Pero i njegov bicikl

četvrtak, 18.11.2021.

Una - Treći dan

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Treći dan

Slike s trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Spavanje je bilo bogovski, i po količini i po kvaliteti, pa sam se već prije šest probudio svjež i oran za putovanje. Zanimljivo da su mi ona trema, onaj pritajeni strah, prešli u neki oblik tihe i prikrivene, no i stalne i nestrpljive ali u svem pozitivne i vedre želje da već jednom krenem i da se pomaknem od "pozitivne nule". Kao da mi je dosta već bilo te neizvjesnosti i straha kako će to i na koji način, pa sam jedva čekao da konačno krenem. Konkretno okretanje pedala će potisnuti i do kraja satrti sve iracionalne strahove.
Zbog svega navedenog već u pola sedam sam spremio stvari i krenuo ih nositi ka biciklu. Pred stepeništem, pored malog prozora na zidu je visjela jedna od malih dekoracija kojih je bilo svuda uokolo.

Inače, moram priznati da me je ovaj smještaj u Bihaću oduševio, i općim dojmom, a i malim detaljima. Sve je nekako bilo čisto, moderno, vedro i ugodno, a opet nije bilo kičasto. Definitivno najbolji smještaj na ovom putovanju. I još sve to po prihvatljivoj cijeni. A ta povoljna cijena samo je još dodatno pojačala taj ugodni dojam.
Prije opisa nastavka putovanja zastajem za trenutak u želji za objašnjenjem što mi je ovaj dan u planu. Dakle, Unom do Ripača oko 9 km, zatim duga uzbrdica od oko 8 km, pa skretanje desno s magistralne ceste prema Kulen Vakufu, što mi je današnji cilj. No prije Kulen Vakufa, negdje u mjestu Orašac skrenuo bih na lokalni sokak te nakon 11 km truckanja njime stigao bih do Štrbačkog buka, najvišeg slapa na Uni. Nakon tog buka ponovo bih nazad tih 11 km, što znači da je vožnja tim sokakom je tamo-amo.
Prilikom prelaska preko Une onim „glavnim“ mostom zastao sam na trenutak na njemu i snimio neku vrstu nasipa ili brane koji je išao do pola rijeke. Pretpostavljam da je nekada služio za odvod vode prema vodenicama. Pretpostavljam, velim, mada nisam siguran. U svakom slučaju, za razliku od jučer poslije podne kad je na njemu bio dosta ljudi, u ovo rano jutro bio je pust.


Na izlazu iz grada prošao sam pored autobusne stanice, koja mi je bila s lijeve strane, i gdje sam se prije dvije godine vratio autobusom. Za razliku od prije dvije godine, ovdje se sada šepurilo novo arhitektonsko zdanje. Kao da je ova novina htjela zatrti u zaborav ono neugodno sjećanje odustajanja i povratka kući busom.


Kad sam došao do kampa i restorana pokraj njega, srce mi je nekako zatreptalo. Konačno sam, točno u stopu, na onom mjestu gdje sam svoje dostojanstvo opasno poljuljao priznavši da ne mogu dalje. Neki čudan osjećaj pritajenog, ali jakog sladostrašća pojavio se burno izletjevši van. Kao da sam ove dvije godine strpljivo i predano u najdubljem kutu moje duše čuvao tu ozljedu dostojanstva, čekajući kada će doći ovaj tren da s pobjedonosnim "Aha!" ukaže (komu?, meni valjda?) da se ipak može dalje. Osjećao sam ogromni ushit, kojeg sam jedva uspijevao obuzdati, vedrinu, optimizam, jednom riječju sreću što sam ovdje i što nastavljam dalje.
Sve ovo navedenu se događalo u meni bez nekog vidljivog znaka izvana, a da ga je i bilo (mislim vidljivi znak) badava mu, jer nikog nije bilo oko mene. U želji da bio kako ili bilo čime to ipak dobije vanjski znak poželjeh snimiti one slapove na Uni pored restorana.
Međutim, kad sam se približio drvenom mostu, koji je ujedno bio i ulaz na otok gdje je restoran, kao amperom hladne vode poli me obavijest da mi ne daju snimati ako nisam konzumirao nešto u restoranu. Do neba uvrijeđene taštine s prezirom sam se okrenuo i nastavio vožnju. Eto im njihovi slapovi, a ja odoh prema drugima, većim i ljepšim.



Oko 4 slijedeća kilometra vozim dolinom kojom teče Una, istina u suprotnom smjeru od mog. Ovako ću do Ripača a potom počinje pičvajz u obliku duuuge uzbrdice. No prije te uzbrdice dvije stvari.
Prvo je tvrđava s desne strane, s druge obale Une.


Prema wikipediji stari grad Sokolac nalazi se na jednom brijegu sa istočne strane brda Debeljače na lijevoj obali Une. Ispod je Golubićko polje, rijeka Una i magistralni put. Prvi spomen grada vezuje se za 1380. godinu. Najstarija povelja u kojoj se Sokolac spominje kao kraljevski grad potiče iz 1395. godine. Osmanska vojska zauzela je tvrđavu 1592. godine. Prema popisu izvršenom 1833. godine u tvrđavi u Sokocu (u kadiluku Bihać) bila su samo 2 manja topa, a iz nedatiranog popisa vidi se da je u gradu bilo svega 12 nefera (vojnika). Napušten je poslije 1878. godine.
U samom mjestu Ripač sam skrenuo da malo pobliže pogledam ono drugo - Ripački slap. Osjećaj kao da sam u prvom redu kazališta pružio mi je uski most sa kojeg sam, kao na dlanu promatrao slapove. Ovaj put nije bilo nikakve zabrane snimanja, a nije bilo ni ljudi tako da sam s guštom promatrao veselu igru vode pri prijelazu preko sedrenih barijera. Ta lepršava razigranost vode i ti zvuci koje ona pravi pri preskakanju barijera kao da me omamila, opčinila, pa sam ostao duže, puno duže od prvobitno namjeravanog "samo snimak-dva i idem dalje".






Odmah na povratku na glavnu cestu, počela je uzbrdica koja će trajati slijedećih 8 km. Prihvatio sam to pomirljivo, kao nužno zlo, u nastojanju pronalaženja zanimljivosti ili oko sebe ili u mentalnom pretakanju unutar sebe. U početku, dok sam još prolazio kroz mjesto, bilo je zanimljivo promatrati kuće i njihove okućnice.
Na izlazu iz Ripača prošao sam pored nove džamije, dosta velike, očigledno duhovnog centra mjesta.


Iza džamije naišao sam na dva prometna znaka.
Prvi me je obavijestio da je ovom cestom (magistralom čak) zabranjen promet zaprežnim vozilima.


Taj prometni znak nisam vidio već godinama, a ni zaprežnih vozila na ovoj magistrali isto tako neću vidjeti. Da li zbog toga što "vozači" tih vozila stvarno poštuju tu zabranu ili što tih vozila (više) nema, ne znam.
Drugi mi je rekao što i sam znam, samo nisam znao da to što znam počinje tek na izlasku iz mjesta.


Dakle, iako već dobar kilometar guram bicikl kroz mjesto po nečemu što meni izgleda kao uzbrdica, to se meni samo tako čini, jer prava uzbrdica počinje tek sad.
Prvi, veći dio te uzbrdice cesta napušta dolinu i penje se negdje nebu pod oblake.


Jutro je, dosta je svježe, i stoga još uvijek ugodno, tako da uz istovremeno promatranje okoline i "puštanje mozga na pašu" vrijeme ugodno prolazi. Obzirom da mi je dolina s lijeve strane, skrenuo sam na tu stranu jer pri pješačenju i guranju bicikla imam dobar pogled na dolinu. Barem kad mi to raslinje dopusti, što nije baš često.
Kako ta lijeva stana ceste izgleda evo i prikaz u slici.


Na kraju ispade nešto više nego zanimljivo što sam shvatio sada, pri pisanju ovih redova i umetanju fotografija među njih. Iako ovom uzbrdicom prvi put u životu guram bicikl, na ovom mjestu, prikazanim na gornjem snimku, nisam zastao prvi put. Tu sam već bio ranije. Da li mi je slika, negdje duboko u podsvijesti, izašla pred oči, ili mi je On odozgo to prišapnuo, ne znam, ali sigurno nije zbog slučajnosti, jer, rekoh već ranije, u nju ne vjerujem.
Prije 34 godine kad sam se sa svojom friškom životnom suputnicom ovom cestom spuštao prema Bihaću, za trenutak smo zastali baš na ovom mjestu. Evo kako je to onda izgledalo.


Već spomenuta dolina sa Bihaćem i okolnim mjestima, gledana s ove magistrale, izgledala je ovako



Znam da snimci nisu neke kvalitete, no tog jutra je vlaga u zraku bila dosta velika, pa bilo kakvo snimanje uz pomoć zoom objektiva je, barem meni, bilo teško popravljivo u photoshopu.
Nakon 5-6 km nestala je dolina, no cesta se vijugavo nastavila penjati. Znam iz iskustva da prijevoj neće brzo, mada to nekako tako izgleda. Opušten, čak i vedar spoznajom da kilometri uzbrdice prolaze lakše od očekivanog, zastao sam u skromnoj hladovini nekakvog zakržljalog stabla da konzumiram one nektarine, još uvijek svježe hladne, jer su noć provele u hladnjaku. Pri tome sam snimio situaciju ispred sebe ( primjećuje se još uvijek prisutna uzbrdica)…


…i iza sebe


Uzbrdica traje i traje. Pri jednom od kratkih zaustavljanja, tek toliko da uhvatim dah i smirim otkucaje srca, a usput i da gucnem gutljaj hladnog piva i obrišem znoj, okrenuo sam se te iza sebe ugledao neočekivano impresivan prizor. Iza mene se nadvio masiv Plješevice, planine s druge strane doline. Tek informacija za one koje to zanima, iza te planine je Lika.


Kad sam objektiv fotoaparata pomaknuo malo u desno i dolje, snimio sam zadnje obrise Bihaćke doline. Više je na ovom putovanju neću vidjeti.


Bome sam se dosta visoko popeo! Odavši sam sebi navedeno priznanje, okrenuo sam se naprijed i nastavio gurati bicikl. Nisam ga još dugo gurao, tek nekih pola kilometra, jer sam došao do prijevoja. Prijevoj je bio blage naravi, a poslije njega, isto tako blago, gore-dolikanje.



Nakon prijevoja bio sam u iščekivanju raskrižja na kojem trebam skrenuti desno, što zbog želje da krenem cestom kojom nikad nisam vozio, a što zbog pritajenog straha da ću ga promašiti i nastaviti prema Bosanskom Petrovcu. Ipak sam dočekao to raskrižje, veliko, sa velikim putokazima koji su mi javljali: "Pero, ovdje skreni desno prema Kulen Vakufu!"
Par stotina metara nakon skretanja okrenuo sam se i snimio magistralu koju sam upravo napustio.


Nekako blizu mjesta gdje snimih gornji snimak naišao sam na ploču koja je bila neka vrst osmrtnice osobe koja je na ovom mjestu izgubila život.


Ushit da sam to raskrižje pronašao ubrzo je splasnuo zbog - uzbrdice. Zaključio sam, nekako zdravorazumski, da se nakon onog maratonskog penjanja ipak trebam i spuštati, jer je Kulen Vakuf također na Uni. Pristao sam i na to da će vožnja nizbrdicom biti kraća, što zbog, možda, strmije nizbrdice, a što zbog činjenice da je taj Kulen Vakuf uzvodno. Ali nikako nisam očekivao uzbrdicu. Zanimljivo kako čovjek samog sebe uvjeri u ono što mu odgovara. Tako sam, zdravo za gotovo, sebe uvjerio da je to raskrižje na prijevoju, te iza njega slijedi nizbrdica. A umjesto toga - još uzbrdo.


Uzbrdica nije dugo trajala, tek možda kilometar, taman toliko da se u sebi pomirim s njom. Usput napomena da promet nije bio Bog zna kako gust na magistrali, dok je ovdje bio skoro nula. Tek par vozila je prošlo u slijedećih desetak kilometara.
Na nečemu što je trebao biti prijevoj, mada je sav bio u šumi, zastao sam malo da duh i tijelo pripremim za podužu nizbrdicu.


