Pregled posta

Vršič 2015 III dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Ništa ljepše od sunčanog ljetnog jutra. Takvo je bilo i ovo kad smo nastavili putovanje.
Nakon Tolmina vozili smo dosta dugo blagom nizbrdicom po skoro ravnom polju, prema suncu.


Pomislio sam da snimanje u smjeru sunca i nije Bog zna što, pa sam suncu okrenuo leđa i snimio cestu puno bolje osvijetljenu nego na prethodnom snimku.


Onda smo došli do raskrižja na kome prekidam sjećanja na vožnju od prije tri i pol decenije. Na ovom smo raskrižju ondašnja moja suputnica i ja produžili ravno prema Novoj Gorici Trstu i Kopru, dok će moj sadašnji suputnik zajedno sa mnom skrenuti desno prema Tolminu.
Zašto smo to učinili?
Prvo, putovanje bi trebali produžiti za dan-dva, što nije toliko strašno. No, nije nam se dalo provlačiti kroz gradsku gužvu Nove Gorice, a o onoj kroz Trst da ne pričam. Stoga sam smislio alternativu koja je i meni nova. Preko Mosta na Soči pratit ćemo željeznicu koja od Jesenica povezuje Novu Goricu. Ona to čini planinskim vodotocima, a u mjestu Podbrdo prolazi tunelom dugačkim preko 6 kilometara.
E, to Podbrdo je naš današnji cilj.
Dakle, slijedi dobrodošlica u Tolmin.


Prvo smo nezanimljivim mostom prešli Soču, a potom krenuli prema gradu. No, njega smo samo ovlaš dodirnuli jer ga naša cesta obilazi. Poželio sam da barem nešto od Tolmina snimim pa smo napravili malu pauzu. Nju smo obavili nakon prelaska neobično raskošnog mosta preko rijeke Tolminke.


Gornji tok te rijeke, gledajući ga s mosta na gornjem snimku, izgleda ovako


Grad Tolmin se na gornjem snimku nešto malo nazire, pa sam ga zumom približio.




Ako dobro čitam kartu onaj vrh iznad grada na predzadnjem snimku se naziva Vodel i ma 1053 metra nadmorske visine.
Posebnu pažnju mi je privukla utvrda na brdu lijevo od grada.




Utvrda je smještena na brdu Kozlov rob po kojemu je i dobila ime i koja gleda na grad s 426 metara nadmorske visine. Još se naziva i Grad Tolmin ili utvrda Tolmin. Prvi put se spominje u 12. Stoljeću. Izrađena je za potrebe nadgledanja bitnog prolaza Tolminske regije. Kroz stoljeća su na njoj vršene razne promjene i nadogradnje, kako s izmjenom vlasnika tako i zbog dva potresa 1348. I 1511. godine. Nekoliko stoljeća nije imala nikakvu svrhu, sve do Prvog svjetskog rata kada su ruševine utvrde poslužile kao osmatračnica za obranu tkz. Tolminskog mostobrana. Dobivši status spomenika kulture, ostaci utvrde su obnovljeni i uređeni kao vidikovac. (izvor: adria.fun)
Nakon Tolmina cesta je dobila pravi magistralni izgled. Valjda zaslijepljeni time, u prvi mah smo previdjeli skretanje na biciklističku stazu. Stoga smo je do slijedeće prilike gledali odozgora, s magistrale.


Ako smo propustili prvi ulaz, drugi nismo. Eto, opet smo se uvjerili koliki je gušt voziti tim Slovenskim biciklističkim stazama.


Slijedeća 4 km, koliko smo imali do Mosta na Soči, uživali smo u vožnji tom stazom. S lijeve strane nam je bila cesta, no sigurno odvojena od nas, a s desne Soča. Ona je ovdje potpuno drugačija nego je to bila recimo, do Boveca. Tamo je bila žustra, vesela, neobuzdana planinska rijeka, ovdje je mirno, tiho i spokojno, te kao takvo, i monotono jezero. Očigledno negdje nizvodno je brana sa hidro-elektranom. Pa ipak u toj monotonosti pronašao sam nešto zanimljivo, čak pažnje i poštovanja vrijednog.
Na jednom mjestu se jezerska voda toliko približila padini brda da nije bilo prostora ni za cestu, a bome ni za stazu. Ipak su građevinski neimari pronašli rješenje u obliku galerije, tako da su nesmetano prometovati mogla nastaviti sva prometala, kako ona na magistrali tako i ova na stazi. Svaka čast graditeljima.




Gornji snimak mi je još zanimljiv i po odrazu brda na kao staklo mirnoj vodi jezera.
Nakon prolaska kroz svoju galeriju cesta je i dalje bila sigurno odvojena od staze.


Opet smo stali! Ovaj put su bili zanimljivi žitelji na površini jezera.




Uglavnom, ovaj ambijent me toliko oduševio, da sam se okrenuo i snimio stazu kojom smo upravo došli.


U toku posjeta mjestu Most na Soči, osjećao sam zbunjenost, a kasnije, po povratku kući, nakon što sam shvatio neke činjenice, i stid.
Prvo koja o zbunjenosti.
Iznenadio sam se koliko je to mjesto malo. To sam ubrzo shvatio kad smo već nakon kojeg minuta vožnje, bili na njegovom izlazu.
(Dok pišem ove redove saznao sam da je Most na Soči 2002. Godine mao 236 stanovnika, a 2011-te njih 434. Dakle, bitno povećanje što je u današnjoj općoj depopulaciji podatak hvale vrijedan)
Odmah i odlučno sam rekao Denisu da se vraćamo u mjesto. Želja mi je bila vidjeti (i snimiti) most na Soči u mjestu Most na Soči. No, skretanje u mjesto nas je odvelo na neku uzbrdicu…


…da bi došli do crkve. Očigledno da smo se našli u centru mjesta.


Sudeći prema oznakama na kolovozu u blizini je i osnovna škola.
Crkva sv. Lucije je uz dopuštenje čedajskog kaptola izgrađena 1584. godine. Morali su obećati da će crkva imati dovoljno prihoda za samoodržavanje. Kao uzor za njezinu gradnju uzeta je crkva Majke Božje na Svetoj Gori. Na vanjskom zapadnom pročelju ugrađena je kamena ploča s natpisom "A : 1612 : den 24 jini". Vjerojatno je posvećena 24. lipnja 1612., a u njoj su se održavale službe od 1592. godine.(izvor: hikuk.com)
Zanimljivo da se grad, u skladu s imenom crkve, do 1955. godine zvao Sveta Lucija na Soči (Sveta Lucija ob Soči) (izvor: facebook.com)
Nastavili smo potragu za mostom na Soči u mjestu Most na Soči. I pronašli smo ga! (barem sam u tom trenutku bio tog dojma)




Dok sam promatrao raskošno cvijeće na ogradi mosta osjećao sam zbunjenost. Ovaj most nije nekako izgledao toliko dojmljiv da bi po njemu mjesto dobilo ime. Možda ima nekakav drugi!?
Odgovor smo pokušali pronaći na karti koju smo promatrali na mobitelu. Jedino smo našli drugi most na glavnoj prometnici koju smo na ulazu u grad napustili jer vodi prema Novoj Gorici. Na kraju sam odustao od daljnje potrage uvjerenja da je ovo pravi most u Mostu na Soči.
Sad slijedi koja o stidu.
Prave spoznaje uvijek dolaze kasno na pamet. Tako sam tek po povratku kući shvatio da u svojoj prepotentnosti, oholosti čak, nisam sebi dopustio ono što je čovjeku najteže – priznati da je u krivu.
Most na gornja dva snimka nije preko Soče, nego preko Idrijce koja se nedaleko od njega ulijeva u Soču, a onaj most, preko koje vodi cesta prema Novoj Gorici, a kojeg sam ja u svojoj samouvjerenosti „otpisao“ kao bitan u potrazi, jer je, je li, dio suvremene prometnice (pa kao takav i on „mora „ biti suvremen, i kao takav nezanimljiv) - e taj most je most preko Soče u Mostu na Soči.
Ta me spoznaja frapirala u tolikoj mjeri da je moj stid, onaj od najgorih, stid samog sebe, narastao do maksimuma. Oholost je prva na spisku smrtnih grijehova, a samouvjerenost se može shvatiti kao jedan od oblika oholosti. (pri tome treba biti oprezan te znati i umjeti razlikovati samopouzdanje od samouvjerenosti – po meni to su dvije potpuno različite stvari)
Da barem malčice umanjim taj stid, pomogao mi je Internet. Na njemu sam našao snimak mosta koji sam ja, zbog te svoje oholosti, propustio snimiti

Gornji snimak sam posudio sa adria.fun

Inače ovo jezero ispred mosta na gornjem snimku (koje je i jezero uz koje smo vozili do Mosta na Soči) je u stvari akumulacija nastala 1938. godine za potrebe hidroelektrane Doblar. Jezero je dugo 7 km, maksimalna dubina je 32 m. U svom najširem dijelu, kod Mosta na Soči, doseže širinu od 600 m. Jezero je glavna atrakcija Mosta na Soči. Ono također predstavlja pravi raj za ribiče koji iz cijelog svijeta dolaze loviti ribu. Najpoželjnija i najkarakterističnija riba je autohtona sočka pastrva - Salma trutta marmoratus (izvor: .jezero-doo.si)
Loša stvar, da tako velim, jezera što nekako umanji atrakciju mosta i okoliša na gornjem snimku. Stoga sam na netu pronašao snimak mosta prije izgradnje akumulacije.

Gornji snimak sa komentarom „Most preko Soče prije pregrađivanja, 1917./1918. (arhiva Mihe Mlinara)“ pronašao sam na dokumentu Most, ki je dal ime Mostu na Soči (Most koji je dao ime Mostu na Soči) autora Silva Torkara.

Eto toliko o jednoj zbunjenosti i jednom stidu.
Slijedećih 2-3 kilometra vozimo po, recimo tako, magistralnoj cesti prema Idriji. Uz nju uočavam obavijest o opasnom dijelu ceste. Prema slici to upozorenje se odnosi na motocikliste, pa valjda i na nas bicikliste. Jer i mi se vozimo na (nestabilna) dva kotača.


Mada moram priznati da nisam uspio uočiti nešto posebno opasno, barem ne više nego do sada. Možda je problem u brzini vožnje koja je kod motorista bitno veća.
S desne strane, iza bujne vegetacije nam je tok rijeke Idrijce. Uspio sam snimiti most, ili barem ono što se moglo vidjeti od zelenila. Most vodi do željezničke postaje Most na Soči koja je s druge strane rijeke.


Stigli smo do raskrižja gdje trebamo skrenuti lijevo, međutim mi smo nastavili ravno. Par stotina metara dalje cesta, ova magistralna, prolazi ispod vijadukta. No, ljudi moji kakav je to vijadukt! Nešto prekrasno!




Onaj metalni, rešetkasti dio je preko rijeke Idrijce, a ovaj ostali, kameni, preko udoline u kojoj je ta rijeka, cesta, a sada i mi.
Ostali smo ne znam koliko, nekako smo se odvojili, utonuli svako u svoje more dojmova koju su nam izazivali osjetila dok smo promatrali ovu građevinsku ljepoticu. Ne znajući više kako i iz kojeg kuta da ju snimim našao sam se ispod nje između dva stupa i pogledao u nebo snimivši ovo


