Pero i njegov bicikl

utorak, 31.12.2024.

Rijeka Zadar III dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Te noći je nešto puhalo, nešto je i grmjelo. Ili se to meni u snu pričinilo. Uglavnom, osvanulo je tiho jutro, nekako previše tiho, zlokobno. Ni daška vjetra no s niskim, tmurnim oblacima. Očigledno da će padati, samo kad!?
Prvo smo otišli u onu najveću, najraskošniju, a ujedno i jedinu trgovinu u mjestu. Iako je bila jedina, našli smo sve što smo trebali, tako da je u potpunosti zadovoljila naše prohtjeve.
Stol ispred ulaza u naš apartman preobrazili smo u trpezu na koju je moj suputnica stavila doručak, i to topli. Svježe skuhane hrenovke i podgrijano mlijeko. (Možda vam se to čini previše jednostavno, ali mi je nevjerojatno u kojoj mi mjeri na ovakvim putovanjima prija topli obrok pa bilo to i ovo navedeno.

Ako idemo u neizvjesnu budućnost, da to činimo barem puna stomaka!
Prijetnju kišom smo ozbiljno shvatili, te smo naše bicikle obukli u šuškavce, da ne pokisne ono što ne bi trebalo pokisnuti.



I dalje je bilo mirno tiho kad smo krenuli. Skoro da smo to činili na prstima ne želeći remetiti taj mir i težinu. Nažalost, tmurni i niski oblaci su i dalje taj mir i tišinu bojali zlokobnom nijansom. Da li će ili neće padati, to uopće nije bila dilema, već kada će padati. Tako sam okretanje pedala krenuo sa željom Svevišnjem da kišu odgodi što je moguće kasnije. Barem dok se uspemo na tu visoravan, a to znači nekih 7-8 km uzbrdice.
Prije te uzbrdice prvo imamo 2-3 km manje-više vodoravne vožnje uz more.

Nekih par stotina metara prije tog sa zebnjom očekivanog uspona prošli smo kroz autokamp Rača.
Prošli kroz velim, zato što je kamp s obe strane ceste, a te strane kampa povezuje tunel ispod magistrale.

Dok smo prolazili cestom iznad ovog oslikanog tunelčića pogled na drugu stranu, u unutrašnjost kampa izgledao je ovako…

…dok je plaža s ove strane magistrale

Ova tri gornja snimka snimio sam 2017-te (vidi blog „Krasno između 20 godina“)
Davne 1997 godine sam prvi put smo boravili u ovom kampu, te se i danas sjećam u kojoj mjeri me je oduševila maštovitost autora dok je oslikavao tunelčić.

Vratimo se mi u doba u kojoj se odvija ova priča.
Zastali smo nakon prijelaza onog tunelčića na ulazu u kamp (pogled je u smjeru Senja).

A onda je krenula uzbrdica…

Bila je blaga, i što se postotka uspona tiče, kao i što se krivina tiče. Promet nula. Uz pomoć struje okretanje pedala ne predstavlja neki veći napor. Mir i tišina, bez daška povjetarca i dalje. Odjednom zatičem sebe da je sve ovo navedeno ublažilo, razvodnio onaj zlokobni osjećaj, čak što više, osjetih da uživam punom dušom. Odmah potom ugrizoh se za jezik pogledavši u oblake koji i dalje razmišljaju da li otvoriti pipu ili ne.
Badava sve lijepo i krasno ako ga proživljavam u strahu, stoga stoički prihvatih to „dobro i loše“, taj „jin i jang“ u ovom slučaju emotivnu lepršavost usnulog mira i prijetnje kišom. Uostalom, nisam od šećera neću se rastopiti!
Opet ono, kad god prihvatim manje dobro, Bog me nagradi boljim! Tako će i današnja vožnja uglavnom proteći u suhom, tek pola sata pred Karlobagom osjetit ćemo „ljepotu“ vožnje pod kabanicama.
More je ostajalo sve više i više tamo negdje dolje, pa je bilo stvarno fora pri vožnji promatrati ga s visine. Ponekad bi stali kad bi prizor bio pažnje i poštovanja vrijedan kao ovaj s raskošnom rezidencijom i isto takvim okolišem.



Neko je stvarno imao puno, puno viška novaca pa si je ispunio san o oazi u kamenitoj pustoši.
Pomiren da ćemo kad-tad danas pokisnuti, ohrabrila me je, obodrila, nekako dirnula u dušu, borba sunca da nam, makar i malim pojavljivanjem, da vjeru i vedrinu u ovom tmurnom danu.



U jednom prosjeku, desno od nas na skoro okomitom terenu rasule su se divlje perunike.

Podsjetile su me na ljeta iz mog djetinjstva koja sam provodio na selu kod moje tetke, koja je u vrtu ispred kuće imala ovakvo raslinje. Raslinje velim, jer cvjećarstvo nije ni u prvih 50 mojih tema koje su vrijedne mojeg većeg angažiranja.
Ali zato jest kod moje suputnice koja ih je oduševljeno gutala očima uz komentar kako ih ona mazi i pazi u svom vrtu, a ovdje bolje uspijevaju bez trunka ičijeg angažmana.
Inače wikipedija me uvjerava, a preko nje i ja Vas, da je godine 2000.perunika proglašenahrvatskim nacionalnim cvijetom na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Naziv potječe od imena grčke božice duge, glasnice bogova Iride (grč. - duga), a naš naziv perunika dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga gromovnika Peruna i njegove žene, boginje Perunike.
Ponekad nam se more izgubi i mi utonemo u pravi Velebitski krajolik. Uzbrdica traje i traje i traje…

O tunelima ja i moja suputnica imamo potpuno suprotan emotivni doživljaj. U meni duša zatitra od oduševljenja za doživljavanjem nečeg vanzemaljskog, skoro nadnaravnog, u svakom slučaju potpuno drugačijeg i zato posebnog. Kod nje je to muka i tlaka, a ako i doživljava kakvo-takvo oduševljenje, to bude tek onda kad je to (tunel) iza nje, zbog olakšanja da je „to“ prošlo. U „tom“ nije samo tunel kao fizička, materijalna rupa u tlu, nego su se u njega ugurali svi mogući i nemogući strahovi, muke i zebnje. Toliko ih je mnogo, a ni jednog se ne vidi!





I dalje se penjemo, i penjemo, i penjemo… Za vrijeme jednog od kratkih predaha za trenutak sam se okrenuo i snimio što smo upravo prošli.

Sa desne strani nam je bio Goli otok. Taj sinonim za besmislena stradanja u prošloj državi koje više nema, dok ga gledam stvarno ima ime koji zaslužuje.



Umjesto velim podzidom naša je magistrala ponor, koji se ispriječio ispred nje, odlučila savladati betonskim vijaduktom. Obzirom da si mi takvi objekti uvijek zanimljivi („Mostovi spajaju ljude“) uzeo sam mobitel i, onako iz ruke, istovremeno okrećući pedale, snimio ga.

Konačno se uzbrdica izgubila, a zamijenila ju je vožnja po ravnom, čak malčice i nizbrdo. More se također izgubilo pa smo se našli u pravom Velebitskom okruženju. I dalje tmurni oblaci prijete, no za sad se ne mašu pipe.

Pojavilo se nekoliko kuća, no od ljudi i dalje ništa. Preko puta od jedne od tih kuća, s naše strane bilo je malo proširenje (parking?) sa kamenim zidom na koji smo sjeli i predahnuli. Tu je bio i pomalo preteći znak, upozorenje da neće biti milosti ako budemo uhvaćeni u prekršaju.

Koliko god se trudio, a trudio sam se, nisam na netu uspio doznati ama baš ništa o slavoluku ispod kojeg smo se provukli, zajedno s magistralom.

Samo sam s desne strane građevine, na zahrđaloj tabli, uspio pročitati „Termo elektro“.
I dalje Velebit ugođaj. Neke kuće na obzoru, no i ove su bez ljudi ispred njih. Barem nije uzbrdo, i barem (još) ne pada.

Sreli smo njih dvojicu i oduševljeno ih pozdravili.



Oduševljenje je bilo obostrano! Preplavio me osjećaj ugode da sam za trenutak zadrhtao od uzbuđenja. Ne znam kojom je logikom moj mozak iz svoje memorije izvukao pjesmu grupe Film, odnosno njenu završnu kiticu:
„Ne znam kad, i ne znam gdje
ići ćemo istom stranom ulice
vjeruj mi dušo, srest ćemo se
u svijetu tajni, mi nismo sami“
U ovom sadašnjem kontekstu ovog neočekivanog, ali emotivno jakog susreta, podvlačim kao bitno te zadnje tri riječi – mi nismo sami! Ima još biciklista koji po ovom (ne)vremenu voze po magistrali. Godi taj osjećaj. Da nisi sam.
Opet Velebitska pustoš, no ovog puta začinjena uzbrdicom. Pa, zar ih do sada nije bilo dovoljno!?

Da smo blizu raskrižja na kojemu se skreće u trajektnu luku Prizna za Žigljen na otoku Pagu najavio nam je on – trajekt.

Na raskrižju smo nastavili ravno, i to nizbrdicom

Konačno je krenula ta nizbrdica. Znam za nju jer sam davne dvije tisućite sa sinom i suprugom (istom ovom kojom i sad putujem) biciklirao ovom dionicom, istina u suprotnom smjeru (vidi: „Sa sinom preko Velebita“)
Dakle, ispred nas je još oko 13 km do Karlobaga, od kojih je prva polovica nizbrdo. Konačno pravo uživanje malo duljeg trajanja.
Na žalost taj gušt dugotrajnog spusta nije bio dugotrajan. Otprilike negdje na pola spusta ispred nas sam ugledao ono što očekujem, čega se pribojavam još od jutra.
Dolazi kiša!

Rekao sam suputnici da stane u kraj i da obuče kabanicu, što sam i sam činio. Kiša je bila fer, taman je sačekala da se pripremimo za mokri nastavak, a je tren dva nakon počela padati.
Pokušavao sam se uvjeriti, utješiti da smo i dobro prošli (dok kiša pada), jer smo veći, puno veći dio današnjeg putovanja prošli suhi. Za divno čudo, čak sam i uspijevao u tome.
Stoički smo podnosili kišne kapi, povremeno i vrlo guste. Nakon što smo se spustili do mora u mjestu Cesarica, cesta je manje-više ravno, mada i krivudavo išla do Karlobaga. Odustao sam od bilo kakvog snimanja, nisam htio riskirati da mi mobitel ili fotić pokisnu.
Mislim da ne trebam napominjati da je kiša prestala baš kad smo pronašli naš današnji (i večerašnji) smještaj. Neka, opraštam kiši ovaj smisao za sarkazam sretan što smo došli na naš današnji cilj.
Zamolio sam domaćina da nas snimi sa modnim detaljima odjeće za mokro i kišno vrijeme kojima smo bili odjeveni.

Došli smo relativno rano, čak i prije 1. Biće da nam je stalni strah od kiše reducirao pauze na minimum, mada mora se priznati da ovaj put nismo imali nikakvo veće mjesto za čiji bi obilazak potrošili dosta vremena. Bilo kako bilo usprkos oblačnom vremenu bio sam vedar i lepršav. Imamo ispred sebe pola dana, pa ćemo vidjeti što ćemo s njim.
Prvo idemo riješiti smještaj.
Naš apartman je, ovaj put bio na katu, do kojeg se dolazi vanjskim stepenicama, dosta strmim, na kojima moja suputnica odmara.

Bicikli su dobili smještaj u dvorištu ispred kuće. Za svoj miran san zaključao sam ih lancem.

Što dalje putujemo to nam je smještaj sve raskošniji. Ovo je čisto slučajno, jer dok sam ih rezervirao preko booking.com uopće nisam vodio računa o njihovoj veličini.
Odmah nakon otvaranja (vanjskih) vrata ulazim u dnevni boravak s kuhinjom koji je ogroman. Kuhinja se sakrila iza šanka na donjem snimku desno.



