Marketing
Una - Peti dan, I dio
Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.
Peti dan
Slike s petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Probudio sam se negdje pred jutro i čuo tiho padanje kiše. Dakle, nije se sva jučer ispadala. Slegnuo sam ramenima pomirljivo, pokušavajući se uvjeriti da će kasnije, ipak stati te ponovo zatvorio oči.
Kad sam ih opet otvorio, bio je dan. Tmuran siv, maglovit, ali bez kiše. Eto, ipak je stala.
No, sad mi je magla zasmetala. Putujem ovo putovanje da što više vidim i doživim, a to baš neću mnogo ako vozim po magli. U nadi da će toplina sunca, kako dan nadolazi, rastjerati maglu (Pitanje iz škole: Kamo ode magla kad zasija sunce?) razvukao sam doručak i spremanje pa tek iz 8 nastavio put.
Prešao sam onaj most preko Une i iza njega skrenuo desno bacivši pogled kao pozdrav cesti s lijeve strane kojom sam prekjučer došao u ovo mjesto. Mjesto koje u meni više nikad neće biti samo bezlični pojam male Bosanske kasabe kakav je bio sve do mog dolaska u njega.
Stotinjak metara nakon što sam napustio zadnje kuće, s lijeve strane, dolje kraj rijeke bio je kamp.
Kamp u kojem sam trebao prenoćiti u šatoru prije dvije godine da se nije u Bihaću dogodilo što se već bilo dogodilo. Vozeći bicikl dokono, s noge na nogu, zaključih da je, iz ove sadašnje perspektive, ipak boje što je bilo tako, jer sam više nego zadovoljan noćenjem u ugodnom krevetu, a i oduševljen provedenim vremenom u ovom mjestu.
Red je Vas upoznati s današnjom rutom. Dakle, prvo ispred sebe imam 12-tak km ravnice uz Unu do Martin Broda. Zatim cik-cak penjanje od barem 4 km, kako mi je moj jučerašnji domaćin rekao, pa onda blago gore-dolikanje, da bi se konačno spustio u Drvar.
Navedeni moj jučerašnji domaćin me obradovao rekavši mi da do Martin broda imam svega 3-4 km neasfaltirano. Obradovao me, velim, jer sam očekivao makadam cijelih 12 km. Dakle, nešto slično kao ono skretanje od prekjučer prema Štrbačkom buku. Ništa ljepše u životu od ugodnog iznenađenja.
No, vrlo neugodno iznenađenje mi je priredila mi je tabla s natpisom „Kraj asfalta“, tek 2-3 km nakon Kulen Vakufa.
Nadu mi je pružio prizor ceste odmah iza obavijesti navedene na gornjem snimku
Očigledno da su radovi na cesti. Radovi koji su toliko uznapredovali da treba samo još položiti asfalt. No, suprotno obavijesti, na „gradilištu“ nije bilo nikoga, ni ljudi (radnika), ni mehanizacije, nikog! Zato sam jednostavno ignorirao prometni znak zabrane prometa te polako nastavio okretati pedale.
U ovoj pustopoljini gdje sam na jedvite jade naišao na pokoju skromnu kuću krajnje neobično mi je izgledalo ogromno građevinsko zdanje s lijeve strane. Taj osjećaj mi je bio pojačan činjenicom da je „objekt“ nedovršen, a čini mi se čak i napušten. Kao da je nadobudnom graditelju splasnuo entuzijazam pa je na kraju, prije dovršenja gradnje, odustao.
Nakon par stotina metara voženje po širokoj cesti pripremljenoj za asfaltno ruho ponovo sam izašao na asfalt, ovaj put novi, novcati.
S desne strane, preko puta Une, negdje u zelenilu stidljivo se skrivala napuštena željeznica. Tek najednom mjestu smogla je hrabrosti da mi se pokaže u vidu lijepog, zidanog mosta.
Nedaleko od mosta, snena od prethodne noći, jedna se čaplja budila na obali mirne, modre Une.
Priznajem, gledano tehnički, gornji snimak nije Bog-zna-što, te je upitno da li sam ga uopće trebao prikazati. No, toliko me dojmio prizor jutra nigdje daleko od ljudi (davno sam već prošao zadnju nastambu čovjeka bilo koje vrste) da, eto, ne mogu izdržati, nego ovaj snimak, ipak i Vama prikazati.
Osjećaj još veće udaljenosti od ljudi i ulaska u jedan sasvim drugi svijet dao mi je prelazak sa asfalta na usku makadamsku cestu. Kao da sam se vremeplovom prebacio unazad stoljeće-dva u vrijeme gdje priroda ima svoj tempo, bitno laganiji i sporiji, ali mirniji i skladniji, nego mi koji sebe nazivamo najsavršenijim bićima na svijetu.
Oblačno vrijeme, pa zbog toga izostanak sunca, no također izostanak i najmanjeg daška vjetra, uz jutarnju svježinu, sve to mi je davalo osjećaj neke nadrealnosti, osjećaj nekog drugog, drugačijeg svijeta. Osjećaj da je moje vrijeme stalo, dok istovremeno ovdje plovi, titra u zraku neki sasvim drugi oblik vremena koje, eto teče, a ipak ne prolazi, osjećaj da život oko mene živi punim tempom, ali nekako svojim tempom, nerazumljiv mojemu poimanju žustrine života.
Zbog navedenog dojma skoro mi je bilo žao što se makadam završio, te sam ponovo izašao na asfalt. Moj jučerašnji domaćin bio je u pravu, ovog starog, stoljećima nedirnutog makadama je bilo nešto više od 3 km.
No, s asfaltom došla je i uzbrdica. Nije bila neka, ni po strmini ni po dužini, tek toliko da se malo popnem te da s visine promatram okoliš. Tako sam, koji kilometar prije Martin Broda snimio livadu kraj Une koja je, očigledno imala ulogu izletišta, a možda i kampa.
Nedugo poslije tog kampa, ili "kampa" počele su se naslućivati i prve kuće Martin Broda.
Možda bi bilo najbolje reći koju o samom mjestu, jer ću se kasnije raspričati o zanimljivostima i utiscima, pa bih to mogao zaboraviti.
Prema wikipediji današnje je ime u svezi s jednom legendom. Legenda je o prelijepoj djevojci Marti, koja se zaljubila u momka s druge strane Une. Roditelji nisu pristajali na tu vezu, pa je Marta odlučila prijeći Unu i otići k momku u kojeg se zaljubila. Prelazeći Unu, okliznula se na sedri koja je tim dijelom raširena i upala u rijeku. Taj dio rijeke preko kojeg se je moglo prijeći pješice (starinski naziv "brod") dobio je ime prema Marti, te je tako nastao Martin Brod.
Dakle mjesto je dobilo ime po Marti, a ne po Martinu, pa se, pretpostavljam, ispravno izgovara sa dugim a, Maartin Brod.
Na web stranici nationalpark-una.ba našao sam da je naselje poniklo iz srednjovjekovnog grada koji je podignut krajem XIV ili početkom XV vijeka na ušću Unca u Unu, a postoje mišljenja povjesničara da ovaj stari grad datira iz XIII vijeka. Po zapisima iz 1396 god. ovaj grad se nazivao Konuba. U izvorima se prvi put spominje 1431. godine kada ga je ugarski kralj Sigismund založio Nikoli Frankopanu.
Mjesto je smješteno, dakle, na i oko sedrenih barijera preko kojih se pjeni Una, a iza tih barijera u Unu se ulijeva Unac. Na donjoj slici je Unac, tek desetak metara prije nego se spoji s Unom.
Uz samo ušće Unca smješten je manastir Rmanj.
Stari manastir je na lijevoj strani gornje slike. Ova kula desno je, čini mi se zdanje današnjice o kojemu nisam uspio doznati ama baš ništa. Sorry!
Na već spomenutoj web stranici nationalpark-una.ba našao sam da se u Martin Brodu nalazi pravoslavni manastir Rmanj koji predstavlja važno duhovno središte sjeverne Tromeđe (trograničja Bosne, Like i Dalmacije). Narodna tradicija pripisuje njegovo podizanje Katarini Branković (1418/19-1492) - kćerki srpskog despota Đurđa Brankovića i bizantijske princeze Jerine Kantakuzin, a supruzi grofa Urliha II Celjskog. U starijim dokumentima manastir Rmanj se naziva: Hrmanj, Ajerman, Chermlja, Szermil, Hermanya, Herman, a ime je dobio po Katarininom sinu Hermanu III koji je zbog bolesti mlad umro, te je njemu u spomen Katarina podigla manastir. U narodu se vremenom od imena Herman pretvori u naziv Rmanj, i taj je naziv ostao do dana današnjeg.
Nedaleko od manastira neki je tip imao štand na kojemu je prodavao voće i povrće. Nakon pozdrava upitah ga koliko je dugačka cik-cak uzbrdica kojom mi valja penjati se nakon obilaska mjesta. Neugodno se iznenadih, zapanjih čak, kad je rekao da ima 8 km. Moj domaćin iz Kulen Vakufa mi je rekao da ima samo 4. Hm, kome sad vjerovati!?
Ova zbrka s informacijama me nagnala da ne pretjerujem baš puno s vremenom potrošenim na obilazak mjesta, već da krenem tom famoznom uzbrdicom dok još ima jutarnje svježine. A neće je dugo bit jer su se oni oblaci od jutros razišli i već sad je sunce dobrano grijalo. Ili se to meni činilo nakon što sam čuo onu brojku 8!?
Bilo kako bilo, 'ajmo sad u "centar" Martin Broda!
A do tog "centra" iznenađujuće uskom, mada i asfaltiranom cestom. I uzbrdicom, naravno!
Na jednom mjestu, s lijeve strane ceste u udubini šupljikave stijene, koju bi teško mogli nazvati pećinom, neko je došao na ideju, pažnje i poštovanja vrijednu, da u nju smjesti klupe. Za odmor putnika-namjernika u egzotičnom okruženju
Nedaleko od tih klupa, no ovaj put s desne strane ceste bio je pješački most preko Une.
Jasno da sam malčice zastao na njemu. Prvo sam se okrenuo lijevo i snimio Unu uzvodno.
Zatim sam se okrenuo na drugu stranu i snimio Unu nizvodno
Ovo ispred sebe što vidim s ovog visećeg mosta nije ni približno od onog što sam čuo o ovom mjestu i što (s pravom?) očekujem ipak sam osjetio kako postupno nestajem u oduševljenu fasciniran obiljem čiste vode (čiji sam miris osjetio u zraku, miris upravo osušenog rublja, unesenog iz vana gdje je mraz) i čudnu, vanzemaljsku simbiozu biljnog svijeta s tom vodom. Nigdje i nikad ranije nisam vidio tako gusto rastinje, tako velika stabla koja rastu - iz vode. I za njihov sklad i mir ne treba im ništa više do obilja zraka sunca (koje je svoje isijavanje okrenulo na maksimum, specijalno, valjda, za mene!). Čak je i vrijeme, ona jedina stalna mijena, pred ovim svime ustuknulo, postiđeno, valjda, sveopćom simbiozom i povuklo se negdje u stranu, negdje dalje odavde, tako da je ovaj prizor ostao bez vremena, dakle bezvremenski.
Ne znam koliko sam dugo plovio stapajući se s prizorom ispred sebe, no trgnuo sam se i vratio svome vremenu koje me je upozoravao na mogućnost, opasnost čak, da će se, ako ovako nastavim, boravak u ovom mjestu Raja na zemlji razvući oho-ho.
A mene čeka ona osmica!
Eto koliko malo čovjeku treba da se od krajnjeg ushićenja vrati u sadašnjost. Ovaj put je meni bilo dovoljno sjetiti se tih 8 km uzbrdice.
Zato sam, teška srca, uzeo bicikl i gurao ga uzbrdicom nakon mosta. Srećom uski sokak je bio asfaltiran.
A onda sam došao u još jedan Raj na zemlji. U ovom je čak bilo mjesta i za ljude!
Kuće su bile razbacane kud-koja, mada ne previše – tek toliko da ne smetaju jedna drugoj. Oko nekih su žuborili potoci sa i bez vodopada.
Potoci su, jasno dio Une. Ona se u ovom mjestu rastavila na stotine manjih i većih potoka, koji sa hiljadama manjih i većih slapova streme prema dolje da bi se na izlazu iz mjesta ponovo spojili u jedan tok Une. Eto, to bi bio šturi, hladni, racionalni opis kako Una prolazi kroz mjesto. No, ni duša ni srce ne mogu ostati ravnodušni na ono što čula registriraju, pa ustrepću od ushićenja nastale promatrajući veselu, živu igru čiste, mirisne vode kako žustro skakuće preko sedrenih barijera. Ne rijetko, uz kuće koje su blizu tih vodopada su male, ili malo veće terase na kojima čovjek može odmoriti i dušu i tijelo promatrajući tu veselu igru vode koja je počela tko zna kad, i koja neće nikad prestati. Jedino ako ju čovjek ne razruši, ali toj misli nisam dopustio da se razvije, raširi, da mi ne bi bespotrebno uništila osjećaj blaženstva dok opčinjen promatram prizor ispred sebe.
Iako bi i ovo do sad viđeno bilo dovoljno da mi opravda, u potpunosti, svu muku i trud koju sam proživio da bi došao do ovog mjesta, znao sam, ili osjećao da bi trebalo biti još nešto. Zbog toga sam se obratio ženi, očigledno mještanki koja je naišla. Pozdravio sam je na što mi je ona otpozdravila s blagim, toplim osmjehom. Na moj dodatak „Vi živite u Raju!“, odgovorila mi je da se ne žale mada ne izgleda uvijek tako. Upitah ju za „veliki“, glavni slap na što mi reče da se trebam vratiti i iza visećeg mosta skrenuti desno.
To sam i učinio te se našao na jednako uskom, ako ne i užem sokaku, mada bez asfalta.
Par stotina metara dalje sokak se pretvorio u širu šetnicu sa drvenom ogradom s desne strane.
A malo dalje desno je vodio drveni pješački most. Očigledno da sam stigao do glavne atrakcije mjesta.
Parkirao sam bicikl tako da mi stalno bude na oku, za svaki slučaj. Čak sam se, hodajući tim drvenim mostom, okrenuo da provjerim da li mi je u vidnom polju.
A onda sam se okrenuo prema onome što je, kako već rekoh, glavna atrakcija mjesta. Nju je, kao predigra, predjelo, najavljivao jedan skromni slap.
I konačno, veliki slap u Martin Brodu, tu, specijalno za mene. Znam da mu je apsolutno svejedno da li sam ja, ili bilo tko drugi, tu ili ne, on će i dalje pjevati svoju pjesmu obrušavanja i žuborenja, potpuno ravnodušan na promatrače. No nisam mogao ne izdržati, a ne laskati si, osjećajući svu raskoš prizora ispred sebe. Priznajem da mi je sujeta proradila, no ponajviše jer jednostavno nisam mogao pojmiti da ovakvo što nevjerojatno i prekrasno u prirodi se događa samo po sebi, bez obzira jesmo li mi, ljudi, ovdje ili ne i bez obzira da li smo ravnodušni prema tomu ili oduševljeni.
Evo malo i dijelova navedenog slapa, za one kojima gro plan nije dovoljan, pa vole zaviriti u detalje.
Neću više (opet) pričati o tome kako stojim i očarano buljim, kako mi misli odlutaše, kako mi vrijeme stade, kako... bojim se da se ne stekne dojam o, sada već pomalo dosadnom, višestrukom ponavljanju opisa mojih proživljavanja. A šteta, jer mi se (opet) čini da je ovo ispred mene i u meni vrhunac ovog putovanja.
Zaprepastio sam se pogledavši u sat, jer je već bilo pola jedanaest. Eto, po tko zna koji put mi se potvrdilo da vrijeme najbrže prolazi kada uopće njega nisam svjestan.
Žustro sam krenuo nazad onim drvenim mostom, no ipak sam zastao za trenutak radi snimanja jedne grane iznad staze za koju bi, da sam u prvobitnoj žustrini nastavio, zasigurno zapeo glavom.
Došavši do bicikla sjeo sam na njega i počeo voziti, no ne stigoh daleko. Zaustavila me je jedna pećina koju sam, eto morao snimiti.
Nakon što sam ponovo izašao na asfalt, mada uski dovezao sam se, vjerovali ili ne – do hotela.
Dakle u mjestu koje je, prema wikipediji, 2013-te godine imalo 124 stanovnika nalazi se pravi, pravcati hotel. Impresivno, nema što!
Ispod onih suncobrana na gornjoj slici bili su stolice i stolovi, pa čak i ljudi koji su, mirno i opušteno ispijali svoje piće. Za trenutak pomislih da bi im se mogao pridružiti, jer sam već dobrano načeo svoje rezerve tekućine. Međutim, poriv nastao zbog (pre)dugog zadržavanja u ovome malom, mada izuzetno zanimljivom mjestu, me natjerao da odustanem od pića i nastavim s vožnjom. Kasnije će se ta odluka pokazati krivom.
Početak nastavka vožnje bio je krajnje ugodan u obliku nizbrdice u hladovini. Pri kraju te nizbrdice, ovaj put iz daleka, ponovo sam snimio manastir oko kojeg je nastalo mjesto.
Par stotina metara vozio sam cestom kojom sam došao iz Kulen vakufa, sve do raskrižja. Raskrižje je stvarno bilo u obliku križa, mada malo savijenog. Pravo bi nazad do Kulen Vakufa, desno ću kasnije prema Drvaru, a lijevo bih mogao u Hrvatsku do mjesta Doljani gdje bih izašao na cestu Donji Lapac - Knin. Izašao bih, rekoh ako me uhvati pogranična policija. A ako me uhvati onda bolje da me nema, jer na ovoj cesti nema graničnog prijelaza. Dakle, tako blizu Hrvatske, a tako daleko!
Prvo sam zastao zbog mosta.
Jadnik, jer ga mahnita, suluda logika rata, na žalost nije mimoišla, pa su ga srušili. Nakon rata trebalo ga je ponovo osposobiti za promet, pa su to učinili najbržom i najjeftinijom improvizacijom. Tako sada, ovakav kakav jest, ima dvojaku ulogu. Prva je ona koju je imao i prije rata, a to je dio prometnice koji povezuje suprotne strane rijeke. No, obzirom da su tu istovremeno i ostaci porušenog mosta, sada je neka vrst gorkog spomenika ratnom besmislu. Barem meni tako izgleda.
Uz most je tabla namijenjena ribičima koji bi ovdje u kristalno čistoj vodi pecali ribe koje je negdje drugdje rijetko naći. A rijetko ih je naći ne zbog njih samih, već zato što je ovako čist vodotok rijetko naći.
Tako saznajem da je dnevna karta za slobodu pecanja 50 KM (200 HRK). Bez obzira upecao išta ili ne.
Nisam ribič, ali pretpostavljam da je ova obavijest ovdje smještena jer se Una, nakon silnih rukavaca i slapova, konačno smirila, pa su i te ribe ovdje našle pogodno mjesto za svoje stanište.
U svakom slučaju evo kako Una ovdje izgleda, prije i poslije mosta.
Opet sam ostao na mostu dulje nego što sam namjeravao, promatrajući mir po kojem voda bešumno teče. Ipak sam se savladao, trgnuo od daljnjeg promatranja sjeo na bicikl i uputio se na suprotnu stranu raskrižja. Nisam imao hrabrosti pogledati u sat, znam da je oho-ho, sati. Na treba mi sada ta suvišna, bespotrebna informacija, već sam se usredotočio na ovo što je ispred mene.
A ispred mene je uzbrdica koja je počela odmah nakon raskrižja. Nakon prijeđenih stotinjak metara okrenuh se i snimih dolinu iz koje opravo odlazim.
Uzbrdica je bila cik-cak oblika sa tri lakat krivine. Za uspomenu i dugo sjećanje snimio sam prvu.
Pri hodanju tom uzbrdicom priželjkivao sam priliku za snimanje krajolika ispod mene, no istovremeno sam se pribojavao gustog zelenila koji bi mi je sprečavao pogled ispod sebe. Zato sam koristio svaku priliku koja mi se ukazala.
Prvu priliku sam imao nakon gore snimljene prve lakat krivine.
U donjem dijelu gornjeg snimka se vidi cesta kojom sam upravo prošao, a u daljini, s druge strane doline vidi su ukopana trasa željeznice koja trenutno ne vozi zbog ranije opisanih razloga.
U prvom dijelu ove uzbrdice sunce je koliko-toliko bilo nisko tako da sam imao priliku uživati u pješačenju po hladovini. Znao sam da to neće biti do kraja uzbrdice, te sam svaki put prelazio na onu stranu ceste koja je u hladovini. Kad već idem pješice i guram bicikl svejedno je da li to činim s lijeve ili desne strane ceste.
Malo dalje od gornjeg snimka naišao sam na posljedice jučerašnje kiše. Dvije kamene gromade su se negdje gore odvojile od podloge i skotrljale se na drugu stranu ceste. Za trenutak sam pomislio kako bih se sledio da su to odlučile napraviti ispred mene sada dok ovuda prolazim.
Kako je dan odmicao, sunce se penjalo te je ona hladovina sa svježinom nestala. Ostalo mi je hodanje po suncu.
Na jednom, jedinom mjestu do prijevoja ova se uzbrdica smilovala na moje stoičko podnošenje muke zbog uzbrdice i sunca, te je razgrnula zelenilo u ukazala mi je dolinu ispod.
Dolje u dolini se Una pjenila preko nekih slapova, dok je ona lokalna cesta bila s druge strane rijeke.
Kad sam odmorio i smirio dah, nastavio sam šetnju uzbrdicom zajedno s mojim biciklom. Ne zato što mi prizor snimljen na gornjim slikama nije zanimljiv, naprotiv, već zato što sam htio doći do bolje pozicije za snimanje.
Par stotina metara prije prijevoja došao sam do nje. Prvo, dolina u koju se smjestila većina mjesta. Čak je bilo i obrađenih polja.
Još dodatno sam zumirao manastir. Lijevo od manastira su bazeni u kojima se, u vodi pritoke Unac, prije nego se ulije u Unu, uzgajaju pastrve.
Objektiv sam malo podigao prema gore u cilju snimanja kanjona uzvodno od mjesta kroz koji se Una provlači.
A o tom kanjonu će vrlo uskoro biti više riječi.
Opet onaj poriv da ovdje ostanem duže, ako ne mogu baš vječno, promatrajući fantastično remek djelo prirode, no pokrenuh se i nastavih gurati bicikl uzbrdicom za koju sam osjećao da joj je kraj blizu. I stvarno, nakon par stotina metara preplavio me je pobjedonosni osjećaj jer sam se popeo na prijevoj. Dužina ove cik-cak uzbrdice koju sam propješačio nije bila ni 4 ni 8 km, već točno u sredini - 6km. Zahvalno pogledah u nebo obrativši se Njemu, jer me nagradio sa izuzećem dodatne muke po uzbrdici s kojom sam se pomirio i bio ju spreman prihvatiti (opet ono, kad prihvatim manje dobru situaciju...)
Nakon brisanja znoja, konzumiranja hladnog piva iz termosice (ah, rajskog li napitka!) i smirivanja daha i bila srca, okrenuo sam se oko sebe promatrajući prijevoj. Sam po sebi niš' posebno, tek ne baš duboki prosjek između dva brda. No, na desnoj strani kad sam se popeo kosinom visine par metara našao sam se ispod nadstrešnice s ogradom, očigledno vidikovac.
Da je stvarno vidikovac kazivao mi je pogled s njega.
A pogled je bio, ah...kako ga opisati!?
Već sam i samome sebi otrcan pri opisu euforičnih trenutaka na ovom putovanju, a naročito danas, za koje smatram i osjećam da su naj od svih dosadašnjih, a onda naiđe još bolji, još impresivniji još.... No, gledajući okolinu s ovog, rekao bih, strateškog mjesta, pustio sam u stranu i pretjeranu otrcanost i pretjeranu euforičnost, i pretjeranu impresioniranost i... jednostavno nisam se mogao suzdržati pri promatranju svega ovog ispod sebe da ne pretjerujem. Jer je jednostavno bilo fantastično, nezaboravno, prekrasno, impresivno...!!!
Pa eto, priznajem grijeh, a tko priznaje pola mu se prašta, a pola zaboravlja.
Prvo, ponovni pogled na kanjon Une uzvodno od Martin Broda, zajedno s dolinom u kojemu se mjesto smjestilo.
Ne daleko iza kanjona na gornjoj slici je Hrvatska, točnije Lika. Eto gledajući prizor ispred sebe zaključih kako priroda ne haje pretjerano za razgraničenja koja čovjek postavlja. Meni prizor na gornjoj slici izgleda cjelovit, jedinstven, bez ikakve, pa i najmanje naznake neke granice.
Poslužio sam se zoomom moga fotoaparata pa se približio kanjon
Iskoristivši zoomirnje do kraja, lijepo sam vidio modru vodu Une kako se provlači kanjonom.
Sad bih se mogao raspisati kako sam opčinjen promatrao ljepotu nad ljepotama ispred sebe, kako sam zaboravio, ili bolje rečeno potisnuo u stranu sva u ovom trenutku suvišna razmišljanja tipa "tko sam", "kamo idem", "odakle dolazim", sav usredotočen, cijelom dušom i tijelom, na ovo ispred mene...da nije bilo još jednog prizora koji izaziva u meni slične doživljaje.
Okrenuvši se u lijevo te sam ispred i ispod sebe ugledao kanjon kroz koji se provlači Unac prije nego se u Martin Brodu spoji s Unom.
Dok promatram gornje snimke kanjona Unca postaje mi jasno zašto sam se pentrao ovih 6 km, i zašto ću se spuštati u Drvar. Istina Drvar se nalazi na Uncu, no u ovom kanjonu jednostavno nije bilo mjesta za cestu, ili bi ona koštala "k'o sv. Petra kajgana", pa su se graditelji odlučili izbjeći ga.
Ipak, pri tome su vodili računa za ljubitelje ovakvih prizora, u koje trenutno i sebe uvrštavam, pa su ovdje napravili mali, skromni, ali ipak, vidikovac.
Tko zna dokle bih promatrao ova dva prizora ispred/ispod sebe uživajući samo s tihom povjetarcem i suncem kao društvo da se nije zaustavio auto i iz njih izašlo njih četvero u formaciji dvoje plus dvoje. Pozdravili smo se, čak sa uz pozdrav dobio diskretan i čini mi se topao osmjeh. Dok su žene (ili djevojke) čavrljajući promatrale kanjone, dečki su izvadili kamperski stol i stolice i stavili ih ispod nadstrešnice. Kad su se žene (ili djevojke) vratile do prtljažnika auta i iz njega vadile hranu zaključio sam da mi je vrijeme krenuti. Znam da zvuči čudno, no zbog sputanosti među ljudima, koja je moj križ od kad znam za sebe, ne bih ushićenju dozvolio da se rasplamsa do granice kao kad bi to učinio da sam sam. A tada i preko te granice.
No, prije nastavka vožnje, još sam snimio dva prizora okoline koja se mogla vidjeti s tog vidikovca. Nisu bili tako egzotični kao navedeni kanjoni, no zbog potpunog izostanka bilo kakvog traga čovjeka meni su se učinili zanimljivim.
Nakon par stotina metara nizbrdice, opet uzbrdica. U prvi mah skoro da me obuzelo očajanje (oh nee, zar opet!) no brzo je potisnuto, ugašeno i prije nego se rasplamsalo, hladnom racionalnom spoznajom da je to trik već doživljen pri penjanju iz Bihaćkog polja. Ta "nova" uzbrdica traje tek par stotina metara, nešto kao crni humor ili iskušenje za mene. Ona racionalna spoznaja mi veli da sam se popeo oho-ho i da je vjerojatnija duža nizbrdica, nego duža uzbrdica. E sad, na tu dužu nizbrdicu ću još malo pričekati.
I stvarno, kao da je prošao efekt (neslane) šale ili vica, cesta je pomirljivo zauzela manje više vodoravan stav. Zapravo, skoro vodoravan jer je mala, ali podmukla uzbrdica još uvijek bila tu. Vožnja je bila olovna, otežana, kao da mi s biciklom nešto nije bilo u redu.
Ono četvero koji su me "otjerali" s vidikovca, nekako su me sputali da se "u miru Božjem" rastanem s Unom. Naime tu prestajem Unu smatrati suputnikom koja je do sada, od samog početka to bila. Cijelo vrijeme bila mi je ugodan suputnik koji je s krajnjom strpljivošću podnosila sve moje "mušice". I ne samo to, tom svojom ulogom suputnika učinila mi je ovo putovanje nadasve ugodnim i zasigurno nezaboravnim.
A ja joj, eto nisam stigao zahvaliti za to! Sramota!
Od Martin Broda do Drvara ima oko 30 km. Još pri planiranju ovog putovanja, promatrajući kartu, uvidio sam da na toj cesti nema ucrtanih naselja, čak ni onih s najmanjim kružićem. Na kraju današnjeg dana to će mi biti i praktično potvrđeno - između ta dva mjesta nema ništa, ni mjesta, ni kuće ni ljudi, ništa, ništa! Još u fazi planiranja priželjkivao sam barem pokoji auto, tek toliko da me utješi da u ovoj pustari nisam potpuno sam. Moram priznati da mi je Onaj gore uslišio molitvu - u tih 20-tak kilometara susreo sam se sa čak 5 (slovima: pet) vozila.
Kažem 20-tak, jer ovih 6 km uzbrdice sam proveo pogledavajući na dolinu s Martin Brodom kroz manje ili više gusto zelenilo, a onih 3-4 km pogled sam "bacao" na Drvar, no o tome kasnije.
Dakle nema kuća, ljudi, cesta prazna. Pogledom na neprobojno gusto zelenilo lijevo i desno oko ceste još više pojačava taj osjećaj izoliranosti.
No ako pogled podignem iznad tog zelenila ugledam okolne planine u svoj ljepoti svoje raskoši nedirnute prirode (barem ne od strane čovjeka).
U tih 20-tak kilometara izoliranosti gusto zelenilo se tek na jednom, jedinom mjestu meni smilovalo te se raširilo da mogu škicnuti na okoliš pored kojeg prolazim. i to s one bolje, desne strane tako da sam ugledao padinu prema Uncu kao i njegov klanac
Zanimljivo mi je bilo već nakon prvih kilometara da mi je splasnuo onaj iracionalni strah da bi mi se u ovoj vukojebini "moglo nešto desiti". Već kod prvog stajanja radi brisanja znoja i uzimanja gutljaj dva hladne, osvježavajuće tekućine, inače znane kao pivo, uvidio sam da nemam razloga za strah. Mir, spokoj, ptičice cvrkuću, no nekako tiho obzirno, a isto tako i povjetarac pirka. Ništa od strašnih vukova, medvjeda i svih ostalih zvijeri koji su čuli da danas Pero Biciklist ovuda prolazi i stoga su se svi sjurili u bjesomučnoj utrci ko će me prvi ugledati i rastrgati.
Dobro sad, sad se pravim hrabriji nego što jesam. Možda su me kroz zeleni gustiš promatrala dva oka nekog od spomenutih zvijeri dok sam sebi odavao Odu hrabrosti, no ja nisam znao za njih. A ono što ne vidim i ne čujem, dakle za što ne znam, to ne postoji, zar ne?
Međutim pojavio se drugi, ovozemaljski problem. Ne tako strašan, no ne i zanemariv.
Rezerve tekućine su mi se opasno smanjile.
Popio sam sav sadržaj iz termosica, te mi je preostalo samo pola litre Sarajevskog Kiseljaka u PET boci kojeg sam imao u bisagama. Njegova prvobitna namjera je bila da se mogu umiti, čak i kosu pokvasiti u slučaju velike vrućine.
Stoga sam uveo redukciju konzumiranja te preostale tekućine. Umjesto raskošnih 5-6 gutljaja, kako je bilo do sada, sada tek skroman gutljaj-dva pri svakom stajanju.
I tad se desilo ono što bi neki rekli slučajnost, no toliko povoljna za me i već na ovom putovanju tko zna koja po redu tako da sam siguran da je Onaj odozgo malenim pomakom svog prsta učinio da osjetim posebnu sreću zbog Njegove obzirnosti prema meni.
Odnekud su se stvorili oblaci, ne toliko tamni da bi prijetili kišom, a opet dovoljno sivi da potpuno prekriju sunce. Uz te oblake pojavio se vjetar osvježavajući, ali ne (pre)hladan i, što je najvažnije, puhao je u leđa. U skladu s tim se ona po postocima mala, ali podmukla uzbrdica se izgubila, pa sam jedno vrijeme vozio po vodoravnoj cesti. Pa ni to nije sve, jer je cesta krenula laganom, laaaaganom nizbrdicom. Bicikl lagano klizi, pedale lagano okrećem,pa pičim da je milina. Obuzeo me osjećaj da vozim pravom Rajskom cestom.
Trajalo je to dugo, stvarno dugo.
Ipak sam se par puta primorao stati očaran planinama iznad ceste. Evo, da svi ovi snimci ne izgledaju kao snimci s neke druge planete na kojoj nema ni ljudi niti ičega od njih, evo jedan sa mojim biciklom, dok su ostala dva s navedenim pustopoljnim planinama.
Inače, ono zelenilo je i dalje svojom gustoćom ljubomorno čuvalo bilo kakav (detaljniji) pogled na što se i kako nalazi uz cestu.
Prije nego sam došao do sunca prikazanog na gornjem snimku, ono uživanje u Rajskom ugođaju vožnje pokušalo je pokvariti par kapi kiše. Nisam stigao ni smisliti gdje stati i obući kabanicu, kiša, koja to i nije bila, prestala je, a oblaci su dozvolili suncu da mi obasja cestu. No onaj vjetar u leđa i svježina ostali su i dalje tako da se užitak u vožnji nije bitno smanjio. Naprotiv, postupno sam tokom vožnje nailazio na sve mokriji i mokriji asfalt, u konačnici na potpuno mokar, čak i sa baricama vode na rubu. A ja i dalje suh, da suvlji ne mogu biti (barem što se kiše tiče).
Nevjerojatno! Imao sam dojam da bolje uvjete na cesti nisam mogao ni u najboljem snu zamisliti, a kamo li ih se nadati. Eto, neka svatko ima svoj sud tko je i kako zaslužan za to, no kod mene nema dvojbe ni trenutka - za ovaj Rajski ugođaj pri vožnji područjem kojeg sam se pribojavao, i sa strepnjom iščekivao, da bi se po njemu s ovolikim velikim užitkom vozio, zaslužan je samo On.
Nekih 2-3 kilometra prije Drvara trebao bih izaći, spojiti se u stvari, sa magistralnom cestom Bosanski Petrovac – Drvar – Bosansko Grahovo. No, kilometar i nešto prije tog raskrižja ono gusto zelenilo se povuklo pa sam konačno mogao vidjeti što je i kako pokraj ceste.
Prav za prav krajolik nije ništa posebno, tipična pustoš i ljudi i raslinja. Tek sutra ujutro dok se budem penjao iz Drvara, uočit ću promjenu u okolišu. Kao da je tlo ovdje s manje plodne zemlje i kao da je količina vode ovdje manja, tako da svo rastinje izgleda oskudnije i škrtije nego tamo uz Unu.
I konačno sam došao do već navedene magistralne ceste. Bila je šira, bitno šira nego ova kojom sam do sad vozio, čak je imala linije i na rubovima, no bila je prometna i to jako prometna. Dobro, ovo „jako prometna“ treba shvatiti uvjetno, biće da sam navikao na nikakav promet, pa mi sada i 3-4 vozila u deset minuta izgleda kao jako gust promet.
Do Drvara sam imao nizbrdicu od nekih dva i nešto kilometara koja se obronkom brda spušta u dolinu s gradom.
No prije te uživancije vožnje niz tu nizbrdicu zastao sam na proširenju radi snimanja doline. Slijedeća dva snimka prikazuju neku vrst totala, skupne snimke doline. U gornjem lijevom kuti prvog snimka oštro oko pažljivog promatrača će uočiti olujni oblak. To je onaj oblak koji je ispred mene prošao i zahvatio me tek sa kap – dvije kiše.
Na gornjem snimku se može uočiti kako Unac krivuda po dolini.
A sad malo detaljističkih snimaka, snimljenih uz pomoć zooma. Gore lijevo na prvom donjem snimku ponovo se vidi navedeni olujni oblak.
Sad još detaljniji prikaz grada i okolice.
Vidi se da su i s druge strane sure planine. S njima je cijela kotlina okružena, pa da nije onog kanjona kroz koji se Unac provlači do Martin Broda, ovdje bi ispod mene bilo neko veliko jezero.
To znači da meni valja sutra ujutro duugačkom uzbrdicom nastaviti ovo moje putovanje. Ta dugačka uzbrdica bi trebala biti negdje na donjem snimku.
Prije nego sam nastavio putovanje tim spustom još sam snimio jedan detalj grada.
Znam da treba dosta truda i muka da se iz ovih gornjih snimaka stekne dojam o izuzetnom pogledu sa ovog mjesta na kojem se nalazim. Ostaje vam meni vjerovati da bi čovjek ovdje mogao provesti sate i sate promatrajući što opći dojam cijelog prizora ispred sebe, a što detaljima kojih ima na pretek. I pri tome bi bio toliko zaokupljen onim što vidi i ostalim čulima osjeti da se ne bi dalo lako pokrenuti i sve ovo ispred sebe ostaviti.
A mene je pokrenuo tek dašak vjetra. Tek dašak velim, ali prohladan, skoro leden , zlokobni i preteči. Okrenuo sam se desno prema zapadu i uočio još jedan tmurni, tamniji, olujni oblak bitno veći nego onaj koji je prošao.
Dakle, odnio je vrag šalu! Man' se Pero lirskog raspoloženja i unutarnje introspekcije, nego sjedi na bicikl i piči do grada. Dok si još suh.
Sjurio sam se u grad „k'o sveti Ilija“, zadovoljan što sam (i ovaj put) ostao suh. Nebo na zapadu se zacrnilo, no još nije bilo odlučno kad će otvoriti svoju slavinu. Stoga sam stigao u najbližoj trgovini kupiti dvolitrenu bocu piva, hladnog i orošenog, te na klupi ispred gradske vijećnice pretočiti ih u termosice, a nešto i popiti.
Gradska vijećnica je tipična bezlična socrealistička zgrada, Na njoj se šepurio naziv ulice u kojoj se nalazi, naziv koji je bio koliko čest u bivšoj državi, a toliko rijedak raspadom te države.
Onaj hladni zlokobni vjetar postajao je sve hladniji i sve zlokobniji pa je valjalo pronaći zaklon od kiše, jer je ova klupa ispred vijećnice bila na otvorenom. Zaklon sam našao u – Pekoteki.
Pekoteka "Oaza" je neka simbioza buregdžinice i birtije, samo što je bila povelika. I unutra , a i vani. Držeći pogled kroz staklo na svoj natovareni bicikl kupio sam limenku Nektar piva (limenka u birtiji!?) i upitao učtivo mogu li vani sjest i jesti uz pivo. Nakon, isto tako učtivog, potvrdnog odgovora ispod neke vrste nadstrešnice stavio sam dvije stolice nasuprot jednu drugoj. Na jednu sam sjeo, a na drugu sam stavio svoju trpezu. Počeo sam jesti baš kad je počelo pljuštati.
Eto, kiša je sačekala da sve stignem, te da u miru Božjem uživam i u hrani i u mirisu ozona, suh!
Oluja nije bila neka (pre)jaka, tek jači pljusak i osrednji vjetar. Jača je oluja bila u meni prebirući po mislima krcatim današnjim dojmovima. Eto, opet ta slučajnost! Taman sam došao u Drvar i našao suho mjesto gdje sjedim i odmaram, a sve to prije kiše. Stresao sam se od pomisli što bi bilo da me je ovaj pljusak uhvatio u onom bespuću koje sam danas prošao. Preživio bih, Bože moj, no zasigurno ne bi bio ovako euforično zadovoljan, čak s osjećajem posebne sreće i počasti što On, ipak, pazi na mene.
Znam da pretjerujem s ovim „slučajnostima“ no na ovom putovanju bilo ih je dosta, a bit će ih još. Jedna od njih će biti još i danas.
Nakon petnaestak minuta kiša se ispadala pa je vrlo brzo i sunce ponovo zasjalo.
Prošlo je tri sata, dana ispred sebe imam podosta, no prvo bih trebao pronaći mjesto svog večerašnjeg konaka.
Obzirom da sam u navedenoj Pekoteci bio u wi-fi području nakon javljanja svojoj životnoj suputnici da sam živ, sretan i zadovoljan, nazvao sam svog današnjeg stanodavca te s njim dogovorio da se nađemo ispred mjesta mog večerašnjeg konaka za petnaestak minuta. Samouvjereno sam zaključio da ga nije problem pronaći, jer prema mapi, koju promatram preko mobitela, to je nekih stotinjak metara dalje.
Vratio sam se tih stotinjak metara cestom kojom sam došao i na benzinskoj pitao pumpaša gdje je ta-i-ta ulica, koja mora biti negdje tu. Da, odgovorio mi je, ulica jest, ali taj konak nije. On ti je gore iza semafora pored srednje škole.
Guraj, Pero bicikl uzbrdicom koja je krenula odmah iza semafora. Nakon, opet, stotinjak metara naiđoh na mali sokak ,a iza njega ogromna zgrada, očigledno navedena škola. Zbunjen i dalje, jer u tom sokaku ne vidjeh ništa što bi ličilo na ono što tražim upitah čistačicu koja je čistila ispred birtije kraj koje sam se (je li „slučajno“) našao. Zbunjeno je zastala kad sam joj rekao što tražim, te me je, ne baš sigurna u sebe, rekla „da to mora biti dalje, iza škole“.
U meni je već počelo pomalo kipjeti, što zbog razočarenja, jer se nešto što je brzo i jednostavno pretvorilo u sporo i složeno, što zbog toga što opet moram gurati bicikl, a mislio sam da je za danas toga dosta.
Ipak sam skrušeno prihvatio muku, i ona će se, valjda okončati.
I opet ono kad prihvatim manje povoljno rješenje…prešavši tek desetak koraka iza sebe čujem svoju sugovornicu da me neko zove s druge strane ceste.
Mene zove!? Ovdje, u ovom gradu u kojem sam prvi put u životu!
Pa ipak, žena s druge strane ceste, malo niže baš je mene zvala. Dobro, ne baš po imenu, već po izgledu („tip s biciklom“)
Ispostavilo se da ju je poslao gazda prenoćišta da me sačeka i pusti u kuću („Idi tamo doći će neki TIP S BICIKLOM, pa ga pusti u prenoćište“).
Eto, i što bi sad čovjek na ovo rekao!?
Trenutno nisam imao vremena o tome razmišljati jer sam dogovarao detalje oko smještaja.
- Ja sutra ujutro rano nastavljam dalje!
- Ostavite ključ ispod otirača kod ulaznih vrata!
- Mogu li odmah platiti?
- Može! 23€, dakle 46 KM!
- Izvolite!
- Hvala i ugodan boravak!
Jest, nakon noćenja u Kulen Vakufu ovo je dosta skuplje. No, što je tu je, prihvatio sam to još dok sam prije putovanja preko interneta tražio smještaj, jer nisam našao povoljniji.
Kao i svaki put na ovom putovanju kad se nađem u prostoru koji je ostatak dana i noć preda mnom samo moj, našavši se sam u današnjem smještaju osjetio sam olakšanje i opuštenost. Sad slijedi na neki način dokono, čak bi mogao reći i lijeno uživanje u ostatku dana.
Ajmo krenuti od smještaja.
Za II dio petog dana kliknite ovdje.
.
Post je objavljen 18.11.2021. u 18:15 sati.