Sad kad smo došli do te Bohinjske željeznice, a čiji je dio ovaj prekrasni vijadukt, da spomenem koju više o njoj.
Bohinjska željeznica je željeznička pruga u Sloveniji i Italiji. Povezuje Jesenice u Sloveniji s Trstom u Italiji. Izgradila ju je Austro-Ugarska od 1900. do 1906. kao dio nove strateške željeznice, Neue Alpenbahnen, koja bi povezala zapadnu Austriju i južnu Njemačku s tadašnjom austro-ugarskom lukom Trst. Pruga počinje u Jesenicama, na južnom kraju tunela Karavanke; zatim prelazi Julijske Alpe kroz Bohinjski tunel i prolazi pogranični grad Novu Goricu prije nego što prijeđe talijansku granicu i stigne do Trsta. Tijekom Prvog svjetskog rata, prevozila je većinu austrijskih vojnih zaliha na Sošku frontu. Zbog novih političkih podjela u Europi, raspada Austro-Ugarske na odvojene države 1918. i izolacije komunističke Jugoslavije nakon 1945., važnost željeznice smanjila se tijekom dvadesetog stoljeća. Međutim, pristupanje Slovenije Europskoj uniji stvorilo je nove izglede za željeznicu kao prikladnu putničku i teretnu rutu iz srednje i istočne Europe do luke Trst. Prepoznatljive značajke željeznice su Bohinjski tunel dug 6327,3 metra ispod 1498 metara visoke planine Kobla i Solkanski most s lukom dugim 85 metara preko rijeke Soče (najduži kameni željeznički luk na svijetu). (izvor: en.wikipedia.org)
Taj Solkanski most sam snimio kada sam prije 35 godina vozio s ondašnjom suputnicom, …


… a o navedenom tunelu biće još koja i u slici i u riječi. Rekoh već da nam je današnji cilj noćenje u mjestu ispred njega.
Do njega imamo još oko 23 km, i to uzbrdicom, ili blagom (uglavnom) ili malo strmijom (rjeđe). To je zato što putujemo uzvodno planinskom potoku/rječici imena Bača. To ne činimo sami, već se nama s cestom pridružila i već opisana željeznica.
Dakle, vozimo se planinskim ugođajem, vozimo se uz vodotok, vozimo se uz željeznicu, vozimo se prometnicom kojom jedva da prođe neko prometalo…teško da može biti bolje!
Kad smo se vratili onih par stotina metara i konačno skrenuli na tu lokalnu cestu, ona je odmah krenula uzbrdicom. Blagom, nježnom, ali ipak uzbrdicom.


Komadić potoka/rječice na gornjem snimku može se uočiti s desne strane, iza branika.
Dok smo mi zajedno s cestom stalno na lijevoj strani potoka/rječice, pa je on(a) nama s desne strane, željeznica više puta ide tamo-amo. Pri tome često preskače ne samo navedeni vodotok nego i cestu. Takav je slučaj nešto manje od kilometra od onog raskrižja kad smo ostavili magistralu prema Idriji iza sebe.


Ovaj put je željeznica integralnim mostom prešla i vodotok i cestu. Stali smo iza mosta, a ja sam se spustio do vodotoka i snimio ga zajedno s mostom.


Da nadalje ne brkam pojmove vodotoka na gornjem snimku od sad pa nadalje nazivam potokom. No, sudeći po širokom koritu taj se potok u doba velikih kiša ili topljenja snijega pretvara u pravu rijeku. A sad je samo potok i ništa više!
Ulaz u mjesto Klavže izgleda ovako


Možda se iz gornjeg snimka naslućuje neki tjesnac ili klanac kroz koji se ovaj naš potok u obliku suputnika treba provući. Naravno, morali smo provjeriti tu dilemu.
Prvo smo došli do mosta. Preko njega vodi neka ultralokalna cesta za ovu priču ne bitna.


Odmah uočavam raskošno cvijeće na ogradi mosta.


Svaka čast, stvarno impresivno!
No, kad sam se na mostu okrenuo uzvodno potoku, uočio sam – branu!


Nevjerojatno, ovo malo mjesto ima – hidrocentralu! Još jedanput, stvarno impresivno!
HE na rijeci Bači započela je s radom 1931. godine, kada je proradio prvi generator snage 16 kVA, a drugi generator snage 480 kVA pušten je u rad 1934. godine. Opskrbljivala je Avče, Kanal i dijelom Brda putem dalekovoda od 10 kVA. Godine 1937. izgrađen je još jedan dalekovod od 10 kVA prema Podbrdu s odvojkom za Cerkno. (izvor: seng.si)
Eto, ovo što meni sada izgleda potokom, ovdje oni nazivaju rijekom Bača. Neka se ne ljute, meni ipak liči na potok, pa ću ga nastaviti tako nazivati. Mada priznajem, jest malo veći potok. Ali ipak potok!
Evo prizora nizvodno od mosta.


