Pregled posta

Vršič 2025 II dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Čim sam ustao i obukao se, otišao sam na balkon i rekao „Dobro jutro!“ Vršiču koji je bio tamo negdje iza ovih vrhova.


Nestrpljiv kad ćemo već jednom krenuti do tog Vršiča, zumirao sam masiv na gornjem snimku pretpostavljajući da je prijevoj kojemu danas težimo „tamo negdje“.


No, prije same vožnje da se malčice osvrnem na mjesto našeg noćašnjeg snivanja.
Soba nam je bila sasvim solidna. Imala je tri ležaja i kupaonicu.




Ova vrata na gornjem snimku vode u kupaonicu.
Naša je soba bila na drugom katu. Do tog kata se dolazilo zavrnutim, klaustofobičnim stepenicama.


Denis je poželio jutarnju kavu pa sam krenuo u potragu za njom. Spustio sam se do prvog kata gdje sam zatekao poveći dnevni boravak - bez igdje ikoga.


Na jednom kraju tog povelikog boravka bila je raskošna kuhinja sa svim i svačim potrebnim za pripremu jela.


Posebnu mi je pažnju u toj prostoriji privukla kaljeva peć. Mora da je u tom dnevnom boravku zimi bilo ugodno kad se ta peć naloži.


Sjećam se svoje osnovne škole u kojoj nije bilo centralnog grijanja nego je svaka učionica imala kaljevu peć oko koje smo se, u vrijeme odmora, borili tko će se nasloniti na nju i uživati u ugodnom prijenosu topline.
No, nisam tu da evociram uspomene iz svojih dječačkih dana, nego sam u potrazi za kavom. Stoga krenuh onim stepenicama u prizemlje.
Ni tamo nigdje nikoga, međutim čuh tihe, jedva čujne glasove negdje dolje iz podruma, te se uputih prema njemu.
U podrumu zatekoh blagovaonicu, i što je najvažnije s ljudima (konačno!)


Mladu ženu koja tu radi (kuharica, spremačica, što li je!?) upitah da li mogu dobiti kavu, na što ona potvrdo odgovori. No, kada sam ugledao švedski stol upitah da li možemo doručkovati, na što ona odgovori da će nas to zadovoljstvo stajati 10 €. Bez trena razmišljanja izvadih 20 eurića te otrčah gore po suputnika.
Dok smo uživali u doručku, ona žena ponudi mog suputnika pravom turskom kavom na što se njemu lice ozari kao da je upravo saznao da je dobio glavni zgoditak na lotu.
Izbor na stolu tih Šveđana, nama raspoloživ za doručak, izgledao je ovako.




Eto, kako narod veli „Tjerali zeca, istjerali vuka!“ Doručak je bio pravi kraljevski, i po količini i po ukusu, tako da smo fino nahranjeni i siti konačno krenuli prema onome za što smo se ovdje i našli.
Vani kao u bajci! Zbog obilnog jutarnjeg sunca i kristalno čistog neba, očišćenog kišama od prošlih dana, sve je nekako izgledalo (pre)svijetlo, (pre)oštro i (pre)jasno. Samo je još trebala da nam Alisa iskoči iz Zemlje čudesa.
Zujajući po gradu, lagano okrećući pedale, naišli smo na putokaz našeg cilja ovog putovanja.


Već pri napuštanju zadnjih kuća Kranjske Gore cesta je odmah krenula uzbrdicom, no toliko blagom da je bila jedva primjetna.


Nekih kilometar i pol od grada zastali smo na jezeru Jasna. Na wikipedii sam o njemu našao slijedeće: Jezero Jasna naziv je dvaju međusobno povezanih umjetnih jezera koja se nalaze u blizini Kranjske Gore uz cestu prema prijevoju Vršič. Jezera su uređena za potrebe turizma na ušću Male i Velike Pišnice. Uz jezero, osim apartmana, nalazi se i dječje igralište te brončani kip kozoroga na prirodnoj stijeni, koji je između 1986. i 1988. godine izradio kipar Stojan Batič. (kraj citata)
Iako sebe ne smatram posebnim ljepotanom, te se radi toga ne volim snimati, ipak sam ovaj put učinio iznimku i zamolio sugovornika da me ovjekovječi pored navedenog kozoroga.


A glavni razlog tog mog naslikavanja je taj što sam ovdje pored te živine isto tako snimljen prije 35 godina. Pa evo vam pa usporedite ta dva snimka te zaključite u kojem je stupnju moj preobražaj tokom tih tri i pol decenije.


Nakon ovih jezera cesta se suzila i izgubila crtu po sredini. Njoj za kakvu-takvu utjehu, dobila je tablu kojom upozorava vozače automobila i ostalih većih vozila da paze na bicikliste


Par stotina metara novo upozorenje, ovaj put svima, pa i biciklistima. U stvari, u prvom redu biciklistima, jer će njima vožnja nakon ovog znaka biti najzahtjevnija.


So, the showrtime!, ili na našem, vrijeme je da predstava krene. Da vidimo što znači uspon od 14%!?
Kako ću se kasnije uvjeriti znači puno znoja, puhanja, zaustavljanja, brisanja znoja, cuganja tekućine…
Tih 14% su znatni i pažnje vrijedni u tolikoj mjeri da sam često uključivao i treći stupanj asistencije (od ukupnih četiri), naročito na serpentinama. Evo jedna od njih, s jedne strane gledajući, izgleda ovako


… a s druge strane gledajući ovako


Na tim serpentinama je postotak uspona znatno rastao, naročito s unutarnje strane krivine. Kao da to nije dovoljno za zagorčavanje života biciklistima, još su na tim serpentinama kocke zamijenile asfalt, što bitno povećava otpor kotrljanja kotača. Nije me puno utješila ni teorija mog suputnika da su te kocke tu zbog pojačavanja gripa (prianjanja kotača vozila za podlogu).
Ipak promatraj sve pozitivistički, pa u svemu tome pronađi nešto dobro ili barem ugodno! To sam pronašao u savjesnom označavanju svake od serpentina.

Photo by Denis

Broj 3 znači da je to treća po redu serpentina gledajući od Kranjske Gore. Kasnije ćemo utvrditi da ih preko Vršiča, pa sve dok ne dosegnemo rijeku Soču, ima ukupno 50 (slovima: pedeset)!
Onaj donji broj nam veli na kojoj je nadmorskoj visini postojeća serpentina.
Potočić koji se preko podzida obrušavao u kanal ispod ceste snimio sam ponajviše što je isti snimljen i prije 35 godina.
Dakle. 2025 godina…


…i 1990 godina


Zanimljiv je limeni dodatak na predzadnjoj slici. Pretpostavljam da mu je svrha da spriječi nabujali potok da preskoči svoj zacrtani put i tako se nađe na prometnici.
U nastavku nismo dugo vozili, tek par desetaka metara jer smo naišli na slijedeću obavijest.

Photo by Denis

Prije nego što se dotaknem pojma „Ruska cesta“ evo par rečenica o bici na Soči u I svjetskom ratu.
Svih dvanaest bitaka na Soči tijekom Prvog svjetskog rata činile su obostranu ratnu kampanju talijanskih, jednako kao i austro-ugarskih snaga na talijanskoj bojišnici i predstavljaju težište borbenih aktivnosti na tom dijelu globalnog europskog ratišta.
Naime, iako je bila u savezništvu s Njemačkom i Austro-Ugarskom, Italija je odmah po izbijanju rata objavila neutralnost, tumačeći to nespremnošću za rat, uz stalno isticanje kako Trojni savez i Vojna konvencija iz 1913. godine prvenstveno imaju obrambeni karakter. Pri tome, uvjeravala je Njemačku i Austro-Ugarsku u svoju blagonaklonost, postavljajući svoje teritorijalne zahtjeve (naročito na Balkanu, čemu se energično suprotstavljala Austro-Ugarska). Međutim, istovremeno je pregovarala i sa silama Antante, nastojeći svoju neutralnost (ili pristupanje jednom od zaraćenih blokova), što bolje iskoristiti za ostvarenje svojih teritorijalnih aspiracija.
Nakon što su joj Londonskim ugovorom od 23. svibnja 1915. godine obećani znatni teritorijalni dobitci (između ostaloga, i na korist značajnih teritorija na području Hrvatske), 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj. Napadi na austrougarsku crtu počeli su u lipnju i trajali su do kraja godine bez uspjeha.
U 1916. bilo je manjih teritorijalnih pomaka na objema stranama, te talijanske snage nisu u nizu od 12 bitaka na Soči uspijevale probiti austrijsku obranu. Uz strahovite napore i gubitke su naposljetku ipak uspjeli osvojiti Goricu, a u rujnu 1917. prešli su na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Međutim su početkom studenog 1917. godine iscrpljene austrougarske i njemačke snage krenule u protuofenzivu i u Bitci kraj Kobarida potpuno probile talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, oko 100 kilometara u dubinu talijanskog državnog teritorija.
Taj Austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio. Potkraj listopada Talijani su prešli u ofenzivu i bitci kod Vittoria Veneta razbili austrougarske snage i zarobili njihovih čak 448 tisuća vojnika, te veći dio zaliha vojnog materijala. Nakon toga je 3. studenog potpisano primirje. (izvor: pametni-radio.org)
Cesta po kojoj vozimo naziva se i Ruska cesta jer su je u vrijeme I svjetskog rata gradili Ruski zarobljenici koje je zarobila vojska Austro-Ugarske. Evo kako je ta izgradnja s tim zarobljenicima izgledala 1917. godine (donji snimak posudio sa commons.wikimedia.org)


I na kraju, što se tiče table na predzadnjem snimku, da koju velim o Ruskoj kapelici.


Ruska kapela izgrađena je kao kapela za ruske vojnike, ratne zarobljenike, koji su gradili cestu za Vršič. Postala je spomen-obilježje žrtvama koje je zatrpala lavina tijekom izgradnje ceste preko planinskog prijevoja Vršič. Kapela sv. Vladimira uređena je u pravoslavnom stilu, što izražava vjeru vojnika koji su poginuli uz cestu. Vjeruje se da je tijekom izgradnje ceste poginulo od 170 do 300 ruskih i od 10 do 80 austrijskih vojnika. Dana 8. ožujka 1916. u lavini je poginulo 110 ruskih i 7 austrougarskih gardista. (izvor: skupnost.sio.si)

Ruska kapela 1916. (izgrađena od strane ruskih ratnih zarobljenika); u prvom redu su austrougarski stražari (ovu rečenicu i gornji snimak posudio sa en.wikipedia.org)

Inače, Ruska kapelica je nekih stotinjak metara iznad Vršičke ceste, pa se do nje dolazi stepenicama koje se vide na donjem snimku.


Iako su i dalje na serpentinama te kocke umjesto asfalta, uočljivo je da se, negdje više, a negdje manje, ali ipak cesta i njen okoliš uređuju i obnavljaju. Tako smo naišli na friški kameni most koji mi je bio prekrasan. Takav mi je, vajda bio i zbog toga što je kameni, kao i zbog toga što je nov, a opet je rađen u retro stilu.


Nekako iza mene gdje sam stajao dok sam snimao gornji snimak, je planinarski dom Koča na Gozdu. Pored imena, na zidu kuće je bila i obavijest da se ona nalazi na 1226 metara nadmorske visine. Više od same kuće, krajnje me je dojmio okoliš. Onaj tko ju je tu locirao svaka mu čast, nije mogao bolje mjesto izabrati.


Pored toga što je bila kraj ceste bila je okružena borovinom. No, još impresivnije od ambijenta gdje je kuća bila smještena bili su goli vrhovi ogoljene planine. Bili su tako blizu i tako visoko (preko 2000m) da mi se činilo da bih nastavak vožnje trebao činiti tiho i obzirno, da te vrhove na naljutim. Jer ako to učinim, tren poslije sručiti će se na mene, progutati me i poslije toga kao da me nikada bilo nije.
Što zbog uzbrdice koja je tražila znatan fizički napor, a što zbog ambijenta, koji je bio više nego egzotičan, nisam brojao serpentine koje smo savladavali. Ipak, evo još jednu od njih sam snimio.


Prije gornjeg snimka spomenuh egzotiku ambijenta kojim vozimo, pa evo za ilustraciju snimak na kojem je uhvaćen jedan trenutak vožnje sa Denisom ispred mene.


Kako se sve više penjemo tako zelenilo postaje sve rjeđe, čime dobivamo sve jasnije poglede na planinske vrhove.


Pećinu uočiti na planinskim visovima nije ništa neobično. No uočiti rupu, od prirode sačinjenu, e to je već prava fora. Stoga sam onu malu svijetlu točkicu na gornjem snimku uz pomoć zuma fotoaparata privukao sebi radi boljeg sagledavanja.




Prije nego ću doći do slijedeće od serpentina, snimio sam most preko potoka i cesti kojom ću koji tren kasnije nastaviti vožnju.


A sad (opet) serpentina.


Dok sam snimao, prizor sedla na sredini gornjeg snimka naslućivao mi je skori kraj ovom pentranju i da je Vršič blizu. Kasnije se pokazalo da su mi slutnje bile opravdane.
Kad sam se dovezao do lijevog mosta na gornjem snimku zastao sam na trenutak radi snimanja prizora ispod sebe. (već sam napomenuo da se zelenilo povuklo i ispred nas iznijelo masu egzotičnog krajolika).


Nekih par stotina metara nakon sto sam snimio gornji snimak…


…stigli smo do ove obavijesti.


„Kada nakon dugog puta stigneš ti do svoga cilja
tvoji nestati će snovi jer postali su zbilja
možda shvatiti ćeš tužan da sve nije k'o u priči
jer putovati je nekad bolje nego stići“
Sad dok pišući ove redove pokušavam sročiti u riječi što mi se sve muvalo po glavi kad sam se našao pored table na gornjem snimku, učinili su mi se vrlo prikladni ovi stihovi grupe Drugi način iz njihove pjesme Jedro za oluju.
Kako se već i gornjih snimaka može uočiti vrijeme je bilo idealno, ali baš, baš idealno. Temperatura taman tolika kolika treba biti, vjetra niotkud, obilje sunca, a oštrina vidljivost na granici nadrealnog. Dakle uvjeti idealni da idealniji ne mogu biti.
A opet…
Ni sam ne znam kako sam i što sam konkretno očekivao doživjeti kad se konačno popnem na taj prijevoj. Možda je ta nedorečenost, ta njihova varljiva maglovitost koja stvara iluzorno uvjerenje konkretnosti, razlog ako ne blagom razočarenju, a ono makar jedva uočljivoj potištenosti zbog izostanka očekivanog (mada velim ni sam ne znam točno što sam to konkretno očekivao).
Sigurno jest u nekoj mjeri, ali ne samo to. Ima još nešto, ali što?
Što je to bilo tek sam kasnije shvatio povezujući sve doživljeno.
Iako za vrijeme posjete prijevoju, u buri emocija u sebi sjedinjenih s masom dojmova koja mi čula javljaju, nisam odmah shvatio što mi je u tolikoj mjeri tada zasmetalo, kasnije sam to kratko i jezgrovito definirao jednom jedinom riječju - gužva.
S onim unutarnjim pretjeranim, te zbog toga i, barem djelomično, neostvarenim očekivanjem nekako bih se i nosio. Nije mi to po prvi put u životu, dapače! Ali ova gužva oko mene – e to je bilo stvarno previše!
Masa ljudi, planinara, masa biciklista, a o autima da ne govorim!. Što parkiranih, što onih koji bi se parkirali, što onih koji bi izašli iz parkirališta, a što onih koji bi samo prošli. Masa auta, kao da sam ispred ogromnog shoping centra u najvećoj špici. Čak je tu bio i redar profesionalac, koji je dosta autoritativno, mada sa puno manjom efikasnošću pokaša(va)o uvesti barem malo reda u tom kaosu.
Spomenuti redar je ovaj lik sa žutim prslukom lijevo na donjem snimku


Kad se okrenem unazad i snimim situaciju na prijevoju, sa tom silnom kaotičnom gužvom, ona izgleda ovako…


…a prije 35 godina to je izgledalo ovako


Situacija u smjeru u kojemu ćemo kasnije nastaviti vožnju izgleda ovako…


…a prije 35 godina izgledala je ovako


Inače tada je tabla sa oznakom prijevoja bila dvadesetak metara dalje u smjeru kojim ćemo nastaviti vožnju.
Ona se vidi, mada dosta sitno, desno od moje tadašnje suputnice na gornjem snimku. Evo malo detaljnije kako je ona onomad izgledala, zajedno sa ondašnjim mene.


Eto, valjda se vidi što sam, barem približno, očekivao na prijevoju, a zatekao sam potpuno suprotno. Stoga sam tren poslije snimljenih prizora suputniku sugerirao nastavak vožnje. Nekako u kutu svijesti, više s one strane svjesnosti, kao posljednju slamku spasa dojma o viđenome, htio sam još doći do Tičarjevog doma. Taj planinarski dom je malčice izvan ceste, nekih 50 metara i nešto iznad, pa smo strmom, ali kratkom cestom došli do njega.


Prije 35 godina on je izgledao ovako


Dakle, nije se puno promijenio. No, ono što se promijenilo je ono ispred doma.
Ispred doma, na ravnom platou smjestili su dugačke klupe sa isto tako dugačkim stolovima. Čini mi se da se tu sasvim udobno može smjestiti barem stotinjak ljudi. A nije bilo nikoga, ni jednog jedinog čovjeka. Oni koji su trebali otići, otišli su, a oni koji trebaju doći još nisu došli. Bilo je tek pola jedanaest, što znači da će ove klupe još dosta vremena ostati uglavnom puste.
Odmah sam predložio suputniku da ovdje učinimo poduži odmor, što je i prihvatio.
Nisam neki mizantrop, ne mrzim ljude, Bože sačuvaj! Samo ne volim gužvu. Valjda je to ostavština koja me prati još iz djetinjstva. Osjećam se nekako sputan, spriječen u proživljavanju onoga što osjećam. Nisu oni krivi za to, ma kakvi, jednostavno osjećam stid što ću, možda izgledati drugačiji, što neću biti u skladu struje kakva vlada u grupi. Uz taj stid, kao brat blizanac, ide i nekakvi pritajeni strah, ili tjeskoba barem, da će to biti primijećeno a onda „Pero, propadni u zemlji!“
Ovako oslobođen obzira prema ljudima oko mene, jer ih nema, mogu opušteno i bez suzdržanosti pustiti osjećaje i dojmove da se u meni razvijaju do milje volje.
Dok sam ja kaotično pokušavao srediti navedene misli koje su mi se rojile po glavi, odjednom se pojavi Denis (nisam ni primijetio kad je nestao) sa tacnom na kojoj je bila šalica kave sa pivom u dvama orošenim i krajnje izazovnim čašama.


Blago mu se osmjehnuh, valjda zbog postiđenosti što mi se sve tren prije motalo po glavi.
Eto, opet ono: „kad god prihvatim manje dobro, Bog me nagradi boljem!“. Prošlo je tek koja minuta od krajnje potištenosti zbog gužve na prijevoju, da bi sad osjećao nešto potpuno suprotno.
Postoje trenuci koji tokom vremena, koje je dosta prošlo do njih, postaju pažnje i poštovanje vrijedni, neočekivano ugodni svaki put kad ih evociram. No, postoje trenuci još jači, puno jači. To su oni za koje sam apsolutno, nedvojbeno uvjeren da će u budućnosti, svaki put, ama svaki put kada budu evocirani izazvati emocionalno zadovoljstvo i mentalnu blokadu, jer će uzrokovati toliku ugodu da ću zaboraviti sve bitno i nebitno tog trenutka. Ni to što sam, ni gdje sam, ni s kim sam. Samo ću se u taj kratki ali izuzetno snažni trenutak vratiti iskonu gdje se taj trenutak dogodio.
Biti svjestan toga u samom tom trenutku, e to je ono pravo!
Dakle, dok ispijam hladnu, osvježavajući tekućinu iz orošene čaše, ovdje sa suputnikom i ni skim više, dok jedva primjetni vjetrić donosi opojne mirise planinske vegetacije, dok promatram okolne visove okupane u blještavom svjetlu sunčevih zraka, znam, svjestan sam, apsolutno siguran da će ovo biti jedan od naj trenutaka u mojemu životu.
Pa da vidimo što je oko nas bilo za vidjeti i doživjeti. Krećem s lijeva na desno, što se prizora ispred mene tiče.


Na gornjem snimku je negdje između planina rijeka Soča do koje ćemo kasnije stići, dok se na donjem dijelu vidi „naša“ cesta netom poslije prijevoja.
Maknem li fotić malo udesno vidim masiv sa jedva uočljivom planinarskom stazom, desno na donjem snimku.




Ravno preko puta nas, s druge strane prijevoja je masiv sa povećim siparom. Na tom siparu je staza, a na njoj dvoje entuzijasta.




Ona kratka, no i strma cesta kojom smo došli do doma, gledajući odozgora izgleda ovako.


Dugo smo, stvarno dugo ostali sjediti na tim klupama. Ni meni, a izgleda ni suputniku nije se dalo remetiti ovaj raj Zemaljski i uživanciju u njemu. Pa ipak, nadljudskim naporima uspjeli smo skupiti dovoljno snage i pokrenuli se. A nije bilo ni malo lako, naprotiv!
Prije nego smo sjeli na bicikle htio sam još malo obići dom, čisto radi usporedbe kakav je sada i kakav je onaj raniji u mojem sjećanju.
Ulaz u njega izgleda ovako




Njegova unutrašnjost sada izgleda ovako…




…a prije 35 godina izgledala je ovako


Može se primijetiti da mu se, isto kao i vanjština, ni unutrašnjost nije mnogo promijenila.
I konačno smo krenuli. Može se reći da smo jedan raj Zemaljski zamijenili drugim. Ovaj drugi je vožnja nizbrdicom silnim serpentinama. Prva, nakon Vršiča, izgledala je ovako


Ništa manje od serpentina nije bila egzotična vožnja cestom izvan njih. Često je uz cestu bio podzid, nekad dolje uz cestu, a nekad gore.




Bilo kako bilo, da li je taj podzid gore ili dolje, ili ga uopće nema, stalno je bilo prisutno nešto drugo – neprestana egzotika krajolika. Bila je to velika muka, mada jednako toliko i slatka, istovremeno paziti na vožnji i na krajolik. Kada to dvoje nije bilo moguće spojiti tada smo stali i potpuno se prepustili užitku. Kao na primjer na jednoj od serpentina.


Nekako točno na njenoj sredini snimio sam prizor ispred sebe, čije sam vrhove zumirao.






Poduži odmor smo napravili pored Kugijevog spomenika.


Evo kako je taj spomenika izgledao prije 35 godina


Julij Kugy (1858. Gorica - 1944. Trst) slovenski odvjetnik, planinar, časnik, pisac i humanist, otac planinarstva u Julijskim Alpama. Njegov otac bio je Korušanin s izvornim prezimenom "Kogej", a majka kći pjesnika Jovana Vesela Koseskog. Julius je odrastao u višejezičnoj okolini i govorio je talijanski, njemački i furlanski. Kugy isprva nije znao slovenski, ali je kasnije naučio čitati slovenski. Pohađao je Njemačku gimnaziju u Trstu, a školovanje je nastavio na Sveučilištu u Beču, gdje je diplomirao pravo 1882. godine. Nakon povratka u Trst preuzeo je vodstvo tršćanske tvrtke Pfeifer-Kugy za uvoz ulja, kave i egzotičnog voća iz kolonija, koju je osnovao njegov otac Pavel. Bavio se i glazbom. Godine 1915., kada je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, dobrovoljno se prijavio u austrougarsku vojsku i doprinio svojim planinarskim iskustvom i znanjem, zbog čega je odlikovan činom poručnika. Umirovio se iz vojske nakon bitke kod Kobarida. Nakon rata, Julius Kugy zatvorio je svoj unosan posao i posvetio se pisanju i predavanjima u zemljama njemačkog i slovenskog govornog područja. Tijekom Drugog svjetskog rata spasio je nekoliko slovenskih planinara iz koncentracijskog logora Dachau. Surađivao je i sa slovenskim partizanima u Trstu. Umro je 1944. u Trstu, gdje je i pokopan. Kugy je poznat po svojoj ljubavi prema planinarenju, posebno Julijskim Alpama, u koje se zaljubio u tinejdžerskim godinama tijekom posjeta rodnom mjestu svog oca u Ziljskoj dolini, te po amaterskim botaničkim aktivnostima. Bio je veliki promicatelj prijateljstva među narodima koji su živjeli na području današnje Slovenije, Italije i Austrije. Ima i svoj spomenik u Trenti na cesti za Vršič. Podiglo ga je Slovensko planinarsko društvo povodom svoje 60. obljetnice, a izradio ga je kipar Jakob Savinšek. Po njemu su nazvane planinske staze, Kugyjeva polica u sjevernoj strani Triglava, Kugyjeva ruta u Montažu i Kugyjeva poučna staza u Nabrežini iznad Trsta. (izvor: wikipedia)
Netom prije Soče naišli smo na prve kuće, točnije na dvije-tri kuće i crkvu.




Čitajući kartu saznajem da se ovo mjesto naziva Pretner. Na žalost, ništa pobliže nisam uspio saznati.
Čim smo došli do Soče odmah smo prešli na njenu drugu stranu.




Evo kako izgleda prvi susret s Sočom gledajući je uzvodno sa mosta na gornjem snimku.


Nekoliko stotina metara dalje naišli smo na pješački viseći most preko rijeke.

Photo by Denis



Evo i mene od prije 35 godina na tom mostu (ili možda na nekom od mostova preko Soče, nisam siguran, ne zamjerite, ipak je toliko godina prošlo)


Cesta se od onog (cestovnog) mosta preko Soče proširila, serpentine su nestale, krivine su bile blaže, a blaža je bila i nizbrdica.


Dobila je čak i crtu u sredini, no dobila je i znatno povećanje prometa. To povećanje nije bilo iznenada, šokantno, veće tiho i, kako već meni izgleda, podmuklo. Ta podmuklost je, opet kako se meni čini, bila i dalje u impresivnom okolišu. Okolne planine su i dalje bile pažnje i poštovanja vrijedne za vidjeti, samo što su ovaj put bile malo dalje.
Biće da je prostor oko Soče bio preuzak za cestu pa je ona morala uzbrdicom naći sebi mjesto pod suncem. Ovo će biti u današnjoj vožnji zadnja (veća) uzbrdica, a došla je nekako da me vrati u realnost od (pre)duže nizbrdice kojom smo vozili sve od Vršiča. Dok sam vozio laganini tom uzbrdicom, zastao sam za trenutak snimivši Soču, negdje dolje.


To mjesto gdje sam zastao bilo je idealno za snimiti dolinu Trenta s istoimenim mjestom.


Malčice sam ju približio zumirajući je.


Prije 35 godina ona mi je ovako izgledala


Naziv Trenta je furlanskog podrijetla i posuđen je u slovenski jezik. Naziv se razvio od Tridenta, što znači 'trozub' ili 'podijeljen na tri zuba'. To odražava geografiju jer se dolina dijeli na dolinu Soče i Zadnjice, a potonju ubrzo ponovno dijeli Bijeli potok, stvarajući tri blisko raspoređena vrha. (izvor:wikipedia)
Nakon što smo se spustili u dolinu, te izašli iz nje cesta je nastavila blagom nizbrdicom uglavnom uz Soču.


Čak smo naišli i na jednu galeriju, jednu jedinu, no podugačku. Njena dužina je bila 276 metara.




I dalje s blagom nizbrdicom kao i sa znatnim prometom, mada se to na snimcima ne vidi. Osim tog prometa koji mi „ide na živce“ tu je i blaga, ali bitna iscrpljenost. Ona je, tada sam si to tako uobličio, posljedica obilne tekućine koju sam danas ispio, plus žestoki fizički napor pri vožnji na uzbrdici do Vršića. Kad sve to što jest (po)malo zbrojim, dobijem jedno veliko, a to je želja za odmorom i za dobrim obrokom. Ovo potonje volio bih obaviti u nekom restoranu u Bovecu gdje bih polako i s guštom pojeo nešto toplo, a ne negdje sa strane ceste, stojeći i na brzaka.
Zato je impresija okolišem kod mene bila potisnuta nestrpljivim iščekivanjem tog famoznog Boveca. Sad će, sad će iza ove krivine, govorila mi je nada, a nakon prolaska krivine umjesto Boveca, nova krivina. Ta nova krivina je onu nadu pretvorila u razočarenje, a slijedeća krivina opet vratila u nadu. I tako stalno, naizmjenično.
U takvom emotivnom (ili pak mentalnom) stanju jedva sam se prisilio na kratku pauzu radi snimanja okoliša. Valjda je posljednji atom moje svijesti, onaj pozitivistički, euforični, uspio barem na trenutak nadvladati ovo u meni što polako postaje malodušje.






Kad se našoj cesti pridružila ona iz Tarvsio-a, pukao sam! Rekao sam suputniku na ne mogu više, trebam nešto „staviti u kljun“. „Pa do Boveca još manje od 3km!“, reče mi suputnik. Ta kratka rečenica s krajnje konkretnim podatkom rasplini ono moje malodušje koje je već opasno prijetilo da preraste u očaj. I ne samo to! Čak je uspjelo nastaviti taj preobražaj, pa sam u slijedećem trenutku osjećao stid što sam duhom posustao, a potom, kao posljedicu tog stida, na kraju i odlučnost u stilu „Pa mogu ja to!“ I tako, opet se pokazalo da duh može osnažiti tijelo, no tijelo duh nikada!
Situacija pred Bovecom je izgledala ovako.


Za razliku od prethodnih snimaka, dok sam snimao ovaj gornji nisam uspio uhvatiti ni djelić vremena bez prometa. U tolikoj je mjeri on bio gust.
Taj ranije napomenuti duh je uspio osnažiti moje tijelo do prvog restorana. Nije mi se dalo tragati i raspitivati gdje se ovdje dobro jede. Uglavnom, kad smo parkirali bicikle i sjeli na terasu restorana dok sam pijuckao točeno pivo iz orošene čaše u iščekivanju obroka obuzeo me je osjećaj kakav ima čovjek koji nakon iscrpljujućeg lutanja pustinjom naiđe na oazu. Spašen, napokon!


Izbor na jelovniku nije bio baš neki, pa je najbolje prema našem kriteriju što smo mogli dobiti bio hamburger s prilogom.


Uz ispriku na upitnu kvalitetu gornjeg snimka, ipak je objed, uz točeno pivo, ispunio svoju svrhu. Odmorio sam se, najeo se, smirio duh i tijelo, pa sam sad „tankiran“ mogao nastaviti vožnju, i to čak s guštom.
Želje mi je bila snimiti centar Boveca manje-više sa istog mjesta kako sam to učinio prije tri i pol decenije. Stoga sam nastojao posebno paziti na trenutak kad će doći to mjesto, odnosno trg. Na žalost uske ulice u suradnji sa dosta gustim prometom nastojale su oduzeti lavovski dio te pažnje na sebe.
Denis, koji je tada vozio iza mene, snimio me je dok vozim kroz grad i u sebi se borim sa te dvije pažnje.

(Photo by Denis)

Baš kad smo došli do tog trga gužva vozila oko mene je doživjela maksimum. Ovaj s lijeve strane bi skrenuo, ovaj s desne mu trubi, onaj pak koji dolazi ususret, iznerviran obojicom blica dugim svjetlima…tako da sam bio sretan što sam se provukao mimo svih njih u komadu nedirnut. Nažalost, provukao sam se i kroz taj centar od silne frke ne primijetivši ga. Nešto najbliže njemu uspio je Denis snimiti iza mene.

(Photo by Denis)

Evo kako je taj nesnimljeni centar Boveca izgledao prije 35 godina.


Izlaskom iz grada imao sam osjećaj da se promet malo razrijedio. Da li je to stvarno bilo tako, ili sam samo imao takav osjećaj zbog ceste koja se sada bitno proširila, ne znam. Bitno je da mi promet nije više bio (veliki) problem.
No, zamijenilo ga je nešto drugo – ispred nas se pojavio zlokoban oblak koji ništa dobro nije obećavao.


Valjalo je tražiti sklonište!
Našli smo ga ispod nadstrešnice rafting kluba tek minut prije nego je počelo padati.


Nije jako puhalo, nije bio baš prolom oblaka, ali je dosta gusto padalo tako da ni trenutka nismo bili u dilemi da li smo trebali nastaviti vožnju ili ne. Ako nije bio prolom oblaka, onda je padalo dosta dugo, preko pola sata. Pa čak i nakon tog vremena umjesto da posve stane, kiša je produžila još desetak minuta.
Ipak je u konačnici stala pa smo nastavili vožnju. Neočekivano smo se našli na dosta dugoj dionici ravnoj kao strijela, meni neobičnoj obzirom na svakojake krivine do sada.


Bovec je na 454 metra nadmorske visine, a Kobarid, koji je naš današnji cilj, na 231 metar. Između ta dva grada je dvadesetak kilometara što teorijski, onako u grubo, daje prosječnu nizbrdicu od 1%. Teoretski ne postoji razlika između teorije i prakse, no u praksi je ona ogromna, kako već poslovica veli, pa je tih teoretskih 1% nekad puno manje, a nekad puno više. Tako nakon one ravnice prikazane na gornjem snimku, cesta je znatnom nizbrdicom opet krenula vijugati između brda.




Nekako na pola smo znali, a na pola osjećali da je kraj današnje vožnje blizu, te smo si dozvolili luksuz prekidanja uživancije koja nastaje pri vožnji nizbrdicom te pored novoizgrađenog mosta napravili predah.


Nakon onog sklanjanja od kiše cesta je postupno dobivala sve više i više na suvremenom izgledu. Ko da se događala njena preobrazba između malo bolje lokalne ceste u pravu modernu prometnicu. Tako su na ovom mjestu starog kamenog mosta napravili novi pored njega čime su još i krivinu ublažili, a time omogućili znatno bržu vožnju (motornim vozilima naravno, nama biciklistima je i stara bila sasvim OK).
Dok sam ja odmarao pijuckajući pivo iz termosice, Denis je pronašao stazu koja vodi ispod novog mosta i tamo snimio njegov elastični oslonac.

(Photo by Denis)


(Photo by Denis)

Dok je Denis bio ispod mosta, kad sam „napojio magu“, odšetao sam do druge strane (nove) ceste i snimio dolinu s Kobaridom.




Petnaestak minuta kasnije već smo bili u gradu.
Prvo smo se, jasno, dali u potragu za našim današnjim smještajem. U toj našoj potrazi prvo smo prošli pored Doma Andreja Manfreda.


Post je objavljen 05.01.2026. u 19:20 sati.