Pregled posta

Una - Uvod i prvi dan 2019

Legenda kaže kako su stari Rimljani, ratnici koji su kroz mnoga vojevanja i osvajanja nekako ogrubjeli i izgubili smisao za lijepo, izbivši na obale rijeke Une, ostali zapanjeni ljepotom kakvu nigdje nisu sreli. Gutali su očima neviđenu smaragdno-zelenu boju vode, slapove kao iz bajke, živopisne i netaknute obale, okolne pejzaže kakvima nema ravnih.
Jedan od tih Rimljana, fasciniran prizorom, uzviknuo je "Una!" ("Jedna!" odnosno "Jedina!").
Ove gornje rečenice, preuzete sa stranice nacionalnog parka Una, aktualne su i dan-danas, barem što se mene tiče.
Prvi put sam je vidio još u dječačkoj dobi, za vrijeme osnovne škole kad sam imao sreću vlakom putovati Unskom prugom prema Splitu. U to doba se nije često putovalo, a kada jest mojoj sreći kraja nije bilo. Da li je tomu razlog što mi je otac bio željezničar, ili ne, ne znam, no u mome djetinjstvu je putovanje vlakom smješteno u onaj pretinac na čijem poklopcu piše "Ono naj u životu", dakle najljepše, najuzbudljivije, najimpresivnije, naj..., ono što svojom neizbrisivošću i jasnoćom sjećanja ostaje svježe i dan-danas u ovim mojim poznim godinama. U tolikoj mjeri da mi još uvijek srce posebno zatitra i duša zatreperi pri penjanju u vagon vlaka, koji samo što nije krenuo. Nije važno kamo, samo da krene!
Ne znam kako je kod drugih (a radoznalost me vuče pa bi volio saznati) no meni su u djetinjstvu pojmovi o svijetu oko mene bili magloviti i zbunjujući, a neki opet izazivali u meni toliki stupanj ushićenosti i oduševljenja da je sve to iz mene kipjelo kao iz proključalog lonca. Nailazeći na hladnu ravnodušnost starijih oko mene do te mjere da mi je njihova tupost bila zapanjujuća, a tren poslije i razočaravajuća, počeo sam postupno i polako shvaćati da nije pametno sve pričati što mi je na duši. Jasno, to je značilo zatvaranje u svoj svijet, te sam oprezno, postupno i polako pokuša(va)o pronaći "srodnu dušu" koja mi je svojim pogledom i izrazom lica dala do znanja da je prijemljiva za izljeve oduševljenja koje tako teško suzbijam. Nisam ih mnogo pronašao, ali ipak dovoljno da mi svojim suosjećanjem daju dojam smislenosti i ispunjenosti, a ujedno i ohrabrenosti da nastavim čuvati to dijete u sebi.
Neke slike koje sam u tom svom djetinjstvu doživio, makar trajale tek tren, ostale su nekako duboko zabilježene u memorijskim jedinicama mojega mozga. Jedna od njih je i pogled na Štrbački buk iz vlaka, pogled koji je trajao bukvalno tek sekundu, toliko je zelenilo uz prugu dozvolilo očima da gledaju prizor. Pa ipak, i ta sekunda je bila dovoljna, ostalo je u suradnji s mojom dušom, dječačkim oduševljenjem i mladalačkom nesputanošću učinio moj mozak neizbrisivo ugraviravši tu sliku u memoriju.
Tokom dugih niz godina povremeno je ta slika izlazila "na svjetlo dana", pokušavajući pronaći praktične, ovozemaljske načine da se taj famozni buk posjeti. Na žalost moju, razloga o nemogućnosti tog ostvarenje stalno je bio bitno više, nego konkretnih načina da se krene na put.
Ljepotu te slike o Štrbačkom buku su dodatno pojačavale vožnje biciklom uz Unu ostvarene više puta, no sve su bile nizvodno od Bihaća. One su mi samo razbuktavali tinjanje želje, jer je Una i nizvodno od navedenog grada izgledala "Jedna i Jedina", a kako onda tek izgleda u gornjem svom toku!?
"Ništa se nije promijenilo, osim mog stava.
I zato se sve promijenilo!"
Drugačije rečeno, čovjek sam sebi u svojoj glavi stavlja ograde i njih se grčevito drži, a opet s čežnjom gleda van. Promjena mog stava, bitnog za ovu priču dogodila se, čini mi se 2008-me (ili možda 2009-te?, ma uglavnom tu negdje!) kada mi je jedan poznanik, inače strastveni ribič pričao o Martin Brodu. Njih trojica, četvorica znali su se strpati u auto te petkom poslije podne odvesti do tog mjesta gdje bi došli u rano subotnje jutro. Slijedila je uživancija pecanja na Uni do nedjelje poslije podne, a potom autom nazad kući. Sa onom emotivnom uzbuđenošću i iskrenim povjerenjem koje se pojavi kada se priča sa "srodnom dušom", pričao mi je o ljepotama tih sedrenih barijera, slapova i vodopada preko njih. Valjda je primijetio u kojoj su mjeri moje oči bile raširene a usta otvorena u želji upijanja svake njegove riječi, pa je na kraju dodao da bih trebao tamo svakako otići, sigurno bi mi se dopalo.
I tako je sjeme nemira posađeno u mojoj duši!
U početku je više bio u obliku maštanja, „kako bi bilo lijepo kada bi“, da bi postupno sve više i više prelazilo s ovu stranu realnosti. Ipak, dolaskom ljeta neka konkretna razmišljanja o kretanju na stvarno putovanje odgađana su s pregršt opravdanja za to. Neću sada nabrajati koja su to opravdanja, bilo bi to samo jalovo korištenje moga truda pri pisanju, a i vašeg pri čitanju.
Možda pomalo čudno zvuči ali godine koje nosim na svojim plećima su me pokrenule iz tog jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno.
Dolaskom te famozne šezdesete počeo sam realnije i konkretnije razmišljati o konačnosti svog života. Nije to bila spoznaja o smrti koje samo što me nije pokosila, nikako! Sve do tog broja bio sam razmišljanja „Ima vremena!", „Što ne učinim ovog ljeta, učinit ću slijedećeg!“ "Polako, bez žurbe!", no ušavši u sedmu deceniju svog življenja shvatio sam da nije baš mudro odgađati.
I do sada sam uočio da mi se kilometri dnevnih vožnji polako ali nezaustavljivo smanjuju. Prije mi je trajanje dana bio ograničavajući faktor, a sad su mi to postali pređeni kilometri. Prije sam u danu prelazio i preko 150 km, a sad mi je prijeđena stotka bila uspjeh pažnje i poštovanja vrijedan.
Tako sam nakon poduže kontemplacije zaključio da imam dvije opcije. Ili ću uzeti fleksericu, sasjeći bicikl, te u sigurnosti i ugodnosti doma svoga mirno i spokojno proživljavati svoje (pred)staračke dane, ili ću se maniti jalovog pretakanja iz šupljeg u prazno, uzeti bicikl i konačno krenuti u ostvarivanje tih želja, planova i nastojanja.
Odlučio sam ovo drugo! (za ono prvo biće kasnije vremena)
Početkom te 2019, negdje u vrijeme kad sam ušao u prvu godinu te svoje sedme decenije, preko on-line kupnje nabavio sam si mali šator. Iako je deklariran za dvije osobe, ja sam ga smatrao za samce jer na njegovoj tlocrtnoj površini od 120x190 cm taman stanem polegnuti sebe, a kraj sebe bisage, korpe i ostalo što preko dana vozim na biciklu.
Da sam ustrajan u svojoj odlučnosti i dosljednosti pokazao sam tog ljeta 2019-te kada sam se odvezao po otoku Hvaru (vidi "Otok Hvar- drugi pokušaj").
Dugo mi je trebalo da shvatim zamku u koju padaju slični meni i mojemu dobu, a to je da je srce (pretjerano) jače od pameti. Zbog toga od te vožnje do i po otoku Hvaru nisam naučio ono bitno - ne pretjerivati!
Iako sam prvobitno planirao voziti 3 dana, dolaskom u Stari Grad na Hvaru u, praktično, večernjim satima, imajući iza sebe tog dana preko 90 dosta teških i zahtjevnih kilometara, te sam večeri, tren prije sna shvatio da je sve to previše, te da odustajem od planirane vožnje u grad Hvar sutradan.
No, dolaskom kući i odmaranjem, nakon već par dana, kao da se u tom Starom Gradu ništa sudbonosno nije dogodilo (a jest!), nastavio sam s praktičnim pripremama za vožnju Unom.
I tako nakon skoro mjesec i pol dana od vožnje po otoku Hvaru krenuo sam prema Uni. Tih skoro mjesec i pol su dobrano potisnuli neugodnu, mada izuzetno bitnu poruku koju mi je ostavio onaj večernji dolazak u Stari Grad, pa sam u grudima osjećao jedino ushit i zadovoljstvo konačnog kretanja na put.
Prije konkretne priče osjećam za potrebu napomenuti još nešto što u zadnjih par priča napominjem, pa molim onih 5-6 mojih vjernih čitalaca za oprost što se, eto ponavljam.
Sve što mi je bilo zanimljivo snimao sam sa dva tehnička pomagala. Prvo je već dugogodišnji moj pratilac – fotoaparat Olympus C750, još uvijek meni zanimljiv prvenstveno zbog 10X optičkog zooma. Drugi je „pametni“ mobitel Samsung A7, čija je zanimljivost u obliku dva objektiva, od kojih je drugi male žarišne duljine, dakle ultraširoki, pogodan za snimanje u uskim gradskim ulicama.
Slike fotoaparata ćete prepoznati po formatu 4:3 što prikazujem na slici ispod

Dok mobitel radi slike formata 16:9, što prikazujem na slici ispod

Eto nek' se zna, ako je nekomu i to bitno.

Prvi dan

Slike s prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Moja najljepša, najdraža... itd životna suputnica me je tog jutra autom dovezla do Novske, čime mi je uštedjela dan vožnje, vožnje koju ionako u svojim jednodnevnim turama oko mog grada više puta odvezem u sezoni.

Na gornjem snimku se vidi slijedeće: u zadnjim bisagama mi je roba i vreća za spavanje a na njima šator (zeleno), karimat ili podloga na kojoj ću spavati u šatoru (crno) i etui sa PET bocom od litre i pol (plavo). Ova boca će služiti za običnu vodu potrebnu za umivanje ili čak polijevanje glave (kose) u slučaju ekstremne vrućine. U sredini bicikla su mi termosice od pola litre i od litre, za hladne napitke, a iznad njih mala torbica (crno) za novčanik, naočale, i ostale sitnice. U prednjim bisaga mi je kuhalo, posuđe, pribor za jelo i ono što u zadnje bisage nije stalo. I na kraju, u prednjoj košari mi je fotoaparat, mali ručnik za brisanje znoja, kabanica(na dnu), a sa strane je na korpi etui sa mobitelom. Nisam bicikl s opremom na slici stavljao na vagu, ali sam pri vožnji osjetio da ima zavidan broj kilograma. Dok je cesta vodoravna još i nekako vozim, mada ne brzo, no čim naiđe i minimalna uzbrdica, slijedi višestruko šaltanje u niži prijenos i bitno povećanje moga disanja i rada srca.
Ne mogu poreći samom sebi da nisam toga bio svjestan kad sam planirao količinu prtljage, no želja za putovanjem i (pretjerani) optimizam je potiskivao tu spoznaju.
U centru Novske skrenuo sam desno, prema jugu, prešao željezničku prugu Novska - Zagreb i provukao se ispod podužeg vijadukta autoceste.

Pri prelasku novim mostom preko kanala Strug uputio sam sjetni pogled prema starom mostu, porušenom u prošlom ratu, sjetivši se kako sam davne 1985 godine biciklom prešao preko njega. Eh, da mi se ponovo vratiti u tu godinu! Ne bih bitno ništa promijenio, ali bi ponovo, sa pojačanim guštom, proživljavao lijepe trenutke u svom životu.

Daleko ispred Jasenovca, u mome smjeru, naišao sam na dugačku kolonu auta, očigledno čekaju na granici za ulaz u Bosnu. Naime, odmah iza Jasenovca cesta prelazi mostom Savu te ravno produživši nakon granične postaje prelazi i Unu. U tom malom prostoru između ta dva mosta, a tik ispred granične postaje, trebao bih skrenuti desno lokalnom cestom prema Hrvatskoj Dubici. Stoga sam za trenutak zbunjeno zastao, a potom hrabro krenuo obilaziti kolonu.

Da kolona već duže vrijeme miruje kazuje mi činjenica da su neki izašli iz svog auta i dokono promatraju okolinu u želji da se ovo čekanje koje traje već podugo, konačno završi. Iako sam sa zebnjom to očekivao, nitko iz ili pokraj tih automobila nije se bunio što tako bezobzirno obilazim kolonu. Samo mi je jedan, pola u šali a pola u očajanju ponudio da svoj bicikl mijenjam za njegov auto.
Skrenuvši, dakle desno između ta dva mosta, a ispred granične postaje, spustio sam se u usnulo selo Uštica u kojemu me je razdragano pozdravio jedan veseli pas željan društva

Nakon Uštice cestu s lijeve strane prati Una, nekad tik do nje, a nekad na udaljenosti od stotinjak i više metara. Još nema nikakve uzbrdice, tako da uživam u jutarnjoj vožnji po vodoravnoj cesti.
I onda se sjetim!
Zaboravio sam lanac sa lokotom za zaključavanje bicikla!
Eto ti ga sad!
Nakon smirivanja nečega što je mješavina zabrinutosti, ogorčenosti i samoprijekora, odlučim u Dubici prijeći na Bosansku stranu tamo potražiti pijacu i na njoj kupiti nešto za zaključavanje bicikla.
Odmah po ulasku u Bosansku, odnosno kako se sada zove, Kozarsku Dubicu pronađoh banku radi transakcije mojih financijskih sredstava u konvertibilne marke, kako se zvanično naziva valuta države Bosne i Hercegovine. Raspitavši se za navedenu pijacu saznah da do nje trebam proći cijeli grad, nekih 4-5 km.
Inače sam se iznenadio da je s Bosanske strane Dubica pravi grad, dok je s Hrvatske strane tek manje, usnulo selo.


Zujajući ulicama grada i pitajući prolaznike konačno pronađoh tu pijacu i kupih tu sajlu-lokot. Razvukla mi se ta potraga za pijacom i osjetih blagu nervozu zbog gubitka vremena. Stoga
sam se odmah dao u potragu za izlazom iz grada.
Smirivši nekako navedenu nervozu odlučio sam do Kostajnice voziti s Bosanske strane Une, čisto iz radoznalosti, jer sam onom Hrvatskom stranom vozio prije dvije godine (vidi K potomstvu u metropolu 2017). To znači da u povratku s te famozne pijace nisam kroz grad išao istim ulicama, te sam se dosta iznenadio kad sam naletio na – gradsku vijećnicu.

Izlaskom iz grada, koji mi je, već rekoh, bio neočekivano velik, ravna cesta me vodila zelenilom. Bilo je tu i nekih usputnih sela, a jedno od njih me je pozvalo na - rakiju. Kako ništa jače od piva uglavnom ne konzumiram, poziv sam zabilježio fotoaparatom, te nastavio vožnju.


Dolaskom do kostajnice (one Bosanske) ipak sam odlučio prebaciti se na Hrvatsku stranu i njome prema Dvoru. Razlog tomu je bio baš Dvor, jer ako bi nastavio Bosanskom stranom stigao bi do Bosanskog Novog a Dvor promatrao izdaljega, preko Une.
Dakle, opet mostom preko Une. Na mostu opet gužva od auta koji čekaju na ulazak u Bosnu. Tek sam prije dvije godine, vozeći ovuda, saznao da ovdje u Kostajnici granicu ne čini rijeka Una, već je ona stotinjak metara pomaknuta u Bosnu, tako da je stari grad ostao u Hrvatskoj.

Kad sam došao na polovinu mosta okrenu sam se lijevo i snimio Unu koja već ovdje pokazuje da će vožnja uz nju biti zanimljiva i nadasve interesantna.

Tik uz desnu obalu Une smješten je stari grad.


Na web stranici grada Hrvatska Kostajnica pronašao sam da je stari grad Zrinski utvrda koja je nastala najvjerojatnije u 13. stoljeću oko koje se kasnije zbog lakše obrane razvilo i kostajničko naselje. Značajnu je ulogu odigrao u ratovima s Turcima, a najpoznatiji vladari bili su mu obitelj Zrinski.
Ravno preko mosta smještena je crkva sv. Antuna Padovanskog.

Na navedenoj web stranici grada Kostajnice piše da je crkva građena od 1729. do 1746. godine, a zvonik je dovršen 1799. godine. Zajedno sa vrijednim inventarom koji se nalazio u crkvi, ovaj samostanski kompleks bio je jedan od najvrednijih sakralnih kompleksa sjeverozapadne Hrvatske. Crkva i samostan srušeni su u siječnju 1992. godine za vrijeme srpske okupacije. 1996.- 2001. traje obnova zahvaljujući izuzetnom zalaganju i ulaganju Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda kao i Ministarstva kulture, te patera Antuna Hajmilera.
Napominjem da sam gornje informacije sa interneta o starom gradu i crkvi posudio od samog sebe sa svog bloga iz putopisa "K potomstvu u metropolu 2017". Eto da se zna da nisam kradljivac, pa makar, je li, od samog sebe.
Kao ljubitelju bicikla bilo mi je drago vidjeti da slične simpatije gaji i grad Hrvatska Kostajnica.
Kraj njihovog parkirao sam svoj, pa snimio zanimljivi duet.

Bilo je skoro dva sata kad sam shvatio da sam gladan i da je vrijeme ručku. U obližnjoj pekarnici sam kupio burek i neke štrudle od jabuke i višnje ta u susjednoj trgovini jogurt, a potom u isto tako obližnjem parku našao klupu u debeloj hladovini, te krenuo s objedom.
Današnji cilj bio mi je bio Dvor, do kojeg ima oko 35 km. Dakle, trebao bih doći bitno prije mraka, pa se ne bih trebao posebno sekirati.
Međutim , nije bilo baš tako!
Euforija o realizaciji dugo priželjkivanog putovanja još je bila dovoljno snažna, čak i previše jer svjesni dio moga razmišljanja nije dozvolilo pristup nekih sitnica koje to možda nisu bile.
Osjećao sam se dosta umorenim, čak zbunjujuće i previše, obzirom da sam do sada imao praktično ravnu cestu, što se uspona tiče. Pa ni kilometraža nije bila neka pretjerana. Uz to i napunjeni želudac je doprinjeo tom osjećaju neke mješavine između zbunjenosti, pasivnosti i zabrinutosti, na što mi je tijelo odgovorilo - pospanošću. Odmah sam prihvatio prijedlog te u hladovini u kojoj sam ručao "bacio sam oko" nekih dvadesetak minuta.

Ne moram ni napominjati da sam se probudio kao drugi čovjek, bitno boljeg raspoloženja i nestrpljivosti za nastavkom putovanja.
Glavna me cesta vodila "negdje gore" gdje bih na raskrižju trebao skrenuti desno te spustom se spustiti do Une, gdje sam i sad. Ne želeći bespotrebno trošiti svoju energiju na to gore-dolikanje krenuo sam uz Unu uskom lokalnom ulicom koja je, nekih stotinjak metara prije nego što bih izašao na glavnu, izgubila asfaltnu podlogu.

Lijepo se vidi posebna vrst "montažnog" nasipa na koji svjedoči o burnim zbivanjima kada vodostaj Une ode nebu pod oblake.

Brzo sam izašao na glavnu cestu, ne posebno zabrinut vožnjom po (kratkom) makadamu sretan što sam izbjegao nepotrebnu uzbrdicu.
Nakon što sam napustio i posljednje kuće Kostajnice vozio sam uz padinu brda s desne strane znajući da je gore negdje željeznica koja se postepeno spušta prema Uni. Na mjestima gdje su lokalni potoci u tom brdu izdubli sebi vodotok na svom putu prema Uni (ovdje se sve vrti oko te rijeke) željeznica je morala prebroditi te vodotoke mostovima.


Dakle, s desne strane, osim ovih par vijadukata, ništa zanimljivo stoga sam pri okretanju pedala pogled okrenuo na suprotnu stranu. Tamo mi se pružao pogled na dolinu Une i na brda preko nje. Između tih brda i rijeke pružala se cesta koja je paralelno s mojom pratila Unu. Cestu nisam vidio ali red kuća upućuje na njeno postojanje.

Još od samog izlaska iz Kostajnice, u početku pomalo, a potom sve više i više nailazile su uzbrdice, a potom iza njih i nizbrdice. Nakon što sam se popeo na jednu od tih uzbrdica snimio sam pogled na situaciju ispred mene.

I one najduže uzbrdice nisu bile dulje od par stotina metara, ali su me zato dobrano zadihale.
Iako sam znao da je od Kostajnice do Dvora bitno više kilometara nego od Dubice do Kostajnice moja je podsvijest nekako bila drugačijeg stava. Zato sam stalno pred nailaskom nekog od reda sela koji su na putu hvatao sebe kako očekujem da će na tabli mjesta pisati Dvor. Jednako tako slijedilo je razočarenje kad se to nije obistinilo. Tren poslije je slijedio buran dijalog u meni u kojemu je svjesni ja onom nesvjesnom pokušavao objasniti neke stvari. Da to uzalud čini vidjelo se već nailaskom slijedećeg sela, odnosno table s njegovim imenom kada se ovo navedeno ponavljalo.
Nakon višestrukog i upornog objašnjavanja onog prvog i tvrdoglavog odbijanja tih objašnjenja onog drugog stvarno me je na kraju pozdravila tabla s natpisom Dvor.
Na raskrižju na kojeg sam naišao izabrao sam ravnu opciju za ulazak u samo mjesto, dok je ona lijeva vodila na zaobilaznicu.

Nakon što sam snimio gornji snimak nisam nastavio voziti. Pažnju mi je privukla građevina na obronku brda s desne strane.

Web stranica sites.google.com/site/opcinadvor18/ mi je pomogla da saznam da se radi o građevini sagrađenoj nakon prvog svjetskog rata koja je sve do 1929 godine bila prosvjetni dom Petra Mrkonjića, a od 1929 godine osnovna škola. Evo kako je ona prikazana na navedenoj stranici

Lijevo od nje bila je neka staza s pokojim stepenicama koja je vodila "tamo gore". Kroz drveće sam naslućivao toranj crkve, te sam, kasnije se pokazalo, ispravno pretpostavio da bi to moglo biti nešto kao centar mjesta ili barem slično tomu.
Zadihano gurajući, a bome preko stepenica i noseći bicikl (srećom nije ih bio mnogo, po dvije-tri) našao sam se na ulazu na poveći vodoravni plato. Ulaz, da ga tako nazovem, bio je širine normalne ceste (čak je i asfaltiran). S desne strane bila je pravoslavna crkva a s lijeve strane bila je zgrada srednje škole.
Prvo o školi.
Jednom riječju, onako polupanih prozora, napuštena izgledala mi je jezivo.


O jezivosti, ću kasnije, a sada da prozborim malo o građevini preko puta te srednje škole - pravoslavnoj crkvi.
Bilo je nešto iza šest kad sam se našao na ovom platou. Bio sam zadovoljan, jer mi preostaje dosta dana za odmoriti se i večerati i u konačnici, riješiti problem noćenja.
Dosta, mada ne i pretjerano, sunce me je pratilo na današnjem putovanju, pa još i one kratke, ali podmukle uzbrdice učinile su da sam se dosta znojio. Pa plus još i prašina, pa stoga nije ni čudo da mi se pojavila želja za jednim tuširanjem ili barem pranjem. Pomirio sam se s tim da od tuširanja danas nema ništa, pa bih bio fest zadovoljan jednom običnom česmom, iliti pipom.
A gdje ju pronaći.
Prebirući navedeno u svojoj glavi promatrao sam okolinu u koju sam se našao.
Ova cesta lijevo od mog bicikla na donjem snimku je u stvari neka vrsta šetnice koja prolazi sredinom parka čiji dio se vidi na lijevoj strani slike. Park je veličine, recimo, nogometnog igrališta, a oko njega su razno razne građevine.

Jedna od njih se vidi na gornjem snimku - već spomenuta pravoslavna crkva.

To je crkva sv. Georgija sagrađena sredinom 19-tog stoljeća. No, meni je ovaj put bila zanimljiva zato što je ispred nje bila - česma. Naime, ispred crkve bio je kamenom lijepo ozidan ...nešto, ne znam kako bi ga nazvao, no u tom ozidu je bila i česma sa pravom, pravcatom tekućom vodom.


Lijevo od česme je natpis na ćirilici: "U slavu Gospodu ljeta gospodnjeg 2011 porodica Repak Slobodana"
Pa svaka čast tom Slobodanu meni će njegova česma zauvijek ostati u ugodnoj uspomeni.
Skinuo sam se u kratke hlače te se sa sapunom i vodom fino oprao.
Koji osjećaj! Kao da sam s leđa skinuo 10 kg nepotrebnog tereta.
Nakon "tuširanja" slijedila je večera. Na klupi uz onu šetnicu instalirao sam kuhalo i skuhao krem juhu od gljiva.

Pored juhe još sam nešto prizalogajio, da ne velim čalabrcnuo, a zatim oprao suđe, kao pravi uredni domaćin.
A sad je trebalo riješiti problem noćenja.
Sjeo sam na klupu promatrao okolinu razmišljajući što sad.
Sad, dok pišem ove redove saznajem uz pomoć wikipedije da je od sredine 19-tog stoljeća općina Dvor najviše stanovnika imala 1937 godine, njih čak 26.539, da bi taj broj 2011 godine spao na 5.570 (!!!).
Pročitavši navedeno neke su mi se stvari razjasnile.
Dakle, sve je krenulo sa onom zgradom srednje škole. Njena veličina, ogromnost, veli mi da je u ovom mjestu nekad bilo jako mnogo srednjoškolaca. A ako je bilo jako mnogo srednjoškolaca onda je bilo i više od toga ljudi sviju uzrasta. No njena avetinjska pustoš, zanemarenost, ostavljenost sa strane svih ljudskih tokova da jednostavno nestane upućivala je moju logiku koja zbunjeno pokušava sastaviti nešto od ovih krhotina koje vidi i osjeća, da je tako i s ljudima u ovom mjestu.
Na žalost, logika ponekad zna biti bezobzirna i neumoljiva, naročito kada pretekne neke obzire koje gajimo u duši.
Bilo je ljudi, nije da ih nije blio. No ovim parkom rijetko kad prođe netko. Ili je sam, pa užurbano korača prema svom cilju (češće) ili je njih dvoje-troje koji iz ovog osunčanog ljetnog predvečerja laganom šetnjom nastoje upiti nešto što će im za koji sat san činiti ugodnijim i prijatnijim (rjeđe).
Veći dio vremena, bitno veći, uglavnom sam bio sam.
Iznenada, potpuno neočekivano, preplavio me je osjećaj usamljenosti.
Ne znam da li me ikad, pri vožnji biciklom tako nešto preplavilo kao ovo ovdje u ovom gradu.
Jedno je biti negdje daleko od grada, gdje nema ni ljudi ni njihovih građevina, ili na nekom prijevoju, bilo šumovitom ili ne. Tamo budem sam ali nikako usamljen. No, ovdje u ovom gradu kojeg još malo pa više neće ni biti, tjeskoba napuštenosti i ostavljenosti koja leluja u zraku je, valjda i mene zahvatila. Osjećao sam se (skoro) kao Pale sam na svijetu.
Brže, bolje sam se stresao od tih tjeskobnih misli, te ih pokušao potisnuti barem, a ko ne u potpunosti savladati, razmišljanjem o "konkretnim tehničkim problemima".
Gdje prenoćiti!?
Sjeo sam na bicikl te napravio krug oko ovog šumovitog parka u nadi da ću pored neke od kuća pronaći par kvadrata ravne travnate površine i domaćina koji će, nakon moje skromne i ponizne zamolbe, dozvoliti mi da podignem šator i u njemu utonem u san.
Kuća je bilo, no komadića ravne livade manje, a domaćina nikako.
U tom obilasku došao sam i do centra od centra mjesta/grada - vijećnice.

Za razliku od većine, ova je građevina bila uredno dotjerana no kao i ostale - bez ljudi.
Vratio sam se do klupe od koje sam krenuo u ovaj obilazak bez obavljena posla.
Zujajući pogledom oko sebe ne očekujući ništa posebno za vidjeti pade mi na pamet rješenje problema noćenja.
Noćit ću u ovome parku!
Nisam baš pretjerani avanturista, nikad do sada nisam sam u šatoru prespavao "na divlje"!
No,valjda je ona tjeskoba devastiranog i napuštenog mjesta u kome taj minimum ljudi pojačava taj dojam umjesto da ga smanjuje (valjda radi toga što ih je premalo za ovako veliko mjesto ili grad) opasno prijetila da kod mene pređe očajanje, pa mi je bila potrebna neka gesta, revolt čak, kojom ću reći gradu da nije mrtav, da ima još ljudi kojima izgleda zanimljiv, samo da malo živne, pa će biti još zanimljiviji. I eto moja djetinjasta gesta noćenja u njegovom parku, mada jaka koliko i čvrstoća mjehurića od sapunice, pobuditi će ga, potaknuti da vidi slabo i udaljeno, ali ipak postojano svjetlo na kraju tunela.
Podalje od široke staze koja ide sredinom parka, negdje preko puta crkve, ispred koje sam obavio "tuširanje", u šumi parka sam izabrao mjesto za moj noćašnji (da li?) miran san.

Tek sutradan ujutro, pred sami odlazak, sjetio sam se da bi bilo dobro snimiti i šator u kojem sam proveo noć što je prošla.

Nakon što sam obavio "večernji toaletu" učinio sa jedan autoportret prije "gašenja svjetla"

Eto tako se završio prvi dan ovog putovanja u kojemu sam prešao 84 km. Razmišljajući što se sve događalo u tim kilometrima pokušavao sam zaspati.
Iako sam vizualno bio odvojen od okoline "zidovi" šatora su bili pretanki da bi mi spriječili prodor zvuka, tako da sam, čini mi se čuo svakog prolaznika koji je te noći prolazio usnulim parkom. Barem mi se tako činilo dok nisam zaspao.
San mi je bio nemiran i često prekidan. Uglavnom je moje meškoljenje i uzaludno pronalaženje udobnijeg položaja bio uzrokom tih prekida, no kod dva slučaja to nije bio tako.
Probudio me je razgovor grupe očito mlađih ljudi, a potpuno razbudio komentar jednog od njih koji reče:
- Vidi bicikl i šator pored njega! Pa koja je budala OVDJE podigla šator!?
- 'Ajmo mu uzeti bicikl!, reče drugi.
- !!!!!! (ja)
- Bolje nemoj! Može izaći van s mitraljezom i sve nas pokositi!
Eto, od rata je prošlo četvrt stoljeća, no u glavama ovih mladića kao da je to bilo jučer. A lako moguće da su rođeni nakon rata.
Slijedećeg trenutka moj šator i bicikl pokraj njega kod njih bili su zamijenjeni nekom drugom temom. Razgovor o njoj postupno se utišavao, što sam s olakšanjem zaključio da se dečki udaljavaju.
Ne znam kad sam (ponovo) zaspao ni koliko je dugo to trajalo, no osjetio sam neku neugodnu, čak i zlokobnu nelagodu, kao nagovještaj, najavu nečeg većeg i bitnog. Tren poslije kao bujica preko tijela preplavila me - groznica. Jasno, da sam se odmah probudio i onako tresući se od glave do pete pokušavao s traljavim uspjehom, onako u mraku, na sebe navući nešto dugih rukava i dugih nogavica. Iako mi nije ni najmanje bilo do smijeha, u nekom kutu svijesti pojavi se misao kako bi bilo zanimljivo kamerom snimiti ovo moje traljavo oblačenje dok mi tijelo drhturi kao list na vjetru, pa kasnije umirati od smijeha gledajući to.
Nakon, čini mi se, cijele vječnosti, kako-tako odjeven ponovo sam se zavukao u vreću i očajno priželjkujući čekao da groznica prestane.
Na moje iznenađenje, koje kazuje da nisam imao puno vjere u svoju želju, groznica nestade i tijelo mi se umiri. Čak što više, osjetih kako ugoda topline polako mili kroz njega.
Konačno smiren i utopljen osjetih kako me ugodni i opuštajući san počeo osvajati.
Tren poslije otvorio sam oči. Obrisi unutrašnjosti šatora koje sam tada vidio rekli su mi da je svanulo. Očigledno da je taj tren malo dulje trajao, a posustalo tijelo i umorni duh su si dali oduška u dubokom, jako dubokom snu.
Usput, napomena o vreći za spavanje. Kod kuće ih imam čak tri. Jedna je ultra tanka, uglavnom za noćenja na obalama Jadrana preko žarkog ljeta. Druga je podebela, jako topla, ali teška i velika, toliko velika da bi mi zauzela cijelu jednu bisagu. Odlučio sam se, dakle, za onu treću, negdje između prve dvije što se tiče debljine i težine, svjesno odlučivši da ću, u slučaju hladnoće, problem riješavati dodatnom odjećom.
Tako je to teoretski izgledalo lako i jednostavno. No praktično nije bio baš tako, što se iz gornjeg opisa i vidi.
Kako već veli poslovica, teoretski ne postoji razlika između teorije i prakse, no praktično ona je ogromna.

Za nastavak ove priče kliknite ovdje.



Post je objavljen 16.11.2021. u 16:17 sati.