Ova crna mrlja, desno u potoku je pas koji se hladi.


U nastavku naša se cesta postupno sužavala, pritisnuta s lijeve strane brdom, a s desne potokom. Pri tome je izgubila liniju po svojoj sredini.


Kako se to pritiskanje nastavilo, nije bilo druge nego probušiti rupu u brdu i načiniti tunel.


Priznajem da mi nije bilo baš svejedno tokom vožnje po tako uskom tunelu. Sav sam se pretvorio u uho ne bi li čuo ikakav zvuk vozila ispred ( a i iza) sebe. Koliko god sam se u tome trudio, osim tihog zvuka povjetarca ništa drugo nisam uočio.
U stvari smo prelazili neko brdo koje je željeznica prošla tunelom. Nakon što smo se popeli par stotina metara gore, slijedila je nizbrdica. Pri njenom kraju našli smo se iznad portala željezničkog tunela.


Pred mjestom Kneža cesta se malčice proširila, pa je bilo mjesta i za liniju po njenoj sredini.


Kako ćemo malo poslije vidjeti, a bome i osjetiti, kod ovog mjesta željeznica opet ide tunelom u brdo, a to znači ćemo mi na brdo. Ono je ovog puta malo veće. Pa je uzbrdica duža od „par stotina metara“.


Čak je tu i serpentina. Evo nakon nje pogled na dolinu odakle smo došli


Zanimljivo da se kroz mjesto i tokom ovog uspona cesta proširila i dobila pravi suvremeni imidž magistrale. No s druge strane brda, tokom spusta opet se nekako suzila.




Obzirom da je promet (skoro) nula sužena cesta nije bila problem, naprotiv! Vožnja ovim krajolikom postala je prava uživancija, Raj zemaljski. Biće mi se vrlo teško odlučiti da li je ova današnja vožnja ili ona jučer, preko Vršiča, Broj Jedan ovog putovanja.
Da bi nastavila dalje u slijedećem mjestu cesta se morala provući između (starih) kuća.


Ako nekog zanima ime tog mjesta je Grahovo ob Bači (Grahovo na (rijeci) Bači).
Ime slijedećeg mjesta uspio sam slikom zabilježiti.


Ljepotu vožnje ovim krajem dodatno je unio i snijeg(!!!) koji se može uočiti u gornjem desnom kutu gornjeg snimka. Očigledno kiše od prošlih dana na dovoljno velikim visinama promijenile su agregatno stanje. Bez obzira što je kraj srpnja.
Inače, mjesto je dobilo ime po istoimenom potoku koji se malo dalje ulijeva u potok Bače. Ili je potok dobio ime po mjestu? Ne znam, a i ne zanima me.


Nakon Koritnice opet uzbrdica i to bome dosta strma, a i podugačka…


…da bi se ona pretvorila u nizbrdicu. Za razliku od prethodnice, nizbrdica je bila blaže strmine, a na cesti se ponovo pojavila srednja crta. Vožnjom tom nizbrdicom našli smo se u zelenilu u kojem se ništa drugo nije moglo nazrijeti.


Kad smo se spustili u dolinu potoka sve se vratilo na svoje. Tu je dolina, tu je potok, a bome tu je i željeznica.


Potok je bio s onu stranu željeznice, no ne zadugo. Preskočila ga je mostom. Taj željeznički most iskoristila je neka lokalna cesta koja se, nakon preskakanja potoka drvenim mostićem, provukla ispod željeznog željezničkog mosta.


Sad tek vidim da sam snimajući gornji prizor u retrovizoru „uhvatio“ i Denisa koji je vozio iza mene.
Postupno je cesta dobila pravi magistralni izgled. Čak smo naišli na tunel, lijep, širok, prostran, čak i osvijetljen.


Desno na gornjem snimku može se uočiti i željeznički tunel, sakriven iza zelenila.
Ne znam za željeznički, no ovaj naš je dugačak 96 metara, te pošto je još i osvijetljen, vožnja kroz njega je bilo čisto zadovoljstvo. Možda i zato što od prometa nije bilo ništa drugo osim nas dvojice.
Dok sam ja, tokom vožnje, snimao tunel…


…Denis je snimao mene.

Photo by Denis

Potok je postajao sve manji i manji, kao i njegova dolina. U nju, tako usku, ugurala se cesta, i pruga. Ipak, na mjestu gdje bi se još pokoja kuća mogla dodatno ugurati smjestilo se mjesto Hudajužna. Ako se imena mjesta mogu prevoditi onda bi to, prema Google transleteru, bilo „oštro južno“.


Mjesto je razvučeno duž ceste. Između kuća je često bio „brisani prostor“, dakle bez ikakve građevine jer za nju nije bilo mjesta. Željeznica je bila s druge strane potoka, pa je tamo i kolodvorska zgrada.


Do Podbrda smo imali još oko 6km. Uspon je postao znatan tako da sam pomalo osjećao umor. S umorom se pojavila i glad. Stoički sam trpio te dvije nedaće tješeći se da ću se na kraju današnje vožnje nagraditi obilnim ručkom i isto takvim odmorom.
Da li sam to sebi tako predstavljao, ili je to tako stvarno izgledalo, no kao da se konačna planina sve više i više približavala cesti, ona planina koju željeznica savladava dugačkim tunelom, a u podnožju nje je naše današnje odredište. Uostalom, evo pogledajte na donjem snimku pa, kao nepristrani promatrač zaključite da li tako stvarno izgleda ili su to samo puste moje želje.


Bilo kako bilo, ipak smo došli do


Dolina se proširila pa se u nju moglo smjestiti mjesto, skoro pravi mali grad. No taj grad se dobrano razvukao, a cesta, odnosno ulica po kojom vozimo i dalje ide znatnim usponom.


Sreli smo nekog starijeg prolaznika pa ga, u stilu “kartu čitaj, seljaka pitaj!“, upitali gdje se ovdje dobro jede. On nam reče da naprijed 200-300 metara ima neka slastičarnica, ali nije Bog zna što. Najbolje da produžite ravno pa nekih kilometar i pol iza mjesta ima jako dobar restoran.
Okrenuh se Denisu, mada sam unaprijed znao što će reći. U stvari, njemu sam se okrenuo da mi pomogne riješiti moju mentalnu blokadu. S jedne strane nije mi se vozilo taj kilometar i pol, pretpostavljajući da je uzbrdo, a opet mi se jelo stvarno nešto dobro. Dakle pravi primjer ambivalencije, kao priča o onom magarcu koji je umro jer se nije mogao odlučiti da li će pasti ovu livadu na lijevoj strani ili onu na desnoj.
Prije nego što bude bolje, biti će gore! Sa tom mišlju stoički prihvatih ovaj dalji i teži put i nastavih voziti kroz mjesto. Cesta je išla znatnom uzbrdicom. Pri tome provlačila pored zdanja u mjestu.
Prvo smo se provukli ispod željeznice. Sutra sam shvatio da ona, nakon prelaska ove naše ceste ulazi u tunel, u lijevom smjeru na donjem snimku.


Slijedi već navedeno provlačenje kroz grad




Napustili smo i posljednje kuće mjesta i našli se u divljini zelenila. Postotak uzbrdice se znatno povećao, čak su se i serpentine pojavile. Meni oči ispale u silnoj potrazi za famoznim restoranom. Kako ne znam kako uopće izgleda, uz umor, očaj i frenetičnu potragu za njim pojavila se i bojazan jesmo li da promašili!?
Ipak nismo!
Konačno, restoran Slap!
Bio je ogroman, tako da ga je nemoguće promašiti.


Čini mi se da je više nego uočljiva uzbrdica na gornjem snimku, po kojoj sam ustrajno i tvrdoglavo vozio. Kad sam ugledao terasu restorana, nestankom te upornosti i inatljivosti kao da je nestao i posljednji atom snage u meni. Stigao sam, i to je trenutno bilo najvažnije.
Bicikle smo parkirali ispred ogromne terase…


…te smo zauzeli jedan od ogromnih stolova.


Nakana mi je bila snimiti terasu, no u snimak se ušuljao i entuzijastični biciklista koji je sa kompletnom opremom vozio uzbrdo bicikl. Svaka mu čast, pomislio sam diveći mu se. Priznajem da se s tim divljenjem pojavio i komadić stida u meni. Eto, on ustrajno nastavlja dalje, a ja jedva se dokotrljao dovde. I to još uz pomoć struje. Da taj stid ne naraste u nešto veće i neugodnije, posegnuo sam za uvijek pouzdanim argumentom – moje godine.
Za ručak smo izabrali Bečki odrezak sa prilogom.


Iako je ona večera u Kranjskoj gori bila nezaboravna, što zbog ambijenta što zbog teka, ovaj ručak ovdje stavljam na prvo mjesto objedovanja što se ovog putovanja tiče. Naravno, to je moj subjektivni dojam, pa su na njega zasigurno utjecali i okolnosti koje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko. No na drugi pogled se stiče sasvim drugi dojam. Dakle ručku, ovom na gornjem snimku, prethodio je vrlo impresivna vožnja, toliko impresivna, da opasno prijeti zasjeniti onu jučerašnju, preko Vršiča. No, pored impresivnosti bila je i dosta iscrpljujuća, Vjerojatno se na taj ukupni osjećaj nadovezuje i do kraja ne razriješen jučerašnji umor. Nadalje, tu je i već ranije napomenuti dodatak vožnji od oko kilometar i pol vrlo intenzivne i podmukle uzbrdice. I na kraju, iako s osjećajem umora i iscrpljenosti, tu je i euforični osjećaj ustrajnosti zbog dolaska na cilj. Eto, to su začini koji su dodatno začinili ionako ukusan ručak, te ga učinili pravim Božanskim objedom.
Na kraju svega navedenog je i zrnce začina kojeg sam dobio u obliku prizora kuće iz Raja. Da bih dopro do tog prizora bilo mi je dovoljno samo se malčice okrenuti glavu, i oči s njom, u lijevo, ne gubeći ni trenutka uživanje u objedu.


Ne znam koliko smo dugo ostali guštati u ambijentu nakon ručka, niti to želim saznati. Znam samo da smo uživali u trenutku. To je, valjda, ono čemu stalno treba težiti, a kad se to nešto dosegne, nastojati ga zadržati što je moguće duže.
Ipak na kraju smo se pokrenuli i došli do bicikala. Prije nego smo krenuli snimio sam dva prizora.
Prvi je pogled na cestu u smjeru odakle smo došli.


Eto, nešto što je bilo mučno i teško, nešto što je uzrokovalo da mi se zacrni pred očima, usprkos sunčanom danu, sad postade nešto prekrasno, nešto što u meni izaziva oduševljenje,
nešto za čim se unaprijed radujem uživanju koje će slijediti pri vožnji nizbrdo. Eto, kako jedna te ista stvar, kao što je ovakva cesta, može poprimiti sasvim suprotne dojmove. Ovisi s koje strane se gleda. Sve je stvar stava.
Nisam odolio, te sam si zumom malčice približio vrhove s gornjeg snimka.


Ako se uzbrdicom krene iz restorana tek desetak metara nakon njega, naići će se na sanitarije. No, one ovdje izgledaju sve samo ne obične sanitarije.


Onda smo sjeli na bicikle i prepustili se užitku vožnje nizbrdicom. U mjesto smo stigli puno brže nego sam to želio. Uvijek mi vožnja nizbrdicom brzo završi, ma koliko ona trajala. Tako je valjda sa svime što je lijepo u životu.
Otišli smo do željezničkog kolodvora u potrazi za terminom odlaska vlaka kroz tunel sutra ujutro.


Dok je Denis pribavljao informacije kada i kako ćemo ujutro nastaviti putovanje, ja sam malo zujao po kolodvoru.
Kolodvorska zgrada od strane kolosijeka izgleda ovako


Pogled na jug, odakle smo i mi došli u Podbrdo, izgleda ovako


Pogled prema sjeveru izgleda ovako. Lijepo se vidi portal tunela kroz koji ćemo sutra proći.


Lijepo se iznad tunela vidi masiv planine. Taj masiv, valjda, prelazi onaj biciklist kojeg sam snimio sa terase restorana gdje ručasmo. Odavde, od Podbrda pa do Bohinjske Bistrice preko masiva na gornjem snimku ima 25 km. Željeznica je s gornjim tunelom to skratila na 6,3 km. Eto, tehnika narodu!
Saznali smo kad se trebamo sutra ujutro nacrtati na kolodvoru. Ostaje nam još, za danas, pronaći mjesto noćenja. Do njega imamo kilometar vožnje po uskim, ali ipak asfaltiranim, no izuzetno strmim sokakom. Toliko strmom da meni nije pomogla ni najjača asistencija. Da mi srce ne iskoči iz grudi, koliko je tuklo, sišao sam s bicikla i gurajući nastavio pješice. Polako! Čak sam našao motivacije snimiti tu strminu od sokaka iza sebe.


Negdje gore, ispred mene Denis se sjetio iste ideje. Samo je on snimio sokak ispred sebe, dakle njegovu uzbrdicu.

Photo by Denis

Gledajući kartu doznajem da smo se za taj kilometar savladali visinsku razliku od 130 metara. Dakle, uspon je bio 13%. Teorijski, mada praktično, na nekim mjestima mislim da je bilo bitno više.
Bilo kako bilo, ipak smo na kraju došli do naše večerašnje oaze.


Kuća sasvim solidna, prava rezidencija čak! Mada mi nekako uz ovaj ultra uspon nekako ne ide, al' eto, ima svakakvih ljudi i njihovih afiniteta. Međutim ni jednog od njih nismo našli ni u kući ni oko nje. Nakon par zvanja mobitelom, te nakon što se na ta zvanja niko ne javlja, nije nam preostalo ništa drugo nego – čekati.
Da skratim vrijeme, koje najsporije teče kad se čeka, razgledao sam i snimao okolicu.
Prvo sam snimio obronke planine preko puta.


Negdje dolje, između mene i ovih obronaka je dolina u kojoj je željeznica i cesta kojom smo došli do Podbrda. Pažnju su mi privukli obronci na gornjem snimku pa sam ih zumirao.


A sada ponaosob, svakog od njih




Potom sam pomaknuo objektiv malčice ulijevo


Više nego zeleni masiv pažnju mi je privukla kućica, i to ne bilo kakva već pseća kućica.


Gazda stvarno cijeni svog najboljeg prijatelja kad mi je ispred kućice napravio pravo pravcati – trijem. Svaka čast, i na ideji, a još više i na realizaciji!
Maštovitost i kreativnost gazde je još jednom dokazana u obliku ograde od Euro paleta na kojemu je cvijeće. Još jedanput, svaka čast, i na ideji, a još više i na realizaciji!


Nakon dvadesetak minuta, koje su meni iznenađujuće brzo prošle zbog razgledanja okolice, pojavila se naša današnja gazdarica i odvela nas do naše sobe.
I ovaj put smo imali kuhinju koju smo, naravno, iskoristili i za večeru i za sutrašnji doručak.


Iako je kuhinja bila mala, baš minimalistička, imala je sve što nam treba.
I naša soba je bila mala, da ne velim minimalistička. Imala je samo jedan krevet na kat i mali kutak u koji je stala naša prtljaga.


Ostatak dana smo proveli u čilanju, meditiranju, lapljenju, ili sve to skupa rečeno – u odmaranju
Broj današnjih kilometara je 53. Iako broj nije ni za spomenuti, ipak ono što je u tom broju je nezaboravno.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.



Post je objavljen 07.01.2026. u 15:40 sati.