E sad slijede neki od najboljih trenutaka današnje vožnje. U stvari bolje reći sati!
U tim satima konačno sam se riješio tjeskobe i pritajenog straha koji su titrali u meni pri vožnji od Bihaća. I ne samo to, zaboravio sam, potisnuo u stranu, razmišljanja, dileme, razmatranja što i kako i s kim. Sav mi se duh stopio s tijelom u Jedno kojemu je cilj bio upijati svim čulima prizore kroz koje sam polako i spokojno, bez i najmanje potrebe za žurbom, prolazio.
Nizbrdica, ova prikazana na gornjem snimku, trajala je nekih 5 km, mada nisam baš potpuno siguran da sam dobro zapamtio. Od svih dojmova koje sam doživljavao u sebi, od silnog užitka pri krivudanju po nizbrdici začinjenog svježinom guste, bogate šume kroz koju je ta nizbrdica išla, taj brojčani podatak o prijeđenim kilometrima mi je, barem tog trenutka, bio najmanje bitna stvar u životu.
Kad se šuma povukla, u dnu duše počela mi se javljati malodušnost da je ono što je lijepo prošlo i da se vraćam manje-više klasičnoj, dosadnoj prometnici. No ta moja ravnodušnost je bila brzopleta, suvišna i nepotrebna. Čak sam je se i postidio, nakon što sam ugledao što me dočekalo nakon izlaza iz šume.
Dočekala me je udolina sa okolnim brdima prošaranim šumom i livadama, te cesta koja je blagom nizbrdicom nastavila krivudati tom dolinom.



Kuće su, tipično za Bosnu, bile razbacane kud-koja. Nerijetko sam vidio ljude oko kuća, ili na njivama kako nešto rade, ili kako se meni činilo, raduckaju, polako i smireno. Kao da su odavno već uvidjeli da žurba i mahnitost nemaju smisla. Čak sam sreo i lokalnog biciklistu (!) kako vozi meni u susret. Obzirom da je vozio blagom uzbrdicom, tu vožnju je činio polako, no nekako smireno i pomirljivo, uopće se ne živcirajući, sa nepokolebljivom vjerom da će stići kamo ne naumio.
Dok su se udolinom smjenjivale kuće i polja, sve ih je, nekako s visine promatrala gusta šuma na okolnim brdima.



Ostao sam bez tekućine u termos bocama, no nisam se previše zabrinuo zbog toga. Ni sam si ne mogu objasniti kako to, no nekako sam bio siguran da u ovom smirenom Raju postoji trgovina, pa i mala, malecna, no s hladnim pivom.
Tako je i bilo!
Koji minut kasnije iz trgovine sam izašao s četiri hladne i orošene limenke piva. Jednu sam u slast popio, a ostale presuo u termosice, te mirno i spokojno, kao i do tad, nastavio vožnju bez neke suvisle misli osim gledaj, slušaj i upijaj!
U stvari bila je jedna. Tu negdje trebam skrenuti uskim sokakom prema Štrbačkom buku. Gdje se treba skrenuti pitao sam trgovca u navedenoj trgovini, na što mi je odgovorio da imam još oko 2 km do skretanja.
Dolina se u tih 2 km postupno širila, a brda su se postupno udaljavala od ceste, naročito ono s lijeve strane.


Na vrhu brda s desne strane nazirala se neka utvrda.


Prema wikipediji tvrđava Orašac nastala je u osmanlijskom periodu. Grad je sagrađen između 1703. i 1730. godine, uz jednu srednjovjekovnu kulu, koja je pripadala Humskoj župi. Bila je u sastavu ostrovičke kapetanije. Posadom od 60 nefera i komandanata komandirao je dizdar. Godine 1782. bio je diz¬dar Ahmedaga, a iza njega Huseinaga Grozdanić i njegov sin, i ujedno zadnji dizdar Dervišaga. Godine 1833. bila su ovdje tri topa.
Nekih stotinjak metara dalje od te tvrde bila je smještena džamija. Vidio sam već da crkve, istina male budu osamljene na brdu, no nikad do sada nisam vidio da to bude slučaj sa džamijom.


Na web stranici ljutoc.wordpress.com saznajem da je ova džamija pored Sultan Ahmedove džamije u Kulen-Vakufu, najstarija džamija na ovom prostoru. Sagrađena je u zidinama starog grada Orašca u vrijeme građenja džamija u Kulen-Vakufu. Uz određene popravke sve do 1941. godine ova džamija je stajala na starom gradu kada je spaljena i uništena od četnika i ustanika. Poslije II svjetskog rata ponovo je sagrađena, ali je izmještena sa prvobitne lokacije starog grada 100-tinjak metara sjeverno.
Ono u slast popijeno Nikšićko pivo ispralo mi je probavni trakt, te se pojavila glad. Stoga sam se dao u potragu za zgodnim mjestom gdje bih objedovao. Poželjna je bila klupa u hladu, gdje bih objedu pridodao i duži odmor. No, koliko god skenirao pogledom lijevo i desno, nisam pronašao željeno.
Ali sam zato pronašao skretanje za Štrbački buk. Cesta, ili bolje rečeno sokak, i to uski bio je pokriven svježim asfaltom, što je bilo lijepo za vidjeti, a još ljepše po njemu voziti. Za trenutak mi se pojavila misao koliko tog asfalta ima, obzirom da do buka ima dobrih 11 km, no rješenje problema gladi mi je imalo veći prioritet.
A onda sam, kao poklon od Njega odozgo, dobio idealno mjesto za objed.


Raskošni stol s klupama, sve to natkriveno, a još je i izvor bio u blizini. Problem je bila samo visoka trava, no to je rješavao čovjek s trimerom. Pretpostavih da je on vlasnik obližnje kuće kojoj je prizor s gornjeg snimka bio dio šire okućnice, te ga priupitah mogu li tu odmoriti i ručati. Kako da ne, reče samo pričekaj da pokosim.
Nakon što je obavio rečeno, zajedno smo sjeli na klupu i razmijenili riječ-dvije. Ispostavilo se da je zaposlenik Nacionalnog parka Una, te da je ova nadstrešnica jedna od sedam koliko ih ima u parku, a njegov posao je, između ostalog njihovo održavanje. Dakle, ovo sve je namijenjeno baš meni i meni sličnima!
Ponudih ga pivom na što on odbi uz ispriku da vozi. Priupitah ga kako je, ima li posla? Reče da je zadovoljan, ima i posla, a ima i novaca mada nije Bog zna što. Požalio se da ljudi odlaze (poznata priča i iz Hrvatske), da je neki lik otvorio tvornicu flaširane vode, pa ga je politika ubila u pojam (također poznato i u Hrvatskoj), zapao u dugove pa se ubio (!). Nakon pozdrava trimer je stavio u kombi, parkiran preko puta, i odvezao se do slijedeće nadstrešnice. Na donjoj slici gore lijevo vidi se navedeni lik i njegov kombi, a u sredini slike izvor.



Nakon ručka slijedio je poduži odmor da bih u konačnici krenuo dalje. Ono smjenjivanje još boljeg nakon boljeg nastavilo se i dalje. Moj sugovornik na ručku me je obradovao činjenicom da je većina ovog sokaka prema buku asfaltirana. Tek nekih 2 km do buka nije.
Dakle, nakon uživancije spuštanja kroz šumu, nakon uživancije spuštanja kroz dolinu slijedi uživancija vožnje po nečemu što meni prije liči na biciklističku stazu nego na cestu.
Ajmo redom! Ona nadstrešnica pod kojom sam ručao još uvijek je bila u selu. Dosta ljudi se ovdje bavi ovčarstvom što svjedoče slijedeća dva snimka.



Prvih 2-3 km, od onih 11 do buka, cest(ic)a ide blagim gore-dolikanjem vijugavo se provlačivši se između brda. Slijedi pogled naprijed…


…i pogled unazad


Nakon dolaska do Une, cest(ic)a nastavlja uz nju.



Kako sada pretočiti osjećaje u riječi, kad su one male, šture, jadne. Ova vožnja uz Unu je nešto što ću pamtiti dok sam živ. Čak se nekako i promet izgubio, tako da sam se mogao potpuno prepustiti ambijentu kroz koji vozim. Mir, tišina, blagi povjetarac. Promatram modrinu mirne vode, kao da se priprema za mahnito preskakanje barijera na buku. Vozim polagano, s noge na nogu, tek toliko da se krećem, sav u želji da ovaj zastoj vremena i ove prizore zadržim što je moguće duže.


Nakon što su je stisnuli, s jedne strane Una, a s druge brdo, što se vidi na gornjem snimku, cesta je dobila priliku da odahne ulaskom u malu dolinu uz rijeku. Tu je svoje mjesto našlo čak i par kuća koje su darežljivo nudila smještaj prolaznicima. No, mjesta nije bilo baš za rasipanje, te su mjesto za cestu morali otkinuti od brda i osigurati podzidom.


A onda je idila prestankom asfalta počela poprimati elemente neugodnosti.


Tek tada sam shvatio kolika je bezbrižna uživancija bila vožnja svježom asfaltnom podlogom. Sad sam dobar dio svijesti morao trošiti na biranje manje lošeg dijela prašinaste ceste i izbjegavanje ruba i stijena koje zlokobno vire iz podloge. Tek krajičkom oka, onako usput uočavao sam nastavak ljepote ambijenta, ljepote koju sam ranije mogao u potpunosti upiti.



Možda pojava makadama ne bi bila tako loša da se neke druge stvari nisu s tim spojile.
Jedna od tih dodatnih stvari bio je - promet. Kao da su ti silni auti, s vidnim nestrpljenjem, čekali da prođem taj asfalt, pa su se, kao po dogovoru sjurili tom prašnjavom cestom. I to u oba smjera, a mimoilazili su se baš kod mene, tako da sam se, ne jedanput , morao skloniti u stranu tik uz zelenilo, koje je nekad to bilo, a sada s debelim slojem prašine izgledalo je nekako blijedo žućkasto-smeđe. I to se sve događalo u gustom oblaku prašine.
Drugo od tih dodataka učinilo je sunce koje je nemilice grijalo. Tek slijedeću noć kad je grmjelo, sijevalo i padalo povezao sam dva i dva i shvatio da je efekt tog sunca bio dodatno pojačan povećanom vlagom, tipičnom za doba pred ljetnu promjenu vremenskih prilika.
Drvena mala kućica je imala ulogu blagajne, ispred koje su dvojica likova naplaćivali ulaz u Nacionalni park Una. Iako su bila dvojica red vozila se stvorio s obe strane. Dok oni vide koliko ljudi ima u autu, dok uzmu novce, dok odu do one drvene kućice po ulaznice i kusur, dok se vrate...sve to traje cijelu vječnost, barem se meni to tako činilo.
Zato sam, tik nakon što sam 7 konvertibilnih maraka razmijenio za ulaznicu, odmah sjeo na obližnju klupu, koja je bila u hladovini, i dolazio k sebi. Nakon odmora i smirivanja nervne napetosti krenuo sam s vožnjom u iščekivanju tog famoznog buka. To iščekivanje je trajalo dobar kilometar, što pomnoženo s faktorom loše ceste, vrućine, mase auta koja me pretječu ili s kojim se mimoilazim ,te guste prašine, ispada barem 10 "normalnih" kilometara.
I konačno neko proširenje koje pokušava igrati ulogu parkinga nagovijestilo mi je da sam stigao do odredišta. Donji snimak pokazuje ulaz na to proširenje. Snimio sam ga tako da mi je ulaz na stazu obilaska Štrbačkog buka bio iza leđa.


Podigavši malo gore lijevo objektiv pri snimanju gornjeg snimka uočio sam brdo s gustom šumom.


Prizor sa gornjeg snimka me podsjetio da sam daleko od naselja, u divljini, pravoj vukojebini. Usprkos silnoj gužvi vozila i ljudi ovdje na buku.
Kad sam se okrenuo za pola kruga oko sebe ugledao sam ulaz na stazu koja vodi do samog buka.


Ne malo sam bio iznenađen vidjevši autobus. Svaka čast na odvažnosti vozača, koja je donekle pomiješana i s ludošću, koji se usudio to vozilo voziti ovom uskom cestom.
Negdje između ova dva gornja snimka je široka livada koja se pokušava, trsi svim silama prikazati kao parkiralište.


Možda toj mojoj nervozi glavni uzrok nije bila ni vrućina, ni prašina, ni masa vozila. Kao da sam samome sebi odgađao što je moguće dulje problem koji bi mogao biti veliki. Pa sad kad to više nisam uspijevao, kad se trebalo suočiti sa šturom, hladnom a ponekad i okrutnom realnošću nije mi preostalo ništa drugo nego priznati samome sebi - što s biciklom!?
I zadnji komad jalove nade za koju sam se držao kao za slamku spasa raspršila je tabla na ulazu na drvenu stazu da je biciklima zabranjen prolaz! Malo dalje od ulaza vidio sam da staza ima i stepenice, i to na više mjesta i dosta njih, tako da je zdravi razum i posljednju, očajničku ideju da se oglušim na zabranu, te da guram bicikl pored sebe, ugasio i prije nego se ona čestito i pojavila.
Dakle, još jedanput, što s biciklom!?
Gurajući bicikl pored sebe otišao sam do samog ulaza na drvenu stazu, prošao pored nje i uputio se do reda malih drvenih štandova (trafika) na kojima se prodavalo sve i svašta od sitne turističke ponude. Mlađu ženu u jednoj od tih trafika upitah da li mogu bicikl ostaviti prored njenog "trgovačkog centra“, na što mi ona reče da mogu, ali na vlastitu odgovornost.
Nije me to zadovoljilo, to bi bilo kao da bicikl ostavim bilo kuda, te se vratih do parkirališta.
Nervoza u meni sve više i više raste, oko mene gužva ljudi, žena djece, vozila. Već se u meni formirala konkretna zamisao da, u krajnjem slučaju, stvarno bicikl ostavim bilo gdje, sa sobom uzmem novčanik, mobitel i fotoaparat, pa pomoz' Bože, ili što bude biće.
Više puta u svom dosadašnjem življenju sam se uvjerio, kada izaberem lošije, nesigurnije i nepouzdanije rješenje, Bog me nagradi boljim sigurnijim i pouzdanijim. Znam, nema logike, niti racionalnog objašnjenja, tek ostaje vjera, a ja sam, eto uvjeren da je tako.
Pored omanje drvene kućice stajao je lik i raspoređujući vozila koja dolaze na parkiranje pokušavao uvesti kakav-takav red na "divljem" parkiralištu.


Upitah ga da li on radi ovdje na što mi odgovori, da ne, već samo uređuje parkiranje.
Za trenutak me zbuni svojim odgovorom, no tren poslije pređoh preko toga jer sam imao važnijih problema.
- Mogu li negdje ovdje ostaviti bicikl, upitah ga što je moguće skrušenije.
- Ma, stavi ga unutra u baraku i zaključaj ga, neće ti ga nitko!
S osjećajem ponovne ozarenosti sunčeva svjetla nakon izlaska iz tame, brže-bolje ugurah bicikl u baraku u strahu da se ne predomisli. Ipak, uhvatio sam tek tren pa sam prije ulaska u baraku na kratko, pogledao u nebo, te sam Mu se s jednim "Hvala!" , tihim i bez glasa, ali duboko iskrenim, zahvalio.


Rasterećen rješenjem jedne brige, ozaren mogućnošću obilaska najvećeg među slapovima na Uni krenuo sam drvenom stazom.

Iako na gornjem sliku staza izgleda raskošno široka nije u cijelosti takva. Na mjestima je bila dosta uska, manje od metra, a na dosta mjesta bile su i stepenice, pa su ta mjesta bila usko grlo silnog prometa ljudi. Na tim "uskim grlima" bilo je zastoja u prometu što zbog silnog broja ljudi, a što zbog mimoilaženja s, od prilike, istom količinom ljudi.
Vidikovac sa kojeg se slapovi najbolje vide je napravljen kao slijepa staza koja nikud ne vodi, već se s njenog kraja snimaju slapovi.


Tu se stvarala najveća gužva. Morao sam strpljivo čekati da se svi izredaju pri snimanju sebe sa slapovima u pozadini.
Prvo je to bila grupa od tri djevojke, od kojih se svaka od njih naslonila na ogradu s vodopadom iza sebe, iskesila zube (kes) u nešto što bi trebao biti osmjeh, a pri tome ju je druga snimala mobitelom. Pa čekaj još u ovoj pozi (kes), pa u onoj pozi (kes) pa još jednom… pa zatim druga cura… pa treća…
Poslije njih dolazi sretna obitelj, otac mati i troje djece, pa uzastopno ponavljanje prizora s prethodnim curama, samo ovdje je mama s prvim djetetom (kes), pa s drugim (kes), pa s trećim (kes)… pa onda isto to i tata…
Pokušavam strpljivo i smireno dočekati „svojih pet minuta“, no osjećam da kuha polako u meni. Lako je moguće da mi podsvijest nije mogla bezbolno podnijeti što sam jedino ja sam bez društva ili suputnika u ovom moru ljudi. Na dalje, znam da se još od djetinjstva osjećam nelagodno u gužvi, te se podsvjesno nastojim povući u stranu, što bi neki to bijegom proglasili.
Mogao sam još nastaviti istraživanje svoje (pod)svijesti zašto se trenutno osjećam kako se već osjećam, no umjesto toga sam nastojao zadržati (barem vanjski) mir, snimiti par snimaka i otići iz ove gužve.
Ona frka sa smještajem bicikla, o kojoj jedan dio moje duše još uvijek sa zebnjom razmišlja, zajedno s ovom klaustrofobičnom gužvom oko mene na stazi u velikoj mjeri su smanjili doživljaj opuštenog uživanja i fasciniranja s vodopadom. Šteta, tada, za mene. Nekakvu vrst utjehe, nešto kao slamku spasa, našao sam u obilju snimaka koje tada snimih, a koje ću kasnije, opušteno, sam, bez ove gužve, pregledati i tim pregledavanjem oživjeti sve ono u sebi što je tada tim nepovoljnim okolnostima bilo sputano.
Dakle, dame i gospodo ŠTBAČKI BUK!




A sad detalji Štrbačkog buka snimljeni uz pomoć zoom objektiva moga fotoaparata.








Stvarno mi je bilo impresivno promatrati toliku količinu kristalno čiste vode kako se raskošno razbacuje prostorom kojim leti prema dolje i sve to u obilju pjenušavosti. Ne mogu se oteti utisku koliko sam sitan, jadan i beznačajan pred ovim spektaklom koji se ovdje odvija već stoljećima. Čak mi se pojavio i stid zbog pretjeranog razbacivanja svoga vremena, truda i energije oko stvari koje mi se, sada dok promatram ovu ravnodušnu raskoš, čine tako malim, beznačajnim i jadnim.
Ostao bih dugo, puno duže u opčinjenom promatranju raskošnog spektakla oko sebe, da me ona silna gužva ljudi nije vratila u realnost. Što više, pred njima sam osjećao svojevrsni stid zbog toga što sam slobodno pustio svoje emocije da sa rasplamsaju u tolikoj mjeri, dok su oni smireni, tek blago opušteni. Malo, jadno zrnce nečega što bi trebalo biti zadivljenost, pokažu tek pri onom kiselom, razvučenom, osmjehu prilikom fotografiranja sa vodopadom iza sebe. Ne bih želio da izgleda prepotentno, no osjetio sam se izdvojenim (mada sam bio neprimjetna kap u rijeci ljudi na stazi), neprilagođenim, te mi se počeo javljati poriv da (što prije) odem, da se izdvojim, vratim u samoću. Tamo se ne osjećam usamljenim. Za razliku od ovdje u ovoj gužvi.
Na web stranici vikici.net našao sam snimak kako je Štrbački buk izgledao krajem 19-stog stoljeća.


Ispod slike autor navodi kao su vidljivi mnogobrojni mlinovi oko samog Buka, koji su tamošnjem lokalnom stanovništvu značili život. Na fotografiji su također vidljivi ljudi obučeni u tradicionalnu nošnju, a po svemu sudeći reklo bi se da se radi o ličanima.
Na sredini rijeke, tik prije obrušavanja bio je neki lik s čamcem koji je nešto i nekoga čekao.



U jednom trenutku je povukao onaj čamac i prepustio vodi da ga odnese u ambis. Nakon što je čamac isplivao iz pjene na dnu slapa, krenuo je lagano ploviti, a tada je neki drugi lik uhvatio i privukao k obali. Trebalo mi je i previše vremena da povežem dva i dva, što djelomično opravdavam svojoj trenutnoj rezigniranosti i da shvatim što se događa. Bila je to ekipa koja se bavila raftingom po Uni. Obzirom da ne bi bilo baš zdravo, a ni pametno sa čamcem se spustiti niz slap, ekipa, osim, pretpostavljam, vođe raftinga, nastavlja kopnom do podnožja slapa. Kad tamo stignu, tada im ovaj gore jednostavno gurne čamac niz slap, a ovi ga dolje prihvate.


Točno ispred vidikovca, na kojemu sam snimio gornje snimke, s druge strane Une nalazi se u stijeni isklesana trasa željeznice po kojoj trenutno ne voze vlakovi iz ranije opisanih razloga (da ih ponovim, od Bihaća do Kaldrme pruga na sedam mjesta prelazi granicu Bosne i Hrvatske, pa se političari ne mogu dogovoriti o načinu kontrole prometa). A šteta, mislim da bi putnici bili oduševljeni viđenim.
Prvo snimak iz daljega na kojemu se s desne strane vidi komadić vidikovca.


A sada već opisani snimak pogleda s vidikovca.


Impresioniran do krajnosti prizorom ispred sebe, šumom vodopada, mirisom vode, živahnošću rijeke koja se graciozno obrušava niz sedrene barijere, nastojao sam potisnuti ranije već opisanu nelagodu gužve oko sebe, tiskanjem među prolaznicima, čekanjem da se gužva raščisti i oslobodi mi kakav-takav prolaz stazom. Ipak nisam uspio u tome. Odlučio sam prekinuti obilazak ovom stazom i vratiti se biciklu te otići negdje gdje sam sam.
Iako je staza vodila negdje dolje, nekako olakšan u duši zbog odluke o odlasku, okrenuo sam se i vratio do barake gdje me je bicikl strpljivo očekivao.
Na wikipediji sam našao snimak koji pokazuje što bih vidio da sam još koji minut podnosio gužvu i došao do kraja staze.


Ah, ljudi moji, moram nešto ostaviti i za drugi put.
Bicikl sam zatekao u istom stanju kakvog sam i ostavio, izvukao ga van iz barake, sjeo na njega, te sam, više s olakšanjem što su neugodnosti ostale iza mene, nego sa zaostalim oduševljenjem viđenog, krenuo u slalomsku vožnju po makadamu. Ili mi je gužve i vozila bilo dosta, ili su oni stvarno nahrlili baš sad kad sam se vraćao ne znam. Znam samo da je tih vozila bilo oho-ho u oba smjera. Na jednom mjestu sam, ponovo, morao se stisnuti uz rastinje divlje kupine da se, tu baš kod mene, dva auta mogu mimoići.
Usput, i sunce se razbacalo svojim zrakama, tako da je ona granica između ugodno toplog i teško podnošljivo vrućeg već odavno bila pređena.
Nakon tih 2-3 km makadama izlaskom na asfalt sve je utišalo. Promet nula, valjda mu ne odgovara asfalt, ljudi na cesti nula, samo ja sam, ali ne i usamljen. Osjećao sam kako mi se tijelo i duh polako smiruju, čak su se počeli javljati osjećaji ugode i impresioniranosti iako ambijent na prvi pogled nije bio Bog zna što. Čak sam na jednom mjestu zastao da u ovom nekom vanzemaljskom miru, svjetlosnim godinama dalek od ljudi i civilizacije, snimim tek jedan mali, objektivno gledajući nakon onog Štrbačkog buka, skoro beznačajni slapić.



I kako to već biva, taman zaključio da je to to, glede Štrbačkog buka, te da valja sada produžiti do Kulen Vakufa, kad sam kroz zelenilo sa desne strane ugledao nešto na mirnoj površini Une. Istog trena sam se vratio 10-15 metara pronašavši "rupu" u zelenilu, te pripremio tehniku i zauzeo stav da snimim ovo


Nisu se uopće obzirale na mene, niti su mi bilo kojim znakom dale do znanja da su me uopće primijetile. Krajnje impresioniran njihovom smirenošću i predanošću poslu koji rade opčinjen sam ih promatrao sve dok mi nisu nestale iz vidokruga. Dok sam ih promatrao zaboravio sam sve što je bilo prije njih, niti što trebam nakon njih. Promatrajući te patke kako na neki njima svojstven način nekako ustrajno, a opet i nekako opušteno plivaju kao da sam se stopio s ovim ambijentom tako jednostavnim, no zbog izostanka ljudi i njihovih ruku djela, opet tako nekako vanzemaljskim i nadrealnim. I meni je bilo malo čudno jer onaj potpuni pravi, prodoran do srži, ushit kojeg sam očekivao da ću doživjeti, na Štrbačkom buku (skoro bio siguran u to), doživio sam ovdje u ovom miru i tišini promatrajući ove patke. Džaba, čovjek je bio i ostao nepoznanica, samome sebi, a kamo li drugima!
Iako sam konvoj prikazan na gornjoj slici izgubio iz vida, još sam koji trenutak ostao miran i nepokretan, kao da su mi tijelo i duh željeli upiti, sačuvati još koji komadić ovog Raja.
Teška srca prisilih se na pokret, sjedoh na bicikl i nastavih vožnju, no tek s noge na nogu, polako, tiho i nježno. Valjda iz obzira na ambijent i susret kojeg nikad neću zaboraviti.
Dok sam tako vozikao bicikl s Unom tek metar dva udaljenoj s desne strane počeo sam opet osjećati umor. I u tijelu zbog omorine i sunca, a i u duši zbog svih već opisanih uzbuđenja, i pozitivnih i negativnih. Stoga je, valjda razumljivo da mi se pojavila želje za odmorom, i to onim malo dužim u horizontali. I dok sam u glavi prebirao gdje bih mogao pronaći nekakvu klupu ili nešto tako slično, kao munja bljesnu mi rješenje tako očito i tako jednostavno da se zastidjeh što ga se ranije ne sjetih - mjesto mog današnjeg ručka.
Došao sam, dakle do onog izvora i nadstrešnicom pored njega. Skinuo se do pasa umio se i osvježio hladnom izvorskom vodom, te nakon toga "pripremio ležaj", legao i zaspao snom pravednika.


Suvišno napominjati da sam se probudio kao potpuno novi čovjek. Svaki put kad takvo što učinim, budem fasciniran efektom tih 20-tak minuta sna. Kao da iz mog tijela i duha izvuče, isisa sav umor, malodušnost i apatiju, a doda, ulije vedrinu, energiju i vjeru.
Nisam odmah krenuo dalje, izvadio sam suhe smokve i polako ih žvakao promatrajući okolinu. Eto, na bilo kojoj karti, pa i onoj najboljoj, teško je pronaći ovaj ambijent. Na njoj postoje samo šture, hladne informacije. Tek kad se dođe, s duhom i tijelom, onda to ne postaje apstraktni pojam pročitan na karti, nego uspomena sa slikom, zvukom, mirisom i još koje čega što se ne da riječima opisati, ali i te kako pojačava, produbljuje zapis u sjećanju. Eto na primjer, kao ovo moje ovdašnje dremuckanje.
Dok tako, bez veze, pretačem u sebi iz šupljeg u prazno naiđe lik s rancem na leđima i svrati do izvora da se napije vode. Pozdravih ga i on otpozdravi, te mu rukom pokazah na moje smokve kao poziv da mi se pridruži u objedu. Na to mi on, učtivo i ljubazno, s blagim osmjehom, odgovori da je on tu, iz sela, da ide kući, ali će, ipak, uzeti jednu smokvu, barem za probu da se ja ne uvrijedim. Eto, ovdje u ovoj "vukojebini" naiđoh na ophođenje u maniru prave Bečke škole. Još jednom se uvjerih da ne treba biti površan i brzoplet u procjenjivanju ljudi. Nikad i nigdje!
Iako odmoren, nekako mi je bilo dosta ovog dana. Zbog toga sam tih 12-tak km do Kulen Vakufa odvozio smireno i strpljivo, no bez nekog većeg poriva da oko sebe pronađem nešto zanimljivo. Vožnju sam više shvaćao kao nužno zlo da je konačno završim nego kao priliku da ću naći, vidjeti ili doživjeti nešto zanimljivo.
Bila je i uzbrdica, barem kilometar i pol, pa onda nizbrdica da bi iza nje došao do Une, mirne, tihe, skromne, te pomislih eto još koji kilometar ravnice uz nju i eto me do mog današnjeg odredišta. Čak sam negdje gore lijevo na brdu ugledao neku utvrdu, stari grad te zaključih eto ga, Kulen Vakuf. No umjesto tog mjesta cesta je krenula uzbrdicom i to vrlo strmom. Dakle, na samom kraju test, provjera čvrstoće mog duha, čvrstoće za koju se ne bih baš previše kladio. No, što je tu je, valja izdržati i ovo Božje iskušenje. Ako u tome uspijem, valjda će imati milosti za me, te će me kasnije, mada ne znam koliko kasnije, ipak nagraditi nekom svojom milošću, ili barem obzirom prema meni.
Ni sat kasnije uvjeriti ću se u to!
A do tada sam shvatio ovozemaljski razlog uzbrdice čijim krajem sam upravo vozio. Bio je to pravi, pravcati klanac kroz koji se Una provlačila, pa mi je bilo jasno da za cestu jednostavno nije bilo mjesta. Ma kakvu cestu, nije bilo mjesta ni za običnu pješačku stazu!


Skroz gore, na horizontu, na gornjoj slici se nazire neka utvrda, stari grad o kome će kasnije biti napisana koja riječ.
Nakon nizbrdice koja je sličila upravo savladanoj uzbrdici konačno me je dočekala velika tabla s natpisom "Kulen Vakuf", a s njom i prve kuće mjesta. Nedugo potom, tek možda malo viša od stotinjak metara, stigoh do raskrižja. Ravno ću prekosutra prema Martin Brodu, a sada ću desno preko mosta. Čim ga snimim svojom foto tehnikom.



Očigledno da je glavnina mjesta ispred mene odmah iza mosta. Radi toga sam odmah iza ovog mosta na gornjem snimku skrenuo lijevo i nakon par desetaka metar našao se ispred kuće u kojoj bi se skrasio slijedeće dvije noći.


Eto, to bi bilo sve što se tiče pedaliranja za danas. Nije bilo još ni 4 a ja sam stigao na današnji cilj. Prelio me je osjećaj zadovoljstva i samooduševljenja, kao da sam upravo nakon maratona prvi prošao kroz cilj. Jest, tijelo mi je bilo umorno, lice gorjelo, no duh mi je sav ustreptao zbog uspješno završene današnje vožnje, toliko krcate doživljajima da jedva uspijevam utiske zadržati da mi se ne raspu i odlete kud-koje. Ciklokompjuter na biciklu je pokazao da je taj "maraton" danas iznosio 59 km. Nije Bog zna što, neko bi, priznajem s pravom, zaključio, no ja sam ponosan na njih.
Sav nekako ustreptao od navedenog oduševljenja došao sam do ulaznih vrata kuće i pozvonio.
Ništa!
Opet pozvonio.
Opet ništa!
Zvonio sam još par puta no svaki put kad bi to činio nada me uvjeravala da će već netko izaći, no razum je smatrao suprotno jer odgovor je svaki put bio isti - u kući nema nikoga!
Eto ti sad! Po koji već put mi se pokazalo da je stvarnost maštovitija od najmaštovitije mašte. Ovako nešto banalno, prozaično ni u peti nisam očekivao. Ono moje gore opisano oduševljenje je splašnjavalo kao probušeni balon. U prvi mah od silne zbunjenosti razočaranost nije imala prostora da se pojavi.
I dalje zbunjen pogledao sam oko sebe ni sam ne znajući što tražim. Ipak našao sam nešto - klupu u hladovini drveta preko puta zatvorenog moga prenoćišta.
Sjeo sam na klupu, te uz ugodu odmaranja u hladovini pokušao smisliti suvislu misao što i kako sad!? Pomirio sam se i s najgorim ishodom - da ću ovdje na klupi čamiti dok domaćini ne dođu, možda čak i do večeri.
Nisam čekao tako dugo, tek par minuta.
Eto opet ono, pomirivši se s lošijom opcijom, Bog me dariva boljom. U ovom slučaju je ona bila u susjedu mog, još neznanog, domaćina, koji je sjeo u svoj postariji Audi 80 i krenuo u grad. U toj nakani nije dugo vozio, tek do mene, jer sam odlučnošću, koja me i samog iznenadila, stao ispred auta i rukom zamolio pomoć. Objasnio sam mu tko sam i kako sam se našao ovdje, uz posebnu napomenu da imam rezervaciju preko interneta za večerašnji boravak kod njegovog susjeda.
Bez trunke ljutnje, s krajnje uvjerljivom, mada malčice diskretnom, susretljivošću tip odlučno ugasi motor auta, izađe van i u hodu mi reče da ide u kuću, nedaleko preko puta, gdje živi sestra mog domaćina. I stvarno se vrati s mlađom ženom koju dovede do mene, te zadovoljan obavljenom uslugom sjede u auto i ode i prije nego sam se sjetio zahvaliti mu. A nisam se toga sjetio jer sam opet ponavljao istu priču od maloprije, no ovaj put ženi, sestri, valjda, mog misterioznog domaćina.
I ona, kao onaj lik iz auta, brzo i odlučno uze mobitel, otipka broj.
Ništa!
Otipka i drugi broj.
Opet ništa!
Već i sama s blagom nervozom, a i s dozom stida što traje bitno dulje od očekivanog, reče mi da ima još jedan broj pa će probati s njim.
Ovaj put se netko javio s druge strane "žice".
Nakon kratkog razgovora, i nakon što me žena pozva prema kući, shvatih da je ovim telefonskim razgovorom ona trenutno postala moja ovlaštena domaćica.
Pokazala mi je sobu i uz "Izvolite" napomenula da ću sve ostalo riješiti s "pravim" domaćinom kad on, jednom ipak dođe, jer je trenutno u Bihaću.
I žena hitro ode. Ipak stigoh joj na odlasku dobaciti "Hvala!" na što ona samo mahnu rukom.
Stajao sam na sred svoje sobe zbunjen, što brzinom, a što silnim promjenama događanja u proteklih desetak minuta. Prikupljajući informacije o ovom putovanju preko interneta, pročitao sam, ne na jednom mjestu, da ću sretati ljude koji su topli, susretljivi i prijazni. Sad se uvjerih u istinitost pročitanog.
Bio bi, valjda, red da u slici i riječi ipak koju prozborim o tim famoznom smještaju u kojemu ću provesti slijedeće dvije noći i cijeli sutrašnji dan.
Još u fazi planiranja ovog putovanja odredio sam si uzeti dan odmora što se pedaliranja tiče. Neko bi rekao slučajno, no veće ranije napomenuh kako u slučajnost ne vjerujem, potrefilo se da večeras i sutra slijedi pogoršanje vremena, pa se na kraju i to lijepo spojilo s mojim odmorom od voženje biciklom.
Moj je smještaj na katu do kojeg se dolazi uskim zavojitim stepenicama napravljene od grubog betona.


Te stepenice su jedine nedovršene o ovom mom smještaju.
Stepenice su me dovele do oveće terase na kojoj je stol s stolicama koje na neki način igraju ulogu trpezarije. To čine dosta uvjerljivo jer je terasa natkrivena, te je tako zaštićena i od sunca i od kiše. U čošku trpezarije, na mjestu gdje najmanje smeta, našao sam mjesto gdje će moj bicikl ove dvije noći i sutradan zasluženo odmarati.


Gledajući gornju sliku, s desne strane je ono betonsko stepenište, a s lijeve strane je ulaz u mali hodnik. Iz tog hodnika se ulazi u dvije sobe od kojih je jedna moja.


Imao sam na raspolaganju dva kreveta od kojih sam odabrao ovaj lijevi.
Otišavši do suprotnog ćoška, uz uzglavlje onog desnog kreveta, snimio sam sobu, što se ono kaže, iz drugog ugla.


Slijeva na desno, gledajući gornji snimak, prvo su ulazna vrata u moji sobu, a desno od njih vrata za kupatilo s WC-om. Između njih i prozora je kut u kojemu je smještena kuhinja. Na kuhinjskom elementu je sudoper s radnom plohom, a u njemu suđe i električni rešo. Tik do prozora je mali hladnjak koji, kako ću se već kasnije uvjeriti, dobro hladi.
Sve je bilo novo, uredno i čisto, a ovaj nered ispod i desno od prozora sam ja napravio svojom opremom.
Ako je kuhinja, što se prostora tiče, bila skromna i minimalistička, kupatilo je bilo fest raskošno.


Bio sam više nego zadovoljan viđenim. Sve što mi treba bilo je tu.
Zadovoljstvo mi je još više poraslo kada sam kasnije mojemu domaćinu boravak u ovom okružju platio tek 40 KM (160 HRK) za obje noći. Dakle, ovdje dvije noći plaćam manje nego jednu u Bosanskoj Krupi. Eto što ti je Bosna!
U ostatku dana polako sam otišao do prodavaonice, samoposluge u stvari, po logistiku za danas, polako se vratio u sobu, polako se istuširao, polako napravio juhu, te poslije večere polako odmarao gledajući youtube preko televizora. Ili nisam uspio shvatiti kako doći do TV programa Bosanske televizije ili je to stvarno bilo nemoguće. U svakom slučaju sam se zadovoljio jučerašnjim tv-dnevnikom, kojeg sam uspio naći na "jubitu".
Kraj trećeg dana izuzetno krcatog događanjima i doživljajima.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv