Pero i njegov bicikl

utorak, 31.12.2024.

Rijeka Zadar II dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kao što smo jučer sišli ranije s magistrale u Dramalj, te do Crikvenice nekih 3-4 km vozililokalnom cestom uz more, tako ćemo i jutros otprilike jednaku udaljenost voziti do Selca, a tek potom izaći namagistralu.
Stoga smo se spustili do centra grada, otprilike tamo gdje smo ga jučer ostavili.
Odmah tu, praktično uz sami centar grada, se potok Dubračina ulijeva u more. Prešli smo ga pješačkim mostom…

…i parkirali se na njegovoj lijevoj obali. Tren nakon što smo smjestili bicikle osunčani prizor s druge obale mi nije dao mira, te sam ga morao snimiti.

Inače samo ušće potoka u more izgleda ovako

Kad se okrenem za 180 stupnjeva ispred sebe vidim kontinentalni dio potoka sa starim, kamenim mostom po kojemu ide cesta prema magistrali.

Moram priznati da, koliko god ovi prizori oko potoka bili atraktivni (a jesu), glavni razlog što smo se parkirali na ovom mjestu je samostan i crkva Blažene Djevice Marije.

Knez Nikola IV. Frankopan bio je vrlo pobožan. Kad se 1412. godine vratio s hodočašća po Svetoj Zemlji, kao vlasnik vinodolskog prostora, obnovio je srednjovjekovnu crkvu sv. Marije. U svome je gradu Modrušu 14. kolovoza 1412. potpisao darovnicu kojom je omogućio gradnju samostana za redovnike Sv. Pavla Pustinjaka na ušću rječice Dubračine u more. U tome dokumentu prvi je put bilo spomenuto ime Crikvenica, stoga se taj dan smatra danom njezina utemeljenja. Vjeruje se da je Crikvenica dobila ime upravo po toj crkvi. Svake se godine 14. kolovoza slavi Dan Crikvenice, a to je i uvod u crkveni blagdan Vele Gospoje, kako svoju zaštitnicu nazivaju stanovnici Crikvenice. (izvor: lako.com.hr)
Dojmila me je raskošna unutrašnjost crkve.





Toliko o onome što nam bilo zanimljivo u Crikvenici, koja je najviše stanovnika imala 2001. godine, njih 7121, da bi 2021. godine taj broj bio 6239 (izvor: wikipedia)
Tih 3-4 km do mjesta Selce vozili smo uz more Rajskim ugođajem: svježina, hladovina, izostanak prometa.



Često se tik uz prometnicu pojavi betonizirana plaža.

Od tog mjesta Selce, prvo nas je pozdravila lučica sa dosta malih brodica.

Slično kao u Crikvenici i ovdje je centar mjesta u obliku velikog i širokog platoa.

Selce je malo mjesto, pa sam snimio samo ovu građevinu.

Nakon „Kartu čitaj, a seljaka pitaj!“, jer smo prvog prolaznika pitali kako do magistrale, krenuli smo uzbrdicom uskom i krivudavom ulicom. Nakon par stotina metara izašli smo na magistralu, koja je, nakon one uske i krivudave ulice, izgledala raskošno široka. Uzbrdica se nastavila i na magistrali, no ona je bila sitnog postotka tako da su je naši bicikli, uz pomoć struje, bez problema savladavali. Tek kad smo se našli na nekakvom prijevoju sa kojeg sam vidio da je more „tamo dolje“, postao sam svjestan koliko smo uzbrdicu savladali, a da to nisam ni primijetio.

Često, vrlo često kada me prilikom vožnje biciklom preplavi oduševljenje prilikom nizbrdice, kada imam dojam euforične sreće i zadovoljstva, kad vrijeme stane i kad mi se čini da sam u Raju koji nikad neće nestati ni boravak u njemu prestati – desi se kraj nizbrdice. Pretjerano brzo, bolno istinito, neugodno iznenađujuće.
Ovaj put navedeni efekt imala je tabla s nazivom grada kojemu dolazimo.

Dobro, za utjehu meni zbunjenom i razočaranom, nizbrdica je bila još uvijek prisutna. Bila je tu kao pomoć mojemu što lakšem povratku u realnost, a i kao upozorenje, da se malčice manem emotivnog uživanja u vožnji te se racionalno posvetim prozaičnom pitanju kako samu vožnju napraviti bez neugodnih, ili ne daj Bože, čak i bolnih posljedica. A sve to zbog prometa, koji je postajao sve gušći i gušći, što smo se sve više i više približavali gradu.
Na samom ulazu u grad je kružni tok koji smo prošli u društvu prometne gužve. Kasnije sam taj kružni tok snimio, pa evo njegovog prikaza.

Ova prometna gužva, prikazana na gornjem snimku je malte ne identična onoj koja je nas pratila na ulazu u grad.
Nakon par stotina metara od tog kružnog toka, skrenuli smo lijevo prateći putokaz za centar grada, te smo se, na opće naše iznenađenje, našli u pješačkoj zoni.

Sad ide onaj preobražaj bicikla iz prometala u pješaka. Hoću reći, laganom smo vožnjom, onako s noge na nogu, nastavili voziti tamo gdje samo pješaci imaju legalitet.
Na kraju tog svojevrsnog korza došli smo do kule.

Kvadrac, kako narod zove kvadratnu kulu, jedini je ostatak kaštela što su ga 13. stoljeću podigli Frankopani. U hrvatskoj povijesti ima izuzetno povijesno značenje u civilizacijskome i upravnome smislu, važno koliko i zdanje Hrvatskoga sabora na Markovu trgu. U "velikoj palači" napisan je 1288. godine Vinodolski zakon, najznacajniji pravni tekst o srednjovjekovnome životu na vinodolskome posjedu Frankopana. Pisan je hrvatskim jezikom i glagoljicom, a usvojen na trgu ispred kaštela iste godine. Prvotni kaštel bio je opasan dvostrukim zidinama s dugim i uskim dvorištem, upravnom zgradom i dvjema kulama (okruglom, tzv. Rondel, i kvadratnom). Između kula bilo je glavno krilo kaštela stambene namjene. Unutar kaštela bilo je dvorište sa cisternom te stupovima s arkadama. Kaštel u Novome Vinodolskom jedno je od najsnažnijih i najdugovječnijih uporišta Frankopana. (izvor: ruta.frankopani.eu)
Dok smo odmarali u hladovini na trgu ispred tog Kvadraca, pažnju mi je privukao dimnjak na kući preko puta kule. Bio uređen i dotjeran, pravo umjetničko djelo od dimnjaka.



Ni sada dok smo u ovom gradu, a i inače na ovom putovanju, nismo imali neki konkretan plan obilaska gradova i mjesta na koji nailazimo. Krenemo okretati pedale, pa kud nas bicikl odvede, ili nam pažnju privuče neko ili nešto, pa vozi za njim, kao što jesada bio neki mali, majušni prolaz iza kule.

Pretpostavljam da je zid na gornjem snimku ispred moje suputnice ostatak od te Frankopanske kule.
Odmah nakon prolaza u zidu su dvije stepenice, pa smo bicikle morali prenijeti preko njih.
Slijedi lagana vožnja, onako s noge na nogu, kroz najuže ulice kojima sam ikad prošao, bilo kako, pa i biciklom.



Oko nas su bile dvokatnice, ništa posebno, no zbog krajnje uske ulice izgledale su barem kao dvadesetokatnice. Meni, a kasnije mi je suputnica priznala da je i njoj, vožnja ovim svojevrsnim kanjonima bila u toj mjeri zanimljiva i očaravajuća, da sam hrabro nastavio dalje, uopće se ne opterećujući u ovom trenutku potpuno nepotrebnom dilemom kamo će nas ova vožnja dovesti.
A nije nas mogla dovesti do boljeg mjesta. Nakon „provlačenja“ kroz kanjone od ulica odjednom smo se našli na širokom trgu, ispred crkve sv. Filipa i Jakova.

Na gornjoj slici, s lijeve strane se vidi komadić tornja, koji je, tipično za krajeve uz more, odvojen od same crkve.

Crkva svetog Filipa i Jakova Izgrađena je u 14. stoljeću kao trobrodna bazilika. U 18. stoljeću dolazi do barokizacije crkve, a početkom 20. stoljeća preuređuje se pročelje u stilu historicizma. Na vanjskom zidu svetišta na dva je kamena uklesana godina 1520., kombinacijom arapskih i rimskih brojeva, a zatim glagoljicom – najvjerojatnije kao spomen na obnovu ili prezidavanje crkve, jer je ona sama puno starija.
U njoj se pred velikim oltarom nalazi grobnica modruškog biskupa Kristofora Dubrovčanina (Petančića), koji je sa svojim kaptolom pobjegao s Modruša, pred Osmanlijama, te u Novom našao utočište. Tu je i umro 1499. godine. (izvor: novi-vinodolski.hr)
Nešto od ovih gornjih redaka, koje sam našao na netu pri pisanju ovih tekstova, saznali smo na samome mjestu pročitavši retke na spomen ploči.

Crkva je bila zatvorena, zaključana tako da sam ostao prikraćen za dojam o njenoj unutrašnjosti, za koji ne sumnjam da bi bio značajan. Stoga su me zaključana vrata crkve, više rastužila nego razočarala. Crkveni oci su, vjerojatno, imali razloga zašto su spriječili pogled u unutrašnjost. Pretpostavljam da se među ljudima koji su nekad obilazili crkvu bilo i onih koje ne zaslužuju imenicu ljudi ni u njenom najminimalnijem obliku, pa su svoj boravak u crkvi „obilježili“ vandalizmom i/ili krađom. Mada je to samo moja pretpostavka.
Na tom svojevrsnom trgu ispred crkve bilo je mjesto za odmor u hladovini za putnike-namjernike, kao što smo mi, a i za sve ostale, koji su mogli odmoriti na klupama.

Oni nestrpljiviji pri odmaranju mogli su doći do kamenog zida i uživati u prekrasnom pogledu na kružni tok, već ranije spomenut i slikom prikazan, te na lučicu i more s otokom Krkom.

Sjedim tako na stepenicama crkve i onu rastuženost zbog izostanka ulaska u crkvu pokušavam potisnuti ili zaboraviti mentalnim okupiranjem nečeg drugog.
I pronašao sam to drugo u obliku dvokatnice ravnog krova, na kojemu je umjesto crepova bila – galerija.

Stiješnjena između zidova susjednih kuća izgledala mi je da jedva diše. Visina joj je bila bitno veća nego širina. Kao da je nekada bila široka prizemnica, no polako, ali uporno je prisutan proces prešanja zidova bočnih građevina, pa mi je izgledalo kao da će u slijedećih 10-20 godina kuća narasti još dva-tri kata, no tada će po katu biti samo jedan prozor.
Ali najveća fora su bila ulazna vrata, točnije ono u njenom donjem lijevom kutu.



Svuda na svijetu i okolici za poštara je pripremljen poštanski sandučić, u koji poštar ubaci pismo. Kasnije domaćin zaviri u njega, pa ako nešto u njemu ima (pismo razglednica, čestitka, račun, opomena…) otvori vratašca i za trenutak zaboravivši tko je, što je, gdje je, sav se stopi u jednu veliku radoznalost koju samo saznanje „što je unutra“ može riješiti.
Svuda je tako velim, osim ovdje ispred ove stiješnjene kuće. Tu ulogu poštanskog sandučića igra jedan oveći kamen na čijoj je uglađenoj površini velikim slovima (velikim u smislu njihove mjere, kao i u smislu gramatičkog pravila (velika i mala slova)) ugravirano POST, kao sve prihvaćen pojam za poštu, ne samo u Engleskoj (čijeg je jezika i porijeklo napisanog izraza), nego u većem dijelu (zapadnog) svijeta. A za svaki slučaj, ako je poštar pripadnik (danas izuzetno male) populacije koji od Engleskog jezika ne zna ni E, a kamo li pojam „POST“ tu je ispod natpisa nacrtano malo pisamce, tako da će i takvom poštaru biti jasno da poštu treba – staviti ispod kamena.
Meni je taj kamen baš fora!
Prije nego što smo napustili ovaj iznenađujuće zanimljiv grad, posjetili smo Trg Vinodolskog zakona.

Na sredini trga nalazi se fontana – rad akademskog slikara i scenografa Dorijana Sokolića, nastala povodom 700. obljetnice Vinodolskog zakona. Na fontani su latinicom i glagoljicom isklesana imena gradova (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Grižane, Drvenik, Bribir, Novi, Ledenice) čiji su predstavnici 06. 01. 1288. godine potpisali stare pravne običaje i sastavili taj vrijedni pravni dokument, Vinodolski zakonik. (izvor: okolotorno.novi-vinodolski.hr)
Evo kako ta fontana izgleda izbliza

Lijevo od fontane smještena je jedna starija, ali još uvijek lijepo uređena arhitektonska dama

Oko ulaznih vrata, s obje strane nanizane su ploče s imenima institucija koje borave u toj zgradi. Tako je tu smješten Matični ured, pa Općinski sud, i na kraju Lučka uprava. No, meni je, sada dok sam boravio u ovom gradu, pažnju posebno privukla bijela ploča s desne strane na kojoj je pisalo:
„U ovoj kući odsjeo je hrvatski književnik August Šenoa, tijekom svog posjeta Novom Vinodolskom.
Godine 1874.
Novljani“
Eto, to bi bilo sve od ovog grada od kojeg nismo puno (da ne kažem ništa) očekivali, a dobili smo toliko toga, da nam je jedva stalo u glavu.
Nakon što smo napustili i posljednje kuće Novog Vinodolskog, okoliš je iznenada i brzo, unutar par stotina metara, dobio pravi krški izgled.

Sa lijeve strane odsječeno kamenito brdo, a s desne strane kameni burobran, ili klasični branik, koji cestu odvajaju od ponora prema moru.

Cesta je na izrazito strmom terenu obilazila Malu Dragu, prvu od dvije morske uvale koje su se ovdje usjekle duboko u kopno.
Morski, da tako kažem dio uvale Mala Draga izgleda ovako…

…dok kopneni dio, onaj u produžetku morskog, izgleda ovako

Nakon što smo ostavili Malu Dragu iza sebe, i odvezli se par stotina metara…

…obišli smo i uvalu Žrnovnica.



Zastajem malčice s opisom viđenog i proživljenog radi isprike i objašnjenja.
Isprika što sam uspio snimiti samo polovicu uvale Žrnovnica, a objašnjenje da sam gornje snimke ovih dvaju uvala snimio mobitelom iz ruke,vozeći bicikl, pa kako su već snimani, snimci su još i dobro ispali. To sam radio iz nužde i čistog očaja jer nigdje nije bilo mjesta, ni kvadratni pedalj, na kojemu bih mogao zastati i snimiti, ove (meni barem) veličanstvene prizore. Samo cesta, s lijeve njene strane okomita stijena, a s desne branik. I to dupli!
Inače, Uvala Žrnovnica se nalazi jugoistočno od luke Novi Vinodolski, a na crti između nje i nasuprotnog rta Glavina na Krku završava Vinodolski i počinje Velebitski kanal. Na kraju uvale, gdje je nekoliko kuća i ruševina u kojoj je nekad bio mlin, a pred njima molić, kaptira se snažno vrelo, čija se struja, katkad doista jaka, osjeća već od polovice uvale. Obje su joj strane gotovo okomite. Pod istočnom obalom danas su bazeni ribogojilišta okruženi bovama. To sam saznao na web stranici muzejmalabarka.com.
Nakon ovih uvala magistrala je išla unutrašnjošću, kopnom, pa jedno vrijeme mora nismo vidjeli. A i to što je išla kopnom, išla je uzbrdo, ne nekim velikim postotkom, ali ipak uzbrdo.
Tek kad smo izašli na nešto što bi kakav-takav prijevoj trebalo biti, vidio sam koliko smo se popeli.

Kad smo se spustili do kraja na gornjem snimku ispred sebe smo ugledali prvi znak Velebita.

S desne strane, preko puta mora, bio nam je otok Krk sa svojim jugoistočnim, ogoljenim dijelom.

Kad zumom ovaj gore prikazani Krk približim dobijem ovo – pravi Mjesečev pejzaž

Vozeći pustom magistralom, pogledom zujajući po okolišu, mislima odlutanim tko-zna-kamo brzo smo (ili se to meni barem činilo) stigli do…

Odmah na početku grada, skoro zajedno s prvim kućama, dolje negdje, iza kamenog branika primjer je raskošno uređene plaže.

Sada, svježeg dana na početku svibnja, plaža je bila pusta, no sigurno za vrijeme žege ljetnih dana situacija je krajnje suprotna.
Spustili smo se do, recimo tako, centra grada. Par desetaka metara prije nego će magistrala iz nizbrdice prijeći u vodoravno stanje kraj mora, skrenuli smo desno zbog malog trga na kojemu je bila klupa.

Vrijeme je bilo oblačno, temperatura taman, niti hladno, niti toplo, takoda nam hladovina uz klupu nije trebala.
Obzirom da je prošlo jedan, počastili smo se ručkom iz naših bisaga, a nakon ručka podužim odmorom.
Nama iza leđa smještena je zgrada Lučke uprave Senj (na donjoj slici je „naša“ klupa, nakon ručka i odmora).

Ispred te „naše“ klupe, nekako na sredini tog malog trga smjestili su Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata s područja grada Senja podignutom 2018. godine.

Iza spomenika se naslućuje Senjska riva koju sam snimio nakon što sam se malčice maknuo u stranu

Prije nego smo krenuli u obilazak grada snimio sam morskog vranca koji je stojeći na rubu mola „razmišljao o bitku“.

Morski vranac (još ga zovu crni ribolovac) je ptica crne boje, ženke sivkasto crne, a jedino što odudara na njima je žuti početak kljuna. Morski vranac je ptica srednje veličine, 68 do 78 cm duga i raspon krila joj je od 95 do 110 cm. Najveća kolonija morskih vranaca na Jadranu je na Kvarnerskim otocima. Pretpostavlja se da na Jadranu živi između dvije i četiri tisuće morskih vranaca.
Zanimljivo je da u Kini još uvijek drže morske vrance kao ribolovce koji njima donose ulovljenu ribu. Sistem je jednostavan, mladi pripitomljeni vranci naviknuti na čovjeka imaju postavljenu ogrlicu oko vrata koja im onemogućava gutanje ulovljene ribe, pa tako oni s ribom, koja im je dijelom u kljunu i vratu, a dijelom izvan kljuna, doplivaju do svog čovjeka koji im uzme ribu i spremi je u košaru. Morski vranac svoju ribu ili dvije za pojesti dobiva tek na kraju lova kada mu čovjek skida ogrlicu s vrata.
Ako ikad roneći susretnete morskog vranca, nemojte se iznenaditi jer pod vodom izgleda kao neka sasvim nepoznata vrsta, nit' je riba, nit' je ptica. (izvor: ludens.media)
Idemo sada u obilazak grada. Evo njegove panorame uz more (donji snimak sam dobio tako da sam dva spojio u jedan)

Sve je dosta sitno na gornjem snimku, pa evo par snimaka snimljenih s kraja mola gdje sam onu ptičurinu snimio. Mol je bio nekih 20-tak metara od kopna, tako da je idealna pozicija za snimanje grada s mora.







U samome centru, uz more je hotel Boutique sa 4 zvjezdice.

Obzirom da kroz grad Senj prolazi 45-ta paralela geografske širine, ovaj hotel se diči time da ta paralela prolazi baš kroz njega. Geografski gledano, ta 45-ta paralela (45ş sjeverne geografske širine) je točno na pola puta od ekvatora (0ş sjeverne geografske širine) i Sjevernog pola (90ş sjeverne geografske širine).

Koliko god sporo vozili magistralom uz more, brzo smo se primakli kraju, recimo tako, centra grada. Tek što sam u duši počinjao osjećati tugu, pa čak i razočarenje, moja suputnica, očigledno pod istim dojmom, predloži da odlazak iz grada malo odgodimo ulaskom u njegovu unutrašnjost.
Bila je 100% u pravu, i svaka joj čast zbog te ideje!
Nakon što smo napustili magistralu, u roku odmah, prešavši trotoar uz nju, našli smo se na ulazu trga koji je, čini mi se centar centra Senja – Pavlinski trg

No, i prije nego smo zašli na taj trg, zastali smo ispred skulpture koja je bila na samom njegovom ulazu.

Spomenik je djelo akademskog kipara Ivana Vukušića, a monumentalnom kompozicijom predstavlja partizane-mornare koji stoje na vječnoj straži. Mornari su bili postavljeni na visokom kamenom postolju, na kojem je s desne strane pisalo „U spomen palim borcima NOR-a – narod općine Senj“. Spomenik, međutim, više ne izgleda kao ranije. Nestalo je visoko kameno postolje i natpisa na njemu, a ni sam spomenik više nije na istom mjestu.
Postavljen je na nisko postolje nekoliko metara udaljeno od ranije lokacije, izvan samog trga, i čini se da više ne dominira prostorom, kažu aktualni senjski »kroničari« i dodaju da više ne dolazi do izražaja »snaga« spomenika, a postavljen ovako nisko mogao bi biti i meta vandalima. (izvor: novilist.hr/rijeka-regija/lika-senj)
Na kraju trga skrenuli smo lijevo pored lijepo uređene dvokatnica žute fasade o kojoj nisam uspio ništa saznati.

Sada slijedi uživancija bicikliranja uskim Senjskim ulicama. Dozvolio sam si tren, samo mali tren razmišljanja u stilu „Bože moj, što bi propustili da smo produžili magistralom!?“ Samo tren, velim, jer mi je bilo besmisleno razmišljati bilo što, a kamo li neku jadikovku, kad se treba u potpunosti prepusti užitku okretanja pedala kroz ovaj uski labirint.





Neki bi rekli slučajno, no ne vjerujem baš mnogo u to. Isto ono što nam se dogodilo u Novom Vinodolskom, zbilo se i ovdje. Tumarajući uskim ulicama, ni o čemu razmišljajući, predani u potpunosti utiscima koja promiču oko nas – odjednom se nađosmo ispred katedrale!!!

I ovdje je zvonik bio odvojen od same crkve.

Povijest katedrale veže se uz povijest bivše Senjske biskupije. Naime, godine 1169. dovršena je gradnja ove katedrale, a u povijesnim spisima se tada i prvi puta spominje zasebna biskupija na području Senja. Za katedralu tadašnje senjske biskupije, uzeta je mjesna crkva koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, no zbog potrebe biskupije proširena je. Smatra se da je crkva sagrađena na temeljima ranokršćanske bazilike iz 4. ili 5. stoljeća. Isto tako smatra se da je crkva sagrađena oko 1000., zbog toga što je prilikom restauriranja zvonika, na njemu pronađena upisana ta godina pa se pretpostavilo da su i zvonik i sama crkva sagrađeni na prijelazu stoljeća. Tijekom 15. stoljeća, za vrijeme biskupa Andrije iz Modene, katedrala je dobila sakristiju što je napisano iznad vrata same sakristije, a tijekom 18. stoljeća katedrala se proširila s dvije bočne lađe. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, katedrala je teško oštećena da bi s tijekom cijelog 20. stoljeća pa do danas obnavljala. (izvor: wikipedia)
Za razliku od one u Novom Vinodolskom, ovaj je, na opće moje oduševljenje – otvorena.
Glavna lađa crkve, nakon ulaza, u smjeru glavnog oltara izgleda ovako

Otišao sam do oltara, okrenuo se i snimio kor iznad ulaza

Dok sam se vraćao prema ulazu snimio sam par oltara koji su bili u bočnim lađama, ili lijevim ili desnim.



Unutrašnjost katedrale smo obilazili u smjenama, pa dok je moja suputnica bila u crkvi ja sam dokono promatrao okolinu. Pažnju mi je privukla stara građevina, koja se nalazila točno preko puta katedrale.

Točnije rečeno, pažnju mi je privukla ploča na toj kući.

Crna boja na graviranim slovima je izblijedjela, pa ću vam pomoći u čitanju natpisa.
Dakle, piše slijedeće:
„Na starom kaptolskom trgu, pred katedralom svete Marije građani Senjski i knezovi Krka, Vinodola, Modruša, Gacke i Senja donijeli su statut grada Senja 1388.
U povodu 600. obljetnice donošenja statuta spomen ploču podižu građani općine Senj.
Senj, 24. VI 1988.“
Nakon obilaska katedrale, koji se, naravno, odužio, sjeli smo na bicikle, vratili se na magistralu i nakon oko kilometra vožnje, opet sišli s nje. Ovaj put razlog za to je bila je najpoznatija znamenitost grada Senja, tvrđava Nehaj.

