Pero i njegov bicikl

srijeda, 19.11.2025.

Sasvim obična priča

U ovoj priči nećete vidjeti krajolike koji impresioniraju u toj mjeri da vam zastane dah. Isto tako nećete vidjeti ni prizora koji su u tolikoj mjeri strašni da također zaustavljaju dah. Nadalje neće biti opisa izuzetnih ushita koji su top pet ikad doživljenih u životu, a neće biti ni situacija kad protagonistu „potonu sve lađe“.
Jednostavno, ovo je sasvim obična priča o dvodnevnom putovanju.
To ne znači da će priča biti dosadna, siva i monotona, te da će te odustati s čitanjem s komentarom: „Žali bože utrošenog vremena!“ Barem se tomu toplo nadam, jer ću se potruditi da do toga ne dođe.
Još da na kraju ovog uvoda razuvjerim i one najupornije koji u svemu vide nešto prikriveno, a u ovom slučaju neku vrstu obrnute psihologije. Oni odmah vide suprotno, jer što bih se ja, odmah na početku mučio sa uvjeravanjem da ova priča nije niš' posebno, osim ako baš nije suprotno. Pa će s maksimalnom koncentracijom čitati svaku rečenicu, čak i dva-tri puta, ne bi li otkrili to nešto prikriveno. I njih odmah, ovdje na početku uvjeravam da im je trud uzaludan, jer to što traže neće naći.
Eto, sad kad sam sa iskrenošću rasteretio dušu mogu započeti s pričom. Sasvim običnom.
Još krajem prošlog milenija porast životnog standarda bio je u tolikoj mjeri da, ne samo da se išlo na more, već se to činilo autom. Ako je odredište bilo na sjevernom Jadranu tada smo mi iz Slavonije autocestom do Zagreba, a potom Karlovac i dalje na jug.
Fino i krasno, samo da nije jedne činjenice – puno ljudi putovalo je autom, pa se javljala gužva na Zagrebačkoj obilaznici i naplatnoj postaji Lučko. Dobro sad, gužva bi se još i lako podnosila da se uz tu gužvu nije javljao zastoj – i to u kilometrima, a i bome u minutama, čak više desetaka minuta. Poprima se u znatnoj mjeri tup, ciničan i apsurdan osjećaj kada na auto cesti, kojoj plaćaš cestarinu – miruješ. Dužinu svake minute tog mirovanja višestruko produžuje osjećaj izostanka spoznaje koliko dugo će to čekanje trajati.
Da bi se to beskonačno čekanje izbjeglo, mi iz Slavonije koristili smo prečicu ili barem obilazak. Kod Popovače bi sišli sa auto ceste, te preko Siska, Petrinje, Gline i Vrginmosta negdje južno od Karlovca izbili na Ličku magistralu, kojom bi nastavili prema Plitvicama, Gračacu i Zadru. Ili bi skrenuli u Karlovac i nastavili prema Rijeci „staro-Riječkom“ (tada “novo-Riječke“, tj autoceste Rijeka-Zagreb, još nije bilo).
Eto, meni došlo da biciklom obiđem tu obilaznicu od Popovače do „južno od Karlovca“.

Prvi dan

Prvi dio mape prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje, a drugi dio ovdje.

Slike prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Vlakom sam stigao u Popovaču negdje oko 10, te u hladovini na sjedalicama ispred zgrade kolodvora obavio doručak.

Gornji snimak snimljen je sutradan poslije podne iz vlaka pri povratku, pa su zato sjedalice osunčane.
Nakon doručka krenuo sam s okretanjem pedala. Ipak, trenutak prije toga snimio sam staničnu zgradu s druge strane.

Nakon prelaska pruge i autoceste, vozio sam širokom, ali i pustom magistralom. Istok mi je bio s lijeve strane, tako da suprotna strana bila u hladovini, kojoj sam upućivao čežnjive poglede. To sam činio zbog onog gore koji grije nesmiljenom žestinom iako je tek 11 sati. Danas će biti pakleno vruće!

Mostom sam prešao preko nečega za što sad, dok pišem ove redove saznajem da se naziva – Potok.

Da li je potok ili nije ne može se zaključiti iz njegova sadržaja, jer voda nikako da odluči da li će, i u kom smjeru teći. Za sad miruje na mjestu. A miruje i sve ostalo, tako da taj neki opći mir i spokoj poprima čudnu, ali ipak i Rajsku notu.
Očigledno da je tog stava i ribič, koji je jutros poranio i prije mene, ne bi li na vrijeme stigao uživati u tom Rajskom spokoju.

Negdje na pola puta od Popovače do Siska, u šumovitoj tišini ravnice uz cestu se nalazi, nazvat ću ga tako, rekreacijski centar Hrvatskih šuma.



Nisam se dugo tu zadržao, tek da „uhvatim“ dah, smirim bilo, srknem par gutljaja tekućine i snimim gornje snimke.
Na slijedećem odmorištu, ni sad ne znam točno gdje, zastao sam privučen debelim hladom ogromnog stabla. Isto kao i zadnji put, ni ovdje se nisam dugo zadržao, tek da učinim što sam učinio i prethodni put, obzirom na vrućinu koja je sve jača i jača. Motiv za snimanje mi je bio golub koji je odmarao u debeloj hladovini krošnje.



Kao da mi je uputio pogled pun prijekora što ga prekidam u tako važnom njegovom poslu.
Negdje prije podneva dobrodošlicu u Sisak mi je zaželjela tabla s istoimenim natpisom.

Stotinjak metara iza, tek da malom gestom dokaže da ta dobrodošlica nije samo prazna riječ, ponuđena mi je biciklistička staza na koju sam odmah, bez dileme skrenuo. Kako ću već kasnije vidjeti, u ovom gradu ih ima podosta.

Još prije one table s imenom grada u trgovini sam obnovio zalihe tekućine. Iznenadio sam se kad sam vidio da sam za manje od dva sata vožnje slistio litru i pol. Donekle je tomu kumovao doručak, no daleko više vrućina. Zanimljivo, skoro da je bolje dok vozim, jer kad stanem nema povjetarca, ali ima znojenja. I to znatnog.
Zato sam ranije planirani detaljniji obilazak Siska, reducirao na minimum, tek ono što mi se prikaže tijekom prolaska kroz grad.
Prvu zanimljivost koja me „natjerala“ na dulje zaustavljanje je pješačka zona na koju sam čisto slučajno naletio. Točnije rečeno na njen kraj gdje se smjestila fontana.



Zvuk žuborenja vode, meni onako oznojenom, zvučao je toliko izazovno da mu nisam mogao odoljeti. Parkirao sam bicikl, te otišao do mlazova pa se obilato umio. Osvježenje je bilo ravno barem osvježenju tri orošena piva, ako ne i više od toga. Kao da sam dobio dozu dodatne energije za nastavak.
Tik do fontane, tek desetak metara je cesta kojom sam se, skrenuvši lijevo uputio prema starom mostu. No, prije tog mosta snimio sam obnovu zvonika Sisačke katedrale, oštećenog u prošlom zemljotresu.

A sada most!

Stari most jedan je od 6 sisačkih mostova. Danas ga velik broj stručnjaka smatra najljepšim hrvatskim mostom. Razdoblje između dva svjetska rata jedno je od najplodnijih razdoblja sisačkog gospodarstva. Zahvaljujući snažnom gospodarskom razvoju grada, ponovno se počinje ulagati u infrastrukturu. Tako je 1925. godine prema projektu inženjera Milivoja Frkovića otpočela gradnja novog mosta preko rijeke Kupe. Novi kameni most izgrađen je tik do starog drvenog kupskog mosta, koji je nakon dovršenja novog mosta 1934. godine srušen. (izvor: wikipedia)
Gornji snimak sam snimio nakon što sam prešao preko mosta. Kolovoz na mostu izgleda ovako, i to pogled odakle sam došao…

…te pogled kamo idem.

Pretpostavljam da bi se smanjilo opterećenje mosta promet preko mosta za motorna vozila je samo u jednom smjeru (kolovoz u sredini), no za bicikle je tu staza u oba smjera, po jedna sa svake strane mosta.
Kupa nizvodno od mosta izgleda ovako…

…a uzvodno ovako

Na drugoj obali Kupe uočio sam nešto što bi moglo biti interesantno i zumirao ga

Netko je sebi sačinio oazu mira po svojoj mjeri. Eto, za sreću je njemu dovoljan jedan suncobran, jedan čamac i jedna rijeka. I ništa više!
Nakon pogleda nizvodno i uzvodno, i dalje s fotoaparatom u tuci tražim pogledom što bi još bilo zanimljivo za snimiti, pa obarajući pogled na Kupu ispod mosta ugledah ovo

Neki građevinski stroj za rasuti teret, ni sam ne znam kako bih ga nazvao, istresao je krupnije i sitnije kamenje u Kupu.
Kasnije, kad sam se odvezao na drugu obalu rijeke, snimio sam kompanjona ovog tipa na gornjem stroju koji bagerom tovari taj rasuti teret potreban za zasipavanje Kupe.



Zašto sam sad toliko zapeo za ova dva građevinca!? Pa zbog improvizirane hladovine koju si je ovaj sa „utovaro-istovarivačem“ napravio raširenim suncobranom.

Eto, konkretan dokaz da je vruće, pakleno vruće.
Ta me je vrućina, iako tiho ipak vrlo uvjerljivo nagovorila na odustajanje daljnjeg obilaska grada. Ispred mene je još dosta kilometara, zapravo većina onih pravih, teških je ispred mene. Uz ovo grijanje onog s neba, o čemu svjedoči i gornji snimak bit će još teži.
Stoga sam kroz novi dio grada Siska krenuo prema Petrinji. Gradsku gužvu, što se prometa tiče, izbjegao sam vozeći se biciklističkom stazom, odvojenom od ostale prometnice.
Meni je izgledala kao integralni dio Siska, no karta me uvjerava da je Moščenica zasebno mjesto. Kakva god da je, pred njom sam naišao na raskrižje. Ako bih skrenuo lijevo, produžio bi do Sunje. Ja sam izabrao drugu opciju koja će me odvesti do Petrinje.
Nakon raskrižja cesta je izgubila moderan izgled, i to ne samo izostankom biciklističke staze, nego i kvalitetom asfaltne podloge. A i nekako se suzila. Jedino je zadržala jednaki intenzitet prometa.
Taj mi je promet oduzimao većinu koncentracije, tako da je slabo što ostalo za opušteno razgledanja okoliša. Nešto kao rješenje te nemile situacije vidio sam u uskoj, ali ipak asfaltiranoj stazi pored ceste.

Vozio sam se nekih kilometar i nešto tom stazom, bolje reći više se tandrkao, a manje vozio. Iako asfaltirana, staza je bila sve samo ne ravna. Kao da je taj asfaltni sloj na nju postavljen prije oho-ho godina, pa su podzemni tokovi, ili korijenje okolnih stabala od nečeg što je ravno sačinili nešto jako valovito. S kajanjem što sam uopće skrenuo na ovo drmusanje od vožnje, čvrsto odlučih izaći na „glavnu“ cestu.
Čim mi se za to ukaže prilika.
Jer se između staze i ceste ispriječio jarak, dosta dubok.
Priliku za povrat na glavnoj cesti dobio sam netom ispred table na kojoj je pisalo „Petrinja“.
Već dobrano oznojen i ugrijan, pusti osam bicikl da me sam vodi kroz grad. U gradu mješavina obnovljenih i polu-srušenih zgrada. Za ove zadnje ne znam da li su takve zbog rata ili zbog potresa.



Kad sam primijetio da se postupno udaljavam od centra, upitah prolaznika da li sam na cesti za Glinu.
„Niste! Ova je za Kostajnicu! Trebate se vratiti nazad!“
Krasno, samo mi je još ovo trebalo – da zalutam!
Okrenuo sam bicikl za 180 stupnjeva i s osjećajem samo-prijekora, samo-ljutnje, samo-prebacivanja, samo-…vozio nazad promatrajući lijevu stranu ceste u potrazi za nekom prečicom do „prave“ ceste, ne bi li bar malo ublažio ovo lutanje. Ovo kuhanje u meni je dodatno pojačalo ionako vruću atmosferu u kojoj sam se, objektivno nalazio.
Skrenuo sam lijevo u nešto što bi moglo biti to što tražim. U meni vrućina, još dodatno pojačana zebnjom da li sam na pravom putu!?
Iznenada, krajnje neočekivano (mada ne znam da li sam išta očekivao osim pravog izlaza iz grada) prođoh pored ganz nove zgrade osnovne škole.

Istina, bila je nova, dotjerana, uređena, a također i velika. Svim tim je nekako u meni anulirala, poništila dojmove o nedovršenosti obnove u gradu, o nekom dojmu beskonačne sporosti u tomu, a i konačno i onaj dojam samo-prijekora i ostalih samo-. No, osjećaj vrućine je i dalje ostao, o tome je svjedočio silni znoj koji je izbijao iz mene.
Trebalo je smanjiti temperaturu, i tjelesnu i duhovnu. Mjesto za to sam našao na klupi pored šetnice, odmah iza mosta preko Petrinjčice.

Nisam uspio zaspati, no dvadesetak minuta opuštenog ležanja na klupi u obilnoj hladovini ipak je imalo blagotvorni učinak – ohladio sam i duh i tijelo. Sad mogu krenuti dalje u potrazi za izlazom iz grada i uzbrdicom nakon toga, rekoh sebi. Odmah tren poslije, kao da je tu misao čuo ili naslutio barem; javi se moj želudac upozoravajući da je praznina u njemu opasna i prijeteća.
Kao balončić od sapunice rasplini se moja čvrsta odluka o nastavku putovanja. Zamjeni ju potraga za idejom gdje i kako tu prazninu popuniti. Stoga sam vozikao bicikl laganini, tek malo brže od opuštenog hoda šetača, i pogledom tražio nešto ni sam konkretno ne znajući što.
Pa ipak našao sam!
Samog sebe sam zatekao ispred ogromnog kompleksa neke vrsti sportsko rekreacionog centra. U debeloj hladovini čini mi se stoljetnih stabala smještene su klupe sa stolovima, a ispred njih kafić, valjda. Ili restoran, pizzerija možda?
Prebirući u sebi što bi već moglo biti sjeo sam na jednu od slobodnih klupa te konobara zamolio da mi riješi pitanje statusa objekta. Nakon naručenog piva priupitah ga, krajnje stidljivo, mada s primjetno velikom nadom, mogu li naručiti picu.
Picu ne, ali možete ćevape, dobih odgovor.
Daj što daš, pomislih i iste naručih.

E sad, slijedi ono listanje svakojakih mogućih utjecajnih faktora, za koje ni jednog od njih ne mogu prosuditi da li je bio presudan. Vrućina, umor, ljutnja na granici očaja zbog zalutalosti, odmor u hladovini, glad i na kraju iznenađujuće ukusni ćevapi. Sve to zajedno, mada, velim koliko od toga pojedinačno ne znam, stvorilo je u meni dojam o izuzetno, izuzetno, i još jedanput izuzetno ukusnom ručku.
Neko vrijeme sam lapio uživajući u svojevrsnoj nirvani, da bi se, teškom voljom, primorao krenuti dalje. Nisam otišao daleko, tek par stotina metara do ogromnih Plodina, gdje sam obnovio zalihe tekuće logistike.
Bilo je oko dva kad sam, najzad napustio posljednje kuće Petrinje. Krenuo je uspon za kojeg sam znao da je najteži na ovom putovanju, barem ovog dana. Sunce je nemilosrdno pržilo, daška vjetra ni za lijeka, pa sam imao osjećaj da sva toplina koju ispuštam ostaje oko mene ne dopuštajući svježini da prodre do mene. No, ja sam već iskusno morski vuk, pa sam se već pripremio za ovakve nedaće. Nosio sam u košari iza sebe plastičnu bocu s vodom koju sam sada upotrijebio kao improviziranu tuš. Polio sam se po glavi i tijelu i tren poslije dobio osjećaj o podnošljivosti vrućine.
Dakle, uz pomoć tog tuširanja i struje u bateriji bicikla, uzbrdica je savladana bez većih problema i sa znatnim guštom. Skoro da sam rekao „Zar već!?“ ugledavši tablu s nazivom mjesta.

Što se iz gornjeg snimka vidi, prometnica je bila nova, raskošna. Čak je na mjestima većeg postotka uspona imala i treći prometni trak.
Gora je mjesto na brežuljkastom terenu, s kućama razbacanim kud-koja. Nakon uspona bicikl mi je klizio bez većeg napora po novom i kvalitetnom asfaltu. Nisam se zaustavljao u mjestu, osim na trenutak da snimim svetište sa crkvom.

Župna crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije, danas Svetište Majke Naših Stradanja u Gori, teško je oštećena u razornom potresu 29. prosinca 2020. U Domovinskom ratu crkva je granatirana, zapaljena i minirana, a nakon rata obnovljena i proglašena Marijanskim svetištem Sisačke biskupije. Prema arheoloških istraživanjima crkva posvećena Djevici Mariji na tom je mjestu sagrađena od kamena u 11. ili 12. stoljeću kao romanička crkva. U 13. stoljeću preuređena je u templarsku gotičku crkvu koja je stradala u dugogodišnjim ratovima s Osmanlijama, da bi nakon prestanka ratova na početku 18. stoljeća bila popravljena i dograđena u baroknom stilu te opremljena baroknim inventarom – orguljama, klupama, propovjedaonicom i oltarima, a obnovljen je i cintor s pripadajućim kulama. U drugoj polovici 19. stoljeća crkva je i znatno produžena. Ta barokna građevina potpuno je srušena tijekom Domovinskog rata, neprijatelji su je početkom 1991. granatirali i zapalili, a 1992. i minirali. (izvor: hkm.hr)
Do Gline imao sam još skoro sat vremena vožnje. U taj sat slabo što mi je bilo zanimljivo. Glavnu preokupaciju mi je pružala vrućina i borba njome. Nije to bila borba nadljudskim naporima, no bila je stalno sveprisutna, pa mi je potisnula bilo kakvu iole veću impresioniranost viđenim. Naravno, malo-malo, sam zastajkivao radi brisanja znoja i srkanja kojeg gutljaja hladne tekućine iz termosice (možete li pogoditi koje tekućine?).
Cesta, iako ne baš široka, bila je sasvim solidna, promet skoro nula, krivina slabo, dakle čista monotonija.

Gornji snimak snimio sam u hodu, ne prekidajući vožnju. Pažnju mi je privuklo neobično ime mjesta. Koliko me sjećanje služi tako su nekako u mojoj mladosti kamiondžije zvali ventil koji isključuje dotok zraka pod tlakom u spremnik za kočnice, Zvali su ga tako jer se on automatizmom kratko otvori, što zvuči kao da je netko glasno kihnuo.
Ako niste znali, a nisam ni ja sve do ove vožnje, postoji rijeka, rječica, potok berem imenom Maja.

Cesta prelazi preko rijeke u mjestu Prekopa po kojemu je i most dobio ime. Inače, uz pomoć wikipedie sam saznao da je rijeka Maja u Sisačko-moslavačkoj županiji, desna pritoka Gline. Izvire na Zrinskoj gori, kod naselja Gornji Klasnić. Duga je 27,1 km.
Nešto prije 4 ušao sam u Glinu

Sunce je okrenulo termostat na maksimum, pa sam u grad ušao sav okupan u znoju. Kad sam ugledao park sa klupama u debeloj hladovini, uopće nisam imao dileme da li skrenuti ili nastaviti dalje.

Izabrao sam usamljenu klupu u najdebljoj hladovini, te nakon što sam obrisao znoj sjeo i polako pijuckao božanstveno rashlađen sadržaj iz termosice. Činio sam to polako, guc po guc, nastojeći što više izvući od zadovoljstva koje izaziva nektar od tekućine dok prolazi kroz moja usta.
Dok sam tako guštao, što pijući tekućinu, a što uživajući u hladovini, za tren se prenuvši, uhvatio sam se u svojevrsnoj pozitivnoj povratnoj vezi, kako bi već automatičari rekli – što sam duže guštao to mi se sve duže ostajalo na ovoj klupi.
Pa što i ne bih, rekoh samome sebi. Brzo sam si za to pronašao racionalno objašnjenje. Tek je prošlo 4, a pred sobom imam nešto manje od dvadeset kilometara, dakle nema razloga žurbi. Pored toga što ću tijelo (a i duh) ohladiti, valjda će i vrućina malo popustiti, te će sve to skupa učiniti nastavak vožnje ugodnijim.
Nakon odmaranja i u sjedećoj, a i u ležećoj pozi, nakon nekih sat i nešto konačno sam se uspio pokrenuti, te nastaviti vožnju.
Netom iza parka prošao sam pored crkve sv. Ivana Nepomuka.

Nekadašnja župna crkva svetog Ivana Nepomuka, bila je građena od 1824. do 1827. godine, po nacrtima poznatog arhitekta Bartola Felbingera. To je bila jednobrodna klasicistička građevina, sa zaobljenim svetištem i zvonikom iznad glavnog ulaza. Na samom početku Domovinskog rata u 1991. i 1992. godine, u srpskoj agresiji crkva je zapaljena i zatim potpuno srušena. Nakon Domovinskog rata sagrađena je nova crkva na novom mjestu, a posvetio ju je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, 22. rujna 2002. godine. Nova crkva monumentalna je građevina izduženog tlocrta s plitkim transeptima. Uz crkvu se nalazi visoki zvonik. Godine 2018. postavljene su orgulje iz radionice Steinmeyer, najveće na području biskupije. (izvor: biskupija-sisak.hr)
U ovom citatu koji opisuje crkvu nalazi se pojam „transept“ pa da i njega objasnim. Dakle, transept (novolatinski) je, u crkvenom graditeljstvu, poprečni brod položen okomito na uzdužne brodove crkve tako da razdvaja svetište (uključujući oltar, apsidu, kor, prezbiterij ili katedru) od ostalog dijela crkve (brod) i daje tlocrtu obliku latinskog križa. Na sjecištu transepta i glavnog broda se često uzdiže središnji toranj ili kupola. Poput zidova uzdužnih brodova, i transept može biti ukrašen prozorima, vitrajima, rozetama i reljefima. (izvor: wikipedia)
U nastavku vožnje prošao sam kroz svojevrsni centar grada. Barem tako pretpostavljam jer je tu bio red terasa razno-raznih kafića.

Nakon centra, zašao sam u područje između centra i kraja grada.

Ulica je bila pusta, nigdje žive duše. Pretpostavljam da je tomu razlog dosta velika vrućina. Da ona pokazuje znakove popuštanja govore sve duže i duže sjene kuća. Vožnja kroz tu hladovinu bio mi je pravi gušt, pa je nekako ovaj izostanak ljudi izgubio bilo kakvu crtu neugode, ili ne daj bože, tjeskobe.
Naravno, opet ono „sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko dugo trajalo“, pa je ova hladovina s gornjeg snimka nestankom kuća i sama nestala.
Na izlazu iz grada slijedi prelazak rijeke Gline.

Mosta se sjećam još iz dana kada sam ovuda prolazio autom, ponajviše zbog bočnih čeličnih nosača koji laiku izgledaju kao ograda mosta.
Sunce se neminovno spuštalo svome zapadu, pa je hladovina krošnji uz cestu postajala sve veća, a time i ugodnija za vožnju.

Ta hladovina, uz popuštanje vrućine, vožnju je postupno svodila na ugodnu toplinu, te je vožnju po inače monotonoj okolici činila neočekivano ugodnom.
Karta na mobitelu me je uvjeravala da bih sa ove, recimo tako, glavne prometnice prema svome mjestu noćenja treba skrenuti lijevo tik kod nekakve trgovine. I stvarno, naišao sam na trgovinu, i to otvorenu. Odmah sam iskoristio priliku za obnovu zaliha tekućine, znajući već iz iskustva da će mi večeras žeđ biti teško utaživa, nakon vožnje po ovakvoj vrućini.
Do tog mjesta noćenja imao sam još oko dva kilometra. Prva polovica je bila asfaltirana i koliko-toliko civilizirana.

Nestankom asfalta nestala je i civilizacija. Vratio sam se u osamnaesto stoljeće.

Jedno vrijeme sam vozio kroz nedefiniranu šumicu, da bi se njenom nestankom pojavile prve kuće naselja. U skladu s već navedenim srednjim vijekom ispred prve kuće, oko koje nije postojala nikakva ograda (takvo što će se izumiti tek u slijedećem stoljeću) dva su poveća psa nazirali promet te, ugledavši me, svojski se potrudili potjerati me. U prvi mah sam panično pokušao biti brži od njih, no ubrzo sam shvatio da je to uzaludno. Valjda postidjevši se zbog te panike, pred samim sobom, jer drugih ljudskih spodoba oko mene nije bilo, a i uvidjevši da psi dobrano paze da razmak između mene i njih ne bude maji od metra ni veći od metra i pol, dobih navalu inatljive hrabrosti, te naglo zakočih. Taj moj postupak ne samo da je i samog mene iznenadio, već je isti efekt, čak i veći imao na pse. Kao da sam i ja pokazao zube, i to mnogo strašniji nego njihovi, ona njihova ljuta agresivnost se u trenu pretvori u panično bježanje. Na žalost u tom svojevrsnom psihološkom ratu najdeblji dio je izvukao – retrovizor mog bicikla. Da moj bicikl ima dobre kočnice uvjerio sam se u iznenađujuće brzo zaustavljanje. U tom svom iznenađenju sam, ipak, promatrao pse neće li i oni dobit napad pojačane agresivnosti. Kako je već opisano to se nije dogodilo, no desilo se nešto drugo. U svemu ovo opisanom što se izdogađalo u tako kratkom vremenu zaboravio sam na hvatanje ravnoteže nakon zaustavljanja bicikla. K'o za vraga tamo gdje je moje lijevo stopalo trebalo pronaći oslonac na zemlji, bila je neka tupa, ulegnuće. Posljedica svega ovoga je da sam se, zajedno s biciklom izvrnuo na lijevu stranu. Taj moj nespretni pad kao da je psima izgledao krajnje teatralno i impresivno. Stoga su bili uvjereni da je sve to planski s moje strane, te da nakon pada slijedi s moje strane upotreba svekolike artiljerije prema njima, pa je najbolje što brže se „povući na rezervne položaje“.
U miru i tišini sam podizao bicikl i ganuto uočio da retrovizor, koji je prvi podnio teret pada, nije izdržao – staklo se razbilo. U prvi mah mi ga je bilo žao, no uvidjevši da je ostatak bicikla, zajedno sa mnom, prošao bez ikakvih posljedica pomirljivo si priznah; „Ne d'o Bog većeg zla!“
Sve se to događalo na ulazu u mjesto Milići, koje je u nastavku moje vožnje izgledalo ovako

Ovakav auto sam vozio skoro dva desetljeća, sve do prošle godine. Slično kad se čovjek treba riješiti starih cipela, ili neke odjeće, proradi u njemu neka doza sjete. To nisu samo stare cipele ili sad već otrcana odjeća. S njima u ropotarnicu povijesti odlaze i uspomene doživljene s njima, pa se zbog tih uspomena javlja žal za stvarima za koje su vezane.
E, tako je i s ovim autom.
Objektivno, bio je to pokušaj Korejanaca da se probiju u gornju srednju klasu na Europskom tržištu. Opskrbili su ga podužim spiskom dodatne opreme (klima, električni podizači na sva četvora vrata, električno grijani i podesivi retrovizora…). Osim toga auto je bio izuzetno prostran udoban, tih, tako da ga je bilo milina voziti na dulje ture. Nije se pretjerano kvario, održavanje nije bilo pretjerano skupo, tako da ni dan-danas mi nije jasno što ga je (Europsko) tržište odbacilo.
No, na žalost proizvođača, jesu. Pa dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane, te na radost moju zbog tog tržišnog neuspjeha, primjerci ovog auta su bili izuzetno povoljni (čitaj: jeftini) pri kupovini polovnoga. Tako sam ja, za malu cijenu, dobio pravu drumsku krstaricu, provezao s njim oho-ho kilometara, pa nije nikakvo čudo da je dosta od njih ostalo u obliku jako ugodnih uspomena.
Iako bih rado još koje vrijeme prebirao po tim uspomenama ipak sam se zadržao u ovom vremenu u kojemu jesam, te se pogledom dao u potragu za mjesnom crkvom. Na osnovu ranije internet korespondencije, ona je bila glavni orijentir na osnovu kojeg bi trebao pronaći svoje večerašnje svratište, pa ne bi bilo nimalo ugodno da ga promašim. Po uspomenama mogu prebirati i kasnije.
Na neki način sam odahnuo, kad sam ugledao crkvu.

Prema auto-karti Hrvatske (www.auto-karta-hrvatske.com) to je u stvari hram svetog oca Nikolaja.
Nazvao sam mobitelom broj za vezu i uskoro se pojavila gazdarica svratišta te sokakom me dovela do mog današnjeg cilja, nekih par desetaka metara udaljenog od „glavne“ ceste. Komadić tog sokaka se vidi na snimku dolje, lijevo od mog bicikla.

Nakon sokaka slijedila je staza do mog svratišta, koje, gledajući ga izvana, izgleda ovako



Bilo mi je malo nezgodno gurati bicikl po pločama koji su imale ulogu djelomične staze. Očigledno da je staza namijenjena za one koji koračaju, a ne za one koji se kotrljaju.
Prvo sam ušao u neku vrstu hodnika

Ravno su odškrinuta vrata od spavaće sobe, o kojoj ću kasnije prozborit koju, desno se ulazi u kuhinju, a pravo se ide na WC i na terasu. Staro postolje šivaćeg stroja Singer sada ima ulogu nekakvog stolića, tako da je ovo predsoblje, sa sjedalicama, neka vrsta prostorije za opuštanje.
Iz hodnika ušao sam u kuhinju.

Prije nego što prozborim koju o samoj kuhinji, napominjem da je tuš kabina – u kuhinji (one plave pločice lijevo na gornjoj slici.) Kako ću se i sam uvjeriti, tuširanje je bilo više nego Ok, topla voda i sve što ide uz to.
U kuhinji sam imao i više nego što mi treba (čak i hladnjak) pa sam si na plinu skuhao krem juhu od gljiva. Ne moram, valjda ni napominjati u kojem stupnju mi je prijala nakon ovog vrućeg i znojavog dana.
Kad malo spustim objektiv mog fotoaparata u odnosu na gornji snimak, dobijem ovo

Sa desne strane smjestio se moj bicikl, jer je odmah tu bila utičnica, pa sam i njemu priredio večeru u obliku punjenja baterije. Ispred bicikla je peć na“kruta goriva“ (drva) u mojem djetinjstvu poznat pod nazivom „Smederevac.“
Dolje lijevo na gornjem snimku je komadić stola koji predstavlja skromnu i malu, no meni sasvim dovoljnu blagovaonicu. Zidovi blagovaonice su dekorirani lamperijom, novom i neobojanom.
Spavaća soba je bila velika, sa jednim raskošnim bračnim krevetom.

Prozor, lijevo na gornjem snimku se nije mogao otvoriti, no zato staklena vrate pored njega da. Obzirom da su vrata, je li vrata, pa kroz nju bi svašta moglo ući, ona su bila zatvorena. Kako je sva građevina oblika nekakve barake, dakle s lošom izolacijom, te kako je danas nemilice pržilo u sobi je bilo barem plus 50. Otvorio sam vrata i upalio ventilator (gore u ćošku na gornjem snimku) u nadi da barem za koji stupanj snizim temperaturu.
Kasnije će se pokazati da sam u tome slabo što uspio. Stoga sam spavao s upaljenim ventilatorom i s zatvorenim vratima. Budio sam se milion puta, isto toliko prevrtao. Oko mene mrkli mrak, povremeno izvana čijem neke čudne šumove (ili mi se to barem pričinjava), tako da sam odbacio bilo kakvu mogućnost otvaranja vrata. Ponajviše zbog mogućnosti da bi uz svježi zrak u sobu još što-šta moglo ući.
Za mene koji se smatra čovjekom koji dobro podnosi vrućinu, spavanje u ovom pregrijanom vakumu bio je izazov dostojan pažnje i poštovanja.
Ako sam pomislio da je spavaća soba vrhunac groteske ovog smještaja, prevario sam se. To je definitivno bio WC.

U prostoriji na kojim je vratima bila oznaka WC umjesto wc-šolje prvo sam ugledao strme stepenice. Njima sam se popeo do daske na kojoj je bila plastična WC daska. Kad sam ju podigao ugledao sam crnilo rupe u koju istresam otpad svog tijela, bilo kojeg agregatnog stanja. Pored daske, u plavoj plastičnoj kanti je pepeo, kojim, po ranijim uputama domaćice, trebam posuti u ono crnilo gdje su se smjestile moji sekreti.
Iako se na početku posjete ovog mog svratišta domaćica hvalila njegovoj visokoj ekološkoj crti, meni je sve to izgledalo zbunjujuće. Tu zbunjenost je pojačavala neka nedovršenosti svega ukupnog. Kao da je ostalo još tih desetak posto završnih radova da to poprimi neku konačnu crtu. Da je bilo tako možda bi u meni osjećaj simpatičnosti za osebujnu originalnost prevladao. Ovako je ostala zbunjenost sa primjesom začuđenosti u stilu „e svakakvih ljudi i njihovih postupaka ima!“

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Nakon kako-tako prospavane noći odlučio sam iskoristiti kuhinju i doručkovati topao doručak. Dok sam objedovao upalio sam mini glazbenu liniju, te poslušao vremensku prognozu. Ona je bila u skladu s grotesknim, sada mi već izgleda i nadnaravnim noćašnjim smještajem.
„Manja količina vlažnog zraka uzrokovat će moguću kišu, uglavnom na Karlovačkom području!“
Dakle, već mjesec dana kod mene u Slavoniji kapi kiše su znanstvena fantastika, nešto što se događalo u davnom, prošlom vremenu, i sad, baš sad kad sam ovdje – imat ću tu sreću da pokisnem. Nakon onog jučerašnjeg žestoko vrućeg dana.
Pustio sam duši da se malo ispuše u očajanju, a potom slegnuo ramenima i u stilu Joba stoički prihvatio eventualne buduće nedaće. Uz zrnce nade da su se, možda prevarili, te da, možda neće padati.
Nisu se prevarili!
Padalo je!
Prije napuštanja ovog svratišta koji će mi ostati u sjećanju ponajviše zbog svoje originalnosti, koliko smislene, a koliko i zbunjujuće, pozdravio sam susjede.



Prema sinoćnjim uputama moje domaćice jutros sam, nakon dolaska do crkve, trebao nastaviti gdje sam sinoć stao.
Makadamom sam vozio manje nego sinoć, tek par stotima metara, nakon kojih sam izašao na asfalt. Tik uz raskrižje smjestila se kuća koju već odavno, čini mi se, nije posjetio bilo kakav živi stvor.

Ne znam kako drugima, no meni je prelazak sa makadama na asfalt kao teleportacija dvije stotine godina unaprijed. Imao sam osjećaj da sam se ponovo vratio odakle sam sinoć otišao.
Bicikl je bešumno klizio, nije bilo drndanja. Nakon nekog vremena tu se još i nizbrdica našla, tako da je osjećaj povratka u civilizaciju bio potpun i krajnje ugodan.
Kako to već bude pri svakoj nizbrdici, brzo prođe, ma koliko dugo trajala. Ova je bila nekih dva kilometra. Na njenom kraju sam ušao u Vrginmost gdje sam izašao na cestu koji sam sinoć ostavio. Skrenuo sam lijevo prema Vojniću.
Ono ushićenje koje mi se pojavilo na nizbrdici dosta dugo me je držalo. Nije ga pokvarilo ni pustoš u Vrginmostu, Ionako još nije bilo ni 7 ujutro. A nije ga pokvarilo ni nebo, odnosno povećana vlaga na granici magle i oblaka.

Nastojao sam sačuvati pozitivistički stav. Barem nema vjetra, a od najavljene kiše za sad ništa. Promet nikakav, tek pokoji auto, tako da sam guštao u miru i tišini koja mi se pomalo činila na granici nadrealnog
Nakon Vrginmosta slijedila je poduža, ali blaga uzbrdica, a potom isto takva nizbrdica. Izostankom nastambi ambijent je pojačao svoju notu nadrealnosti. Ona je pojačana i potpunim izostankom prometala, tako da sam imao osjećaj „Pale sam na svijetu“. Vajda zato što sam se prepustio guštu vožnje, ta nadrealnost nije prešla u tjeskobu.
S ovu stranu realnosti vratila me je starica koja je dobrano sagnuta radila nešto u svojemu vrtu.



Ovo što sam vidio izazvalo je u meni duboko poštovanje prema ženi. S kojom ustrajnošću čini saginjanje za koje nisam siguran da bih i ja izdržao, mada se smatram tjelesno aktivnim.
Starica na gornjem snimku mi je svojim postojanjem nagovijestila skori dolazak u Vojnić.

U Vojniću sam napravio dužu pauzu jer sam u trgovini obnovio zalihe tekućine. Trgovina je bila u zgradi ravno preko mosta.

Vozikajući se kroz mjesto u potrazi za izlazom iz njega prošao sam pored crkve.

Na internet stranici biskupija-sisak.hr saznao sam da je župa sv. Antuna Padovanskog u Vojniću osnovana 10. ožujka 2001. godine jer su se nakon Domovinskog rata na ovo područje naselili Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Prvotno je bila organizirana Katolička misija, koju su vodili franjevci Bosne Srebrene. Gradnja župne crkve započela je u ožujku 2002. godine. Crkvu je posvetio sisački biskup Vlado Košić 16. listopada 2011. godine. Crkva je izrazito visoka građevina jednostavnog pravokutnog tlocrta. Unutrašnjost je jednostavna i skladno uređena.
Nekih 2 km nakon Voćina stigao sam na raskrižje. Ako bih na njemu nastavio ravno stigao bih do Velike Kladuše i dalje kroz Bosnu. Ja sam skrenuo desno te preko brda uputio se prema staroj Ličkoj magistrali (Karlovac – Slunj - Plitvice – Gračac – Zadar). To brdo je bilo baš ugodno za savladati ga. Prvo pitoreskna uzbrdica, a potom isto takva nizbrdica. Ta nizbrdica je izgledala ovako

Nakon izlaska na staru Ličku magistralu slijedećih kilometar i nešto sam proveo u smjesi intenzivne potrage za određenim skretanjem lijevo i straha da ću ga promašiti. Namjera mi je bila ne magistralom ravno do Karlovca, nego poprijeko preko brda lokalnom cestom do Duge Rese.
Strah je bio bezrazložan jer sam pronašao skretanje za mjesto Dugi Dol.

Cesta se suzila i odmah krenula oštrom uzbrdicom. Ipak, zadržala je asfaltno ruho, meni za utjehu, dosta bitnu.

Nakon uzbrdice cesta je, bolje reći sokak, mada i dalje asfaltiran, išla krivudavo i gore-dolje, oboje uglavnom blago. Kako će se već kasnije pokazati asfalt me nije ni za trenutak napuštao.

Da mi sve ne ide niz dlaku, da nije sve super, pobrinula se - kiša. Bez daška vjetra, tiho i skromno, no ipak dovoljno da me prisili potražiti sklonište od nje. Našao sam ga u gustoj hladovini ovećeg stabla. Dok sam čekao da kiša stane snimio sam situaciju iza sebe koja se vidi na gornjem snimku.
Nakon desetak minuta meditacije, što moje, a što od strane kiše (i dalje bez daška vjetra), prestalo je padati, pa sam nastavio vožnju.
Iznenadio sam se kako taj Dugi Dol nije neka zabačena selendra, već izgleda kao pravi mali gradić.

Ipak se nisam zaustavljao u njemu. Nebom su plovili razno-razni oblaci. Kao da su pregovarali da li će pljusnuti jačom kišom ili će to odgoditi. Zbog toga sam nastojao što više se približiti kraju ovog putovanja u nadi da ću to učiniti suh, barem što se kišnih kapi tiče.
A do toga ima još dosta. Prije nego se približim Mrežnici i Dugoj Resi na njoj, trebam prijeći Koranu. To znači da slijedi nizbrdica, pa most preko Korane, pa uzbrdica. Nizbrdica je trajala sve do mosta.

Tabla netom ispred mosta mi je dala do znanja da ulazim u mjesto Barilović.

Više od samog mjesta meni je u bila zanimljiva utvrda iznad njega, koja se vidi na predzadnjem snimku. Nju sam si približio pomoću zum objektiva mog fotića.

Stari grad Barilović je izgradila obitelj Barilović na mjestu pretpovijesne gradine vjerojatno u 15. stoljeću, kada se spominje kao utvrđeni grad na stijeni iznad Korane. Utvrda je nepravilnog tlocrta s dvije okrugle kule između kojih su nekada bile stambene zgrade. 1524. godine stradala je od strane Osmanlija, a kada je 1575. godine pala obližnja utvrda Budački (Donji Budački), našla se na samoj granici s Osmanskim Carstvom pa su je 1602. godine preuzele krajiške vlasti. U drugoj polovici 17. stoljeća utvrda Barilović postaje sjedište kapetanije, a 1871. godine ju napušta Krajiška vojska. Nakon toga utvrdu općina koristi kao spremište, za urede, školu i stanove. U Drugom svjetskom ratu je teško stradala nakon čega je zapuštena do 2000. godine kada je započela obnova. (izvor: viatrix-blog.com)
Kao što već rekoh, nakon mosta opet uzbrdica, a nakon nje nizbrdica, blaža i kraća od uzbrdice, no zato začinjena kišom. Opet sklanjanje pod gustu krošnju ovećeg stabla, te i dalje mir i tišina bez tračka vjetra, a isto tako bez munja i gromova.

Također opet kao i prije kako je tiho krenula padati, nakon desetak minuta je stala.
Do Mrežnice sam imao nekih dva kilometra laganog gore-dolikanja. Krajolik je bio stvarno idiličan. Šteta što nema sunca, sigurno bi njegova svjetlost učinila taj okoliš pravo bajkovitim.

Kojih par stotina metara prije Mrežnice slijedila je nizbrdica kroz uglavnom šumoviti okoliš.

Nekih 5-6 km prije Duge Rese, kod mjesta Belavići, koji su s druge strane Mrežnice sada je standardni suvremeni most, sagrađen 2010-te, dakle niš' posebno. Ipak sam ga snimio.

Ako i ima nešto što mi je, dok ga promatram, izgledalo posebno, ili barem neobično, to mi je bila njegova drvena ograda. Valjda su graditelji željeli ostaviti nešto od ugođaja starog mosta.
Sada već dosta davno, 2009-te, bio sam na ovom mjestu u vrijeme nekakvog bicikliranja. Tadašnji most mije bio ni iz blizine tako „standardan“ ni „suvremen“. Baš suprotno, bio je stari, rustikalni drveni most. Čak što više, tada je svojom dužinom od 208 metara imao titulu Najdužeg drvenog mosta u Hrvatskoj.

Da ga je, već tada, vrijeme nagrizlo pokazuju dva stupa na ulazu koja su sprečavala većim vozilima pristup na most. Preko njega su mogli samo pješaci, motoristi i mi, biciklisti.
U tolikoj mjeri me je tada dojmila ova drvena građevina, da mi tada nije bio problem zaći u šipražje radi snimanja mosta s boka.

Dok sam po internetu tražio nešto što nisam znao o ovim mostovima na stranici večernji.hr datiranog 4. ožujka 2010. našao sam slijedeće:
Grupa od 2000 građana na Facebooku je otvorila profil i nazvala ga “Spasimo most u Belavićima”, u kojem prosvjeduju zbog rušenja najdužeg drvenog mosta u Hrvatskoj i gradnje novoga.
– Sramotno je da lokalna vlast dopušta rušenje mosta koji ima ambijentalnu vrijednost, dolaze ga vidjeti turisti iz Europe. Novi će most, kako sam čuo, biti betonski, ali “obučen” u drvo. Ne znam kako je struka mogla dopustiti gradnju takvog mosta, ti će radovi sigurno uništiti sedrene barijere po kojima je Mrežnica poznata i zbog čega je idealna za razvoj ruralnog turizma. (kraj citata)
Deceniju i pol nakon ovog članka evo vam snimak s mosta snimljen za vrijeme ove vožnje, te onaj iz 2009-te u vrijeme starog mosta, pa usporedite da li je i koliko bilo navedene devastacije.



Usprkos kiši koja je opet počela padati, mada tiho i bešumno (više sipi nego pada), posebnu gracioznost Mrežnice činili su labudovi.



Ako malo pažljivije pogledate situaciju oko labudova uočit će te tragove sitnih kapi koje padaju u mirnu vodu rijeke.
U nastavku vožnje cestom, uglavnom uz Mrežnicu, nastala je svojevrsna zadrtost između mene i kiše, ja sa svojim tvrdoglavoj ustrajnosti za vožnjom, a kiša sa svojim padanjem. Ipak na kraju tog inatljivog sukoba pametniji koji popušta bio sam – ja. I po treći put danas, u debeloj hladovini povelikog stabla guste krošnje napravih pauzu. Poučen iskustvom, potisnuo sam zlovoljnost stoički prihvaćajući i ovih, treći put po redu desetak minuta prisilne pauze.
I stvarno, nakon tih desetak minuta stade kiša, te krenuh prema gradu čije sam prve kuće već prolazio.
Ignorirajući most koji preko Mrežnice vodi na drugu obalu, gdje je, na kraju krajeva i željeznički kolodvor, nastavio sam ravno. Ubrzo sam se našao na uskoj stazi, očigledno nekakvoj šetnici.

Razlog što sam se našao ovdje je brana hidrocentrale na Mrežnici koja se lijepo vidi na gornjem snimku.
Nakon prolaska pokraj brane, snimio sam situaciju iza nje.

Mala hidroelektrana Pamučna industrija Duga Resa ili MHE Pamučna industrija Duga Resa je mala hidroelektrana na rijeci Mrežnici koja je izgrađena još 1884. u sklopu Pamučne industrije Duga Resa, s 2 vodne turbine snage 662 kW. Kasnije je 1937. hidroelektrana proširena s 3 vodne turbine ukupne snage 824 kW i parnom turbinom snage 1000 kW. Danas je instalirana snaga 1,1 MW, a godišnja proizvodnja električne energije 2,01 GWh (u 2008.)
(izvor: wikipedia)
Priznajem da sam se ugodno iznenadio da je elektrana i dan-danas u funkciji.
Nakon prelaska Mrežnice i opskrbe hranom i pićem u trgovini na koju sam naišao, našao sam se na željezničkom kolodvoru. Bilo mi je milo kad sam saznao da vlak za Zagreb kreće za nešto više od pola sata.
To vrijeme sam odmarao na klupi u hladovini pored kolodvorske zgrade. Bicikl sam parkirao pored stabla sa originalnim mjestom za odmor usamljenog putnika-namjernika.

Nakon ulaska u vlak snimio sam kolodvorsku zgradu od strane tračnica.

Moram naći i koju riječ pohvale na račun Hrvatskih željeznica. Iako im je, kako se to veli „infrastruktura“ na nekim dionicama u dosta lošem stanju (na primjer od Dugog Sela do Novske brzina putovanja dosta dugo ne bude iznad 40 km/h), uvođenjem Končarevih elektromotornih vlakova učinili su da to (pre)dugačko putovanje bude i ugodno. Osim toga prevoze i bicikle, a pošto su niskopodni, unošenje i iznošenje bicikla (sa kompletnom opremom) je višestruko olakšano.
Evo kako moj bicikl uživa u vožnji do i nakon Zagreba, jr sam u metropoli Lijepe naše prešao u drugu kompoziciju.



Eto, to bi bio kraj ove sasvim obične priče.
Pretpostavljam pojavu blagog razočarenja kod Nevjernih Toma koji su, stalno uvjereni u nešto skriveno, do kraja očekivali da se to skriveno razotkrije. I otkrilo se u – ništa.
No, sad kad završavam pisanje ovih redova, poprimam osjećaj, da mi je drago što sam odvezao ovu ni po čemu posebnu vožnju. Ipak je u njoj bilo neke posebnosti, nekog gušta, a ponekad i ushićenja čak. Tako na kraju ova priča ipak nije samo obična priča.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv