Pregled posta

Blidinje VI dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

08. VIII

Mapu ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje

Slike ovog dana putovanja možete vidjeti ovdje.

Već iza pola sedam, sa stvarima na biciklu našao sam se na recepciji radi plaćanja. Pokušali smo plaćanje ostvariti karticom, no čitač kartice se još nije probudio. Onda smo kemijali s polovicom plaćanja u KM-u (konvertibilnoj marki), a pola u eurima. Htio sam da mi ostane nešto (više) novaca bosanske valute u novčaniku jer ovaj dan većinom vozim kroz područje gdje je platežna valuta KM.
Nakon što smo uspjeli napraviti tu složenu novčanu transakciju (teško da se može smisliti kompliciranija) sjeo sam za stol u restoranu i čekao doručak. Za razliku od ostalih smještaja na ovom putovanju, ovdje sam imao doručak uračunat u cijenu.

Nije to bio neki raskošni Švedski stol. Ma kakvi! Imao sam na izbor kajganu sa sirom, šalicu mlijeka i komad maslaca (kojeg sam namazao na kruh), te šalicu toplog mlijeka. Pa ipak, doručak mi je bio taman po mjeri.
Zašto sam toliko gnjavio sa pretjerano detaljnim opisom plaćanja. Evo zašto!
Prekjučer, kad sam došao do recepcije ona prijazna osoba koja tamo radi zatražila mi je osobnu kartu radi unosa podataka. Dao sam ju, i valjda što mi to nitko u dosadašnjim smještajima nije to tažio, potpuno sam zaboravio na nju.
I dok ja lagano objedujem svoj doručak s mislima tamo i ovamo, svojim me dolskom prene iz tog apstraktnog plovljenja mislima nasmiješena recepcionarka i pruži mi moju osobnu s komentarom: „Ovo ste zaboravili!“
Zbunjeno sam joj zahvalio, na što se ona okrenula i otišla. Slijedeći trenutak sam se „smrznuo“ pomislivši kako bi mi bilo da sam iza Posušja, na granici, nakon prijeđenih devet desetina današnje puta, shvatio da ne mogu preko granice, jer nemam „identifikacijski dokument“!
Opet, nekontrolirano, glava mi se podiže, upri mi se pogled u strop restorana i Onomu gore, daleko, puuuuno dalje iza tog stropa, osmjehom na licu uputih jedno veliko hvala.
Što bih ja na ovom putovanju bez Njegove pomoći!?
Kojim minut iza sedam (ah, konačno!) krenuh. Prođoh kroz usnuli grad skrenuh na „glavnom“ raskrižju desno prema Uskoplju i nakon par stotina metara slijedeći putokaz za Posušje skrenuh lijevo.

Nakon što sam napustio grad stao sam u nekoj hladovini na presvlaku iz dugih u kratke rukave. Isto kao i jučer ujutro opet ono prekrasno ljetno osunčano, bistro i jasno jutro, nešto najljepše što se može doživjeti od 365 dana u godini. U ovom slučaju sve to je još i pojačano bistrinom zraka kao posljedica jučerašnje kiše. Jednom riječju PREKRASNO!

Očaralo me je ovo jutro u tolikoj mjeri, bez obzira na sve traume koje sam preživio ovih dana (ili možda baš zbog njih!?), da me je obuzeo nepokolebljivi optimizam i čvrsta vjera da ću, ipak ovo putovanje uspjeti ostvariti baš onako kako sam želio. Prepustio sam se u potpunosti uživanciji u okolišu. Mir, tišina, tek jedva primjetni povjetarac, promet skoro nula, učinili su da to u potpunosti učinim.
Zastao sam na trenutak u pisanju zbog nedostatka (još koje) riječi kako da opišem stanje mog duha u ovom Raju na zemlji. Možda bi bilo bolje da to probam slikom. Na slijedećem zaustavljanju malo sam detaljnije snimao okoliš.





Fascinantno mi je u kojim uvjetima i u kakvom okolišu stabla mogu rasti

Kako sam već jučer napomenuo, kad sam bio na mostu preko Doljanke u Jablanici, cesta kojom se polako vozim ide dolinom/kanjonom tog potoka. Rijetko ga kad vidim, no često čujem njegov žubor. Opet zastajem impresioniran okolinom.



Iako je na predzadnjem snimku uočljiva blaga nizbrdica, ipak se danas trebam jako, jako penjati. Jablanica je na nekih 200 metara nadmorske visine, a prijevoj, onaj prvi prije visoravni Blidinje, je na oko 1240 metara. Dakle trebam se uspeti čitav kilometar visinske razlike. Proučavajući karte na netu, zaključio sam da bi do tog prvog prijevoja, Sovičkih Vrata, trebao prijeći oko 20 km, uglavnom uzbrdice.
Prizor koji najviše liči na kanjon i u kojemu su se cesta i potok najviše stisnuli jedan uz drugog izgleda ovako

Iza tog najužeg kanjona prostrla se široka dolina u kojoj su razbacane kuće mjesta Doljani.

Prve kuće mjesta izgledaju ovako

Vozio sam kroz selo u nadi da ću naći zanimljivi motiv za snimanje da bi stigao na tablu koja mi veli: Što si vidio od Doljanja vidio si, nema više!!“

Dobro, rekoh si, nema pa u redu. No, nakon nekog vremena vožnje po uzbrdici, koja je postajala sve strmija i strmija, zastao sam da malo predahnem, te snimio dolinu iza sebe u kojoj su već spomenuti Doljani.

Gledajući predio iza sebe, a i ispred, shvatio sam da sam izašao iz doline, te da slijedi prava uzbrdica, koja će, manje-više trajati sve do prijevoja.
Međutim gdje je taj prijevoj!? Gledajući ispred sebe nigdje na horizontu ne vidim klasičnu vizuru prijevoja, znate ono padina s lijeve i desne strane, a kroz sredinu vodi cesta. Umjesto toga ispred sebe vidim ovo

Ulaz u mjesto Sovići, koje je raštrkanije od Doljana, ali i manje, izgleda ovako

Znoj s mene dobrano curi. Vozim u drugoj od četiri asistencije, pa mi je putna brzina10-tak km/h. Disanje mi postaje sve ubrzanije i ubrzanije, pa i pauze pravim češće. Uzbrdica je i dalje impresivnog postotka, a i ne nazire se njezino smanjivanje. Prolazim pokraj trojice radnika koji s „kombinirkom“ nešto rade(građevinski stroj, izgleda kao traktor koji naprijed ima korpu utovarivača, a pozadi korpu bagera) te ih pitam: „Koliko još do prijevoja?“
Jedan od njih mi dobaci: „Sedam i po' kilometara!“
„Sedam i pol kilometara!?“, pomislih zapanjeno u sebi. A moj brzinomjer mi veli da sam već skoro 18 km.
Ništa, rekoh sebi, stisni zube i nastavi. Gledam lijevo-desno, tražeći bilo što što će mi zabaviti misli, pa ću, berem malo, zaboraviti na ovu muku vožnje uzbrdicom i na tih 7,5 km.
Ponovo pogledah u kompjuter i izračunah da sam od tih 7,5 prešao jedan kilometar. Već!? Dakle ide, pomislih. To me nekako osnažilo, osokolilo da izdržim, te sam sa čudnim osjećajem olakšanja, za kojeg nema racionalnog objašnjenja, nastavio savladavati slijedeće od tih 7,5 km.
Na ovom mjestu gdje sam napravio pauzu snimio sam jedan od najimpresivnijih snimaka, a takvih je na ovom putovanju bilo dosta.

Lijevo na gornjem snimku su razbacane kuće mjesta Sovići a u sredini se vidi dolina Doljanke kojom sam stigao dovde. Zapravo ovaj gornji i donji snimak na neki način gledaju jedan drugoga.

(Da, da, ovaj sam snimak već ranije objavio, no tada je bio u drugom kontekstu priče)
A mjesto gdje sam odmarao i snimio pretposljednji snimak je ovako izgledalo

Promatrajući brdo iznad bicikla koje je bilo dosta blizu od ceste, što se visinske razlike tiče, učinilo mi se da je prijevoj blizu. Daljnja vožnja će potvrditi ovu moju pretpostavku.
Netom prije prijevoja još jedanput sam se okrenuo prema dolini kojom sam prošao.

Sad sam sebi moram uputit prijekor jer, eto, nisam trebao dugo čekati da se pojavi snimak koji mi je impresivniji od ranije spomenutog „jednog od najimpresivnijih“ snimaka. Osjećam se kao mali dječak koji jede razne kolače i svaki koji upravo jede proglašava najboljim. Titula najboljeg traje tek dok se ne proba slijedeći, i tako redom.
And now, ladies and gentleman – SOVIČKA VRATA!!!!
Pogled odakle dolazim…

.. i kamo idem

Prvo malo brojeva.
Od Jablanice, odnosno motela gdje sam proveo prošle dvije noći dovde moj me je brzinomjer na biciklu uvjeravao da sam prešao više od 24 km. Za to mi je trebalo 3 sata. Bruto, što znači sa svim stajanjima, snimanjima, brisanja znoja, umnog pretakanja…
Sjetio sam se kada sam prije dvije godine vozio iz Drvara prema Bosanskom Grahovu (vidi: Una). Tada sam imao uzbrdicu dužine 9,5 km i za njeno savladavanje trebalo mi je također 3 sata. No, tada sam cijelo vrijeme gurao bicikl (ne-električni), dok sam sada cijelo vrijeme vozio. Zaključak, ljudi moji, električni bicikl je najbolji izum nakon točka koji je čovjek ikad izumio.
I sad dok pišem ove redove ne mogu se dosjetiti kad se vjetar pojavio. Uglavnom je ovdje kroz vrata (kao da su širom otvorena) puhalo fest jako. To mi se učinilo problematičnim jer sam se trebao presvući u suhu majicu pošto je ova na meni bila mokra od znoja.
Parkirao sam bicikl na proširenju odmah desno iza natpisa „Sovička vrata“. Jednako je puhalo pa sam presvlačenje ekspresno uradio i na sebe obukao sve dugačko koje imam, uključujući kapu i rukavice (da, da, kapa i rukavice usred ljeta, no ovo u čemu sam se našao uopće nije ličilo na ljeto, ni najmanje, jer mi je ciklo-kompjuter pokazao da je vani 14 stupnjeva C).
Dobro, kad sam se sad našao u suhoj i toploj odjeći, promatrao sam prizore i pustio mozak da ih upija.
Uspio sam!
Uspio sam!
USPIO SAM!!!!
Tek treći put kad sam samom sebi dreknuo, polako je mom emotivnom dijelu dolazilo to što mi racionalni dio hoće reći.
A zašto je to tako?
Zato što je prvo što osjećam - zbunjenost.
Stojim, eto, tako na prijevoju, pogledom promatram okolinu, ali kao da ne vjerujem svojim očima i ostalim čulima, kao da je to san, obmana, optička varka, koja će se mojim oduševljenjem rasplinuti i nestati. Tada će se moje oduševljenje koje je već nezaustavljivo krenulo ka euforiji, pretvoriti u razočarenje, isto tak oveliko.
Toliko, planiranja, detaljiziranja, toliko zabrinutosti, dvojbi, i sada ništa više od toga. Sve se to pretvorilo u – uspjeh!
Kad sam konačno shvatio da nije san, nego realnost, kad sam si tiho rekao „Pero, uspio si!“ došlo mi je da zaplačem. Čak sam osjetio drhtanje tijela kao nagovještaj izlijevanja krokodilskih suza. Ipak sam ih uspio obuzdati i to samo zato što nije bilo potrebe za riječju. Da sam morao izustiti bilo što, pa i najmanju riječ mislim da bi lavina suza tada nezaustavljivo krenula.
Dok se ova bura odvijala u meni promatrao sam visoravan Blidinje, ili kako na nekim kartama mogu pročitati, Dugo polje.

S lijeve strane polja bila je Čvrsnica (o kojoj će kasnije još biti riječi)…

…a sa desne strane Vran planina (i o njoj će kasnije bit riječi)

Prema wikipediji Dugo polje ili Dugopolje je krško polje u zapadnoj Hercegovini, između planina Vrana i Čvrsnice. Nalazi se u sastavu Parka prirode Blidinje a administrativno pripada općini Posušje i na sjeveru općini Jablanica. Pruža se u pravcu SI-JZ, okomito na dinarski pravac, u dužini od 14 km s prosječnom širinom od oko 3 km na nadmorskoj visini od oko 1200 m. Na njemu nema stalnih nastambi, tek poneka vikendica i pojata (pastirska privremena nastamba) na istočnoj strani.
Promatrajući polje ispod sebe bura u duši zbog nepodnošljivog ushićenja se polako smirivala. Zapravo imam vremena ne žurim se, a i onom vjetru koji dobrano puše, okrenuo sam leđa, pa je situacija više nego podnošljiva, da pače ugodn…čekaj malo!
Vjetar puše u leđa!
A ja vozim cestom ispred sebe!
Znači cijelo vrijeme vožnje po polju ću imati jaki vjetar u leđa!!!!
I tad konačno shvatim!
Ono već oho-ho puta potvrđeno „Kad god podnosim (otrpim) manje dobro rješenje Bog me nagradi boljim!“
Dakle, za sve dvojbe, sve nedaće i neizvjesnosti koje sam skrušeno i (s)trpljivo podnosio na ovom putovanju, On me je nagradio sa najboljim mogućim darom ovdje i sada – sa jakim vjetrom u leđa.
(Opet ono, pogled u visine, opet nekontrolirani osmjeh na licu i opet nijemo ali veeeeeliko Hvala)
Pa da krenem u ovaj neočekivano originalni Raj na zemlji.
Na početku sam imao kratki spust od par stotima metara.
Prvo snimak netom iza velikog natpisa „Sovička vrata“.

Desno na ovom proširenju prikazanom na gornjem snimku je mjesto gore opisanog presvlačenja i kontemplacije.
Slijedi kratka nizbrdica prema polju

Spustio sam se u polje. S desne strane ne baš pitomi kraj, mada osjećaju njegove surovosti puno pridonosi vjetar. Dakle, polje a i za njega Vran planina.

No situacija s lijeve strane ceste je potpuno drugačija. Naselje Risovac s crkvom, a iza svega Čvrsnica.

Iako krš planine djeluje surovije, prisutnost uređenog mjesta i prekrasne crkve u konačnici daje ugodan dojam, pa mi gornji snimak više liči na neko mjesto u kultiviranoj Austriji nego negdje iz divljine Hercegovine.
U nastavku vožnje kroz polje naišao sam na više krava kojima je ovaj vjetar bio „k'o domaći“ i zbog njega se nisu uopće uzbuđivale.



Bor-samotnjak mi je izgledao kao da se izdvojio iz šume.

Ovaj bor-samotnjak mi je bio s desne strane, a s lijeve sam sreo naselje vikendica podno Čvrsnice.

Moram napomenuti da je vožnja bila kao na krilima. Mogao sam komotno dozvoliti luksuz lijenosti pa malo stati s okretanjem pedala, bicikl bi ipak išao dalje. No, kad bi stao da snimim prikazane snimke tek tada sam osjetio u kojoj je mjeri vjetar jak.
Kad sam osjetio glad zamolio sam uljudno svoj želudac da se malo strpi jer svaki čas bi trebao doći do restorana. Ako bude ustrajan u toj strpljivosti biti će bogato nagrađen obilnim i ukusnim objedom.
Dok smo tako moj želudac i ja pregovarali naišao sam na „Hajdučke vrleti“.

No, nije samo moj želudac bio gladan, to se isto događalo i s baterijom moga bicikla.
Onaj žestoki i dugački uspon od 24 km dobrano ju je ispraznio. Indikator njenog stanja mi je govorio da trenutno u njoj ima dvije petine kapaciteta struje.
Do Imotskog, koji mi je današnje odredište ima još dosta, a tu su i dva prijevoja, jedan iza Blidinja, a drugi iza Posušja.
Odjednom mi sine ideja kako bi bilo fino nahraniti oboje, i moj želudac i bateriju na mome biciklu. Međutim, odmah sam shvatio da je to „san snova“, da bi „bilo previše lijepo da bi bilo istinito“. Stoga sam s ogromnim mentalnim naporom maksimalno potisnuo želju da svojom veličinom ne izazove debakl neispunjenja, jer bi tada razočarenje bilo ekvivalentno ugašenoj želji.
Tako ja, maksimalno suspregnut u sebi, parkirah bicikl, uđoh u restoran i dođoh do šanka. Tamo dvije-tri ljepotice od konobarica mahnito rade s tacnama i pićima. Obratih se najbližoj i upitah: „Ja sam taj i taj putujem tamo i tamo, ostao bih duže u restoranu. Mogu li donijeti bateriju svog bicikla i stavit je kod vas na punjenje?“ Rekoh i, u neizvjesnom očekivanju odgovora, prestadoh disati, u stanju ni-živ-ni-mrtav (čini mi se da mi je i srce za trenutak zastalo). Srećom to je trajalo tek tren jer u slijedećoj dobih kratak i odlučan odgovor: „Može!“
Sjetio sam se da sam, nakon njenog kratkog odgovora, slično osjećao u svojim studentskim danima kada, nakon dugog i krajnje iscrpljujućeg usmenog ispita, u potpunoj neizvjesnosti pad-prolaz, profesor reče „Dajte indeks!“. Tu promjenu raspoloženja, od minus beskonačno do plus beskonačno, od agonije pada na ispitu, do euforije prolaza osjetio sam ovaj put kad je ona rekla to „Može!“
Bicikl sam parkirao uz prozor restorana, donio bateriju i punjač na šank gdje ih je ona ljepotica priključila na struju, a ja sam sjeo za slobodan stol kraj prozora. S druge strane tog prozora promatrao sam svog dvotočkaškog suputnika kako odmara u borovoj hladovini (znam da možda djeluje paranoično, no pobornik sam one izreke: „Na mom biciklu stalno mora biti jedna od tri stvari, ili moja guza, ili moja ruka, ili moj pogled!“).

Dobro, rekoh si, sve riješeno. Ostaje ručak, odmor kontemplacija.
Pa haj'mo redom. Prvo ručak
Ono penjanje na Sovička vrata, pa onda onaj vjetar na prijevoju pri presvlačenju, dobro su me i fizički iscrpili. Osjećao sam kako mi lice gori kao što gori nakon teškog fizičkog napora. Stoga bi mi baš dobro prijala nekakva juha. Od dvije-tri ponuđene izabrao sam krem juhu od povrća.

Jedan od razloga zašto volim voziti bicikl (a ima ih milion) je i taj što si tada mogu priuštiti obrok koji je obilan i ukusan, mada bi inače bio pretjeran i nezdrav. Sada sam bio i (fizički) umoran, a i gladan. Uostalom tek sam prešao trećinu današnjeg puta tako da ću ovo što sad pojedem temeljito pretvoriti u energiju, još danas, pa sam naručio nešto hajdučko, zaboravio sam što.

Radilo se o roladi (2 kom) od mljevenog mesa punjenoj šunkom i sirom, a sve to obrađeno na roštilju.
Polako sam, vrlo polako konzumirao izuzetno ukusan ručak, zalijevajući ga s točenom Stellom. Već ona juha je napravila čudo oživjevši mi tijelo, a ova delicija će ga ponovo osokoliti i „staviti na noge“
Nakon ručka, pijuckajući pivo, malo sam zujao po mobitelu, javio se NJOJ (naravno da restoran ima WI-fi), te promatrajući nasumično ljude u i van restorana pustio sam misli da idu kuda hoće.
Bilo mi je nekako zbunjujuće, neobično, čak malo i poteško pojmiti što mi se sve događalo od prijevoja do restorana uključujući i ovo u njemu. Ne mogu vjerovati da se takav lanac izuzetno povoljnih okolnosti zapravo i dogodio. Mislio sam da ću se rasplinuti, eksplodirati od bujice veličanstveno ugodnih emocija gore na prijevoju (za malo su mi od ganuća i suze krenule). A zatim onaj vjetar u leđa i na kraju ovaj veličanstveni ručak u ovom veličanstvenom ambijentu s veličanstvenim osobljem koji ne samo da mene hrani nego (preko baterije) i moj bicikl (evo opet one suze prijete da se izliju – srećom sam sam za stolom).
Nikad, ali nikad ovaj trenutak neću zaboraviti.
Na osnovu čudnih tokova misli, čije kretanje u ovom trenutku ne kontroliram (niti to želim) zatekoh sebe kako vraćam unazad svoj životni film u potrazi za trenucima koji su mi izazvali buru emocija sličnu kao ovu ovdje, te zaključih da ovaj trenutak sa ovakvom emotivnom burom spada u top pet trenutaka moga života. Sto posto!
Dok me preplavljuje navedeni osjećaj neizmjernog ponosa na samog sebe, pažnju mi privuče ekipa koja je upravo stigla svojim autima, te se protežući iz mrtvila dugotrajnog sjedenja, dokono s malom ili nikakvom zainteresiranošću polako vuče do restorana gdje će ponovo – sjesti. Ne želeći ispasti pretjerano samouvjeren, ohol čak, pomislih, samo za sebe, ne iznoseći tu misao nikome i na nikakav način, da sam ja jedini, za razliku od svih ovih ovdje, do ovog mjesta došao biciklom. I nastavit ću dalje.
Pustio sam da mi se bura u duši rasplamsa neometano, a isto tako i da se polako smiri. Nakon dva i pol sata, s osjećajem odmorenosti i obodrenosti, zaključio sam da je vrijeme da se krene.
Zahvalio sam se osoblju za šankom (čak im dao par kovanica pride) uzeo bateriju i pripremio bicikl za nastavak putovanja. Indikator je pokazao da se baterija obogatila energijom sa dvije petine na četiri petine kapaciteta. Više nego dovoljno pa asistenciju mogu koristiti u kojem god iznosu želim, struje će biti dovoljno. Kako je lijep taj osjećaj da ne moram misliti na tako prozaične stvari, nego se posve posvetiti ambijentu. A on i te kako plijeni pažnjom.
Nisam puno odmaknuo od restorana, tek desetak koraka. Razlog tomu bila je – Čvrsnica.

Zadivljen sam stajao, te kao opčinjen ju promatrao. Ne znam koja misao mi je burnija.
S jedne strane:
Evo me!
Tu sam!
Stvarno!
Osjećao sam se kao planinar koji se popeo na vrh svijeta, kao graditelj koji je sagradio nešto naj monumentalnije, kao izumitelj koji je otkrio najveće od mogućih otkrića, kao…Stojim, gledam planinu i treperim od ushićenja.
S druge strane, sama planina.
Vran je travnat, bez nekih izbočina, stoga blag, miran, iako postojan.
Čvrsnica je suprotno od njega, razuzdana, divlja, moćna, superiorna, jaka, sve to u tolikoj mjeri da se toga uopće ne stidi, niti to sakriva. Tako otvorena, čista i jasna da odaje dojam velike siline, krutosti i čvrstine. Otuda, valjda i njeno ime - Čvrsnica.
Da li sam, ili ne pretjerao u svojim dojmovima o ovoj planini evo vam par detalja pa sami procijenite.





Prije nastavka putovanja okrenuo sam se i još jedanput pozdravio restoran koji će od sada pa do kraja mog života meni izgledati sasvim drugačije nego što mi je do sada izgledao.

Krenuo sam, konačno s vožnjom. Naravno, tu je bio i onaj moj suputnik koji me od prijevoja vjerno prati i koji me je, kao pas svog gospodara, strpljivo čekao dok sam bio na ručku. Uz isti užitak vjetra u leđima koji sam imao do restorana, počeo sam lagano okretati pedale. Biciklu kao da je to bilo svejedno. Jedino mu je bitno da ga pokrenem, gurnem. Dalje on može i sam.
Morao sam opet, a i koliko još puta dalje, „razočarati“ svoj bicikl, te ga ponovo zaustaviti.
Zadivljen Čvrsnicom osjećao sam nešto kao stid što sam zapostavio njenog suputnika u njihovoj ulozi zaštitnika ovog polja tokom ovih silnih milenija – Vran planinu s druge strane polja.
Zbog toga sam prvo stao na nečemu što je nešto između proširenja i raskrižja…

…da bi snimio puteljak do usamljene kuće podno Vrana

Baš kada sam počeo pretakati misli i dojmove o Vranu, u susret su mi došli njih dvoje na biciklima, svatko na svom.

Iz Njemačke su, danas su krenuli iz Tomislavgrada, željeli bi do večeri doći do Mostara, a sutra dalje prema jugu. Međutim, ovaj vjetar ih je dobrano smorio, pa već sumnjaju u realnost ostvarenja svog današnjeg nauma. Pokušao sam ih ohrabriti da ove Golgote od vjetra u lice imaju još 5-6 km a potom dugo, vrlo dugo spuštanje (onim kojim sam se ja uspinjao). Usprkos vedrim osmjesima njihova odjevenost (naročito njegova) mi je ukazivala da je voziti ovakvom vjetru u susret prava muka. Taman tolika koliki je meni užitak voziti niz vjetar. Dok se jednom ne smrkne, drugom ne osvane!
Cesta je postala ravna dugačka crta koja se protezala duž poja. Iza mene ta je crta izgledala ovako…

…a ispred mene ovako

Možda nečije oštro oko primjećuje plavu crtu podno obronka Čvrsnice. U pravu je, naslućuje se Blidinje jezero.
No, osvrt na jezero za trenutak odlažem mrvicu vremena tek toliko da se još jednom osvrnem na Čvrsničkog kompanjona – Vran planinu.

Već sam ga ranije spomenuo, pa ću još jednom. Za razliku od Čvrsnice, Vran je tih, samozatajan, blag sa nekom prikrivenom, ali i sigurnom pouzdanošću. To zaključujem na osnovu kuća uz njega. Nema ih puno, tek po koja, a ispred jedne od njih je i poveće stado ovaca.



Stigavši, konačno do jezera prvo sam snimio cestu odakle sam došao, da steknete dojam da je polje, na čijemu se kraju nalazi, usko i podugo pa nije nikako čudo što se baš tako zove – Dugo polje.

S desne strane bio mi je zaostali obronak Vran planine s nekim prtenim putem. Prava uživancija za one koje vole divlje puteljke i off-road vožnju. Ja nisam takav!

A sada – jezero Blidinje, i to prvo iza mene, sa obroncima Čvrsnice iza njega…

…preko puta mene, jer je jezero s lijeve strane ceste…

…te ispred mene

Posegnuo sam za wikipedijom da vam prenesem štogod od činjenica o njemu. Međutim, toliko sam pod dojmom emotivne vezanosti za njega nakon ove posjete, da nisam mogao ništa iz teksta izdvojiti, jer bi to, prema mome mišljenju, bilo grehota. Stoga evo vam cijeli tekst, posuđen s wikipedije.
Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.
Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu varira od 2,5 do 6 kilometra četvornih. Najveća dubina jezera je 4,5 metra, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra. Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan. Na južnoj strani jezera voda kroz ponor u Ivan Docu otječe prema istoku i ponovno izvire kod brane u Grabovici na Neretvi. Ostaci morena upućuju na glacijalni nastanak jezera, no prema dokumentima iz župe Poklečani oborinska voda je odlazila kroz ponore i nije se zadržavala na polju pa je zahvaljujući antropogenoj intervenciji stočara koji su zatvorili ponore oblikovano jezero. U svibnju 1940. voda je pronašla put do ponora, ali je on ponovno zatvoren.
U zimskim mjesecima jezero je uglavnom zaleđeno.
U jezeru obitava endemska riba oštrulja (Aulopyge huegelii), bjelica, klen i alohtona kalifornijska pastrva. Jezero je nekoliko puta poribljavano ribom iz Buškog jezera, i to oštruljom, klenom te kalifornijskom pastrvom.
Uz napomenu o antropogenoj intervenciji sam našao slijedeće: Djelovanje koje je posljedica ili na koje utječu ljudske aktivnosti ili intervencija (izvor: eionet.europa.eu)
Ne malo sam se iznenadio kad sam vidio da jezero nije pusto. Po njemu se omladina dokono vozikala u čamcima.





Na desnom dijelu gornje slike uočavam nekoga bliži mom životnom dobu. Pretpostavljam da je on neka vrsta organizatora ili vođe ekipe koja se upustila u ovakvu avanturu. Trenutno možda i ne izgleda Bog-zna-što, no kasnije u životu kad budu pričali „da su se vozikali čamcima po Blidinjskom jezeru“, sigurno će kod sugovornika to izazvati puno veći dojam nego što ga trenutno i sami imaju.
Nakon što par stotina metara cesta ide tik uz jezero odvaja se od njega i vodi do samog kraja Dugog polja.

Na kraju polja ona se dijeli. Desni njeni dio nastavlja prema Tomislavgradu, odakle su stigli onih dvoje Nijemaca na biciklima koje ranije sretoh, dok lijevi dio nastavlja prema Posušju. E taj lijevi dio je trenutno meni zanimljiv te krenuh njime.
Kako (Dugog) polja više nema, cesta je krenula uzbrdicom.

Za trenutak sam zastao u nakani snimanja putokaza za kamp. Da sam koju deceniju mlađi vjerojatno bi svratio do njega na avanturu zvanu “spavanje u šatoru na 1200 metara nadmorske visine“.
Kad sam već stao red bi bilo pozdraviti jezero, sada već s neke visine. Svaka mu čast, bio mi je dobar domaćin. Dakle, pa-pa jezeru, kao i obronku Vrana iza njega.

Već kad pozdravljam ono (srednji rod) kao jezero Blidinje, te kad već pozdravljam i njega kao Vran planinu, red je pozdraviti i trećeg člana obitelji – nju kao Čvrsnicu.

Nakon par stotina metara vožnje uzbrdicom desno od mene mi je pukao vidik na neku dolinu.

Naravno da sam malo detaljnije „pregledao“ vidik.
Izgledao mi je kao komadić Dugog polja, nekako skriven po strani, odbačen, kao da ga se i samo polje stidi.



Sve u tom prizoru je bilo nekako stisnuto, stidno, prikriveno, mada na prostranom polju.
Bilo je tu i kuća, bila je i neka cesta. No cesta nekako stisnuta, uska, naviknuta na samoću. Kao da bi nevoljko prihvatila nekog da se njome provoza, suprotno od svih ostalih prometnica koje žive onoliko koliko je živ promet na njoj. Ova ovdje uživa u ovoj zabitoj pustoši, a od društva dovoljan joj je samo vjetar.





Zumirajući kuće ni one mi nisu izgledale puno veselije od uskog puta koji ih povezuje.
Bile su relativno dobre, solidne, što se građevinskih kriterija tiče. No, kao da su posvađane, pa su se udaljile svaka na svoju stranu i u čvrstom kapricu očekuju da ona druga prva pruži ruku pomirenja. Kako je stupanj kapricioznosti u dlaku isti za sve, ovo stanje „tihe mise“ ostaje nepromijenjeno već vijekovima.
Da u tim kućama, mada svaka od njih svijet za sebe, ima kakvog-takvog života dokazuju mi ograđeni vrtovi uz kuće. Pa i ti vrtovi mi izgledaju šturi, stisnuti. Nisam baš siguran da su u stanju osigurati bogatu trpezu svojim vlasnicima.
I sam se pitam odakle mi ovakvi sumorni dojmovi dok promatram prizor ispred sebe. Lako bi ga mogao prozvati veličanstvenim i osebujnim. Možda, promatrajući kuće. Po prvi put mi je (u podsvijesti izgleda), od Jablanice, palo na um „Kako je ovdje živjeti!?“. Još dok sam prolazio pored onih vikendica i dok sam bio u onom raskošnom restoranu sve mi je izgledalo idilično i krasno. A sada ovdje vidjevši ovu prostranu pustoš koja pritišće ove uske krivudave neasfaltirane sokake…
I tad mi sinu razlog zašto sam tako depresivnog dojma.
Zato što nema asfalta!
Znam za sela u mom kraju (u brdima oko Požege) koja imaju status zabačenih, za koje se veli „to ti je tamo gdje je Bog rekao laku noć“, kakvog su mi dojma bili prije i nakon asfaltiranja ceste. Razlika je barem 200 godina! Dok nije bilo asfalta kao da sam se vremeplovom prebacio u XVII stoljeće, no asfaltiranjem su ta sela bila „tu negdje, nedaleko“. Da to nije samo moj subjektivni dojam dokazuje i višestruko povećana prodaja kuća u tim selima dolaskom asfalta.
Eto, bar sam samom sebi pronašao razlog zašto mi se ovaj, inače veličanstven krajolik učinio depresivnim. A možda granica između ta dva dojma nije tako velika, možda su oni bliži nego što bi u prvi mah pomislili.
Neočekivano, dok sam pogledom kružio po dolini, još jednom, ovaj put stvarno zadnji na ovom putovanju, vidio sam jezero.

Procjenjivao sam da je ispred mene nekih 2–2,5 km uzbrdice, na kraju će se ispostaviti da nisam puno pogriješio. Tek pola, jer je uzbrdica trajala preko 5 km. Uzbrdica nije bila pretjerano strma, cesta široka, asfalt izvrstan, a promet nikakav. Uhvatio sam neki prihvatljiv ritam na dulje vrijeme od nekih 10-tak km/h, i pustio misli da mi vrludaju kud-koja. Tako obično pokušavam dok vozim na usponima, jer mi to vrludanje misli zabavi, zaintrigira, te dobijem osjećaj bržeg prolaza vremena. Nekad u tome uspijem u tolikoj mjeri da se prenem od iznenađenja kako sam se brzo pojavio na prijevoju, pa bila uzbrdica i duža.
Tako je bilo i ovaj put. Iako nisam još prešao ni pola puta, po kilometraži gledano, utisaka je bilo dovoljno i za deset dana, a kamo li za jedan, pa uopće nije bio problem naći temu za razmišljanje, iako je uzbrdica bila duplo dulja od procijenjene.
Dakle, prvo sam se prenuo iz plovidbe po mislima, zatim se zbunio (zar već na prijevoju!?), da bi u konačnosti stisnuo kočnice i zaustavio bicikl. To je trajalo neko vrijeme pa sam se našao malčice iza prijevoja. Prihvatio sam to pomirljivo, nije mi se sad vraćalo nazad, te sam snimio situaciju iza sebe…

…i ispred sebe.

Oštro oko će primijeniti kako su okolni visovi, kako oni bliže tako i oni daje, visinski gledano nekako niski. Hoću reći nisu puno veće nadmorske visine nego ova na kojoj je moj bicikl. To je zato što je i on relativno visoko. Naime, prijevoj, koji sam upravo prošao je na 1440 metara nad morem!
S tako impozantne nadmorske visine bilo bi zanimljivo zadržati se malo dulje u promatranju okolice. Prije nego što prikažem snimke ispričavam se na njihovu manju ili veću zamućenost
što je posljedica nerazumijevanja mene i mog foto aparata, a o kojoj sam još prekjučer koju prozborio.
Ako pogled, zajedno s fotićem u odnosu na gornji snimak pomaknem malčice u desno vidim slijedeće…

…zatim još malo u desno…

…primjećujem neku udolinu. Nastavljajući taj desno orijentirani slijed uočavam da u toj dolini ima i kuća. Dakle ima i živih ljudi, što promatrajući gornja dva snimka ne mogu to zaključiti, naprotiv, ogroman i nenaseljen prostor.



Zumirajući ta naselja, za koja nisam uspio naći kako se zovu, dobijem ovo



Na gornjem snimku može se čak i crkva uočiti. To mi je dokaz da ima ljudi, i to dosta njih, kada imaju svoju župu.
Slijedio je spust od 8 km.
U stvari, ova rečenica gore je štura, škrta racionalna konstatacija koja ama baš ništa ne kazuje. Nešto slično tomu bi bilo kad bi sve ovo od Jablanice do Dugog polja zamijenio kratkom rečenicom: „Popeo sam se na Blidinje!“ I ništa više
No za razliku od tog perioda od Jablanice do Blidinja ovdje sam samo vozio bicikl. Nisam se zaustavljao. Nisam snimio ni jedan snimak. Ništa! Samo vožnja.
A kakva je to vožnja bila, Bože moj! Nizbrdo, nizbrdo, nizbrdo….nikad kraja. Totalno joj sam se prepustio. Zajedno s biciklom, cestom, okolišem, zrakom, vjetrom…sa svime stopio sam se u Jedno. Nije bio ni jedne misli, pojma o vremenu, svijesti o sebi, ništa. Sve se uobličilo u jedno veliko prepuštanje, uživanje, čista ekstaza.
Baš to, ekstaza!
Prema enciklopedija.hr to je ushit, zanos; stanje najvećeg zanosa, kada je čovjek ponesen intenzivnim oduševljenjem za neku misao, ličnost ili vrjednotu pa gubi vezu sa stvarnošću, a senzibilitet mu je smanjen.
Baš tako sam se osjećao.
Prenuo sam se, probudio, tek kad sam se našao ispred trgovine. Zaustavio sam se ispred nje, sačekao tren-dva da se vratim u stvarnost. Postupno mi je dolazio svijesti da je to neki drugi ja u meni zakočio bicikl i stao jer sam još gore na prijevoju krajičkom racionalne svijesti zaključio da bi trebalo obnoviti rezerve tekućine. Eto, dok se ovaj ja pri nizbrdici totalno izgubio u ushitu, onaj drugi ja, očigledno nije.
U Trgovini sam kupio „karton“ od četiri hladna Heinekena po cijeni od 6KM ukupno. Dakle jedna limenka od pola litre hladnog Heinekena koštala me je 1,5 KM (0,75€). Da se zna, ovaj će podatak trebati kada dođem do Jadrana.
Jedno pivo sam popio ostala tri stavio u termosice i krenuo laganu vožnjicu kroz mjesto Rakitno na čijem sam se početku našao.
Nedaleko od navedene trgovine naišao sam na mjesnu crkvu.

Radi se o crkvi posvećenom sv. Ivanu Krstitelju. Njena gradnja započela je 1939. godine, a zadnja obnova bila je 2008-2009. godine. (izvor: nedjelja.ba)
Prošao sam kroz mjesto laganom vožnjom. Lijepo dotjerano mjesto sa finim okućnicama i novijim kućama od kojih malo koja ima manje od 100 kvadrata. Jednom riječju sasvim suvremeno bogato mjesto koje mi nekako ne ide uz okoliš kroz koji prolazim još od Jablanice. U nekom stanju zbunjenosti zbog nesklada između šturog okoliša i raskošnog mjesta uhvatih se da sam stigao do izlaza ne snimivši ništa. Zato sam na uzbrdici koja je krenula odmah iza zadnje kuće snimio panoramu mjesta. Barem to.

Snimio sam brdo iznad mjesta, zumirajući ga, kao slikovni prilog kontrasta između polja, i mjesta u njemu, te njegove okolice, o kojemu već prozborih koju.

Inače Rakitno se nalazi na sjevernom djelu općine Posušje, na prometnici Posušje - Jablanica, udaljen od Posušja oko 12 km. Rakitno zauzima površinu od oko 70 km2, a ravan dna polja ima površinu od oko 18,3 km2. Nadmorska visina Rakitskog polja iznosi od 880 m do 920 m.
Ovo gore sam našao na wikipediji gdje sam isto tako našao da je mjesto najviše stanovnika imalo 1940. godine, njih 3929, da bi taj broj 2001 godine spao na 1397.
Imao sam kolegu i kolegicu na poslu koji su rođeni oko Rakitnog, te su mi pričali o velikom stupnju zabiti. Do nekih zaseoka mjesta uopće nije bilo ceste ni puta, tek uska i vijugava staza.
Tih 12 km do Posušja, koje wikipedija spominje su čudne konfiguracije. Prvo je bilo u obliku uzbrdice dužine kilometar i pol do dva…

…no potom je dva puta bilo gore-dolje da bi u konačnici krenuo dugačak spust u polje gdje se Posušje smjestilo.



Od ovog prizora prikazanim na gornjem snimku pa do Posušja ništa drugo nego samo nizbrdo, nizbrdo, nizbrdo. Opet neko slično stanje u mojoj duši kao pri spustu u Rakitno, s tim da sam se ovaj put ipak natjerao na kratko zaustavljanje tek toliko da snimim koji snimak. Prvo, samo polje kojemu sam se približio…

…a potom i prve kuće Posušja.



Da bi došao do izlaza za Imotski trebam proći kroz cijelo mjesto. Bilo je iza pet kad sam ušao u mjesto. Pojavila mi se glad te sam zaključio da bi bilo pametno ovdje negdje naći dobro mjesto za objed jer do Imotskog ima još dosta (onaj raskošni ručak na Blidinju se nekako istopio).
Cesta, koja se ulazom u mjesto pretvorila u ulicu ide nekom blagom nizbrdicom. Pustim bicikl da klizi polagano dok pogledom tražim neki park i klupu pod hladovinom u njemu. Umjesto klupe u hladovini prolazim kroz seriju kafića s terasama krcatoj dokonom omladiniom, barem su meni tako izgledali. A možda sam prema njima čistima, jedrima, lepršavima i mladima, ja ovakav star, znojav, prljav i umoran osjetio i koje zrnce stida ili bar neprilagođenosti. U dilemi da li nešto djelovati ili ne, da li aktiva ili pasiva, obično se izabere ovo potonje, te sam ne poduzimajući išta pustio da me bicikl vodi.
Doveo me je do izlaza iz mjesta. Shvatih da sam ostao bez klupe, pa kao šturu zamjenu izabrah nogostup za mjesto objeda. Kao utjehu meni, bio je u hladovini.
Nakon objeda ispred sebe sam imao nekih 1,5 km uspona gdje je na njegovom kraju bio granični prijelaz. Uzimajući novčanik i vadeći osobnu još jednom mi glavom prostruji opcija šoka koji bi nastao primijetivši da mi je osobna ostala u motelu u Jablanici. Srećom, realnost je bila povoljnija, ali ipak… Još jedanput pogled u nebo i još jedanput zahvala upućena Njemu.
Eto, opet u Hrvatskoj!
Bože moj, što sam sve doživio i preživio u ovom intervalu između dva ta granična prijelaza, onog kad sam ušao u BiH i do ovog sada kad sam iz nje izašao.
Više puta sam ovuda vozio biciklom, pa je ovo već, na neki način „domaći teren“. Slijedi (opet) dugačka nizbrdica od nekih desetak kilometara kojom se trebam spustiti u Imotsko polje.





Ona ogoljena planina gore u sredini na gornjem snimku je Biokovo o kome će sutra biti riječi.
Nakon što sam se spustio u Imotsko polje, popriječio sam preko njega te se zadnjim usponom u dužini oko 700 metara dovezao do sestričine gdje ću večeras prenoćiti.

Kao što je u svakom maratonu zadnjih stotinu metara na neki način najteže, tako je i meni sada nekako bilo. No, strpljivo sam podnosio i ovu zadnju nedaću, te smanjio sam tempo na minimum. Čak sam za trenutak zastao snimivši najpoznatiju atrakciju Imotske krajine – Imotska jezera

Lijevo je Crveno jezero…

…a desno Modro jezero.

Ispod Modrog jezera nazire se Imotski.
I to je to, što se vožnje tiče za ovaj dan.
Prijeđeni kilometri skoro 92.
Devedeset dva, ali kakva devedeset dva kilometra!

Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.


Post je objavljen 01.02.2024. u 12:53 sati.