Marketing
Una - Četvrti dan
Za povratak na prethodni dio ove priče kliknite ovdje.
Četvrti dan
Slike s trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Negdje u rano jutro, iza šest, probudila me tutnjava. Tek kad je počelo i sijevati shvatio sam da je tutnjava u stvari grmljavina. Zatim se prosuo pljusak, da bi se postupno smanjivao i prešao u "normalnu" kišu. Zadovoljan što sam na suhom, sigurnom i udobnom krevetu s posebnim guštom nastavio sam ploviti prostranstvima snova u mirisu ozona.
Probudio sam se ponovo oko 8. Kiša je stala, no oblaci se još nisu odlučili da li se trebaju razići ili nastaviti puštati kišu. Polako sam ustao te nakon jutarnje toalete krenuo s doručkom. Tek na kraju doručka sam primijetio da su se oblaci razišli i da sunce svijetli koliko god može. Podigavši pogled u nebo vidjeh beskonačno plavetnilo. Neočekivano dobih priliku za ostvarenje želje koja je tiho, stidljivo tinjala u meni - da posjetim stari grad na vrhu brda.
Koji minut poslije već sam bio u "centru" mjesta kraj one trgovine koju sam sinoć posjetio.
"Moja" samoposluga je ovo desno na gornjoj slici s plavom fasadom, a stari grad/tvrđava je lijevo gore. Kad ga privučem zoomom fotoaparata onda stari grad izgleda ovako
Da bih došao do njega prvo trebam proći mjestom. Wikipedija mi veli da je u velikom požaru 1903. veći dio Kulen Vakufa je stradao, tako da danas nisu vidljivi ostatci stare arhitekture, osim donekle u urbanističkoj organizaciji grada. No, da posjetioci koje to zanima, a ja sam jedan od njih, nekako steknu sliku, netko si dao truda te naslikao kako je ovo mjesto izgledalo prije tog zlosretnog požara.
Slika je smještena kao džambo plakat na zidu kuće preko puta samoposluge. Mene je odmah podsjetila na Kreševo, te s žaljenjem konstatirah da je stvarno šteta što je požar poharao mjesto. Bilo bi stvarno zanimljivo prošetati pored te stare Bosanske arhitekture.
"Glavna ulica", ona koja ide s mosta preko Une, me dovela do džamije.
Na web stranici nationalpark-una.ba našao sam da je Sultan Ahmedova džamija u Kulen Vakufu izgrađena u periodu od 1603-1613. godine u vrijeme sultan Ahmeda I po kojem je i dobila ime. Karakteristična je po tome što se ispod nje nalaze dućani i prolazi sa četiri strane, a ulazi u džamiju su preko kamenog stepeništa. Džamija je porušena u proteklom ratu i obnovljena je u drugoj polovini 90-tih godina prošlog stoljeća u originalnom obliku i dimenzijama (12x 17m), sa razlikom što je umjesto ranijeg tesanog kamena, za njenu ponovnu izgradnju korištena cigla.
Na istoj web stranici nađoh i sliku navedene džamije kako je nekad izgledala.
Netom što prođoh pored džamije na osunčanoj strani ulice snimih "najbolje čovjekove prijatelje" kako uživaju u sunčevim zrakama.
Na izlasku iz mjesta trebao sam proći željezničku prugu. Ona ovdje velikim/dugačkim čeličnim mostom preskače udolinu.
Nazvati ju cestom malo je pretjerano, a opet nazvati je stazom malo je preskromno, u svakom slučaju po tomu što god jest meni valja pješke do starog grada. Navedena prometnica se lijepo vidi desno na gornjem snimku, te sam po njoj došetao do pred, ispod i iza mosta, te ga snimio.
Meni je krajnje impresivna ova velika, masivna građevina u ovom malom mjestu, te se isto tako nadam da po tome nisam usamljen. Opet mi se u duši javilo žaljenje što zbog političara čudnog mentalnog sklopa ova ljepotica od Unske pruge čami prazna i napuštena. A toliko bi se toga lijepog moglo vidjeti i doživjeti putujući njome.
Moja je staza/cesta zapala u zeleni gustiš i dobro me oznojila svojom strmom uzbrdicom.
Jedna Lada Niva, s kojom sam se mimoišao, donekle mi je riješila tu dilemom idem li cestom ili stazom. Donekle velim, jer je taj auto terenac. Ipak se ne bih usudio ovuda provozati svoj auto, naviknut na ravni asfalt.
Pješačenje je trajalo duže, puno duže nego što mi je izgledalo gledajući utvrdu iz mjesta. Počeo sam se dobrano znojiti pa sam se skinuo u kratke hlače. Znojenje ni tada nije prestalo pa sam znoj brisao pamučnom maramicom (sreća da sam ju ponio). Uzbrdica je bila krajnje uporna i tvrdoglava, pa je trajala do same utvrde.
No, svemu dođe kraj, pa i ovoj oštroj uzbrdici. Došao sam, ipak do starog grada.
Prema wikipediji stara utvrda Ostrovica izgrađena je najvjerojatnije tijekom 15. stoljeća na temeljima starije građevine iz rimskog ili još ranijeg vremena. Tim područjem gornjeg toka Une išao je važan prometni pravac u smjeru sjever-jug još iz vremena starih Rimljana, a strmo brdo bilo je idealno za izgradnju utvrde koja ga je nadzirala, tim više što je ispod nje bio razmjerno plitak dio rijeke koji je jahač na konju mogao pregaziti. Pada pod Osmansku vlast u prosincu 1523., i takvo se stanje održalo sve do 1878. Za vrijeme vladavine Turaka fortifikacija je proširena i ojačana, a služila je za smještaj vojne posade.
Tek kad sam smirio dah i otkucaje srca primijetio sam da iznad mene više nema plavetnila neba. Prekrili su ga oblaci, niski, tmurni, tamni, tako da je bilo samo pitanje vremena kad će svoj vodeni teret ispustiti na tlo, a s njim i na mene. A ja ko pravi naivni Češki turista koji u japankama krene na Biokovo, bez ikakve jakne protiv vjetra, ni kabanice protiv kiše. Zato sam odmah prekrižio bilo kakav pokušaj ulaska u tvrđavu, već sam se zadovoljio snimanjem vidokruga. Da budem pošten i da skrušeno priznam više sam radi toga došao ovdje nego radi same tvrđave.
A pogled je bio fantastičan! Vrijedio je svake kapi prolivenog znoja.
Prvo pogled na dolinu nizvodno od Kulen Vakufa
Ona cesta uz šumovito brdo s druge strane Une je cesta kojom sam jučer došao do Kulen Vakufa. Kad gornji prizor zumiram dobivam ovo
Kad objektiv maknem malčice u desno, uz pomoć zooma uspijem si približiti onaj mali, ali strmi kanjon (u sredini donje slike) kroz koji se Una provlači, a zbog kojeg je moja cesta, kojom sam jučer dolazio, morala uzbrdicom zaobići.
Priznajem, i meni, ovako gledajući, to ne izgleda kao neka strašna uzbrdica. No, uzmemo li u obzir jučerašnji umor i iznenađenje što umjesto mjesta naiđoh na tu uzbrdicu valjda uspijevam objasniti taj moj subjektivno osjećaj o "strašnoj" uzbrdici.
A sada, sam Kulen Vakuf!
Prema nationapark-una.ba u vrijeme Rimskog carstva ovuda je prolazila cesta koja je od Zadra povezivala rimske provincije Dalmaciju i Panoniju.
Kasaba (naselje) Džisr-i-kebir (tur. Veliki most) na rijeci Uni, kako se prvobitno nazivao današnji Kulen Vakuf, osnovana je podizanjem džamije sultana Ahmeda I (1603-1617). Mjesto neslužbeno mijenja ime u XVIII stoljeću od kada se prema vakufu (zakladi) naziva Palanka Mahmut paše Kulenovića, a u XIX stoljeću mjesto dobiva današnji naziv Kulen Vakuf.
Poslije Karlovačkog mirovnog ugovora 1699. godine, bosanski valija (guverner) Halil-paša je proširio i utvrdio ovo mjesto. Grad je nastao na umjetno stvorenom otoku uz lijevu obalu rijeke Une, tako da je uz same gradske bedeme tekla rijeka Una i njen umjetno prokopani rukavac koji i danas postoji. Pored čvrstih bedema, ovaj grad je imao i vodeni obrambeni pojas. Na gradskim bedemima su bila četvora vrata i dvije tabije (utvrde za smještaj vojske).
Okrenuo sam se na drugu stranu i snimio Liku negdje daleko na horizontu.
I na gornjem snimku su uočljivi tamni, tmurni oblaci koji su meni izgledali bitno tamniji i tmurniji.
Pomaknuo sam objektiv malo udesno i malo dolje i snimio par kuća koji čine selo istog naziva kao i utvrda - Ostrovica.
Sa zapada, iz Like, zapuhnuo me je hladan, zlokobni povjetarac, kao zadnje upozorenje pred početak kiše. Vrag je odnio šalu, zaključih, te sam krenuo nazad ubacivši u petu (brzinu). Pješačio sam brzo, hitro, na granici trka, pogledajući u nebo nadajući da ću ovu utrku s kišom ipak ja dobiti.
Negdje od prilike na pola puta zastao sam na tren i još jedanput snimio mjesto.
Očigledno je istinita konstatacija da se mjesto formiralo oko džamije.
Od prilike s istog mjesta snimio sam i Unu prije Kulen Vakufa kao i onaj željeznički željezni most.
Počela je padati kad sam stigao u mjesto tako da sam požurio koliko god sam mogao. Nije bio neki silni pljusak pa mogu reći da sam u svoju sobu došao manje-više suh. Manje-više velim jer to što sam bio malčice mokar više je bilo zbog znoja nego zbog kiše.
Nakon tuširanja i presvlačenja primijetio sam da je kiša prestala i prije nego se razbuktala, valjda razočarana što sam joj umakao. No pola sata kasnije nije izdržala pa je ponovo počela padati. Padala je tiho, dugo i uporno, prava jesenja. Vrijeme sam provodio odmarajući i gledajući nekakve filmove na youtube-u uživajući u mirisu ozona koji mi je dolazio kroz otvoreni prozor.
Bio sam zadovoljan što sam na ugodnom, suhom mjestu i zahvalan Onomu gore što je uskladio ovu kišu s mojim danom odmora od vožnje, pogotovo što mi je dao priliku obilaska tvrđave.
Kad je došlo vrijeme ručku, obzirom na obilje raspoloživog vremena, potrudio sam se napraviti pažnje i poštovanja vrijedan objed. Barem u skladu sa mogućnostima.
Kako se već da naslutiti na osnovu gornjeg snimka na meniu sam imao "pjetlovu" juhu te gulaš s tjesteninom. Da to sve lijepo klizi zalijevao sam Union pivom iz politrene limenke koja je na nekakvoj akciji koštala samo 0,85 Km (3,4 HRK)!!!
U neko doba, kasno poslijepodne, kiša je stala, oblaci se povukli i zasjalo je sunce. Kao da je htjelo, sad na kraju dana, popraviti neki opći dojam o njemu. Prošetao sam malo po mjestu i po mostu kojeg sam jučer, od prilike u ovo doba prešao.
Odmah tik uz most smješten je jedan od dva restorana koliko ih Kulen Vakuf ima. Ovaj je bio ukrašen raskošnim cvijećem koje je okupano obilatim sunčevim zrakama izgledalo još raskošnije.
Prošetao sam polako, onako s noge na nogu do sredine mosta te snimio Unu uzvodno i nizvodno od njega.
Dolje ispod mosta patke su opet pravile svoj šou neobazirući se na svijet oko sebe kao ni na moju malenkost u njemu.
Eto, to bi bilo sve za ovaj četvrti dan. Bio sam prezadovoljan s njim, usprkos promjenjivom vremenu i ponosan na sebe što sam, potpuno neočekivano, iz dana od kojeg ama baš ništa nisam očekivao, odlaskom do utvrde postao prebogat prekrasnim vidicima.
Za nastavak ove priče kliknite ovdje.
Post je objavljen 18.11.2021. u 09:51 sati.