nje, nekih 15-tak metara udaljen od mene i radoznalo me promatrao. Da li sam ja bio uzrok njegove radoznalosti, onako znojan dok sam halapljivo pio tekućinu, ili je to bio moj bicikl sa bisagama i ostalom opremom, a možda simbioza tog dvoga, ne znam. Uglavnom, čim su nam se pogledi sreli, pozdravio sam ga s "Dobar dan!"
Već dugo, duugo, pri bicikliranju, naročito kroz seoske i zabite krajeve, kad god susretnem nečiji pogled, bio radoznao, rezigniran ili sumnjičav, barem klimnem glavom u znak pozdrava. Kad nam pogledi ostanu prikovani jedan za drugoga dulje od sekunde onda još dodam i ono "Dobar dan!". Zanimljivo mi je da se u većini slučajeva lice mog kratkog sugovornika promjeni od jedva primjetne lecnutosti, preko isto tako jedva primjetnog osmjeha, do vidljive ozarenosti.
Tako je bilo i ovaj put. Oči mog friškog sugovornika su se raširile stupanj-dva, pokazujući empatiju, usne razvukle u pripravnost razgovora, koji je i sam započeo onim klasičnim "Vruće, a!?"
Prihvatih isto tako toplo i otvoreno s "Jest, vala!!", te nastavih s konkretnim "Koliko još do Drniša?"
"Samo 5-6 kilometara!", ponovo se oči tog mog friškog sugovornika raširiše za slijedeći stupanj-dva, a povećanje empatije pokaza s dodatkom "Ali, sve ti je nizbrdo!".
Uz jedno "Hvala!" rastao sam se s neočekivanim sugovornikom, čije otvorene oči i vedar izraz lica ostadoše u meni višestruko dulje od trajanja ovog čudnog razgovora.
Točno mi je rekao, cesta je išla blagom, ali stvarno blagom nizbrdicom. Već na pola od tih "5-6 km" pojavile su se prve kuće Drniša, ili neko selo koje je praktično njegovo predgrađe (čuj mene, predgrađe, k'o da je Drniš neki velegrad!)
Naišao sam i na neku trgovinu, obnovio zalihe tekućine i hrane, te dao se u potragu za centrom grada, a potom i za mjesto ručka.
Došao sam na nekakvu vrstu glavnog raskrižja, barem je meni, prema svojoj veličini, tako izgledao.

Odmah iza tog raskrižja ugledao sam grad, njegovu jezgru, ispred sebe i odmah odustao od njegovog obilaska. Grad je bio na brdu. Po ovoj vrućini nije mi se dalo (još) penjati se strmim gradskim ulicama.
Pri pripremi ovog putovanja činilo mi se da bi u Drnišu bilo zanimljivo obići crkvu Gospe od Ružarije, koja se nalazi u samom centru grada.

Umjesto toga, ovaj put ću se zadovoljiti da ju dovedem koliko-toliko sebi uz pomoć zooma moga fotoaparata.
Drugo što bi bilo interesantno u ovom gradu za vidjeti je bila stara utvrda na lijevom rubu grada.

O toj staroj utvrdi kasnije ću prozboriti koju, a sad mi je krajnje vrijeme za pronaći mjesto za ručak. Ni dan-danas ne znam kako sam to uspio, uglavnom odjednom sam se našao na pustom autobusnom kolodvoru grada Drniša.

Odabrah klupu u hladovini (desno na gornjoj slici) i raširih trpezu.

Izuzmem li neku ženu koja je veselo pričala s blagajnicom, na kolodvoru nikoga ni od ljudi ni od vozila. Vrijeme kao da je stalo. Uz veseli razgovor one dvije, koji je počeo tko zna kad, a izgleda da će tada i završiti, tišinu je jedino još remetio tihi, ali osvježavajući povjetarac. Prepuštajući mislima da vrludaju kud-koja, polako sam i smireno završio objed i spremio stvari. Još sam neko vrijeme sjedio na klupi prepuštajući svojim mislima da lutaju kuda žele, kad mi se prispavalo.
Ludo provedena prošla noć, zajedno sa vrućinom učinili su svoje. Oh, Bože moj, što bi dao za 15-tak minuta sna pravednika na ovoj klupi!?
Da nije maratonskog čavrljanja one dvije, koje ne pokazuju nikakve znake umora u tome, možda bih se i usudio pružiti se na ovoj klupi. Ovako, bilo bi me malčice stid da me vide sklupčanog na klupi k'o zadnjeg klošara. Stoga sam se digao, uzeo bicikl i pozdravivši klupu još jednim pogledom (pamtit ću je s simpatijom), nastavio sam svoje putovanje.
Prvo sam mostom prešao preko rijeke Čikole koja se sada, u ovo kasno ljeto, svela ne jedno vrlo blijedo Č u obliku jedne barice na kamenitom dnu.

Nakon mosta na raskrižju sam skrenuo desno i krenuo uzbrdicom.
Za razliku one iz Knina, za ovu uzbrdicu sam znao. Sjećam je se još od djetinjstva, kad sam imao priliku vlakom, po danu, voziti se za Split, ili iza njega. Vlak je prolazio ovom uzbrdicom. Osim toga, prije 33 godine imao sam priliku ovuda proći i biciklom (vidi Medeni mjesec).
Sada je cesta bila proširena i uređena novim asfaltom sa isto tako novim crtama. Prava magistrala!
Na usponu je bila jedna lakat krivina, pa kad sam ju prošao, snimio sam stanje moderne cestogradnje u Drniškom kraju.

Bio sam malo zbunjen, jer mi je vožnja ovom uzbrdicom išla krajnje lako i lepršavo. Da, da, vožnja uzbrdicom velim a ne pješačenje! Biće da me je ručak i odmor poslije njega, usprkos izostanku spavanja, dobro osnažio.
Ali nije samo to, bilo je tu još nečega, čega do sad nije bilo - povjetarac! Fini, tihi, ali i osvježavajući!
Sad sam, konačno (ah konačno!) zbrojio dva i dva. Znate ono, kad vam se neka misao, zaključak nameće k'o dosadna muha, a vi to prepotentno i samouvjereno odbacujete, da bi na kraju postiđeno shvatili.
Još od onog prijevoja, na kojemu neočekivano razmijenih par riječi sa nepoznatim, ali prijaznim lokalcem, koža mi je, diskretno ali uporno, slala signale o ugodnom povjetarcu. U početku sam to pripisivao nizbrdici, a potom zauzet svime ostalim, stalno potiskivah tu informaciju.
Dakle, prelaskom tog prijevoja izašao sam iz šire Kninske kotline do koje ne dopire osvježavajući vjetar s juga (malo nelogično, osvježavajući, a s juga). Još jedna spoznaja o posebnosti mikro klime Kninskog kraja.
No vratimo se mi Drnišu. Dakle, nakon one lakat krivine imao sam pogled na dolinu ispod sebe kao da sam u prvom redu kazališta.

Nešto prije prijevoja, zastao sam i snimao prizor ispred, odnosno ispod sebe.
Prvo panorama Drniša (snimljeno Olympusom i spojeno od dva snimka)
Zatim pogled na ono veliko raskrižje na koje sam naišao na ulazu u Drniš (lijevo u sredini), te na planinu Promina sa vrhom od 1147 metara.

I na kraju Petrovo polje odnosno njegov sjeverozapadni početak.

I ovdje se vidi planina Promina, gore lijevo, a gore desno se proteže red kuća uz cestu kojom sam vozio iz Knina prije nekih sat-dva.
S druge strane ceste je željeznička pruga koja je zalazila u svoj klanac na prijevoju, nakon što se iz Drniša popela dovde u puuuno većoj serpentini, nego što je to činila cesta po kojoj vozim.

Na samome prijevoju, s druge strane klanca trenutno presušene Čikole, kad mi je raslinje uz cestu dozvolilo, snimio sam Drnišku tvrđavu.

Prema internetu, utvrda Gradina nalazi se u gradu Drnišu, na uzvisini od 344 m nadmorske visine, iznad kanjona rijeke Čikole. Izgrađena na lokaciji od strateškog značaja. Pretpostavlja se da je bila dijelom sustava utvrda u vlasništvu velikaške obitelji Nelipić. Tijekom vladavine Otomanskog carstva Gradina je bila nadograđena za obrambene svrhe. Dolaskom Mlečana, krajem 17. stoljeća, naređeno je njeno rušenje. Međutim, uskoro je obnovljena zbog prijetnje od provala Turaka, prisutne sve do 1715. god. U 19. stoljeću tvrđava je izgubila svaku funkciju i postala izvorom građevinskog materijala za rastući grad Drniš.
Izvor: https://www.tz-drnis.hr/index.php/hr/sto-posjetiti/srednjovjekovne-utvrde)
Pomaknuvši fotoaparat malo ulijevo, snimio sam kanjon Čikole.

Nakon prijevoja cesta se spušta blagim nagibom i isto tako blagim krivinama, pa je vožnja, uz onaj osvježavajući povjetarac, prava uživancija. Pri tom uživanju, povremeno, "tamo dolje" ugledam željezničku prugu.

Željeznica mi nije dugo pravila društvo, možda kilometar, da bih ju na kraju prešao. Ona je nastavila na jug prema Perkoviću, a ja na zapad prema Skradinu.
Cesta je išla manje-više ravno, promet slab, povjetarac i dalje rashlađuje… Nikakvih zanimljivih detalja oko mene, samo mršava makija i sivilo stijena, pa me postupno hvata dosada. Ipak, nisam joj dopustio da me cijelog obuzme, borio sam se detaljima i sitnicama. Eto na primjer, pri odabiru jednog od mjesta gdje ću malčice predahnuti, prevagnuo je, barem meni, zanimljivo mjesto sela.

Ime sela ispred mene me trenutno prebacilo u Požeški kraj, do sela Paka udaljenog oko 25 km od Požege, a kao da je udaljeno 25 svjetlosnih godina. Dosta dugo je bilo sinonim mjesta „gdje je Bog rekao laku noć“. No, nakon prolaska asfalta kroz njega, odjednom se situacija promijenila – ljudi su počeli kupovati i obnavljati seoske kuće, pa je sada selo dobilo status oaze mira i tišine gdje se dobrostojeća gradska elita odmara od burnog života u gradu. Ili se meni to samo čini, pri bicikliranju kroz njega?
Slijedeće što mi je bilo interesantno je prometni znak koji me upozorava na opasnost od divljih svinja.

Kasnije, nakon ovog putovanja, sam saznao da se po Istri često viđa ovaj prometni znak, kao i uzrok njegovog postavljanja. Divlje svinje su se ili dobro razmnožile, ili dobro ohrabrile, ili u konačnici i jedno i drugo, pa se sve češće i češće viđaju blizu i na prometnicama u potrazi za hranom.
Selo Konjevrate mi je bilo zanimljivo jer smo ja i, onda friška, moja životna suputnica u njemu ručali pri bicikliranju zadnjeg dana vožnje pod nazivom „Medeni mjesec".

U međuvremenu je sagrađena nova prometnica, no specijalno za mene, graditelji su ostavili dio stare (desno na donjoj slici) da u miru Božjem mogu evocirati ugodne uspomene.

Plan mi je bio skrenuti s ove ceste do ulaza u Nacionalni park Krka, kupiti kartu, spustiti se biciklom do Skradinskog buka, preći pješačkim mostom Krku, te lokalnom cestom dovesti se do 4 km udaljenog Skradina. Barem smo tako ja i moja životna suputnica to učinili prije 33 godine.
E, u međuvremenu su se neke stvari promijenile.
Kao neki zlokobni nagovještaj neočekivano neugodne situacije, pojavio se izostanak vjetra koji mi je do tada pirkao u lice i fino rashlađivao. Skrenuvši oštro desno, situacija se drastično promijenila, jer sam okrenuo leđa vjetru. Tek tada sam postao svjestan dragocjenosti povjetarca koji mi je do sada puhao u lice. Vozio sam, ne pretjerano brzo, cesta je bila manje-više ravna, no imao sam dojam da sam u najlon vreći. Sunce nemilice grije, prži čak, a toplina koju isijavam ostaje oko mene tvrdoglavo me prateći. Prijetila je opasnost drastičnog povećanja moje temperature, pa mi je moj automatski, samostalni sustav hlađenja pojačao znojenje do maksimuma.
Trajalo je tek kilometar i pol, a vremenski mi je izgledalo beskonačno, kad sam (ah konačno!) ugledao veliko parkiralište sa blagajnama, restoranima i svega ostalog što je činilo ulaz u Nacionalni park Krka.
Prvo sam sjeo na klupu u hladovini na dođem k sebi. Zatim sam otišao na blagajnu u blizini, radi ulaznice. Blagajnica mi je rekla da ne mogu s biciklom do slapova (!), što sam ignorirao slažući joj da ću bez bicikla. Ulaznica me je koštala 200 kunčica (!!), te s njom u ruci, gurajući bicikl, dođoh do lika koji propušta ljude kroz svojevrsni ulaz u nacionalni park.
- "Ne možete biciklom ući!"
- "Ali…"
- " Ne možete biciklom, rekoh!"
- "Ja bih samo prošao dalje…"
- "NE MOŽETE BICIKLOM!!!!"
Stadoh sa strane u hladovinu, promatrajući autoriteta, kojeg malo prije iznervirah, kako propušta ostale posjetioce. U trenutku kad nije bilo ljudi upitah ga da li bi mogao bicikl ostaviti ovdje i ući pješice.
"Možete, kako da ne! Do slapova ima oko 4 km, bolje vam je stazom ići nego cestom. Sačuvajte ulaznicu pa se od dolje možete vratiti autobusom. Cijena prijevoza vam je uračunata u ulaznici!"
Tja što ćeš! U početku duboko razočaran, postupno sam pokušavao pronaći kakav-takav, meni prihvatljiv, izlaz iz ove pat pozicije. Šteta, a živio sam za ponavljanje vožnje do slapova od prije 33 godine. To što se stvari mijenjaju ne znači da se mijenjaju na bolje. Konkretno ova, i konkretno za mene, bez dvojbe, promijenila se na gore.
Prihvatio sam prijedlog lika na ulazu, zaključao bicikl, i s novčanikom, mobitelom i foto-aparatom krenuo u šetnju cestom za koju sam se nadao da ću po njoj biciklom.
Pri prvom razmicanju stabala snimio sam Krku ili nešto što je ostalo od nje kako, umirena i utišana, nakon pjenušavog Skradinskog buka, nastavlja prema moru.

Malo dalje, nakon jedne oštre krivine u lijevo,s desne strane sam snimio prizor istovjetan onomu kojeg sam prije 33 godine snimio ondašnjim foto-aparatom.

Bilo je to jezero Visovac u kojemu se Krka odmara i priprema na preskakanje kaskada koje slijedi na kraju jezera, znanih pod imenom Skradinski buk.
Što se tiče te ceste "po-kojoj-se-ne-smije-biciklom", nisam uspio (u)vidjeti ništa toliko opasno ni po bicikliste, a ni što bi oni drugima mogli napraviti. No, možda su moje oči pristrano slijepe te, kao oči jednog bicikloljupca, pretjerano subjektivne, stoga evo vam par slika pa uočite gdje su se sakrile meni nevidljive potencijalne opasnosti vožnje biciklom.



Ako nisam (u)vidio opasnosti, i te kako sam bio svjestan otetog mi užitka spuštanja kroz borovu šumu. Prema onoj koja veli da je najslađe zabranjeno voće, sad kad su mi ga spriječili, čini mi se užitak spuštanja ovom cestom višestruko puta većim.
Prešao sam i tih 4 km (pješice, bez bicikla, a nizbrdo, oh koje li pošasti!) i došao do prvih prizora Krke.
U jednom od njenih bezbroj jezeraca, prije nego se Krka obruši preko sedrenih barijera, snimio sam vesele patkice kako su se prepustile uživanju u kristalno čistoj vodi.

Malo kasnije i dolje negdje gdje je glavni tok rijeke, snimio sam grupu mladića koji upravo poimaju kako izgleda Raj na Zemlji.

Ali to su tek mrvice, a meni treba srž, esencija glavnina slapova koji čine taj nadaleko poznati buk. Do toga treba proći još stotinjak metara stazom - koja je zatvorena za posjetioce!
Mogu okolnim pješačkim stazama, ili se vratiti na ulaz, otići do Skradina i slapovima prići s potpuno druge strane.
E ovo je bilo previše, kap koja je prelila čašu!
Vratio sam se, razočaran i deprimiran, desetak koraka nazad do autobusa kojeg sam malo prije prošao, te ušao u njega.
Čekao sam rezignirano beskonačnih 5-6 minuta kada je autobus krenuo. Onako zlovoljan, tek sam ovlaš promatrao okolne prizore koji su mi, ovako gledajući ih iz autobusa, bilo nekako blijedi, šturi i nekako jadni.
Bicikl sam zatekao u istom stanju kakvog sam i ostavio, otključao ga i otišao do one iste klupe na kojoj sam vraćao dušu s nosa na njeno mjesto prije nekih sat vremena. Ovaj put sam odmor produžio i nekim malim objedom, da tijelu pružim dodatnu snagu za tih 10-11 km, koliko imam do Skradina.


Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv