Marketing
Una - Šesti dan, II dio
Za povratak na prvi dio šestog dana kliknite ovdje.
Problem pranja je riješen. Slijede detalji oko realizacije.
Opran sapunom od glave do pete osim kose i onoga što mi je ispod kratkih hlača, obrisan ručnikom i presvučen u novu majicu i hlače bio sam spreman za dostojan povratak s ovog putovanja.
Dok sam stajao tako lijep, dotjeran i mirišljav, preko puta, s druge strane ulice sam ugledao Vatrogasni dom, sav okupan u suncu.
Ponovo se penjati na Kninsku tvrđavu nije mi se dalo, no odvesti se do, prošle godine imaginarnog, slapa Krčić jest. Istina, do tamo ima dobra 4 km, ali su uglavnom ravna, bez veće uzbrdice.
Krenuo sam već znanom cestom iz Knina prema istoku, ravno prema Dinari čiji sam masiv i istoimeni vrh od 1831 metar gledao ispred sebe.
Sa desne strane su bili ostaci tekstilne tvornice Kninjanka u kojoj je, prema wikipediji do 1991 godine radilo 522 radnika.
Skrenuo sam prema napuštenoj tvornici da ju vidim izbliza
Iako napuštena i devastirana ipak me je očarala svojom ljepotom. Bila mi je pravi primjer industrijske arhitekture za koju bi bilo grehota pustiti da propadne.
Vratio sam se na "svoju" cestu i nakon prelaska magistrale, nastavio ravno sada već uskim, mada asfaltiranim sokakom. (Magistrala lijevo vodi prema Strmici i Grahovu, dakle tamo odakle sam upravo došao, a desno prema Sinju)
Sunce mi je bilo uglavnom iza leđa pa je idealno osvjetljavalo gornje snimke.
Dolaskom do Krke nastavio sam preko mosta prema stazi za njen izvor. Evo snimaka novonastale Krke s mosta uzvodno i nizvodno.
Nastavio sam potom pješačkom stazom prema izvoru Krke i slapu Krčiću. Odmah se vidjelo da je slap i dalje imaginaran, odnosno nema vode.
Da vode u potoku Krčić ima, kao što nema, na gornjem snimku bi se vidio prekrasan slap. ovako, ostaje Vam da mi vjerujete na riječ, kao što i ja vjerujem onima koji su mi to rekli, jer ga ni ja nisam vidio, barem ne u živo.
No da ne ostane sve na tome rekla-kazala, na stranici SvjetskiPutnik.hr našao sam snimak koji prikazuje kako bi to izgledalo da vode ima.
Ako vode na slapu Krčić nema, ima je na izvoru Krke koji je tu nekih petnaestak metara uzvodno od mjesta ulijevanja Krčića u Krku. Po tome je, u stvari, ovo mjesto posebno što su, kad, je li, vode ima praktično na jednom mjestu i izvor i slap.
Izvor Krke je u stvari miran, tih, bešuman. Kao da voda sramežljivo iz utrobe zemlje, ili bolje reći stijene, izlazi na vidjelo dana. Nakon što kratkim žuborom malčice „protegne noge“ ponovo se smiruje manjim jezercetom kristalno čiste vode pripremajući se, valjda, za stapanje s onom vodom koja bi vodopadom trebala doći. Kad ga ima, što sad nije slučaj.
Razočarana valjda, što od randevua s slapom nema ništa, Krka, ovdje još kao dijete mala, užurbanim žamorenjem žustro napušta mjesto spoja…
…da bi u konačnici, nakon ubrzanog rasta, raširila se u pravi „normalni“ potok, čak bi ju mogli nazvati omanjom, a ipak pravom rijekom. Da to stvarno i jest pokazuje most, prvi ispod kojeg se provlači. Taj most je i meni zanimljiv jer sam na njegovu ogradu naslonio svog vjernog dvotočkaškog pratioca dok sam promatrao rođenje jedne rijeke.
Sve sam ovo prošle godine vidio, pa ipak kao da nisam, jer me ponovo iznenadila moja zadivljenost viđenim prizorom, koji mi (opet) izgleda kao iz bajke. A tako će, pretpostavljam, biti kada i slijedeći put ponovo navratim na ovo mjesto.
Pa ipak sam zamijetio nekakvu razliku između ovog posjeta i onog od lani. Za razliku od prošle godine sada je ovdje bilo ljudi. Neki su šetali, neki su čilali u općem dojmu ugođaja, a jedan se lik čak i kupao u onom jezercetu prije mosta.
Možda je tomu razlog moje subjektivne prirode, jer sam prošle godine ovdje bio na početku putovanja, a sada sam na njegovom kraju, a možda je sunce koje je na suprotnom kraju na nebu davalo drugačiji ugođaj, ne znam. Znam samo da mi ovo mjesto, iako isto kao i prošle godine, sada izgleda nekako drugačije. Ni bolje ni lošije nego baš to – isto, a opet drugačije.
Pri povratku sam onim uskim, ali ipak asfaltiranim sokakom išao ravno prema suncu, pa mi se učinila zanimljiva igra svjetla i sjene, te sam ju snimio slijedećim snimcima.
Vratio sam se u grad te glavnom ulicom došao do željezničkog kolodvora. Obzirom da tu glavnu ulicu lani nisam snimio evo jedne klasične razglednice Knina (isprika za malčice mutnu sliku, tehnika zakazala).
Na kolodvoru sam saznao da mi vlak kreće koji minut prije ponoći. Usput sam ga i snimio, kolodvor mislim, a ne vlak.
S druge strane kolodvorske zgrade, one od strane grada, bilo je živo i veselo.
Plato ispred zgrade je ogroman i daleko je od prometne ulice, pa je kao takav naročito zanimljiv mladim mamama sa malom djecom. Dok mame (i očevi, a i ostali) sjede međusobno razgovarajući, djeca se igraju svako na svoj način.
Priznajem da me ovaj plato ispred kolodvorske zgrade, koji slobodno trgom mogu nazvati, prilično dojmio. Sada, u ove predvečernje sate kada je vrućina popustila, ovo postaje mjesto okupljanja gdje ljudi, sa ili bez djece, dođu na „čašicu“ razgovora i okupljanja. Posebna zanimljiva mi je rasvjeta gdje je svjetlo postavljeno ispod klupa na kojima ljudi sjede.
Zasićen već svime i svačim, bilo mi je pomalo dosta svega. Smjestio sam se na peronsku sjedalicu i čitajući novine kratio vrijeme do dolaska vlaka. Uz pomoć brzinomjera (ciklokompjutera) svog bicikla saznao sam da sam danas bio vrijedan, najvrijedniji na ovom putovanju, barem što se prijeđenih kilometara tiče. Danas sam ih savladao čak 86.
Negdje iza deset naišli su on i ona, mlađahni, s biciklima s kojima su jutros krenuli iz Biograda. Odao sam im priznanje nakon što sam u mislima prošao rutu kojom su vozili, no čini mi se da smo tu u današnjim prijeđenim kilometrima.
Iza 11, u već gluho doba noći iz čiste dosade, šetajući tamo-amo po peronu učinio sam jedan snimak usnulog kolodvora. Usnuo je, izgleda, bio i moj mobitel dok je taj snimak snimao, pa je i on, snimak, na kraju ispao usnulo mutan. Pa ipak, evo vam ga, pa sami prosudite!
Iz nekakve monotone letargije gluhe noći iznenada nas je probudio glas preko razglasa koji je u deset do ponoći najavio dolazak našeg vlaka. Odmah smo, ja i ono dvoje, prihvatili bicikle i zauzeli poziciju za ulaz u vlak. Nakon pronalaska vagona s oznakom bicikla kraj vrata, međusobno si pomažući, unijeli smo bicikle o odjeljak za njih.
A tamo gužva i krkljanjac!
Sva mjesta na vješalicama bila su zauzeta biciklima. Ovo do sada nisam imao prilike doživjeti! I ne samo to, već su na podu vagona bili mladi čovjek i njegov – pas. I dok je mladić spavao ili žmirio pas je sjedio unezvjereno gledajući oko sebe situaciju koja nikako nije u skladu s njegovim memorijskim zapisom životne sredine. Valjda su mu povodac i gazda na njegovom drugom kraju ulijevali zadnji atom pouzdanja s čime bi ovo trebao stoički i mirno podnositi.
A još smo sada i mi došli s našim biciklima!? Priznajem da mi nije bilo svejedno parkirati bicikle i skidati opremu sa svog, tek koji pedalj dalje od mahnitog pogleda uplašene životinje. Ipak, ostala je smirena.
Pronašli smo mjesta i nedalekom kupeu, mada samo za sjedenje. Namjestili smo se svako na svome i pokušali zaspati. Bilo mi je teško smiriti duh i prizvati san nakon ovako burnog dana. Čini mi se da su i ovo dvoje mojih slučajnih suputnika iz Knina proživljavali isto jer su se dugo prevrtali okretali i namještali. (Njoj je bilo za nijansu lakše jer je smiraj pronašla položivši svoju glavu u njegovo krilo)
Sklapao sam oči, padao u san i budio se milion puta. Negdje u tom ciklusu „zažmiri-otvori oči“, u fazi „otvori oči“ primijetio da vlak stoji na nekom kolodvoru. Izašao sam u hodnik, otvorio prozor i pročitao natpis na tabli: „Vrhovine!“
Istog trena me sjećanje vratio u doba kada sam ovim mjestom provozao bicikl, te si obećao da ću ubuduće opet to učiniti s obaveznim svraćanjem na ovaj kolodvor da se prisjetim ovog sadašnjeg trenutka ove gluhe noći.
Stigavši u Zagreb, nešto iza šest, slijedila je već proživljena procedura od prošle godine: izlazak iz vlaka, improvizirano stavljanje bisaga i opreme na njega, vožnja peronom stotinjak metara do drugog vlaka( za Vinkovce), uzaludna potraga za vagonom sa odjeljkom za bicikle, te improvizirano stavljanje bicikla u vagon do lokomotive.
Na donjem snimku, kojeg sam snimio sjedeći na sjedalu, vidi se komadićak mog bicikla.
Vagon je bio ogroman, ili mi se takav činio zbog potpunog izostanka putnika u njemu.
U Novu Gradišku sam stigao iza pola devet gdje me je moja životna suputnica ( i supatnica) dočekala autom i odvezla kući.
Kraj putovanja!
Umjesto točke na i
Što se mene tiče, smatram da sam ovom vožnjom napravio poduhvat pažnje i poštovanja vrijedan.
Mogao bih sada redati rečenice o tome kako je ovo za mene puno, puuno više od običnog bicikliranja, kako sam (pre)bogat za nove doživljaje i proživljene trenutke, kako sam (pre)ponosam na samog sebe što sam (ipak) ustrajao da kraja (čime sam, znači, uporan, a ne tvrdoglav) kako...
Umjesto (samo)hvale napominjem jednu malu, oduševljenjem prebogatih doživljaja možda zasjenjenu, no ne posve nebitnu crticu.
Tokom cijelog putovanja ove 2021-ve godine:
- nisu me napale nikakve zvijeri, ni gamadi (čak ni komarci)
- nisu me napale izbjeglice
-nisu me napali Bosanci (a bome ni Bosanke)
-nisam se porezao, udario, opekao, polomio, smrzavao...
-nisam imao ama baš nikakvih, ni najsitnijih problema s biciklom
...ili ukratko rečeno, nikakvih, ama baš nikakvih problema ni sa sobom, ni s ljudima, ni s životinjama, ni s tehnikom ništa, ništa , ništa!
Svaka knjiga, ma koliko debela bila, ako je dobra, na kraju bude pretanka!
svaka pjesma, ma koliko duga bila, ako je dobra, na kraju bude prekratka!
Svaki film, ma koliko dug bio, ako je dobar, na kraju bude prekratak
Svaki….
Tako sam imao osjećaj i s ovim putovanjem, sad kad se završilo. Ispalo mi je prekratko, baš bi mi bio dobro došao još koji dan!
Neka mješavina žaljenja i stida prema samome sebi me obuzela zbog, sada mi to tako izgleda, pretjerane i nepotrebne zabrinutosti pri putovanju kako ću i što ću u danu pred sobom. Zato to sada ispravljam ovim opširnim opisom.
Kada nakon dugog puta stigneš ti do svoga cilja
tvoji nestati će snovi jer postali su zbilja
možda shvatiti ćeš tužan da sve nije k'o u priči
jer putovati je nekad bolje nego stići
Čini mi se da ovi stihovi grupe Drugi način iz njihove pjesme „Jedro za oluju“ najbolje opisuju moje unutrašnje stanje sada, na kraju ovog putovanja.
I još nešto, pa ću stvarno završiti sa ovim, na da sve predugačkim opisom.
U vremenu kad pišem ove redove, a to je studeni 2021 godine, čini mi se da pored Corona virusa, među ljudima vlada i virus apatije, pesimizma i negativnosti. Zato sam bio detaljan i opširan pri opisu većih, ali i onih malih, manjih i najmanjih doživljaja s ovog putovanja, te vjerojatno često u tome i pretjerivao, recimo s euforičnošću i patetičnošću.
To sam činio namjerno, tim virusima usprkos!
Post je objavljen 19.11.2021. u 20:34 sati.