Ulaz u tvrđavu je bio s druge strane

Unutrašnjost ove tvrđave obišao sam prije 6-7 godina, pa sam to zadovoljstvo prepustio suputnici. No, umjesto otvorenih, naišla je na zatvorena vrata i obavijest da su se zatvorila prije 15-tak minuta. Dakle od obilaska unutrašnjosti za nju ovaj put ništa.
Za to vrijeme moju pažnju, dok promatram tvrđavu, privukao je jedan njen detalj.

Ne znam kako Vas, no mene ovo na gornjem snimku neodoljivo podsjeća na onu prostoriju „u koju car ide pješke“.
Inače, tvrđava Nehaj (poznata i pod nazivima Kula Nehaj te Nehajgrad) služila je kao vojna utvrda uskocima koji su je koristili kao mjesto s kojeg su branili grad Senj te pripremali napade na Turke i Mletke.Utvrda je sagrađena na brdu Trbušnjak, često poznatom i kao brdo Nehaj 1558. godine, pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića te kapetana Herbarta VIII. von AuerspergaTurjaškog. Radi djelotvornije obrane Lenković je dao do kraja porušiti sve crkve, samostane i zgrade izvan zidina Senja kako se u njima ne bi mogli utaboriti neprijatelji. Tako su za gradnju Nehaja porušeni crkva i samostan Sv. Petar i templarski samostan Sv. Jurja s istoimenom crkvom, čiji su temelji kasnije otkriveni u prizemlju Nehaja. To uz pisane dokumente potvrđuju i dijelovi arhitekture, natpisi i druge starine ugrađene u zidine današnje tvrđave. (izvor: wikipedia)
Da je tvrđava stvarno na strateškom mjestu evo pogleda na sam grad s mjesta gdje se ona smjestila.

Toliko o Senju i njegovoj tvrđavi.
Nastavljamo prema Svetom Jurju, našem današnjem odredištu, udaljenom 12-tak km. U početku smo vozili uzbrdicom, a zatim manje-više ravno. Na jednom proširenju smo zastali, te sam snimio situaciju ispred i iza nas.



Koji put je strmina obronka na kojemu je magistrala bila toliko velika da su graditelji morali zidati impresivni podzid.

Nešto iza 4 poslije podne uspjeli smo pronaći našu bazu za slijedeću noć u mjestu Sveti Juraj.

Ulaz u naš apartman je onaj u prizemlju roza kuće, lijevo od bijelog stola. Desno od njega su naši bicikli. Jako mi se dopalo što je naš smještaj u prizemlju, isto kao što je bilo noć prije u Crikvenici.
Čim prođem ulaz, gore spomenut, nađem se u, recimo tako, dnevnom boravku s kuhinjom.

Kuhinja je bila raskošna, barem za nas. Tu je čak i perilica suđa.

Nama na raspolaganju su tu bile još dvije prostorije. Ona manja je kupatilo s WC-om…
Nama na raspolaganju su tu bile još dvije prostorije. Ona manja je kupatilo s WC-om…

…dok je ona veća soba u kojoj ćemo noćas ploviti prostranstvima sna.



Uvijek mi nekako padne kamen sa srca kada na kraju dana pronađemo mjesto gdje ćemo provesti slijedeću noć. Još kad je ovako raskošno, radosti mojoj nema kraja.
Dana smo imali još dosta, pa nakon smještaja, skidanja bisaga i odmora, odlučilo smo se malčice provozati po mjestu.
Spustili smo se do mora, otišli do kraja mola gdje sam imao dobar položaj da „s mora“ snimim mjesto.



Negdje u brdima iznad mjesta snimljenog na gornjem snimku je cesta za Oltare, odakle se može ili za Zavižan, ili za Krasno i Otočac.

Od monumentalnijih građevina u ovom mjestu izdvajam ovu

Nisam uspio saznati što je, ili tko je u njoj.
Inače, mjesto je malo, pa nam nije trebalo puno vremena ni truda da ga obiđemo.
U mjestu je jedna jedina trgovina u kojoj se možemo opskrbiti krutom i tekućom logistikom.

Na moje zaprepaštenje na zatvorenom vratima je zalijepljen papir s velikim natpisom „Inventura“ s današnjim datumom. To zaprepaštenje brzo je prelazilo na razočaranost, pa zbunjenost, da bi u konačnici rezignirano slegnuo ramena sa zaključkom da ćemo za obilniju opskrbu navratiti sutra ujutro, prije nastavka putovanja, a za večeras ćemo se nekako snaći s onim što imamo u bisagama. Tako sam duh i tijelo vratio u sadašnjost ispunjenu obilaskom mjesta.
Od, recimo tako, centra mjesta cestom uz more krenuli smo prema, očigledno apartmanskom naselju.
Vožnja nije dugo trajala jer se već nakon par stotina metara cesta pretvorila u ništa. Stoga sam u povratku, negdje na pola puta do mjesta, snimio ovo „turističko“ naselje u smjeru mjesta, a potom u suprotnom smjeru, prema onome „ništa“.



Posebna zanimljivost ovog mjesta, koja me prilično dojmila (možda zato što takvo što nisam očekivao) nije u samom mjestu, već je od njega udaljena nekih 100 metara morske (podvlačim morske) linije – radi se o nenaseljenom otočiću Lisac.

Iako wikipedia veli da je to „nenaseljeni otočić u Velebitskom kanalu, oko 100 metara od obale, u mjestu Sveti Juraj“, ipak na njemu uočavam ostatke neke građevine.

Isti taj otočić sam snimio i kasnije s dvorišta našeg apartmana.



Slobodno mi možete zamjeriti što sam toliko zapilio za taj otočić koji nema ama baš ništa suvislog, ali eto, mene je baš dojmio.
No, ono što me najviše zadivilo u ovom mjestu, u tolikoj mjeri da sam ostao, što se ono veli, paf, je mjesna crkva.
Izvana, ništa posebno…



…no iznutra nešto veličanstveno!!!
Idem redom, prvo nakon ulaza, pogled u smjeru oltara…

…zatim sam oltar…

…pa onda pogled sa oltara na ulaz u crkvu…

….,te sam kor iznad ulaza…

…i na kraju ovog foto predstavljanja interijera, dva snimka stropa crkve



Dojmila me je, ali stvarno me je dojmila, oslikanost ma i najmanjeg detalja unutrašnjosti crkve. Sjetio sam se katedrale u Požegi koja je bila, slično kao i ova crkva, detaljno oslikane unutrašnjosti, no prilikom obnove (čitaj krečenja) oličili su je jednobojno, tek ostavivši pokoju fresku da svjedoči kako je to nekad izgledalo. Bojim se da i ova crkva u nekoj budućoj restauracijine doživi istusudbinu.
Eto, to bi bilo sve što se ovog drugog dana ove avanture tiče. Evo i prikaza današnje kilometraže

Bilo je sve divno, krasnoo, super… i tako to. Ako se ovako nastavi i ostale dane, meni i mojoj suputnici bit će super, no Vama koji čitate ove redove ta idila će brzo dosaditi, te ćete, splasnute radoznalosti, odustati od daljnjeg čitanja. Kako već neki vele sreća, radost, blagostanje i slični sinonimi su dosadni, nezanimljivi. Uvijek su problem, frka, neizvjesnost zanimljiviji. Čak što više, malo kad se osjećamo sretni i radosni kao poslije uspješno riješene frke, neizvjesnosti, problema…
E, pa da ovaj putopis poprimi takvu notu zanimljivosti pobrinula se – vremenska prognoza.
„Hladni talas sa zapada sutra će zahvatiti naše krajeve, stoga će sutra biti oblačno s kišom i prohladno!“
A mi sutra imamo etapu od Svetog Jurja do Karlobaga, koja ide „nebu pod oblake“. Kad pogledam u kartu vidim da se magistrala odvojila od mora, te ide nekom visoravni 200-300 metara iznad mora. Visoravni na kojoj nema naznaka ikakvih, pa i najmanjih mjesta.
Dakle, sutra ujutro prvo duga,duuga uzbrdica, zatim krivudanje divljinom u kojoj teško da ćemo pronaći mjesto sa bilo kakvim krovom radi sklanjanja od kiše.
Neizvjesno, krajnje neizvjesno.
Pa sad ti zaspi s takvim nemirom u duši!

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv