Pero i njegov bicikl

srijeda, 21.12.2016.

Graditelj svratišta II dio

Za povratak na I dio ove priče kliknite ovdje.

Konačno civilizacija!
Ova u Zagvozdu bila je u obliku Tommy trgovine, gdje sam se prvo opskrbio hladnom, orošenom dvoguzom piva.

S bocom iznimno dragocjene tekućine sam sjeo na klupu smještenu u hladovini. Sve je to bilo u samom centru Zagvozda, na raskrižju.

Ako bi krenuo na lijevo stigao bih do Grabovca, Šestanovca i Blata na Cetini. Desno dolje je smjer za Vrgorac, odakle sam došao, a desno gore je smjer za Imotski gdje ću nastaviti put kad dođem k sebi.

Pravac Šestanovac – Imotski je dosta prometan. Zaključujem to sjedeći u hladovini i pijuckajući dragocjenu tekućinu. Rijetko, baš rijetko koje vozila se uputi prema Vrgorcu. Dakle, trebam se pripremiti na gužvu u nastavku putovanja. Nije mi to problem jer znam cestu, već sam vozio njome. Dovoljno je široka da ima mjesta za sve.
Ne znam jesam li usamljen u tome, no nekako mi se čini da su se pohlepnost egoističnost i bezobzirnost osnovne osobine današnjeg čovjeka u ovom divljem, liberalnom kapitalizmu. Prilično bilo ili ne, toga sam se sjetio kad je na dva metra ispred mene stao auto. U prvi tren bijah ljut jer mi zakloni pogled na raskrižje i na zbivanja na njemu. A potom mi nešto drugo privuče pažnju. Tip, očigledno otac obitelji tren nakon što je zaustavio auto, ugasi ga i izađe van prema Tommy-evoj trgovini.

No, tek što napravi dva koraka, predomisli se, vrati se do auta, uđe u njega, ponovo upali motor, te opet izađe van i ode u trgovinu. U autu su na suvozačevom mjestu ostala žena, očigledno supruga, a i ujedno mati dvije cure (10-12 god) na zadnjem sjedištu (ova cura bliže meni cijelo vrijeme nije skidala pogled ni ruke s mobitela).
Dakle, tip se vratio do auta da im upali klimu, i sad auto stoji na mjestu, motor brunda (diesel) ventilator zuji, a ljepotice u autu blazirano i tupo sjede u autu. Potrajalo je to dobrih desetak minuta dok se nije tata vratio iz šopinga, bez razmijenjene riječi sjeo u auto i nastavio vožnju.
A ja danas cijeli dan bez klime na suncu guram i vozim bicikl!
Netko ovdje stvarno nije normalan!
Odmor sam razvukao koliko god mi je bio gušt i nije mi ni mrvice žao zbog toga. Rashlađen, odmoran, obodren, čio i vedar nastavih vožnju. Već u samom raskrižju krenula je uzbrdica koja će mi trajati slijedećih skoro 3 km.
Par sto metara nakon raskrižja skrenuo sam do crkve, da je malčice detaljnije razgledam.





Prema wikipediji Župna crkva Gospe od Karmela izgrađena je i posvećena 22.12.1963. godine u Zagvozdu. Više je puta dograđivana i uređivana. Izvorno je izgrađen jedan zvonik. Sredinom osamdesetih godina postojeći je zvonik podignut 10 metara, a izgrađen je i drugi zvonik. Uz nju je stara kamena crkva Svih Svetih koja je posvećena 20.1.1644.godine.
Nastavio sam pješice, polako gurajući bicikl. Prošlo je pola pet, pa je vrućina dosegla vrhunac ovog dana. No, dobro sam se odmorio, a u termosicama mi se mućkalo hladno pivo pa nekoj većoj brizi nije bilo mjesta, te sam šetuckao kao po korzu od hladovine do hladovine. Istina, nekad je nije bilo pa sam na suncu zastajkivao da uhvatim dah i vratim ga gdje mu je mjesto. Pri tim zastajkivanjima sam koji put i svoj fotić zaposlio.
Pogled unazad na Zagvozd

Da se „Imena luda nalaze svuda“ kazuje i putokaz na koji naiđoh.

Koji metar prije prijevoja okrenuo sam se radi pozdrava Biokovu i sv. Juri na njemu koji su mi danas cijelo vrijeme strpljivo pravili društvo.


I evo ga, prijevoj (da opet ne velim ono „Konačno!“). Usprkos vrućini nije mi bilo posebno teško doprijeti do ovog prijevoja. Možda i zbog toga što mi je poznat od ranije, možda što mi je zadnji u nizu od današnjih prijevoja, možda i zbog duuuugačke nizbrdice što slijedi, možda… uglavnom tu sam, još uvijek vedar i veseo. Gledam daleko dolje Imotsko polje s visine od oko 360 m iznad njega.



Na jednoj lakat krivini, prosječenoj kroz brdo lokalci su velikim transparentom pokazali svoj stav dnevno-političkim pitanjima.


Netom iza te lakat krivine slijedila je druga u drugom smjeru, a potom ponovo nizbrdica prema Imotskom polju.



Što sam se više polju spuštao, sve je više u okolici bilo zaselaka koji svi skupa čine Imotsku krajinu.

Sve što je lijepo kratko traje, pa i ovo spuštanje. Spustivši se u polje, ostalo mi je još lokalnim, svježe asfaltiranim sokakom savladati uzbrdicu duljine nekih 700 m do mog današnjeg konačnog odredišta. Kad do sad nisam žurio, neću ni na kraju, pa ću nešto vremena potrošiti i na autoportret.

Sunce, moj najvjerniji današnji pratilac, uspjelo se nekako ušuljati u gornji snimak. No, cesta na kojoj odmaram puno ljepše izgleda kada je sunce iza ili sa strane, a ne ispred fotoaparata.

Prije završetka današnje vožnje ostalo mi je pozdraviti Imotska jezera smještena s druge strane polja.

I to je to.


Dakle, prema mom biciklu i njegovim mjernim uređajima, prešao sam nepunih stotinu kilometara za nešto više od dvanaest i pol sati. Tome još dodajem da sam, pri današnjem putovanju svladao ukupnu uzbrdicu od 1500 metara visinske razlike, i to po žestokom suncu. Mogu se, valjda, pohvaliti pravim podvigom.
Ma, najvažnije je da sam zadovoljan sam sa sobom!
A jesam!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv