Pero i njegov bicikl

četvrtak, 08.01.2026.

Vršič 2025 IV dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Četvrti dan

Mapu četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Današnji dan po broju kilometara jedva će biti nešto veći nego prvi. Pa ipak i on će biti krcat dojmovima i to ne isključivo pozitivnim.
Nakon što bi se vlakom našli na drugoj strani tunela, biciklom bi nastavili dolinom Save Bohinjke do Bleda i završili u gradu imena Lesce. Od tamo bi se vlakom vratili kući.
Nakon strmoglavog spuštanja onom jučerašnjom sumanutom uzbrdicom prešli smo „glavnu“ cestu i našli se na kolodvoru. Tamo su nam rekli da kartu kupujemo u vlaku, te da njega čekamo na platformi za ukrcaj auta na vlak. Prvo smo pronašli putokaz za tu platformu.


Dok smo čekali vlak okrenuo sam se na suprotnu stranu od tračnica i snimio „glavnu“ cestu i naš sokak sa onom sumanutom uzbrdicom.




Sad slijedi nešto sasvim novo, nedoživljeno, krajnje originalno – vožnja auto-vlakom kroz tunel. Njega smo dočekali na navedenoj platformi za ukrcaj. Sadržaj vlaka bio je krajnje neobičan. Najobičnija u toj neobičnosti bila je lokomotiva. Pa ako ćemo pravo i ona mi je bila nekako neobična. Izgledala mi je prevelika, prejaka, monstruozna čak u odnosu na tako mali vlak.


Iza lokomotiva teretni vagoni sa autima na njima. A u auti – ljudi!!!


I na kraju vlaka, iza tih vagona za aute, jedan jedini „normalni“ vagon.


Trebalo mi je neko vrijeme za shvatiti da se vrata otvaraju na dugme. Denis je bio dovitljiviji od mene, pa je, dok sam se ja dao u potragu za kvakom, pritisnuo dugme. Tren poslije vrata su se počela polagano otvarati prema gore.


Nikad prije nisam s tolikom lakoćom unio bicikl u vagon, i to kompletan sa svom prtljagom na sebi. Razlog tomu je izuzetno visoka platforma koja je praktično bila u ravnini vagona.
A takva je bila radi utovara auta na za njih namijenjene vagone, što je priča sama za sebe.




Željeznički operativac treba samo spustiti stranicu vagona na platformu. Tada ta stranica proživljava preobražaj u most koji spaja podnicu vagona sa platformom i gotovo! Auti mogu ući na vagon. Dakle, krajnje jednostavno, efikasno i brzo. Fascinantno!
Unutar vagona u kojeg smo ušli bio je odjeljak za bicikle, kao i klasični kupei sa sjedalima.


Obzirom da nam je sve ovo bilo krajnje zanimljivo, te smo nastojali da što je moguće manje od spektakla propustimo, nije nam bilo ni na kraj pameti da se zavalimo u sjedala kupea. Osim toga sve ovo traje tek desetak minuta.
Nakon što je vlak krenuo snimio sam njegov (a i naš) ulazak u tunel.


Bohinjski tunel na Bohinjskoj željeznici najduži je slovenski tunel, i cestovni i željeznički (u cijelosti na slovenskom teritoriju), duljine 6327,3 metra, na pruzi Prag–Jesenice–Gorica–Trst (tzv. Bohinjska pruga, talijanska Transalpina, njemački Wocheinerbahn), između Bohinjske Bistrice i Podbrda, kroz planinu Kobla u dolinu Baške grape. Kada je dovršen 1906. godine, duljina mu je bila 6339 metara, a sadašnju duljinu dobio je 1945. godine, nakon što su njemački vojnici tijekom povlačenja digli u zrak sjeverni portal. Pripremni i građevinski radovi na Bohinjskoj pruzi, kao i na Bohinjskom tunelu, započeli su 1900. godine, iako ih je Austro-Ugarski parlament odobrio tek 6. lipnja 1901., a ispitivanje lokacije i izvlaštenje provedeni su u studenom 1902. Tunel je izgradila tvrtka Ceconi kao dvokolosiječni jednocijevni tunel zbog teške geološke građe tla, iako je izvorni plan predviđao izgradnju dvaju jednokolosiječnih tunela, udaljenih 30 metara i s poprečnim spojevima svakih 200 metara. Probijanje tunela započelo je u Bohinjskoj Bistrici 20. rujna, a u Podbrdu 20. listopada 1900. Nakon gotovo četiri godine gradnje, tunel je probijen 31. svibnja 1904.; posljednje metre digao je u zrak nadvojvoda Leopold Salvator Habsburški. Radovi su nastavljeni i prva probna vožnja provedena je 1. ožujka 1905. Nakon završetka završnih radova, pušten je u promet 19. lipnja 1906., na svečanom otvorenju kojem je prisustvovao prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Nakon Prvog svjetskog rata tunel je označavao talijansko-jugoslavensku granicu, budući da su južni dio tunela i cijela bohinjska pruga pripadali Italiji i tek nakon mirovnog ugovora s Italijom 1947. u cijelosti su pripali Jugoslaviji. U izgradnji Bohinjskog tunela sudjelovalo je više od 2000 radnika (i 14 897 radnika na cijeloj bohinjskoj pruzi od Jesenica do Trsta), a 55 ih je poginulo tijekom gradnje (u Podbrdu se nalazi spomen-obilježje 12 žrtava, a na spomeniku u Bohinjskoj Bistrici uklesano je 43 imena žrtava). Najveću teškoću graditeljima tunela predstavljalo je stalno prodiranje vode, koja se i danas tijekom kišnih razdoblja diže do 60 cm. Kako bi se voda učinkovitije odvodila, drugi kolosijek u tunelu uklonjen je 1938. godine. (izvor: sl.wikipedia.org)
Južni portal tunela, u mjestu Podbrdo, onaj koji sam snimio na gornjem snimku, izbliza izgleda ovako (sliku posudio sa sl.wikipedia.org)


Desno od portala na gornjem snimku se nazire cesta kojom smo jučer vozili do restorana gdje smo ručali. U prvom planu gornjeg snimka se primjećuje da netom prije ulaska u tunel željeznica prelazi most koji premošćuje cestu. Evo još jedanput snimak tog mosta koji sam jučer snimio u toku potrage za restoranom.


Sa stranice sl.wikipedia.org posuđujem snimak sjevernog portala, u mjestu Bohinjska Bistrica, snimljen 1906. godine, netom nakon izgradnje.


Ubrzo nakon izlaska na dnevno svjetlo ulazili smo na kolodvor Bohinjska Bistrica.


Tamo smo zatekli maglu koja me je više nego iznenadila, čak me nekako i zaprepastila. Možda zato što ju ne volim. Ne podnosim je, svemu daje neku sumornu, tešku, zlokobnu notu. Što uopće nije tako kada je nema i kada je, recimo, sunčano. Tada je dojam potpuno suprotan.
No, tren kasnije odagnao sam dojam o njoj, ne samo u želji da mi ne kvari dojam o ovom putovanju. Ona je već tu i to se ne može promijeniti. Stoga sam se usredotočio na praktično pitanje kako izaći iz vagona i nastaviti vožnju, ovaj put biciklom.
To pitanje izlaska iz vagona je neočekivano postalo kompliciranije nego se to očekivalo. Vlak je stao taman tako da za izlazak iz vagona nismo imali ama baš nikakvu platformu.


Da sam pobornik teorije zavjere (što nisam) pomislio bih da je onaj koji upravlja vlakom namjerno tako zaustavio vlak. Da nam zagorča izlazak. I da se zbog toga naslađuje.
Mislim da on naslade nije puno osjetio, jer smo nas dvojica, nakon prvog trenutka zbunjenosti, brzo našli rješenje.
Sve je stvar organizacije. Ovaj put je ona izgledala tako da je Denis prvi izašao na tlo, a zatim sam mu ja dodavao bicikle. Već nakon par desetaka sekundi svi smo bili izvan vagona.
Prije okretanja pedala snimio sam kolodvorsku zgradu u Bohinjskoj Bistrici.




Nije mi se ostajalo u gradu, ponajviše zbog te magle, pa sam predložio suputniku da se damo u potragu za suncem, na što se on složio. Još je dodatno gužva ljudi i vozila, koja je bila znatna, pojačalo želju da se što prije maknemo iz grada.
Ipak sam uspio u prolazu, onako iz ruke, napraviti par snimaka Bohinjske Bistrice.
Prvo sam snimio Crkvu sv Nikole.


Crkva je zidana, jednobrodna građevina s bačvastim svodom. Izgrađena 1884. godine prema nacrtima arhitekta Faleschinija u historicističkom stilu. (izvor: slocerkve.si)
Još sam snimio, onako usput, dva prizora grada.




Za trenutak sam osjetio zrnce radoznalosti da se grad malo detaljnije obiđe, međutim magla je to zrnce uspjela satrti i prije nego sam postao neodlučan, da li, ili ne, stati.
Grad smo napustili, ali ne i maglu. Uporno nas je pratila.


Tu je bila i dok smo prelazili Savu Bohinjku.




Bukvalno kao i figurativno ugledali smo svjetlo na kraju tunela, ako pod tunelom smatramo ovu maglu.


Dakle, ima nade. Žilava je ova magla, očigledno, no pomalo i posustaje. Obodreni, nastavili smo okretati pedale prema svjetlu, znajući da nemamo još puno do sunčevih zraka. Iz iskustva već znam da s maglom treba biti strpljiv. Iako izgleda sumorno dok je ona tu, kad nestane bit će lijepo, sunčano.
Dok sam tako po glavi pretakao iz šupljeg u prazno, samo da se riješim ove fluidne nelagodnosti, pažnju mi je privukla prekrasna autobusna postaja.


Već nakon pola kilometra od Bohinjske Bistrice cesta po kojom vozimo se približila Bohinjskoj pruzi i uz nju će ići jedno duže vrijeme. Onaj gore mi je uslišio molitvu i namjestio da mi u kadar te pruge uđe i motorni vlak.


Tad smo dobili biciklističku stazu. U početku je ona bila odvojena od „glavne“ ceste. Čak smo za ponovni prijelaz Save Bohinjke dobili zaseban most.


Tokom vožnje ta nas je biciklistička staza odvela ne neku lokalnu cestu na kojoj je bio dio za bicikliste odvojen tek crtom.




Dolaskom do mjesta Bohinjska Bela…


…provlačili smo se između kuća


Opet smo se približili „glavnoj“ cesti, te smo nastavili zajedno. Ipak smo bili sigurnosno odvojeni.




Opet po tko zna koji put ta oduševljenost biciklističkim stazama. I opet, po tko zna koji put, svaka čast Slovencima na tomu.
Nakon što smo se opet odvojili od glavne ceste i jedno vrijeme zujali lijevo-desno, pojavili smo se ispred table na kojoj je pisalo


Zbunila me je ta uzbrdica koja je uslijedila nakon table na kojoj je pisalo Bled. Što je dulje trajala to sam postajao sve zbunjeniji.


Vrhunac te zbunjenosti se zbio kad smo se na kraju te uzbrdice našli ispred – Bledskog jezera ili kako ga Slovenci zovu, Blejsko jezero.
No, krcatost doživljajima koje je ispred mene, bez obzira što se kraj ovog putovanja bliži, učinila je da tu zbunjenost potisne i njeno rješenje ostavim za neko drugo vrijeme.
Zato sada, dok pišem ove redove imam vremena i izvor informacija na pretek. Tako sam posegnuo za Google Earth i utvrdio da je Jezero Bled (treće ime za njega) na 475 metara nad morem, a Sava Bohinjka, kad mi je najbliža, je na 430 metara. Dakle, i kad smo maksimalno tolerantni i uzmemo koji metar gore ili dolje kao pogreška procjene, ipak ostane 40-tak metara visinske razlike. Eto, odakle ona uzbrdica!
Oko jezera gužva. Ljudi i vozila koliko hoćeš!


Dojma sam da je za Slovence Bled s jezerom ono što je za nas Opatija. Taj dojam se još više pojačao kada smo u kafiću pored jezera kavu i kriglu točenog platili 7€.
Prema wikipediji Bledsko jezero (slov. Blejsko jezero) jest jezero ledenjačkog i tektonskog podrijetla u Julijskim Alpama u sjevernozapadnoj Sloveniji. Nalazi se u sklopu istoimene općine (Bled) 55 km od Ljubljane. Dugo je 2120 m, a široko 1380 m s najvećom dubinom od 30,6 m. Jezero okružuju planine i šume. Na sjevernoj obali nalazi se srednjovjekovni zamak, a u sredini jezera nalazi se otok Bled, jedini prirodni otok u Sloveniji. Na otoku se nalazi nekoliko građevina od kojih je najznačajnija crkva Marijina Uzašašća sagrađena u 15. stoljeću. (završen citat)
Baš taj otok sa crkvom na njemu mi je oduvijek bio asocijacija kad god se spomene Bled i njegovo jezero.


Već u 7. ili 8. stoljeću poslije Krista, malo svetište posvećeno Djevici Mariji imalo je posebnu važnost u povijesti otoka Bleda. Čak i u sačuvanim pričama i legendama o nastanku otoka, središnje mjesto zauzima vrlo skromna kapela za koju se kaže da ju je Stvoritelj moćnim jezerom zaštitio od ispaše stoke. Svetište je izvorno bilo drveno, ali je kasnije nekoliko puta obnavljano. Sačuvani su neki gotički elementi, a nakon dva velika potresa crkva je krajem 17. stoljeća dobila svoj današnji barokni izgled. (izvor: blejskiotok.si)
Ne znam da li ima drugih načina doći na otok, no ja sam zabilježio jedan od njih – vožnja turista do otoka na ekološki pogon.




Istina, nije baš brz, pa kolerici koji se stalno žure ostat će prikraćeni za ovo lagano uživanje.
Jednim udarcem dvije muhe, tako sam jednim snimkom uhvatio dvije zanimljivosti.


Lijevo na gornjoj slici je Bledski dvorac.


Na strmoj litici, koja se uzdiže 123 metra iznad površine Bledskog jezera, nalazi se jedna od najstarijih slovenskih utvrda. U dokumentima već početkom 11. stoljeća spomenuta je utvrda - Bledski dvorac. Stoljećima sjedište velikog gorenjskog posjeda Biskupije Brixen, danas je jedna od najvećih kulturnih i turističkih atrakcija Slovenije smještena u muzej, koji čuva veliku zbirku oružja iz godina između 16. i 18. stoljeća. (izvor: hr.hribi.net)
Dvorac se prvi put spominje u darovnici koju je car Henrik II. izdao briksenskim biskupima 22. svibnja 1011. Dvorac je ostao rezidencija biskupa osam stoljeća. Najstariji dio dvorca je romanička kula. U srednjem vijeku izgrađeno je više kula i poboljšane su utvrde. Ostale zgrade izgrađene su u renesansnom stilu. U gornjem dvorištu nalazi se kapela koja je izgrađena u 16. stoljeću i obnovljena oko 1700. godine kada je također oslikana iluzionističkim freskama. Dvorac također ima pokretni most preko opkopa. (izvor: en.wikipedia.org)
Desno na predzadnjem snimku je vila Adora.


Vila Adora je stara povijesna vila preuređena u luksuzni dizajnerski hotel. Vila Adora na Bledu jedno je od onih mjesta gdje zaista možete ostvariti svoj san. Stara i tradicionalna bledska vila, izvorno izgrađena 1878. godine, potpuno je renovirana 1996. godine, a uz manje preinake 2012. godine otvorena je kao hotel, za goste koji žele dobiti više i uživati u privatnosti. (izvor: inyourpocket.com)
Za zdanje preko puta našeg mjesta zaustavljanja na jezeru nisam uspio ništa saznati. Meni je privukla pažnju ponajviše radi vijenca od cvijeća ispred ulaznog portala.




Ponovo sam se okrenuo jezeru. S druge strane njega zumom sam si približio vilu Zlatorog.


Priča o Villi Zlatorog započela je 1896. godine. Izgrađena je po narudžbi bogatog njemačkog trgovca Alfreda Muhra. Ime je dobila po jednom od najprepoznatljivijih simbola slovenskog naroda i zaštitnika prirode, divljoj bijeloj kozi sa zlatnim rogovima. Tijekom vremena, mnogi vlasnici i posjetitelji ostavili su na njoj svoj trag. Većinu svog vremena, međutim, bila je reprezentativna građevina namijenjena opuštanju i odmoru. (izvor: the-slovenia.com)
Trenutno je Vila Zlatorog protokolarni objekt koji se koristi za sastanke najviših državnih dužnosnika i spada među građevine pod spomeničkom zaštitom. Vila Rog je u privatnom vlasništvu. (izvor: bled.si)
Stotinjak metara od šetnice uz jezero je gradska vijećnica grada Bleda,


Nakon potrage na netu o vijećnici, našao sam reklamu za vjenčanja koja veli:
Službena lokacija za vjenčanje na Bledu.
- Mjesto za vjenčanje u zatvorenom prostoru
- Mjesto za vjenčanje samo za građansku ceremoniju
- Besplatno mjesto za vjenčanje za građansku ceremoniju
- S jedinstvenim pogledom na vrtove i jezero Bled
(izvor: lakebledweddings.si)
Pored gore navedene turističke (i bilo koje druge) ponude, tu je i ponuda vožnje fijakerom oko jezera.


Ima čak i registarsku pločicu


Evo još jedan


Kad nam je Bleda i njegovog jezera bilo dosta, izašli smo na glavnu cestu i uputili se prema Lescu.
U početku nije bilo problema pri vožnji. Čak smo prošli zanimljiv tunel. Zanimljiv iz dva razloga: nije bio (pre)dugačak i nije bio ozidan, već onako, kao sirova rupa u brdu.


No, kad smo stigli u centar Bleda na cesti gužva i krkljanac maksimalnog iznosa.




Kolona vozila je više stajala nego se gibala. Dok je bila u svom pasivnom, statičkom stanju, obilazili smo je s desne strane. Kad se prebacila u dinamički mod, tada je ona nas pretjecala. No ovaj drugi slučaj je bio rjeđi od prvog, tako da smo u konačnici mi na biciklima imali veću prosječnu brzinu. To mi nije bilo pretjerano za utjehu jer je ta prosječna brzina, čak i za nas bicikliste, bila vrlo niskog iznosa. Pomalo me obuzimala zabrinutost da ćemo ovako svih slijedećih 5 km koliko imamo do Lesca.
Ipak nećemo!
Na izlasku iz Bleda počašćeni smo pravom biciklističkom stazom, potpuno odvojeni od one gužve i krkljanca na „glavnoj“ cesti.


Pri kraju ovog putovanja još jednom smo se sreli sa Savom Dolinkom. To je ona ista Sava čijom smo dolinom vozili prvi dan, od Jesenica do Kranjske Gore. Nju smo prešli posebnim mostom, rezerviranim samo za bicikliste.


Sa tog „našeg“ mosta na kratko sam pogledao (i snimio) situaciju na mostu „glavne“ ceste.
Tamo i dalje kolona!
Stoji!


Opet, svaka čast Slovencima na biciklističkim stazama. Ovaj put dodatno još i zbog toga što su nas riješili vožnje kroz prometnu gužvu.
Okrenuvši se na drugu stranu snimio sam rijeku nizvodno.


Staza nam je trajala točno do pred table na kojoj je pisalo Lesce


Imalo smo dosta vremena do vlaka, te se ne moramo žuriti. U želji da stavimo točku na i ovog izuzetnog putovanja predložio sam ručak u nekom restoranu. Nakon kraće potrage po mobitelu Denis ga je pronašao. Bio je to restoran pored velikog igrališta.
Pogled na igralište, stadion čak, sa terase restorana izgleda ovako


Ove udaljene planinske visove iza stadiona sam zumirao i dobio ovo




No, vratimo se mi našoj današnjoj trpezi. U euforiji odmaranja, guštanja i uživanja u ručku, tek pred njegov kraj sam se sjetio da ga snimkom ovjekovječim.


Na srednjem tanjuru smo dobili različite vrste mesa sa prilogom, pa smo si uzimali što tko voli. Nije bilo loše, naprotiv, no onaj jučerašnji ručak iza Podbrda ostade na tronu kao najbolji.
Razvukli smo guštanje poslije ručka dobrano, no ipak smo se na kraju pokrenuli. Prije kolodvora otišli smo do velike samoposluge za logistiku. U stvari tamo je otišao Denis a ja sam dokono promatrao okolicu. Pažnju mi je privukao brižni otac koji vozika svoje potomstvo na biciklu.


To me podsjetilo na dane kada sam ja svoju djecu ovako vozio, te se frapirao kada sam izračunao koliko je godina od tada prošlo. Bože, što vrijeme leti!
Lesce je mali gradić, to smo brzo shvatili, pa smo preostalo vrijeme u iščekivanju vlaka proveli u kolodvorskoj birtiji zanimljivog imena.


Terasa birtije bila je u debelom hladu ispod guste krošnje stabla.


Na zidu ispred ulaza u kafić bila je obavijest o nadmorskoj vidini zajedno sa narodnom mudrošću pivopija.


Dakle, sjedimo u ugodnoj hladovini kolodvorske birtije, povjetarac pirka, imamo još sat i nešto do dolaska vlaka, svaki od nad utonuo u svoje misli. Ne znam kakve su Denisove ali moje nekako trepere.
Eto, i to smo obavili!
Vrijeme bilo iznad svih očekivanja, sunčano, ugodno stabilno.
(Dobro sad, onaj pljusak iza Boveca smo sasvim solidno riješili, pa ne kvari opći dojam, naprotiv!)
Nikakvih tehničkih problema, pa ni najmanjih, nikakvih zdravstvenih problema, pa ni najmanjih.
(Ako je i bilo nešto sitno, to je baš bilo sitno, ni spomena vrijedno)
A sve to još u društvu, ne sam sa sobom kao uglavnom do sada.
Ta mi samoća baš u ovakvim trenucima, na kraju putovanja u iščekivanju prijevoza bude najviše ambivalentna. Istovremeno me obuzmu oprečna osjećanja. S jedne strane sreća, zadovoljstvo, pregršt ugodnih doživljaja sa putovanja koja prijete burnim emocijama, te se radi toga teško drže na okupu i pokušavaju se potisnuti za neko mirnije vrijeme koje dolazi povratkom kući. No, s druge strane sam – sam. Oko mene više manje putnici koji kao i ja čekaju prijevoz. Neki sami kao i ja, tupo i odsutno zure pred sebe, gledaju a ne vide (jer i ja tako njima izgledam?). Drugi, koji su u društvu, neki opušteno, neki zabrinuto, neki s osmjehom, ali svi odreda – razgovaraju. Gledajući njihova lica zaključujem da to nisu neki dubokoumni razgovori, nisu to oni razgovori o bitku ili „društveno-gospodarskoj situaciji u svijetu i okolici“, ali baš po toj opuštenosti, toplini izraza lica i utopljenosti u zajedništvo izgledaju dubokoumniji nego ovi o već spomenutim teškim temama.
A mi „vukovi samotnjaci“ ozbiljnih i teških faca izgledamo utopljeni u mutnu dubinu mučnih tema. Kao da smo jakim i neprobojnim, mada nevidljivim zidovima, svatko svojim, odvojeni i izolirani od ostatka svijeta.
A sad, eto ja nisam u ovoj drugoj skupini. To mi samo po sebi čini ovo upravo završenu vožnju za malu, ali jako bitnu nijansu ugodniju, ljepšu i uspješniju. Kao što mi se svaki put, nakon višednevne vožnje sa svojom životom suputnicom javlja potvrda da je „radost jednina veća kad se dijeli“ tako mi se osjećaj te radosti i ovaj put javlja.
Dakle fantazija od vožnje, upravo završene!
Da li će zaista ovo putovanje završiti, rekao bih idealno, bez nikakvih mučnih trenutaka!?
Neće!
Zar zaista neće biti „čaše žuči koja začini čašu meda"!?
Bit će „čaše žuči“!
Trgnuo sam se iz tih svojih unutarnjih pretakanja, te pogledavši na sat zaključio da ima još desetak minuta do dolaska vlaka. Da ih skratim odlučio sam snimiti kolodvorsku zgradu.
Ona od strane grada izgleda ovako…


…a od strane željeznice ovako.


Kad je došlo vrijeme da se krene odvezli smo bicikle na peron.
On u smjeru Jesenica izgleda ovako…


…a u smjeru Ljubljane ovako.


Eto to je to!
Samo još da se smjestimo u vlak.
Prvi znak zlokobno predskazanja je bio vlak koji nam je dolazio, odnosno njegov prednji, čeoni dio. Umjesto električne lokomotive koja, valjda, vuče vagone nama u susret je dolazio elektromotorni vlak koji je priličan više za neki lokalni, prigradski promet, nego za međunarodni. Jedino na njemu što ima taj međunarodni prizvuk je natpis iznad čeonog prozora na kojem piše „Villach – Vinkovci“.
Trebalo mi je dosta vremena, sigurno par sekundi, da ono što vidim tome i povjerujem. U tom vremenu sam se uvjeravao da to što vidim nije istina, to je samo uobrazilja mojih očiju, da je to možda prethodnica „pravog“ vlaka koji je prikačen iza, da…
Nije mi mozak stigao ni završiti sve te pretpostavke. Svaku iluziju o njima prekinula je realnost običnog malog elektromotornog vlaka od svega tri vagona, a iza njega – ništa.
Što je ovo, skrivena kamera!?
Nisam stigao dokučiti odgovor jer su se vrata otvorila čim je vlak stao. A opet, čim su se vrata otvorila iz njih je ispao (da, da ispao, a ne izašao van) kondukter jer je unutrašnjost vlaka bila puna kao čep. Kao da su putnici svi od jednom, dogovorno, udahnuli punim plućima, pa je nastali tlak u amorfnoj masi putnika jednostavno tijelo konduktera izbacilo van.
Sreća, ako se to u ovoj grotesknoj situaciji može uopće primijeniti taj termin, što smo u iščekivanju vlaka otišli naprijed čime smo se izdvojili od grupe ostalih putnika koji su, isto kao i mi optimistično očekivali nastavak svog putovanja.
„Ne možete unutra, vidite da smo puni!“, reče nam kondukter vidjevši nas s biciklima.
Pokušali smo ga nekako izmoliti, no on je ostao ne umoljiv. Odmah se vidjelo, još od onog izlaska, odnosno ispada iz vlaka, da je „kratak sa živcima“ i krajnje napet, kao čovjek na čijim se leđima „lome kola“ zbog neke birokratske zamisli „genijalaca“ „tamo gore“ stvorene bez imalo smisla za realnost.
Ja sam ubrzo prestao nagovarati „službeno lice“ da nas pusti. Rekoh na brzinu Denisu da odustanemo. Pa biće, valjda i drugih vlakova.
Prebrzo sam se predao, to mi je Denis razvojem događaja potvrdio.
Za razliku od mene Denis je nastavio preklinjati, moliti, kumiti, te je na kraju, meni potpuno iznenađujuće, zapanjujuće čak, kondukter iznenada promijenio mišljenje. Čak je masi od putnika u vlaku autoritativno naredio da se malo pomaknu i načine mjesta za nas i naše bicikle.
Istog trena smo uguravali bicikle u vlak. To nije bilo ni malo jednostavno, a ni brzo jer nam je
stalno falilo „ono malo“ prostora. Postali smo malo grubi, možda čak i agresivni u strahu (agresivnost je posljedica straha) da to naše ukrcavanje ne prekorači strpljenje konduktera, kod kojeg je ono zbog njegovog već napomenutog psihičkog stanja, ionako bilo u sitnim tragovima.
Ipak, nakon olovno teških i k'o gladna godina dugačkih sekunda, ugurali smo bicikle i vrata se zatvoriše.
Ah, kojeg li olakšanja!
Čak sam se drznuo i mobitelom snimio tu gužvu u vlaku.


Svaka čast na upornosti Denise, rekoh suputniku, Da nije tvoje upornosti još uvijek bi razgledali ljepote željezničkog kolodvora u mjestu Lesce.
Olakšan za neizvjesnost ukrcaja, počeo sam optimistično predviđati da će se ova gužva do Ljubljane raščistiti.
Nije me dugo držala ta optimističnost. Tek koji minut poslije ulaska kondukter je probijajući se između ljudskih tjelesa kao kroz smetove snijega, obavještavao da na slijedećem kolodvoru (Kranj) svi izlazimo van i putovanje nastavljamo autobusima. Jer vlak ne vozi radi remonta pruge!
Sad opet slično kao ono s očima, samo ovaj put se radi o sluhu. Jest, čuo sam i razumio što reče, a opet mozak mi to nikako ne može prihvatiti jer je toliko nevjerojatno, toliko nemoguće, toliko nestvarno…da sam realno očekivao kad će reći „Šala mala, e jesam vas!“
Po drugi put, tek koji minut nakon prvog, pomislio sam da smo u skrivenoj kameri.
Ali kao i u prvom slučaju – nismo. Ovo je realnost. Na kolodvor Kranj izlazimo svi.
A tamo opća mahnitost. Čim su izašli van iz vlaka užurbanim koracima, a neki čak i trčeći putnici odoše do autobusa (njih 4). Nas dvojica isto tako, mada polako, gurajući bicikle. Idemo od autobusa do autobusa, što je moguće poniznijim tonom, kao da molimo milostinju, preklinjemo za ukrcaj bicikl u bunker autobusa. Vozači, svi od reda, samo odmahnu rukom i kategorički, neumoljivo rekoše – NE“. Tek zadnji tomu „Ne! doda „da je čuo da bi trebalo doći kombi za prijevoz bicikala, pa pričekajte malo“!
Stali smo u hladovini pored kolodvorske zgrade zbunjenog izraza „Što sad!?“ Vidimo dva para na biciklima koji nakon kraće neodlučnosti sjedoše na bicikle i izgubiše se. Valjda u potrazi za cestom za Ljubljanu.
Nakon par minuta zbunjene paraliziranosti, Denis se pokrenu i ode do prometnog ureda kolodvora u potrazi za pouzdanijom informacijom o tom famoznom kombiju. Ja ostadoh sam sa sobom i sa zbrkom u glavi. Ovo me stvarno dotuklo, ubilo u pojam. Eto, kad sam pomislio da je sve gotovo, te da ostaje tek rutinski povratak kući, kad ono problem neslućene veličine .
Čak i da dosegnemo tu Ljubljanu, mada je još krajnje neizvjesno ni kako, ni kad, ostaje kompliciranost daljeg nastavka putovanja. Barem da se dohvatimo Zagreba, tamo mi je brat pa kod njega možemo prenoćiti (postaje mi jasno da je krajnje neizvjesno ni kada ni gdje ću noćas na spavanje).
Mračne misli neizvjesne budućnosti vukle su me dolje sve više i više. Blokirala me je apatija pa sam odustao od bilo kakvog snimanja. Sav sam se utopio u jedno veliko (s)trpljenje, pa fatalistički, bez neke velike inicijative podnosim ovo što jest i čekam slijedeće.
Sada me obuzima stid zbog pretjeranog malodušja, i žal za izostankom slikovitog prikaza situacije. Koja se mijenjala iz časa u čas. Ostaje samo ova pisana riječ u nastojanju prikaza te situacije.
Da se ona stvarno mijenja iz časa u čas i da se šou nastavlja nesmanjenom žestinom, ukazao mi je Denis koji je sa sobom donio uvjeravanja prometnika vlaka da će „vrlo vjerojatno“ kombi doći samo treba biti strpljiv.
Biti strpljiv koliko?
Odlučili smo se za dozu strpljivosti od pola sata, pa ako kombi ne dođe, mi ćemo pedalirati prema Ljubljani.
Pa čak i ako dođe i ako strpamo bicikle, kako ćemo mi biciklisti do Ljubljane? Autobusa nigdje na vidiku. Dvadesetak koraka od nas još jedan par rješava dilemu „Should I stay, or should I go!?.
Ipak se odlučiše za ići!
Kojim minut iza ipak dođe kombi. Iz njega izađe mladić duboko se ispričavajući zbog kašnjenja, te kad vidje da smo samo nas dvojica, otvori bočna vrata te mi utovarismo bicikle. Nakon toga nam reče da možemo s njim jer pored vozača u kabini ima još dva mjesta.
Ja kao da sam prepušten bujici koja me nosi kud god hoće, ne opirem se. Čak ne osjećam neku radost, možda jedva nešto malo. Uglavnom apatično trpljenje.
Nevjerojatno! Prvo onaj ukrcaj na vlak u Lescama, pa sad ovaj u kombi. Kao u najuzbudljivijim Američkim filmovima u kojima je neizvjesno i dinamično do krajnosti.
Postupno postajah svjestan Onog gore. Koliko kod gadno i neizvjesno, ipak nekako ide. Osjetih kako mi se ono malodušje smiruje, smanjuje na podnošljivu razinu.
U toku vožnje krajnje prijazan nam vozač, s molećivim glasom za oprost i razumijevanje, reče da su radovi na pruzi od Kranja do Ljubljane započeti prvog kolovoza, te da putnike prevoze autobusima. (Trebam li napomenuti da je sad dok se vozimo u kombiju prvi kolovoz!?). Tek tokom dana netko se „gore“ sjetio da bi među putnicima moglo biti i biciklista. Kako je Slovenija bike-friendly, ne bi bilo baš pošteno ostaviti ih na cjedilu. Pa su se sjetili našeg vozača, koji je inače, kako reče, „pisar“ (dakle nešto kao uredski čovjek), da prekine svoj posao, uzme pružene mu ključeve, sjedne u kombi i pravac Kranj. Eto danas je prvi dan, pa je opća konfuzija, slijedećih dana biti će bolje.
Kako će biti slijedećih dana nas nije baš mnogo zanimalo. Daleko više nas je oraspoložilo kada smo se iskrcali na željezničkom kolodvoru u Ljubljani. Pozdravili se sa „našim“ vozačem i zahvalili se na društvu, stvarno je čovjek bio Ok.
Ako se sjećate početka ovog putopisa, napomenuo sam da su u toku građevinski radovi na Ljubljanskom kolodvoru. Pridodajmo tomu opći poremećaj zbog ovoga gore navedenog, dakle vlak – autobus –vlak, te još da je petak poslije podne, lako ćete dobiti viziju totalne zbrke na kolodvoru. Srećom dvojica smo, pa dok jedan ostane negdje parkiran s biciklima, drugi se da u potragu za vlakom koji vozi do Dobave. Taj drugi ovaj put bio sam ja. Vratio sam se s viješću da do polaska vlaka imamo sat i pol, te spoznajom na kojem peronu da ga iščekujemo.
Prođe i tih sat i pol, i nakon ukrcaja krenu vlak za Dobovu. Pun – puncat! Za bicikle smo platili 3€ svaki, zato što su električni, inače je 1,5€ ( kod HŽ-a je to 1,95€ kakav god bio).
Do Dobove putujemo nekih dva i pol sata. Željeznica putuje tokom Save koji je povremeno dolina, a povremeno kanjon. Prema tome krajolik više nego interesantan i doživljaj ga je gledati iz vlaka. U nekim normalnim okolnostima. U ovim nadrealnim, u kojima smo mi trenutno, slijedi slijedeća po redu muka i neizvjesnost - vremenske prilike.
Ljubljanu smo napustili da ju kiša natapa. Međutim kao da smo, umjesto tog grada, mi joj bili više zanimljivi, pa nas je kiša nastojala pratiti što je moguće duže. Povremeno je smanjivala intenzitet padanja, pa ga povećavala, ponekad bi stala, mada na kratko. Kao da je bila u dilemi padati ili ne padati. Konačno je tu dilemu iza kolodvora Zidani Most riješila na - padati. Sručio se takav pljusak, kao da nagovještava opći potok. A za dvadesetak minuta stižemo u Dobovu.
Dobova je pogranično mjesto za željeznicu. Stoga ćemo trebati biciklirati nekih tri kilometra do Harmice u Hrvatskoj i kolodvora u njoj koji je tik uz (bivši) granični prijelaz.
Stoga smo nas dvojica, sumornog izraza lica razrađivali taktiku kako ćemo ta tri kilometra voziti, a da što manje kiše prodre do naše kože. Valja nam pripremiti kabanice netom prije što siđemo s vlaka.
Ipak, nismo pripremili kabanice, jer nam nisu ni trebale. Opet je Onaj gore, čini mi se, malim pokretom prsta zaustavio kišu. Čak je i oblake rastjerao. Postaje mi postupno jasno da se On igra s nama, kao u onoj priči o Jobu. Stalno nas stavlja na rub i promatran našu reakciju. Kad ju stoički prihvatimo, otrpimo, malčice ju ublaži, učini ju podnošljivom. I tako do slijedeće.
Čim smo sjeli na bicikle zapičili smo prema Harmici kao da je to posljednje u životu što ćemo napraviti. Istina, kiša je stala, istina, oblaci su se nekako stanjili, istina, čak se i sunce pojavilo…no na sve to sam krajnje podozrivo gledao. Jest sve je lijepo i krasno, no od Lesce samo se redaju nedaće i problemi, pa mi se trenutno od svega lijepog što promiče oko nas najljepše mi je izgledao vlak na postaji Harmica.
Tek koji minut poslije vlak je krenuo put Zagreba. Eto, barem smo brigu oko toga hoćemo li ili nećemo pokisnuti, riješili. Osim toga, za dvadesetak smo minuta u Zagrebu. Zbog navedenog počeo sam se vedrije osjećati. Sad sam se potpuno uživio u ulogu Joba, te s nekom neobjašnjivom, ali upornom (s)trpljivošću, no ovaj put s zrncem vedrine, čekao slijedeću u nizu današnjih iskušenja.
Već je dobrano bio mrak kad smo se pojavili na Glavnom kolodvoru Zagreb. Pregledom vlakova saznao sam da ima još jedan, danas zadnji, negdje oko 10 sati.
Sjeli smo na klupe ispod nadstrešnice prvog perona.


Imamo nekih dva sata za večeru i odmor.
Odmor!?
Od čega?
Ponajviše od ove serije stresnih situacija. Sad smo skoro kod kuće. Nazvao sam svoju životnu suputnicu te je zamolio da nas negdje pola sata iza ponoći dočeka ispred kolodvora u Novoj Gradiški. Nije mi se u mrklo doba noći vozilo još 30 km do kuće. Da su neke druge okolnosti, možda da, no ovako…
Iznenada jedna misao, oštra kao nož, presječe mi tok misli. Sjetih se da je na panou reda vožnje kraj ovog našeg, zadnjeg današnjeg vlaka „za istok“ bila zvjezdica koja očigledno skriva nekakvu napomenu.
Kakvu?
Možda to da danas ne vozi?
Oh Bože, opet neki šok! Baš me iskušavaš!
U roku odmah otrčao sam do panoa te pročitao da taj „naš“ vlak ne vozi subotom i nedjeljom.
Pao mi je kamen velik kao stijena sa srca kad mi je do svijesti došao podatak da je danas – petak.
Truckali smo se do maksimuma razvučenih tri sata i konačno se našli u Novoj Gradiški, da bi nakon sat došao kući.
Konačno!
Bilo je dva iza ponoći.
Tako se, potpuno neočekivano, u ovo četverodnevno putovanje ušuljalo i dva sata petog dana.

srijeda, 07.01.2026.

Vršič 2015 III dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ništa ljepše od sunčanog ljetnog jutra. Takvo je bilo i ovo kad smo nastavili putovanje.
Nakon Tolmina vozili smo dosta dugo blagom nizbrdicom po skoro ravnom polju, prema suncu.


Pomislio sam da snimanje u smjeru sunca i nije Bog zna što, pa sam suncu okrenuo leđa i snimio cestu puno bolje osvijetljenu nego na prethodnom snimku.


Onda smo došli do raskrižja na kome prekidam sjećanja na vožnju od prije tri i pol decenije. Na ovom smo raskrižju ondašnja moja suputnica i ja produžili ravno prema Novoj Gorici Trstu i Kopru, dok će moj sadašnji suputnik zajedno sa mnom skrenuti desno prema Tolminu.
Zašto smo to učinili?
Prvo, putovanje bi trebali produžiti za dan-dva, što nije toliko strašno. No, nije nam se dalo provlačiti kroz gradsku gužvu Nove Gorice, a o onoj kroz Trst da ne pričam. Stoga sam smislio alternativu koja je i meni nova. Preko Mosta na Soči pratit ćemo željeznicu koja od Jesenica povezuje Novu Goricu. Ona to čini planinskim vodotocima, a u mjestu Podbrdo prolazi tunelom dugačkim preko 6 kilometara.
E, to Podbrdo je naš današnji cilj.
Dakle, slijedi dobrodošlica u Tolmin.


Prvo smo nezanimljivim mostom prešli Soču, a potom krenuli prema gradu. No, njega smo samo ovlaš dodirnuli jer ga naša cesta obilazi. Poželio sam da barem nešto od Tolmina snimim pa smo napravili malu pauzu. Nju smo obavili nakon prelaska neobično raskošnog mosta preko rijeke Tolminke.


Gornji tok te rijeke, gledajući ga s mosta na gornjem snimku, izgleda ovako


Grad Tolmin se na gornjem snimku nešto malo nazire, pa sam ga zumom približio.




Ako dobro čitam kartu onaj vrh iznad grada na predzadnjem snimku se naziva Vodel i ma 1053 metra nadmorske visine.
Posebnu pažnju mi je privukla utvrda na brdu lijevo od grada.




Utvrda je smještena na brdu Kozlov rob po kojemu je i dobila ime i koja gleda na grad s 426 metara nadmorske visine. Još se naziva i Grad Tolmin ili utvrda Tolmin. Prvi put se spominje u 12. Stoljeću. Izrađena je za potrebe nadgledanja bitnog prolaza Tolminske regije. Kroz stoljeća su na njoj vršene razne promjene i nadogradnje, kako s izmjenom vlasnika tako i zbog dva potresa 1348. I 1511. godine. Nekoliko stoljeća nije imala nikakvu svrhu, sve do Prvog svjetskog rata kada su ruševine utvrde poslužile kao osmatračnica za obranu tkz. Tolminskog mostobrana. Dobivši status spomenika kulture, ostaci utvrde su obnovljeni i uređeni kao vidikovac. (izvor: adria.fun)
Nakon Tolmina cesta je dobila pravi magistralni izgled. Valjda zaslijepljeni time, u prvi mah smo previdjeli skretanje na biciklističku stazu. Stoga smo je do slijedeće prilike gledali odozgora, s magistrale.


Ako smo propustili prvi ulaz, drugi nismo. Eto, opet smo se uvjerili koliki je gušt voziti tim Slovenskim biciklističkim stazama.


Slijedeća 4 km, koliko smo imali do Mosta na Soči, uživali smo u vožnji tom stazom. S lijeve strane nam je bila cesta, no sigurno odvojena od nas, a s desne Soča. Ona je ovdje potpuno drugačija nego je to bila recimo, do Boveca. Tamo je bila žustra, vesela, neobuzdana planinska rijeka, ovdje je mirno, tiho i spokojno, te kao takvo, i monotono jezero. Očigledno negdje nizvodno je brana sa hidro-elektranom. Pa ipak u toj monotonosti pronašao sam nešto zanimljivo, čak pažnje i poštovanja vrijednog.
Na jednom mjestu se jezerska voda toliko približila padini brda da nije bilo prostora ni za cestu, a bome ni za stazu. Ipak su građevinski neimari pronašli rješenje u obliku galerije, tako da su nesmetano prometovati mogla nastaviti sva prometala, kako ona na magistrali tako i ova na stazi. Svaka čast graditeljima.




Gornji snimak mi je još zanimljiv i po odrazu brda na kao staklo mirnoj vodi jezera.
Nakon prolaska kroz svoju galeriju cesta je i dalje bila sigurno odvojena od staze.


Opet smo stali! Ovaj put su bili zanimljivi žitelji na površini jezera.




Uglavnom, ovaj ambijent me toliko oduševio, da sam se okrenuo i snimio stazu kojom smo upravo došli.


U toku posjeta mjestu Most na Soči, osjećao sam zbunjenost, a kasnije, po povratku kući, nakon što sam shvatio neke činjenice, i stid.
Prvo koja o zbunjenosti.
Iznenadio sam se koliko je to mjesto malo. To sam ubrzo shvatio kad smo već nakon kojeg minuta vožnje, bili na njegovom izlazu.
(Dok pišem ove redove saznao sam da je Most na Soči 2002. Godine mao 236 stanovnika, a 2011-te njih 434. Dakle, bitno povećanje što je u današnjoj općoj depopulaciji podatak hvale vrijedan)
Odmah i odlučno sam rekao Denisu da se vraćamo u mjesto. Želja mi je bila vidjeti (i snimiti) most na Soči u mjestu Most na Soči. No, skretanje u mjesto nas je odvelo na neku uzbrdicu…


…da bi došli do crkve. Očigledno da smo se našli u centru mjesta.


Sudeći prema oznakama na kolovozu u blizini je i osnovna škola.
Crkva sv. Lucije je uz dopuštenje čedajskog kaptola izgrađena 1584. godine. Morali su obećati da će crkva imati dovoljno prihoda za samoodržavanje. Kao uzor za njezinu gradnju uzeta je crkva Majke Božje na Svetoj Gori. Na vanjskom zapadnom pročelju ugrađena je kamena ploča s natpisom "A : 1612 : den 24 jini". Vjerojatno je posvećena 24. lipnja 1612., a u njoj su se održavale službe od 1592. godine.(izvor: hikuk.com)
Zanimljivo da se grad, u skladu s imenom crkve, do 1955. godine zvao Sveta Lucija na Soči (Sveta Lucija ob Soči) (izvor: facebook.com)
Nastavili smo potragu za mostom na Soči u mjestu Most na Soči. I pronašli smo ga! (barem sam u tom trenutku bio tog dojma)




Dok sam promatrao raskošno cvijeće na ogradi mosta osjećao sam zbunjenost. Ovaj most nije nekako izgledao toliko dojmljiv da bi po njemu mjesto dobilo ime. Možda ima nekakav drugi!?
Odgovor smo pokušali pronaći na karti koju smo promatrali na mobitelu. Jedino smo našli drugi most na glavnoj prometnici koju smo na ulazu u grad napustili jer vodi prema Novoj Gorici. Na kraju sam odustao od daljnje potrage uvjerenja da je ovo pravi most u Mostu na Soči.
Sad slijedi koja o stidu.
Prave spoznaje uvijek dolaze kasno na pamet. Tako sam tek po povratku kući shvatio da u svojoj prepotentnosti, oholosti čak, nisam sebi dopustio ono što je čovjeku najteže – priznati da je u krivu.
Most na gornja dva snimka nije preko Soče, nego preko Idrijce koja se nedaleko od njega ulijeva u Soču, a onaj most, preko koje vodi cesta prema Novoj Gorici, a kojeg sam ja u svojoj samouvjerenosti „otpisao“ kao bitan u potrazi, jer je, je li, dio suvremene prometnice (pa kao takav i on „mora „ biti suvremen, i kao takav nezanimljiv) - e taj most je most preko Soče u Mostu na Soči.
Ta me spoznaja frapirala u tolikoj mjeri da je moj stid, onaj od najgorih, stid samog sebe, narastao do maksimuma. Oholost je prva na spisku smrtnih grijehova, a samouvjerenost se može shvatiti kao jedan od oblika oholosti. (pri tome treba biti oprezan te znati i umjeti razlikovati samopouzdanje od samouvjerenosti – po meni to su dvije potpuno različite stvari)
Da barem malčice umanjim taj stid, pomogao mi je Internet. Na njemu sam našao snimak mosta koji sam ja, zbog te svoje oholosti, propustio snimiti

Gornji snimak sam posudio sa adria.fun

Inače ovo jezero ispred mosta na gornjem snimku (koje je i jezero uz koje smo vozili do Mosta na Soči) je u stvari akumulacija nastala 1938. godine za potrebe hidroelektrane Doblar. Jezero je dugo 7 km, maksimalna dubina je 32 m. U svom najširem dijelu, kod Mosta na Soči, doseže širinu od 600 m. Jezero je glavna atrakcija Mosta na Soči. Ono također predstavlja pravi raj za ribiče koji iz cijelog svijeta dolaze loviti ribu. Najpoželjnija i najkarakterističnija riba je autohtona sočka pastrva - Salma trutta marmoratus (izvor: .jezero-doo.si)
Loša stvar, da tako velim, jezera što nekako umanji atrakciju mosta i okoliša na gornjem snimku. Stoga sam na netu pronašao snimak mosta prije izgradnje akumulacije.

Gornji snimak sa komentarom „Most preko Soče prije pregrađivanja, 1917./1918. (arhiva Mihe Mlinara)“ pronašao sam na dokumentu Most, ki je dal ime Mostu na Soči (Most koji je dao ime Mostu na Soči) autora Silva Torkara.

Eto toliko o jednoj zbunjenosti i jednom stidu.
Slijedećih 2-3 kilometra vozimo po, recimo tako, magistralnoj cesti prema Idriji. Uz nju uočavam obavijest o opasnom dijelu ceste. Prema slici to upozorenje se odnosi na motocikliste, pa valjda i na nas bicikliste. Jer i mi se vozimo na (nestabilna) dva kotača.


Mada moram priznati da nisam uspio uočiti nešto posebno opasno, barem ne više nego do sada. Možda je problem u brzini vožnje koja je kod motorista bitno veća.
S desne strane, iza bujne vegetacije nam je tok rijeke Idrijce. Uspio sam snimiti most, ili barem ono što se moglo vidjeti od zelenila. Most vodi do željezničke postaje Most na Soči koja je s druge strane rijeke.


Stigli smo do raskrižja gdje trebamo skrenuti lijevo, međutim mi smo nastavili ravno. Par stotina metara dalje cesta, ova magistralna, prolazi ispod vijadukta. No, ljudi moji kakav je to vijadukt! Nešto prekrasno!




Onaj metalni, rešetkasti dio je preko rijeke Idrijce, a ovaj ostali, kameni, preko udoline u kojoj je ta rijeka, cesta, a sada i mi.
Ostali smo ne znam koliko, nekako smo se odvojili, utonuli svako u svoje more dojmova koju su nam izazivali osjetila dok smo promatrali ovu građevinsku ljepoticu. Ne znajući više kako i iz kojeg kuta da ju snimim našao sam se ispod nje između dva stupa i pogledao u nebo snimivši ovo


Sad kad smo došli do te Bohinjske željeznice, a čiji je dio ovaj prekrasni vijadukt, da spomenem koju više o njoj.
Bohinjska željeznica je željeznička pruga u Sloveniji i Italiji. Povezuje Jesenice u Sloveniji s Trstom u Italiji. Izgradila ju je Austro-Ugarska od 1900. do 1906. kao dio nove strateške željeznice, Neue Alpenbahnen, koja bi povezala zapadnu Austriju i južnu Njemačku s tadašnjom austro-ugarskom lukom Trst. Pruga počinje u Jesenicama, na južnom kraju tunela Karavanke; zatim prelazi Julijske Alpe kroz Bohinjski tunel i prolazi pogranični grad Novu Goricu prije nego što prijeđe talijansku granicu i stigne do Trsta. Tijekom Prvog svjetskog rata, prevozila je većinu austrijskih vojnih zaliha na Sošku frontu. Zbog novih političkih podjela u Europi, raspada Austro-Ugarske na odvojene države 1918. i izolacije komunističke Jugoslavije nakon 1945., važnost željeznice smanjila se tijekom dvadesetog stoljeća. Međutim, pristupanje Slovenije Europskoj uniji stvorilo je nove izglede za željeznicu kao prikladnu putničku i teretnu rutu iz srednje i istočne Europe do luke Trst. Prepoznatljive značajke željeznice su Bohinjski tunel dug 6327,3 metra ispod 1498 metara visoke planine Kobla i Solkanski most s lukom dugim 85 metara preko rijeke Soče (najduži kameni željeznički luk na svijetu). (izvor: en.wikipedia.org)
Taj Solkanski most sam snimio kada sam prije 35 godina vozio s ondašnjom suputnicom, …


… a o navedenom tunelu biće još koja i u slici i u riječi. Rekoh već da nam je današnji cilj noćenje u mjestu ispred njega.
Do njega imamo još oko 23 km, i to uzbrdicom, ili blagom (uglavnom) ili malo strmijom (rjeđe). To je zato što putujemo uzvodno planinskom potoku/rječici imena Bača. To ne činimo sami, već se nama s cestom pridružila i već opisana željeznica.
Dakle, vozimo se planinskim ugođajem, vozimo se uz vodotok, vozimo se uz željeznicu, vozimo se prometnicom kojom jedva da prođe neko prometalo…teško da može biti bolje!
Kad smo se vratili onih par stotina metara i konačno skrenuli na tu lokalnu cestu, ona je odmah krenula uzbrdicom. Blagom, nježnom, ali ipak uzbrdicom.


Komadić potoka/rječice na gornjem snimku može se uočiti s desne strane, iza branika.
Dok smo mi zajedno s cestom stalno na lijevoj strani potoka/rječice, pa je on(a) nama s desne strane, željeznica više puta ide tamo-amo. Pri tome često preskače ne samo navedeni vodotok nego i cestu. Takav je slučaj nešto manje od kilometra od onog raskrižja kad smo ostavili magistralu prema Idriji iza sebe.


Ovaj put je željeznica integralnim mostom prešla i vodotok i cestu. Stali smo iza mosta, a ja sam se spustio do vodotoka i snimio ga zajedno s mostom.


Da nadalje ne brkam pojmove vodotoka na gornjem snimku od sad pa nadalje nazivam potokom. No, sudeći po širokom koritu taj se potok u doba velikih kiša ili topljenja snijega pretvara u pravu rijeku. A sad je samo potok i ništa više!
Ulaz u mjesto Klavže izgleda ovako


Možda se iz gornjeg snimka naslućuje neki tjesnac ili klanac kroz koji se ovaj naš potok u obliku suputnika treba provući. Naravno, morali smo provjeriti tu dilemu.
Prvo smo došli do mosta. Preko njega vodi neka ultralokalna cesta za ovu priču ne bitna.


Odmah uočavam raskošno cvijeće na ogradi mosta.


Svaka čast, stvarno impresivno!
No, kad sam se na mostu okrenuo uzvodno potoku, uočio sam – branu!


Nevjerojatno, ovo malo mjesto ima – hidrocentralu! Još jedanput, stvarno impresivno!
HE na rijeci Bači započela je s radom 1931. godine, kada je proradio prvi generator snage 16 kVA, a drugi generator snage 480 kVA pušten je u rad 1934. godine. Opskrbljivala je Avče, Kanal i dijelom Brda putem dalekovoda od 10 kVA. Godine 1937. izgrađen je još jedan dalekovod od 10 kVA prema Podbrdu s odvojkom za Cerkno. (izvor: seng.si)
Eto, ovo što meni sada izgleda potokom, ovdje oni nazivaju rijekom Bača. Neka se ne ljute, meni ipak liči na potok, pa ću ga nastaviti tako nazivati. Mada priznajem, jest malo veći potok. Ali ipak potok!
Evo prizora nizvodno od mosta.


Ova crna mrlja, desno u potoku je pas koji se hladi.


U nastavku naša se cesta postupno sužavala, pritisnuta s lijeve strane brdom, a s desne potokom. Pri tome je izgubila liniju po svojoj sredini.


Kako se to pritiskanje nastavilo, nije bilo druge nego probušiti rupu u brdu i načiniti tunel.


Priznajem da mi nije bilo baš svejedno tokom vožnje po tako uskom tunelu. Sav sam se pretvorio u uho ne bi li čuo ikakav zvuk vozila ispred ( a i iza) sebe. Koliko god sam se u tome trudio, osim tihog zvuka povjetarca ništa drugo nisam uočio.
U stvari smo prelazili neko brdo koje je željeznica prošla tunelom. Nakon što smo se popeli par stotina metara gore, slijedila je nizbrdica. Pri njenom kraju našli smo se iznad portala željezničkog tunela.


Pred mjestom Kneža cesta se malčice proširila, pa je bilo mjesta i za liniju po njenoj sredini.


Kako ćemo malo poslije vidjeti, a bome i osjetiti, kod ovog mjesta željeznica opet ide tunelom u brdo, a to znači ćemo mi na brdo. Ono je ovog puta malo veće. Pa je uzbrdica duža od „par stotina metara“.


Čak je tu i serpentina. Evo nakon nje pogled na dolinu odakle smo došli


Zanimljivo da se kroz mjesto i tokom ovog uspona cesta proširila i dobila pravi suvremeni imidž magistrale. No s druge strane brda, tokom spusta opet se nekako suzila.




Obzirom da je promet (skoro) nula sužena cesta nije bila problem, naprotiv! Vožnja ovim krajolikom postala je prava uživancija, Raj zemaljski. Biće mi se vrlo teško odlučiti da li je ova današnja vožnja ili ona jučer, preko Vršiča, Broj Jedan ovog putovanja.
Da bi nastavila dalje u slijedećem mjestu cesta se morala provući između (starih) kuća.


Ako nekog zanima ime tog mjesta je Grahovo ob Bači (Grahovo na (rijeci) Bači).
Ime slijedećeg mjesta uspio sam slikom zabilježiti.


Ljepotu vožnje ovim krajem dodatno je unio i snijeg(!!!) koji se može uočiti u gornjem desnom kutu gornjeg snimka. Očigledno kiše od prošlih dana na dovoljno velikim visinama promijenile su agregatno stanje. Bez obzira što je kraj srpnja.
Inače, mjesto je dobilo ime po istoimenom potoku koji se malo dalje ulijeva u potok Bače. Ili je potok dobio ime po mjestu? Ne znam, a i ne zanima me.


Nakon Koritnice opet uzbrdica i to bome dosta strma, a i podugačka…


…da bi se ona pretvorila u nizbrdicu. Za razliku od prethodnice, nizbrdica je bila blaže strmine, a na cesti se ponovo pojavila srednja crta. Vožnjom tom nizbrdicom našli smo se u zelenilu u kojem se ništa drugo nije moglo nazrijeti.


Kad smo se spustili u dolinu potoka sve se vratilo na svoje. Tu je dolina, tu je potok, a bome tu je i željeznica.


Potok je bio s onu stranu željeznice, no ne zadugo. Preskočila ga je mostom. Taj željeznički most iskoristila je neka lokalna cesta koja se, nakon preskakanja potoka drvenim mostićem, provukla ispod željeznog željezničkog mosta.


Sad tek vidim da sam snimajući gornji prizor u retrovizoru „uhvatio“ i Denisa koji je vozio iza mene.
Postupno je cesta dobila pravi magistralni izgled. Čak smo naišli na tunel, lijep, širok, prostran, čak i osvijetljen.


Desno na gornjem snimku može se uočiti i željeznički tunel, sakriven iza zelenila.
Ne znam za željeznički, no ovaj naš je dugačak 96 metara, te pošto je još i osvijetljen, vožnja kroz njega je bilo čisto zadovoljstvo. Možda i zato što od prometa nije bilo ništa drugo osim nas dvojice.
Dok sam ja, tokom vožnje, snimao tunel…


…Denis je snimao mene.

Photo by Denis

Potok je postajao sve manji i manji, kao i njegova dolina. U nju, tako usku, ugurala se cesta, i pruga. Ipak, na mjestu gdje bi se još pokoja kuća mogla dodatno ugurati smjestilo se mjesto Hudajužna. Ako se imena mjesta mogu prevoditi onda bi to, prema Google transleteru, bilo „oštro južno“.


Mjesto je razvučeno duž ceste. Između kuća je često bio „brisani prostor“, dakle bez ikakve građevine jer za nju nije bilo mjesta. Željeznica je bila s druge strane potoka, pa je tamo i kolodvorska zgrada.


Do Podbrda smo imali još oko 6km. Uspon je postao znatan tako da sam pomalo osjećao umor. S umorom se pojavila i glad. Stoički sam trpio te dvije nedaće tješeći se da ću se na kraju današnje vožnje nagraditi obilnim ručkom i isto takvim odmorom.
Da li sam to sebi tako predstavljao, ili je to tako stvarno izgledalo, no kao da se konačna planina sve više i više približavala cesti, ona planina koju željeznica savladava dugačkim tunelom, a u podnožju nje je naše današnje odredište. Uostalom, evo pogledajte na donjem snimku pa, kao nepristrani promatrač zaključite da li tako stvarno izgleda ili su to samo puste moje želje.


Bilo kako bilo, ipak smo došli do


Dolina se proširila pa se u nju moglo smjestiti mjesto, skoro pravi mali grad. No taj grad se dobrano razvukao, a cesta, odnosno ulica po kojom vozimo i dalje ide znatnim usponom.


Sreli smo nekog starijeg prolaznika pa ga, u stilu “kartu čitaj, seljaka pitaj!“, upitali gdje se ovdje dobro jede. On nam reče da naprijed 200-300 metara ima neka slastičarnica, ali nije Bog zna što. Najbolje da produžite ravno pa nekih kilometar i pol iza mjesta ima jako dobar restoran.
Okrenuh se Denisu, mada sam unaprijed znao što će reći. U stvari, njemu sam se okrenuo da mi pomogne riješiti moju mentalnu blokadu. S jedne strane nije mi se vozilo taj kilometar i pol, pretpostavljajući da je uzbrdo, a opet mi se jelo stvarno nešto dobro. Dakle pravi primjer ambivalencije, kao priča o onom magarcu koji je umro jer se nije mogao odlučiti da li će pasti ovu livadu na lijevoj strani ili onu na desnoj.
Prije nego što bude bolje, biti će gore! Sa tom mišlju stoički prihvatih ovaj dalji i teži put i nastavih voziti kroz mjesto. Cesta je išla znatnom uzbrdicom. Pri tome provlačila pored zdanja u mjestu.
Prvo smo se provukli ispod željeznice. Sutra sam shvatio da ona, nakon prelaska ove naše ceste ulazi u tunel, u lijevom smjeru na donjem snimku.


Slijedi već navedeno provlačenje kroz grad




Napustili smo i posljednje kuće mjesta i našli se u divljini zelenila. Postotak uzbrdice se znatno povećao, čak su se i serpentine pojavile. Meni oči ispale u silnoj potrazi za famoznim restoranom. Kako ne znam kako uopće izgleda, uz umor, očaj i frenetičnu potragu za njim pojavila se i bojazan jesmo li da promašili!?
Ipak nismo!
Konačno, restoran Slap!
Bio je ogroman, tako da ga je nemoguće promašiti.


Čini mi se da je više nego uočljiva uzbrdica na gornjem snimku, po kojoj sam ustrajno i tvrdoglavo vozio. Kad sam ugledao terasu restorana, nestankom te upornosti i inatljivosti kao da je nestao i posljednji atom snage u meni. Stigao sam, i to je trenutno bilo najvažnije.
Bicikle smo parkirali ispred ogromne terase…


…te smo zauzeli jedan od ogromnih stolova.


Nakana mi je bila snimiti terasu, no u snimak se ušuljao i entuzijastični biciklista koji je sa kompletnom opremom vozio uzbrdo bicikl. Svaka mu čast, pomislio sam diveći mu se. Priznajem da se s tim divljenjem pojavio i komadić stida u meni. Eto, on ustrajno nastavlja dalje, a ja jedva se dokotrljao dovde. I to još uz pomoć struje. Da taj stid ne naraste u nešto veće i neugodnije, posegnuo sam za uvijek pouzdanim argumentom – moje godine.
Za ručak smo izabrali Bečki odrezak sa prilogom.


Iako je ona večera u Kranjskoj gori bila nezaboravna, što zbog ambijenta što zbog teka, ovaj ručak ovdje stavljam na prvo mjesto objedovanja što se ovog putovanja tiče. Naravno, to je moj subjektivni dojam, pa su na njega zasigurno utjecali i okolnosti koje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko. No na drugi pogled se stiče sasvim drugi dojam. Dakle ručku, ovom na gornjem snimku, prethodio je vrlo impresivna vožnja, toliko impresivna, da opasno prijeti zasjeniti onu jučerašnju, preko Vršiča. No, pored impresivnosti bila je i dosta iscrpljujuća, Vjerojatno se na taj ukupni osjećaj nadovezuje i do kraja ne razriješen jučerašnji umor. Nadalje, tu je i već ranije napomenuti dodatak vožnji od oko kilometar i pol vrlo intenzivne i podmukle uzbrdice. I na kraju, iako s osjećajem umora i iscrpljenosti, tu je i euforični osjećaj ustrajnosti zbog dolaska na cilj. Eto, to su začini koji su dodatno začinili ionako ukusan ručak, te ga učinili pravim Božanskim objedom.
Na kraju svega navedenog je i zrnce začina kojeg sam dobio u obliku prizora kuće iz Raja. Da bih dopro do tog prizora bilo mi je dovoljno samo se malčice okrenuti glavu, i oči s njom, u lijevo, ne gubeći ni trenutka uživanje u objedu.


Ne znam koliko smo dugo ostali guštati u ambijentu nakon ručka, niti to želim saznati. Znam samo da smo uživali u trenutku. To je, valjda, ono čemu stalno treba težiti, a kad se to nešto dosegne, nastojati ga zadržati što je moguće duže.
Ipak na kraju smo se pokrenuli i došli do bicikala. Prije nego smo krenuli snimio sam dva prizora.
Prvi je pogled na cestu u smjeru odakle smo došli.


Eto, nešto što je bilo mučno i teško, nešto što je uzrokovalo da mi se zacrni pred očima, usprkos sunčanom danu, sad postade nešto prekrasno, nešto što u meni izaziva oduševljenje,
nešto za čim se unaprijed radujem uživanju koje će slijediti pri vožnji nizbrdo. Eto, kako jedna te ista stvar, kao što je ovakva cesta, može poprimiti sasvim suprotne dojmove. Ovisi s koje strane se gleda. Sve je stvar stava.
Nisam odolio, te sam si zumom malčice približio vrhove s gornjeg snimka.


Ako se uzbrdicom krene iz restorana tek desetak metara nakon njega, naići će se na sanitarije. No, one ovdje izgledaju sve samo ne obične sanitarije.


Onda smo sjeli na bicikle i prepustili se užitku vožnje nizbrdicom. U mjesto smo stigli puno brže nego sam to želio. Uvijek mi vožnja nizbrdicom brzo završi, ma koliko ona trajala. Tako je valjda sa svime što je lijepo u životu.
Otišli smo do željezničkog kolodvora u potrazi za terminom odlaska vlaka kroz tunel sutra ujutro.


Dok je Denis pribavljao informacije kada i kako ćemo ujutro nastaviti putovanje, ja sam malo zujao po kolodvoru.
Kolodvorska zgrada od strane kolosijeka izgleda ovako


Pogled na jug, odakle smo i mi došli u Podbrdo, izgleda ovako


Pogled prema sjeveru izgleda ovako. Lijepo se vidi portal tunela kroz koji ćemo sutra proći.


Lijepo se iznad tunela vidi masiv planine. Taj masiv, valjda, prelazi onaj biciklist kojeg sam snimio sa terase restorana gdje ručasmo. Odavde, od Podbrda pa do Bohinjske Bistrice preko masiva na gornjem snimku ima 25 km. Željeznica je s gornjim tunelom to skratila na 6,3 km. Eto, tehnika narodu!
Saznali smo kad se trebamo sutra ujutro nacrtati na kolodvoru. Ostaje nam još, za danas, pronaći mjesto noćenja. Do njega imamo kilometar vožnje po uskim, ali ipak asfaltiranim, no izuzetno strmim sokakom. Toliko strmom da meni nije pomogla ni najjača asistencija. Da mi srce ne iskoči iz grudi, koliko je tuklo, sišao sam s bicikla i gurajući nastavio pješice. Polako! Čak sam našao motivacije snimiti tu strminu od sokaka iza sebe.


Negdje gore, ispred mene Denis se sjetio iste ideje. Samo je on snimio sokak ispred sebe, dakle njegovu uzbrdicu.

Photo by Denis

Gledajući kartu doznajem da smo se za taj kilometar savladali visinsku razliku od 130 metara. Dakle, uspon je bio 13%. Teorijski, mada praktično, na nekim mjestima mislim da je bilo bitno više.
Bilo kako bilo, ipak smo na kraju došli do naše večerašnje oaze.


Kuća sasvim solidna, prava rezidencija čak! Mada mi nekako uz ovaj ultra uspon nekako ne ide, al' eto, ima svakakvih ljudi i njihovih afiniteta. Međutim ni jednog od njih nismo našli ni u kući ni oko nje. Nakon par zvanja mobitelom, te nakon što se na ta zvanja niko ne javlja, nije nam preostalo ništa drugo nego – čekati.
Da skratim vrijeme, koje najsporije teče kad se čeka, razgledao sam i snimao okolicu.
Prvo sam snimio obronke planine preko puta.


Negdje dolje, između mene i ovih obronaka je dolina u kojoj je željeznica i cesta kojom smo došli do Podbrda. Pažnju su mi privukli obronci na gornjem snimku pa sam ih zumirao.


A sada ponaosob, svakog od njih




Potom sam pomaknuo objektiv malčice ulijevo


Više nego zeleni masiv pažnju mi je privukla kućica, i to ne bilo kakva već pseća kućica.


Gazda stvarno cijeni svog najboljeg prijatelja kad mi je ispred kućice napravio pravo pravcati – trijem. Svaka čast, i na ideji, a još više i na realizaciji!
Maštovitost i kreativnost gazde je još jednom dokazana u obliku ograde od Euro paleta na kojemu je cvijeće. Još jedanput, svaka čast, i na ideji, a još više i na realizaciji!


Nakon dvadesetak minuta, koje su meni iznenađujuće brzo prošle zbog razgledanja okolice, pojavila se naša današnja gazdarica i odvela nas do naše sobe.
I ovaj put smo imali kuhinju koju smo, naravno, iskoristili i za večeru i za sutrašnji doručak.


Iako je kuhinja bila mala, baš minimalistička, imala je sve što nam treba.
I naša soba je bila mala, da ne velim minimalistička. Imala je samo jedan krevet na kat i mali kutak u koji je stala naša prtljaga.


Ostatak dana smo proveli u čilanju, meditiranju, lapljenju, ili sve to skupa rečeno – u odmaranju
Broj današnjih kilometara je 53. Iako broj nije ni za spomenuti, ipak ono što je u tom broju je nezaboravno.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

ponedjeljak, 05.01.2026.

Vršič 2025 II dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Čim sam ustao i obukao se, otišao sam na balkon i rekao „Dobro jutro!“ Vršiču koji je bio tamo negdje iza ovih vrhova.


Nestrpljiv kad ćemo već jednom krenuti do tog Vršiča, zumirao sam masiv na gornjem snimku pretpostavljajući da je prijevoj kojemu danas težimo „tamo negdje“.


No, prije same vožnje da se malčice osvrnem na mjesto našeg noćašnjeg snivanja.
Soba nam je bila sasvim solidna. Imala je tri ležaja i kupaonicu.




Ova vrata na gornjem snimku vode u kupaonicu.
Naša je soba bila na drugom katu. Do tog kata se dolazilo zavrnutim, klaustofobičnim stepenicama.


Denis je poželio jutarnju kavu pa sam krenuo u potragu za njom. Spustio sam se do prvog kata gdje sam zatekao poveći dnevni boravak - bez igdje ikoga.


Na jednom kraju tog povelikog boravka bila je raskošna kuhinja sa svim i svačim potrebnim za pripremu jela.


Posebnu mi je pažnju u toj prostoriji privukla kaljeva peć. Mora da je u tom dnevnom boravku zimi bilo ugodno kad se ta peć naloži.


Sjećam se svoje osnovne škole u kojoj nije bilo centralnog grijanja nego je svaka učionica imala kaljevu peć oko koje smo se, u vrijeme odmora, borili tko će se nasloniti na nju i uživati u ugodnom prijenosu topline.
No, nisam tu da evociram uspomene iz svojih dječačkih dana, nego sam u potrazi za kavom. Stoga krenuh onim stepenicama u prizemlje.
Ni tamo nigdje nikoga, međutim čuh tihe, jedva čujne glasove negdje dolje iz podruma, te se uputih prema njemu.
U podrumu zatekoh blagovaonicu, i što je najvažnije s ljudima (konačno!)


Mladu ženu koja tu radi (kuharica, spremačica, što li je!?) upitah da li mogu dobiti kavu, na što ona potvrdo odgovori. No, kada sam ugledao švedski stol upitah da li možemo doručkovati, na što ona odgovori da će nas to zadovoljstvo stajati 10 €. Bez trena razmišljanja izvadih 20 eurića te otrčah gore po suputnika.
Dok smo uživali u doručku, ona žena ponudi mog suputnika pravom turskom kavom na što se njemu lice ozari kao da je upravo saznao da je dobio glavni zgoditak na lotu.
Izbor na stolu tih Šveđana, nama raspoloživ za doručak, izgledao je ovako.




Eto, kako narod veli „Tjerali zeca, istjerali vuka!“ Doručak je bio pravi kraljevski, i po količini i po ukusu, tako da smo fino nahranjeni i siti konačno krenuli prema onome za što smo se ovdje i našli.
Vani kao u bajci! Zbog obilnog jutarnjeg sunca i kristalno čistog neba, očišćenog kišama od prošlih dana, sve je nekako izgledalo (pre)svijetlo, (pre)oštro i (pre)jasno. Samo je još trebala da nam Alisa iskoči iz Zemlje čudesa.
Zujajući po gradu, lagano okrećući pedale, naišli smo na putokaz našeg cilja ovog putovanja.


Već pri napuštanju zadnjih kuća Kranjske Gore cesta je odmah krenula uzbrdicom, no toliko blagom da je bila jedva primjetna.


Nekih kilometar i pol od grada zastali smo na jezeru Jasna. Na wikipedii sam o njemu našao slijedeće: Jezero Jasna naziv je dvaju međusobno povezanih umjetnih jezera koja se nalaze u blizini Kranjske Gore uz cestu prema prijevoju Vršič. Jezera su uređena za potrebe turizma na ušću Male i Velike Pišnice. Uz jezero, osim apartmana, nalazi se i dječje igralište te brončani kip kozoroga na prirodnoj stijeni, koji je između 1986. i 1988. godine izradio kipar Stojan Batič. (kraj citata)
Iako sebe ne smatram posebnim ljepotanom, te se radi toga ne volim snimati, ipak sam ovaj put učinio iznimku i zamolio sugovornika da me ovjekovječi pored navedenog kozoroga.


A glavni razlog tog mog naslikavanja je taj što sam ovdje pored te živine isto tako snimljen prije 35 godina. Pa evo vam pa usporedite ta dva snimka te zaključite u kojem je stupnju moj preobražaj tokom tih tri i pol decenije.


Nakon ovih jezera cesta se suzila i izgubila crtu po sredini. Njoj za kakvu-takvu utjehu, dobila je tablu kojom upozorava vozače automobila i ostalih većih vozila da paze na bicikliste


Par stotina metara novo upozorenje, ovaj put svima, pa i biciklistima. U stvari, u prvom redu biciklistima, jer će njima vožnja nakon ovog znaka biti najzahtjevnija.


So, the showrtime!, ili na našem, vrijeme je da predstava krene. Da vidimo što znači uspon od 14%!?
Kako ću se kasnije uvjeriti znači puno znoja, puhanja, zaustavljanja, brisanja znoja, cuganja tekućine…
Tih 14% su znatni i pažnje vrijedni u tolikoj mjeri da sam često uključivao i treći stupanj asistencije (od ukupnih četiri), naročito na serpentinama. Evo jedna od njih, s jedne strane gledajući, izgleda ovako


… a s druge strane gledajući ovako


Na tim serpentinama je postotak uspona znatno rastao, naročito s unutarnje strane krivine. Kao da to nije dovoljno za zagorčavanje života biciklistima, još su na tim serpentinama kocke zamijenile asfalt, što bitno povećava otpor kotrljanja kotača. Nije me puno utješila ni teorija mog suputnika da su te kocke tu zbog pojačavanja gripa (prianjanja kotača vozila za podlogu).
Ipak promatraj sve pozitivistički, pa u svemu tome pronađi nešto dobro ili barem ugodno! To sam pronašao u savjesnom označavanju svake od serpentina.

Photo by Denis

Broj 3 znači da je to treća po redu serpentina gledajući od Kranjske Gore. Kasnije ćemo utvrditi da ih preko Vršiča, pa sve dok ne dosegnemo rijeku Soču, ima ukupno 50 (slovima: pedeset)!
Onaj donji broj nam veli na kojoj je nadmorskoj visini postojeća serpentina.
Potočić koji se preko podzida obrušavao u kanal ispod ceste snimio sam ponajviše što je isti snimljen i prije 35 godina.
Dakle. 2025 godina…


…i 1990 godina


Zanimljiv je limeni dodatak na predzadnjoj slici. Pretpostavljam da mu je svrha da spriječi nabujali potok da preskoči svoj zacrtani put i tako se nađe na prometnici.
U nastavku nismo dugo vozili, tek par desetaka metara jer smo naišli na slijedeću obavijest.

Photo by Denis

Prije nego što se dotaknem pojma „Ruska cesta“ evo par rečenica o bici na Soči u I svjetskom ratu.
Svih dvanaest bitaka na Soči tijekom Prvog svjetskog rata činile su obostranu ratnu kampanju talijanskih, jednako kao i austro-ugarskih snaga na talijanskoj bojišnici i predstavljaju težište borbenih aktivnosti na tom dijelu globalnog europskog ratišta.
Naime, iako je bila u savezništvu s Njemačkom i Austro-Ugarskom, Italija je odmah po izbijanju rata objavila neutralnost, tumačeći to nespremnošću za rat, uz stalno isticanje kako Trojni savez i Vojna konvencija iz 1913. godine prvenstveno imaju obrambeni karakter. Pri tome, uvjeravala je Njemačku i Austro-Ugarsku u svoju blagonaklonost, postavljajući svoje teritorijalne zahtjeve (naročito na Balkanu, čemu se energično suprotstavljala Austro-Ugarska). Međutim, istovremeno je pregovarala i sa silama Antante, nastojeći svoju neutralnost (ili pristupanje jednom od zaraćenih blokova), što bolje iskoristiti za ostvarenje svojih teritorijalnih aspiracija.
Nakon što su joj Londonskim ugovorom od 23. svibnja 1915. godine obećani znatni teritorijalni dobitci (između ostaloga, i na korist značajnih teritorija na području Hrvatske), 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj. Napadi na austrougarsku crtu počeli su u lipnju i trajali su do kraja godine bez uspjeha.
U 1916. bilo je manjih teritorijalnih pomaka na objema stranama, te talijanske snage nisu u nizu od 12 bitaka na Soči uspijevale probiti austrijsku obranu. Uz strahovite napore i gubitke su naposljetku ipak uspjeli osvojiti Goricu, a u rujnu 1917. prešli su na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Međutim su početkom studenog 1917. godine iscrpljene austrougarske i njemačke snage krenule u protuofenzivu i u Bitci kraj Kobarida potpuno probile talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, oko 100 kilometara u dubinu talijanskog državnog teritorija.
Taj Austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio. Potkraj listopada Talijani su prešli u ofenzivu i bitci kod Vittoria Veneta razbili austrougarske snage i zarobili njihovih čak 448 tisuća vojnika, te veći dio zaliha vojnog materijala. Nakon toga je 3. studenog potpisano primirje. (izvor: pametni-radio.org)
Cesta po kojoj vozimo naziva se i Ruska cesta jer su je u vrijeme I svjetskog rata gradili Ruski zarobljenici koje je zarobila vojska Austro-Ugarske. Evo kako je ta izgradnja s tim zarobljenicima izgledala 1917. godine (donji snimak posudio sa commons.wikimedia.org)


I na kraju, što se tiče table na predzadnjem snimku, da koju velim o Ruskoj kapelici.


Ruska kapela izgrađena je kao kapela za ruske vojnike, ratne zarobljenike, koji su gradili cestu za Vršič. Postala je spomen-obilježje žrtvama koje je zatrpala lavina tijekom izgradnje ceste preko planinskog prijevoja Vršič. Kapela sv. Vladimira uređena je u pravoslavnom stilu, što izražava vjeru vojnika koji su poginuli uz cestu. Vjeruje se da je tijekom izgradnje ceste poginulo od 170 do 300 ruskih i od 10 do 80 austrijskih vojnika. Dana 8. ožujka 1916. u lavini je poginulo 110 ruskih i 7 austrougarskih gardista. (izvor: skupnost.sio.si)

Ruska kapela 1916. (izgrađena od strane ruskih ratnih zarobljenika); u prvom redu su austrougarski stražari (ovu rečenicu i gornji snimak posudio sa en.wikipedia.org)

Inače, Ruska kapelica je nekih stotinjak metara iznad Vršičke ceste, pa se do nje dolazi stepenicama koje se vide na donjem snimku.


Iako su i dalje na serpentinama te kocke umjesto asfalta, uočljivo je da se, negdje više, a negdje manje, ali ipak cesta i njen okoliš uređuju i obnavljaju. Tako smo naišli na friški kameni most koji mi je bio prekrasan. Takav mi je, vajda bio i zbog toga što je kameni, kao i zbog toga što je nov, a opet je rađen u retro stilu.


Nekako iza mene gdje sam stajao dok sam snimao gornji snimak, je planinarski dom Koča na Gozdu. Pored imena, na zidu kuće je bila i obavijest da se ona nalazi na 1226 metara nadmorske visine. Više od same kuće, krajnje me je dojmio okoliš. Onaj tko ju je tu locirao svaka mu čast, nije mogao bolje mjesto izabrati.


Pored toga što je bila kraj ceste bila je okružena borovinom. No, još impresivnije od ambijenta gdje je kuća bila smještena bili su goli vrhovi ogoljene planine. Bili su tako blizu i tako visoko (preko 2000m) da mi se činilo da bih nastavak vožnje trebao činiti tiho i obzirno, da te vrhove na naljutim. Jer ako to učinim, tren poslije sručiti će se na mene, progutati me i poslije toga kao da me nikada bilo nije.
Što zbog uzbrdice koja je tražila znatan fizički napor, a što zbog ambijenta, koji je bio više nego egzotičan, nisam brojao serpentine koje smo savladavali. Ipak, evo još jednu od njih sam snimio.


Prije gornjeg snimka spomenuh egzotiku ambijenta kojim vozimo, pa evo za ilustraciju snimak na kojem je uhvaćen jedan trenutak vožnje sa Denisom ispred mene.


Kako se sve više penjemo tako zelenilo postaje sve rjeđe, čime dobivamo sve jasnije poglede na planinske vrhove.


Pećinu uočiti na planinskim visovima nije ništa neobično. No uočiti rupu, od prirode sačinjenu, e to je već prava fora. Stoga sam onu malu svijetlu točkicu na gornjem snimku uz pomoć zuma fotoaparata privukao sebi radi boljeg sagledavanja.




Prije nego ću doći do slijedeće od serpentina, snimio sam most preko potoka i cesti kojom ću koji tren kasnije nastaviti vožnju.


A sad (opet) serpentina.


Dok sam snimao, prizor sedla na sredini gornjeg snimka naslućivao mi je skori kraj ovom pentranju i da je Vršič blizu. Kasnije se pokazalo da su mi slutnje bile opravdane.
Kad sam se dovezao do lijevog mosta na gornjem snimku zastao sam na trenutak radi snimanja prizora ispod sebe. (već sam napomenuo da se zelenilo povuklo i ispred nas iznijelo masu egzotičnog krajolika).


Nekih par stotina metara nakon sto sam snimio gornji snimak…


…stigli smo do ove obavijesti.


„Kada nakon dugog puta stigneš ti do svoga cilja
tvoji nestati će snovi jer postali su zbilja
možda shvatiti ćeš tužan da sve nije k'o u priči
jer putovati je nekad bolje nego stići“
Sad dok pišući ove redove pokušavam sročiti u riječi što mi se sve muvalo po glavi kad sam se našao pored table na gornjem snimku, učinili su mi se vrlo prikladni ovi stihovi grupe Drugi način iz njihove pjesme Jedro za oluju.
Kako se već i gornjih snimaka može uočiti vrijeme je bilo idealno, ali baš, baš idealno. Temperatura taman tolika kolika treba biti, vjetra niotkud, obilje sunca, a oštrina vidljivost na granici nadrealnog. Dakle uvjeti idealni da idealniji ne mogu biti.
A opet…
Ni sam ne znam kako sam i što sam konkretno očekivao doživjeti kad se konačno popnem na taj prijevoj. Možda je ta nedorečenost, ta njihova varljiva maglovitost koja stvara iluzorno uvjerenje konkretnosti, razlog ako ne blagom razočarenju, a ono makar jedva uočljivoj potištenosti zbog izostanka očekivanog (mada velim ni sam ne znam točno što sam to konkretno očekivao).
Sigurno jest u nekoj mjeri, ali ne samo to. Ima još nešto, ali što?
Što je to bilo tek sam kasnije shvatio povezujući sve doživljeno.
Iako za vrijeme posjete prijevoju, u buri emocija u sebi sjedinjenih s masom dojmova koja mi čula javljaju, nisam odmah shvatio što mi je u tolikoj mjeri tada zasmetalo, kasnije sam to kratko i jezgrovito definirao jednom jedinom riječju - gužva.
S onim unutarnjim pretjeranim, te zbog toga i, barem djelomično, neostvarenim očekivanjem nekako bih se i nosio. Nije mi to po prvi put u životu, dapače! Ali ova gužva oko mene – e to je bilo stvarno previše!
Masa ljudi, planinara, masa biciklista, a o autima da ne govorim!. Što parkiranih, što onih koji bi se parkirali, što onih koji bi izašli iz parkirališta, a što onih koji bi samo prošli. Masa auta, kao da sam ispred ogromnog shoping centra u najvećoj špici. Čak je tu bio i redar profesionalac, koji je dosta autoritativno, mada sa puno manjom efikasnošću pokaša(va)o uvesti barem malo reda u tom kaosu.
Spomenuti redar je ovaj lik sa žutim prslukom lijevo na donjem snimku


Kad se okrenem unazad i snimim situaciju na prijevoju, sa tom silnom kaotičnom gužvom, ona izgleda ovako…


…a prije 35 godina to je izgledalo ovako


Situacija u smjeru u kojemu ćemo kasnije nastaviti vožnju izgleda ovako…


…a prije 35 godina izgledala je ovako


Inače tada je tabla sa oznakom prijevoja bila dvadesetak metara dalje u smjeru kojim ćemo nastaviti vožnju.
Ona se vidi, mada dosta sitno, desno od moje tadašnje suputnice na gornjem snimku. Evo malo detaljnije kako je ona onomad izgledala, zajedno sa ondašnjim mene.


Eto, valjda se vidi što sam, barem približno, očekivao na prijevoju, a zatekao sam potpuno suprotno. Stoga sam tren poslije snimljenih prizora suputniku sugerirao nastavak vožnje. Nekako u kutu svijesti, više s one strane svjesnosti, kao posljednju slamku spasa dojma o viđenome, htio sam još doći do Tičarjevog doma. Taj planinarski dom je malčice izvan ceste, nekih 50 metara i nešto iznad, pa smo strmom, ali kratkom cestom došli do njega.


Prije 35 godina on je izgledao ovako


Dakle, nije se puno promijenio. No, ono što se promijenilo je ono ispred doma.
Ispred doma, na ravnom platou smjestili su dugačke klupe sa isto tako dugačkim stolovima. Čini mi se da se tu sasvim udobno može smjestiti barem stotinjak ljudi. A nije bilo nikoga, ni jednog jedinog čovjeka. Oni koji su trebali otići, otišli su, a oni koji trebaju doći još nisu došli. Bilo je tek pola jedanaest, što znači da će ove klupe još dosta vremena ostati uglavnom puste.
Odmah sam predložio suputniku da ovdje učinimo poduži odmor, što je i prihvatio.
Nisam neki mizantrop, ne mrzim ljude, Bože sačuvaj! Samo ne volim gužvu. Valjda je to ostavština koja me prati još iz djetinjstva. Osjećam se nekako sputan, spriječen u proživljavanju onoga što osjećam. Nisu oni krivi za to, ma kakvi, jednostavno osjećam stid što ću, možda izgledati drugačiji, što neću biti u skladu struje kakva vlada u grupi. Uz taj stid, kao brat blizanac, ide i nekakvi pritajeni strah, ili tjeskoba barem, da će to biti primijećeno a onda „Pero, propadni u zemlji!“
Ovako oslobođen obzira prema ljudima oko mene, jer ih nema, mogu opušteno i bez suzdržanosti pustiti osjećaje i dojmove da se u meni razvijaju do milje volje.
Dok sam ja kaotično pokušavao srediti navedene misli koje su mi se rojile po glavi, odjednom se pojavi Denis (nisam ni primijetio kad je nestao) sa tacnom na kojoj je bila šalica kave sa pivom u dvama orošenim i krajnje izazovnim čašama.


Blago mu se osmjehnuh, valjda zbog postiđenosti što mi se sve tren prije motalo po glavi.
Eto, opet ono: „kad god prihvatim manje dobro, Bog me nagradi boljem!“. Prošlo je tek koja minuta od krajnje potištenosti zbog gužve na prijevoju, da bi sad osjećao nešto potpuno suprotno.
Postoje trenuci koji tokom vremena, koje je dosta prošlo do njih, postaju pažnje i poštovanje vrijedni, neočekivano ugodni svaki put kad ih evociram. No, postoje trenuci još jači, puno jači. To su oni za koje sam apsolutno, nedvojbeno uvjeren da će u budućnosti, svaki put, ama svaki put kada budu evocirani izazvati emocionalno zadovoljstvo i mentalnu blokadu, jer će uzrokovati toliku ugodu da ću zaboraviti sve bitno i nebitno tog trenutka. Ni to što sam, ni gdje sam, ni s kim sam. Samo ću se u taj kratki ali izuzetno snažni trenutak vratiti iskonu gdje se taj trenutak dogodio.
Biti svjestan toga u samom tom trenutku, e to je ono pravo!
Dakle, dok ispijam hladnu, osvježavajući tekućinu iz orošene čaše, ovdje sa suputnikom i ni skim više, dok jedva primjetni vjetrić donosi opojne mirise planinske vegetacije, dok promatram okolne visove okupane u blještavom svjetlu sunčevih zraka, znam, svjestan sam, apsolutno siguran da će ovo biti jedan od naj trenutaka u mojemu životu.
Pa da vidimo što je oko nas bilo za vidjeti i doživjeti. Krećem s lijeva na desno, što se prizora ispred mene tiče.


Na gornjem snimku je negdje između planina rijeka Soča do koje ćemo kasnije stići, dok se na donjem dijelu vidi „naša“ cesta netom poslije prijevoja.
Maknem li fotić malo udesno vidim masiv sa jedva uočljivom planinarskom stazom, desno na donjem snimku.




Ravno preko puta nas, s druge strane prijevoja je masiv sa povećim siparom. Na tom siparu je staza, a na njoj dvoje entuzijasta.




Ona kratka, no i strma cesta kojom smo došli do doma, gledajući odozgora izgleda ovako.


Dugo smo, stvarno dugo ostali sjediti na tim klupama. Ni meni, a izgleda ni suputniku nije se dalo remetiti ovaj raj Zemaljski i uživanciju u njemu. Pa ipak, nadljudskim naporima uspjeli smo skupiti dovoljno snage i pokrenuli se. A nije bilo ni malo lako, naprotiv!
Prije nego smo sjeli na bicikle htio sam još malo obići dom, čisto radi usporedbe kakav je sada i kakav je onaj raniji u mojem sjećanju.
Ulaz u njega izgleda ovako




Njegova unutrašnjost sada izgleda ovako…




…a prije 35 godina izgledala je ovako


Može se primijetiti da mu se, isto kao i vanjština, ni unutrašnjost nije mnogo promijenila.
I konačno smo krenuli. Može se reći da smo jedan raj Zemaljski zamijenili drugim. Ovaj drugi je vožnja nizbrdicom silnim serpentinama. Prva, nakon Vršiča, izgledala je ovako


Ništa manje od serpentina nije bila egzotična vožnja cestom izvan njih. Često je uz cestu bio podzid, nekad dolje uz cestu, a nekad gore.




Bilo kako bilo, da li je taj podzid gore ili dolje, ili ga uopće nema, stalno je bilo prisutno nešto drugo – neprestana egzotika krajolika. Bila je to velika muka, mada jednako toliko i slatka, istovremeno paziti na vožnji i na krajolik. Kada to dvoje nije bilo moguće spojiti tada smo stali i potpuno se prepustili užitku. Kao na primjer na jednoj od serpentina.


Nekako točno na njenoj sredini snimio sam prizor ispred sebe, čije sam vrhove zumirao.






Poduži odmor smo napravili pored Kugijevog spomenika.


Evo kako je taj spomenika izgledao prije 35 godina


Julij Kugy (1858. Gorica - 1944. Trst) slovenski odvjetnik, planinar, časnik, pisac i humanist, otac planinarstva u Julijskim Alpama. Njegov otac bio je Korušanin s izvornim prezimenom "Kogej", a majka kći pjesnika Jovana Vesela Koseskog. Julius je odrastao u višejezičnoj okolini i govorio je talijanski, njemački i furlanski. Kugy isprva nije znao slovenski, ali je kasnije naučio čitati slovenski. Pohađao je Njemačku gimnaziju u Trstu, a školovanje je nastavio na Sveučilištu u Beču, gdje je diplomirao pravo 1882. godine. Nakon povratka u Trst preuzeo je vodstvo tršćanske tvrtke Pfeifer-Kugy za uvoz ulja, kave i egzotičnog voća iz kolonija, koju je osnovao njegov otac Pavel. Bavio se i glazbom. Godine 1915., kada je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, dobrovoljno se prijavio u austrougarsku vojsku i doprinio svojim planinarskim iskustvom i znanjem, zbog čega je odlikovan činom poručnika. Umirovio se iz vojske nakon bitke kod Kobarida. Nakon rata, Julius Kugy zatvorio je svoj unosan posao i posvetio se pisanju i predavanjima u zemljama njemačkog i slovenskog govornog područja. Tijekom Drugog svjetskog rata spasio je nekoliko slovenskih planinara iz koncentracijskog logora Dachau. Surađivao je i sa slovenskim partizanima u Trstu. Umro je 1944. u Trstu, gdje je i pokopan. Kugy je poznat po svojoj ljubavi prema planinarenju, posebno Julijskim Alpama, u koje se zaljubio u tinejdžerskim godinama tijekom posjeta rodnom mjestu svog oca u Ziljskoj dolini, te po amaterskim botaničkim aktivnostima. Bio je veliki promicatelj prijateljstva među narodima koji su živjeli na području današnje Slovenije, Italije i Austrije. Ima i svoj spomenik u Trenti na cesti za Vršič. Podiglo ga je Slovensko planinarsko društvo povodom svoje 60. obljetnice, a izradio ga je kipar Jakob Savinšek. Po njemu su nazvane planinske staze, Kugyjeva polica u sjevernoj strani Triglava, Kugyjeva ruta u Montažu i Kugyjeva poučna staza u Nabrežini iznad Trsta. (izvor: wikipedia)
Netom prije Soče naišli smo na prve kuće, točnije na dvije-tri kuće i crkvu.




Čitajući kartu saznajem da se ovo mjesto naziva Pretner. Na žalost, ništa pobliže nisam uspio saznati.
Čim smo došli do Soče odmah smo prešli na njenu drugu stranu.




Evo kako izgleda prvi susret s Sočom gledajući je uzvodno sa mosta na gornjem snimku.


Nekoliko stotina metara dalje naišli smo na pješački viseći most preko rijeke.

Photo by Denis



Evo i mene od prije 35 godina na tom mostu (ili možda na nekom od mostova preko Soče, nisam siguran, ne zamjerite, ipak je toliko godina prošlo)


Cesta se od onog (cestovnog) mosta preko Soče proširila, serpentine su nestale, krivine su bile blaže, a blaža je bila i nizbrdica.


Dobila je čak i crtu u sredini, no dobila je i znatno povećanje prometa. To povećanje nije bilo iznenada, šokantno, veće tiho i, kako već meni izgleda, podmuklo. Ta podmuklost je, opet kako se meni čini, bila i dalje u impresivnom okolišu. Okolne planine su i dalje bile pažnje i poštovanja vrijedne za vidjeti, samo što su ovaj put bile malo dalje.
Biće da je prostor oko Soče bio preuzak za cestu pa je ona morala uzbrdicom naći sebi mjesto pod suncem. Ovo će biti u današnjoj vožnji zadnja (veća) uzbrdica, a došla je nekako da me vrati u realnost od (pre)duže nizbrdice kojom smo vozili sve od Vršiča. Dok sam vozio laganini tom uzbrdicom, zastao sam za trenutak snimivši Soču, negdje dolje.


To mjesto gdje sam zastao bilo je idealno za snimiti dolinu Trenta s istoimenim mjestom.


Malčice sam ju približio zumirajući je.


Prije 35 godina ona mi je ovako izgledala


Naziv Trenta je furlanskog podrijetla i posuđen je u slovenski jezik. Naziv se razvio od Tridenta, što znači 'trozub' ili 'podijeljen na tri zuba'. To odražava geografiju jer se dolina dijeli na dolinu Soče i Zadnjice, a potonju ubrzo ponovno dijeli Bijeli potok, stvarajući tri blisko raspoređena vrha. (izvor:wikipedia)
Nakon što smo se spustili u dolinu, te izašli iz nje cesta je nastavila blagom nizbrdicom uglavnom uz Soču.


Čak smo naišli i na jednu galeriju, jednu jedinu, no podugačku. Njena dužina je bila 276 metara.




I dalje s blagom nizbrdicom kao i sa znatnim prometom, mada se to na snimcima ne vidi. Osim tog prometa koji mi „ide na živce“ tu je i blaga, ali bitna iscrpljenost. Ona je, tada sam si to tako uobličio, posljedica obilne tekućine koju sam danas ispio, plus žestoki fizički napor pri vožnji na uzbrdici do Vršića. Kad sve to što jest (po)malo zbrojim, dobijem jedno veliko, a to je želja za odmorom i za dobrim obrokom. Ovo potonje volio bih obaviti u nekom restoranu u Bovecu gdje bih polako i s guštom pojeo nešto toplo, a ne negdje sa strane ceste, stojeći i na brzaka.
Zato je impresija okolišem kod mene bila potisnuta nestrpljivim iščekivanjem tog famoznog Boveca. Sad će, sad će iza ove krivine, govorila mi je nada, a nakon prolaska krivine umjesto Boveca, nova krivina. Ta nova krivina je onu nadu pretvorila u razočarenje, a slijedeća krivina opet vratila u nadu. I tako stalno, naizmjenično.
U takvom emotivnom (ili pak mentalnom) stanju jedva sam se prisilio na kratku pauzu radi snimanja okoliša. Valjda je posljednji atom moje svijesti, onaj pozitivistički, euforični, uspio barem na trenutak nadvladati ovo u meni što polako postaje malodušje.






Kad se našoj cesti pridružila ona iz Tarvsio-a, pukao sam! Rekao sam suputniku na ne mogu više, trebam nešto „staviti u kljun“. „Pa do Boveca još manje od 3km!“, reče mi suputnik. Ta kratka rečenica s krajnje konkretnim podatkom rasplini ono moje malodušje koje je već opasno prijetilo da preraste u očaj. I ne samo to! Čak je uspjelo nastaviti taj preobražaj, pa sam u slijedećem trenutku osjećao stid što sam duhom posustao, a potom, kao posljedicu tog stida, na kraju i odlučnost u stilu „Pa mogu ja to!“ I tako, opet se pokazalo da duh može osnažiti tijelo, no tijelo duh nikada!
Situacija pred Bovecom je izgledala ovako.


Za razliku od prethodnih snimaka, dok sam snimao ovaj gornji nisam uspio uhvatiti ni djelić vremena bez prometa. U tolikoj je mjeri on bio gust.
Taj ranije napomenuti duh je uspio osnažiti moje tijelo do prvog restorana. Nije mi se dalo tragati i raspitivati gdje se ovdje dobro jede. Uglavnom, kad smo parkirali bicikle i sjeli na terasu restorana dok sam pijuckao točeno pivo iz orošene čaše u iščekivanju obroka obuzeo me je osjećaj kakav ima čovjek koji nakon iscrpljujućeg lutanja pustinjom naiđe na oazu. Spašen, napokon!


Izbor na jelovniku nije bio baš neki, pa je najbolje prema našem kriteriju što smo mogli dobiti bio hamburger s prilogom.


Uz ispriku na upitnu kvalitetu gornjeg snimka, ipak je objed, uz točeno pivo, ispunio svoju svrhu. Odmorio sam se, najeo se, smirio duh i tijelo, pa sam sad „tankiran“ mogao nastaviti vožnju, i to čak s guštom.
Želje mi je bila snimiti centar Boveca manje-više sa istog mjesta kako sam to učinio prije tri i pol decenije. Stoga sam nastojao posebno paziti na trenutak kad će doći to mjesto, odnosno trg. Na žalost uske ulice u suradnji sa dosta gustim prometom nastojale su oduzeti lavovski dio te pažnje na sebe.
Denis, koji je tada vozio iza mene, snimio me je dok vozim kroz grad i u sebi se borim sa te dvije pažnje.

(Photo by Denis)

Baš kad smo došli do tog trga gužva vozila oko mene je doživjela maksimum. Ovaj s lijeve strane bi skrenuo, ovaj s desne mu trubi, onaj pak koji dolazi ususret, iznerviran obojicom blica dugim svjetlima…tako da sam bio sretan što sam se provukao mimo svih njih u komadu nedirnut. Nažalost, provukao sam se i kroz taj centar od silne frke ne primijetivši ga. Nešto najbliže njemu uspio je Denis snimiti iza mene.

(Photo by Denis)

Evo kako je taj nesnimljeni centar Boveca izgledao prije 35 godina.


Izlaskom iz grada imao sam osjećaj da se promet malo razrijedio. Da li je to stvarno bilo tako, ili sam samo imao takav osjećaj zbog ceste koja se sada bitno proširila, ne znam. Bitno je da mi promet nije više bio (veliki) problem.
No, zamijenilo ga je nešto drugo – ispred nas se pojavio zlokoban oblak koji ništa dobro nije obećavao.


Valjalo je tražiti sklonište!
Našli smo ga ispod nadstrešnice rafting kluba tek minut prije nego je počelo padati.


Nije jako puhalo, nije bio baš prolom oblaka, ali je dosta gusto padalo tako da ni trenutka nismo bili u dilemi da li smo trebali nastaviti vožnju ili ne. Ako nije bio prolom oblaka, onda je padalo dosta dugo, preko pola sata. Pa čak i nakon tog vremena umjesto da posve stane, kiša je produžila još desetak minuta.
Ipak je u konačnici stala pa smo nastavili vožnju. Neočekivano smo se našli na dosta dugoj dionici ravnoj kao strijela, meni neobičnoj obzirom na svakojake krivine do sada.


Bovec je na 454 metra nadmorske visine, a Kobarid, koji je naš današnji cilj, na 231 metar. Između ta dva grada je dvadesetak kilometara što teorijski, onako u grubo, daje prosječnu nizbrdicu od 1%. Teoretski ne postoji razlika između teorije i prakse, no u praksi je ona ogromna, kako već poslovica veli, pa je tih teoretskih 1% nekad puno manje, a nekad puno više. Tako nakon one ravnice prikazane na gornjem snimku, cesta je znatnom nizbrdicom opet krenula vijugati između brda.




Nekako na pola smo znali, a na pola osjećali da je kraj današnje vožnje blizu, te smo si dozvolili luksuz prekidanja uživancije koja nastaje pri vožnji nizbrdicom te pored novoizgrađenog mosta napravili predah.


Nakon onog sklanjanja od kiše cesta je postupno dobivala sve više i više na suvremenom izgledu. Ko da se događala njena preobrazba između malo bolje lokalne ceste u pravu modernu prometnicu. Tako su na ovom mjestu starog kamenog mosta napravili novi pored njega čime su još i krivinu ublažili, a time omogućili znatno bržu vožnju (motornim vozilima naravno, nama biciklistima je i stara bila sasvim OK).
Dok sam ja odmarao pijuckajući pivo iz termosice, Denis je pronašao stazu koja vodi ispod novog mosta i tamo snimio njegov elastični oslonac.

(Photo by Denis)


(Photo by Denis)

Dok je Denis bio ispod mosta, kad sam „napojio magu“, odšetao sam do druge strane (nove) ceste i snimio dolinu s Kobaridom.




Petnaestak minuta kasnije već smo bili u gradu.
Prvo smo se, jasno, dali u potragu za našim današnjim smještajem. U toj našoj potrazi prvo smo prošli pored Doma Andreja Manfreda.


Andrej Manfreda, slovenski aktivist TIGR-a, 1908., Kobarid - 1943., Saluzzo (Italija). Rođen je u kući u kojoj je danas knjižnica (Dom Andreja Manfreda). Nakon završetka osnovne škole u Kobaridu, Andrej se upisao u Idrijsku realku. U školskoj godini 1924.–1925. prešao je u Udinski licej (općeobrazovna srednja škola). Tamo je branio nacionalna prava Slovenaca i primljen je u organizaciju TIGR. Također je vodio studentsku udrugu Adrija. Nakon završetka škole otišao je u Padovu, gdje je započeo studij na Fakultetu društvenih i političkih znanosti. Tijekom cijelog studija aktivno se uključio u TIGR, gdje je organizirao antifašističke prosvjede i dijelio letke. Svoju političku aktivnost prikrivao je učlanjivanjem u sveučilišnu fašističku organizaciju GUF (Gruppo Universitario Fascista). Unatoč njegovom prikrivanju, njegove aktivnosti nisu ostale skrivene i 25. ožujka 1930. uhićen je i osuđen na 10 godina zatvora. Po rođenju kraljevog sina pomilovan je i pušten na slobodu, gdje je bio pod policijskim nadzorom. To ga nije odvratilo od antifašističkih aktivnosti, pa je 1936. ponovno uhićen i osuđen na 14 godina zatvora zbog čitanja antifašističkog tiska i uklanjanja talijanske zastave. Bolest pluća ga je nekoliko puta dovodila iz zatvora u zatvorske bolnice, posljednji put 1943. godine, kada joj je podlegao pod nerazjašnjenim okolnostima. Nakon rata pokopan je u Kobaridu. (izvor wikipedia)
TIGR (1927. – 1941.) (kratica za: Trst, Istra, Gorica i Rijeka) je prva europska antifašistička organizacija, narodni pokret otpora kojeg su osnovali Slovenci i Hrvati, a koji je 1920-ih i 1930-ih izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici, boreći se za vraćanje okupiranih zapadnih slovenskih zemalja (Primorje) matici zemlji, te također za pripajanje Istre i Rijeke Hrvatskoj. Mnogi članovi TIGR-a bili su povezani s jugoslavenskim i britanskim obavještajnim službama i većina ih je bila vojno obučena. (izvor: wikipedia)
Moram priznati da mi je bio pravi gušt voziti Kobaridskim ulicama. Bile su fino uređene biciklističkim stazama, makar bile one odvojene tek crtom na asfaltu. Evo kako je to izgledalo dok smo prolazili pored Kobaridskog muzeja.


1990. godine u Kobaridu je osnovan Muzej Prvoga svjetskog rata, danas Povijesni muzej (Kobariški muzej: Muzej 1. svetovne vojne Kobarid). (izvor: wikipedia)
Prepustio sam Denisu ispred sebe da vodi potragu za lokacijom smještaja, a ja sam se prepustio turističkom razgledavanju grada. Stoga sam bio malčice razočaran što ga je tako brzo pronašao. No, nakon smještaja bicikala i opreme u sobu (o smještaju poslije) nastavili smo obilazak pješice. Evo kuće u kojoj ćemo večeras počiniti.


Ona je bila blizu nečega što mi je izgledalo kao centar grada.




Nekako meni iza leđa, dok sam snimao gornji snimak, smještena je crkva Uznesenja djevice Marije


Ova je bila otvorena, pa iznutra izgleda ovako


Snimio sam glavni oltar…


…kao i kor s orguljama iznad ulaza.


Grad Kobarid prvi put se spominje 1015. godine u darovnici patrijarha Ivana IV. Crkva, koja se nalazila na istom mjestu kao i sadašnja, stajala je već u 12. stoljeću, a župni dvor bio je ovisan o čedadskom kaptolu. Požar 1683. godine uništio je 30 kuća i crkvu, ostao je samo prezbiterij koji je obnovljen. Sadašnji mramorni barokni oltar datira iz 1716. godine, a izradio ga je goriški umjetnik Pasqualino Lazzarini. Oltar je obnovljen 2021. godine. Prekrasan kip Marije s Isusom datira iz oko 1470. godine (koruški majstor), obično prekriven slikom Uznesenja i Krunidbe Djevice Marije, djelom slikara Jurija Tavčera iz Idrije, koji je ujedno i autor oltarnih slika na bočnim oltarima; sv. Mihael i sv. Valentin. (izvor: zupnija-kobarid.rkc.si)
Snimajući panoramu grada koju vidite na donjem snimku…


…uočio sam crkvu na brdu iznad grada.


Crkva sv. Antuna Padovanskog, posvećena u 17. stoljeću, nalazi se u Gradiču iznad Kobarida. Uz crkvu nalazi se kosturnica, spomenik svim talijanskim vojnicima koji su pali tijekom Prvog svjetskog rata u Gornjem Posočju. Kosturnica sv. Antuna Padovanskog iznad Kobarida dirljiv je spomenik koji se nalazi uz istoimenu malu crkvu na panoramskom brdu iznad Kobarida u Sloveniji. Ova povijesna kosturnica posvećena je sjećanju na žrtve Prvog svjetskog rata koje su pale na soškoj fronti. Izgrađena je u duhu poštovanja prema vojnicima raznih nacionalnosti koji su se žrtvovali za svoje zemlje. (izvor: www.soca-river.com)
Eto to bi bilo manje-više sve što se tiče drugog dana ovog putovanja. Bilo je naporno, no bilo je nezaboravno. Ni sad dok pišem ove redove dojmovi se nisu u potpunosti smirili, sumnjam da li će ikad. Uglavnom, broj prijeđenih kilometara danas je 70, sedamdeset nikad zaboravljivih kilometara!
Naša soba je (opet) bila gore negdje, skoro u potkrovlju.


Kao i u Kranjskoj Gori i ovdje smo dobili trokrevetnu sobu (treći krevet je iza mene dok sam snimao gornji snimak), tako da niko nije trebao spavati gore na krevetu na kat.
I ovdje smo imali kuhinju, kompletnu. U njoj smo si napravili toplu večeru i isto takav doručak sutradan.


Na odmorištu stepenica između katova bio je retro aranžman sa dvije pletene stolice i noćnim ormarićem


Isti ovakav ormarić prije pet i više decenija imala je moja tetka, samo ga je ona zvala „nahtkastl“. Eto, postoji vremeplov, barem za putovanje u natrag. Zove se asocijacija, a drugo ime mu je (pod)sjećanje.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Vršič 2025 I dan

Eto, već tri dana smišljam kako započeti priču o ovom putovanju, pa mi ništa konkretno ne pada napamet. Točnije, toliko toga mi se pojavi u svijesti, no tek tren poslije javi se nešto što bi moglo biti bolje od prethodnog, pa potom sumnja u ispravnost toga, da mi se dva trena poslije pojavila treća opcija, te krene sve iz početka. U stvari ne krene, nego se nastavlja, pa se sve vrti u krug.
Točno je da je uzrok tomu posebna egzotika predjela kroz koje sam prošao (ta procjena pored mog unutrašnjeg dojma je i čisto objektivna, na što ćete se kasnije uvjeriti), mada nije samo to. Uz to se nadovezuju još dvije činjenice koje, da tako velim, dodatno opterećuju (u pozitivnom smislu, ako se uopće taj pridjev može shvatiti kao nešto dobro).
Prvo, na Vršič sam se već ranije biciklom, da tako velim popeo prije 35 godina, pa je ova vožnja svojevrsni povratak u mladost. To već samo po sebi uzrokuje poseban drhtaj u duši. On je, jasno, pozitivan, jer slijedi ponovno oživljavanje nečeg već proživljenog, pa duša već unaprijed trepti zbog očekivanog sladostrašća koje će ju obuzeti po obilasku mjesta na koje je bila prije tri i pol decenije. Međutim čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi sam sebi, barem malčice, zagorča(va)o život, koliko god mu se to činilo suvišnim i krajnje nepotrebnim. E pa zbog ovog potonjeg mi se, istovremeno s onim pozitivnim osjećanjima, javlja nešto kao neizvjesnost, pritajeni strah, ili barem strepnja, da ta očekivanja zbog neostvarenosti pređu u razočarenje.
Drugo, poslije dugog vremena na ovakva višednevna putovanja uspio sam steći suputnika. Već duži niz godina uglavnom vozim sam ili sa svojom životnom suputnicom, kad već ona uspije uhvatit slobodne dane. Uz svo poštovanje prema njoj, ovaj put sam svog prijatelja Denisa uspio nagovoriti da mi se priključi na putovanju. Pored radosti i oduševljenja da na ovom putovanju imam društvo, javlja mi se strepnja hoće li ono ispuniti suputnikova očekivanja, a tome i strah od odgovornosti ako se to ne obistini, te u konačnici i samoprijekor zbog pogrešne procjene nade koja se na kraju izjalovila.
Eto, valjda sam uspio objasniti odakle ta mentalna paraliza koja sprečava početak pisanja ove priče. No, kako je ono, ipak započelo, što dokazuje ovo već napisano, red je da ju i nastavim.
Za razliku od prije tri i pol decenije, kada je ovim područjima putovalo dosta vlakova, i noću i danju, koji su povezivali centar Europe s njenim jugoistokom, danas se ta knjiga svela na dva slova. Točnije na jedno jedino, a to je veza Villach – Vinkovci. Pa dobro, bolje jedno nego ni jedno, pa ćemo ju iskoristiti u oba smjera.

Prvi dan

Slike sa prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Tog prvog dana prognoza nije bila baš ružičasta – mogući pljuskovi. Ne želeći već na početku pretjerano izazivati sudbinu, angažirali smo moju životnu suputnicu da nas modernim prijevoznim sredstvom zvanog samohod (što je poljska riječ za automobil) preveze do Novogradiškog kolodvora.
Tog prvog dana ovog putešestvija većinom smo se truckali u vlaku od Nove Gradiške do Jesenica. Dobro je bilo što smo to činili bez presjedanja, a manje dobro je što će to trajati preko 7 sati. Ostatak dana iskoristit ćemo bicikliranjem od Jesenica do Kranjske Gore,
I tako smo nas dvojica jednog jutra se našli u Novoj Gradiški na ukrcaju navedenog vlaka.


Naši su bicikli imali raskošan smještaj. Ni nama nije bilo loše, naprotiv, našli smo si mjesta na udobnim sjedalima, iako je u vlaku bilo iznenađujuće mnogo putnika. Ipak, još uvijek dosta ljudi odabiru ovaj za neke prevaziđeni način putovanja.
Nakon smještaja i bicikla i nas, kroz prozor sam bacio jedan pogled na ravnicu Slavonije negdje zapadno od Nove Gradiške.


U Ljubljani gužva i krkljanac. Ljudi koliko hoćeš, popuniše vlak dok si rekao keks! Sretni što ne moramo presjedati u drugi vlak uživali smo u svojim sjedištima.
Možda je dojam te gužve nerazmjerno pojačala situacija na kolodvoru, koji je proživljavao rekonstrukciju. To znači da gužva, pa i ona manja, mora se provlačiti kroz improvizirane uske prolaze čime povećava dojam o sebi, pa se čini veća nego što jest.


Skenirajući Ljubljanski kolodvor moje oko ljubitelja željeznice uočilo je kremu Slovenskih željeznica – Pendolino.

(Photo by Denis)

Pendolino vlak u Sloveniji, službeno poznat kao SŽ 310, tip je nagibnog elektromotornog vlaka talijanske tehnologije koji koristi sistem naginjanja (tal. pendolino) kako bi postigao više brzine u zavojima. Ovi vlakovi sa tri vagona voze na relaciji Ljubljana–Maribor/Špilje, a mogu doseći najvišu brzinu od 200 km/h, iako slovenske pruge dozvoljavaju maksimalnu brzinu od 160 km/h. (izvor: AI pregled)
Inače, meteorologija je imala bitan utjecaj na ionako pretjeranu (pred)putnu tremu vezanog za ovo putovanje. Obzirom na veliku gužvu, morali smo noćenja ugovoriti preko booking.coma čak mjesec i pol ranije. Što znači da smo već početkom lipnja morali uprti prstom i žmireći odrediti kojeg dana krajem srpnja krenuti na put, jer nismo znali za nikakvu pouzdaniju metodu. I sad, dok putujemo vlakom prošli smo tri sunčana i tri kišna razdoblja. Dakle, i dalje neriješeno, da li će kiša ili sunce prevladati. A sutra se trebamo popeti na 1611 metara nad morem. Da li će biti sunčano ili kišovito, ne zna se. Još uvijek!
U Ljubljani oblačno, a nakon Kranja – potop! Ništa bistro se ne vidi kroz prozor obilato uprskan kišnim kapima. Šutim i ja, šuti i Denis, obojica smrknuto ozbiljni, dok masa krupnih kišnih kapi bjesomučno udara s druge strane prozorskog stakla. Da se barem (kiša) strpi dva sata za kojih ćemo mahnitom vožnjom doći do te Kranjske Gore, priželjkujem mada slabo u to vjerujem. Istovremeno pomiren sa sudbinom razmišljam o detaljima opreme na sebi pri kišovitoj vožnji.
Desetak minuta kasnije u Jesenicama – sunce!


Izveli smo bicikle van iz vagona, stavili na njih bisage i ostalu opremu čime smo ih pripremili za vožnju. Dok sam sve to radio stalno sam očekivao neki tmurni oblak, početak pljuska, nešto …a ono ništa!
Samo sunce!
Skoro da mi je došlo da se štipnem, ne bi li se probudio iz ovog blaženog sna, koliko nisam vjerovao da je ono što jest. Sunčano!
Hvala Ti, rekoh Mu nijemo pogledavši gore u azurno čisto nebo i krenuh. Ne daleko, tek s druge strane kolodvorske zgrade da ju snimim.


Prije tri i pol decenije u prohladno i oblačno jutro ona je ovako izgledala.


Grad preko puta kolodvora izgleda ovako


I konačno, ah konačno, krenuli smo okretati pedale. Uputili smo se prema zapadu, ravno prema suncu.

(Photo by Denis)

Nakon zadnjih kuća grada nakratko smo se vozili „pravom“ cestom…


…da bi stigli do raskrižja na kojemu je bio nedvosmisleni znak da je ravno za Kranjsku Goru, ali da dalje nije dozvoljeno za bicikl i njegove vozače. Za trenutak smo se zbunili, no srećom tu se odnekud pojavio lokalac koji nas je, nakon našeg pitanja uputio na – biciklističku stazu.


Tada, eto tada nakon silne preokupacije misli kako ovo sve izvesti, kako dozvati sunce, kako..., sjetih se ranijih vožnji kroz Sloveniju i oduševljenja njihovim biciklističkim stazama. Kako ćemo vidjeti danas, a i slijedećih dana, to će oduševljenje samo rasti, sve više i više. Svaka čast Slovencima na tome.
Kako veće rekoh, oduševljen što vozim po prometnici samo za one kakav sam ja, nije mi teško pala ni uzbrdica. Bila je dosta strma, no ne pretjerano dugačka.


Zastali smo radi kraće pauze da malo uhvatim daha. To je u stvari bio povod, tek izlika, jer mi je pažnju privukao viseći most preko Save dolinke.


S druge strane rijeke bilo je nekakvo izletište. Sad, dok pišem ove redove, prebirući po internetu saznao sam da mu je ime Topolino. Krenuo sam koračati mostom, ne zbog izletišta već zbog očaravajuće boje rijeke koju snimih kad sam došao na sredinu mosta.


U nastavku vožnje snimih dolinu Save Dolinke kojom putujemo.


Vožnja biciklističkom stazom me svaki put oduševi, pa tako i sada. U tom oduševljenju nestao mi je osjećaj prolaznosti kako vremena, tako i prijeđenih kilometara. Stoga sam se iznenadio kada sam ispred sebe ugledao tablu s imenom mjesta koja mi posredno veli da smo već prešli desetak kilometara.



(Photo by Denis)

Iako se nismo (dulje) zaustavljali u mjestu ipak je ono bilo više nego zanimljivo, pa sam par stvari snimio.




Centar mjesta je ispred zgrade pošte.


Na izlazu iz mjesta je most preko Save Dolinke.


Dojma sam da je na ogradama mosta manje posuda sa cvijećem nego što ga je bilo u vrijeme mog prvog posjeta.
Prije 35 godina taj je most izgledao ovako. Uočljivo je da me dojam nije varao, stvarno je onomad bio cvijetniji, što je oduševilo moju ondašnju, a i životnu suputnicu.


Odmah nakon mosta skrenut ćemo lijevo na stazu.


Ta staza je onomad izgledala ovako


Neka vas ne buni drveni mostić na predzadnjem snimku. Njega, kao i kanala kojeg premošćuje, ranije nije bilo.
U nastavku vožnje naša biciklistička staza nas je vodila preko dva mosta. Trebalo nam je desetak minuta vožnje između njih.




Prvo što sam osjetio kad smo naišli na njih je divljenje. Prave ljepotice mostogradnje, naročito ovaj drugi. Koji tren kasnije pojavila mi se racionalna sumnja o njihovom porijeklu. Biciklisti, koliko god težili, ni približno nisu toliko teški da im trebaju ovako masivni mostovi. Biće da su u vremenu izgradnje bili namijenjeni nečem drugim. Ta moja sumnja sada dok pišem ove redove, pokazala se ispravna jer sam na slovenskoj wikipediji našao slijedeće: „Željeznička pruga Jesenice–Trbiš (Tarvisio)je bivša željeznička pruga koja je bila u upotrebi između 1870. i 1966. godine.“
Nažalost ništa više ne nađoh na netu, samo to. Pa eto, i to mi je dovoljno da zaključim: biciklistička staza kojom vozimo bila je djelom željezničke pruge. Uskotračne, zaključujem prema veličini mostova (njihovoj širini i visini).
Netom nakon ovog potonjeg mosta naišli smo na tablu sa detaljnim uputama kako se trebamo, a kako ne, ponašati pri vožnji biciklističkim stazama. Kako konkretno ovom, a tako i općenito na bilo kojoj.


Kratko vrijeme naša je staza bila tik uz glavnu prometnicu, no ipak ogradom odijeljena od nje.


Biće da je tomu razlog brdo s desne strane koje se stisnulo uz tu prometnicu te tako prostor svelo na minimum.
U nastavku vožnje smo zastali na kratku pauzu da snimimo veličanstveni prizor planinskog vrha imena Špik.




Ovaj prizor je prije 35 godina izgledao ovako


Inače kad prevedem pojam „špik“ sa slovenskog na Hrvatski dobijem „šiljak“. Pa tako i izgleda!
Nakon što nam je tabla s natpisom „Kranjska Gora“ zaželjela dobrodošlicu prešli smo Savu Dolinku sada već više kao oveći potok nego kao omanja rijeka. Pri tom prelasku susreli smo se s trećim mostom iz doba bivše (uskotračne) željeznice. Kao i oni prethodni i ovaj je bio lijepo obnovljen i uređen.


Zanimljivo da je ovaj gore predodređen isključivo za pješake, dok smo mi biciklisti imali poseban novijeg datuma izrade. Komadić ograde tog novog se vidi dolje lijevo na gornjem snimku.
Eto, to je sve što se tiče vožnje ovog prvog dana putovanja. Prvo smo pronašli naš smještaj za večeras…


…potom smjestili bicikle i spojili ih na punjač…


…da bi na kraju krenuli u pješački obilazak grada.
Kranjska gora nije veliki grad, tek 1428 stanovnika (izvor: wikipedija). Leži na nadmorskoj visini od 899 metara (izvor: isti). No ono što se ne može nikakvim podacima viđenim na netu pojmiti, to je posebna ljupkost ovog gradića. Smješten je na ravnom terenu, no oko njega su planinski masivi pažnje i poštovanja vrijedni.
I to gdje god se čovjek okrene. Evo na primjer s jedne strane to izgleda ovako…




…a kad se okrenem na drugu stranu, ovako




Kako smo proveli većinu današnjeg dana u vlaku, konzumirali neke sendviče, želja mi je bila prvo smiriti svoj probavni trakt nekom ukusnom večerom, da mi poslije ne remeti ugodu obilaska grada. Zbog toga smo pronašli nekakav restoran i u njemu slistili picu s pivom. Oboje je bilo krajnje ukusno, pivo ugodno hladno, pica neodoljivo topla i mirisna.






Što se iz gornja dva snimka može uočiti ambijent je bio simpatično rustikalan, a gužva iznenađujuće velika. Jedva smo mjesto našli. Mada, dojma sam da mi je ta gužva oko mene dodatno učinila večeru ukusnijom, a boravak ugodnijim. Valjda je to razlog što smo nakon večere ostali duže od očekivanog. Da je to tako uočili smo tek kad smo izašli van i primijetili da se noć već znatno približava.




Centar grada je, jasno pješačka zona, no ipak je promet njome bio znatan. Taj promet činili su pješaci kojih je bilo iznenađujuće mnogo. Za trenutak me je ta gužva podsjetila na mala mjesta duž naše obale kada preko ljeta u njima ima višestruko više življa nego u učmalim zimskim mjesecima.
Popločana ulica po kojoj dokono šetuckamo vodi nas prema centru grada.


Do tog centra smo prošli građevinu zanimljivog natpisa.


Riječ je o zgradi u samom središtu mjesta, na mjestu gdje je do prošle jeseni stajao stari Društveni centar. Već je bio jako oronuo, a statička procjena pokazala je da je jedino racionalno rješenje uklanjanje postojeće zgrade i izgradnja zamjenske. Stoga je srušena, a na njezinom mjestu za manje od godinu dana izgrađena je nova, koja je i tlocrtom i visinom identična staroj, budući da je zgrada bila zaštićena kao kulturna baština. Osim dvorane, Ljudski dom sadrži i glazbenu školu, prostorije za pojedina društva, manju višenamjensku dvoranu, prostor za odlaganje rekvizita za događaje, te servisne i pomoćne prostorije. (izvor: arhiv.gorenjskiglas.si)
Centrom grada se može smatrati trg ispred crkve Uznesenja blažene djevice Marije.


Crkva kakvu danas vidimo građena je od 1510. do 1520. godine. Od prethodne crkve ostao je samo romanički zvonik. Tlocrt crkve je u obliku križa. Ima jednu lađu, prezbiterij s gotičkim glavnim oltarom Uznesenja Blažene Djevice Marije i apostola oslikanim na drvu, djelo kranjskog slikara Leopolda Layea, te dvije bočne kapele. Kruna crkve je veličanstveni zvjezdasti svod s cvjetnim motivima koji krasi prezbiterij i lađu. Izgrađena je oko 1520. godine. (izvor: julian-alps.com)
Za one koje to zanima, prezbiterij je u crkvenoj arhitekturi, svetište, povišeni prostor uz oltar ili iza oltara određen za svećenike (prezbitere). Naziva se i sanktuarij (latinski sanctuarium). Prezbiterij se nadovezuje na srednji brod, a od prostora za vjernike odijeljen je pregradom. (izvor: enciklopedija.hr)
Nismo ušli u crkvu, te smo stoga prikraćeni za doživljaj njenog interijera. A on je stvarno impresivan, to zaključujem promatrajući snimak kojeg posudih sa kraji.eu.


Nedaleko od crkve je proširenje u obliku trga sa balvanom u ulozi klupe. Na njemu je urezano ime grada.


Slijedeće što je privuklo pozornost mome oku je hotel Razor.


Razor je najstariji hotel u Kranjskoj Gori, koji datira iz 1902. godine. S njegova praga vidi se 2601 metar visoki Razor, jedan od najviših vrhova Julijskih Alpa. No, posljednjih desetljeća nije imao puno sreće. Prije deset godina napustio ga je treći investitor koji je najavio ambicioznu i temeljitu obnovu. S jedne strane, moderno preuređenje, s druge, očuvanje zaštićene fasade, koja bi sačuvala alpski izgled zgrade. Zatim su stvari zapele, banke su prestale davati nove kredite i to se kaže kao jedan od razloga zašto je investitor promijenio mišljenje. Prije njega, za hotel je bila zainteresirana tvrtka sa sjedištem u Gibraltaru, ali vlasnici iz Velike Britanije odlučili su ga prodati jer su shvatili da bi imali previše problema s upravljanjem hotelom iz Velike Britanije. (izvor: delo.si)
Sa iste stranice posuđujem stari snimak hotela ispod koje piše: „Sa svojim kafićem hotel je postao središnji društveni prostor u gradu; tamo su se sastajali lokalni uglednici, primjerice, 1904. ovdje je osnovano Udruženje odmarališta (današnje Turističko društvo).“


Slijedeća (barem meni) impresivna građevina u Kranjskoj Gori je vila Pavlina.


Vila Pavlina apartmanska planinska kuća, koju je vlasnik Igor Štemberger nazvao prema svojoj majci, sagrađena je od vrhunskih prirodnih materijala te ukrašena djelima slovenskih umjetnika, zimskom retro opremom i fotografijama legendarnih skijaša. (izvor: gloria.hr)
Sličnog arhitektonskog stila je i centrala tematskog parka Kekčeva dežela.


Na web stranici kekcevadezela.com našao sam pozivnicu koja počinje ovako:
Tematski park Kekčeva dežela nalazi se u srcu Nacionalnog parka Triglav. Pozivamo vas da se u društvu svojih najmilijih, prijatelja ili kolega uputite bajkovitim stazama koje pažljivo prate Vandotove priče o hrabrom pastiru - Kekecu! Polazna točka za sve izlete u Kekčevu deželu je Kranjska Gora, gdje se nalazi i naš ured. Ovdje uvijek možete dobiti odgovore na sva vaša pitanja, kupiti karte, ukrcati se u vrlo poseban autobus i krenuti na putovanje! (kraj citata)
Kranjska Gora je skijaški centar kojemu su skijaške staze vrlo blizu grada.


Preko ljeta, kad se ne može skijati (barem ne po snijegu jer ga nema) tu su obližnji planinski vrhovi do kojeg se i pješice vrlo brzo može stići.


Obilaska grada nam je bilo već dosta. Ne zato što nije više zanimljiv, naprotiv, već zbog toga što smo se sjetili zašto smo uopće ovdje. To prisjećanje nas je upozorilo da nam sutra slijedi penjanje na Vršič, te da bi bilo dobro da to započnemo odmorni i naspavani.
U povratku do našeg prebivališta prošli smo pored restorana zanimljivog izgleda, kao i imena – restoran Oštarija. Meni zanimljivo zbog toga što taj pojam često nalazi i u Hrvatskoj – Oštarije, Oštarijska vrata…




Na kraju pješačke zone sam se okrenuo i snimkom ju pozdravio. Stvarno je bilo zanimljiv posjet, iznad svih očekivanja.


Današnja kilometraža skoro nije vrijedna spomena, tek 25 km. No, bila je u tolikoj mjeri zanimljiva i sadržajna, da je količina dojmova potpuno nerazmjerna brojem kilometara.
Prija počinka poželio sam laku noć Vršiču koji je bio tamo negdje iza ovih vrhova.


Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv