Pregled posta

Una - šesti dan, I dio

Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.


Šesti dan

Slike s šestog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu opet prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Kao što me u toku noći probudila buka navedenog koncerta, tako me u jutro probudila - tišina. Skoro bih mogao reći da sam se prenuo za trenutak zabrinut čak, što se desilo pa koncerta više nema. No, tek slijedeći trenutak shvatih da je dan, pogledah na sat - pola šest. Dobro je Pero, što si i kako si spavao, spavao si, a sad je vrijeme da se krene.
(Ipak sam si dozvolio još koji minut lješkarenja u krevetu, pomislivši "K vragu, pa neće mi ti kilometri, koji me nestrpljivo čekaju, sada pobjeći!"
I tako - ustajanje, umivanje, doručak, pospremanje kuhinje spremanje stvari na bicikl, izvođenje bicikla van, zaključavanje ulaznih vrata, stavljanje ključa ispod otirača i polazak sa šetnjom po uzbrdici. Sati - petnaest do sedam!
Prvih kilometar i nešto je bilo kroz mjesto,a potom priroda. U obliku borove šume. Sa mirisom borovine.

Opet sam si dozvolio luksuz šetnje po lijevoj strani ceste, što zbog hladovine, a što zbog pogleda na kotlinu s gradom. Sad sam, zajedno s cestom, išao padinom brda, ili bolje rečeno planine, na suprotnoj strani doline u odnosu na brdo/planinu kojom sam se jučer spustio u Drvar. Zato mi je bio zanimljiv pogled na dolinu i grad s druge strane. Dodatnu zanimljivost činila je sumaglica koja je gradu davala lirsku, uspavanu notu.




Dok je onaj suprotni, sjeveroistočni dio kotline još uvijek bio u sjeni i stoga sa sumaglicom koja je skoro prelazila u maglu, ovaj jugozapadni dio kotline već je budilo jutarnje sunce.



I da završim ovo vizualno putovanje od one do ove strane kotline, obronci brda susjednog do ovog po kome ide "moja" cesta su se već obilato kupali zrakama jutarnjeg sunca.


Toliko o Drvaru i njegovoj dolini/kotlini. Izgubio se negdje iza mene a moja cesta je nastavila pustopoljinom, mada i dalje uzbrdicom. Srećom po moje mentalno stanje nije bilo gustog zelenila oko nje pa sam si mogao vrijeme prikratiti promatrajući okoliš. A on je, ipak bio drugačiji nego onaj od jučer, a i od ostalih dana. Kao da je ovdje falila Una o njena obilata voda, ili možda kiša manje pada, ili je tlo pretjerano propušta vodu ili...uglavnom sve mi je izgledalo više suho nego ranije.



Jutro je, ugodno svježe, no i dalje nastojim uhvatiti hladovinu pri guranju bicikla uzbrdicom. Kako već naiđe serpentina hladovina mi bude nekad s desne,a nekad slijeve strane. Ako je ovo potonje bez imalo dvojbe ili grižnje savjesti pređem preko ceste i nastavim pješačiti hladovinom na lijevoj strani.


Ponekad, mada rijetko, drveće se povuče pa mi na vidjelo izađe gola livada s kržljavom travom i sa sivilom kamena i stijena, što me već podsjeća na Liku.


Dosta sam kilometara već prošao, pomalo postajem umoran tom monotonom, sporom i dosadnom šetnjom, pa priželjkujem njen kraj. Tračak optimizma da bi mi se nada mogla ispuniti dao mi je prizor koji mi je naslutio da je prijevoj tu negdje


Kasnije će se ispostaviti da je prizor s gornjeg snimka stvarno prijevoj. Isto tako će se također ispostaviti da do tog prijevoja ima više od kilometra, te do njega trebam proći još jednu lakat krivinu.


I konačno prijevoj!
Slijede snimci sa njega, i to prvo odakle sam došao, a iza njega snimak kamo idem.



Naravno, slijedio je duži odmor koji mi je stvarno bio potreban. I za duh i za tijelo. Ova uzbrdica je trajala dobrih 9,5 km (slovima: devetipolkilometara). Uvjerljivo najduža u ovom putovanju. Iako je bilo jutro, iako je bilo svježe, iako sam hodao uglavnom hladovinom, dobrano sam se znojio. Gurati bicikl sa ne malim teretom bilo je sve samo ne ugodno i lako. Kad bih po količini znoja donosio zaključak, zaključio bih da su mi uzbrdice, mada ih savladavam pješice, uvjerljivo najnapornije. Tom naporu se pridružuje i mentalna komponenta, jer mi je pri tim silnim kilometrima uzbrdice, koji se tako mučno i sporo vuku, bilo teško pronaći zanimljive misli kojima ću zabaviti svoj duh i ubrzati osjećaj (spore) prolaznosti vremena.
Dok to prebirem u glavi, sama od sebe, protiv moje kontrole, analize i dopuštenja, pojavi mi se misao, nova, drugačija nego ikad prije.
Dosad sam bio stava, uvjeren u njega, da su električni bicikli nešto kao bezalkoholno pivo. Zovu se bicikli ali to nisu. Prije su neki motocikli, mopedi barem, jer ih ne vozi vozač (biciklist) nego motor pa imao on ispred svoje imenice elektro. Nadalje, da sam ja, kao zakleti biciklist, neprikosnoveni čuvar tradicionalnih vrijednosti pravih, iskonskih ljubitelja biciklističkih avantura.
No, na ovom prijevoju, iscrpljenog tijela i potištenog duha, po prvi put se pojavila misao s pozitivnim osvrtom na to novo prometalo. Jasno, onaj „stari ja“ se odmah pobunio pa sam pronalazio razno-razna objašnjenja, racionalizacije, dokaze, uvjerenja… da bi u konačnici u sebi našao kompromis tipa „ok, budem razmislio o tome i pogledao na netu kad se vratim“.
Dok sam mirio tu dvojicu u sebi promatrao sam okoliš prijevoja. Odmah na početku konstatacija da je bio niš' posebno. Naročito kad uzmem u obzir silne propješačene kilometre. I s jedne i s druge strane ceste je šuma tako da se ništa od okoline ne vidi pa zbog toga nema nikakvog osjećaja o pozamašnoj nadmorskoj visini, a ona je bila, meni impresivnih 980 metara.
Valjda kao uspomena na prošli rat tu je bio improvizirani bunker. Nisam išao do njega, no po tišini i miru zaključujem da je odavno napušten.


Nakon odmora koji je (opet) trajao duže nego što sam prvobitno pretpostavljao, sjeo sam na bicikl i pripremio se na uživanciju pri vožnji nizbrdo. Kao da je netko čuo moje razočarenje okolišem na prijevoju, pa mi je, tek par stotina metara nakon njega priredio lijep pogled na početak Grahovskog polja.



Grahovsko polje je na relativno visokoj nadmorskoj visini, preko 800 metara, pa ova moja nizbrdica nakon prijevoja, na moju žalost, nije dugo trajala.
Spustivši se do polja cesta je u početku ravno, no kasnije krivudavo nastavila preko njega.



Cesta je bila poširoka, a izostanak prometa nekako mi ju učinio još širom. Tamo gdje nema drveća po polju je trava, neka smećkasta, suha. Cijelo vrijeme vožnje preko Grahovskog polja, a to je trajalo preko dva sata, nisam vidio obrađenog tla, samo pašnjaci.



Ako su tu pašnjaci, onda tu trebaju biti i ovce. I bile su!


Cesta je ili išla ravno, ili blagom uzbrdicom. Ponekad ta uzbrdica nije bila baš blaga, čak sam jedanput, razočaran i deprimiran, sišao s bicikla i nastavio pješice. Toj razočaranosti i deprimiranosti nije toliko doprinijela uzbrdica koliko moj umor, a najviše vjetar u lice. Nije bio jak, ali je bio uporan i podmukao. Imao sam osjećaj da mi u lice puše težak, gust i mučan zrak kojemu je glavni cilj zagorčati mi vožnju maksimalno moguće. Nije bilo nemoguće voziti, nego je ta vožnja bila s teškim, olovnim nogama i sa stalnom sumnjom da nešto nije u redu s biciklom. Ili je guma ispuštena pa pravi veći otpor, ili se kočnice nisu do kraja vratile pa blago, ali i podmuklo koče kada ne trebaju, ili je lančani prijenos dobio neki dodatni otpor ili… Višestrukim stajanjem i provjerom stanja bicikla uvjeravao sam se da je bicikl ispravan, a da je problem u meni. Očigledno ona beskonačna uzbrdica jutros iz Drvara ostavila mi je u meni još neriješene posljedice, ponajviše u obliku umora.
Prihvatio sam to kao manje zlo. Bilo mi je lakše za prihvatiti nedaće moje, subjektivne prirode, nego sada u ovoj pustopoljini popravljati bicikl.
A stvarno je bila pustopoljina. Ponekad bi se, bliže ili dalje pojavila koja kuća, na karti valjda raskošno predstavljena kao neko mjesto, no ljudi slabo, jako slabo. Uz onu neobrađenost tla stvarao mi se dojam napuštenosti, ostavljenosti i nadnaravne tjeskobe. Slikoviti rečeno „ono gdje je Bog rekao laku noć“!



Onaj vjetar je bio vraški uporan. Nije pojačavao svoj intenzitet, no nije ga ni smanjivao. Kao da se sadistički naslađivao mojom mukom u zluradom očekivanju kad će mi ponestati upornosti i strpljenja, te ću konačno pasti u očaj i odustati od svega. I sad, zadnji dan putovanja.
E neću mu priuštiti to zadovoljstvo! Izdržat ću, pa makar iz inata (nevjerojatno je koliko inat nekad može stimulativno djelovati!).
Usprkos tom vjetru i umoru, usprkos sumornom, pustom izgledu, okoliš mi je bio zanimljiv, tako da sam "opalio" snimak-dva skoro svaki put kad bi zastao. A zastajkivao sam često, mada kratko.



Naišao sam na par kuća, tik uz cestu. Vjerojatno se diče da čine selo koje je na nekim kartama čak i ucrtano, no to me trenutno nije zanimalo. Pažnju mi je privukla kamena kuća, tik uz cestu, no bez vrata, prozora i krova. Čini mi se da takva nije od prošlog rata već od onog koji se okončao 45-te.


Vozio sam (i snimao) dugo dok nisam sa desne strane, gore na brdu ugledao veće mjesto i automatizmom (ispravno) zaključio da se radi o Bosanskom Grahovu. Odahnuo sam (Ah, najzad!) jer mi se pored umora i malodušnosti, počela javljati i glad. Stoga sam odredio samome sebi da se valja popeti do (nazovimo ga tako) grada te sebe nagraditi podužim odmorom.
Tu sam uočio, meni barem, jednu zanimljivost na internetu još dok sam planirao ovo putovanje. Radilo se o jednom brdu, ili brijegu u obliku stošca koje se manjim svojim dijelom naslonilo na plato na kojemu je grad. Iako je bio neki sokak za na poprijeko, radi blažeg uspona graditelji ceste po kojoj vozim su mudro iskoristili taj brdo/brijeg da se cesta s blagim usponom, i s polukrugom oko njega, popne do grada. Evo kako to izgleda na Google Earth-u.


Prema gornjem snimku došao sam odozgo, sa sjevera, te sam napravio pauzu netom prije raskrižja. Mene moj put vodi ravno u sam grad, a oni koji skrenu lijevo nastavit će dalje prema Livnu. Odmarajući pogledao sam, ovako s visine, polje kojeg sada napuštam. Dolje negdje je bila i neka hala, no čini mi se odavno već napuštena.



Stotinjak metara iza raskrižja, još uvijek prije grada, bila je benzinska stanica. Imala je i kafić sa stolovima i stolicama, vani u hladovini. Dakle spas, i ujedno prava raskošna oaza. Smjestio sam se u hladovini u kojoj je i za bicikl bilo mjesta, naručio pivo, otvorio trpezu i polako krenuo s ručkom.
Dok sam polako i dokono uživao u obroku osjećao sam kako me umor postupno popušta, mada ne u potpunosti. Morao sam si priznati da me je ova vožnja Grahovskim poljem umorila, barem moje tijelo. Tu se našao i onaj podmukli vjetar koji je taj umor još više pojačao, pa zanimljivost i, na neki način, ljepota okoliša mi nije uspjela taj umor otjerati već samo malo smanjiti. Usput, vjetar je i dalje bio uporno tvrdoglav ili tvrdoglavo uporan te je i dalje puhao, no kako ću promijeniti smjer svog putovanja, to puhanje će biti manje više s lijeve strane.
Davno već završio sam ručak, no bilo mi je ugodno dokono se opustiti u stolici, pa mi se nije kretalo dalje. Pitao sam pumpaša koliko imaj još do prijevoja prema Kninu i njegov odgovor me prenerazio – 5-6 kilometara.
5-6 KILOMETARA!!!
Nevjerojatno mi svaki put bude koliko čovjek može sebe uvjeriti u ono što želi, mada mu zdrav razum veli da to nije moguće. Znao sam, još od ranije pripremajući se za ovo putovanje, da od Grahova do prijevoja ima barem 3-4 kilometra (eto i onda sam si to smanjivao u skladu s svojim željama), no sada, u ovom trenu kad sam se umorno dovukao do ove benzinske, skoro sam bio siguran da je prijevoj odmah na prvom brdu iza grada.
Neko vrijeme sam sjedeći tupo gledao ispred sebe ne vidjevši ništa, smirujući buru u glavi. Nakon prihvaćanja situacije takva kakva jest, odlučio sam otići do grada, naći park i/ili klupu i kratkim snom pokušati popraviti kod sebe umor tijela i malodušnost duha.
Stotinjak metara iza benzinske naišao sam na raskrižje. Ravno je neka vrsta obilaznice koja vodi prema Kninu, a lijevo je skretanje u grad.
Skrenuo sam lijevo…


…i ušao u „glavnu“ ulicu grada.


Na početku ove roza višekatnice na gornjoj slici su bili neki kafići na čijim je terasama i bilo nešto ljudi. Uokolo, dalje od tih kafića nigdje nikoga. Iako je bilo obilje sunca, ta pustoš što se ljudi tiče je na mene djelovalo nekako turobno i mračno. A možda sam taj dojam imao zbog umora, pa sam na kraju te roza višekatnice ispred ulaza za stanare pronašao – klupu! U hladovini!
Istog trena sam odustao od potrage za parkom. Onakav park kakav priželjkujem čini mi se da ću teško naći u ovom gradu. Zato sam rutinski učinio već znane pripreme, legao na klupu jednom rukom položene na bicikl – i zatvorio oči.
U početku mi se, zbog svega proživljenog danas, učinilo da neću moći dozvati san.
Sve mi je danas nekako naopako. Kao da sam, jučerašnjim napuštanjem Une s njom ostavio lepršavost, vedrinu i oduševljenost. Onaj najpesimističniji dio mene je već počeo zvocati malodušnošću tipa „svega mi je dosta“, samo da se ovo već jednom završi“, „zašto sam uopće krenuo na ovo putovanje“, itd, itd. Srećom iskustvom sam ga uspio utišati, potisnuti i prije nego što me ta malodušnost cijelog zahvatila. Iskustvom u kome se prelijevalo obilje vedrih, lepršavih i prekrasnih slika doživljene ovim putovanjem. Pa ako sada i izgleda malčice drugačije, stisnut ću zube i izdržati.
Ne znam koliko dugo sam preturao po glavi gore opisane misli i kada sam uspio tu buru u njoj stišati, znam samo da sam se odjednom prenuo iz dubokog sna i otvorio oči. Pogledom na sat uvidio sam da sam za taj tren-dva, dok sam oči držao „širom zatvorene“ potrošio ovozemaljskih dvadeset minuta.
Također znam da sam već dosadan i prozaičan opisom te preobrazbe nakon tog sna. Napomenut ću samo crticu o osjećaju vedrine, lepršavosti i optimizma, te sam poletno, s osjećajem da sam lagan k'o perce, sjeo na bicikl i nastavio vožnju. Toliko sam bio vedar, lepršav i poletan da sam se zaboravio snimiti kako odmaram na klupi.
To vedro raspoloženje nije mi uspio promijeniti ovaj turoban grad, koji je, barem meni, tako izgledao. Toj turobnosti svakako pridonose ruševine zaostale iz prošlog rata.




Stvarno ne treba puno mašte, a ni dobre volje, da se prema dimenzijama građevina na gornjim dvama snimcima zaključi da se tu nekad odvijala prava raskoš života. A sada to izgleda kao mučan spomenik nečega čega više nema. Bilo bi bolje, Bože mi oprosti, da je srušeno do kraja, do temelja, da je nestalo, pa da se ništa ne vidi. Tako bi zaborav učinio da ta uspomena o surovosti rata pomalo blijedi u glavama ljudi, pa bi se, valjda, okrenuli nečem ljepšem, boljem, vedrijem. Ovako stoji kao zlokobni, mučan podsjetnik koji ubija svaki pomak ka naprijed stalno vraćajući u nazad.
Promatranjem ovih apokaliptičnih ruševina u meni je rasla gorčina dosegnuvši zabrinjavajuću razinu. Stoga sam, već u nekom obliku panike, očajno tražio nekakav prizor koji u sebi ne nosi uspomenu rata. Srećom nisam ga dugo tražio. Tek okrenuvši se oko sebe ugledao sam tipični urbani krajolik.


Niš' posebno, tipična urbana scena. U nekim drugim okolnostima prošao bih pred nje kao potpuno nezanimljivu, no sada, u ovom trenutku, trebala mi je kao protuteža onim ruševinama.
Čak sam empatično respektirao stanovnike ove „urbanizacije„ na gornjem snimku koji svakodnevno za susjede imaju one nijeme, a mučne ruševine.
Bilo mi je dosta ovog jadnog grada koji, čini mi se sada životari, a nekad je živio. Uostalom ta konstatacija nije original samo ovog grada. Ona je univerzalna za sva poslijeratovska vremena. Takvih gradova, uostalom ima i u Hrvatskoj. To su oni gradovi na periferiji koji sada tužno životare bez neke svjetlije perspektive u dogledno vrijeme.
Zato sam se, ziheraški, vratio „glavnom“ ulicom i izašavši na zaobilaznicu skrenuo lijevo u smjeru strelice na putokazu koja se nalazila pored imenice Knin. Ziheraški velim, jer sam naslućivao da bih mogao i iz „centra“ grada, gdje su one ruševine, nekako na poprijeko doći do zaobilaznice. No, nisam htio riskirati, sigurno je sigurno!
Iskrenosti radi moram reći da su me mučili onih 5-6 km do prijevoja, kako mi reče pumpaš. U početku je krenulo s blagom uzbrdicom po kojoj se moglo voziti. Rekao sam već ranije da je onaj vjetar sad puhao nekako sa (lijeve) strane, pa mi je bilo manje mučno voziti ( a možda je tomu pridonijelo i onih 20-tak minuta sna!?). Dodatno olakšanje putovanju činio je pogled na okoliš u obliku doline, polja, koje je bilo s moje desne strane.




Nakon nekih 2 km uzbrdica se povećala pa je valjalo nastaviti pješice. U početku je to bilo još uvijek ugodnom hladovinom.


Čak mi ni to nije preteško palo, jer sam bio sve više i više iznad polja tako da je bilo posebno zanimljivo promatrati ga ovako s visine.





Umorilo me stalo iščekivanje prijevoja nakon krivine ispred mene. Umjesto tog prijevoja opet slijedeća krivina. Pomirio sam sa s činjenicom da će biti onako kako je pumpaš rekao. Tom pomirenju mi je pripomogao osjećaj opuštenosti radi zanimljivog okoliša i laganog, bez nekog većeg osjećaja napora, „gutanja“ metara, desetaka metara, stotina metara, i u konačnici kilometara.
Opet onaj osjećaj da, kada prihvatim manje lošu situaciju, budem nagrađen boljom. To mi je naslutio slijedeći prizor, za koji sam više osjećao nego znao da je prijevoj blizu.


I stvarno prijevoj Derala, 965 metara nadmorske visine.
Situacija na prijevoju sa pogledom odakle sam došao…


…i kamo ću nastaviti nakon odmora


Onaj dojam o postupnoj najezdi suhog krša i povlačenju obilne vegetacije, koji sam stekao pri jučerašnjem dolasku u Drvar, koji se pojačao jutrošnjom „šetnjom“ iz Drvara ovdje se rasplamsao u svom pravom kršnom obliku. Sivilo stijena i kamenja je potpuno nadjačalo šturo i mršavo zelenilo. Radi toga je prijevoj izgledao kako prijevoji trebaju izgledati, a ne onako sakriveni šumom kakav je bio onaj jutros prije spusta u Grahovsko polje.
Okrenuvši se desno, u odnosu na gornju sliku ugledao sam ispred sebe navedeni krš.


Dok sam, gurajući bicikl, pješačio zadnje metre prije prijevoja, na lijevoj strani ceste bio je „kockasti“ prometni znak. Poradovao sam se da će na njemu biti oznaka prijevoja s nadmorskom visinom kad ono informacija Bosanskog Haka o telefonskom broju istoga. Pa ipak, odlučio sam pokazati vam ovaj snimak, da vidite kakav prizor ugledaju svi koji sa prijevoja nastavljaju prema Bosanskom Grahovu


Stajao sam tu na prijevoju, polako se vrteći oko sebe, promatrao prizore ispred sebe i „pustio mozak na pašu“. Uhvatila me neka tupa pasivnost, nije mi se dalo ni pokrenuti. Kao da sam duh pripremao za nešto lijepo, pretpostavljao sam, nešto najljepše od današnjeg dana. Hladnorazumski gledano, pred sobom imam oho-ho kilometara nizbrdice (ispostaviti će se kasnije čitavih 13) a nakon toga skoro 20-tak km, uglavnom laganih, do Knina. Emotivno gledano, muke, teškoće, napori današnje vožnje su (uglavnom) prošli, a ispred mene je čista uživancija. Dakle, kao kad djetetu dadete omiljeni kolač pa on zastane neko vrijeme uživajući u pogledu na njega i u slasti koja ga očekuje kad ga bude jeo, pa nastoji što više produžiti to slatko iščekivanje budućeg uživanja.
Kad mi je tog iščekivanja bilo dosta, sjeo sam na bicikl i krenuo "probati taj svoj kolač".
Odmah nakon prijevoja cesta je s desne strane bila ukopana u sivilo stijene. Ova stijena je uvjerljivo najveća i najimpresivnija tokom cijelog ovog spusta, a koja je opet bila blizu ceste.



No, ono što čini ovaj spust zanimljivim nalazi se s lijeve strane ceste. Stoga sam morao prijeći na lijevu stranu radi snimanja impresivnog krajolika. To sam činio mnogo puta u nastavku spuštanja. Jasno, prvo sam dobro provjerio, i okom i uhom, da li sam sam ili dolazi nekakvo prometalo. Srećom za mene njih je bilo relativno malo, tek toliko da ne dobijem zlokobni osjećaj napuštene ceste.



Na lijevom dijelu gornjeg snimka nazire se dolina koja je i cilj ovog spuštanja. Obzirom koliko je ta dolina ispod mene zaključujem da će ovo biti dugo, jako dugo spuštanje. Zbog te spoznaje zatitrao sam od slatkog uzbuđenja.
Dakle, Pero polako, samo polako!
Osim navedene doline, o kojoj će još biti riječi, svuda oko mene šumovita zelena divljina.





Poslije nekog vremena i ne znam koliko lijevih i desnih krivina, dolina koja vodi prema Kninu ukazala se u svoj svojoj cjelini. Uz pomoć zumiranja približio sam ju sebi.




Iz gornjeg snimka vidim da mi se i sunce našlo na pravom mjestu da svoje zrake usmjeri pod povoljnim kutom, te, kada se one odbiju od asfaltne podloge ceste, dođu ravno u objektiv moga fotoaparata. A tom ću cestom, kad se spustim u dolinu, nastaviti prema jugu do Knina.
A kako ta dolina izgleda na suprotnoj strani, lijepo se vidi na donjem snimku.


Tom dolinom ceste, barem one magistralne više nema, nego samo željeznica prema Martin Brodu, Kulen Vakufu i Bihaću. A i od nje nikakve koristi jer vlakovi njome ne prometuju iz već navedenih političkih razloga.
Pogled preko puta navedene doline izgleda ovako, prvo malo prema jugu a potom malo prema sjeveru.



Nakon prelaska graničnog prijelaza (uz obavezno predočenje Covid putovnice) i ulaska u Hrvatsku preostalo mi je još 1,5 - 2 km nizbrdice.
Počele su se naslućivati i prve kuće mjesta Strmica.



Strmica je bila pusta kad sam se spustio do nje. Kuća je bilo uokolo, no nigdje žive duše. Ovako pusto, mjesto mi je djelovalo pomalo zlokobno, pa si moram priznati da mi je ljepše izgledalo dok sam ga gledao iz daljine.
Ona dugačka relativno strma nizbrdica se u ovom mjestu pretvorila u laganu tako da je bilo potrebno vrtjeti pedale. Da li je to bio razlog ne znam, ili je sunce, koje je dobrano grijalo u meni izazvalo dojam vrućine, u svakom slučaju poželio sam odmor. A i trebalo mi je malo vremena da smirim svekolike emocije nastale pri ovom nezaboravnom spuštanju. Stoga sam lagano, onako s noge na nogu, vrtio pedale ovom blagom nizbrdicom u potrazi za hladovinom i klupu u njoj. Baš kad sam pomislio da to što tražim u ovom pustom i napuštenom mjestu neću naći naišao sam na lokalnu autobusnu postaju.



U hladovini koju čini nadstrešnica iznenadila me je - stolica. Odmah sam prihvatio potpuno neočekivano mjesto za odmor, zastao, parkirao bicikl i iz bisaga izvadio limenku Union piva koju sam umotao u robu u nadi da će ostati hladna. I bila je hladna, ne baš orošeno hladna, no još uvijek osvježavajuće ugodna dok sam pio njen sadržaj. (Povučen iskustvom od jučer, na onoj benzinskoj pred Grahovom sam se osim u termosice, opskrbio i dodatnom količinom tekućine koju sada i ovdje s užitkom konzumiram).


Sjedim tako u hladovini pijuckam pivo i vrtim po glavi svakojake misli. Zanimljivo, nisam prebirao po utiscima sa dugačke nizbrdice, nego su mi misli okupirale dojmovi ovog mjesta u kojem odmaram. Iako je sunčano i vedro, iako je sve svijetlo i osvijetljeno, iako vjetrić čarlija, pa čak i rashlađuje dok sjedim u hladovini, nedostatak makar i jednog, jedinog čovjeka u ovom totalno pustom selu djeluje nekako mračno i jezivo.
Pade mi na pamet, ni sam ne znam kako i odakle, ona pustoš od jučer, što se ljudi i njegovih zdanja tiče, od Martin Broda do Drvara, te ju usporedih sa ovom ovdje pustoši. Ljudi nema ni ovdje ni tamo, no ona jučerašnja pustoš mi je postajala sve simpatičnijom nakon što mi prvobitni strah i nelagoda prošli. Čak sam osjećao neku čudnu vrst ugode jer sam prolazio netaknutim okolišem, netaknutim što se čovjeka tiče, i ovakvim je već godinama, da ne velim stoljećima.
No, ova ovdje pustoš je sasvim drugačija. Ona mi "zaglušujućom tišinom" priča o vremenu kada se ovdje čuo razgovor ljudi, žamor djece, lajanje pasa, mukanje krava... svih ostalih zvukova koji se jednom riječju mogu životom nazvati.
Sada ovdje tog života više nema! Kao da sam na njegovom groblju, a ove ruševine kuća su mukli posmrtni ostaci.
Iako, kako već rekoh, vjetar osvježavajuće piri, iako u ovoj hladovini sjedim ugodno zavaljen, iako sunce obasjava sve oko mene obilato svijetlim zrakama, obuzet navedenim mislima osjetio sam kako mi se u duši postupno mrači. Uplašen razvojem negativnih misli pri kraju ovog nada sve vedrog putovanja (usprkos svemu), brže-bolje sasuh posljednji gutljaj tekućine iz limenke, te pokrenuh svoje tijelo. Već u slijedećem trenutku sam bio na biciklu i krenuh s vožnjom.
Vrteći pedale bezuspješno pokušavah odagnati mračno stanje u duši. Puno efikasniji, što se toga tiče, bio je - kontejner za smeće smješten tek stotinjak metara dalje.


Slijedi logička konstrukcija:
-ako ima kontejner za smeće, onda ima i smeća
-ako ima smeća, onda ima i nekog tko ga stvara
- a tko najviše stvara smeće?
- Čovjek!
Eto, iako nisam nikoga vidio, posredno sam zaključio da ovdje ma ljudi. A ako ima ljudi, onda i nje sve tako crno kako se meni u početku učinilo.
Ako malo bolje pogledate gornji snimak uočiti ćete stupove kontaktne mreže željezničke pruge. Ti su stupovi postavljeni netom prije rata kada je Unska pruga bila elektrificirana sve do Knina. Umjesto da se ta elektrifikacija pruge nastavi dalje do Splita, političari su zaključili da je bolje od toga - rat. Sada, poslije rata ovuda ne prolaze nikakvi vlakovi, ni sa, ni bez struje. Kablove su, jasno pokrali, a stupove im se nije isplatio vaditi.
Pa ipak, i ovako bez života, bilo mi je drago što će mi sve do Knina društvo pratiti ova željeznička pruga. Više puta ćemo, u ovih osamnaestak kilometara mijenjati strane, pa će mi ona biti čas s lijeve, a čas s desne strane, kao što je sada.


Da mi veselje bude još veće pobrinuo se potok pod imenom Butižnica.


Veselo je žuborio u smjeru moje vožnje, što znači da mi cesta ide blago nizbrdo. To je ona mala količina nizbrdice pri kojoj, ako vozim u suprotnom smijeru, stalno preispitujem ili sebe što mi ovo pedaliranje ide ovako teško, ili bicikl, sumnjajući da je on uzrok tomu. A sad, kada idem u smjeru te nizbrdice bicikl klizi skoro sam od sebe, a pedale vrtim tek reda radi maksimalno uživajući kako u lakoći vožnje tako i u nada sve ugodnom ambijentu.
Odjednom mi iz sjećanja dođe ona današnja, prijepodnevna vožnja Grahovskim poljem kad sam imao osjećaj da je oko mene gust težak, mastan (čudan epitet, no meni je tako nekako izgledalo) zrak kojeg sam probijao teškim naporom. A ovdje je sve poprimilo Rajsko obilježje: vjetrić osvježavajuće pirka, sunce grije, no nije vruće, svuda oko mene razno-razni mirisi bujne vegetacije, potok pjevuši svoje žuborenje, već navedena blaga nizbrdica...
Ni stotinjak metara nakon što mi je željeznica s desne prešla na lijevu stranu zaustavio sam se u hladovini radi "promjene gumaa". U stvari stopala su mi se zaželjela osjetiti čarlijanje povjetarca, te su htjela izaći van, ili prozaično rečeno, bilo mi je vruće u patikama pa sam se preobukao u sandale.



Nakon obavljena posla odmarao sam malčice u hladovini gledajući preko puta. S druge strane ceste se ispriječila stijena s brdom, tako da je željeznicu i cestu stisnula uz potok.


(Osjećam za potrebu biti pošten te reći da je željeznička pruga ovdje ravna k'o strijela. Na gornjem snimku ju je zakrivila optika širokokutnog objektiva pri snimanju.)
Već i na gornjem snimku se može uočiti neka simbioza manje-više bujnog zelenila vegetacije i sivila strmih stijena. Pa evo još jednog sivo zelenog ili zeleno sivog okruženja.


Inače prometa ovom cestom, još od graničnog prijelaza, jedva da je i bilo, te ga mogu mirne duše usporediti sa onim od jučer na famoznoj Martin Brod - Drvar cesti. No, sada već kao iskusni biciklistički vuk to nisam ni primjećivao. A nisam primjećivao zbog osjećaja izuzetne zanimljivosti cestom i predjelom kroz koji prolazim. Mrvu toj opuštenosti i predanosti utiscima doprinijela je i činjenica da sam (skoro) na kraju putovanja, da vremena imama na pretek, pa sam se sav predao ovim zadnjim pedalirajućim trenucima kao kad dijete jede zadnji komad omiljenog kolača, pa to čini polagano, razvlačeći gušt što je moguće dulje.
Opet su me puste ruševine vratile u realnost.
Prvo je to bio željeznički kolodvor mjesta Golubić, a tren potom i pusta ulica kroz gluho mjesto bez života.



Veličina kolodvorske zgrade mi govori o, sada već nažalost, bivšoj važnosti ovog kolodvora tik pred Kninom. Pretpostavljam da su na katu bili stanovi nekih od željezničkog osoblja. Zanimljivo da zgrada i nije pretjerano razrušena, te bi se, u slučaju revitalizacije Unske pruge, mogla relativno brzo vratiti u funkciju. No pretpostavljam da to neće biti za mog života.
Jalovo razmišljanje o obnovi pruge bilo je naprasno prekinuto "tišinom koja pritišće" pri prolazu kroz pusto i razrušeno mjesto. Stoga sam "dao gas" petama i projurio kroz njega što sam brže mogao.
Na trenutak me obuzme brzopleta nada da mi je kraj putovanja na vidiku kada sam ugledao obrise Kninskog polja ispred sebe.


Ta se nada, jadna, nije mogla ni iskristalizirati u potpunosti, a već ju je hladni, racionalni dio mene raspršio izvadivši odnekud iz memorije sliku koju sam vidio promatrajući trasu ovog putovanja na Google Earth-u gdje sam uočio da bi ispred Knina trebao biti nekakav željeznički vijadukt.
Ovaj put taj hladni, racionalni dio mene je bio u pravu. Vozeći lijevo-desno i (na žalost mog već umornog tijela) gore-dolje naišao sam na očekivano.


Bolje rečeno djelomično očekivano, jer se stvarno pojavio vijadukt, u skladu s tim očekivanjem, no opustošena ruševina polupanih stakala nije bila očekivana. A nije bio očekivan osjećaj gorčine kod mene zbog te ruševine koji je, zasigurno, nekad bio neki restoran kojemu su pohodili ljudi impresionirani vijaduktom iza njega.
Iako sam, planirajući ovo putovanje, želio ostati malo dulje pored vijadukta zlokobni dojam devastiranosti restorana me nagnao da nastavim vrtjeti pedale tren nakon snimanja.
Opet neka uzbrdica, koja testira moje mentalno stanje koje je na rubu ponajviše radi fizičkog umora (pa kakva opet uzbrdica ako sam u Kninskom polju). Ovaj put je uzbrdica imala konkretnu svrhu preskakanja željeznice jer je na njenom kraju bio vijadukt preko tračnica. Evo pogleda prema Kninu.


Sad sam već i znao, a i osjetio da mi je putovanje pri kraju, jer ranije promatrajući karte uočio sam da će mi se pruga udaljiti negdje dalje s moje desne strane.
I stvarno, nakon par stotina metara prve kuće, pa nakon slijedećih par stotina metara druge kuće, da bi konačno ušao u grad.
Knin!!!


Vozeći lagano kroz predgrađe i ulazeći u grad počeo sam osjećati umor, strašan umor, i u tijelu i u duhu. Valjda stoga što sam stigao do kraja i više nije bilo potrebno izvlačiti skrivene atome snage i ustrajnosti.
Sunce mi je bilo s desne strane, što se na gornjem snimku vidi, pa je desna strana ulice bila u manjoj ili većoj hladovini u ovisnosti od drveća ili zgrada. Promatrajući i prolazeći kroz te manje i veće hladovine pomislih: "Bože kako bi bilo lijepo pronaći nekakvu dobru piceriju sa terasom u ovakvoj hladovini!"
Ni tren nakon te misli ruke mi same stisnuše kočnice kad sam ugledao mladića kako mi nogostupom dolazi u susret. Dok sam se čudio samovoljnim rukama koje su zaustavile bicikl, moje usne upitaše prolaznika:
- Da li negdje tu ima kakva dobra picerija?
- Kako da ne , evo petnaestak metara dalje!
Reče i ode, a ja ostadoh buljiti u terasu picerije ispred mene. Baš onakvu kakvu sam zatražio malo prije molbom Onom gore.
Eto! Ovih "slučajnosti" koje to nisu, na ovom putovanju sam podosta doživio, ali ovo je bio vrhunac vrhunca. Zapanjen doživljenim zatekao sam se u upornom, no uzaludnom pronalaženju uspomene iz svog dosadašnjeg života koja bilježi ovako brzo i konkretno ostvarenje želje upućeno Njemu kao molba, no bez nekog konkretnog pronalaska. A i brzo sam se prekinuo u tom jalovom poslu, te sam bicikl parkirao ispred terase (u hladu, zaslužio je) te sjeo za stol, ni metar udaljen od bicikla.
- Pola litre točenog i jednu miješanu!, rekoh nasmiješenoj konobarici koja mi je orošenu kriglu donijela koji trenutak kasnije.
Naravno da sam tu kriglu ispio i prije glavnog jela. Mogu se ja sada truditi koliko hoću, ali taj užitak ispijanja hladne tekućine, ovdje na cilju šestodnevnog putovanja punog svakojakih doživljaja, sada kada ispred sebe imam dosta dana i večeri do vlaka, pa si mogu ovaj gušt razvući do neslućene vrijednosti...ja vam to jednostavno ne mogu opisati. Osjećao sam kako rastem k'o germa u samopoštovanju i odavanju priznanja samom sebi na postignutom.
Ni sam sada ne znam da li zbog tog ogromnog ushita i sreće, ili je stvarno bilo tako, no pica mi je bila izuzetno ukusna, rame uz rame onoj u Bosanskoj Krupi.


Dugo, dosta dugo nakon pojedene pice i popijene druge krigle piva, ostao sam još "lapiti" sjedeći u ugodnoj hladovini terase ne razmišljajući ni o čemu konkretno dok su mi nasumice ispred mene prolijetale mase scena od zadnjih šest dana. Postupno mi se kristalizirala misao koju ću do kraja života često ponavljati:
Bilo je ovo stvarno dobro putovanje!
Ni sam ne znam kad, uspio sam pokrenuti tijelo u nakani da prozujim neodređeno po gradu, dok mi se u glavi nastavila ona smjena razno-raznih prizora. Tek kasnije, puno kasnije sam shvatio da nisam snimio tu terasu, meni bukvalno Bogom danu.
Zato sam, došavši do mosta preko željeznice, ispravio propust od prošle godine ne snimivši prizor s njega.
Dakle, prvo pogled na sjever.


S lijeve strane željeznica bi trebala ići prema Zadru, za što nisam u potpunosti siguran da je već nisu ukinuli.
Ovim tračnicama u sredini ću se noćas vraćati kući jer vode prema Gračacu, Gospiću da bi se u Oštarijama spojila na prugu Rijeka - Zagreb.
Ova desno je nesretna, i u ovom putopisu više puta spominjana, trasa "Unske pruge" uz čije sam se društvo malo prije dovezao do Knina.
Sada pogled prema jugu na ulaz u Kninski kolodvor.


A što dalje!?
Nije još ni pet sati, a vlak ide noćas iza 11, dakle, još uvijek imam vremena na pretek.
Prvo sam se htio nekako oprati i presvući. Današnja vožnja je bila žestoka, a nemam prilike doći do tuša večeras, pa trebam nešto i nekako improvizirati.
Prvo što mi je palo na pamet je otići do rijeke Krke, negdje na skrivenom mjestu, skinuti se u kratke hlače i oprati se sapunom i vodom iz rijeke. Iz respekta prema izvoru nisam to htio napraviti prije grada, dakle ostaje negdje na rijeci kada ona prođe grad. Sjetivši se prošlogodišnjeg boravka u ovome gradu, krenuo sam na izlaz grada i došao do mosta preko Krke.


Prošle godine sam iza njega nastavio prema Drnišu, no ove godine to nije mogao nitko jer je bio u temeljitoj rekonstrukciji. Nastavio sam voziti zemljanom stazom uz rijeku nadajući se da ću pronaći neku suvisli pristup vodi.


Međutim, nada mi je bila uzaludna. Voda je bila dolje nekih 2-3 metra, no do nje je vodio strmi, jako strmi spust tako da bi se do vode nekako i skotrljao, no penjući se nazad po strmom zemljanom koritu rijeke opet bi bio prljav kao što sam sada.
Rezignirano slegnuvši ramenima zbog propasti prve ideje krenuo sam prema izvoru, ipak, nadajući se da ću negdje između izvora i grada pronaći ono što želim. Dok sam se tako vraćao u grad prođoh pored katoličke crkve koja mi je i prošle godine izgledala dostojanstveno lijepa, mada je bila mala.


Parkirao sam se u hladovini preko puta crkve, bicikl naslonio na njen zid i promatrajući crkvu odlučio da za tren zastanem i Bogu se zahvalim za sve ovo doživljeno u prošlih šest dana.
Stojim tako ponavljajući u sebi riječi molitve, mehanički, kao robot, dok mi oči šaraju lijevo desno, a um stvara neke nepovezane suvisle misli. Ne znam kako je to kod drugih, no kod mene me uvijek iznenadi, a i postidi, to lutanje mojih misli koje-kuda pri istovremenom recitiranjem riječi molitve. Pravi time-sharing, istovremeno obavljanje dvaju različitih radnji.
Dakle, kako već rekoh, oči su mi sa crkve skrenule prema platou lijevo na kojemu su betonske tezge. Dakle, tržnica zaključih! (sve to uz stalno, uporno recitiranje molitve u sebi). A tamo gdje je tržnica mogla bi biti i - česma s vodom!
E taj zaključak me trže i za trenutak prekide riječi molitve. Ipak iz poštovanja prema Njemu završio sam molitvu, mada bi se teško takvom mogla nazvati, i krenuh biciklom preko puta na tržnicu. Bila je povišena u odnosu na ulicu nekih 2 metra tako da sam stepenicama, noseći bicikl konačno stigao do - česme!


Sa osjećajem kao da trebam otvoriti sudbinsko pismo u kojem bi trebalo pisati da li sam primljen na nešto i negdje o čemu mi život ovisi, ili odbijen, zaustavljenog daha došao sam do česme i stisnuo metalno dugme na pipi.
Iz pipe je obilno potekla hladna bistra voda.
Eto, ponovo još jedno od "iznenađenja". Ipak je ova molitva ispred crkve, kakva god da je, bila uslišana.
Problem pranja je riješen. Slijede detalji oko realizacije

Za II dio petog dana kliknite ovdje.


Post je objavljen 19.11.2021. u 17:15 sati.