Pero i njegov bicikl

petak, 02.02.2024.

Blidinje VIII dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

And now, ladies and gentleman, the Split city!
Obilazak grada započet ću i završit na istom mjestu – na gradskoj rivi!


Obala Hrvatskog narodnog preporoda, Splitska riva ili Riva je splitska pješačka ulica posvećena Hrvatskom narodnom preporodu iz 18. i 19. stoljeća. Današnji je oblik počela dobivati zahvaljujući vladavini Francuskog Carstva, odnosno zbog naredbe maršala Marmonta iz 1807. godine. Nastala je iz obrambene strategije tadašnje Francuske. U strahu od preuzimanja grada s mora od UK-a i Ruskog Carstva, maršal Marmont naredio je rušenje južnog dijela mletačkog kaštela na Obali. Do 1990.-ih bila je prometna ulica od kad je pretvorena u pješačku zonu. (Izvor: wikipedia)
(Obzirom da mi ovo nije prvi posjet Splitu na ovaj način, već ranije sam se na svom blogu osvrnuo na neke njegove detalje. Stoga, ako netko zaključi da se ponavljam, molim neka mi ne zamjeri)
S rive sam išao u glavno obilježje ovog grada – stari grad s Dioklecijanovom palačom.
Odmah po ulasku našao sam se na Voćnom trgu.

Splićanima je poznatiji po svom neslužbenom imenu (Voćni trg), nego službenom imenu Trg braće Radić. Svoje "narodno" ime može zahvaliti činjenici da je tu nekad bila bučna i živopisna tržnica na kojoj su žene iz okolnih sela prodavale voće. Na susjednom trgu, zapadno od Voćnog, prodavalo se povrće. Trgom dominira veličanstvena palača stare obitelji Milesi iz 17. stoljeća sa spektakularnom baroknom fasadom, jednim od najboljih primjera tog stila u cijeloj Dalmaciji (na gornjem snimku, iza spomenika). Pred njom je, pak, smješten spomenik ocu hrvatske književnosti, Splićaninu Marku Maruliću, koji je bio jedan od najvažnijih mislilaca i intelektualaca 15. stoljeća.(izvor: visitsplit.com)
S druge strane palače prikazane na gornjem snimku je osmerokutna Mletačka kula, sagrađena u 15. stoljeću.

Taj stari dio grada je ispresijecan uskim i još užim uličicama po kojima u jeku sezone bude ogromna gužva.

Negdje je ona veća a negdje manja, mada ovog potonjeg slučaja je bitno manje.

Centar tog starog grada je, na neki način, Narodni trg. Nastao je krajem XIII i početkom XIV stoljeća kao posljedica naglog širenja grada. Splićani ga zovu Pjaca.
Zapadni dio trga izgleda ovako…

…a istočni ovako

Između ta dva dijela, na sjevernoj strani trga je stara vijećnica.

Građena je i dograđivana od 14. do 19. stoljeća. Ostatak jedinstvenog sklopa gotičkih građevina i sjedišta svjetovne gradske vlasti srednjovjekovnoga Splita. Dijelom je sačuvala izvorni romaničko – gotički izgled, ali je temeljito obnovljena u neogotičkom slogu nakon što su 1825. porušene Komunalna i Kneževa palača. U njoj je nekad bila gradska vijećnica, Etnografski muzej od 1910. do 1925., a danas su u njoj izložbe. (izvor: wikipedia)
Na istočnom dijelu trga nalazi se prekrasna kuća Nakić.

Građena je od 1901. do 1906. godine. Arhitekt je bio Špiro Nakić. Monumentalna trokatnica nepravilnoga trapezoidnog tlocrta s malim unutrašnjim dvorištem čija je gradnja započela 1901. godine, najstarija je secesijska građevina u Splitu. Dao ju je podići poznati splitski trgovac namještajem Vicko Nakić prema projektu svoga sina, arhitekta Špire Nakića koji se školovao u Beču. Projekt je iz 1900. godine. Podignuta je na mjestu starijih kuća u čijem je prizemlju Nakić imao trgovinu. Prvotno je bio otvoren ugostiteljski objekt "Bili as" čiji je vlasnik bio legendarni kapetan Hajduka Dragan Holcer. Potom je 1930-ih otvorena trgovina obuće. Danas se u njemu knjižara "Miroslav Krleža" i hotel "Piazza Heritage" koji se nalazi na gornjim katovima. (izvor: wikipedia)
Centar centra Splita je definitivno Peristil.

Splitski Peristil je trg ispred prvostolnice Sv. Dujma u Starom gradu u Splitu. Izvorni naziv bio je Pločata sv. Dujma. Čini ga peristil nekadašnje Dioklecijanove palače. U vrijeme izgradnje nalazio se na glavnom kardinu (cardo) nekadašnje Dioklecijanove palače i u sjevernom se dijelu križao s njezinim glavnim dekumanom (decumanus). S bočnih strana je omeđen s dva reda stupova u korintskom stilu povezanih međusobno lukovima. Nekoliko stupova s južne strane su doneseni iz Egipta i izrađeni su od carskog porfirita, a vjeruje se da je od njega bio izrađen i Dioklecijanov sarkofag, koji se nalazio u današnjoj katedrali sv. Duje oktagonalnog oblika. Koristi se kao prostor za važnija događanja u Palači te zbog svoje odlične akustike često služi kao prirodna pozornica i scena za mnoge glazbeno-scenske spektakle. (izvor: wikipedia)
Odmah uz peristil je katedrala

Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Najstarija je katedrala u svijetu. Uoči careve smrti, Milanskim ediktom 313. godine, kršćani su dobili slobodu ispovijedanja vjere pa su u Saloni, upravnom središtu provincije Dalmacije, sagradili bazilike nad grobovima kršćanskih mučenika koje su postale sjedištem hodočašća i kulta svetaca. U 7. stoljeću, Avari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitsku crkvu. (izvor: wikipedia)
Kad već se stalno upliće ta Dioklecijanova palača evo kako se smatra da je izgledala (izvor: rezerviraj.hr)

Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj je boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.) do smrti (316.). Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije. Na osnovi podataka iz rimske karte, poznate po srednjovjekovnom prerisu (»Tabula Peutingeriana«), u toj uvali već ranije bilo je naselje Spalatum, kojemu ostatci i veličina do danas nisu utvrđeni. Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. godine, nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. godine, palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva, tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog podrijetla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenim u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu.(izvor: wikipedia)
Šetajući kroz grad snimih zanimljiv prizor djetinjstva.

Fasciniran s kojim guštom mali čovjek uživa u sladoledu sjetih se da bih i ja mogao nešto čalabrcnuti. Nije bilo nikakve dileme gdje bih to mogao učiniti – Kantun Paulina. Stoga sam otišao do njega.



Meni poznat još od Orwellove 84-te, kada sam „vraćajući dug narodu i domovini“ služio obavezan vojni rok u sada raspadnutoj državi, a isto tako i sada raspadnutoj vojsci. Objedovanje ovdje je bio Božji dar. Tako je ostalo i dan-danas.
Mala prostorija, najviše 4 sa 4, u njoj tek mali šank. Nigdje stolova stolica, ništa. Tek ispred, ispod nadstrešnice su dvije ne baš velike klupe i to je to što se smještaja tiče.
No, još od spomenute 84-te, pa do danas, svaki put kad sam ovdje navratio bila je gužva.
Naručio sam veliku porciju ćevapa sa lukom i ajvarom i pola litre točenog.

Ah, Rajskog li užitka!!!
Nakon objeda neko vrijeme krenuo sam u obilazak poluotoka Marijana. Sjeverni dio njegove ceste pretvoren je u trim stazu.
Ulaz na tu stazu je izgledao ovako…

… a sama staza ovako

Nije mi ovo prvi put da se ovuda vozikam biciklom. Kad god za to imam prilike nije mi lijeno ovuda vrtjeti pedale. Staza se nalazi u borovoj šumi. Fascinantno mi je što je tako blizu grada, a opet izgleda miljama odvojena od njega. Kao da je svijet za sebe.
Prošlo je već 5, a vozim ravno prema suncu što se na gornjem snimku da zaključiti. S desne strane mi je Kaštelanski zaljev s Kozjakom iznad.



Ime Kozjak vjerojatno je prijevod grčkog imena planine, za što utemeljenost pronalazimo u obližnjem Trogiru, čije starogrčko ime Tragurion potječe od tragos, što znači koza. Najviši vrh primorskog Kozjaka je Veli vrh (779 mnm) na istoku grebena iznad Kaštel Gomilice. U starijoj literaturi za vrh se navode i imena Sv. Luka ili Kozjak. (izvor: wikipedia)

Po tom Kaštelanskom zaljevu plovili su manja i veća plovila, svaka iz svojih pobuda.



Okrenuo sam se nazad te snimio osunčanu obalu Marjana.

Našao sam neku klupu te sam u borovoj hladovini odmarao jedno vrijeme. Skoro da me je uhvatila neka nestrpljivost. Kad već nemam kroz što više voziti, zašto onda ne idem kući!? Dobro sad, nije da nemam, pa grad mi se nudi, no već mi je pomalo dosta svega i htio bih kući i neko vrijeme hlapiti. A kući ne mogu prije nego što vlak krene. A on kreće večeras tek u 10.
Eto!
S ovim „eto“ prekorih samog sebe. Kad sam već izdržao sve ovo zadnjih dana pa mogu i ovo slijedećih par sati.
„Hajde, vrijeme je da se krene!“, rekoh si i počeh okretati pedale. No, ne za dugo. Prizor mora i sunca drito ispred mene zagolica mi radoznalost te snimih par snimaka.





Ispade fora! Bio sam zadovoljan dobivenim. Eto, snimio sam crno-bijele kolor snimke.
Na samom rtu poluotoka trim staza nestaje i transformira se u običnu prometnicu.
Dalje cesta ide malo gore-dolje, i kod jednog jačeg gore otvorio mi se pogled na kupalište na južnoj strani Marjana na kome se (uglavnom) Splićani kupaju.

Manje-više zumirani, detalji tog kupališta izgledaju ovako





Opet jedna barka sa zanimljivom malom nautičarkom

Napustio sam Marjan i polako ulazio u grad s jugozapadne strane.

Na ulazu sam dobio frišku i raskošno uređenu biciklističku stazu.

Što se uređenosti tiče, to ne mogu reći za Hotel Marijan. Neki njegovi dijelovi me posjetiše na „uspomene“ od ratnih razaranja koje sam vidio zadnjih dana. Mada u Splitu nije bilo rata, ovog iz 90-tih.



Nekako kod tog hotela skrenuo sam na šetnicu uz more.

Šetnica, mol ili što još, je dosta široka, a između nje i ulice su klupe za odmor. U tu svrhu su ovo dvoje koristili – za odmor i opuštanje.

Baš kod „ćoška“ gdje mol zakreće za 90 stupnjeva, odmah preko puta ceste smjestila se Galeria Valeria.

Galerija Valerija bila je kći rimskog cara Dioklecijana i supruga njegovog sucara Galerija. Priča Galerije Valerije tragična je i potresna priča o carici čiji su život i smrt bili potpuno diktirani politikom tog razdoblja. U ovoj je kući živio Dioklecijanov prvi pouzdanik koji je upravljao brodogradilištem i pomorskom flotom. Car Dioklecijan je svoju kćer dao zatočiti u ovu kuću jer je pomagala kršćanima. Mnogo godina kasnije, kuća je služila drugoj namjeni.. Neki od naših poznatih gostiju uključuju kraljevske obitelji i mnoge međunarodne slavne osobe poput glumačke postave Igre prijestolja itd. (izvor: /maestral-accommodation.com)
Ako sam dobro shvatio sada je to neki ekskluzivni turistički smještaj.
Nešto prije i lijevo od te Galerie Valerie je nekakav kafić s originalnim lusterima na terasi.

U luku se stalno muvaju neki čamci i brodice. Ovaj, pretpostavljam, dovozi grupu posjetilaca sa broda koji je usidren van luke…

…a ovaj pak se vraća s jednodnevnog izleta (opet moja pretpostavka).

Osim modernih, tu su i stara plovila preuređena za izlete.

No, osim većih i velikih plovila tu se mogu naći i ona mala, maljucna plovila.

Prokurative su mi poznate još iz doba djetinjstva. Tamo se svakog ljeta izvodio Splitski festival zabavne glazbe, redovito prenošen na televiziji.

Prokurative, ili službeno Trg Republike, glasoviti je mediteranski trg u središtu grada Splita, zapadno od Dioklecijanove palače, poznat i kao pozornica kulturnih zbivanja u gradu pod Marjanom. Načelnik dr. Bajamonti je imao dalekosežan cilj stvoriti od Splita, kako je govorio "cittŕ del avvenire" (Grad budućnosti), pa je mnogo svoga truda uložio u izgradnju i uređenje Splita kako bi od zapuštenog provincijskog gradića stvorio mali napredni europski grad. Rukovođen geslom "Volere č potere" (Htjeti je moći) odmah po stupanju na dužnost općinskog načelnika, dao se na realizaciju svojih planova. U tu svrhu osnovao je društvo "Associazione dalmatica" (Dalmatinska udruga). Kazališna zgrada koja je izgrađena na Marmontovoj poljani činila je okosnicu budućeg sklopa Prokurativa. "Teatro Bajamonti" svečano je otvoren 27. prosinca 1859. godine. Daljnji Bajamontijev plan bila je izgradnja dvaju krila, građevnog sklopa zvanog Prokurative prema znamenitim venecijanskim Procurativama.
Dana 15. svibnja 1882. godine Bajamontijevo kazalište je uništeno u požaru, a zgrada je nešto kasnije obnovljena, ali ne u izvornom obliku (u novo doba tu je bilo smješteno kino "Marjan" i "Kazalište mladih").
U razdoblju od 1863. do 1867. godine građeno je zapadno krilo kompleksa u neorenesansnom stilu prema projektu arhitekta G. B. Medune.
Godine 1899. podignuta je na južnoj strani Marmontove poljane ograda od kamenih stupića, izrađenih još za vrijeme Bajamontija. Godine 1905. obnavljalo se zapadno krilo i tom su prilikom dodani cementni maskeroni i frizevi.
Izgradnja istočnog krila Prokurativa započela je 1909. godine i odvijala se u dva perioda; od 1909. do 1911. i od 1927. do 1928. godine. (izvor: wikipedia)
Rekao sam već da ću ovaj obilazak grada završiti tamo gdje sam ga i počeo – na rivi.

Negdje iza 7 dovezao sam se do željezničkog kolodvora, ispod nadstrešnice od strane tračnica našao klupu, sjeo na nju i vrijeme kratio rješavanjem križaljki.

Za razliku od onog nemira kada sam odmarao na trim stazi, sad sam u sebi osjećao mir i zadovoljstvo. Eto, završilo se, i sada slijedi povratak kući. Super!
Splitski željeznički kolodvor nije baš jako prometan. Osim onog nagibnog vlaka na gornjem snimku u tih dva i pol sata, koliko sam čekao „svoj“ vlak, još je jedan lokakac bio u upotrebi.

HŽ serija 7023 je serija niskopodnog dieselmotornog vlaka za regionalni promet proizveden je u Končar d.d. za potrebe Hrvatskih željeznica – Putnički prijevoz prema ugovoru sklopljenom 2014. godine. Dizel-električni motorni vlak za regionalni prijevoz serije 7023 je trodijelna dizel-električna niskopodna garnitura. Maksimalna brzina vlaka je 120 km/h, ima 167 sjedećih mjesta i 175 stajaćih mjesta. Novi dizel-električni motorni vlak proizveden je na platformi elektromotornog vlaka serije 6112 za regionalni prijevoz. Izvedene su samo izmjene sustava napajanja, a u maksimalno mogućoj mjeri ostvarena je unifikacija dizel-električnih i elektromotornih vlakova, čime se ostvaruju znatne uštede u troškovima eksploatacije i održavanja cijele flote niskopodnih vlakova. (izvor: wikipedia)
Sa njegovom elektromotornom inačicom vozio sam se već više puta i mogu reći da je vrlo udoban. Osim toga velika mu je prednost što je niskopodan, čime je utovar i istovar bicikla dječja igra u odnosu na klasične vlakove. A moram priznati da mi i lijepo izgleda, pravo Europski.
U sutonu ovog dana Splitski željeznički kolodvor u smjeru Zagreba izgleda ovako…

…a u smjeru mora, koje je vrlo blizu, ovako.

Nakon što su preko razglasa najavili dolazak moga vlaka odvezao sam bicikl na peron i čekao kad će doći to što najaviše. U tom iščekivanju nisam bio sam, bilo je dosta putnika.

Radi lakšeg unosa bicikla preko „stepenica za nebo“ na ulazu u klasični vagon skinuo sam bateriju i sve ostalo što se moglo skinuti s bicikla.
Mjesto gdje će večeras moj bicikl spavati izgleda ovako (on je onaj krajnje desno)

Ostale stvari (zajedno s baterijom) ponio sam sa sobom i sjeo na (ranijom rezervacijom označeno kao) moje mjesto. Ono je bilo u drugom vagonu.
Današnji pređeni kilometri su 107. Obzirom da sutra imam još 30-tak od Nove Gradiške do kuće bilo bi dobro kad bih bateriju malo dopunio. Pored prozora u kupeu uočio sam utičnicu 220 V AC za laptop i slično. Uz samohvalu kako sam se pametno sjetio, spojio sam punjač na bateriju, a zatim sve skupa na utičnicu.

Nikad čovjek ne ispadne toliko glup koliko kad misli da je jako pametan.
Ta moja samohvala koja je uzletjela nebu pod oblake nije trajala ni minutu. Nakon toliko vremena čulo se tiho „tic!“ Sa osjećajem da mi uši rastu i da trebam vikati „Iaaaa, iaaaa!“ shvatio sam da je elektronika iza utičnice zaključila da mi je baterija previše žedna jer traži puno kanti (Ampera) struje. Jednom riječju, isključivanjem struje spriječila je preopterećenje.
Ah, Bože moj!, pomirljivo sam slegao ramenima, spremio bateriju i punjač i proročanski si predviđao sutrašnju vožnju bez struje. Uostalom, to je jedna od prednosti električnog bicikla u odnosu na električni auto – bicikl može nastaviti vožnju i bez struje.
Uz bezbroj buđenja tu sam noć prespavao sjedeći na ne baš ugodnom sjedištu vagona.

10. VIII

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Vlak kojim sam putovao je sezonac, što znači da vozi samo preko ljeta. A vozi od Splita, preko Zagreba i Vinkovaca do Vukovara. Tako da, što se mene tiče, nije bilo presjedanja u Zagrebu.
Iza 5 mi je bilo dosta sjedenja, a o spavanju da ne govorim, pa sam malo prošetao vlakom. Iznenadio sam se spoznajom da u vlaku postoji i kafić.

Iako nisu Bog-zna-što, sjedala pored bicikla su mi se pokazala prihvatljivim. Uostalom ovdje sam imao podjednaki pristup prozorima s obje strane, tako da sam si mogao dozvoliti da mi se privrženost držanja nosa uz prozor vlaka, prisutna još od djetinjstva, može rasplamsati do milje volje.

Zanimljivo mi je bilo ovo pakovanje (nekog drugog) bicikla na podu.
Pri prelasku Save preko Hendrixovog mosta snimio sam usnuli stari Savski most i zoru koja rudi na istoku. Još malo pa ulazimo na Glavni kolodvor u Zagrebu.

Evo nešto u vezi tog Hendrixovog mosta:
Grad Zagreb je, naime, javno most priznao kao Hendrixov. I to veoma izravno. Iz Grada su već u najavi otvorenja poručili da je “zahvaljujući grafitu most dobio kultni status i postao jednim od simbola urbane pop-kulture Zagreba”, iako se već godinama grafit briše, a građani ga nanovo pišu. Nije ni sada Grad, doduše, pristao na grafit, a i ne smije s obzirom na to da je most zaštićeno kulturno dobro. Doskočili su tome na drugi način pa su mimo dizajnera rasvjete koji su projektirali cijeli svjetlosni spektakl, odlučili iz jednog dvorišta uz nasip projicirati svjetlosni natpis “Hendrix“ na most. Također, za vrijeme otvaranja rasvjete, bend je svirao kultne Hendrixove hitove, a iz Grada su zaključili da je rasvjeta napravljena “baš u godini kada se obilježava 50. godišnjica Hendrixova prvog albuma te da se Zagreb prigodno na taj način pridružio obljetnici”. (tekst i donju sliku posudio sa vecernji.hr)


Dakle, stvarno je poveznica sa rock gitaristom koji se zvao Jimi Hendrix.
Iznenadio sam se visokim vodostajem Save. Onaj „vlažni i hladni talas sa zapada“, koji je u ove krajeve stigao dok sam ja proživljavao traumatične dane u Sarajevu, ovdje je, a naročito zapadnije i sjevernije izazvao stvarne traumatične događaje. Sloveniju i Austriju su zahvatile dosta velike poplave. Da, da, poplave! U pol ljeta! Pa onda nek' netko kaže da su priče o klimatskim promjenama samo puste tlapnje!
Još sam se više obradovao kada je vlak krenuo dalje u smjeru odakle je došao. Znači idemo preko Siska, prema kome je skrenuo tik iz navedenog Hendrixovog mosta.
Obnova kolodvora u Sisku je nedavno završena pa djeluje pravo Europski. Uočio sam visinu perona koja je bitno veća nego inače, a koja omogućuju bitno lakše unošenje i iznošenje bicikla.

No, kad sam prešao na suprotni prozor vagona kao da sam se prebacio stotinjak godina unazad.
Tu je bilo okretište za lokomotive s njihovim spremištem.

Po nekim čudnim smislom za ironiju, ostavljena od svih u jednom od ovih spremišta završila je lokomotiva 22-047.

Prema malezeljeznice.net lokomotive 22-047 i 22-027 su vozile „Muzejski vlak“ od 26.05.1992. odnosno 04.09.1992. godine. Građene su od 1909. do 1923. godine u firmi MAV-G u Budimpešti.
U želji da vam malo jasnije predočim kako su lokomotive serije 22 izgledale u svojoj mladosti evo primjera (posuđeno sa zeleznice.in.rs)

Da je nedavno dobro kišilo evo prikazujem visoke vodostaje Kupe kod Siska…

…i Save kod Jasenovca.

Kraj vožnje vlakom bio je u Novoj Gradiški. Evo kako moj bicikl izgleda na kolodvoru tog grada neposredno nakon izlaska iz vlaka.

Iako do Požege imam još 30-tak km, ipak sam odlučio doručkovati u ovom gradu. Na putu do parka prošao sam pored zgrade gimnazije. Samog sebe sam začudio kako ju već nisam primijetio mada godinama vozim kroz ovaj grad.

Povijest novogradiške gimnazije počela je 12. listopada 1892., odnosno uvrštenjem Nove Gradiške u plan i program predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavog – Stotinu škola i crkava u cilju kulturnog uzdizanja Hrvatske. Cilj je toga projekta bio kulturni napredak Hrvatske jer u vrijeme banovanja Khuena Hedervaryja Hrvatska nije imala mnogo izbora. Gradnja školske zgrade Više pučke škole počela je 22. rujna 1894. Nacrt za zgradu izradili su arhitekti iz Leipziga Ludwig i Huelsner, dok je gradnju izveo poduzetnik Nikola Dulihar. Gradnja je trajala nešto više od godine dana, a nastava je počela 1. rujna 1896.
Gimnazija je konačno osnovana 31. siječnja 1919. naredbom Povjerenstva za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu. (izvor: radiong.hr)
Mjesto za doručak izabrao sam u hladovini gradskog parka u blizini zanimljive fontane.



Osim meni, fontana je bila zanimljiva još nekome

A kraj fontane je netko drugi našao vremena za predah

Do Požege mi valja prijeći mali prijevoj gdje je smješteno mjesto Banićevac. Nije nešto jako visok, no ipak ima izvjesne uzbrdice do njega. Zato sam vozio „k'o po iglama“ nastojeći biti što nježniji sve u cilju štednje struje. Izgleda da sam u tome uspio jer tek nekih dvadesetak metara prije vrha prijevoja u bateriji je nestalo struje. Dobro, sad, ništa pretjerano strašno da je nestala već i u Gradiški. Bože moj, vozio bih „na suvo“. Ne bi bilo lagano, no nije nemoguće.
Ovako od prijevoja do Požege je u početku malo nizbrdo, a potom manje-više ravno, tako da sam kući došao oko podneva.
Eto, kraj putovanja!

Što sad reći kao točku na i svega ovoga.
Znam, znam, razvukao sam s pričom, previše išao u detalje, pretjerivao s unutrašnjim pretakanjima…pa ipak…Želja mi je bila sve prikazati što više mogu detaljno i iskreno, pa bilo da se radi o lošim ili o dobrim trenucima.
Sve to je bio dug, mukotrpan i trnovit put, a opet pun oduševljenja, i prekrasnih i nezaboravnih doživljaja.
„Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj!“ (Selimović)
E pa ja sam tog svog pobijedio. Nije „dotučen do nogu“, ima on još snage, no to je daleko manje nego prije i u vrijeme ovog putovanja. Pobijedila ga je ona pozitivna euforija, ono radoznalo dijete u meni, ona ustrajnost koja je nagrađena nezaboravnim sjećanjima.
Znam da će se onaj pobijeđeni uvijek pojavljivati prije slijedećih sličnih vožnji, no znam i to da će njegova „oštrica“ biti daleko tuplja i puno lakše podnošljiva, te kao takva i lakše savladiva.
Svakim danom raste ponos u meni što sam se odvažio i uspio. Sve to daje mi vjetar u leđa i mir u duši.

četvrtak, 01.02.2024.

Blidinje VII dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

09. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Danas mi je u planu stotinjak kilometara do Splita. Vozio sam ovu dionicu već ranije, i to i više puta i u različitim opcijama.
Osim toga, rasterećen sam neizvjesnošću smještaja (večeras će on biti u vlaku), vremena (tek sad uočavam da je jučerašnji dan prošao sa sunčanim i poluoblačnim epitetom, a i danas će biti tako, i to bez veće vrućine), te nepoznate ceste (jer sam ovuda, rekoh već, vozio više puta). Dakle ovo bi, po svemu sudeći, trebala biti tek rutinska vožnja pri povratku kući.
No, nije to bila.
Ni približno!
Planirao sam voziti što više unutrašnjošću, te tek pred Splitom, u Stobreču izaći na Jadran.
Tako je i krenulo.
Spustivši se onih 700 metara lokalne ceste do Imotskog polja krenuo sam njime prema zapadu. Prije nego sam došao do polja tog jutra ono je ovako izgledalo

Nakon par stotina metara krenula je uzbrdica za koju znam da će, uz kratke gore-dolje, dionice, trajati 12-stak kilometara.

Cesta je nova, široka, sa crtama i uz rub.
Jutro osunčano, ugodno svježe. S desne strane mi je polje i to sve više i više dolje, tako da su prizori više nego atraktivni. Zbog toga ova mi vožnja uzbrdicom nije nikakav problem, prije bi ju nazvao zadovoljstvom.
Treće jezero, mada manje atraktivno, u Imotskoj krajini je Prološko blato.

Nastalo je otapanjem snijega s okolnih planina čija se voda smjestila na najnižoj razini polja.
Zumirajući ga ono izgleda ovako

Sjetio sam se Araličinog romana „Duše robova“ gdje on navodi da je, čini mi se u XVII stoljeću ovdje bio umjetni otok nastao nasipavanjem zemlje na kojemu su franjevci napravili samostan. Također navodi da su oni morali svake godine dovoziti zemlju i nasipati otok jer je voda prijetila da će ga progutati, i samostan zajedno s njime. Kasnije su, valjda odustali od toga, samostan sagradili na nekome pouzdanijem tlu, pa je voda uspjela u svom naumu – progutati otok, jer ga više nema.
Iznad Prološkog blata smjestio se jedan od brojnih zaselaka Imotske krajine.



Negdje pri kraju te uzbrdice od 12 km je napuštena šterna, ili kako ovdje to zovu, čatrnja.

Ovaj kraj nije baš krcat izvorima pitke vode pa su ljudi vijekovima taj problem rješavali tako da skupljaju kišnicu. Ili su to radili s olucima sa krovova kuća, ili su napravili ravnu padinu, a u dnu te padine spremnik za vodu. Ova potonja je prikazana na gornjem snimku.
Dolje u polju je izvor Vrljike s obilno količinom čiste pitke vode. Tokom vremena se vodovodna mreža širila, pa je vodovod došao i dovde. Time je ova čatrnja postala suvišna i kao takva, prepuštena vremenu da ju pojede. Zato i izgleda tako zapuštena.
Nakon uzbrdice slijedi, valjda nizbrdica.

Ova ovdje je bila blaga, pa sa kvalitetnom cestom i uz izostanak prometa mi je izazvala neočekivano zadovoljstvo pri spuštanju, mada sam ovdje već vozio, i to više puta. Znate ono, kad očekujete nešto ugodno i to vam se stvarno i dogodi.
Smogao sam snage (a nije bilo baš lako) te sam se zaustavio. Iz dva razloga.
Prvi je bio s lijeve strane. Radilo se o masivu Biokova, sa autocestom („Dalmatina“) u podnožju.

Drugi je, pak bio s desne strane. Radilo se o stečcima. Nešto o njima sam napomenuo pri bivanju u Konjicu.



Kad sam se spustio do Lovreča, skrenuo sam do raskošne hladovine lokalne crkve u cilju malo dužeg odmora. Ne zbog toga što sam se umorio, više zbog gušta hladovine s Dalmatinskim mirisom ljetnog jutra. Sve to sam pomiješao s uspomenama s kim sam, kada i kako ovuda prolazio. Što biciklom, a što autom i to još od mladih svojih dana.

Kratkoća udaljenosti i široki kut snimanja izvitoperili su crkvu, jasno da u stvarnosti ona ne izgleda ovako.
Nova župna crkva Duha Svetoga izgrađena je 1936./1937. godine, nedaleko od stare, na brežuljku u samom središtu župe. Crkva je trobrodna građevina, sagrađena od klesanog kamena u neoromaničkom stilu. Lijep zvonik na jedan kat i sa završnom piramidom završen je 1938. godine.
Crkva je više puta popravljana: 1958., 1970.-1972. i 1980.-1991., kada je izvršena temeljita rekonstrukcija crkve.
Navedeno sam našao na stranici franjevci-split.hr, dok sam na stranici lovrec.hr našao slijedeće:
Kad su Lovrećani snovali svoju prelijepu novu crkvu Svetoga Duha, prvi dan se složiše da bude najveća u Imoti, i jedan metar dulja od Imotske, a četrdeset godina sporiše se na kojem će je mjestu sagraditi. Vele da taj podatak zamjenjuje cijelu etno-studiju i da sve kazuje o Lovrećanima. Može biti, ali s napomenom: Lovrećka crkva, od temelja do vrha zvonika sva iskresana od našega zdravca i žestaca kamena, sinu između dva rata, između dva snijega, zavelimskog i bijakovskog, u tvrdoj imotskoj vedrini. Pokaza se na Lovreću što može učiniti domaći čovjek i domaći kamen: kad ih u plemenitu svrhu oblikuje plemenita ruka. Gradnjom i dogradnjom Lovrečke prvostolnice, druge po veličini u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, upravljale ruke dvojice primoraca, Šimićâ: fra Josipa iz Igrana i fra Anđelka iz Tučepa.
Spustio sam se do mjesta Cista Provo i u njemu se zadržao neplanirano dugo.

Zbog onih 50€ koje sam neplanirano ostavio u Jablanici pri plaćanju prenoćišta, moje rezerve Eura su se bitno smanjile, te sam ih želio povećati. Nakon obnove rezerve hrane i pića, pitao sam blagajnicu gdje je ovdje pošta. Rekla mi je na cesti prema Trilju.
I krenuo sam je tom cestom – i izašao iz mjesta, a ne nađoh tu zgradu pošte. Zatim nazad, i opet ništa. Pa onda ponovo prema Trilju – i opet ništa. Dakle stvarno sam tulav kad među desetak kuća ne mogu naći tu jednu jedinu koju tražim. Nakon niza ljudi koji su mi, malte ne svakih par metara govorili: „Tu je, tu je!“, na kraju ipak nađoh poštu koje je bila u zgradi – bivše OTP banke.
Iživcirala me je ova potraga. Nije mi toliko zbog uzaludnog potrošenog vremena, koliko zbog sumnje u samog sebe. Na kraju potrage gorka mi je utjeha da, nije bila moja krivica nego lokalna aljkavost.
Gledajući u odnosu na dolazak, u centru mjesta Cista Provo skrenuvši lijevo nastavio sam prema Šestanovcu. Slijedi par kilometara vožnje po cesti koja je bez krivina, ravna kao strijela, mada ide blago gore-dolje.. U zaseoku Katuni skrenuo sam stotinjak metara sa „glavne“ ceste do crkve sv. Ivan Krstitelja.



Nisam baš pretjerani ljubitelj moderne sakralne arhitekture, no ova crkva me je posebno dojmila. Možda je to i zato što sam 2014-te ovdje zastao pri bicikliranju s NJOM (vidi: Međugorje 2014).
Danas umjesto NJE društvo mi ovdje čine vjetro-elektrane.

Promatrajući ih, pade mi je na pamet da ih, uz pomoć zooma, malo detaljnije sagledam.



Ravna do sada (što se krivina tiče), cesta je nastavila potpuno suprotno. Krivudajući ponekad i oštrim krivinama cesta se spuštala prema Šestanovcu.



S desne strane je nekakva čudna dolina krcata kršem i divljom makijom kroz koju je rijeka Cetina probila svoj kanjon.



Prilikom spuštanja u Šestanovac daleko ispred mene bio je masiv Biokova. Bio je, velim daleko, no bio je i masivan, pa je, izgledao ogroman usprkos povećoj udaljenosti od njega.

Zastao sam za trenutak ne mičući se, zadivljen prizorom. Tren poslije sam se sjetio zuma svog fotića pa sam si približio vrhove masiva.

Neki kilometar prije Šestanovca došla je na red krivina svih krivina. Ova je bila bukvalno pod 180 stupnjeva, kao i pod znatnom nizbrdicom.

Nakon te mega krivine zelenilo s lijeve strane se za trenutak raširio dozvolivši mi snimanje mjesta, ovako s visine.

Mjesto meni ničim posebno, sličnih u Dalmatinskoj zagori ima još, no tu je prvo od raskrižja na kojemu trebam odlučiti kako dalje. Izabrao sam opciju skretanja desno prema Blatu na Cetini. Ne odnosi se bukvalno na Cetinsko blato (mada tamo i toga ima) već na istoimeno mjesto.
Nakon izlaska iz Šestanovca cesta s okolišem izgleda ovako

Prije tog „Cetinskog blata“ cesta, a i ja s njom, približila se Cetini koja je ovdje u impresivnom kanjonu.

Gore lijevo na gornjem snimku može se uočiti mali mostić koji nakon zumiranja izgleda ovako

Čini mi se da je to davno izgrađen most neke lokalne ceste koji je, izgradnjom novog u samom mjestu kojih par stotina metara uzvodno, izgubio bilo kakav prometni značaj, pa ga sad vrijeme „konzervira“.
Dakle, obzirom da mi je Cetina dolje, slijedi, dakle, prvo nizbrdo, zatim preko Cetine, a potom uzbrdo. Ta cesta kojom ću uzbrdo izaći iz mjesta s ove pozicije na kojoj sam sada, prije ulaska u mjesto izgleda ovako…

…ili kad još to malo zumiram, onda izgleda bliže

Kad prođem to nizbrdo i uzbrdo i kad se pojavim na krivini prikazanoj gore na gornjem snimku, mjesto koje ću tada već proći izgleda ovako

Napominjem da gornja dva snimka gledaju jedan drugog.
Pa 'ajmo već jednom u

Na kraju nizbrdice je par kuća koje čine mjesto i – most.

Fascinantne su mi ove Dalmatinske rijeke. U kršu obilja sive stijene i kamena iz kojeg se ne može iscijediti ni najmanja kapljica vode, tolika dragocjenost i toliko obilje bistre, čiste modre vode užurbano teče prema moru, ne obzirući se na žeđ područja kroz koje prolazi.





Nakon prolaska mjesta i nakon što sam se popeo na brdo, na nekoj vrsti malog prijevoja zastao sam i snimio tipičnu prizor krša Dalmatinske zagore.



Prošao sam ispod autoceste (Dalmatine) te nastavio voziti po pustom kršu. Nakon nekog vremena s desne strane, tamo dolje, ugledao sam par kuća koja su činili mjesto Seoce

Uz škrtu dolinu i još škrtiju padinu brda uz koje se mjesto smjestio pitao sam se što su prvi mještani, koji su ovdje osnovali mjesto vidjeli dobroga za gradnju ognjišta. No posegnuvši za wikipedijom iznenadio sam se koliko je opširan članak o ovom mjestu. Izdvajam podatak o stanovništvu mjesta. Njih je najviše bilo 1961. godine, njih 276, da bi se taj broj godine 2021. sveo na 132. Zanimljivo da ih je 1910. godine bilo relativno mnogo, čak 271.
Mene je privukla lokalna crkva.

Prema wikipediji Crkva sv. Ante Opata nalazi se u Srednjim Poljicima. Potječe iz 18. st. Crkva je manja, izdužena, pravokutna kapela, dvovodnog kamenog krova i prelomljenog bačvastog svoda.
Prije nego ću doći do naseljenog područja koji čine niz sela praktično povezanih u neprekidni niz kuća, trebam proći dosta strmoviti teren, gledajući poprečno, a ne uzdužno. Nekomu davno prije je taj okoliš ovdje bio toliko zanimljiv da je postavio klupu da bi na njoj putnik-namjernik u miru Božjem mogao sjedeći uživati u atraktivnosti okoliša.



„Nekad bilo, a sad se spominjalo“, ili „Novo vrijeme, novo poimanje“, tako da je egzistencija te klupe odavno već prošlo svršeno vrijeme. Ostali su samo njeni posmrtni ostaci.
Kad bih sjeo na tu klupu, koje više nema, ispred sebe bih vidio ovo





Ako dobro čitam Google Earth radi se o mjestu Zvečanje.
Onaj spomenuti poprečno strmoviti teren, i cesta kroz njega, izgleda ovako



Još nisam potpuno ni izašao iz ovog provlačenja kroz taj „poprečno strmoviti teren“, a s lijeve strane na brdu pažnju mi je privukla još jedna crkva.



Radi se o crkvi sv. Mihovila. Zvečanje 29. rujna slavi svoga zaštitnika sv. Mihovila čija proslava započinje pet dana ranije i to već 24. rujna kad se slavi dan posvete crkve sv. Mihovila. Crkva je smještena na vrhu brda Gračina iznad samog mjesta, a njena povijest seže u 12. stoljeće, a moguće i ranije. U tom razdoblju dograđivana je čak 12 puta i gotovo svaki put posvećivana 24. rujna, a toga dana 1752. od Pape dobiva posebno povlaštenje (lat. altare privilegiatum) pa se tako od 24. rujna do blagdana sv. Mihovila u njoj služilo sedam misa dnevno. Položaj crkve i naziv Gračina odaju ilirske tragove, a ostaci dviju razorenih kula podsjećaju na poljičko-francuski sukob godine 1807. Naziv Gračina dolazi od riječi gradina, gradac, a mjesto Zvečanje i njegov naziv nastaju u drugoj polovici 15. stoljeća kad je potres razorio mjesto Trviž i po toj buci tj. zvečanju, mjesto dobiva današnji naziv. (izvor: poljica.hr)
Konačno se teren oko ceste koliko-toliko proširio da su se mogle smjestiti kuće. Slijedi sada onaj već ranije spomenuti niz sela, koja meni, pri vožnji kroz njih izgledaju kao jedno poduže mjesto.
Na jednoj od kuća dojmio me je raskošni cvijet bugenvilija pa ga snimih.

Cesta kroz ova sela, koja su spojena u jedno poduže mjesto, išla je blagom uzbrdicom. To su one uzbrdice koje nisu pretjerano strme, više nekako podmukle. Čini vam se „ništa strašno“, može se to voziti, no nakon nekog vremena imate osjećaj da su vam i vaše noge i vaš bicikl nekako teški, olovni. Još kad se tomu pridruže tople sunčeve zrake…stoga sam odahnuo ugledavši ispred sebe

Znam već, dobro se sjećam, da imam još nekih par stotina metra ove podmukle uzbrdice a onda, opet ekstaza. Kao da mi je to saznanje, ta spoznaja ulila dodatnu energiju pa sam to s lakoćom odvezao.
Jer…
Znate ono (čini mi se da sam to već napomenuo) kad očekujete nešto prelijepo, fantastično, nešto posebno i baš tako vam se to dogodi. Čak i više, bolje i jače.
Eto tako sam se osjećao na izlazu uz Gata.
Biće zbog tog ushićenja i prije nego što se razlog za njega dogodio, promijenio sam (opet!) planiranu rutu. Naime, prvobitno sam planirao ostaviti ovo spuštanje u Omiš po strani te kontinentalnom cestom doći do Stobreča, sve u želji izbjegavanja gužva na Jadranskoj magistrali. Međutim, u ovom trenutku pred-ushićenja samo sam odmahnuo rukom. Ma neka je gužva, kakva god je, vrijedi otrpjeti ju zbog ovog spusta u Omiš.
Pa, 'ajmo malo o tom spustu.
Ulaz u taj spust izgleda ovako

Prolaskom kroz ta „vrata“ s lijeve strane uočavam okomitu stijenu kao najava velikog ponora iza.

Koliki je taj ponor pokazuje slijedeći prizor.

Tamo dolje je Cetina, koja će malo kasnije, prolaskom kroz kanjon, ući u more. Na tom ušću smješten je Omiš (o kanjonu u gradu malo kasnije).
Ovdje Cetinom često plove barke koje voze turiste do izletišta i restorana Radmanove mlinice.

Oduševljenost ovim ovdje prizorima nije bila isključio moja originalnost. Po izuzetno krivudavoj i ne baš širokoj cesti muvalo se dosta vozila u oba smjera. Stoga je valjalo nekako spojiti hladnorazumsku opreznost i ekstatičko oduševljenje. Ni dan-danas mi nije jasno kako sam to uspio!
Jedan od mjesta za promatranje i snimanje izabrao sam na malom, ali dovoljnom proširenju ceste uz zid.

Ispred mene se prosuo prekrasan vidik Cetine i kanjona kroz koji prolazi.



Pred kanjonom se uočavaju dva toka rijeke koja se dalje kao jedna spoje pri prolazu kroz kanjon. Onaj gornji tok (po kome plove one barke s turistima je „pravi“ prirodni tok Cetine.
Ovaj donji koji „izvire“ na dnu predzadnjeg snimka je Cetina koja je upravo prošla postrojenja hidrocentrale Zakučac.
Eto, tek toliko da vas ne zbunjuju dva toka rijeke.
Ovaj prekrasan kanjon, gledan ovako s visine izgleda još ljepši, u zadnje vrijeme dobio je
dodatnu građevinu koja, barem prema mom mišljenju čini kanjon još ljepšim. Radi se o mostu (buduće) Omiške obilaznice.

Jadranska magistrala (za sada) prolazi kroz sami centar Omiša, pa ljeti tu budu ogromni zastoji u prometu (o tome poslije). Dugo se kemijalo što i kako, pa se konačno počelo raditi ono što jedino preostaje – dva tunela i most između njih. Dakle, skupa, vrlo skupa obilaznica. Radovi su u završnoj fazi pa do ljeta 2024-te moguće da bude otvorena za promet.
Maknuvši objektiv malčice desno od kanjona snimio sam cestu po kojoj ću nastaviti vožnju.

Uočljiva je osmatračnica, s ogradom čak. Odvezao sam se tih stotinjak metara i na njoj se ponovo zaustavio. Uz vidikovac s ogradom tu su u stijenu ugrađene stepenice. One su vodile do kipa Mile Gojsalić



Na vidikovcu iznad kanjona Cetine, kod Gata, brončani lik Mile Gojsalić gleda na ušće rijeke Cetine i grad Omiš. O Mili Gojsalić pokoljenjima se prenosi upečatljiva legenda. Iako nema arhivskih potvrda niti zapisa o toj poljičkoj legendi, njen je lik snažno prisutan u narodu i hrvatskoj umjetnosti. Predaja kaže da je Mila Gojsalić živjela u vremenu velikih turskih osvajanja. Turski Ahmed-paša 1530. godine okupio je vojsku s namjerom da osvoji Poljica. Tabor je podigao u Podgracu u Gatima. Mlada poljička djevojka Mila iz roda Gojsalića silom je dovedena u šator Ahmed-paše. Pred zoru je pri izlasku iz šatora istrgla baklju te s njom uspjela ući u skladište baruta i zapaliti ga. Poginula je s Ahmed-pašom i brojnim turskim vojnicima. Taj događaj, pripovijeda se, iznenadio je i prestrašio preostalu tursku vojsku. Tada su Poljičani napali Turke i porazili ih. Njeno junaštvo, koje je omogućilo Poljičanima da obrane svoja ognjišta, nije zaboravljeno. (izvor: nova-akropola.com)
Još dodajem kako wikipedija tvrdi da je navedeni lik izradio Ivan Meštrović.
Jedna ogromna i okomita stijena se ispriječila cesti na putu. Stoga graditeljima ceste nije bilo druge nego bušiti stijenu.
Prije nego što sam ušao u njega, tunel je izgledao ovako…



…a nakon što sam izašao iz njega, izgledao je ovako

Priznajem bio sam u velikom iskušenju da mobitelom snimim vožnju kroz njega. No pred gustim prometom u oba smjera, nizbrdici i krivine u tunelu, razum je nadvladao emocije, pa sam prošao kroz tunel čvrsto držeći upravljač bicikla obim rukama.
Ponovo se zaustavljam i ponovo snimam Cetinu, ovaj put uzvodno od kanjona i njenog ušća.







Na gornjim snimcima primjećuje se da Cetina „ima“ još jedan kanjon osim ovog pred ušćem.
Još od Gata pa do ulaza u Omiš ova cesta kojom vozim pravi dosta lakat krivina koje nisam brojao (imao sam pametnija posla) , no neke od njih sam zabilježio fotoaparatom.



I dalje nekako s visine, snimio sam pristup s ove, „moje“ ceste budućoj Omiškoj obilaznici. Pristup je još uvijek bio zatvoren za promet, to sam vidio kasnije kad sam se spustio do njega.

Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa se tako i ovo spuštanje jednom trebalo završiti. Šteta pomislih, da je trajalo barem još malo (sjetih se nečeg: „Količina sna je ista za svakoga, iznosi: Još malo!“)

Ova tabla na gornjem snimku se nalazi pred kanjonom, a on uzvodno izgleda ovako…

… a nizvodno, već pred s prvim kućama Omiša izgleda ovako

Između ta dva snimka, negdje u sredini kanjona pogled u nebo izgleda ovako

Pokušavao sam, mada teškom mukom maknuti osjećaje i dojmove nakupljenih za vrijeme ovog spuštanja. Eto, za dan za koji sam mislio da je rutinski povratak kući, niš' posebno, preobrazi se u Dan za pamćenje, rame uz rame onom jučerašnjem. Čudni su i nepredvidljivi su putevi Gospodnji!
U Omišu totalni krkljanjac!
I ljudi i vozila!
U oba smjera!
Došavši do magistrale, iako mi je Split na desnoj strani, ipak sam prvo skrenuo lijevo. No, ne kao biciklist nego kao pješak gurajući bicikl po lijevom nogostupu. Bolje rečeno probijajući se kroz rijeku ljudi, na nogostupu tek šireg od metra.
Želja mi je doći do sredine mosta preko Cetine i snimiti još jednom kanjon koji mi je bio centar zbivanja u zadnje vrijeme.

Sa Gata sam prošao cestom s lijeve strane kanjona, gledajući gornji snimak. Cesta s desne strane kanjona vodi kroz tunel do ranije spomenutih Radmanovih mlinica i dalje prema Zadvarju.

Magistrala na svom putu ka jugu (prema Makarskoj) odmah iza mosta nailazi na pješački semafor, koji omogućava pješacima da ju prijeđu, no time izaziva veliki zastoj u prometu vozila. Stoga sam ja, vozeći u suprotnom smjeru (prema Splitu) imao manje-više čistu situaciju. Što se ne može reći za ova vozila koja iz smjera Splita ulaze u Omiš.
Dakle kolona, dugačka, duuugačka kolona





Sigurno je bila duga barem 3 km, možda još i više. Nema dvojbe, otvorenje Omiške obilaznice je potreba kao žednom kap vode. Hitno, super hitno!
Iako je promet gust, ta vožnja od Omiša do Stobreča, tih 20-tak km, i nije bila tako stresna. Magistrala je dosta široka. Praktično prolazi kroz neprekinuti niz mjesta, tako da je kuća do kuće, nerijetko i s obje strane. Zbog toga promet ide relativno sporo pa nije neki stres voziti bicikl u takvom okruženju.

Zastao sam ispred neke trgovine da obnovim zalihe pića. Opet naiđoh na karton limenki Heinekena, 4 komada, svaki od pola litre. To sam platio 7€. Dakle jedna limenka me je došla 1,75€! U Rakitnom (sjećate li se?) isto to (i jednako hladno čak) 0,75€“ Tko je ovdje lud!?
Naišao sam na prvi konkretni znak mog današnjeg odredišta

Evo opet, tko zna koji po redu, primjer o „čudnim i nepredvidljivim putevima Gospodnjim!“
Već neko vrijeme htio sam napraviti pauzu, no nikako naći prikladno mjesto. Kad sam uočio nešto što mi „ispunjava kriterije“, stao sam.

S osjećajem izoliranosti i sigurnosti nogostupa, što se prometa tiče, polako sam brisao znoj, pijuckao pivo iz termosice i pogledom promatrao okoliš, bez neke konkretne misli, namjere niti želje. No, okrenuvši se prema zidu sa izraslim zelenilom, ugledah ovo

Pasiflora ili isusova kruna (Passiflora incarnata), egzotična je penjačica podrijetlom iz Srednje i Južne Amerike. Tradicionalno se upotrebljavala za liječenje nervoze i nesanice te je njezina primjena i danas dosta raširena. Uzgaja se zbog dekorativnih cvjetova i jestivih plodova, pa je prisutna po mnogim vrtovima širom svijeta. Ime pasiflora potječe od latinske riječi “Passio”, iz razloga što su cvijet, španjolski konkvistadori u 16. stoljeću, opisali kao simbol “Muke Isusove”. Dijelovi biljke simboliziraju različite aspekte muke, gdje vitice predstavljaju udarce bičem. Trnovitu krunu predstavljaju 72 prašničke niti. Donjih pet prašnica simboliziraju pet Isusovih rana. Crvene mrlje prikazuju kapi Kristove krvi, a okrugli plod svijet kojeg je Isus došao spasiti. Miris pasiflore asocira na začine koje su pripremale svete žene. (izvor: gospodarski.hr)
Od Stobreča do Splita je neka vrsta autoceste sa vrlo, vrlo gustim prometom. Zbog toga sam skrenuo u Stobreč, te ću, nakon odmora, od ranije znanim sokacima do Splita.
Riva u Stobreču izgleda ovako

Našao sam klupu i sjeo na nju. Odmarajući na klupi snimio sam obronke Mosora.

Ovim redom kuća u podnožju planine prolazi magistrala kojom sam upravo došao.
Prije nastavka puta još jedan snimak rive u Stobreču.

Nastavak puta me vodi uzbrdo kroz samo mjesto. Negdje uz put naiđoh na Fiću, dosta rđavog i zapuštenog. E sad, da li tu čeka svoj konačni kraj ili restauraciju, ne znam.

Sličan auto je imao moj punac, kome sam i ja pomagao popraviti neke kvarove na njemu. Bože moj, u kojoj je mjeri je to bio jednostavan auto, u odnosu na ove današnje.
Nedaleko od tog Fiće je mjesna crkva sv. Lovre, meni zanimljiva što je odvojena od svog tornja, pa cesta prolazi između njih.

Godinu dana ranije ovdje sam bio na nekom izletu. Tokom tog posjeta, pri jednoj večernjoj šetnji snimio sam unutrašnjost crkve.

Crkva je sagrađena na mjestu stare srušene crkve 1897. godine, a posvetio ju je biskup Nakić 9. studenoga 1899. godine. Sagrađena je od klesanog bijelog kamena. Opisat je možemo kao jednostavnu građevinu s lađom i apsidom. S južne strane apside je sakristija. Zvonik pokraj crkve je sagrađen od kamena 1932. godine. Odijeljen je od same crkve. (izvor: rezerviraj.hr)
Prije nego što napustim Stobreč, evo par podataka o njegovom stanovništvu. Najviše ih je bilo 1971. godine, njih 5837, dok je godine 2021. taj broj spao na 2879.
Uvijek je zanimljivo proći lokalnim uskim ulicama, sa minimumom prometa i maksimumom egzotike, na oko malih, čak i beznačajnih sitnica, no koje u konačnosti čine duh prostora kroz koji vozim. Samo treba znati za njih ili se odvažiti.
Ovaj lokalni prečac znam od prije, do spoznaje da postoji došao sam promatrajući zemljovide, manje i veće, sve u želji da izbjegnem ludnicu od gužve na glavnoj cesti.
O samome Splitu detaljnije kad dođem do njega, no ono što mi sada pada na pamet je neki opći dojam u stilu „Bože moj gdje sve čovjek neće pustit korijenje!“.

Eto promatrajući gornji snimak u prvom dijelu vinograd s bogatim zelenilom, dok se iza naslućuju staklenici za druge neke agrarne kulture. Dakle, zaključujem, iako škrto, ipak plodno tlo, pa uz pomoć sunca, kojeg je ovdje u izobilju, vode, koje je bitno manje, no uz domišljatost i to se može riješiti, a sve to uz strpljenje i ustrajni rad može se (čak i dobro) ovdje živjeti. Uostalom, svojim postojanjem to dokazuju i silne nastambe iza.
Međutim kad se pogleda iza tih nastambi, i to ne pretjerano daleko, sasvim drugi prizor.



Šturi, škrti krš, odbojan, nepristupačan, čak i zastrašujući, bilo u društvu paklene ljetne žege, bilo s oštrom i bezobzirnom burom. I takav je oduvijek, daleko prije čovjekove pojave (bez obzira što su me, u doba moje osnovne škole, uvjeravali da su za tako stanje Dalmacije krivi Mlečani jer su sva stabla posjekli za gradnju Venecije - što se sve neće jadnoj djeci (pokušavati) utuviti u glavu).
Cesta po kojoj vozim je uska, sokak tek, no asfaltirana je i nikakvog prometa.

Masa plastenika ili staklenika s obje strane.



Za neke ratarske kulture nije potreban luksuz kao na prethodna dva snimka, pa oni rastu prepušteni hiru otvorenog neba.

Za tih par auta koja su naišla moram reći da su me smatrali jednakovrijednim učesnikom u prometu, te su znatno usporili brzinu (jedan je čak i stao) skrenuvši skroz u svoj kraj ceste da se moja malenkost, zajedno s biciklom može provući.

Toliko sam se stopio sa ovim mikro svijetom, potpuno drugačijim od onog oko njega, da mi je bilo prosto žao što sam se ponovo vratio u današnjicu. A ona je, istina, u obliku široke prometnice, ali i s gustim prometom na njoj.

Niz ovu nizbrdicu, dosta strmu, spustio sam se do hotela „Zagreb“ i našao se na obali Jadrana u predjelu Splita zvanog Žnjan.

Skrenuo sam lijevo uz more i našao se na relativno novo-uređenom dijelu grada. S lijeve strane su bile plaže…

… s desne hoteli sa gradom iza…

…a u sredini trim staza.

Kad je sve to bilo iza mene i kad sam se našao pred nekom marinom morao sam se odvojiti od obale i krenuti gradom. Srećom, ne za dugo jer sam se našao ispred čuvenog Splitskog kupališta - Bačvice.



Splitski željeznički kolodvor

„Baš kada sam pomislio da sam odrastao, iza ugla me sačekuje moje djetinjstvo!“
„Kako mislite doći k meni bez djeteta u sebi!“ - Isusove riječi iz Biblije
Imao sam osam godina kada sam se, sa svojom mamom, bratom i sestrom, nakon kupanja na Bačvicama, te na putu do kolodvora našao na ovom mostu i ugledao ovaj prizor sa gornjeg snimka. Otada, pa do ovih sada 65 godina, koje nosim na plećima, svaki put kad se nađem u ovom gradu želim, nadam se i nastojim se pojaviti pred ovim prizorom, makar za trenutak. Taj tren, trenutak nije dug po ovozemaljskim mjerilima, međutim za mene tada vrijeme stane, nestanu svi zvuci oko mene, kao i njihovi autori. U tom trenutku ja nisam ovdje, mada jasno vidim prizor. Nisam ovdje, mada si ne mogu objasniti gdje sam i kakav sam. Znam samo da mi je lijepo i ugodno, prelijepo i preugodno, mada, rekoh, ne znam ni kako ni zbog čega.
Okrenem li leđa gornjem prizoru ugledam mjesto gdje se završava željeznica Zagreb -Split


Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Blidinje VI dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

08. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Već iza pola sedam, sa stvarima na biciklu našao sam se na recepciji radi plaćanja. Pokušali smo plaćanje ostvariti karticom, no čitač kartice se još nije probudio. Onda smo kemijali s polovicom plaćanja u KM-u (konvertibilnoj marki), a pola u eurima. Htio sam da mi ostane nešto (više) novaca bosanske valute u novčaniku jer ovaj dan većinom vozim kroz područje gdje je platežna valuta KM.
Nakon što smo uspjeli napraviti tu složenu novčanu transakciju (teško da se može smisliti kompliciranija) sjeo sam za stol u restoranu i čekao doručak. Za razliku od ostalih smještaja na ovom putovanju, ovdje sam imao doručak uračunat u cijenu.

Nije to bio neki raskošni Švedski stol. Ma kakvi! Imao sam na izbor kajganu sa sirom, šalicu mlijeka i komad maslaca (kojeg sam namazao na kruh), te šalicu toplog mlijeka. Pa ipak, doručak mi je bio taman po mjeri.
Zašto sam toliko gnjavio sa pretjerano detaljnim opisom plaćanja. Evo zašto!
Prekjučer, kad sam došao do recepcije ona prijazna osoba koja tamo radi zatražila mi je osobnu kartu radi unosa podataka. Dao sam ju, i valjda što mi to nitko u dosadašnjim smještajima nije to tažio, potpuno sam zaboravio na nju.
I dok ja lagano objedujem svoj doručak s mislima tamo i ovamo, svojim me dolskom prene iz tog apstraktnog plovljenja mislima nasmiješena recepcionarka i pruži mi moju osobnu s komentarom: „Ovo ste zaboravili!“
Zbunjeno sam joj zahvalio, na što se ona okrenula i otišla. Slijedeći trenutak sam se „smrznuo“ pomislivši kako bi mi bilo da sam iza Posušja, na granici, nakon prijeđenih devet desetina današnje puta, shvatio da ne mogu preko granice, jer nemam „identifikacijski dokument“!
Opet, nekontrolirano, glava mi se podiže, upri mi se pogled u strop restorana i Onomu gore, daleko, puuuuno dalje iza tog stropa, osmjehom na licu uputih jedno veliko hvala.
Što bih ja na ovom putovanju bez Njegove pomoći!?
Kojim minut iza sedam (ah, konačno!) krenuh. Prođoh kroz usnuli grad skrenuh na „glavnom“ raskrižju desno prema Uskoplju i nakon par stotina metara slijedeći putokaz za Posušje skrenuh lijevo.

Nakon što sam napustio grad stao sam u nekoj hladovini na presvlaku iz dugih u kratke rukave. Isto kao i jučer ujutro opet ono prekrasno ljetno osunčano, bistro i jasno jutro, nešto najljepše što se može doživjeti od 365 dana u godini. U ovom slučaju sve to je još i pojačano bistrinom zraka kao posljedica jučerašnje kiše. Jednom riječju PREKRASNO!

Očaralo me je ovo jutro u tolikoj mjeri, bez obzira na sve traume koje sam preživio ovih dana (ili možda baš zbog njih!?), da me je obuzeo nepokolebljivi optimizam i čvrsta vjera da ću, ipak ovo putovanje uspjeti ostvariti baš onako kako sam želio. Prepustio sam se u potpunosti uživanciji u okolišu. Mir, tišina, tek jedva primjetni povjetarac, promet skoro nula, učinili su da to u potpunosti učinim.
Zastao sam na trenutak u pisanju zbog nedostatka (još koje) riječi kako da opišem stanje mog duha u ovom Raju na zemlji. Možda bi bilo bolje da to probam slikom. Na slijedećem zaustavljanju malo sam detaljnije snimao okoliš.





Fascinantno mi je u kojim uvjetima i u kakvom okolišu stabla mogu rasti

Kako sam već jučer napomenuo, kad sam bio na mostu preko Doljanke u Jablanici, cesta kojom se polako vozim ide dolinom/kanjonom tog potoka. Rijetko ga kad vidim, no često čujem njegov žubor. Opet zastajem impresioniran okolinom.



Iako je na predzadnjem snimku uočljiva blaga nizbrdica, ipak se danas trebam jako, jako penjati. Jablanica je na nekih 200 metara nadmorske visine, a prijevoj, onaj prvi prije visoravni Blidinje, je na oko 1240 metara. Dakle trebam se uspeti čitav kilometar visinske razlike. Proučavajući karte na netu, zaključio sam da bi do tog prvog prijevoja, Sovičkih Vrata, trebao prijeći oko 20 km, uglavnom uzbrdice.
Prizor koji najviše liči na kanjon i u kojemu su se cesta i potok najviše stisnuli jedan uz drugog izgleda ovako

Iza tog najužeg kanjona prostrla se široka dolina u kojoj su razbacane kuće mjesta Doljani.

Prve kuće mjesta izgledaju ovako

Vozio sam kroz selo u nadi da ću naći zanimljivi motiv za snimanje da bi stigao na tablu koja mi veli: Što si vidio od Doljanja vidio si, nema više!!“

Dobro, rekoh si, nema pa u redu. No, nakon nekog vremena vožnje po uzbrdici, koja je postajala sve strmija i strmija, zastao sam da malo predahnem, te snimio dolinu iza sebe u kojoj su već spomenuti Doljani.

Gledajući predio iza sebe, a i ispred, shvatio sam da sam izašao iz doline, te da slijedi prava uzbrdica, koja će, manje-više trajati sve do prijevoja.
Međutim gdje je taj prijevoj!? Gledajući ispred sebe nigdje na horizontu ne vidim klasičnu vizuru prijevoja, znate ono padina s lijeve i desne strane, a kroz sredinu vodi cesta. Umjesto toga ispred sebe vidim ovo

Ulaz u mjesto Sovići, koje je raštrkanije od Doljana, ali i manje, izgleda ovako

Znoj s mene dobrano curi. Vozim u drugoj od četiri asistencije, pa mi je putna brzina10-tak km/h. Disanje mi postaje sve ubrzanije i ubrzanije, pa i pauze pravim češće. Uzbrdica je i dalje impresivnog postotka, a i ne nazire se njezino smanjivanje. Prolazim pokraj trojice radnika koji s „kombinirkom“ nešto rade(građevinski stroj, izgleda kao traktor koji naprijed ima korpu utovarivača, a pozadi korpu bagera) te ih pitam: „Koliko još do prijevoja?“
Jedan od njih mi dobaci: „Sedam i po' kilometara!“
„Sedam i pol kilometara!?“, pomislih zapanjeno u sebi. A moj brzinomjer mi veli da sam već skoro 18 km.
Ništa, rekoh sebi, stisni zube i nastavi. Gledam lijevo-desno, tražeći bilo što što će mi zabaviti misli, pa ću, berem malo, zaboraviti na ovu muku vožnje uzbrdicom i na tih 7,5 km.
Ponovo pogledah u kompjuter i izračunah da sam od tih 7,5 prešao jedan kilometar. Već!? Dakle ide, pomislih. To me nekako osnažilo, osokolilo da izdržim, te sam sa čudnim osjećajem olakšanja, za kojeg nema racionalnog objašnjenja, nastavio savladavati slijedeće od tih 7,5 km.
Na ovom mjestu gdje sam napravio pauzu snimio sam jedan od najimpresivnijih snimaka, a takvih je na ovom putovanju bilo dosta.

Lijevo na gornjem snimku su razbacane kuće mjesta Sovići a u sredini se vidi dolina Doljanke kojom sam stigao dovde. Zapravo ovaj gornji i donji snimak na neki način gledaju jedan drugoga.

(Da, da, ovaj sam snimak već ranije objavio, no tada je bio u drugom kontekstu priče)
A mjesto gdje sam odmarao i snimio pretposljednji snimak je ovako izgledalo

Promatrajući brdo iznad bicikla koje je bilo dosta blizu od ceste, što se visinske razlike tiče, učinilo mi se da je prijevoj blizu. Daljnja vožnja će potvrditi ovu moju pretpostavku.
Netom prije prijevoja još jedanput sam se okrenuo prema dolini kojom sam prošao.

Sad sam sebi moram uputit prijekor jer, eto, nisam trebao dugo čekati da se pojavi snimak koji mi je impresivniji od ranije spomenutog „jednog od najimpresivnijih“ snimaka. Osjećam se kao mali dječak koji jede razne kolače i svaki koji upravo jede proglašava najboljim. Titula najboljeg traje tek dok se ne proba slijedeći, i tako redom.
And now, ladies and gentleman – SOVIČKA VRATA!!!!
Pogled odakle dolazim…

.. i kamo idem

Prvo malo brojeva.
Od Jablanice, odnosno motela gdje sam proveo prošle dvije noći dovde moj me je brzinomjer na biciklu uvjeravao da sam prešao više od 24 km. Za to mi je trebalo 3 sata. Bruto, što znači sa svim stajanjima, snimanjima, brisanja znoja, umnog pretakanja…
Sjetio sam se kada sam prije dvije godine vozio iz Drvara prema Bosanskom Grahovu (vidi: Una). Tada sam imao uzbrdicu dužine 9,5 km i za njeno savladavanje trebalo mi je također 3 sata. No, tada sam cijelo vrijeme gurao bicikl (ne-električni), dok sam sada cijelo vrijeme vozio. Zaključak, ljudi moji, električni bicikl je najbolji izum nakon točka koji je čovjek ikad izumio.
I sad dok pišem ove redove ne mogu se dosjetiti kad se vjetar pojavio. Uglavnom je ovdje kroz vrata (kao da su širom otvorena) puhalo fest jako. To mi se učinilo problematičnim jer sam se trebao presvući u suhu majicu pošto je ova na meni bila mokra od znoja.
Parkirao sam bicikl na proširenju odmah desno iza natpisa „Sovička vrata“. Jednako je puhalo pa sam presvlačenje ekspresno uradio i na sebe obukao sve dugačko koje imam, uključujući kapu i rukavice (da, da, kapa i rukavice usred ljeta, no ovo u čemu sam se našao uopće nije ličilo na ljeto, ni najmanje, jer mi je ciklo-kompjuter pokazao da je vani 14 stupnjeva C).
Dobro, kad sam se sad našao u suhoj i toploj odjeći, promatrao sam prizore i pustio mozak da ih upija.
Uspio sam!
Uspio sam!
USPIO SAM!!!!
Tek treći put kad sam samom sebi dreknuo, polako je mom emotivnom dijelu dolazilo to što mi racionalni dio hoće reći.
A zašto je to tako?
Zato što je prvo što osjećam - zbunjenost.
Stojim, eto, tako na prijevoju, pogledom promatram okolinu, ali kao da ne vjerujem svojim očima i ostalim čulima, kao da je to san, obmana, optička varka, koja će se mojim oduševljenjem rasplinuti i nestati. Tada će se moje oduševljenje koje je već nezaustavljivo krenulo ka euforiji, pretvoriti u razočarenje, isto tak oveliko.
Toliko, planiranja, detaljiziranja, toliko zabrinutosti, dvojbi, i sada ništa više od toga. Sve se to pretvorilo u – uspjeh!
Kad sam konačno shvatio da nije san, nego realnost, kad sam si tiho rekao „Pero, uspio si!“ došlo mi je da zaplačem. Čak sam osjetio drhtanje tijela kao nagovještaj izlijevanja krokodilskih suza. Ipak sam ih uspio obuzdati i to samo zato što nije bilo potrebe za riječju. Da sam morao izustiti bilo što, pa i najmanju riječ mislim da bi lavina suza tada nezaustavljivo krenula.
Dok se ova bura odvijala u meni promatrao sam visoravan Blidinje, ili kako na nekim kartama mogu pročitati, Dugo polje.

S lijeve strane polja bila je Čvrsnica (o kojoj će kasnije još biti riječi)…

…a sa desne strane Vran planina (i o njoj će kasnije bit riječi)

Prema wikipediji Dugo polje ili Dugopolje je krško polje u zapadnoj Hercegovini, između planina Vrana i Čvrsnice. Nalazi se u sastavu Parka prirode Blidinje a administrativno pripada općini Posušje i na sjeveru općini Jablanica. Pruža se u pravcu SI-JZ, okomito na dinarski pravac, u dužini od 14 km s prosječnom širinom od oko 3 km na nadmorskoj visini od oko 1200 m. Na njemu nema stalnih nastambi, tek poneka vikendica i pojata (pastirska privremena nastamba) na istočnoj strani.
Promatrajući polje ispod sebe bura u duši zbog nepodnošljivog ushićenja se polako smirivala. Zapravo imam vremena ne žurim se, a i onom vjetru koji dobrano puše, okrenuo sam leđa, pa je situacija više nego podnošljiva, da pače ugodn…čekaj malo!
Vjetar puše u leđa!
A ja vozim cestom ispred sebe!
Znači cijelo vrijeme vožnje po polju ću imati jaki vjetar u leđa!!!!
I tad konačno shvatim!
Ono već oho-ho puta potvrđeno „Kad god podnosim (otrpim) manje dobro rješenje Bog me nagradi boljim!“
Dakle, za sve dvojbe, sve nedaće i neizvjesnosti koje sam skrušeno i (s)trpljivo podnosio na ovom putovanju, On me je nagradio sa najboljim mogućim darom ovdje i sada – sa jakim vjetrom u leđa.
(Opet ono, pogled u visine, opet nekontrolirani osmjeh na licu i opet nijemo ali veeeeeliko Hvala)
Pa da krenem u ovaj neočekivano originalni Raj na zemlji.
Na početku sam imao kratki spust od par stotima metara.
Prvo snimak netom iza velikog natpisa „Sovička vrata“.

Desno na ovom proširenju prikazanom na gornjem snimku je mjesto gore opisanog presvlačenja i kontemplacije.
Slijedi kratka nizbrdica prema polju

Spustio sam se u polje. S desne strane ne baš pitomi kraj, mada osjećaju njegove surovosti puno pridonosi vjetar. Dakle, polje a i za njega Vran planina.

No situacija s lijeve strane ceste je potpuno drugačija. Naselje Risovac s crkvom, a iza svega Čvrsnica.

Iako krš planine djeluje surovije, prisutnost uređenog mjesta i prekrasne crkve u konačnici daje ugodan dojam, pa mi gornji snimak više liči na neko mjesto u kultiviranoj Austriji nego negdje iz divljine Hercegovine.
U nastavku vožnje kroz polje naišao sam na više krava kojima je ovaj vjetar bio „k'o domaći“ i zbog njega se nisu uopće uzbuđivale.



Bor-samotnjak mi je izgledao kao da se izdvojio iz šume.

Ovaj bor-samotnjak mi je bio s desne strane, a s lijeve sam sreo naselje vikendica podno Čvrsnice.

Moram napomenuti da je vožnja bila kao na krilima. Mogao sam komotno dozvoliti luksuz lijenosti pa malo stati s okretanjem pedala, bicikl bi ipak išao dalje. No, kad bi stao da snimim prikazane snimke tek tada sam osjetio u kojoj je mjeri vjetar jak.
Kad sam osjetio glad zamolio sam uljudno svoj želudac da se malo strpi jer svaki čas bi trebao doći do restorana. Ako bude ustrajan u toj strpljivosti biti će bogato nagrađen obilnim i ukusnim objedom.
Dok smo tako moj želudac i ja pregovarali naišao sam na „Hajdučke vrleti“.

No, nije samo moj želudac bio gladan, to se isto događalo i s baterijom moga bicikla.
Onaj žestoki i dugački uspon od 24 km dobrano ju je ispraznio. Indikator njenog stanja mi je govorio da trenutno u njoj ima dvije petine kapaciteta struje.
Do Imotskog, koji mi je današnje odredište ima još dosta, a tu su i dva prijevoja, jedan iza Blidinja, a drugi iza Posušja.
Odjednom mi sine ideja kako bi bilo fino nahraniti oboje, i moj želudac i bateriju na mome biciklu. Međutim, odmah sam shvatio da je to „san snova“, da bi „bilo previše lijepo da bi bilo istinito“. Stoga sam s ogromnim mentalnim naporom maksimalno potisnuo želju da svojom veličinom ne izazove debakl neispunjenja, jer bi tada razočarenje bilo ekvivalentno ugašenoj želji.
Tako ja, maksimalno suspregnut u sebi, parkirah bicikl, uđoh u restoran i dođoh do šanka. Tamo dvije-tri ljepotice od konobarica mahnito rade s tacnama i pićima. Obratih se najbližoj i upitah: „Ja sam taj i taj putujem tamo i tamo, ostao bih duže u restoranu. Mogu li donijeti bateriju svog bicikla i stavit je kod vas na punjenje?“ Rekoh i, u neizvjesnom očekivanju odgovora, prestadoh disati, u stanju ni-živ-ni-mrtav (čini mi se da mi je i srce za trenutak zastalo). Srećom to je trajalo tek tren jer u slijedećoj dobih kratak i odlučan odgovor: „Može!“
Sjetio sam se da sam, nakon njenog kratkog odgovora, slično osjećao u svojim studentskim danima kada, nakon dugog i krajnje iscrpljujućeg usmenog ispita, u potpunoj neizvjesnosti pad-prolaz, profesor reče „Dajte indeks!“. Tu promjenu raspoloženja, od minus beskonačno do plus beskonačno, od agonije pada na ispitu, do euforije prolaza osjetio sam ovaj put kad je ona rekla to „Može!“
Bicikl sam parkirao uz prozor restorana, donio bateriju i punjač na šank gdje ih je ona ljepotica priključila na struju, a ja sam sjeo za slobodan stol kraj prozora. S druge strane tog prozora promatrao sam svog dvotočkaškog suputnika kako odmara u borovoj hladovini (znam da možda djeluje paranoično, no pobornik sam one izreke: „Na mom biciklu stalno mora biti jedna od tri stvari, ili moja guza, ili moja ruka, ili moj pogled!“).

Dobro, rekoh si, sve riješeno. Ostaje ručak, odmor kontemplacija.
Pa haj'mo redom. Prvo ručak
Ono penjanje na Sovička vrata, pa onda onaj vjetar na prijevoju pri presvlačenju, dobro su me i fizički iscrpili. Osjećao sam kako mi lice gori kao što gori nakon teškog fizičkog napora. Stoga bi mi baš dobro prijala nekakva juha. Od dvije-tri ponuđene izabrao sam krem juhu od povrća.

Jedan od razloga zašto volim voziti bicikl (a ima ih milion) je i taj što si tada mogu priuštiti obrok koji je obilan i ukusan, mada bi inače bio pretjeran i nezdrav. Sada sam bio i (fizički) umoran, a i gladan. Uostalom tek sam prešao trećinu današnjeg puta tako da ću ovo što sad pojedem temeljito pretvoriti u energiju, još danas, pa sam naručio nešto hajdučko, zaboravio sam što.

Radilo se o roladi (2 kom) od mljevenog mesa punjenoj šunkom i sirom, a sve to obrađeno na roštilju.
Polako sam, vrlo polako konzumirao izuzetno ukusan ručak, zalijevajući ga s točenom Stellom. Već ona juha je napravila čudo oživjevši mi tijelo, a ova delicija će ga ponovo osokoliti i „staviti na noge“
Nakon ručka, pijuckajući pivo, malo sam zujao po mobitelu, javio se NJOJ (naravno da restoran ima WI-fi), te promatrajući nasumično ljude u i van restorana pustio sam misli da idu kuda hoće.
Bilo mi je nekako zbunjujuće, neobično, čak malo i poteško pojmiti što mi se sve događalo od prijevoja do restorana uključujući i ovo u njemu. Ne mogu vjerovati da se takav lanac izuzetno povoljnih okolnosti zapravo i dogodio. Mislio sam da ću se rasplinuti, eksplodirati od bujice veličanstveno ugodnih emocija gore na prijevoju (za malo su mi od ganuća i suze krenule). A zatim onaj vjetar u leđa i na kraju ovaj veličanstveni ručak u ovom veličanstvenom ambijentu s veličanstvenim osobljem koji ne samo da mene hrani nego (preko baterije) i moj bicikl (evo opet one suze prijete da se izliju – srećom sam sam za stolom).
Nikad, ali nikad ovaj trenutak neću zaboraviti.
Na osnovu čudnih tokova misli, čije kretanje u ovom trenutku ne kontroliram (niti to želim) zatekoh sebe kako vraćam unazad svoj životni film u potrazi za trenucima koji su mi izazvali buru emocija sličnu kao ovu ovdje, te zaključih da ovaj trenutak sa ovakvom emotivnom burom spada u top pet trenutaka moga života. Sto posto!
Dok me preplavljuje navedeni osjećaj neizmjernog ponosa na samog sebe, pažnju mi privuče ekipa koja je upravo stigla svojim autima, te se protežući iz mrtvila dugotrajnog sjedenja, dokono s malom ili nikakvom zainteresiranošću polako vuče do restorana gdje će ponovo – sjesti. Ne želeći ispasti pretjerano samouvjeren, ohol čak, pomislih, samo za sebe, ne iznoseći tu misao nikome i na nikakav način, da sam ja jedini, za razliku od svih ovih ovdje, do ovog mjesta došao biciklom. I nastavit ću dalje.
Pustio sam da mi se bura u duši rasplamsa neometano, a isto tako i da se polako smiri. Nakon dva i pol sata, s osjećajem odmorenosti i obodrenosti, zaključio sam da je vrijeme da se krene.
Zahvalio sam se osoblju za šankom (čak im dao par kovanica pride) uzeo bateriju i pripremio bicikl za nastavak putovanja. Indikator je pokazao da se baterija obogatila energijom sa dvije petine na četiri petine kapaciteta. Više nego dovoljno pa asistenciju mogu koristiti u kojem god iznosu želim, struje će biti dovoljno. Kako je lijep taj osjećaj da ne moram misliti na tako prozaične stvari, nego se posve posvetiti ambijentu. A on i te kako plijeni pažnjom.
Nisam puno odmaknuo od restorana, tek desetak koraka. Razlog tomu bila je – Čvrsnica.

Zadivljen sam stajao, te kao opčinjen ju promatrao. Ne znam koja misao mi je burnija.
S jedne strane:
Evo me!
Tu sam!
Stvarno!
Osjećao sam se kao planinar koji se popeo na vrh svijeta, kao graditelj koji je sagradio nešto naj monumentalnije, kao izumitelj koji je otkrio najveće od mogućih otkrića, kao…Stojim, gledam planinu i treperim od ushićenja.
S druge strane, sama planina.
Vran je travnat, bez nekih izbočina, stoga blag, miran, iako postojan.
Čvrsnica je suprotno od njega, razuzdana, divlja, moćna, superiorna, jaka, sve to u tolikoj mjeri da se toga uopće ne stidi, niti to sakriva. Tako otvorena, čista i jasna da odaje dojam velike siline, krutosti i čvrstine. Otuda, valjda i njeno ime - Čvrsnica.
Da li sam, ili ne pretjerao u svojim dojmovima o ovoj planini evo vam par detalja pa sami procijenite.





Prije nastavka putovanja okrenuo sam se i još jedanput pozdravio restoran koji će od sada pa do kraja mog života meni izgledati sasvim drugačije nego što mi je do sada izgledao.

Krenuo sam, konačno s vožnjom. Naravno, tu je bio i onaj moj suputnik koji me od prijevoja vjerno prati i koji me je, kao pas svog gospodara, strpljivo čekao dok sam bio na ručku. Uz isti užitak vjetra u leđima koji sam imao do restorana, počeo sam lagano okretati pedale. Biciklu kao da je to bilo svejedno. Jedino mu je bitno da ga pokrenem, gurnem. Dalje on može i sam.
Morao sam opet, a i koliko još puta dalje, „razočarati“ svoj bicikl, te ga ponovo zaustaviti.
Zadivljen Čvrsnicom osjećao sam nešto kao stid što sam zapostavio njenog suputnika u njihovoj ulozi zaštitnika ovog polja tokom ovih silnih milenija – Vran planinu s druge strane polja.
Zbog toga sam prvo stao na nečemu što je nešto između proširenja i raskrižja…

…da bi snimio puteljak do usamljene kuće podno Vrana

Baš kada sam počeo pretakati misli i dojmove o Vranu, u susret su mi došli njih dvoje na biciklima, svatko na svom.

Iz Njemačke su, danas su krenuli iz Tomislavgrada, željeli bi do večeri doći do Mostara, a sutra dalje prema jugu. Međutim, ovaj vjetar ih je dobrano smorio, pa već sumnjaju u realnost ostvarenja svog današnjeg nauma. Pokušao sam ih ohrabriti da ove Golgote od vjetra u lice imaju još 5-6 km a potom dugo, vrlo dugo spuštanje (onim kojim sam se ja uspinjao). Usprkos vedrim osmjesima njihova odjevenost (naročito njegova) mi je ukazivala da je voziti ovakvom vjetru u susret prava muka. Taman tolika koliki je meni užitak voziti niz vjetar. Dok se jednom ne smrkne, drugom ne osvane!
Cesta je postala ravna dugačka crta koja se protezala duž poja. Iza mene ta je crta izgledala ovako…

…a ispred mene ovako

Možda nečije oštro oko primjećuje plavu crtu podno obronka Čvrsnice. U pravu je, naslućuje se Blidinje jezero.
No, osvrt na jezero za trenutak odlažem mrvicu vremena tek toliko da se još jednom osvrnem na Čvrsničkog kompanjona – Vran planinu.

Već sam ga ranije spomenuo, pa ću još jednom. Za razliku od Čvrsnice, Vran je tih, samozatajan, blag sa nekom prikrivenom, ali i sigurnom pouzdanošću. To zaključujem na osnovu kuća uz njega. Nema ih puno, tek po koja, a ispred jedne od njih je i poveće stado ovaca.



Stigavši, konačno do jezera prvo sam snimio cestu odakle sam došao, da steknete dojam da je polje, na čijemu se kraju nalazi, usko i podugo pa nije nikako čudo što se baš tako zove – Dugo polje.

S desne strane bio mi je zaostali obronak Vran planine s nekim prtenim putem. Prava uživancija za one koje vole divlje puteljke i off-road vožnju. Ja nisam takav!

A sada – jezero Blidinje, i to prvo iza mene, sa obroncima Čvrsnice iza njega…

…preko puta mene, jer je jezero s lijeve strane ceste…

…te ispred mene

Posegnuo sam za wikipedijom da vam prenesem štogod od činjenica o njemu. Međutim, toliko sam pod dojmom emotivne vezanosti za njega nakon ove posjete, da nisam mogao ništa iz teksta izdvojiti, jer bi to, prema mome mišljenju, bilo grehota. Stoga evo vam cijeli tekst, posuđen s wikipedije.
Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.
Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu varira od 2,5 do 6 kilometra četvornih. Najveća dubina jezera je 4,5 metra, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra. Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan. Na južnoj strani jezera voda kroz ponor u Ivan Docu otječe prema istoku i ponovno izvire kod brane u Grabovici na Neretvi. Ostaci morena upućuju na glacijalni nastanak jezera, no prema dokumentima iz župe Poklečani oborinska voda je odlazila kroz ponore i nije se zadržavala na polju pa je zahvaljujući antropogenoj intervenciji stočara koji su zatvorili ponore oblikovano jezero. U svibnju 1940. voda je pronašla put do ponora, ali je on ponovno zatvoren.
U zimskim mjesecima jezero je uglavnom zaleđeno.
U jezeru obitava endemska riba oštrulja (Aulopyge huegelii), bjelica, klen i alohtona kalifornijska pastrva. Jezero je nekoliko puta poribljavano ribom iz Buškog jezera, i to oštruljom, klenom te kalifornijskom pastrvom.
Uz napomenu o antropogenoj intervenciji sam našao slijedeće: Djelovanje koje je posljedica ili na koje utječu ljudske aktivnosti ili intervencija (izvor: eionet.europa.eu)
Ne malo sam se iznenadio kad sam vidio da jezero nije pusto. Po njemu se omladina dokono vozikala u čamcima.





Na desnom dijelu gornje slike uočavam nekoga bliži mom životnom dobu. Pretpostavljam da je on neka vrsta organizatora ili vođe ekipe koja se upustila u ovakvu avanturu. Trenutno možda i ne izgleda Bog-zna-što, no kasnije u životu kad budu pričali „da su se vozikali čamcima po Blidinjskom jezeru“, sigurno će kod sugovornika to izazvati puno veći dojam nego što ga trenutno i sami imaju.
Nakon što par stotina metara cesta ide tik uz jezero odvaja se od njega i vodi do samog kraja Dugog polja.

Na kraju polja ona se dijeli. Desni njeni dio nastavlja prema Tomislavgradu, odakle su stigli onih dvoje Nijemaca na biciklima koje ranije sretoh, dok lijevi dio nastavlja prema Posušju. E taj lijevi dio je trenutno meni zanimljiv te krenuh njime.
Kako (Dugog) polja više nema, cesta je krenula uzbrdicom.

Za trenutak sam zastao u nakani snimanja putokaza za kamp. Da sam koju deceniju mlađi vjerojatno bi svratio do njega na avanturu zvanu “spavanje u šatoru na 1200 metara nadmorske visine“.
Kad sam već stao red bi bilo pozdraviti jezero, sada već s neke visine. Svaka mu čast, bio mi je dobar domaćin. Dakle, pa-pa jezeru, kao i obronku Vrana iza njega.

Već kad pozdravljam ono (srednji rod) kao jezero Blidinje, te kad već pozdravljam i njega kao Vran planinu, red je pozdraviti i trećeg člana obitelji – nju kao Čvrsnicu.

Nakon par stotina metara vožnje uzbrdicom desno od mene mi je pukao vidik na neku dolinu.

Naravno da sam malo detaljnije „pregledao“ vidik.
Izgledao mi je kao komadić Dugog polja, nekako skriven po strani, odbačen, kao da ga se i samo polje stidi.



Sve u tom prizoru je bilo nekako stisnuto, stidno, prikriveno, mada na prostranom polju.
Bilo je tu i kuća, bila je i neka cesta. No cesta nekako stisnuta, uska, naviknuta na samoću. Kao da bi nevoljko prihvatila nekog da se njome provoza, suprotno od svih ostalih prometnica koje žive onoliko koliko je živ promet na njoj. Ova ovdje uživa u ovoj zabitoj pustoši, a od društva dovoljan joj je samo vjetar.





Zumirajući kuće ni one mi nisu izgledale puno veselije od uskog puta koji ih povezuje.
Bile su relativno dobre, solidne, što se građevinskih kriterija tiče. No, kao da su posvađane, pa su se udaljile svaka na svoju stranu i u čvrstom kapricu očekuju da ona druga prva pruži ruku pomirenja. Kako je stupanj kapricioznosti u dlaku isti za sve, ovo stanje „tihe mise“ ostaje nepromijenjeno već vijekovima.
Da u tim kućama, mada svaka od njih svijet za sebe, ima kakvog-takvog života dokazuju mi ograđeni vrtovi uz kuće. Pa i ti vrtovi mi izgledaju šturi, stisnuti. Nisam baš siguran da su u stanju osigurati bogatu trpezu svojim vlasnicima.
I sam se pitam odakle mi ovakvi sumorni dojmovi dok promatram prizor ispred sebe. Lako bi ga mogao prozvati veličanstvenim i osebujnim. Možda, promatrajući kuće. Po prvi put mi je (u podsvijesti izgleda), od Jablanice, palo na um „Kako je ovdje živjeti!?“. Još dok sam prolazio pored onih vikendica i dok sam bio u onom raskošnom restoranu sve mi je izgledalo idilično i krasno. A sada ovdje vidjevši ovu prostranu pustoš koja pritišće ove uske krivudave neasfaltirane sokake…
I tad mi sinu razlog zašto sam tako depresivnog dojma.
Zato što nema asfalta!
Znam za sela u mom kraju (u brdima oko Požege) koja imaju status zabačenih, za koje se veli „to ti je tamo gdje je Bog rekao laku noć“, kakvog su mi dojma bili prije i nakon asfaltiranja ceste. Razlika je barem 200 godina! Dok nije bilo asfalta kao da sam se vremeplovom prebacio u XVII stoljeće, no asfaltiranjem su ta sela bila „tu negdje, nedaleko“. Da to nije samo moj subjektivni dojam dokazuje i višestruko povećana prodaja kuća u tim selima dolaskom asfalta.
Eto, bar sam samom sebi pronašao razlog zašto mi se ovaj, inače veličanstven krajolik učinio depresivnim. A možda granica između ta dva dojma nije tako velika, možda su oni bliži nego što bi u prvi mah pomislili.
Neočekivano, dok sam pogledom kružio po dolini, još jednom, ovaj put stvarno zadnji na ovom putovanju, vidio sam jezero.

Procjenjivao sam da je ispred mene nekih 2–2,5 km uzbrdice, na kraju će se ispostaviti da nisam puno pogriješio. Tek pola, jer je uzbrdica trajala preko 5 km. Uzbrdica nije bila pretjerano strma, cesta široka, asfalt izvrstan, a promet nikakav. Uhvatio sam neki prihvatljiv ritam na dulje vrijeme od nekih 10-tak km/h, i pustio misli da mi vrludaju kud-koja. Tako obično pokušavam dok vozim na usponima, jer mi to vrludanje misli zabavi, zaintrigira, te dobijem osjećaj bržeg prolaza vremena. Nekad u tome uspijem u tolikoj mjeri da se prenem od iznenađenja kako sam se brzo pojavio na prijevoju, pa bila uzbrdica i duža.
Tako je bilo i ovaj put. Iako nisam još prešao ni pola puta, po kilometraži gledano, utisaka je bilo dovoljno i za deset dana, a kamo li za jedan, pa uopće nije bio problem naći temu za razmišljanje, iako je uzbrdica bila duplo dulja od procijenjene.
Dakle, prvo sam se prenuo iz plovidbe po mislima, zatim se zbunio (zar već na prijevoju!?), da bi u konačnosti stisnuo kočnice i zaustavio bicikl. To je trajalo neko vrijeme pa sam se našao malčice iza prijevoja. Prihvatio sam to pomirljivo, nije mi se sad vraćalo nazad, te sam snimio situaciju iza sebe…

…i ispred sebe.

Oštro oko će primijeniti kako su okolni visovi, kako oni bliže tako i oni daje, visinski gledano nekako niski. Hoću reći nisu puno veće nadmorske visine nego ova na kojoj je moj bicikl. To je zato što je i on relativno visoko. Naime, prijevoj, koji sam upravo prošao je na 1440 metara nad morem!
S tako impozantne nadmorske visine bilo bi zanimljivo zadržati se malo dulje u promatranju okolice. Prije nego što prikažem snimke ispričavam se na njihovu manju ili veću zamućenost
što je posljedica nerazumijevanja mene i mog foto aparata, a o kojoj sam još prekjučer koju prozborio.
Ako pogled, zajedno s fotićem u odnosu na gornji snimak pomaknem malčice u desno vidim slijedeće…

…zatim još malo u desno…

…primjećujem neku udolinu. Nastavljajući taj desno orijentirani slijed uočavam da u toj dolini ima i kuća. Dakle ima i živih ljudi, što promatrajući gornja dva snimka ne mogu to zaključiti, naprotiv, ogroman i nenaseljen prostor.



Zumirajući ta naselja, za koja nisam uspio naći kako se zovu, dobijem ovo



Na gornjem snimku može se čak i crkva uočiti. To mi je dokaz da ima ljudi, i to dosta njih, kada imaju svoju župu.
Slijedio je spust od 8 km.
U stvari, ova rečenica gore je štura, škrta racionalna konstatacija koja ama baš ništa ne kazuje. Nešto slično tomu bi bilo kad bi sve ovo od Jablanice do Dugog polja zamijenio kratkom rečenicom: „Popeo sam se na Blidinje!“ I ništa više
No za razliku od tog perioda od Jablanice do Blidinja ovdje sam samo vozio bicikl. Nisam se zaustavljao. Nisam snimio ni jedan snimak. Ništa! Samo vožnja.
A kakva je to vožnja bila, Bože moj! Nizbrdo, nizbrdo, nizbrdo….nikad kraja. Totalno joj sam se prepustio. Zajedno s biciklom, cestom, okolišem, zrakom, vjetrom…sa svime stopio sam se u Jedno. Nije bio ni jedne misli, pojma o vremenu, svijesti o sebi, ništa. Sve se uobličilo u jedno veliko prepuštanje, uživanje, čista ekstaza.
Baš to, ekstaza!
Prema enciklopedija.hr to je ushit, zanos; stanje najvećeg zanosa, kada je čovjek ponesen intenzivnim oduševljenjem za neku misao, ličnost ili vrjednotu pa gubi vezu sa stvarnošću, a senzibilitet mu je smanjen.
Baš tako sam se osjećao.
Prenuo sam se, probudio, tek kad sam se našao ispred trgovine. Zaustavio sam se ispred nje, sačekao tren-dva da se vratim u stvarnost. Postupno mi je dolazio svijesti da je to neki drugi ja u meni zakočio bicikl i stao jer sam još gore na prijevoju krajičkom racionalne svijesti zaključio da bi trebalo obnoviti rezerve tekućine. Eto, dok se ovaj ja pri nizbrdici totalno izgubio u ushitu, onaj drugi ja, očigledno nije.
U Trgovini sam kupio „karton“ od četiri hladna Heinekena po cijeni od 6KM ukupno. Dakle jedna limenka od pola litre hladnog Heinekena koštala me je 1,5 KM (0,75€). Da se zna, ovaj će podatak trebati kada dođem do Jadrana.
Jedno pivo sam popio ostala tri stavio u termosice i krenuo laganu vožnjicu kroz mjesto Rakitno na čijem sam se početku našao.
Nedaleko od navedene trgovine naišao sam na mjesnu crkvu.

Radi se o crkvi posvećenom sv. Ivanu Krstitelju. Njena gradnja započela je 1939. godine, a zadnja obnova bila je 2008-2009. godine. (izvor: nedjelja.ba)
Prošao sam kroz mjesto laganom vožnjom. Lijepo dotjerano mjesto sa finim okućnicama i novijim kućama od kojih malo koja ima manje od 100 kvadrata. Jednom riječju sasvim suvremeno bogato mjesto koje mi nekako ne ide uz okoliš kroz koji prolazim još od Jablanice. U nekom stanju zbunjenosti zbog nesklada između šturog okoliša i raskošnog mjesta uhvatih se da sam stigao do izlaza ne snimivši ništa. Zato sam na uzbrdici koja je krenula odmah iza zadnje kuće snimio panoramu mjesta. Barem to.

Snimio sam brdo iznad mjesta, zumirajući ga, kao slikovni prilog kontrasta između polja, i mjesta u njemu, te njegove okolice, o kojemu već prozborih koju.

Inače Rakitno se nalazi na sjevernom djelu općine Posušje, na prometnici Posušje - Jablanica, udaljen od Posušja oko 12 km. Rakitno zauzima površinu od oko 70 km2, a ravan dna polja ima površinu od oko 18,3 km2. Nadmorska visina Rakitskog polja iznosi od 880 m do 920 m.
Ovo gore sam našao na wikipediji gdje sam isto tako našao da je mjesto najviše stanovnika imalo 1940. godine, njih 3929, da bi taj broj 2001 godine spao na 1397.
Imao sam kolegu i kolegicu na poslu koji su rođeni oko Rakitnog, te su mi pričali o velikom stupnju zabiti. Do nekih zaseoka mjesta uopće nije bilo ceste ni puta, tek uska i vijugava staza.
Tih 12 km do Posušja, koje wikipedija spominje su čudne konfiguracije. Prvo je bilo u obliku uzbrdice dužine kilometar i pol do dva…

…no potom je dva puta bilo gore-dolje da bi u konačnici krenuo dugačak spust u polje gdje se Posušje smjestilo.



Od ovog prizora prikazanim na gornjem snimku pa do Posušja ništa drugo nego samo nizbrdo, nizbrdo, nizbrdo. Opet neko slično stanje u mojoj duši kao pri spustu u Rakitno, s tim da sam se ovaj put ipak natjerao na kratko zaustavljanje tek toliko da snimim koji snimak. Prvo, samo polje kojemu sam se približio…

…a potom i prve kuće Posušja.



Da bi došao do izlaza za Imotski trebam proći kroz cijelo mjesto. Bilo je iza pet kad sam ušao u mjesto. Pojavila mi se glad te sam zaključio da bi bilo pametno ovdje negdje naći dobro mjesto za objed jer do Imotskog ima još dosta (onaj raskošni ručak na Blidinju se nekako istopio).
Cesta, koja se ulazom u mjesto pretvorila u ulicu ide nekom blagom nizbrdicom. Pustim bicikl da klizi polagano dok pogledom tražim neki park i klupu pod hladovinom u njemu. Umjesto klupe u hladovini prolazim kroz seriju kafića s terasama krcatoj dokonom omladiniom, barem su meni tako izgledali. A možda sam prema njima čistima, jedrima, lepršavima i mladima, ja ovakav star, znojav, prljav i umoran osjetio i koje zrnce stida ili bar neprilagođenosti. U dilemi da li nešto djelovati ili ne, da li aktiva ili pasiva, obično se izabere ovo potonje, te sam ne poduzimajući išta pustio da me bicikl vodi.
Doveo me je do izlaza iz mjesta. Shvatih da sam ostao bez klupe, pa kao šturu zamjenu izabrah nogostup za mjesto objeda. Kao utjehu meni, bio je u hladovini.
Nakon objeda ispred sebe sam imao nekih 1,5 km uspona gdje je na njegovom kraju bio granični prijelaz. Uzimajući novčanik i vadeći osobnu još jednom mi glavom prostruji opcija šoka koji bi nastao primijetivši da mi je osobna ostala u motelu u Jablanici. Srećom, realnost je bila povoljnija, ali ipak… Još jedanput pogled u nebo i još jedanput zahvala upućena Njemu.
Eto, opet u Hrvatskoj!
Bože moj, što sam sve doživio i preživio u ovom intervalu između dva ta granična prijelaza, onog kad sam ušao u BiH i do ovog sada kad sam iz nje izašao.
Više puta sam ovuda vozio biciklom, pa je ovo već, na neki način „domaći teren“. Slijedi (opet) dugačka nizbrdica od nekih desetak kilometara kojom se trebam spustiti u Imotsko polje.





Ona ogoljena planina gore u sredini na gornjem snimku je Biokovo o kome će sutra biti riječi.
Nakon što sam se spustio u Imotsko polje, popriječio sam preko njega te se zadnjim usponom u dužini oko 700 metara dovezao do sestričine gdje ću večeras prenoćiti.

Kao što je u svakom maratonu zadnjih stotinu metara na neki način najteže, tako je i meni sada nekako bilo. No, strpljivo sam podnosio i ovu zadnju nedaću, te smanjio sam tempo na minimum. Čak sam za trenutak zastao snimivši najpoznatiju atrakciju Imotske krajine – Imotska jezera

Lijevo je Crveno jezero…

…a desno Modro jezero.

Ispod Modrog jezera nazire se Imotski.
I to je to, što se vožnje tiče za ovaj dan.
Prijeđeni kilometri skoro 92.
Devedeset dva, ali kakva devedeset dva kilometra!

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Blidinje V dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

I na kraju ovog duuuugačkog spuštanja – Konjic. Tu ću se sa ovom pričom malo dulje zadržati.
Skrenuo sam za magistrale (kojoj ću se kasnije, po izlazu iz grada vratiti) te gradskim ulicama lagano vozio do glavne znamenitosti, a to je stari kameni most.
No, prije mosta prvo ulice Konjica…



…i katolička crkva.

U stvari to je Franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja. Samu zgradu crkve gradilo se od 1895. do 1897. godine. 1909. je godine završen interijer. Dogradnja zvonika bila je 1919. godine. Od 1939. godine građena je zgrada koja je poslije proglašena samostanom. Gradnja je dovršena 1940. godine. Samostanom je proglašena tek 1970. godine. Crkvu je projektirao Josip Vancaš u historicističkom stilu uz osobine neoromanike, jedan od najvažnijih arhitekata svog doba u BiH. Izvedba gradnje nije bila prema tom projektu. U usporedbi s ostalim projektima koje je Vancaš nacrtao, Konjička katolička crkva relativno je skromnih dimenzija. Usprkos tome je najvrjednija građevina iz vremena Austro-Ugarske podignuta u Konjicu. (izvor: wikipedia)
A sad – stari most!

Stari most u Konjicu na rijeci Neretvi smatra se tačkom gdje se Hercegovina spaja sa Bosnom. Podignut je 1682. godine. Most je izgrađen od kamena i ima šest lukova. Most je srušen 3. marta 1945, na dan oslobođenja Konjica. Minirali su ga njemački nacisti pri povlačenju. Preko srušenog mosta 1945. godine postavljena je provizorna drvena konstrukcija, a 1962.godine postojeća drvena konstrukcija zamijenjena je armirano-betonskom. Koristio se za kolski saobraćaj i kao most za pješake (dvije pješačke staze). U periodu 2006-2009.godine obavljeni su radovi na rekonstrukciji mosta, uz pomoć Vlade Republike Turske i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Istovremeno revitalizirana je stara Konjička čaršija u neposrednoj okolini mosta. Most u potpunosti odgovara mostu iz XVII stoljeća. (izvor: wikipedia)
Eto ti sad! Dakle, ovo na gornjem snimku je novi stari most.
Stari stari most izgledao je ovako (izvor: most.ba),…

…a neki među most između starog starog i novog starog, onaj sagrađen nakon II svjetskog rata izgledao je ovako (izvor: spagosmail.blogspot.com)

Prilaz samom mostu izgleda ovako…

…a obnovljena stara konjička čaršija, gledana s ove strane Neretve izgleda ovako
Kad se popnem na most snimljen na predzadnjem snimku, te mu okrenem leđa ugledam prizor s ove strane Neretve

Od svega prikazanog moj je želudac najviše oduševila terasa s koje su dolazili miomirisi delicija. Očigledno je vrijeme za objed. Što uzeti za objed!? Pivo i ćevape. Čevapi mogu, ali piva nema (muslimanska sredina). Dobro, može mineralna, ovdje znana kao kisela (voda).
Ćevapi su super. To što nema piva ništa strašno. Uostalom imam ga u termosicama, pa kad krenem dalje ako mi baš treba mogu ga srknuti.
Ostao sam malo čilati poslije objeda. Bilo je nešto prije 11, do Jablanice imam još oko 25 km, pa mi se nije žurilo. Do te Jablanice vozit ću uglavnom ravno i uglavnom uz Jablaničko jezero. Ono će mi biti s desne strane, pa već od same pomisli na to zadrhtim od ugodnog iščekivanja.
Sve to pomalo zagorčavaju oblaci. Nisu, za sada, neki tamni ni veliki, no stalno se komešaju, valjaju i guraju, da je realno za očekivati da će, prije ili kasnije, iz njih pljusnuti.
No, ljepota ovog grada, živost njegovih ljudi, uzbuđenje zbog vožnje uz jezero koje slijedi, potisnuli su mi zle slutnje po pitanju meteorologije. Uostalom, prešao sam Ivan Sedlo, a uz jezero se manje-više nalaze koje-kakva naselja. Ako baš pljusne, valjda ću se negdje skloniti.
Istovremeno dok mi se glavom pretumbavaju navedene misli zanimljivi prizor mi ih prekide privukavši svu moju pažnju.

Već od ranije, više puta vozeći biciklom po Bosni, uočio sam da je Bosna zemlja kontrasta. Eto, na gornjem snimku vidi s tradicionalno i moderno, tako blizu jedan drugog.
Nakon dužeg vremena, bitno dužeg od očekivanog, pokrenuo sam se, uzeo bicikl i dogurao ga do sredine mosta, parkirao ga te počeo snimanjem prizora s njega.
Prvo prizori nizvodno



Da sam nastavio magistralom prema Jablanici, bez skretanja u Konjic, Neretvu bih prešao ovim mostom.

Stara Konjička čaršija, promatrana sa sredine mosta, izgleda ovako

Promatrajući uzvodno od mosta, Neretva izgleda ovako

Snimajući gornji snimak u hladovini stabla na drugoj strani Neretve ugledao sam grupu omladine kako odmara na obali.

Neretva je rijeka kristalno čiste vode, pa nije čudo na njoj vidjeti patke.

Prešao sam most i našao se u toj staroj Konjičkoj čaršiji

Na gornjem snimku mi je pažnju privukao „najbolji čovjekov prijatelj“ koji se punim povjerenjem prepustio odmaranju.

Krenuo sam prema magistrali uskim ulicama starog grada. Put me doveo do malog parka na uzvisini. U parku su bili stečci.

U sklopu Parka na Vardi ispod Društvenog doma u Konjicu, nalazi se nekoliko arheoloških nalaza, koji su doneseni sa područja koje je danas prekriveno vodama Jablaničkog jezera. Među njima su jedan stećak sa Memidžanovog groblja i jedan kod željezničke stanice u Lisičićima i 3 stećka kod Gošića hana u Ostrožcu. Svi su bogato ukrašeni prikazima kola, scena lova i brojnim ukrasima. (izvor: wikipedia)
Inače, Stećak (sinonimi: bilig, kâm, mramor, zlamen, kuća, poznati i kao mramorje, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje i divovsko kamenje) je vrsta kamenog srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola »stajati«, tj. »stojeći«. Bilizi su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori.(izvor: wikipedia)
Uzvisina na kojoj je park bila je fina pozicija za promatranje grada. Ravno preko puta Neretve grad izgleda ovako.

Da se za kratko maknem iz grada, barem uz pomoć fotoaparata, privukao sam si brdo iznad grada, gledajući gornji snimak.

Vratimo se ponovo gradu. Maknuvši objektiv u desno, gledajući predzadnji snimak grad izgleda ovako.



Kao što se primjećuje na gornjem snimku u tom snimanju grada stigao sam do starog mosta. Njega sam približio zumom fotoaparata.

Sa ove uzvisine sam još snimio most magistrale.

Spustio sam se do magistrale i prije nego sam kročio na nju još jednom sam snimio magistralni most i prizor iza njega.

Gradnja Gradske džamije u Konjicu počela je 2009. godine a svečano otvorenje džamije upriličeno je 24. aprila 2016.g. (izvor: mizkonjic.ba)

Prije nego što Konjic ostavim iza sebe evo statističkog osvrta na njegove stanovnike. Godine 1991. u samom gradu bilo ih je 13 729 dok je taj broj 2013. godine pao na 10 732. Dakle smanjenje za 21%. Situacija na široj regiji grada je slijedeća: godine 1991. bilo je 44 086 stanovnika da bi se taj broj 2013. godine sveo na 25 148. (izvor: wikipedia)
Dakle, u postocima to je za 42% manje. Strašna depopulacija!
Na izlazu iz grada naišao sam na stari željeznički most preko Neretve.

Pretpostavljam da je izgrađen još u Austro-Ugarskom dobu i da je bio most uskotračne željeznice. Sada je „unaprijeđen“ u cestovni. Pa, bolje da je tako nego da su ga izrezali i pretopili.
Ova sadašnja, „normalna“ željeznica putuje malo drugačijom trasom nego ona ranija. Stoga premošćuje Neretvu nešto kasnije gdje je ona već dobrano doživjela preobražaj u jezero.

Jednim udarcem dvije muhe, pa kad je već prešla Neretvu, odnosno jezero da istim mostom pređe preko magistrale.

Šteta zbog tmurnog vremena koji mi je kvario užitak promatranja okoliša. A i ovako je bio fantastičan. Smaragdna boja jezera i zelenilo okolnih brda je kombinacija prema kojoj je teško ostati ravnodušan.

Tu oduševljenost okolišem počeli su mi zagorčavati prve kapi kiše. Daleko ispred sebe ugledao sam taman i zlokoban oblak. Tu smo, dakle! Ono što je nekako visjelo u zraku u Konjicu sad je polako počelo (od)padati. Duboko, no i pomirljivo uzdahnuh. Božja volja, pomislih, no već u slijedećem trenutku to preimenovah u Njegovo iskušenje. I gle čuda, kišne kapi nestadoše. Osta samo mokar asfalt, koji je postao sve mokriji i mokriji, čak su se pojavili i mali potočići na njemu. Pogledah naprijed i vidjeh da je onaj tamni oblak odustao od mene i nastavio svoje putovanje preko jezera.



Pozdravio sam ga pogledom (i snimanjem) zahvalan što sam mu dovoljno dosadan, pa je odustao od mene. Još jedno mi se, po tko zna koji put pokazalo da kada prihvatim manje dobro rješenje, On me nagradi boljim.
Eto, da nisam snimao taj tamni oblak, ne bi uočio zanimljiv motiv za snimanje. Malo mjesto na brdu u šumi lijevo na predzadnjem snimku sam si malo približio da ga bolje sagledam.



Od kad sam prvi put autom bio vožen ovom cestom, tamo negdje krajem sedamdesetih prošlog milenija, posebna atrakcija bio mi je viseći most preko jezera kod mjesta Ostrožac

(Ovaj gornji snimak je malo mutljav, a u ovoj priči pojavit će se i još koji takav. Razlog tomu je nesporazum između mene i mog novog fotoaparata. Klasični problem koji se pojavi kod pametne tehnologije je da ona radi ono što joj kažem, a ne ono što sam MISLIO da sam rekao. Konkretno, nehotice sam, ne znajući da to činim, prebacio rad na manualno fokusiranje, pa sam i dalje MISLIO da to radi automatski. To ću shvatiti tek prekosutra. Srećom ispucao sam dosta snimaka, pa su neki ispali, usprkos tomu i dobri).
Prizor na donjem snimku snimio sam daleke 1986-te, kada sam s svojom ondašnjom curom, a sadašnjom životnom suputnicom biciklirao ovim krajem (o čemu je već ranije bilo spomena).

Vraćam se u sadašnjost, prikazom zumiranog mosta.

Magistrala kojom putujem nakon odvojka prema mostu je otišla uzbrdo. Na toj uzbrdici našao sam malo, ali dovoljno proširenje sa kojeg sam imao predivan pogled na jezero i okolicu ispod sebe, a da se ne sekiram hoće li me neki šleper zakvačiti. Prekrasan velim bez obzira što se tmurno vrijeme svojski trudilo da ga pokvari.

Cesta kojom sam došao dovde je negdje desno na gornjem snimku. Taj dio, zumiran izgleda ovako

Most je točno ispod mene

Zanimljiva mi je, recimo tako, vanpansionska potrošnja turističke ponude na jezeru. Ona je bila u obliku improviziranog plovila. Izrađena su tako da su tri dugačka metalna tanka (spremnika) spojeni u cjelinu, na njih je montirana platforma sa nadstrešnicom (da konzumenti, ne daj Bože pokisnu), na jedan kraj platforme montiran je vanbrodski motor (u mom djetinjstvu smo ga zvali Penta prema istoimenom Švedskom proizvođaču), i to je to. Plovilo je spremno za konzumaciju.



Nastavio sam vožnju, no ne zadugo. Opet atraktivnost prizora nisu dozvoljavali da hladno prođem pored njih.
Dakle, prizor ispred mene (dolje je „normalna“ željeznica)…

…i prizor iza mene (opet je dolje „normalna „ željeznica koja ulazi u postaju Ostrožac)

Evo detalja ulaza u postaju Ostrožac, zajedno s mostom (zumirani gornji snimak)

Sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Tako je došao kraj ove vožnje uz jezero. Cesta je otišla prvo u manji, a potom veći tunel da bi se potom strmoglavo spustila u Jablanicu. Usudio sam se mobitelom snimiti vožnju kroz taj veći tunel.

Spust u Jablanicu traje sve do mosta preko Neretve. Oko 200 metara prije njega s lijeve strane je benzinska postaja Maksumić, a s desne strane je motel istog imena. To je moj smještaj za večeras, a kako će se kasnije pokazati i za slijedeću moć.
Nije prošlo ni petnaestak minuta nakon što sam obavio formalnosti oko prijave, smještaja bicikla, te se konačno našao u svojoj sobi, a vani je pljusnulo. Jako! Nakon petnaestak minuta intenzivnog pljuska kiša je nastavila rominjati u dosadnom jesenskom stilu još dobar sat. Dakle, ipak sam u ovoj današnjoj vožnji imao naklonost Onog gore, ipak je na kraju ispalo dobro što sam jučerašnji (i prekjučerašnji) smještaj odabrao krajnji zapad Sarajeva, ipak… Dok sam si tako redao hvalospjeve pogledao sam prognozu za Jablanicu za sutra: „prije podne oblačno sa sunčevim razdobljima, poslije podne pljuskovi“! A ja bih se sutra trebao popeti na Blidinje. Ako će ovdje, na 200 metara nadmorske visine vrijeme biti takvo, kakvo li će onda biti na 1200 metara, koliko je na Blidinju!?
Prekinuo sam raspremanje robe, spustio sam se do recepcije s pitanjem mogu li posjet ovom motelu produžiti na još jednu noć. Prijazna i ljupka ljepotica, nakon telefonskog razgovora s gazdom (ipak je gazda gazda), s ljubaznim osmjehom mi je potvrdo odgovorila.
Eto i to smo riješili.
A sad moj smještaj za slijedeće dvije noći. Prvo soba

Imao sam izlaz na balkon s rosfrajnom ogradnom

Već spomenuta jesenja kiša snimljena s balkona moje sobe

Kiša je stala nešto prije šest, čak se i sunce pojavilo, pa sam otišao do grada malo u šetnju.
Glavna atrakcija grada je memorijalni Centar bitke za ranjenike s porušenim mostom. Na putu do njega prošao sam pored katoličke crkve i tamo se malo duže zadržao.

Sam naziv Jablanica vjerojatno potječe od velikog broja jablana koji se i dandanas nalaze u mjestu Donja Jablanica, 4 km udaljenom od grada ili pak po srednjovjekovnoj obitelji Jablanović. Prvi spomen datira još s kraja 14. stoljeća, a sačuvan je u darovnici ugarskoga kralja Žigmunda kojom on Ramu i Jablanicu daruje velikaškoj obitelji Nelipića. Crkva je, kao konjička filijala, izgrađena 1911., a 1912. je blagoslovljena na Bezgrešno začeće blažene djevice Marije te se od tada u njoj vjernici okupljaju i mole. Za gradnju je u najvećoj mjeri zaslužan mađarski general Lajos koji je zajedno s austrougarskom vojskom i mještanima izgradio crkvu.
Prema tradiciji – i budući da se vidi kako nije iznimno velika – austrougarski vojnici su se postrojili te koliko je njih bilo prema tome su udareni crkveni temelji. (izvor: nedjelja.ba)
Zadržao sam se ispred crkve malo duže, uostalom nemam nikakvog razloga za žurbu. Pokušavao sam srediti misli u glavi. Osjeti osam umor, prije mentalni nego fizički, jer me stvarno iscrpila neizvjesnost od jučer i od prošle noći. Preko neke čudne mješavine molitve i nesređenih misli pokušavao sam u razgovoru s Njim pronaći nekakav mir u sebi. Znao sam da je sa mnom ovih dana, osjećao sam Ga, pa ipak mi je bilo potrebno još jedno, makar malo, zrno utjehe.
Dok sam prebirao po glavi zbrku od navedenih misli pogled mi se zaustavio na maloj travnatoj površini pored crkve.

Istog trena mi bljesnu vizija našeg šatora podignutom na ovom mjestu kada sam s NJOM putovao ovim krajevima 2014-te (vidi Međugorje 2014)

Za trenutak me obuze val tjeskobe zbog samoće. Iako kratak, toliko je bio snažan da sam imao dojam da će me sažeti u jednu jedinu točku. Čini mi se da nikad ranije nisam imao toliku čežnju za nekim pored sebe, za suputnikom, za sugovornikom, za živim čovjekom…za NJOM.
Zanimljivo (tek kasnije mi je to postalo zanimljivo, u tom trenu sam očajnički trebao slamku spasa) slika NJE pored mene, koju je ova travnata površina pored crkve izvukla iz mog sjećanja, ovdje pored mene, toliko je bila snažna, a opet toliko pouzdana da je vjerodostojno odigrala ulogu te toliko željene slamke spasa.
Tren poslije, s dubokim uzdahom, pogledom prema nebu i nijemim šapatom „Oh, Bože“ (sve troje istovremeno) vratih se u realnost. I gle čuda, to troje što sam istovremeno učinio, dade mi snage i uli mi vjeru.
Nedokučivi su i nepredvidljivi Božji postupci!
Eto, dok sam ja lutao u svom očajanju On je najbolje znao tko će mi pomoći, izvući me i osnažiti - s NJOM. Barem samim sjećanjem na NJU!
Opet mi se pokazalo za ispravnim zaključak, koji se davno ranije stvorio u mojoj glavi, da nam uspomene definiraju kvalitetu starosti. Ako su one ugodne i izazivaju u nama dojam ponosa i zadovoljstva, takva će nam starost biti. No ako su uspomene mučne, teške i gorke, takva će nam i starost biti. Mada mi se čini da to ne važi samo za starost nego i za život općenito. Kao ovaj ovdje trenutak u kojemu mi je uspomena na NJU dala poticaj, snagu, uvjerenje i u konačnosti živost i optimizam da mogu i trebam dalje.
Ni sam sebi baš konkretno ne mogu objasniti što to napravih tih par trenutaka ispred crkve, no nastavio sam, s osjećajem nestanka teškog tereta na duši, šetnju gradom puno, puno lakšim koracima svjesniji, bitno svjesniji ljepote oko mene.
Glavna atrakcija ovog malog grada je srušeni most na Neretvi. Da je to stvarno tako, dokazao je auto Slovenačke registracije koji se zaustavio pored mene. Spustivši prozor vozač me je upitao gdje je tu taj srušeni most.
A taj most danas izgleda ovako

Iznenadilo me je da izgleda vrlo slično kad sam ga, putujući autom s obitelji ovim krajevima, snimio 1981. godine

Promjenom općeg razmišljanja nastalog raspadom EX-Yu, priča, koja se prije pričala o ovom mostu nije više „držala vodu“, pa se, što se mosta tiče, i u prenesenom smislu, a i u konkretnom, pustilo „da ga voda nosi“. Tako je on, već spomenute 2014-te, izgledao ovako

Zato me iznenadilo kad sam ga ugledao ovako kako izgleda danas. Očigledno da „para buši gdje burgija neće“, pa se shvatilo da od silnih prolaznika koji prolaze ovim gradom, neki od njih će se zaustaviti (kao onaj Slovenac) i biti spremni koju novčanicu izvaditi iz džepa i ostaviti ju gradu u zamjenu šetnje po improviziranom mostu i po gradu općenito („Kad sam već ovdje…“)
Ovaj put nisam morao posegnuti za svojim novčanikom da bih se cik-cak šetnicom spustio do mosta. Razlog tomu je da „projekat revitalizacije“ nije još gotov.
Prvo sam to primijetio po zapuštenosti te cik-cak staze kojom sam se spuštao.
Iako je staza široka skoro metar, okolna vegetacija visine 70-80 cm nekako ju je suzila postupno ju osvajajući.
Idući tom stazom naišao sam na psa (očigledno lutalicu) koji ide meni u susret. U prvi mah panika, željaza bijegom, a potom smiraj. Sjetio sam se da psi (nekako) osjete naš strah, pa sam glumio ravnodušnost. Očigledno da ju je i on glumio, ili ju je stvarno osjećao, uglavnom prošao je mrtvo-hladno pored mene ovlaš repom dodirnuvši mi nogu.
Kasnije, kad sam se vraćao, na ravnom platou sam ga ponovo sreo kako opušteno drema.

Kako sam se mostu sve više približavao tako je u meni raslo uzbuđenje da ću ponovo (nakon 1981-ve) prošetati njegovom improvizacijom.



No kada sam stigao do njega bukvalno na par koraka shvatio sam da od očekivane šetnje neće biti ništa. Naime, zadnji metri pristupa na drvenu stazu mosta čekaju građevinsko rješenje. Umjesto staze našao sam se ispred vrlo strme padine dužine 4-5 metara. Spustiti se, ili bolje reći skliznuti ne bi bio problem što se ne može reći za povratak. Vrlo vjerojatno bih se mučio s tlom koje se odronjava, pa bi izgledao kao prljavi prasac nakon povratka. Stoga odustah!

Neko vrijeme sam dokon šetuckao ulicama grada, a potom se vratio u sobu. Ovaj put sam imao TV i valjda 100 programa, čak je tu bila u Hrvatska televizija. Nakon pregledavanja tema koje su u Bosni i okolici aktuelne, pogasio sam sve i krenuo na počinak.
Bože moj, koji dan (a i noć prije). Toliko toga doživljenog i proživljenog! Nisam ni namjeravao pokušati napraviti nekakav red u svemu i svačemu doživljenom. To ću kasnije. Samo sam pokušavao sve to nekako privremeno potisnuti da se napravi put snu koji mi je stvarno trebao.
Uspio sam u tome i čvrsto zaspao.

07. VIII

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Probudio sam se u prekrasno osunčano jutro, gdje su svi prizori, i oni najdalji, jasni, čisti i svijetli. Takva jutra su moguća samo nakon silne kiše. Iako racionalno mogu podnijeti nekakvu poveznicu između dvaju prethodnih rečenica, gledajući ovo osunčano jutro javlja se nekakva sumnja kako je moguće onu tmurnost i težinu mutnih, sivih oblaka od jučer spojiti sa ovom bistrinom, svjetlinom i nekakvom toplinom oko duše koja se javlja promatrajući takvo jutro!?
Jučer po dolasku sam sa prijaznom i susretljivom recepcionarkom dogovorio smještaj bicikla. Malčice se zbunila pri mojoj napomeni da bi uz bicikl trebala biti dostupna utičnica, no ja sam, uplašivši se da bi ta zbunjenost mogla prerasti u veliki problem, stvar riješio rekavši da ću bateriju skinuti s bicikla i puniti ju u sobi.
Smještaj bicikla je bio stvarno originalan, nekako između bizarnog i simpatičnog.
Bicikl sam smjestio u velikom podrumu do kojeg su strmom platformom mogla i vozila doći. Taj podrum, osim nekakve vrste podzemne garaže, i uloge skladišta plinskih boca, igrao ulogu sušionice rublja, jer je odmah vezano uz njega bila motelska praonica.
Dakle prvo ulaz u podrum…

…zatim moj bicikl u društvu rublja koji se suši na „veš-štriku“…

…te na kraju sam bicikl (snimljeno blicem, zato se gume, zbog reflektirajućeg materijala, sjaje).

Radi moga mirnog sna bicikl sam vezao za crveni čelični profil lancem i katancem.
Čime upotpuniti ovaj neočekivani dan bez (dulje) vožnje!?
Za razliku od jučerašnjeg obilaska grada danas sam poveo i bicikl sa sobom. Odvezao sam se na sjeverni izlaz iz grada, cestom prema Uskoplju i prijevoju Makljen te snimio most preko Doljanke.

Sa sredine mosta, lijevo u odnosu na gornji snimak, snimio sam kanjon rječice ili potoka Doljanka. Uz tu Doljanku ću sutra prema Blidinju.

Prešao sam most i pokušao snimiti putovanje Doljanke prema nedalekoj Neretvi. Na tom svom putu Doljanka se mora provući ispod starog kamenog mosta po kojoj je nekad davno vozio ćiro.

Radoznalost me je vukla prema tom starom mostu pa sam nekako kroz gustiš zelenila stigao do njega. Nije baš izgledao lijepo.

Ravno preko njega nisam mogao jer je prolaz bio zagrađen ogradom nekog privatnog posjeda.
Vratio sam se u grad i ponovio posjet od jučer do srušenog mosta i memorijalnog kompleksa bitke na Neretvi.



Na netu historija.info našao sam slijedeće:
U toku njemačke operacije Weiss 2, tzv. Četvrte neprijateljske ofanzive Titovi partizani su zbog straha od prodora četnika sa juga srušili sve mostove na Neretvi i Rami, od Karaule do Ostrošca uključujući i most u Jablanici koji je sagrađen 1888. godine i naručen je u Engleskoj. Bio je linijska rešetka sa obrnutim lukom na donjoj strani mosta.

Dana 7-8. marta, za samo 18 sati, izgrađen je drveni improvizirani most dugačak 56, a širok 2,5 m. To je bio pješački viseći most, preko kojeg su po snijegu i dobrim dijelom noću, sljedećih dana i noći partizanske jedinice, ranjenici, talijanski zarobljenici, izbjeglice prebačeni na lijevu obalu i dalje, preko planine Prenj.(kraj citata)
Ovaj sadašnji srušeni most u Jablanici prije rušenja izgledao je ovako (sliku posudio sa historije.info)

Između ove velike i male kuće na gornjem snimku je tunel kojeg ću kasnije posjetiti.
Prilikom snimanja filma Bitka na Neretvi, koji je bio mega projekt ondašnje filmske industrije, odlučili su da ovaj most igra ulogu onoga iz rata, pa su ga za potrebe filma – srušili.
Međutim, pri snimanju nije sve tako dobro ispalo, pa su za film snimili rušenje makete. Međutim, posljedica rušenja stvarnog mosta, a ne makete je ta sa su stanovnici obližnjeg sela s druge strane Neretve ostali bez prometne veze s gradom. Radi toga je stotinjak metara uzvodno od srušenog mosta sagrađen uski cestovni most.

Na rubu srušenog mosta, na kamenom podzidu ostavili su vagon s lokomotivom.



Ponovo most sa zumiranom stazom uz njega



Zanimljivo mi je da su nakon vraćanja srušene konstrukcije na ranije mjesto, sasjekli dio konstrukcije koji je u vodi. Očigledno da je bujica već jednom odnijela most, pa su htjeli spriječiti da ga voda ponovo ne odnese. Mada su ovako napravili čudan prizor mosta u vodi koji to nije.
Prešao sam na drugu stranu Neretve cestovnim mostom, i došao do tunela kroz koji je nekad vlak prolazio nakon što je prešao preko mosta. Prolaz kroz tunel izgledao je posebno zanimljiv jer je tunel bio osvjetljen.

Nakon prolaska, zastao sam, okrenuo se i ponovo snimio ulaz u tunel.
U povratku sam mobitelom snimio vožnju kroz tunel. Što možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Nakon tunela našao sam se na uskoj, ali i asfaltiranoj cesti koje je, uz Neretvu s desne strane, vodila do mjesta Djevor.

Nisam išao do mjesta već sam stao ranije radi veličanstvenih prizora koja meni zaustavljaju dah.
Evo navedenog mjesta (vide se krovovi kuća u daljini), evo i Neretve koja je ovdje već ukroćena u akumulacijsko jezero hidrocentrale i na kraju, evo i okolnih visova. Ti visovi, za razliku od onih jučerašnjih, jasno se vide jer su ovaj put osunčani i bistri.

Te visove sam još više zumirao pa izgledaju ovako



Tu je bio još jedan most – željeznički, „normalnog“ kolosijeka, još uvijek u funkciji.



Meni je fascinantna njegova vitkost, a to mu omogućava čelična konstrukcija.
Povratak nazad ovom uskom cestom izgrađenoj na ćirinoj trasi snimio sam mobitelom, pa to možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Na izlazu iz grada, nekih 200 metara prije motela u kojemu noćim, snimio sam Neretvu i njen kanjon i to uzvodno. Primjetan je nedostatak vode u koritu. „Prava“ Neretva, nakon što prođe strojarnicu hidrocentrale, vraća se u svoj tok nizvodno od mosta na kojemu sam.
img src=https://i.postimg.cc/rwJL2dny/P1030781-MB-XII-23.jpg />

img src=Vratio sam se u sobu nešto prije 3. Pola sata kasnije ponovilo se ono od jučer, prvo je pljusnulo a zatim dosadno kišilo. Utješila me je ta kiša. Ipak sam dobro učinio što sam sačekao ovaj dan da se kiša ispada, jer ako ovdje ovako pada, kako je tek gore na Blidinju… Danas će se ispadati, pa će sutra biti suho…valjda…je li…nadam se…
Nakon nekog vremena kiša je stala, te se opet pojavilo sunce, ovaj put nisko, na zapadu. Opet sam „protegnuo“ noge oko motela. Mirisi iz restorana su me podsjetili da ne bi bilo loše večeras malo pojačati večeru da ne moram sutra rano doručkovati.
Za večeru standardno za Bosanske prilike – pivo i ćevape. Iznenadio me je bogati prilog uz ćevape tako da mi je večera bila stvarno kraljevska.

Današnji pređeni kilometru su

Sitno, ni dvanaest. Međutim, bili su mi vrlo, vrlo, vrlo interesantni. Nešto kao malo, ali slatko zadovoljstvo.
Sutra bi trebao biti Dan D, esencija ovog putovanja. Ni sam ne znam kako sam uspio zaspati. Zadnjeg što se sjećam bio je Ivo Andrić. U nekoj njegovoj knjizi sam pročitao molitvu: „Bože, daj mi snage i strpljenja kad si mi već dao iskušenja!“

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

01.02.2024. u 06:09 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.