Iz raskošno velikog dnevnog boravka ulazi se u raskošno veliku spavaću sobu u kojoj ćemo večeras, siguran sam, spavati snom pravednika.



Priča o raskošnosti naše današnjeg smještaja završava se raskošnim balkonom na koji se izlazi iz spavaće sobe.

Na balkonu smo pronašli dovoljno mjesta koje je natkriveno za sušenje onoga što je na nama pokislo prilikom dolaska.



Izvana, s ulice gledajući naš je balkon onaj bijeli sa stupičastom ogradom.

Zanimljivo, meni barem na neki način, bilo mi je to što se arhitekt, koji je projektirao ovaj apartman, nakon potrošene sve raskošnosti sjetio da je zaboravio kupatilo. Zato je kupatilo (tuš kabina i WC) smjestio na prostor metar sa žilet sa metar i žilet. Iako sam se osjećao kao Guliver u Liliputskom kupatilu ipak sam uspio obaviti sve što sam htio obaviti bez ikakvih loših posljedica. Jedino što sam to što sam obavljao, obavljao sam polako i oprezno.



Nakon što smo se smjestili iz onoga što imamo moja je suputnica pripremila ručak. Dok je ona to radila vani je počelo (opet) padati, ispočetka laganini, no postupno sve jače i jače. Jedno vrijeme nakon ručka smo zbunjeno sjedili ne znajući što i kuda sa sobom, a onda smo se sjetili kreveta. Iako ispočetka nismo mislili da ćemo počinuti, umor, opuštenost što smo na suhom i što smo stigli na današnje odredište, zvuk kiše koja pada, miris ozona… sve je to rezultiralo da smo – zaspali.
Nakon pola sata-sat probudili smo se, a ono mir i tišina – kiša je stala. Izašao sam na balkon i ugodno se iznenadio da su tmurne i niske oblake zamijenili mliječno bijeli, visoki oblaci. Zaključili smo da je to to što se kiše tiče, te smo se odvažili u obilazak mjesta.
Mada je Karlobag bitno manji od Senja, i kroz njega, kao i kroz Senj, magistrala prolazi tako da u stvari odvaja centar grada od mora. Tako magistrala, odnosno njen, nazovimo to pješački (nogostupni) dio, i u ovom gradu ujedno postaje šetnicom uz more.



Karlobag je mali, mali, mali. Neka sela u Slavoniji su veća od njega, pa smo do njegovog kraja brzo došli. Kraj mjesta je svojevrsni rt sa lukobranom na kojemu je parkiralište.
Početak lukobrana (zajedno s mojom suputnicom) izgleda ovako

Lukobran je, da tako velim iz dva dijela. Prvi je ovaj kamenim pločama popločan, kako se već vidi na snimku. Drugi dio, na kojem je parkiralište, je iza kamenog zida (skroz desno, iza kamenog zida primjećuju se komadići parkiranih auta).
Kraj lukobrana izgleda ovako

Iza svjetionika, preko puta mora je otok Pag koji sa ove strane koja gleda na kopno izgleda kao Mjesečev pejzaž

Sredina lukobrana, onaj dio sa parkiralištem zajedno sa mnom, izgleda ovako

Sad ću malo o „gužvi“ na parkiralištu koja slikovito predstavlja opću situaciju u gradu.
Vozeći kroz onu kišu na ulazu u Karlobag kao da smo prošli kroz prostorno-vremenska vrata. Kao da smo došli u ovaj grad negdje krajem mjeseca studenog, a ne početkom svibnja. U gradu ni „g“ od gužve, tek pokoji lokalac koji mirno i polako ide za svojim poslom. Sav duh grada je nekako miran, usporen, sve laganini, nitko od tih (rijetkih) ljudi nikud ne žuri. Čak smo i mi pri našem obilasku grada vozili laganije i pričali tiše, sve u nekom podsvjesnom nastojanju da ne remetimo taj tihi sklad.
Moja suputnica je poželjela snimiti me na ovom parkiralištu zajedno s panoramom grada iza. A tko sam ja da joj stojim na putu ispunjenja njenih želja!

Zanemarite mene i naše bicikle i dobit ćete pojam o gradu i Velebitu iza njega. Pravi mali povučeni primorski gradić koji se stisnuo uz obronke planine.
Ipak smo u gradu pronašli nešto pažnje i poštovanja vrijedno.
Na samom rtu, tamo gdje magistrala pravi oštru krivinu, odmah uz nju smjestila se crkva. Točnije, ono što je od nje ostalo.



Crkva Sv. Karla Boromejskog datira iz 1710. godine, a zapravo je podignuta na temeljima ondašnje crkve Svetog Ivana. U bombardiranju 1943.g. biva veoma oštećena, a 1958.g. uklonjeni su njeni ostaci. Sačuvan biva samo jedan dio zida i kompletan zvonik. (izvor: tourist.hr)
Međutim, ne mogu se oteti utisku da je ublažavanje krivine pri izgradnji magistrale na ovom mjestu na neki način platila ova nesretna crkva. Ali to je samo moj dojam.
Povučeni ugodnim iskustvom vožnje po uskim kalama u Senju i ovdje smo u povratku napustili šetnicu uz more i skrenuli u labirint starog dijela grada.





Uz onu napola porušenu crkvu slijedeća građevina u ovom gradu koja me je posebno dojmila, je zgrada škole.



Kad je 1875. Godine Anton Molinary, austrougarski oficir, sagradio u Karlobagu tri objekta, cestu do Senja, Rivu i Osnovnu školu, od toga se datuma zapravo i piše povijest Osnovne škole. Naravno i ranije su djeca išla u školu, ali je pitanje kako i na koji način.
Godine 1880. stvorena je Lučko-krbavska biskupija i od tada se Karlobažani sve više okreću Lici, dakle veza sa Senjom sve je manja iako je trajala gotovo 100 godina. Tako i škola koja je tada imala velebnu zgradu (koja je i danas najljepša karlobaška građevina) postaje centar događanja vezanih za društveni život u Karlobagu. Tada je stanovnika bilo više nego danas, iako ne pretjerano puno više.
Nakon rata sve se mijenja. Država „Slovenaca, Srba i Hrvata“ i ovdje ostavlja svoj trag i pečat. Školska se zgrada pretvara u „Građansku učionu“ kako se tada pisalo, u kojoj se intenzivno učilo. Bila je to neka vrsta srednje škole. Osnovci su izbačeni iz zgrade pa su se snalazili po Karlobagu u nekim drugim prostorima. (izvor: os-karlobag.skole.hr)
I to je to što se Karlobaga tiče. Zastali smo i zbunjeno promatrali jedno drugo. Pa tek je prošlo 4 sata, imamo vremena još oho-ho. Nećemo ga valjda protraćiti u apartmanu!?
Spas ove mentalne blokade pronašli smo u sjećanju. 87-me godine prošlog milenija nas smo dvoje biciklirali ovim krajem, točnije od Gospića, preko Velebita, te spustili smo se u ovaj grad (vidi blog: Medeni mjesec).
Istina je da smo od tada pa do danas nešto ostarjeli, da nam kondicija nije identična onoj onomad, no danas imamo pomoć u obliku struje na biciklu, a i vrijeme je idealno za vozikanje, nije vruće, ni hladno, taman kako treba, a i vjetra nema. Stoga smo odlučili pratiti putokaz za Gospić i krenuti uzbrdo. Pa dokle nam se da!
Što smo više i više vozili to smo se sve više i više penjali, pa je pogled na grad i okolicu postajao sve zanimljiviji i zanimljiviji.

Pogled na rt sa crkvom sv. Karla Bartolomejskog. Cesta uz more je magistrala kojom ćemo sutra ujutro nastaviti prema Starigradu Paklenici.
Uz pomoć zooma mog fotića malčice sam si približio crkvu.

Ne znam kad mi je vožnja uzbrdicom prijala u ovolikoj mjeri kao što je sada. Pedaliranje potpomognuto strujom, zbog izostanka žurbe, je bilo tek neprimjetni trunak teže nego po ravnom, tiho vrijeme bez vjetra i vrućine, pa još u društvu sa (još uvijek) najljepšom, (još uvijek) najboljom, (još uvijek) najljupkijom…učinilo je da opet otplovim prostranstvima ushićenja, pri kojem gubim smisao o realnosti (tko sam, odakle dolazim, gdje idem)…jednostavno rečeno – Raj na zemlji.
Taj rajski ugođaj kao amper hladne vode prekinule su kišne kapi. Nije ih bilo mnogo, nisu bile velike, no kao da su nas upozorile i vratile u realnost koja se vrlo lako može preobraziti u gustu kišu, pa čak i pljusak. Tako je meni izgledalo kad sam pogledao u oblake koji su značajno potamnili i dosta se približili nama.
Bez dileme, istog trena oboje smo okrenuli bicikle i spustili se nazad do grada. Iznenadili smo se koliko smo se popeli, i u kojoj mjeri smo guštali u spustu, a uživalo smo u tolikoj mjeri da smo na trenutak zaboravili prijetnju kišom. A možda smo zaboravili zbog toga što nije kišilo. Kao da nas je Onaj gore s onim par kapima upozorio da se trebamo vratiti, pa kad je vidio da smo upozorenje ozbiljno shvatili, ponovo zatvorio slavinu.
Ipak sam prije okretanja bicikla za povratak snimio još dva snimka prizora ispod sebe.



To bi bilo to za danas. Ovim zujanjem po gradu i onom uzbrdo-nizbrdo vožnjom napravili smo dodatnih 13 km, tako da je ukupni skor za danas 69km. Nekima malo, nekima dosta, nama taman.
Obzirom da struju nisam mogao dovesti do bicikala, izvadio sam baterije iz njih, i na podu dnevne sobe priključio ih na punjač.


Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Rijeka Zadar II dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kao što smo jučer sišli ranije s magistrale u Dramalj, te do Crikvenice nekih 3-4 km vozililokalnom cestom uz more, tako ćemo i jutros otprilike jednaku udaljenost voziti do Selca, a tek potom izaći namagistralu.
Stoga smo se spustili do centra grada, otprilike tamo gdje smo ga jučer ostavili.
Odmah tu, praktično uz sami centar grada, se potok Dubračina ulijeva u more. Prešli smo ga pješačkim mostom…

…i parkirali se na njegovoj lijevoj obali. Tren nakon što smo smjestili bicikle osunčani prizor s druge obale mi nije dao mira, te sam ga morao snimiti.

Inače samo ušće potoka u more izgleda ovako

Kad se okrenem za 180 stupnjeva ispred sebe vidim kontinentalni dio potoka sa starim, kamenim mostom po kojemu ide cesta prema magistrali.

Moram priznati da, koliko god ovi prizori oko potoka bili atraktivni (a jesu), glavni razlog što smo se parkirali na ovom mjestu je samostan i crkva Blažene Djevice Marije.

Knez Nikola IV. Frankopan bio je vrlo pobožan. Kad se 1412. godine vratio s hodočašća po Svetoj Zemlji, kao vlasnik vinodolskog prostora, obnovio je srednjovjekovnu crkvu sv. Marije. U svome je gradu Modrušu 14. kolovoza 1412. potpisao darovnicu kojom je omogućio gradnju samostana za redovnike Sv. Pavla Pustinjaka na ušću rječice Dubračine u more. U tome dokumentu prvi je put bilo spomenuto ime Crikvenica, stoga se taj dan smatra danom njezina utemeljenja. Vjeruje se da je Crikvenica dobila ime upravo po toj crkvi. Svake se godine 14. kolovoza slavi Dan Crikvenice, a to je i uvod u crkveni blagdan Vele Gospoje, kako svoju zaštitnicu nazivaju stanovnici Crikvenice. (izvor: lako.com.hr)
Dojmila me je raskošna unutrašnjost crkve.





Toliko o onome što nam bilo zanimljivo u Crikvenici, koja je najviše stanovnika imala 2001. godine, njih 7121, da bi 2021. godine taj broj bio 6239 (izvor: wikipedia)
Tih 3-4 km do mjesta Selce vozili smo uz more Rajskim ugođajem: svježina, hladovina, izostanak prometa.



Često se tik uz prometnicu pojavi betonizirana plaža.

Od tog mjesta Selce, prvo nas je pozdravila lučica sa dosta malih brodica.

Slično kao u Crikvenici i ovdje je centar mjesta u obliku velikog i širokog platoa.

Selce je malo mjesto, pa sam snimio samo ovu građevinu.

Nakon „Kartu čitaj, a seljaka pitaj!“, jer smo prvog prolaznika pitali kako do magistrale, krenuli smo uzbrdicom uskom i krivudavom ulicom. Nakon par stotina metara izašli smo na magistralu, koja je, nakon one uske i krivudave ulice, izgledala raskošno široka. Uzbrdica se nastavila i na magistrali, no ona je bila sitnog postotka tako da su je naši bicikli, uz pomoć struje, bez problema savladavali. Tek kad smo se našli na nekakvom prijevoju sa kojeg sam vidio da je more „tamo dolje“, postao sam svjestan koliko smo uzbrdicu savladali, a da to nisam ni primijetio.

Često, vrlo često kada me prilikom vožnje biciklom preplavi oduševljenje prilikom nizbrdice, kada imam dojam euforične sreće i zadovoljstva, kad vrijeme stane i kad mi se čini da sam u Raju koji nikad neće nestati ni boravak u njemu prestati – desi se kraj nizbrdice. Pretjerano brzo, bolno istinito, neugodno iznenađujuće.
Ovaj put navedeni efekt imala je tabla s nazivom grada kojemu dolazimo.

Dobro, za utjehu meni zbunjenom i razočaranom, nizbrdica je bila još uvijek prisutna. Bila je tu kao pomoć mojemu što lakšem povratku u realnost, a i kao upozorenje, da se malčice manem emotivnog uživanja u vožnji te se racionalno posvetim prozaičnom pitanju kako samu vožnju napraviti bez neugodnih, ili ne daj Bože, čak i bolnih posljedica. A sve to zbog prometa, koji je postajao sve gušći i gušći, što smo se sve više i više približavali gradu.
Na samom ulazu u grad je kružni tok koji smo prošli u društvu prometne gužve. Kasnije sam taj kružni tok snimio, pa evo njegovog prikaza.

Ova prometna gužva, prikazana na gornjem snimku je malte ne identična onoj koja je nas pratila na ulazu u grad.
Nakon par stotina metara od tog kružnog toka, skrenuli smo lijevo prateći putokaz za centar grada, te smo se, na opće naše iznenađenje, našli u pješačkoj zoni.

Sad ide onaj preobražaj bicikla iz prometala u pješaka. Hoću reći, laganom smo vožnjom, onako s noge na nogu, nastavili voziti tamo gdje samo pješaci imaju legalitet.
Na kraju tog svojevrsnog korza došli smo do kule.

Kvadrac, kako narod zove kvadratnu kulu, jedini je ostatak kaštela što su ga 13. stoljeću podigli Frankopani. U hrvatskoj povijesti ima izuzetno povijesno značenje u civilizacijskome i upravnome smislu, važno koliko i zdanje Hrvatskoga sabora na Markovu trgu. U "velikoj palači" napisan je 1288. godine Vinodolski zakon, najznacajniji pravni tekst o srednjovjekovnome životu na vinodolskome posjedu Frankopana. Pisan je hrvatskim jezikom i glagoljicom, a usvojen na trgu ispred kaštela iste godine. Prvotni kaštel bio je opasan dvostrukim zidinama s dugim i uskim dvorištem, upravnom zgradom i dvjema kulama (okruglom, tzv. Rondel, i kvadratnom). Između kula bilo je glavno krilo kaštela stambene namjene. Unutar kaštela bilo je dvorište sa cisternom te stupovima s arkadama. Kaštel u Novome Vinodolskom jedno je od najsnažnijih i najdugovječnijih uporišta Frankopana. (izvor: ruta.frankopani.eu)
Dok smo odmarali u hladovini na trgu ispred tog Kvadraca, pažnju mi je privukao dimnjak na kući preko puta kule. Bio uređen i dotjeran, pravo umjetničko djelo od dimnjaka.



Ni sada dok smo u ovom gradu, a i inače na ovom putovanju, nismo imali neki konkretan plan obilaska gradova i mjesta na koji nailazimo. Krenemo okretati pedale, pa kud nas bicikl odvede, ili nam pažnju privuče neko ili nešto, pa vozi za njim, kao što jesada bio neki mali, majušni prolaz iza kule.

Pretpostavljam da je zid na gornjem snimku ispred moje suputnice ostatak od te Frankopanske kule.
Odmah nakon prolaza u zidu su dvije stepenice, pa smo bicikle morali prenijeti preko njih.
Slijedi lagana vožnja, onako s noge na nogu, kroz najuže ulice kojima sam ikad prošao, bilo kako, pa i biciklom.



Oko nas su bile dvokatnice, ništa posebno, no zbog krajnje uske ulice izgledale su barem kao dvadesetokatnice. Meni, a kasnije mi je suputnica priznala da je i njoj, vožnja ovim svojevrsnim kanjonima bila u toj mjeri zanimljiva i očaravajuća, da sam hrabro nastavio dalje, uopće se ne opterećujući u ovom trenutku potpuno nepotrebnom dilemom kamo će nas ova vožnja dovesti.
A nije nas mogla dovesti do boljeg mjesta. Nakon „provlačenja“ kroz kanjone od ulica odjednom smo se našli na širokom trgu, ispred crkve sv. Filipa i Jakova.

Na gornjoj slici, s lijeve strane se vidi komadić tornja, koji je, tipično za krajeve uz more, odvojen od same crkve.

Crkva svetog Filipa i Jakova Izgrađena je u 14. stoljeću kao trobrodna bazilika. U 18. stoljeću dolazi do barokizacije crkve, a početkom 20. stoljeća preuređuje se pročelje u stilu historicizma. Na vanjskom zidu svetišta na dva je kamena uklesana godina 1520., kombinacijom arapskih i rimskih brojeva, a zatim glagoljicom – najvjerojatnije kao spomen na obnovu ili prezidavanje crkve, jer je ona sama puno starija.
U njoj se pred velikim oltarom nalazi grobnica modruškog biskupa Kristofora Dubrovčanina (Petančića), koji je sa svojim kaptolom pobjegao s Modruša, pred Osmanlijama, te u Novom našao utočište. Tu je i umro 1499. godine. (izvor: novi-vinodolski.hr)
Nešto od ovih gornjih redaka, koje sam našao na netu pri pisanju ovih tekstova, saznali smo na samome mjestu pročitavši retke na spomen ploči.

Crkva je bila zatvorena, zaključana tako da sam ostao prikraćen za dojam o njenoj unutrašnjosti, za koji ne sumnjam da bi bio značajan. Stoga su me zaključana vrata crkve, više rastužila nego razočarala. Crkveni oci su, vjerojatno, imali razloga zašto su spriječili pogled u unutrašnjost. Pretpostavljam da se među ljudima koji su nekad obilazili crkvu bilo i onih koje ne zaslužuju imenicu ljudi ni u njenom najminimalnijem obliku, pa su svoj boravak u crkvi „obilježili“ vandalizmom i/ili krađom. Mada je to samo moja pretpostavka.
Na tom svojevrsnom trgu ispred crkve bilo je mjesto za odmor u hladovini za putnike-namjernike, kao što smo mi, a i za sve ostale, koji su mogli odmoriti na klupama.

Oni nestrpljiviji pri odmaranju mogli su doći do kamenog zida i uživati u prekrasnom pogledu na kružni tok, već ranije spomenut i slikom prikazan, te na lučicu i more s otokom Krkom.

Sjedim tako na stepenicama crkve i onu rastuženost zbog izostanka ulaska u crkvu pokušavam potisnuti ili zaboraviti mentalnim okupiranjem nečeg drugog.
I pronašao sam to drugo u obliku dvokatnice ravnog krova, na kojemu je umjesto crepova bila – galerija.

Stiješnjena između zidova susjednih kuća izgledala mi je da jedva diše. Visina joj je bila bitno veća nego širina. Kao da je nekada bila široka prizemnica, no polako, ali uporno je prisutan proces prešanja zidova bočnih građevina, pa mi je izgledalo kao da će u slijedećih 10-20 godina kuća narasti još dva-tri kata, no tada će po katu biti samo jedan prozor.
Ali najveća fora su bila ulazna vrata, točnije ono u njenom donjem lijevom kutu.



Svuda na svijetu i okolici za poštara je pripremljen poštanski sandučić, u koji poštar ubaci pismo. Kasnije domaćin zaviri u njega, pa ako nešto u njemu ima (pismo razglednica, čestitka, račun, opomena…) otvori vratašca i za trenutak zaboravivši tko je, što je, gdje je, sav se stopi u jednu veliku radoznalost koju samo saznanje „što je unutra“ može riješiti.
Svuda je tako velim, osim ovdje ispred ove stiješnjene kuće. Tu ulogu poštanskog sandučića igra jedan oveći kamen na čijoj je uglađenoj površini velikim slovima (velikim u smislu njihove mjere, kao i u smislu gramatičkog pravila (velika i mala slova)) ugravirano POST, kao sve prihvaćen pojam za poštu, ne samo u Engleskoj (čijeg je jezika i porijeklo napisanog izraza), nego u većem dijelu (zapadnog) svijeta. A za svaki slučaj, ako je poštar pripadnik (danas izuzetno male) populacije koji od Engleskog jezika ne zna ni E, a kamo li pojam „POST“ tu je ispod natpisa nacrtano malo pisamce, tako da će i takvom poštaru biti jasno da poštu treba – staviti ispod kamena.
Meni je taj kamen baš fora!
Prije nego što smo napustili ovaj iznenađujuće zanimljiv grad, posjetili smo Trg Vinodolskog zakona.

Na sredini trga nalazi se fontana – rad akademskog slikara i scenografa Dorijana Sokolića, nastala povodom 700. obljetnice Vinodolskog zakona. Na fontani su latinicom i glagoljicom isklesana imena gradova (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Grižane, Drvenik, Bribir, Novi, Ledenice) čiji su predstavnici 06. 01. 1288. godine potpisali stare pravne običaje i sastavili taj vrijedni pravni dokument, Vinodolski zakonik. (izvor: okolotorno.novi-vinodolski.hr)
Evo kako ta fontana izgleda izbliza

Lijevo od fontane smještena je jedna starija, ali još uvijek lijepo uređena arhitektonska dama

Oko ulaznih vrata, s obje strane nanizane su ploče s imenima institucija koje borave u toj zgradi. Tako je tu smješten Matični ured, pa Općinski sud, i na kraju Lučka uprava. No, meni je, sada dok sam boravio u ovom gradu, pažnju posebno privukla bijela ploča s desne strane na kojoj je pisalo:
„U ovoj kući odsjeo je hrvatski književnik August Šenoa, tijekom svog posjeta Novom Vinodolskom.
Godine 1874.
Novljani“
Eto, to bi bilo sve od ovog grada od kojeg nismo puno (da ne kažem ništa) očekivali, a dobili smo toliko toga, da nam je jedva stalo u glavu.
Nakon što smo napustili i posljednje kuće Novog Vinodolskog, okoliš je iznenada i brzo, unutar par stotina metara, dobio pravi krški izgled.

Sa lijeve strane odsječeno kamenito brdo, a s desne strane kameni burobran, ili klasični branik, koji cestu odvajaju od ponora prema moru.

Cesta je na izrazito strmom terenu obilazila Malu Dragu, prvu od dvije morske uvale koje su se ovdje usjekle duboko u kopno.
Morski, da tako kažem dio uvale Mala Draga izgleda ovako…

…dok kopneni dio, onaj u produžetku morskog, izgleda ovako

Nakon što smo ostavili Malu Dragu iza sebe, i odvezli se par stotina metara…

…obišli smo i uvalu Žrnovnica.



Zastajem malčice s opisom viđenog i proživljenog radi isprike i objašnjenja.
Isprika što sam uspio snimiti samo polovicu uvale Žrnovnica, a objašnjenje da sam gornje snimke ovih dvaju uvala snimio mobitelom iz ruke,vozeći bicikl, pa kako su već snimani, snimci su još i dobro ispali. To sam radio iz nužde i čistog očaja jer nigdje nije bilo mjesta, ni kvadratni pedalj, na kojemu bih mogao zastati i snimiti, ove (meni barem) veličanstvene prizore. Samo cesta, s lijeve njene strane okomita stijena, a s desne branik. I to dupli!
Inače, Uvala Žrnovnica se nalazi jugoistočno od luke Novi Vinodolski, a na crti između nje i nasuprotnog rta Glavina na Krku završava Vinodolski i počinje Velebitski kanal. Na kraju uvale, gdje je nekoliko kuća i ruševina u kojoj je nekad bio mlin, a pred njima molić, kaptira se snažno vrelo, čija se struja, katkad doista jaka, osjeća već od polovice uvale. Obje su joj strane gotovo okomite. Pod istočnom obalom danas su bazeni ribogojilišta okruženi bovama. To sam saznao na web stranici muzejmalabarka.com.
Nakon ovih uvala magistrala je išla unutrašnjošću, kopnom, pa jedno vrijeme mora nismo vidjeli. A i to što je išla kopnom, išla je uzbrdo, ne nekim velikim postotkom, ali ipak uzbrdo.
Tek kad smo izašli na nešto što bi kakav-takav prijevoj trebalo biti, vidio sam koliko smo se popeli.

Kad smo se spustili do kraja na gornjem snimku ispred sebe smo ugledali prvi znak Velebita.

S desne strane, preko puta mora, bio nam je otok Krk sa svojim jugoistočnim, ogoljenim dijelom.

Kad zumom ovaj gore prikazani Krk približim dobijem ovo – pravi Mjesečev pejzaž

Vozeći pustom magistralom, pogledom zujajući po okolišu, mislima odlutanim tko-zna-kamo brzo smo (ili se to meni barem činilo) stigli do…

Odmah na početku grada, skoro zajedno s prvim kućama, dolje negdje, iza kamenog branika primjer je raskošno uređene plaže.

Sada, svježeg dana na početku svibnja, plaža je bila pusta, no sigurno za vrijeme žege ljetnih dana situacija je krajnje suprotna.
Spustili smo se do, recimo tako, centra grada. Par desetaka metara prije nego će magistrala iz nizbrdice prijeći u vodoravno stanje kraj mora, skrenuli smo desno zbog malog trga na kojemu je bila klupa.

Vrijeme je bilo oblačno, temperatura taman, niti hladno, niti toplo, takoda nam hladovina uz klupu nije trebala.
Obzirom da je prošlo jedan, počastili smo se ručkom iz naših bisaga, a nakon ručka podužim odmorom.
Nama iza leđa smještena je zgrada Lučke uprave Senj (na donjoj slici je „naša“ klupa, nakon ručka i odmora).

Ispred te „naše“ klupe, nekako na sredini tog malog trga smjestili su Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata s područja grada Senja podignutom 2018. godine.

Iza spomenika se naslućuje Senjska riva koju sam snimio nakon što sam se malčice maknuo u stranu

Prije nego smo krenuli u obilazak grada snimio sam morskog vranca koji je stojeći na rubu mola „razmišljao o bitku“.

Morski vranac (još ga zovu crni ribolovac) je ptica crne boje, ženke sivkasto crne, a jedino što odudara na njima je žuti početak kljuna. Morski vranac je ptica srednje veličine, 68 do 78 cm duga i raspon krila joj je od 95 do 110 cm. Najveća kolonija morskih vranaca na Jadranu je na Kvarnerskim otocima. Pretpostavlja se da na Jadranu živi između dvije i četiri tisuće morskih vranaca.
Zanimljivo je da u Kini još uvijek drže morske vrance kao ribolovce koji njima donose ulovljenu ribu. Sistem je jednostavan, mladi pripitomljeni vranci naviknuti na čovjeka imaju postavljenu ogrlicu oko vrata koja im onemogućava gutanje ulovljene ribe, pa tako oni s ribom, koja im je dijelom u kljunu i vratu, a dijelom izvan kljuna, doplivaju do svog čovjeka koji im uzme ribu i spremi je u košaru. Morski vranac svoju ribu ili dvije za pojesti dobiva tek na kraju lova kada mu čovjek skida ogrlicu s vrata.
Ako ikad roneći susretnete morskog vranca, nemojte se iznenaditi jer pod vodom izgleda kao neka sasvim nepoznata vrsta, nit' je riba, nit' je ptica. (izvor: ludens.media)
Idemo sada u obilazak grada. Evo njegove panorame uz more (donji snimak sam dobio tako da sam dva spojio u jedan)

Sve je dosta sitno na gornjem snimku, pa evo par snimaka snimljenih s kraja mola gdje sam onu ptičurinu snimio. Mol je bio nekih 20-tak metara od kopna, tako da je idealna pozicija za snimanje grada s mora.







U samome centru, uz more je hotel Boutique sa 4 zvjezdice.

Obzirom da kroz grad Senj prolazi 45-ta paralela geografske širine, ovaj hotel se diči time da ta paralela prolazi baš kroz njega. Geografski gledano, ta 45-ta paralela (45ş sjeverne geografske širine) je točno na pola puta od ekvatora (0ş sjeverne geografske širine) i Sjevernog pola (90ş sjeverne geografske širine).

Koliko god sporo vozili magistralom uz more, brzo smo se primakli kraju, recimo tako, centra grada. Tek što sam u duši počinjao osjećati tugu, pa čak i razočarenje, moja suputnica, očigledno pod istim dojmom, predloži da odlazak iz grada malo odgodimo ulaskom u njegovu unutrašnjost.
Bila je 100% u pravu, i svaka joj čast zbog te ideje!
Nakon što smo napustili magistralu, u roku odmah, prešavši trotoar uz nju, našli smo se na ulazu trga koji je, čini mi se centar centra Senja – Pavlinski trg

No, i prije nego smo zašli na taj trg, zastali smo ispred skulpture koja je bila na samom njegovom ulazu.

Spomenik je djelo akademskog kipara Ivana Vukušića, a monumentalnom kompozicijom predstavlja partizane-mornare koji stoje na vječnoj straži. Mornari su bili postavljeni na visokom kamenom postolju, na kojem je s desne strane pisalo „U spomen palim borcima NOR-a – narod općine Senj“. Spomenik, međutim, više ne izgleda kao ranije. Nestalo je visoko kameno postolje i natpisa na njemu, a ni sam spomenik više nije na istom mjestu.
Postavljen je na nisko postolje nekoliko metara udaljeno od ranije lokacije, izvan samog trga, i čini se da više ne dominira prostorom, kažu aktualni senjski »kroničari« i dodaju da više ne dolazi do izražaja »snaga« spomenika, a postavljen ovako nisko mogao bi biti i meta vandalima. (izvor: novilist.hr/rijeka-regija/lika-senj)
Na kraju trga skrenuli smo lijevo pored lijepo uređene dvokatnica žute fasade o kojoj nisam uspio ništa saznati.

Sada slijedi uživancija bicikliranja uskim Senjskim ulicama. Dozvolio sam si tren, samo mali tren razmišljanja u stilu „Bože moj, što bi propustili da smo produžili magistralom!?“ Samo tren, velim, jer mi je bilo besmisleno razmišljati bilo što, a kamo li neku jadikovku, kad se treba u potpunosti prepusti užitku okretanja pedala kroz ovaj uski labirint.





Neki bi rekli slučajno, no ne vjerujem baš mnogo u to. Isto ono što nam se dogodilo u Novom Vinodolskom, zbilo se i ovdje. Tumarajući uskim ulicama, ni o čemu razmišljajući, predani u potpunosti utiscima koja promiču oko nas – odjednom se nađosmo ispred katedrale!!!

I ovdje je zvonik bio odvojen od same crkve.

Povijest katedrale veže se uz povijest bivše Senjske biskupije. Naime, godine 1169. dovršena je gradnja ove katedrale, a u povijesnim spisima se tada i prvi puta spominje zasebna biskupija na području Senja. Za katedralu tadašnje senjske biskupije, uzeta je mjesna crkva koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, no zbog potrebe biskupije proširena je. Smatra se da je crkva sagrađena na temeljima ranokršćanske bazilike iz 4. ili 5. stoljeća. Isto tako smatra se da je crkva sagrađena oko 1000., zbog toga što je prilikom restauriranja zvonika, na njemu pronađena upisana ta godina pa se pretpostavilo da su i zvonik i sama crkva sagrađeni na prijelazu stoljeća. Tijekom 15. stoljeća, za vrijeme biskupa Andrije iz Modene, katedrala je dobila sakristiju što je napisano iznad vrata same sakristije, a tijekom 18. stoljeća katedrala se proširila s dvije bočne lađe. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, katedrala je teško oštećena da bi s tijekom cijelog 20. stoljeća pa do danas obnavljala. (izvor: wikipedia)
Za razliku od one u Novom Vinodolskom, ovaj je, na opće moje oduševljenje – otvorena.
Glavna lađa crkve, nakon ulaza, u smjeru glavnog oltara izgleda ovako

Otišao sam do oltara, okrenuo se i snimio kor iznad ulaza

Dok sam se vraćao prema ulazu snimio sam par oltara koji su bili u bočnim lađama, ili lijevim ili desnim.



Unutrašnjost katedrale smo obilazili u smjenama, pa dok je moja suputnica bila u crkvi ja sam dokono promatrao okolinu. Pažnju mi je privukla stara građevina, koja se nalazila točno preko puta katedrale.

Točnije rečeno, pažnju mi je privukla ploča na toj kući.

Crna boja na graviranim slovima je izblijedjela, pa ću vam pomoći u čitanju natpisa.
Dakle, piše slijedeće:
„Na starom kaptolskom trgu, pred katedralom svete Marije građani Senjski i knezovi Krka, Vinodola, Modruša, Gacke i Senja donijeli su statut grada Senja 1388.
U povodu 600. obljetnice donošenja statuta spomen ploču podižu građani općine Senj.
Senj, 24. VI 1988.“
Nakon obilaska katedrale, koji se, naravno, odužio, sjeli smo na bicikle, vratili se na magistralu i nakon oko kilometra vožnje, opet sišli s nje. Ovaj put razlog za to je bila je najpoznatija znamenitost grada Senja, tvrđava Nehaj.

Ulaz u tvrđavu je bio s druge strane

Unutrašnjost ove tvrđave obišao sam prije 6-7 godina, pa sam to zadovoljstvo prepustio suputnici. No, umjesto otvorenih, naišla je na zatvorena vrata i obavijest da su se zatvorila prije 15-tak minuta. Dakle od obilaska unutrašnjosti za nju ovaj put ništa.
Za to vrijeme moju pažnju, dok promatram tvrđavu, privukao je jedan njen detalj.

Ne znam kako Vas, no mene ovo na gornjem snimku neodoljivo podsjeća na onu prostoriju „u koju car ide pješke“.
Inače, tvrđava Nehaj (poznata i pod nazivima Kula Nehaj te Nehajgrad) služila je kao vojna utvrda uskocima koji su je koristili kao mjesto s kojeg su branili grad Senj te pripremali napade na Turke i Mletke.Utvrda je sagrađena na brdu Trbušnjak, često poznatom i kao brdo Nehaj 1558. godine, pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića te kapetana Herbarta VIII. von AuerspergaTurjaškog. Radi djelotvornije obrane Lenković je dao do kraja porušiti sve crkve, samostane i zgrade izvan zidina Senja kako se u njima ne bi mogli utaboriti neprijatelji. Tako su za gradnju Nehaja porušeni crkva i samostan Sv. Petar i templarski samostan Sv. Jurja s istoimenom crkvom, čiji su temelji kasnije otkriveni u prizemlju Nehaja. To uz pisane dokumente potvrđuju i dijelovi arhitekture, natpisi i druge starine ugrađene u zidine današnje tvrđave. (izvor: wikipedia)
Da je tvrđava stvarno na strateškom mjestu evo pogleda na sam grad s mjesta gdje se ona smjestila.

Toliko o Senju i njegovoj tvrđavi.
Nastavljamo prema Svetom Jurju, našem današnjem odredištu, udaljenom 12-tak km. U početku smo vozili uzbrdicom, a zatim manje-više ravno. Na jednom proširenju smo zastali, te sam snimio situaciju ispred i iza nas.



Koji put je strmina obronka na kojemu je magistrala bila toliko velika da su graditelji morali zidati impresivni podzid.

Nešto iza 4 poslije podne uspjeli smo pronaći našu bazu za slijedeću noć u mjestu Sveti Juraj.

Ulaz u naš apartman je onaj u prizemlju roza kuće, lijevo od bijelog stola. Desno od njega su naši bicikli. Jako mi se dopalo što je naš smještaj u prizemlju, isto kao što je bilo noć prije u Crikvenici.
Čim prođem ulaz, gore spomenut, nađem se u, recimo tako, dnevnom boravku s kuhinjom.

Kuhinja je bila raskošna, barem za nas. Tu je čak i perilica suđa.

Nama na raspolaganju su tu bile još dvije prostorije. Ona manja je kupatilo s WC-om…
Nama na raspolaganju su tu bile još dvije prostorije. Ona manja je kupatilo s WC-om…

…dok je ona veća soba u kojoj ćemo noćas ploviti prostranstvima sna.



Uvijek mi nekako padne kamen sa srca kada na kraju dana pronađemo mjesto gdje ćemo provesti slijedeću noć. Još kad je ovako raskošno, radosti mojoj nema kraja.
Dana smo imali još dosta, pa nakon smještaja, skidanja bisaga i odmora, odlučilo smo se malčice provozati po mjestu.
Spustili smo se do mora, otišli do kraja mola gdje sam imao dobar položaj da „s mora“ snimim mjesto.



Negdje u brdima iznad mjesta snimljenog na gornjem snimku je cesta za Oltare, odakle se može ili za Zavižan, ili za Krasno i Otočac.

Od monumentalnijih građevina u ovom mjestu izdvajam ovu

Nisam uspio saznati što je, ili tko je u njoj.
Inače, mjesto je malo, pa nam nije trebalo puno vremena ni truda da ga obiđemo.
U mjestu je jedna jedina trgovina u kojoj se možemo opskrbiti krutom i tekućom logistikom.

Na moje zaprepaštenje na zatvorenom vratima je zalijepljen papir s velikim natpisom „Inventura“ s današnjim datumom. To zaprepaštenje brzo je prelazilo na razočaranost, pa zbunjenost, da bi u konačnici rezignirano slegnuo ramena sa zaključkom da ćemo za obilniju opskrbu navratiti sutra ujutro, prije nastavka putovanja, a za večeras ćemo se nekako snaći s onim što imamo u bisagama. Tako sam duh i tijelo vratio u sadašnjost ispunjenu obilaskom mjesta.
Od, recimo tako, centra mjesta cestom uz more krenuli smo prema, očigledno apartmanskom naselju.
Vožnja nije dugo trajala jer se već nakon par stotina metara cesta pretvorila u ništa. Stoga sam u povratku, negdje na pola puta do mjesta, snimio ovo „turističko“ naselje u smjeru mjesta, a potom u suprotnom smjeru, prema onome „ništa“.



Posebna zanimljivost ovog mjesta, koja me prilično dojmila (možda zato što takvo što nisam očekivao) nije u samom mjestu, već je od njega udaljena nekih 100 metara morske (podvlačim morske) linije – radi se o nenaseljenom otočiću Lisac.

Iako wikipedia veli da je to „nenaseljeni otočić u Velebitskom kanalu, oko 100 metara od obale, u mjestu Sveti Juraj“, ipak na njemu uočavam ostatke neke građevine.

Isti taj otočić sam snimio i kasnije s dvorišta našeg apartmana.



Slobodno mi možete zamjeriti što sam toliko zapilio za taj otočić koji nema ama baš ništa suvislog, ali eto, mene je baš dojmio.
No, ono što me najviše zadivilo u ovom mjestu, u tolikoj mjeri da sam ostao, što se ono veli, paf, je mjesna crkva.
Izvana, ništa posebno…



…no iznutra nešto veličanstveno!!!
Idem redom, prvo nakon ulaza, pogled u smjeru oltara…

…zatim sam oltar…

…pa onda pogled sa oltara na ulaz u crkvu…

….,te sam kor iznad ulaza…

…i na kraju ovog foto predstavljanja interijera, dva snimka stropa crkve



Dojmila me je, ali stvarno me je dojmila, oslikanost ma i najmanjeg detalja unutrašnjosti crkve. Sjetio sam se katedrale u Požegi koja je bila, slično kao i ova crkva, detaljno oslikane unutrašnjosti, no prilikom obnove (čitaj krečenja) oličili su je jednobojno, tek ostavivši pokoju fresku da svjedoči kako je to nekad izgledalo. Bojim se da i ova crkva u nekoj budućoj restauracijine doživi istusudbinu.
Eto, to bi bilo sve što se ovog drugog dana ove avanture tiče. Evo i prikaza današnje kilometraže

Bilo je sve divno, krasnoo, super… i tako to. Ako se ovako nastavi i ostale dane, meni i mojoj suputnici bit će super, no Vama koji čitate ove redove ta idila će brzo dosaditi, te ćete, splasnute radoznalosti, odustati od daljnjeg čitanja. Kako već neki vele sreća, radost, blagostanje i slični sinonimi su dosadni, nezanimljivi. Uvijek su problem, frka, neizvjesnost zanimljiviji. Čak što više, malo kad se osjećamo sretni i radosni kao poslije uspješno riješene frke, neizvjesnosti, problema…
E, pa da ovaj putopis poprimi takvu notu zanimljivosti pobrinula se – vremenska prognoza.
„Hladni talas sa zapada sutra će zahvatiti naše krajeve, stoga će sutra biti oblačno s kišom i prohladno!“
A mi sutra imamo etapu od Svetog Jurja do Karlobaga, koja ide „nebu pod oblake“. Kad pogledam u kartu vidim da se magistrala odvojila od mora, te ide nekom visoravni 200-300 metara iznad mora. Visoravni na kojoj nema naznaka ikakvih, pa i najmanjih mjesta.
Dakle, sutra ujutro prvo duga,duuga uzbrdica, zatim krivudanje divljinom u kojoj teško da ćemo pronaći mjesto sa bilo kakvim krovom radi sklanjanja od kiše.
Neizvjesno, krajnje neizvjesno.
Pa sad ti zaspi s takvim nemirom u duši!

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

ponedjeljak, 30.12.2024.

Rijeka - Zadar I dan

U svom višegodišnjem biciklističkom stažu tu Jadransku magistralu, ne odjednom, nego u etapama, skoro sam svu odvezao. No, to sam činio isključivo ljeti kad je vožnja tom, inače jako zanimljivom cestom bila bitno zagorčana dvjema okolnostima – jakim prometom i jakom vrućinom. Radi toga često, jako često pri vožnji s takvim okolnostima bilo je teško zadržati oduševljenost okolinom i guštanje pri vožnji. Oni su, opet, često, vrlo često zamijenjeni stoičkim podnošenjem navedenim negativnim okolnostima, te željom da se ova tortura od vožnje završi što je moguće brže.Badava i oduševljenje i gušt kada svake sekunde moram bježati tik uz rub ceste, dok me vozila obilaze tek prst-dva udaljeni od mog ramena. I sve to uz žestoku vrućinu i obilati znoj u kojemu se kupam.
Sjećam se, jako se dobro sjećam, da nakon tih tortura od vožnji, često mi se u dubini duše, tiho i sramežljivo, pojavi želja, željica tek, kako bi bilo lijepo ponoviti upravo završenu vožnju bez ta dva zlokobna pratioca – gustog prometa i žestoke vrućine.
Sve do sada bilo mi je dosta teško i komplicirano izvan ljeta oteti 4-5 dana od svakodnevnice i potrošiti ih na vožnju navedenom magistralom lišenoj gužva i vrućine. No, ovaj put mi obaveze prema poslu to nisu smetale, jer ih više nije bilo. A nije ih bilo jer sam umirovljen.
Srećom, ili možda zaslugom djeteta u meni koje je stalno guralo dalje, više, bolje što se bicikla tiče, ta umirovljenost se odnosila jedino na profesionalni dio mene. Ta umirovljenost, nije umirila želju, čežnju i nadanja za okretanjem pedala. Naprotiv, još ih je više rasplamsala.
To dijete u meni uspjelo je pobuditi još jedno dijete, dijete u mojoj životnoj suputnici, pa je dobivanjem 5 dragocjenih slobodnih dana želju za vožnjom magistralom u idealnim uvjetima, bez gužve i vrućine, preobrazila u realno ostvarljivu mogućnost. I to u najbolje mogućem društvu- društvu životnih suputnika.
Da bi, konačno, zavrtjeli pedale, treba obaviti dosta predradnji. U stvari treba nekako doći na „startnu liniju“ u Rijeci. Ako to činimo iz Slavonije, kao što smo to mi činili, to nije ni brzo ni jednostavno.
Prvo, poslijepodne smo „nultog dana“ na auto stavili bicikle te se dovezli do prijestolnice Lijepe naše gdje smo prenoćili kod mog brata.

Dan Prvi

Slike s prvog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Sutradan, rano ujutro, provozali smo bicikle Zagrebačkim usnulim ulicama da bi se konačno skrasili u vlaku negdje oko pola osam. On će nam biti prebivalište slijedećih skoro pet sati.
Iako je deklarativno to bio vlak sa odjeljkom za bicikle, to u stvarnosti nije bilo tako. Stoga smo bili primorani posegnuti za improvizacijama, pa je smještaj naših bicikala slijedećih (skoro) pet sati izgledao ovako

Ne bih sad po tisućiti put oplakivao stanje Hrvatskih željeznica, postaje već otrcano koliko i žalosno. Općeg sam stava da u životu treba nastojati (o)držati pozitivu. Stoga su nama kojima je ovo putovanje radi putovanja, radi užitka, putovanje pri kojemu je i ono samo, kakvo god jest, događaj za guštanje, tih (skoro) pet sati bili su zanimljivi, a predjeli koje smo promatrali kroz prozor impresivni. Druga je priča za one koji MORAJU ovako putovati, znajući da se auto-cestom ovo putovanje obavlja za manje od pola vremena. Bit će da njima tih (skoro) pet sati bivaju mučni i teški, pogotovo ako to putovanje čine često. Jer nikad vrijeme ne prolazi tako sporo kao kada se čeka da prođe.
Obzirom da smo se smjestili u zadnjem vagonu, na njegovom kraju sam imao zgodnu poziciju za snimanje. Tako sam snimio rijeku Dobru nakon Vrbovskog, a prije Moravica.

Pri spuštanju u Riječki kolodvor, pruga vijuga prigradskim naseljima, često prolazeći dosta dubokim usjecima.

Tek koji minut manje od pet sati putovanja, konačno smo imali priliku svečano iznijeti, dugim putovanjem usnule bicikle na peron riječkog željezničkog kolodvora.

Velebna zgrada riječkog željezničkog kolodvora, iako je sagrađena davne 1891. godine, obnovom prije godinu-dvije izgleda mlađahno i stvarno impresivno – prava arhitektonska ljepotica.

Iako je bila nedjelja, iako je bilo prošlo dva poslije podne, iako je vrijeme bilo sumorno, ipak me je iznenadio izostanak prometne gužve na Riječkim ulicama.

Valjda je negdje duboko u meni onaj provincijski kontinentalac koji stanje na moru, koje je on vidio preko ljeta, projicira na cijelu godinu. A nije da nisam bio u Rijeci i izvan ljeta, bio sam. I to koliko puta, pa eto, ne može čovjek pobjeći od djeteta u sebi, ma koliko se trudio.
Na gornjem snimku, desno od tračnica nazire se komadić riječke ribarnice čije pročelje izgleda ovako

Prema wikipediji trg pred kazalištem i prostor na kojemu je izgrađena tržnica nasut je u 19. stoljeću. Po projektu Antona Deseppia izgrađeno je 1865. godine prvo "Ribište", koje je srušeno 1912. godine. Arhitekt Carlo Pergoli zasnovao je jedinstvenu secesionističku građevinu u kombinaciji s romaničkim stilom koja je izgrađena 1916. godine. Plastične ukrase izveo je venecijanski kipar Urbano Bottasso. Velika je tržnica kao sklop istinski ukras grada.
Bukvalno preko puta zgrade tržnice je palača Modello.

Palača Modello, izgrađena je u razdoblju od 1883. do 1885.,nalazi se nedaleko od zgrade HNK, na mjestu srušenog "Teatra Adamich" kazališta, između Starokazališnog trga (početak Korza) na sjeveru Ul. I. Zajca prema jugu. Izgrađena po projektu bečkog atelijera Fellner i Helmer, kao palača Riječke štedionice (CassadiRisparmio di Fiume) i za Casinň Patriottico.Građevina je oblikovana u kompozitnom stilu, u kombinaciji bogatih ukrasnih elemenata preuzetih iz visoke renesanse i kasnog baroka.Fellner i Helmer prenijeli su u Rijeku arhitekturu bečkog Ringa, pa je ta palača ravna arhitekturi metropole.Istoimena palača nalazi se i u Trstu, a Riječanisu isto tako, u tnatjecanju s Trstom, htjeli imati svoju model palaču. (izvor: wikipedia)
Iza one ribarnice je lijepo uređen park, a na njegovom kraju je kazalište.

Nakon odluke gradskih vlasti da dotadašnje kazalište, TeatroAdamić (otvoreno 1805.), ne odgovara potrebama grada, novu, luksuznu i modernu kazališnu zgradu projektirali su ugledni bečki arhitekti Hermann GottliebHelmer i Ferdinand Fellner, a ukrase je izradio venecijanski kipar AugustoBenvenuti. Zgrada kazališta izgrađena je na trgu koji je nastao nasipanjem mora, a svečano je otvorena 3.10.1885. izvedbom Verdijeve opere Aida i Ponchiellieve La Gioconde. U vrijeme otvorenja, Kazalište je bilo jedino mjesto u gradu gdje se mogla vidjeti električna sijalica i telefon. (izvor: hnk-zajc.hr)
Nakon kratkog odmora na jednoj od klupa u parku, nastavili smo vožnju. Nismo vozili dugo tek par stotina metara, te smo se zaustavili na pješačkom mostu preko Mrtvog kanala

Prema wikipediji Most Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata premošćuje Mrtvi kanal između dvaju cestovnih mostova. Nakon javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja projekt je izradio arhitektonski studio 3LHD iz Zagreba i prema riječima povjesničara umjetnostIgora Žica neobičan je pokušaj izvedbe funkcionalnog spomenika. Most je svečano otvoren 21. prosinca 2001.
Pogled s mosta prema moru izgleda ovako

Očigledna je uporaba ovog dijela Mrtvog kanala kao svojevrsno parkiralište za barke.
Kad sam se okrenuo na drugu stranu ugledao sam prizor kojem dominira utvrda Trsat.



Nekih mjesec dana nakon ovog putovanja ponovo sam se našao u ovom gradu. Bio sam tad bez bicikla, što nije bitno za ovu priču, ali sam bio i na Trsatskoj tvrđavi, a što jest bitno za ovu priču. S te tvrđave sam snimio pogled na grad, kao i na ovaj Mrtvi kanal, pa ovaj donji snimak i ova dva gornja, u stvari gledaju jedan na drugog.

A ta tvrđava, utvrda, stari grad, gradina, ili što već jest, izbliza izgleda ovako



Trsatska gradina, na 138 metara visokom brijegu je strateški izbočeni vidikovac koji dominira iznad Rijeke i dojmljiva usjeka Rječine. Na tom je podesnom mjestu od prapovijesti bila liburnijska osmatračnica odakle se kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad – utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada.U doba Rimljana domorodačko liburnijsko stanovništvo živjelo je u naselju izvan rimske jezgre Tarsatike, na Trsatskom brijegu, na koji se u ranom srednjem vijeku prenio naziv grada na Rječini. Doseljeno hrvatsko stanovništvo svom je čakavskom izgovoru prilagodilo taj naziv u Tarsat, Tersat, Cersat, i iz toga se razvio današnji naziv Trsat.Trsatska se gradina prvi put spominje kao sjedište župe 1288. godine kod sastavljanja čuvenog Vinodolskog zakona. Crkva Sv. Jurja ispod gradine bila je sjedište župe koja se poklapala s teritorijem gospoštije. Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje. Visoka zidna platna građena su od poluobrađenog kamena, arhitektura je isključivo funkcionalna, podređena vojničkim potrebama.Krčki knezovi Frankopani bili su trsatska vlastela sve do pred kraj 15. stoljeća kada je trsatsku gospoštiju knez Stjepan Frankopan oporučno ostavio svom rođaku, ugarsko – hrvatskom kralju Matiji Korvinu, koji je na taj način dobio izlaz na more. Međutim, u ratu s kraljem Matijom 1485. godine Fridrih III Habsburški zadobio je Trsat pa je tako Gospoštija trsatska postala nasljedno dobro dinastije Habsburg. (izvor: darkoantolkovic.wordpress.com)

Desno od kule koja je glavno obilježje ove gradine je zanimljivo zdanje s natpisom „Mir junaka“. Priznajem da mi radoznalost nije dala mira pa sam na gore navedenoj internet stranici našao slijedeće:
Austrijski feldmaršal grof Laval Nugent od Westmetha godine 1826, uz pomoć uglednog rječkog veleposlanika Andrije Ljudevita Adamića, otkupljuje od bakarskog municipija ruševine trsatskog Kaštela s namjerom da u njemu izgradi muzej za arheološke nalaze iz Minturna. Projekt obnove Kaštela povjerio je venecijanskom kiparu GiacomuParonuzziu, koji je u duhu evropskog bidermajera i romantike, dodao ulaznoj kuli neogotičke prozore i ukrasne detalje, “Rimsku kulu” okrunio je gibelinskim grudobranima, a u sredini Kaštela postavio je pred mauzolej obitelji Nugent klasicističko pročelje u obliku rimskog hrama. Budući da se grof Laval Nugent iskazao velikim junaštvom u borbi protiv Napoleona 1814. godine, na arhitrav svog upokojišta postavio je natpis “Mir junaka”.
Na znam kako ti, dragi čitatelju, ali ja sam se prvi put susreo s tom riječi „arhitrav“. Posegnuvši za wikipediju tamo sam našao da je arhitrav (ili epistil) je greda koja leži na kapitelima stupova.Riječ je izvedenica iz latinske i grčke riječi "arce" i "trabs" koje zajedno znače "glavna greda".
Eto, tako je to u potrazi za znanjem. Istina, saznam nešto novo, no ta potraga (često) donese i nešto što nismo do tada znao, iako do tada nisam bio ni svjestan svog neznanja. Tako se sada u osvjetljavanju pojma „arhitrav“ iz mraka neznanja pojavio pojam „kapitel“. Uz pomoć sveznajuće wikipedije i taj pojam uspjeh osvijetliti svjetlom znanja, pa saznah da je kapitel (latinski capitellum) arhitektonski element, sastavni dio stupa, njegov gornji istaknuti i često ukrašen (biljnim ili figuralnim ukrasima); dio koji nosi teret grede ili luka.
No, vratimo se mi biciklima i vožnji s njima. Pozdravili smo Mrtvi kanal poželjevši mu da i dalje počiva u miru Božjem te se uputismo ka izlazu iz grada.
Ona zbunjenost zbog izostanka prometne gužve u gradu preobrazila se u čisto zadovoljstvo pri vožnji, jer sam mogao mirne duše, bez straha od prometala, promatrati okoliš. Ulica, ili cesta kojom smo vozili odmah nakon onog mrtvog kanala se malčice popela ne višu nadmorsku visinu, pa sam imao prilike s desne strane promatrati kontejnersku luku, impresioniran njenom veličinom. Kontejneri, dizalice, kamioni, vagoni, brodovi – pravi Heavy Metal.

Na izlazu iz Rijeke je uvala Martinščica, a negdje u sredini je uvalica te uvale koju naša cesta zaobilazi. Vozeći prema kopnu, nešto prije krivine u desno, ispred sebe smo ugledali, sa svojim masivnim kamenim podzidom, željezničku prugu kojom smo sat-dva ranije stigli u Rijeku. Iako se na donjem snimku ne vidi, između željeznice i naše magistrale smjestila se auto cesta znana kao Riječka obilaznica.

Prave ideje uvijek kasno padnu na pamet, pa se tako nisam sjetio ovaj prizor snimiti iz vlaka.
No, da kako-tako spasim nelagodu, posegnuo sam za svojom foto-arhivom i pronašao snimak iz vlaka snimljen, sada veće davne 2006. godine.

Uz napomenu da gornja dva snimka gledaju jedan na drugoga, zanemarujuću vremensku distancu njihovog snimanja, slijedi detaljni(ji) opis.
S lijeva nadesno prvo se na moru vidi komadić brodogradilišta „Viktor Lenac“, zatim je tu „naša“ magistrala, a ovaj neasfaltirani put je za građevinsku mehanizaciju koja je zauzeta izgradnjom auto-ceste, tj Riječke zaobilaznice. Tunel u donjem desnom uglu je sastavni dio te zaobilaznice. Stvarno svega i svačega na ovom snimku, zar ne!?
Nakon što smo napustili i zadnju kuću zadnjeg komadića Riječkog predgrađa, pred sobom smo imali usamljenu magistralu, ushićenu s nama jer smo bili jedina prometala na njoj.

Navedena ushićenost, mada iz drugačijih pobuda, i mene je zahvatila. Postadoh svjestan ostvarenja želje za izostankom prometa i vrućine, a istovremeno krajnje luksuzne raskoši pri vožnji ovako široke prometnice izuzetno kvalitetne podloge i blagih uspona i krivina. Taj ushit će se slijedećih dana, pri vožnji ovom magistralom često, vrlo često javljati.
A onda smo u daljini ugledali grad Bakar, sa obilaznicama, što starom što novom. Dok je ova stara, klasična jadranska magistrala bila „samo“ usječena u strmu padinu, ona nova, koja je u obliku auto-ceste, sa svojim pristupnim cestama je često bila u zraku u obliku vijadukata.



Iznad tog Bakra sam oho-ho puta prošao, što autom, što autobusom, a čak i što biciklom. Skoro svaki put, gledajući tamo dolje na uvalu s gradom, čežnjivo mi se u duši javila stidljiva želj(ic)a oblika „Baš bi bilo zanimljivo otići malo to tog grada!“
Pa krajnje je vrijeme tu želju ostvariti.
Slijedeći putokaz na kojemu je pisalo „Bakar“ skrenuli smo desno i odmah ispod sebe kao na dlanu ugledali panoramu grada i njegovu uvalu.

Spust je trajao neočekivano dugo. Ne zbog toga što je bio mučan i težak, naprotiv, nego zbog duhovnog nemira nastalog nestrpljenjem pomiješanim s nevjericom radi ostvarenja davne želje, ostvarenja koje samo što se nije dogodilo.
Ta nestrpljivost je u meni narasla u tolikoj mjeri da je postala nepodnošljiva. Stoga posustajem u svojoj odlučnosti da prvo trebamo doći u grad, te popuštam pred njom i započinjem priču o gradu, točnije o nekim njegovim detaljima.
Prvo što sam detaljnije snimio pri spuštanju je građevina koja je svojom pojavom najjači magnet pogledu na grad, hotel Jadran, otvoren 1904. godine.

Kasnije, kad smo se spustili u grad još sam koji put snimio ovu prekrasnu građevinu.



Iako izgleda lijepo dotjeran i renoviran, to je samo izvana. Hotel je zatvoren a kad će biti otvoren, ne zna se.
Slijedeće što ću izdvojiti o ovom gradu, a dok još nismo ušli u njega je zgrada osnovne škole, sagrađene 1909. godine u secesijskom stilu. Nažalost, nije nam bila na turističkoj ruti obilaska grada tako da je ovo, ovaj put, sve o njoj.

Riva na samom kraju zaljeva je bila u postupku renoviranja, te je promet bio zatvoren.

Naravno, kasnije kad smo se našli na ovom mjestu silaskom s bicikla smo se iz prometala transformirali u pješake i s lakoćom prošli šetnicom uz more, ovdje dosta suženom, no ipak prohodnom.
Ni najveću crkvu u gradu nismo kasnije obišli. Razlog tomu je taj što smo obilazak grada usko vezivali uz more. A ionako smo u tom gradu potrošili neočekivano puno vremena. Za što nam nije žao. Naprotiv!

Crkva sv. Andrije apostola bakarska je župna crkva. Današnji oblik zadobila je tijekom druge polovine 18. st. i u prvoj polovini 19. stoljeća. Izgrađena na mjestu stare crkve, a posvećena 28. kolovoza 1853. g. Ova monumentalna građevina najveća je crkva u Bakru i u Riječkoj nadbiskupiji, a u vrijeme izgradnje bila je treća po veličini u tadašnjoj Hrvatskoj, odmah iza zagrebačke i đakovačke katedrale. (izvor: arhiva.tz-bakar.hr)
Na kraju ovog opisa grada dok još nismo došli do njega još snimak luke za rasuti teret koja se nalazi s druge strane zaljeva, iza grada.

Meni taj „rasuti teret“ izgleda kao ugljen.
Konačno smo se spustili do grada.
Prije konkretnog prikaza što je moje oko učinilo dovoljno vrijednim da ga foto-aparat zabilježi, par riječi o samo gradu.
Postoje legende kako je naselje iz kojega je nastao današnji grad, nastalo naseljavanjem Židova iz Jeruzalema koji su u 1. st. pobjegli od razaranja rimskog cara Tita. U 13. st. se spominju imena Bukar i Bukri te talijanski naziv Buccari. Ime grada se po prvi puta susreće u Vinodolskom zakoniku (1288.), a postoje pretpostavke kako je nastalo zbog blizine obližnjeg rudnika bakarske rude ili od riječi bukara koja označava drveni vrč oblikom sličan Bakarskom zaljevu. Grad se najviše razvija između 1225. i 1774. godine. Do tada postoji kao samostalna općina (communitas) s vlastitom upravom (koja se zasnivala na propovijedima svećenika glagoljaša), te crkvenom i vojnom organizacijom. Dana 13. svibnja 1778., Bakar je proglašen slobodnim gradom poveljom carice Marije Terezije te dobiva status slobodne trgovačke luke što dovodi do razvoja pomorskog prometa, trgovine i pojačane izgradnje. Sljedeće godine, 23. travnja, dobiva status kraljevskog grada te mu carica dodjeljuje grb,autonomiju i crkveni patronat. Godine 1779. osnovana je i prva četverogodišnja osnovna škola. Godine 1849. osnovana je pomorska škola, a 1875. Hrvatsko brodarsko društvo. Bakar je pripojen 1882. Hrvatskoj. Izgradnjom željezničke pruge Karlovac – Rijeka 1873., Bakar počinje gubiti važnost zbog preusmjeravanja lučkog prometa na Rijeku. U 20. st. započinje njegova industrijalizacija izgradnjom koksare koja umjesto razvoja donosi ekološku devastaciju cjelokupnog zaljeva (zatvorena 1995.), a današnje malo brodogradilište još služi za gradnju i popravke, uglavnom, ribarskih brodova. (Izvor: wikipedia)
Još bih napomenuo da je koks je visokokalorično umjetno kruto gorivo, dobiveno suhom destilacijom kamenog ugljena ili lignita, uz potpuni ili djelomični nedostatak zraka. Koks je tvrda, porozna (šupljikava) tvar, proizvedena grijanjem ugljena do visoke temperature bez pristupa zraka, a koristi se u proizvodnji željeza i čelika u visokim pećima. (Izvor: wikipedia).
Prvo, kronološki, po dolasku u sam grad što je po mojemu nahođenju bilo zanimljivo zabilježiti foto-aparatom bila je zgrada pomorske škole.

Pozivajući se na stare municipalne slobode, svoja narodna prava, nezavisnost i ugled što ga grad Bakar od davnina ima kao središte jednog kraja čije je stanovništvo živjelo uglavnom od pomorstva, polovicom 19.st. upućene su predstavke Ugarsko-hrvatskom saboru glede potreba za otvaranjem nautičke škole. Tako je prvi nautički državni zavod – Nautička škola Bakar započela je s radom 05.rujna 1849.godine. Sadašnja zgrada škole sagrađena je 1903. g. Bakar je bio prvi grad u Austro-Ugarskoj monarhiji i prvi grad u Sredozemlju koji je već u 19.stoljeću, 1894. godine dobio školski brod “Margitu”. Godine 1908 sagrađen je novi školski brod “Vila Velebita” , kojeg je talijanska vojska za vrijeme II svjetskog rata zaplijenila i potopila. (izvor: pomorskabakar.hr)
Nakon što snimih školu pogled mi privuče prizor gore lijevo iznad zgrade škole

Nekako čudno, nadrealno mi se učinio prizor prometnica iznad grada. Futuristička betonsko-asfaltna zdanja sa svojim mahnitim prometalima su se zlokobno nadvila nad ovom oazom mira i tišine s usporenošću kao osnovnom osobinom, potpuno suprotnom od one kakva vlada tamo gore.
Tik do samog mora i do građevine hotela Jadran smjestila se crkva sv. Margarete.

Na južnoj strani grada stoji crkva sv. Margarete, zaštitnice grada Bakra. Ta crkva, kakvu je danas vidimo, sagrađena je 1658. godine uz potporu znamenitog bana Petra Zrinskog. No, nešto više od dvije stotine godina ranije na tom je mjestu Martin Frankopan 1450. g. dao podignuti kapelu u čast sv. Margarete, a spomenuti ban Petar Zrinski tu je kapelu pretvorio u današnju crkvu. (izvor: arhiva.tz-bakar.hr)
Nedaleko od crkve, uz samo more, smješten je spomenik „Ribari“

Na facebook stranici Turističke zajednice Grada Bakra dana 29. 11. 2020. godine pisalo je:
Na današnji dan prije punih 50 godina, postavljen je spomenik "Ribari" autora Frana Kršinića u Bakru.
„Dva snažna muška lika u pokretu, u naponu koji ne sustaje, oličenje su napora, volje i snage trajno angažirane u borbi sa morem. To je prvi i jedini smisao ove skulpture, neosporne ljepote i umjetničke snage….“
Autor: Iljanić Ivan (30.11.1970. godine povodom otkrivanja spomenika „Ribari“ u Bakru)
Nastavili smo uz more prema dnu zaljeva uz koji se smjestio sam centar grada. Pri tom snimanju opet uočih nadnaravnu simbiozu mirnoće grada s morem ravno kao ogledalo, s prometnicama negdje na nebu iznad.



Vozeći polako naše bicikle, onako s noge na nogu prošli smo pored gradske vijećnice.

Na mjestu javne zgrade Magistrat, nekada se nalazila Gospodska kuća koja je pripadala grofovima Zrinskim. U njoj su se nalazili uredi komorske gospoštije, a u 18. st. gradska i kotarska municipalna uprava.
Zgrada koja je izgrađena 1564., obnovljena je 1875. Danas se u njoj nalaze poglavarstvo Grada Bakra te turistički ured. (izvor: metapedia.org)
Na samom kraju Bakarskog zaljeva, par desetaka metara od samog mora svoje mjesto pod suncem pronašao je – izvor.Bakarani ga zovu Jaz. Voda, ona slatkovodna, prvo formira malo jezerce prije nego se otisne u more.

Na web stranici riportal.net.hr našao sam slijedeće:
Nastavlja se lijepa priča koju su bakarski volonteri započeli krajem mjeseca siječnja 2021. godine kada su u bakarski Jaz ‘porinuli’ kućicu za dvije obitelji pataka.
Trud volontera urodio je plodom: svaka od dvije majke patke pliva u bakarskom Jazu u pratnji desetak mladih pačića! Zaista je lijepo vidjeti dvije majke okružene simpatičnim pačićima.
Nadamo se da će kućica za patke biti siguran zaklon od grabežljivaca za 20-ak pačića te da će se obitelj pataka značajno proširiti.
Voditelj akcije ove akcije je Franjo Vicić, volonter Primorsko-goranske županije za 2021. godinu.
Podsjetimo, Bakarski volonteri početkom godine postavili su kućicu za obitelji divljih pataka koje već dugo vremena obitavaju u Bakru. Kućica će pružati zaštitu mladim pačićima od grabežljivaca i omogućiti da i bakarske patke imaju siguran i topao dom.
Inače, patke nose razne simbolike kao što su društvenost, smirenost, snalažljivost… a u nekim kulturama i plodnost. Odlična je to poveznica sa željom Bakrana da se zaustavi demografski pad zabilježen na zadnjem popisu stanovništva. A ova akcija je još jedna lijepa vinjeta koja prikazuje Bakar u pravom svjetlu: kao pravi biser Hrvatskoga primorja.

Ovo me u toj mjeri iznenadilo tako da sam jedno vrijeme opčinjen stajao promatrajući veselu igru pataka i pokušavajući riješiti dilemu u sebi: da li sam u većoj mjeri iznenađen, ili oduševljen. Ubrzo sam Solomonski riješio dilemu proglašavajući obe emocije jednake jakosti te snimio jednu patk(ic)u, svu usredotočenu na istraživanje vode po kojoj plovi.





Neka mi ne zamjere sva navedena i nenavedena obilježja grada Bakra, pažnje i poštovanja vrijednih, no za mene će od sada pa na dalje prva asocijacija na ovaj grad, kad ga neko napomene ili kad ga se u samome sebi, iz tko zna kojih razloga prisjetim, slike ove patke i njenog prebivališta, oštre jednako kao ovdje prikazane.
Iznad kratkog potoka kojim voda iz jezerca odlazi u more napravili su drvenu terasu (kafić neki, očigledno) i smjestili na nju zanimljivo prometalo.

Dane prometanja on je odavno odslužilo, pa sada ovdje dostojanstveno miruje u ulozi dekoracije. Zanimljive dekoracije.
Nastavili smo laganinini vozickati po uređenim molom…

…bacivši pogled na, sada već, drugu stranu zaljeva, onu kojom smo došli u ovaj grad.

(Uočljiva je građevina hotela Jadran na lijevoj strani gornjeg snimka)
Inače, tipično na većinu mjesta/gradova na Jadranu, uočavaju se građevinski radovi koji se nastoje obavljati izvan turističke sezone.

Ona, ranije već napomenuta Pomorska škola, kao i svaka strukovna škola treba imati i radionice za praktičnu nastavu, jer badava teorija bez prakse.





Nekako blizu tog školskog broda je i znani Bakarski tunel.



Tunel se nalazi u zaljevu grada Bakra i povezuje lijevu s desnom obalom.Izgrađen je sredinom 1970-ih od ogromnih betonskih cijevi, a glavna mu je namjena do sredine 1990-ih bila prebacivanje ugljena s pristaništa broda za rasuti teret na drugu stranu gdje se nalazio veliki plato s koksarom. (izvor: muzejmalabarka.com, prijevod s Engleskog: google prevoditelj)
Inače, samo naselje Bakar najviše stanovnika imao je godine 1921., njih 2408, da bi taj broj 2021. godine spao na 1187. (izvor: wikipedia)
Eto, toliko o tom gradu, kojeg sam toliki niz godina obilazio, no on je strpljivo čekao i dočekao, da ga, konačno posjetim. A trebao sam to učiniti ranije, puno, puuuno ranije.
Kratkom uzbrdicom smo ostavili grad iza sebe i izašli na i dalje pustu Jadransku magistralu. Vozeći lagano njome, uživajući u miru i tišini snimio sam ulaz u Bakarski zaljev, meni desno točno s druge strane zaljeva.

Ti spomenuti mir i tišina, mogli su poprimiti i malčice neugodnu, zlokobnu notu. Nema sunca, nema daška vjetra, samo tišina. Mogli su, velim, ako se čovjek prepusti, neizvjesnosti, tjeskobi, strahu, uglavnom tim negativnim emocijama. No oduševljenost viđenim, uz izostanak vrućine i prometa, nama dvoma nije to dopuštao. Naprotiv, čvrsta uvjerenost da je ovo što činimo prava stvar za nas potisnula je neizvjesnost, vedrina tjeskobu, a oduševljenost strah, pa nam se sav ambijent kojim lagano klizimo čini kao korak do Raja.
Sve je u glavi, kao si već čovjek posloži!
Cesta, odnosno magistrala od Bakra do svog prvog jugoistočnog susjeda izgleda ovako

Evo još jednog slikovnog prikaza mira i tišine. Nema vjetra, nema prometa, nema vrućine, dakle idealno!
Taj jugoistočni susjed Bakra je Mali Bakar, ili Bakarac. Snimio sam ulaz u mjesto mobitelom, što se ono kaže iz ruke, ne zaustavljajući vožnju.

A snimio sam nadajući se da ću nešto zanimljivo uočiti u mjestu, mada ne znam točno što to. No, nada ostade neostvarena. To sam shvatio kad sam ugledao tablu na kojoj je ime mjesta bilo prekriženo. Ah, ništa, slegnuh ramenima i nastavih vožnju. „nije svaki dan nedjelja!“ rekoh sebi. Očigledno sam (još uvijek) bio pod dojmom Bakra, pa sam nekako (ni sam ne znam kako) očekivao da će mjesta oko tog grada biti isti tako krcata neočekivanim, a impresivnim, jel' tako?
E, pa nije tako!
Ili možda i je?
Prošlo je već par stotina metara nakon što smo prošli zadnje kuće, a u mojoj duši još je tinjalo razočarenje radi izostanka (bilo kakvog) razloga za zaustavljanje u Bakarcu. I dok sam sam sa sobom pokuša(va)o vratiti barem mir u sebi, ako ništa, onda barem radi prepuštanja predjelima kojima prolazimo, s desne strane, iznad mora ugledah ovo

U prvi mah prizor me potpuno zbunio. Mahnito sam u svojim mislima pokušavao (pro)naći smislenu, logičku upotrebu viđenog. U nedostatku nečeg smislenijeg, zadovoljih se neuvjerljivim zaključkom da se radi o nekakvoj skakaonici.
Sad kad pišem ove redove, te radi njihzujim po bespućima interneta, na svoje opće iznenađenje saznao sam da se radi o nečemu što se zove – tunera.
Tunere su promatračnice s ljestvama, podizane zbog jedne od najznačajnijih aktivnosti kvarnerskih ribara, tunolova.(izvor: forum.lokalpatrioti-rijeka.com)
Međutim, na web stranici riprsten.com našao sam slijedeće:
Počelo je davno, prije nekih 300 godina. Ljudi su shvatili da mogu loviti tune na veliko i formirale su se tunere. Svuda kuda su tune prolazile bili su preprečeni tunerama. Tunere su inače mreže. Puno ljudi misli da su tunere straže (osmatračnice). Tune su ulazile u Bakarski zaljev i najčešće se okretale prema Bakarcu, pronalazile izvore slatke vode, te se okretale prema tunerama. Lovile su se mrežama stajačicama. Kad su tune ulazile, stražari bi na stražama (osmatračnicama) vikali su „Tira, Tira!“. Tada bi se postavila tk.zv. migavica i tune bi se vukle na kraj.
Slijedeće kilometre, sve do skretanja za Dramalj vozili smo magistralom koja je, uglavnom, izgledala ovako

Kao što se iz gornjeg snimka vidi, cesta, odnosno magistrala u svemu blaga. Blago ide gore-dolje, blage krivine, blagi (u početku skoro nikakav) promet, blagi uvjeti vožnje…čovjek bi rekao dosada živa, ali nije tako.
Naprotiv!
Ni sam ne znam kada, no uhvatila me je i cijelog obuzela neka ugoda polu-svjesnosti. Samo nužni dio mene je bio u trenutnoj realnosti vožnje po magistrali, tek toliko da ta vožnja bude sigurna i bez uznemiravanja. Veći dio te moje (pod)svijesti je odlutao ne znam gdje i ne znam kako, samo znam da mi je bio lijepo i ugodno. Mislim, bio sam svjestan gdje sam, s kim sam, kako i kamo idem, a opet, to je bilo tek krajičkom svijesti, nebitno i nevažno. Ono drugo po čemu su mi misli lutale, to je bila srž, esencija tog trenutka. No, što je to bilo, ne sjećam se. Samo se sjećam osnovnog – da mi je bilo lijepo.
Iz te ljepote kilometar-dva prije Dramlja probudila me je kolona vozila iz suprotnog smjera. U prvi mah ogorčen zbog povratka u realnost, promatrajući kolonu ogorčenost je postupno prelazila u radoznalost. Radilo se uglavnom o autima, koji su jedan za drugim vozili nama u susret. Očigledno da se radilo o vikendašima koji se s mora vraćaju u unutrašnjost, jer sutra je radni dan (napominjem još jedanput da je danas nedjelja). Uhvatih sebe kako, s vedrom radoznalošću promatram prometala (neka od njih su bile prave drumske krstarice), kao i vozače i putnike u njima. Kako se sve to događalo na suprotnom traku, bio sam dodatno olakšan izostankom nekom većom brigom o mojoj vožnji, jer sam, uglavnom, za nju imao na raspolaganju cijelu svoju prometnu traku.
Nakon nekog vremena to promatranje kolone postajalo je sve manje i manje privlačno i zanimljivo tako da mi je (ipak) laknulo kad smo skrenuli desno s magistrale prema Dramlju.
Nakon cik-cak spuštanja uskom, ali i zbog izostanka prometa, zanimljivom cestom, zaustavili smo se ispred lokalne crkve, koja je sva sjala osunčana suncem, koje je, sad pred kraj dana, ipak odlučilo malo rastjerati oblake i vidjeti što se to dolje zbiva i događa.

(Iako sat na tornju pokazuje drugačije, vjerujte mi, bilo je nešto iza pola šest poslije podne)
Crkva Sv. Jelene sagrađena na mjestu stare dramaljske kapelice. Crkva je barokizirana i proširena u 18. stoljeću, kada je Dramalj bio kapelanijom župe Belgrad.
Godine 1796. je poznati riječki umjetnik Giuseppe Capovilla za nju izradio mramorni oltar. Župa Svete Jelene je osnovana 1809. godine, dok su Župni dom i crkva Svete Jelene sagrađeni nakon 1812. godine. U 19. stoljeću je uređena unutrašnjost crkve – godine 1837. uređena je propovjedaonica, a 1845. glavni oltar. (izvor: tourist.hr)
Za taj poluotok Kačjak čuli smo ranije, pa smo sada iskoristili priliku, kad nam je tako blizu, te ga posjetili. Ionako je Crikvenica kao naš današnji cilj blizu, tek 3-4 km, a imamo dana još dosta.
Od tog Kačjaka najviše me dojmila šetnica, točnije bicikliranje po njoj.

Iako je šetnica prvenstveno za šetnju, mi smo se malčice "švercali" po njoj biciklima. Kako je ta vožnjica izgledala možete vidjeti ovdje.

Ovaj gornji snimak kojeg je snimila moja suputnica, općenito u životu,a i konkretno na ovom putovanju ne bi, možda ni stavio na ovo mjesto gdje se upravo nalazi, da nije one kose osmatračnice iza mene. Naime, to je još jedna od onih osmatračnica koje koriste ribolovci na tune.
Ispočetka je bilo zanimljivo, no potom je postalo zamorno truckati se ovom šetnicom, ipak je to šetnica, a ne biciklistička staza. Zato smo se brzo složili da se vratimo na “normalnu“ prometnicu prema Crikvenici. U povratku, vozeći još uvijek tom šetnicom, uhvatih trenutak za snimanje mjesta Dramalj i njegove plaže.

Ona „normalna“ prometnica nije magistrala (ona je negdje gore), već lokalna cesta uz more. Zato što je uz more, a i zato što je uglavnom bez prometa vozili smo njome krajnje laganini, uživajući, malte ne, u svakome prijeđenom metru. Negdje iza Dramlja je kratka dionica bez kuća, na kojoj se brdo opasno približilo moru pa su graditelji to brdo morali malčice skresati da bi napravili mjesta za cestu.

Gornji snimak sam snimio dva mjeseca ranije prilikom neke druge posjete (bez bicikla) ovim krajevima.
Sve do Crikvenice smo prolazili praktički njenim predgrađem.

Bilo je tu svakakvih nastambi, no bilo one veće ili manje, zajedničko im je obilježje da su one, kao i njihove okućnice lijepo uređene. Međutim, neke od njih su bile prave, raskošne vile.



Hotel Miramare smješten je u samom gradu, par stotina metara udaljen od centra. Hotel je s 5 zvjezdica, sagrađen 1906. godine i u potpunosti obnovljen 2021. godine. (izvor: miramare.hr)

Do samog centra grada još smo trebali proći pored lučice, krcate malim plovilima.

Sam centar grada je u obliku velikog, ravnog platoa po kojemu motorna vozila ne bi trebala prometovati.

Nakon što smo malčice prozujali tim platoom, pronašli smo klupu pored mora i malčice odmarali. Dok sam sjedio i pustio misli da vrludaju komo god hoće, pogledom sam kružio po okolici i zapazih zanimljiv kolorit.

Ostalo nam je još pronaći smještaj za noć pred nama. Nakon vožnje gore-dolje i lijevo-desno. Uspjeli smo pronaći naš današnji cilj.

Naš skromni apartman je smješten dolje lijevo u zgradurini apartmanskog naselja iznad grada.
Ispred zgrade je popločano i ograđeno dvorište gdje smo smjestili bicikle za laku noć (meni za mir u duši zaključao sam ih lancem i katancem za metalni dio ograde.



Kao što već rekoh, naš apartman je bio dolje lijevo. Da bi ušli u njega trebam savladati jednu malu, nisku stepenicu.

Taj naš apartman je bio idealan, ama baš idealan za nas. Fascinantno je koliko je bio mali, objektivnim brojkama promatrano, a opet koliko je bio veliki, prema našim potrebama promatrano. Radilo se o sobi, recimo 4,5x3,5 metara u koju se izvana direktno ulazilo

Kad se uđe u sobu lijevi kut sobe ispred nas je pregrađen u malu kupaonicu nekih1,5x1,5m koja ima sve što je potrebno.

Od prostora što je ostalo u desnom uglu su smjestili malu, skromnu kuhinju, koja je nama, baš zato što je imala sve što nam treba, bila krajnje raskošna.

Baterije sam skinuo s bicikala, stavio ih na hladnjak (ispod mikrovalne), te ih priključio na struju da se pune.
Kao prava domaćica, moja je suputnica skuhala krem juhu od gljiva, tako da smo oboje uživali u njenoj toplini duhom i tijelom.

Vjerojatno ne bi vjerovali kad Vam velim u kojoj mjeri, nakon cjelodnevne vožnje, ova tekućina prija. Pravi eliksir!
Evo i prijeđenih današnjih kilometara

Obzirom da smo iz Rijeke krenuli oko pola tri, te obzirom da smo se u Bakru oho-ho zadržali, i obzirom da se ni jednog trena nismo žurili, i na kraju obzirom da smo na današnjem odredištu bili oko pola sedam, na kraju sam dojma da je sve to zajedno bio idealan spoj.
Zaspali smo snom pravednika i spavali „k'o male bebe“.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv