Pregled posta

Majstorska cesta III dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Konačno dan D!
Naspavan i odmoran probudio sam se već nešto iza 6. Čak su i one probavne tegobe nestale, smilovale su se i nisu mi remetile san.
E sad, dilema! Da li objedovati ili ne, da li su problemi s probavom nestali ili su se samo pritajili i čekaju novi kontingent namirnica?
Obzirom da sam većinu jučerašnjeg dama postio, odlučih se na varijantu B, što znači doručak, odmah ili sad. U obližnjoj trgovini opskrbih se krutom i tekućom logistikom i doručkovah za klupom namijenjenoj za to. Klupa se nalazila iza „objekta“ u kojemu prenoćih prošlu noć.

Doručak je bio hladnog karaktera (kraljevstvo bih dao za šalicu tople bijele kave).
Dok sam prebirao zalogaje promatrao sam dvorište.

Svaka čast na entuzijazmu gazde i njegovoj obitelji. Pored kafića i prenoćišta našli su vremena urediti dvorište kao iz bajke.
Sunčana jutra su nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi. Naročito ako si u egzotičnom kraju, kao ja sad. Dobro, istini za volju moram priznati da je bilo malčice prohladno, pa sam pro spuštanju u Krbavsko polje odjenuo i kapu i rukavice. Ipak je Udbina na dosta visokoj nadmorskoj visini, čak 830 metara, čime se nalazi visoko na top-listi mjesta sa najvišom nadmorskom visinom.
Zato me je dobrano ugrijalo ono što sam vidio ispred sebe – Velebit, sve bliži i bliži!



U stvari sam se, nakon spusta iz Udbine, našao na modernoj prometnici, nekoj vrsti magistrale, koja povezuje Ličku magistralu sa izlazom na auto cestu Dalmatinu kod mjesta Gornja ploča, do kojeg ima još nekih 15-tak km.
Ne znam gdje su ta vozila bila jučer (kao da su sva čekala baš današnji dan) uglavnom promet je bio znatan. Da veselje bude veće na ovih 15-tak kilometara malo-malo pa neki radovi. Na jednom mjestu se promet naizmjenično puštao. Kako je dionica bila podugačka, za mene na biciklu nije bilo dovoljno vremena za prijeći ju, pa su mi se pojavili tegljači kako dolaze meni u susret. Problem sam riješio tako da sam jednostavno skrenuo na traku po kojoj promet uopće ne ide (na onu na kojoj trebaju nešto raditi).

Baš mi je bio gušt voziti po prometnom traku rezerviranom specijalno za mene, barem sam sebi to tako predstavljao.
No, ne leži vraže!
Biće da je ta moja uživancija nekom išla na živce pa ju je ubrzo prekinuo. Pa ni to mu nije bilo dosta već je maknuo asfalt sa ceste !!!

Slijedećih 5 km (slovima: PET!!!) intenzivno sam zaprašivan prašinom iza šlepera koji kao da su odahnuli u silnom iščekivanju kad ću već jednom naići, pa da se svi izredaju u tom zaprašivanju.
Kašljucao sam, kihao i žmirkao, sve zbog te silne prašine dok kao Božje ukazanje nisam ugledao putokaz koji me upućuje na skretanje sa ove magistrale (bolje reći „magistrale“) na lokalnu cestu prema Lovincu. A tamo – Raj na zemlji!

Promet nula – apsolutna, nježna hladovima, mir i tišina.
Promjena od mahnite, zaprašene gužve na makadamu do ovog kao pahuljica nježnog sklada i mira je bila nagla i brza u tolikoj mjeri da sam u početku pri vožnji Rajem prikazanim na gornjem snimku jedno duže vrijeme osjećao zbunjenost, čak i strepnju da se ovaj prekrasni ugođaj ne raspline, te se ponovo vratim u onaj oblak prašine. Iako mi je moj racionalni dio pokušavao uvjeriti da je ovaj put strah potpuno bezrazložan i krajnje neutemeljen (uz prijekor kakve sve iracionalne strahove čovjek može sebi prirediti!?).
Tokom slijedećih par stotina metara strepnja se postupno smanjivala, da bi u konačnosti potpuno nestala prepustivši prostor čistom, nepatvorenom uživanju.
Često mi se nakon ovakvih vožnji u sjećanje vrate neki trenuci, krajolici ili situacije koji u vrijeme događanja ne izgledaju nešto posebno ni egzotično (što u stvari i nisu), a koji postaju posebni i impresivni što više vrijeme nakon vožnje prolazi. Dali svojom voljom ili njihovim nahođenjem svejedno, uvijek mi bude smirujuće ugodno pozvati ih iz mog sjećanja. Tada za trenutak zastanem zaboravivši gdje sam i što radim, a iz sjećanja mi bljesne prizor u tolikoj mjeri stvaran da mi se oči zacakle uz blagi osmjeh na usnama. Bude to jedna mala ali snažna iskrica sreće i zadovoljstva u sivilu svakodnevnice.
Eto, jedno od toga je i ova jutarnja vožnja po ovom južnom dijelu Ličkog polja.
Naravno, koliko god bili ugodni i dragi, ovakvi trenuci (pre)kratko traju, ma koliko god bili dugi. Konkretno u ovom slučaju, prekinula ih je tabla sa imenom mjesta.

Iako sam kod prvih kuća Lovinca trebao skrenuti desno prema Velebitu, ipak sam produžio ravno u mjesto. Razlog tomu je bila dopuna rezerve tekućine jer slijedeće od civilizacije srest ću daleko s onu stranu Velebita.
Pronašao sam trgovinu obnovio zalihe tekućine i krenuo natrag prema onom raskrižju. Iznenadila me je živost broja ljudi ispred trgovine. Čak sam u trgovini morao čekati u redu, koliko je ljudi bilo, a još uvijek je jutro, tek je pola 9. Mada, možda je taj moj dojam pretjerano subjektivan (i u Udbini sam sreo sličan broj ljudi, pa opet mi je ona bila nekako pusta, sumorna). Biće da sam još uvijek pod utiskom onog Rajskog ugođaja na cesti pred Lovinac. Uostalom još uvijek je osunčano, prekrasno Ličko jutro.
Glavna ulica Lovinca izgleda ovako

Najveća građevina koju sam vidio u ovom mom kratkom obilasku mjesta je vijećnica. (eto, i vijećnicu imaju, dakle nije baš neki sitni zaselak!)

Na jednom od otvorenih prozora na katu vijećnice uz pomoć zuma fotoaparata „uhvatio“ sam dva mlada čovjeka.

Zapanjio me i do srži potresao njihov čežnjivi pogled prema slobodi koji su upućivali kroz rešetke. A te rešetke, pak su meni davali dojam prave zatvorske ćelije, pa sam, valjda, radi tih rešetaka i dobio taj dojam čežnjivog pogleda prema slobodi. Nastavio sam vožnju a ta dva mlada čovjeka još su jedno vrijeme bili sa mnom. Koliko ljudi podcjenjuju i ignoriraj svijet djece, superiorno predstavljajući svoje brige, muke i traume većim, bolnijim i važnijim nego što je to kod djece. I koliko u tome strašno griješe jer iako su to mali ljudi njihovi problemi su jednako veliki, ako ne (njima) i veći. Uostalom, svatko od nas još uvijek u svome sjećanju ima debelo i neizbrisivo upisanu barem neku od muka iz djetinjstva.
Skrenuh sada lijevo na onom raskrižju pred ulazom u mjesto i krenuh prema Velebitu. Do njega još neko vrijeme vozim ravnicom Ličkog polja. Prvo nailazim na željezničku prugu znanu kao Lička željeznica Zagreb-Split, koja ovdje u Ličkom polju povezuje Gospić i Gračac.
Netom prije prelaska tračnica skrenuo sam desno prema stotinjak metara udaljenim kolodvoru.

Istu tu zgradu snimio sam iz vlaka mjesec dana nakon ovog putovanja.

Zgrada je snimljena tako blizu jer je vlak prolazio prvim kolosijekom, tik do nje.
Vratimo se mi mome bicikliranju.
Kolodvor je pust, nigdje nikoga, kao da vlak prolazi svake prestupne godine.
Smjer prema Gospiću izgleda ovako…

…a ovako prema Gračacu.

Uz staničnu zgradu je još jedna, pretpostavljam da je imala ulogu magazina, skladišta ili tako nešto.

Razlog zašto sam ju snimio nije bila ona (zgrada) već prizor Velebita lijevo iza nje. „Tehnika narodu!“ kako već veli poslovica, pa sam ga (Velebit) približio uz pomoć zuma.



Kratak, ali dosta jak drhtaj mi prozuji tijelom promatrajući ove sure obronke planine. Osjećao sam se kao malo dijete koje izgara od nestrpljenja u iščekivanju kolača u slastičarni. Još malo, samo što nije, no ne mogu više izdržati od ustreptalosti!
Vratio sam se na cestu, prešao prugu i susreo tipičan Lički prizor – ovce na ispaši.

Potpuno su bile posvećene svome jutarnjem obroku tako da ni najmanjim, ma i jedva uočljivim znakom nisu mi dali do znanja da su me uopće primijetili. Bio sam im potpuno nebitan u njihovim ovčjim životima.
Nakon prelaska magistralne ceste Gračac - Gospić, slijedeće što prelazim je jezero Sveti Rok.

Prema wikipediji jezero Štikada je umjetno akumulacijsko jezero u Hrvatskoj. Nalazi se u općinama Gračac i Lovinac, u Ličko-senjskoj i manji dio u Zadarskoj županiji. Akumulira vode rijeka ponornica Obsenice, Otuče i Ričice za potrebe hidroelektrane Velebit, s kojom je povezana kanalom, koji vodi ispod Velebita.
Par kilometara sjeverozapadno od navedenog jezera, kada bi se išlo uzvodno tokom navedene Ričice stiglo bi se do jezera Sveti Rok kojeg upravo pređoh.
Prije nego što se uputim u nepatvorenu divljinu Velebite, treba proći kroz zadnje obilježje civilizacije u obliku naselja Sveti Rok. Malo mjesto s zgusnutim kućama jedno uz drugu u kojemu nisam sreo ni jedu živu dušu. Možda je tomu bio razlog rano jutro (mada 9 sati, koliko je bilo kad sam se našao u ovom mjestu, i nije tako prerano), a možda se navedena divljina Velebita skroz dovde proširila.
Ako već nema ljudi, ima solidno uređenih prometnica. Nekako u samom centru mjesta je lijepo uređeni kružni tok sa jasnim putokazom kamo izaći iz njega i nastaviti prema Malom Alanu, prijevoju na Majstoskoj cesti.



Nakon Svetog Roka ispred mene se pružila ravna cesta, uska, ali ipak asfaltirana. Ostalo je još oko kilometar vožnje po Ličkom polju prije nego krene penjanje na Velebit.

Nadam se da se promatrajući gornji snimak može naslutiti Rajski ugođaj mira, tišine, onog mira i tišine svojstvene samo vanzemaljskom okruženju. Jest, još uvijek sam na planeti Zemlji, jest još uvijek osjećam ugodni, jedva primjetni povjetarac svježeg mirisnog jutra, jest nigdje nema vozila ljudi niti ničeg stvorenog njihovim rukama (osim ceste po kojoj vozim)…
Pojedinačno, ovi dojmovi su dovoljno jaki da mi misli zastanu zaboravivši gdje sam, tko sam, odakle dolazim i kamo idem, no združeni u jednu cjelinu višestruko se pojačavaju i daju taj dojam nadnaravnog, izvanzemaljskog.
A to je samo najava, uvertira tek za ono što slijedi.
A prije „onog što slijedi“ trebam proći zadnje obilježje civilizacije – Dalmatinu. To činim provlačeći se ispod njezinog nadvožnjaka koji je tako nizak da sam, skoro, refleksno sagnuo glavu u strahu da ga s njome ne zahvatim.

Sad već postajem nestrpljiv, hvata me slatka nervoza, kad će već taj uspon na Velebit. Valjda je to i on osjetio pa je odlagao to penjanje preko njega što je mogao dulje, meni usprkos „vadeći mi mast“.



Moram priznati da mu zbog toga nisam puno zamjerio. Jest jedan dio mene je već izgarao od želje da već jedanput krene taj dugo očekivani uspon tom Majstorskom cestom. No tu se pojavio i jedan drugi ja do kraja impresioniran ovim jutrošnjim već ranije opisanim ugođajem, pa skoro da je htio, želio, nadao se produžiti ga što je moguće dulje. Jest da je Majstorska cesta majstorska, no i ova vožnja ovim krajolikom i ovakvim ugođajem nije za odbaciti, naprotiv!
Dok sam pokušavao u sebi riješiti tu „kvadraturu kruga“ nastalu tim dvama burnim i jakim, ali i suprotstavljenim emocijama ispred mene se pojavila zvanična najava.
And now, Ladies and Gentleman – The Master's Road!!!

Par stotina metara nakon zvanične najave u obliku table na gornjem snimku cesta je (ah, konačno!) odlučila napustiti ravnoću polja te krenuti usponom, i to kroz šumu.

Da se pretjerano ne uplašim gustoćom šume, a sve da zadrži moje euforično unutrašnje stanje, koje bi nekomu, da me sada vidi, izgledalo kao blago pijanstvo, no ovaj put bez kemije alkohola ili drugih opijata, šuma se za trenutak malo razrijedila, prostirući preda mnom ljepotu planinskih proplanaka.

Ono malo racionalnog, koliko je uz ovu lavinu burnih emocija uspjelo preostati u meni, pored suhoparnog i prozaičnog održavanja vožnje, zagledalo je iza svake krivine kada ću preći, što se ono kaže s konja na magarca, odnosno s asfalta na makadam. I konačno iza zadnje od promatranih krivina asfaltu je došao kraj.

Usput, prema enciklopedija.hr makadam (engl. macadam), je kolnička konstrukcija načinjena od nekoliko slojeva drobljenoga kamena i kamene sitneži različitih veličina zrna bez upotrebe veznoga sredstva. Makadamski kolnik uveo je početkom XIX. st. škotski izumitelj John MacAdam (1756–1836) u Engleskoj. Uvidjevši značaj drenaže, MacAdam je gradio ceste s kolnikom uzdignutim od okolnoga terena, nižući slojeve kamenoga materijala počevši s onim najvećega zrna. Povrh svega dolazila je kamena sitnež kojom se kolnik poravnavao, dok su se slojevi međusobno zbijali tijekom korištenja ceste. Takav se način gradnje u osnovi održao do danas.
Uglavnom sam ljubitelj asfalta, nema veze koliko uzak bio. Vožnja makadamom mi je barem za trećinu teža, naročito ako je uzbrdo. Kasnije će se ispostaviti da pred sobom imam 8 km makadamske uzbrdice.
No, nisam pretjerano očajavao zbog toga. Zapravo nisam uopće! Ona ljepota vožnje do uzbrdice nastavila me je držati u krajnje ugodnom raspoloženju koje ni makadam ni uzbrdica nisu mogli pokvariti.

Znao sam od ranije da je ova kontinentalna strana Velebita šumovita te da ću uglavnom voziti kroz svojevrsni zeleni kanjon bez mogućnosti za vidjeti što je „tamo dolje“. No, ugodno raspoloženje me je opskrbilo dovoljnim količinama strpljivosti uz spoznaju da će se prije ili kasnije zelenilo razrijediti i razmaknuti pružajući mi prizor od kojeg zadrhtim već i pri samoj pomisli na njega.
Vožnja uzbrdicom, pa čak i uz pomoć struje, prilično je naporna pa sam često pravio pauze. One su bile u hladovini kojeg je, zbog navedenog raslinja bilo u izobilju.

Pred mojom ustrajnošću u strpljivom iščekivanju pogleda „tamo dolje“ zelenilo je ustuknulo te se razmaknulo omogućavajući mi prvo u nizu pogleda u to „tamo dolje“. Radi navedenog ova kratka pauza radi hvatanja daha preobrazila se u dugu, vrlo dugu pauzu.

Pred sobom sam imao pogled na raskošnu afro frizuru kontinentalnog Velebita.

Da me euforija zbog vanzemaljskog ugođaja pretjerano ne odnese tko zna gdje, pobrinuo se ovozemaljski kamion s prikolicom za prijevoz trupaca. Bio je prazan, a vozač u očiglednoj žurbi jer je pored mene propičio kao furija dižući veliki i gusti oblak prašine u kojemu sam kašljucajući pokušavao doći do daha.

Dok se oblak prašine rijedio pogledom uprtim u prikolicu kamiona u prvi mah sam bio impresioniran samopouzdanošću njegovog vozača obzirom kako je brzo vozio za kamion izuzetno uskom prometnicom. A potom mi je palo na pamet da to i nije neka fora jer je, po logici „jači kvači“ znao/pretpostavljao/zahtijevao da će mu se ostali smrtnici u daleko manjim prometalima po sistemu „pametniji popušta“ brže-bolje maknuti s puta.
Nastavio sam strpljivo okretati pedale uzbrdicom kad sam, potpuno neočekivano, nagrađen nečim stvarno posebnim. Ne samo da se zelenilo razmaknulo, ne samo da je pogled bio krajnje impresivan, već je tu bila i svojevrsna osmatračnica.

Bicikl sam ostavio u hladovini preko puta nje i već sad trepereći od uzbuđenja dok još ništa nisam s nje ni vidio, počeo se penjati njenim stubama.
Prvo sam s nje snimio cestu i svoj bicikl u hladovini.

Nadalje, s osmatračnice sam snimio ono što se vidjelo kad se pogled usmjeri na lijevo prema sjeverozapadu.

Bio je to pogled na Ličko polje. Ako krenem od donjeg dijela slike prema gore, prvo se uočava tanka crta uske ceste kojom sam jutros prošao nakon Svetog Roka. U sredini snimka je Dalmatina a u gornjem dijelu je Zir.

Zir je planina visoka 850 m i nalazi se na Ličkom polju u Ličko-senjskoj županiji blizu mjesta Kik u općini Lovinac. Zir je gora koja je dio Ličkog sredogorja, niza uzvišenja koje se pruža paralelno s Velebitom. Dvije su predaje o porijeklu njegova imena. Prva je da je planina služila kao osmatračnica u vrijeme turskih osvajanja. Vrh Zir je bio idealno mjesto za kontroliranje Ličkog polja i puta Udbina-Ploča-Mogorić-Ribnik koji je tada bio najvažnija prometnica. Druga predaja govori o tome da je svojom ljepotom uvijek mamio poglede putnika, odnosno izazivao – zurenje. O Ziru je narod ispjevao i pjesme. (izvor: wikipedia)
Ako pogledam ravno vidim Ličko polje ispred sebe, konturu Dalmatine u njemu i brda s druge strane polja.



U nastavku vožnje zelenilo oko mene postajalo je nekako manje i rjeđe pa je bilo teže pronaći hladovinu za predah. Srećom i postoci uspona su se također smanjili pa nije bio (veći) problem voziti. Usput, uočavam kako mi je vožnja po ovom makadamu manje zahtjevna nego što sam to očekivao. Podloga je tvrda, uglavnom bez (većeg) šljunka po kojemu bi bicikl rado šetao lijevo-desno, a što bi opet izazvalo ili veću pažnju pri lovu na ravnotežu, ili pad s bicikla ako ta pažnja ne bude onolika koliko situacija zahtjeva.
Evo snimak ispred i iza mene za vrijeme jedne od pauza (bicikl sam parkirao na lijevu stranu ceste zbog mršave hladovine).



Opet sam se na ovoj kratkoj pauzi zadržao dulje nego što sam mislio. Razlog tomu je onaj pogled „tamo dolje“. Ovaj put to je pogled na autocestu, je li, Dalmatinu, i njen sjeverni portal tunela Sv. Rok.



U nastavku vožnje vegetacija se još više povukla, tako da je okoliš sve više ličio na školski primjer Velebita – škrta vegetacija i prevladavajuće sivilo stijena.



Malo i zbog gornjih snimaka, a malo i zbog nekog svog unutrašnjeg glasa koji je nijemo vikao „sad će samo što nije!“, nekako sam osjećao da je prijevoj blizu. Radi toga sam vozio sav ustreptao, sav u nekom transu, nekakvom sladostrasnom iščekivanju, izgarajući od nestrpljivosti.
I stvarno – prijevoj!!!
Smjestio sam bicikl u mršavu hladovinu, dobar mi je na ovoj vožnji, podnosi strpljivo moje bubice, ništa se ne buni, pa je red da mu koliko toliko uzvratim. „I stroj ima dušu, pa ako s njim postupam obzirno, s pažnjom i poštovanjem, i on(o) će mi tako uzvratiti“. Znam da se većina s ovim ne bi složila (kako neživom stroju pridavati osobine živog organizma!?). Ipak, mislim da se svako od nas može prisjetiti otkazivanja nekog uređaja koje smo komentirali sa „Pa kud baš sad!?“
No, vratimo se mi prijevoju. Umirio sam dušu povoljnim smještajem za bicikl, pa sad se mogu u potpunosti prepustiti nečemu što se ne doživljava često u životu.
A taj prijevoj je izgledao ovako (prvo pogled odakle sam došao, a zatim pogled kamo idem)



Čim sam, da tako velim, izbio na prijevoj vjetar je pojačao. Nije bio nepodnošljiv, naprotiv, osvježavajući, tako da nisam imao potrebe sklanjati se sa sunca u neku hladovinu. Miris zraka nekako neobičan, istovremeno oštar, a opet nježan i opojan. Očigledno planinske biljke rade punom parom lučeći mirise koje se nigdje drugdje, osim ovdje ne susreću.
Stojim, gledam oko sebe. U glavi – ne znam kako bi to opisao.
S jedne strane racionalni dio mi veli „eto stigao si gdje si planirao, težio, nadao se. I što sad!?
Emotivni dio šuti!
Upija!
Prepušta se!
Treperi!
Uživa!
Odmah u startu odustaje od odgovara na to „i što sad?“
Šteta je, bogohulno čak na ovom mjestu, u ovom trenutku, s ovom burom u duši za bilo što tražiti bilo kakvu riječ. Ostaje jedino prepustiti se svim svojim čulima da, što je moguće više, obilnije detaljnije i ne znam što još upijaju i bilježe utiske koje će se kasnije vaditi iz sjećanja i ponovo proživljavati, te kao takve davati poseban smisao životu, dokle god on bude trajao.
Bio sam sam, no ne i usamljen. Naprotiv! Zadnje što mi je u ovom trenutku trebalo je društvo nepoznatih ljudi. Jer tada bi ovu svoju euforiju u duši trebao suzbiti, prigušiti, prikočiti, i krajnje nevoljko glumiti socijalno prihvatljivu jedinku. Ovako sam oslobodio u potpunosti sva moguća treperenja u sebi da titraju do milje volje.
Ne volim ljude, volim čovjeka!
Jedino što mi je nestajalo u ovom Raju nad Rajevima Zemaljskim je barem netko od ljudi do kojih mi je stalo. Nema ih mnogo, ali zato mi je od njih stalo, i to mnogo. Tko zna, utješih se, možda nekog od njih (barem nekog kad ne mogu sve) uspijem uvjeriti, nagovoriti da u nekoj slijedećoj vožnji osvanemo na ovom mjestu na kojemu sad stojim i na kojemu me je strah pokrenuti se. Jer, od svega na svijetu jedino je radost veća kad se dijeli!
Bože, što ovakvi trenuci nemaju kraja!?
Ali imaju, te se nadljudskim naporom pokrenuh, te krenuh dalje. Sebi za utjehu činio sam to krajnje polako i sporo, vrteći glavu na sve strane skenirajući i upijajući dojmove maksimalno moguće.
Slijedi neki kilometar krajnje blagog gore-dolikanja, jer cesta ide hrptom planine prije nego se obruši prema dolje.



Često sam zastajkivao, kraće (da bolje sagledam, upijem i uočim) ili dulje (sve ono malo prije plus radi snimanja). Tako sam, skenirajući prizor oko sebe, uočio uredan podzid ceste kojom malo prije prođoh.

Oko mene očaravajući prizori Velebita.



I dalje cesta ide relativno vodoravno, krivudajući između stjenovitih obronaka.







Na sredini gornjeg snimka se naslućuje pogled negdje daleko dolje, što znači da će uskoro krenuti nizbrdica. No, prije te nizbrdice evo još par prizora okolice.





Manje više blizu gornjim snimcima je prva od mnoštva serpentina kojima ću prijeći u nastavku vožnje.



Cesta već poprima ne pretjerano velik, ali ipak primjetan oblik nizbrdice.





Ako niste primijetili na gornjem snimku ravnu crtu kamenog zida, evo ovdje snimljen malo bliže.

O tom zidu malo kasnije, a sada o impresivnim stijenama na gornjem snimku. Svaki iole ozbiljniji planinar zna da se radi o Tulovim gredama.
Tulove grede, stjenoviti su greben izrazito strmih kukova izgrađen od vapnenačkih stijena, dužine oko 1 km, te s najvišim vrhom 1120 mnv. Ovu kršku formaciju čine tornjevi, stupovi i pukotine (žljebovi, točila). Ime sadrži riječ gredu, koja označava veliku stijenu na hrbatu. Uz ove su stijene vezane narodne predaje. Po narodnim predajama ondje su se legli zmajevi iz jaja, a u stijenama živjele su nevidljive velebitske vile. Treće mitsko biće u tim stijenama za koje se vjerovalo u puku jest Crna kraljica koja je donosila nesreću. To je mitsko biće dalo ime planinskom prijevoju Kraljičinim vratima. S južne strane Tulovih greda prekrasna je vrtača Dolac, jedna od lokacija na kojima je tijekom 60-ih po romanima Karla Maya sniman serijal filmova o Winnetouu. Tulove grede i okolne vrtače glumile su američki Divlji zapad, a brojni poklonici legendarnih njemačkih vesterna i danas su redoviti gosti Velebita. (izvor: wikipedia)
Da bura puše postao sam svjestan tek kad sam došao do tog kamenog zida. Puhalo je još na prijevoju. Vjetar je postupno pojačavao brzinu, no zbog izuzetnog psihičkog stanja sličnog transu to nisam primijetio, kao ono: puše pa što, imam pametnijeg razloga za posvetiti se mu, vjetar me ne zanima.
E, sad kad sam došao do tog zida počeo me je zanimati. Dok sam posrtao pred naletima bure (koja mi sada izgleda pravo orkanska) postajalo mi je jasno da ovaj kameni zid ovdje ima ulogu burobrana, što znači da puše mahnito, te da što prije trebam nastaviti vožnju. Stoga sam skratio na minimum zaustavljanje ispred ovog burobrana, tek toliko da snimim spomen ploču.
Čak mi se nije dalo trošiti bespotrebne sekunde vadeći fotoaparat već sam snimanje učinio mobitelom. Bilo mi je potrebno više pokušaja jer mi je udar bure micao ruku (ma koliko se trudio zadržati ju) pa sam umjesto spomen ploče snimao kamen burobrana.

Nisam siguran koliko je natpis čitljiv pa ću ga sada ispisati:
„In memoriam
Pierre Brice
Winnetou
1929 – 2015
Na ovim prekrasnim predjelima parka Velebit slavni francuski glumac Pierre Brice utjelovio je lik legendarnog indijanskog poglavice Winnetua u filmovima snimljenim između 1962. i 1968. godine prema romanima njemačkog pisca Karla Maya“
Sjećam se svog djetinjstva kad sam imao 7-8 godina i žestoke svađe sa ondašnjim svojim najboljim prijateljem oko dileme tko je jači, Winnetou ili Tarzan. Ja sam se u žestokoj diskusiji srčano borio za onog prvog.
Ipak, impresioniran okolnim prizorom, usprkos buri ipak sam izvadio fotić i snimio ono što je ispred Tulovih greda.



Već sam i prije tih Tulovih greda osjetio da mi prazni želudac šalje neka upozorenja, pa sam planirao stati malo duže kod tog burobrana i nešto staviti u usta. No bura mi to nije dozvolila, pa sam u nastavku vožnje, dok sam lovio ravnotežu narušenu zbog višestrukih udara bure, pokušavao u okolnom kršu uočiti bilo što što bi imalo ulogu kakve-takve zaštite od vjetra.
Spas mi je došao s neba. Ili barem zbog Onoga na nebu.

Bila je to kapelica posvećena Damiru Tomljanoviću Gavranu, zapovjedniku postrojbe Tigrovi (izvor: putnikofer.hr).
Gledajući gornji snimak bura je puhala točno s desne srane prema lijevoj.

Bicikl sam parkirao uz kapelicu, a ja se smjestio na njen ulaz, točno u zavjetrinu. Iz svoje zalihe uzeo sam suhe smokve i dok sam ih stojeći s užitkom žvakao, stisnuo sam se uz ulaz, a oko mene bura je divljala „jakim do orkanskim udarima“, kako već znaju reći u vremenskoj prognozi. Eto, jedno je u sigurnosti doma svoga nehajno slušati da će „tamo negdje“ bura puhati tim „jakim do orkanskim udarima“, a sasvim drugo je biti „tu negdje“ i te udare osjetiti svim, ama baš svim svojim osjetima.
Bura se svojski trudila da mi zagorča inače veličanstveni pogled koji se pružao ispred mene dok sam stajao leđima priljubljen uz ulaz u kapelicu. Ipak mogu reći, koliko se god trudila, nije u tome uspjela. Ispred mene je slijedio „put u središte Zemlje“.

Ono plavo i ravno tamo daleko dolje je akumulacija na Zrmanji o kojoj će kasnije biti više riječi.
Ono što je sad ispred mene je slijedeća od povelike serije serpentina kojima se cesta spušta dolje, dolje, dolje…



….prema Zrmanji

Ta, recimo, dolina Zrmanje izgleda ovako



Kad sam već zastao radi snimanje Zrmanje i njene okolice, okrenuo sam se i snimio serpentinu koju sam upravo prošao.

Nakon oko pola kilometra vožnje ispod sebe sam ugledao južni portal tunela Sv. Rok. Dakle, dok sam gore uživao u Raju nad Rajem Zemaljskim, ispod mene, u kamenoj utrobi su mahnito tutnjali limeni ljubimci sa ljudima kojima se žuri, žuri, žuri… Jadni ljudi, nisu svjesni raskošne ljepote iznad njih. A čega nisam svjestan, to i ne postoji!



Ona cesta na gornjem snimku koja obilazi ulaz u tunel je moja skorašnja budućnost – uz njemu pomoć ću premostiti Dalmatinu i nastaviti spuštanje.
Kad sam već zastao u nakani snimanja gornja dva snimka, evo prikaza gdje sam to zastao, odnosno odakle dolazim i kamo idem.



Ponovo imam priliku uživati u raskošnom pogledu na akumulaciju Zrmanje. No u taj prizor se ubacila i crkva sv. Frane.



Jasno da se ona nalazi na Majstorskoj cesti, što znači slijedi spuštanje do nje.
Do tada evo još jednom akumulacije Zrmanje. Ako se malo potrudi oštro oko će uočiti Dalmatinu.

Nakon snimanja gornjeg snimka i pomaka objektiva u desno uhvatio sam i Karinsko more.

Dolje negdje (koliko često koristim ove dvije riječi!?) jedna je serpentina plijenila posebnu pažnju.



Izgledala mi je kao svojevrsna osmatračnica, ili vidikovac. Čak je cesta po njoj bila poširoka tako da putnik-namjernik ima gdje ostaviti svoje vozilo, izaći van i hraniti dušu emocijama koji život znače, promatrajući krajolik ispod. Upravo sad, dok snimam, to je učinila ekipa sa dva kvada (motocikl na 4 točka).
Da bi se spustio na navedenu serpentinu treba prvo proći pored crkve sv. Frane.
Dakle, prvo crkva.



Crkva je stvarno originalna. Prvo kvadratnog je oblika, a drugo ima dva identična portala, jedan nasuprot drugom. Prvi portal je na gornjim snimcima a sada slijedi onaj suprotni.



Na Internet stranici slobodnalika.com sam pronašao da je Podprag je mala zaravan ispod Tulovih greda kroz koju prolazi Majstorska cesta. Ovdje se nalazi crkva sv. Frane s plitkom kupolom i klasicističkim trijemovima na oba kraja. Crkva je podignuta u spomen izgradnje ceste 1832.g. Nasuprot crkve se nalaze ruševine nekadašnje putničke postaje s gostionicom, prenoćištem, cestarijom i žandarmerijom. U blizini stoje dva kamena spomenika čiji natpisi govore o opasnostima koje su vrebale na putnike sredinom devetnaestog stoljeća.
Zujajući po prostranstvima interneta pronašao sam i ovo:

Hrvatska pošta je u svibnju 2020. godine objavila i marku na kojoj je reproducirana jedna litografija koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru (HR-DAZD-552, Grafička zbirka, III/3), a na kojoj prikazan dolazak poštanske kočije pred postaju na Podpragu. Na uzvisini unutar serpentine vidi se crkvica sv. Frane, a iznad nje impresivne Tulove grede među čijim su se liticama prema lokalnim legendama gnijezdili zmajevi i plesale vile, a tu bi negdje trebali biti i dvori zloglasne Crne kraljice… Svi su muškarci na toj slici naoružani, što ne treba čuditi: tim su dijelom Velebita stoljećima harali vuci i hajduci, a kad više nije bilo turskih trgovačkih karavana koje bi ovi potonji mogli pljačkati, pretvorili su se mnogi od njih u obične razbojnike koji su napadali koga su god mogli dohvatiti. U dva su navrata provalili i u samu crkvu te odnijeli kaleže, svjećnjake, čak i svećeničko misno ruho…(izvor gornje slike i teksta ispod nje: rodoslovlje.hr)
Ona mahnita bura je postupno smanjivala svoj intenzitet, pa je već neki kilometar nakon onog burobrana postala podnošljiva da bi negdje malo prije crkva sv. Frana na nju zaboravio. Nije baš toliko smanjila intenzitet svoje mahnitosti, već se pojavila druga nedaća koja je zahtijevala posebnu pažnju s moje strane.
Već sam napomenuo da je cesta do prijevoja, mada makadamska, bila u sasvim dobrom stanju. Podloga je bila tvrda, šljunak nije bilo, pa je ma trenutke skoro bila ravna asfaltnoj podlozi. No nakon prijevoja jedva primjetno, a na nizbrdici nakon one male kapelice i znatno je na cesti bio sloj šljunak debljine 3-4 prsta. Zbog toga su kotači mog bicikla stalno između sebe igrali igru mačke i miša. Čas bi jedan na jednu stranu, a drugi na drugu stranu, pa bi se onda složili na koju bi stranu zajedno, pa su se onda opet posvađali… i stalno tako. Sve to je zahtijevalo stalnu i dosta jaku koncentraciju pri vožnji jer je vrebala opasnost pada s bicikla. Jedino se ta opasnost nije mogla odlučiti da li ću pasti na lijevu ili na desnu stranu.
Zbog svega navedenog vozio sam u stalnom grču nogu pripravnih na reakciju kojima bi spriječio pad i ispravio bicikl na kakvu-takvu normalnu vožnju.
Uspio sam u toj borbi za ravnotežu, pa sam do spasonosnog asfalta uspio se dovesti bez ijednog pada. Neku vrst cijene za to, ako tako mogu reći, platila je putna brzina koja je bila manje-više identična onoj pri vožnji uzbrdicom – 12-13 km/h. Dakle žurio sam polako, te preživio bez pada.
To plivanje po svojevrsnom sloju šljunka je, zapravo, jedina prava ozbiljna poteškoća vožnje po Majstorskoj cesti, ali ipak velika i ozbiljna. Toliko velika i ozbiljna da je zasjenila orkansku buru. Još jednom velim treba ju ozbiljno shvatiti jer ne bi bilo ni malo ugodno pasti s bicikla koji je dodatno opterećen prtljagom. Ni malo ugodno ni za biciklistu, ni za bicikl.
Prema onoj „Čašu meda ni'ko ne popi, a da ju čašom meda ne začini!“ prihvatio sam ovu nedaću kao nužno zlo ne dozvolivši joj da mi pokvari opću oduševljenost ovim putovanjem. Ni za milimetar!
A sada ona serpentina-vidikovac.

Kao što se na gornjem snimku lijepo vidi prostor za cestu je veći nego duplo koliko je za nju potrebno. Na samoj krivini ima mjesta za parkiranje auta, a kamo li ne za bicikl. Osim toga tu je masivna kamena ograda dovoljno velika da ulijeva sigurnost pa se čovjek u potpunosti može predati emocijama pri promatranju okoline. A ona je krajnje impresivna.
Na donjem snimku naziru se Tulove grede, pa krećem od njih.

Oštro oko pažljivog promatrača negdje u sredini gornjeg snimka uočit će jednu od mnogobrojnih serpentina Majstorske ceste.
Gornji snimak je, jasno, zumiran pa 'ajmo ga postaviti na realnu razinu.

Tu je Dalmatina s svojim južnim ulazom u tunel sv. Rok. Izgleda da je u tunelu neka frka jer se pred njim formiralo nešto što je ovdje na „mojoj“ cesti nezamislivo – gužva.

Brže-bolje sam okrenuo glavu na drugu stranu ne dozvolivši ni trenutka da mi pojmovi „civilizacija“ i „gužva“ remeta i dalje ovaj Rajski ugođaj („Iš' vraže di te traže!“). Na toj drugoj strani je nešto kao dolina Zrmanje sa akumulacijom i Dalmatinom.

Uspio sam uhvatiti i komadić Zrmanje u svom prirodnom toku, izvan akumulacije.



Promatrajući prizore ispod sebe, opčinjen njime, izgubio sam u potpunosti pojam o vremenu. Iskreno govoreći nije mi ni trebao. Dana još ima dosta, te sam čvrstu uvjeren da ću do današnjeg odredišta zasigurno stići prije kraja dana. Takvog stava zadnje što mi u ovim nezaboravnim trenucima treba je – žurba. Ljudi moji, koliko je sve ljepše, ugodnije, draže… kad se čovjek ne žuri!
U nastavku vožnje valjda je Onaj gore samo njemu znanim načinima doznao moje misli sadržane u zadnjoj rečenici i nagradio ne nečim najljepšim što je mogao u tom trenu (a nije mu bilo lako, jer sam sad, rekoh već više puta, bio u euforičnom duševnom stanju zbog svega doživljenog) – krajem makadama i početkom asfalta.

Nakon makadama od 8 km uzbrdo i 12 km nizbrdo, s ovim potonjim „pojačanim“ „plesanjem“ na sloju šljunka prelazak na ravan, gladak i bešuman asfalt je bio pravi, pravcati Božji dar. Istina, vožnju spomenutih 20 km nikad neću zaboraviti ponajviše zbog veličanstvenih prizora i nezaboravnih užitaka. Zato mi je truckanje makadamom bilo „nužno zlo“, nešto kao uvjet za tu navedenu pozitivu. Sad kad to „nužno zlo“ ne moram više trpjeti, sad tek uočavam koliko je to bilo teško, a s tim i koliko je olakšanje kada ga više nema.
Stoga sam se krajnje hedonistički prepustio novim, drugačijim užicima. Užicima toliko jakim da sam se jedva natjerao stati točno iznad južnog ulaza u tunel sv. Rok te snimio (po mojemu mišljenju) jadnike u limenim vozilima koji u svome svijetu „brže, bolje, jače“ nisu ni svjesni u kojoj im jalovoj raboti život prolazi.

(Opet) Trepereći u nekakvoj ekstazi nakon što sam snimio gornji snimak brže-bolje sam sjeo na bicikl i prepustio ga da sam, bez okretanja pedala, nastavi vožnju. Sav u tom oduševljenju nisam ga zaustavljao sve do kraja nizbrdice, a to je bilo preko 8 km. Ipak me je krajnji tračak razuma uspio upozoriti da je sjećanje, naročito nastalo u ovim ekstatičkim trenucima dosta nepouzdano, te, ako se samo s njim budem služio, poslije će mi biti žao, jako žao. Radi toga sam se odlučio na neku vrst Solomonskog rješenja (kako ne prekidati užitak vožnje, a ipak nešto snimiti), pa sam se mašio za mobitel i, onako iz ruke, za vrijeme vožnje opalio par snimaka.
Dakle, cesta je išla nizbrdo…

…nizbrdo…

…i nizbrdo.

Zatim opet nizbrdo,…

…nizbrdo…

…i nizbrdo.

Pa još malo nizbrdo…

…dok nizbrdica nije završila.
Završila je izlaskom na Ličku magistralu, odnosno njen dio Maslenica – Gračac.
Našao sam na raskrižju dva kvadratna metra mirnog mjesta izvan prometnica, parkirao bicikl i sređivao buru unutar mene (ova vanjska i dalje je puhala, ali skromno, više kao malčice jači povjetarac nego kao „prava“ bura).
Prvobitno je bio plan da ovdje produžim ravno i spustim se u Obrovac (nizbrdica bi se u tom slučaju nastavila), međutim nisam uspio naći prenoćište. Prije mjesec dana svi su kapaciteti bili popunjeni. Zapanjen i ujedno zbunjen, trebalo mi je vremena prihvatiti Obrovac kao jako turističko odredište, nešto kao Dubrovnik ili Opatiju. Potraga na internetu, a potom i telefonskim razgovorima urodila je tek mršavim obećanjem da se javim za tri-četiri tjedna (taman u ovo doba kada vozim) „pa možda netko odustane“!
Zato je trebalo pronaći B rješenje. Njega sam pronašao u autokampu Golubići (zabit za koju do sada nisam ni znao da postoji), za što mi treba dodatna oprema u obliku šatora, vreće i podmetača (zbog čega mi je bicikl dodatno otežan).
Da bi došao do tih Golubića, umjesto ravno nizbrdicom do Obrovca, sad trebam skrenuti lijevo prema Gračacu, te nakon 2 km kakve-takve ravnice žestokom uzbrdicom u dužini od 10-tak km magistralom do skretanja za te Golubiće.
Zbog svega ovog trebalo mi je malo više vremena da sve u sebi sredim. Prvo smiriti euforiju vožnje po Majstorskoj cesti, a potom prihvatiti da umjesto par kilometara nizbrdice imam još više puta po par kilometara uzbrdice. Uz vjetar koji nije znatan ali je uporan.
I na kraju zbog gladi!
Duboko uzdahnuvši uzdahom čovjeka koji nakon kratkog predaha na leđa treba uprtiti ogroman teret i krenuti s njim u dugu i tamnu neizvjesnost sjeo sam na bicikl, skrenuo prema Gračacu i počeo okretati pedale. Činio sam to polako, pogledom tražeći kakvu-takvu hladovinu u kojoj bi uz pomoć rezervi u bisagama riješio problem gladi.
Bilo je nešto iza jedan, pa je sunce zbog bure koja je smanjila na minimum dosta grijalo stvarajući ugođaj na granici jako toplog i vrućeg. Eto zbog toga sam (još i) hladovinu tražio.
Pored ručka trebao mi je malo duži odmor ne samo iz mentalnih razloga već da tijelo pripremim za dosta strmi i dosta dugačak uspon.
Nakon nekih 2 km vožnje već su me hvatali početni znaci očajanja jer od potrage za mjestom za ručak ništa. Ipak sam stoički satrao te naznake očaja dok se to još moglo i odlučio se na slijedećem raskrižju, prije uspona stisnuti negdje i objedovati.
Valjda sam tim svojim stoicizmom i (s)trpljenjem (opet) dojmio Onog gore, pa je ispred mene prostro pravi pravcati restoran - sa terasom i hladovinom.
Malo je trenutaka u mom dosadašnjem životu kad sam imao osjećaj kao ovaj sada. Bio je to osjećaj u kojemu je izmiješano sve, od iznenađenja preko zaprepaštenja i ganutosti pa sve do oduševljenja. Nešto kao: očekivao ništa, a dobio sve!
Slijedi dugačak, jako dugačak odmor.
Prvo sam bicikl parkirao u hladovinu uz podzid terase.

Izabrao sam stol što bliži mome dvokotačkom suputniku, koji je bio naslonjen s druge strane ograde.

Kao što se na gornjem snimku može primijetiti hladovina je bila mršava no taj je nedostatak bura svojim blagim, ali i svježim strujanjem uveliko popravljala. A možda je sve to bio moj subjektivni dojam. Bio sam oduševljen ovim potpuno neočekivanim darom, da mi se nije dalo zakerati kojom „dlakom u jajetu“. Radije sam se prepustio uživanjem u odmoru tupo buljeći ispred sebe pustivši misli da se same srede. Bože, koji dan, pomislio sam, a još nije ni gotov!
Moja probava još nije u potpunosti zaboravila debakl od jučer, no obilje juhe joj je uveliko pomoglo u tome.

Za glavni jelo izabrao sam pohanu piletinu.

Jeo sam polako, lagano, apsolutno ne žureći se. Samo nekomu tko je i duhom i tijelom u znatnoj mjeri iscrpljen ovakav objed konzumiran na ovakav način može ovako prijati kako je meni prijao.
Završio sam ručak, polako ispijao drugo pivo i još uvijek bio pod dojmom Božjeg dara, pravog dara u pravom trenutku. Već sam više puta u ovom putopisu spomenuo trenutke u tolikoj mjeri impresivne i snažne da će mi ostati neizbrisivo u sjećanju do kraja mog života. Jedan od njih je i ovaj ručak.
Prije nastavka putovanja još malo suhoparne ekonomije - juha, glavni jelo i dva piva su me koštali 20€. Napominjem da me je ista kombinacija prekjučer u Poljanku koštala 30€. Manje-više oba objeda su bila jednako ukusna.
Taj restoran koji mi je pao s neba izgleda ovako



Čim sam izašao na magistralu pored toplog sunca, na granici vrućeg, dobrodošlicu mi je zaželio i jedan prometni znak

Eto tko je tu lud!? Prije sto i oho-ho godina napravljena je Majstorska cesta kojoj je jedan od glavnih imperativa bio da postotak uspona ne pređe 5,5%. Danas po njoj voze samo krajnje euforični entuzijasti upitnog mentalnog stanja, među koje spada i sam autor ovih redova. Za razliku od te, ova današnja moderna magistrala, po kojoj putuju smireni, racionalni i normalni ljudi, diči se skoro duplo većim postotkom uspona. Ne mogu izdržati a ne citirati jednu od izreka dr.-a House-a : „To što se stvari mijenjaju, ne znači da se mijenjaju nabolje!“
Evo kako u stvarnosti izgleda taj uspon od 10%

Kao pripadnik stava da se uvijek i u svemu treba tražiti nešto pozitivno, u slučaju ove strme uzbrdice to je bio pogled s moje desne strane. Tlo je uglavnom kamenito. Zemlja škrta tako da je slabo što bilo od zelenila višeg od metra, pa je pogled na ogromnu, recimo tako, udolinu dolje negdje bio ničim ometen.

Opet, dakle Zrmanja s svojom akumulacijom viđenom još ranije sa Majstorske ceste.
Nakon oko sat vožnje uzbrdicom koja se tvrdoglavo držala na početku proklamiranog postotka uspona malo dužu pauzu napravio sam ovdje

Sad slijedi malo elektro energetike.
Naizmjenična struja, ona koju imamo u svojim domovima, se ne može akumulirati. To znači onoliko koliko se proizvede treba se toliko i trošiti. Ako je potrošnja manja od proizvodnje raste napon, a ako je manja, napon pada. Svi kućanski aparati donekle mogu podnijeti tu promjenu napona (plus minus 5%), no ako je to veća slijede kvarovi na aparatima.
Dalje, potrošnja električne struje je znatno veća danju nego noću.
Kako za paljenje ili gašenje nuklearnih i termo elektrana trebaju dani i dani, njih ne možemo paliti-gasiti kad god nam se prohtije. Zaro su ljudi izmislili reverzibilne (povratne) hidroelektrane. Jedna od njih je hidroelektrana Velebit. Nalazi se na rijeci Zrmanji kod jezera zvano Razovac (eto ga na predzadnjem snimku). U sklop ove hidroelektrane ulazi i jezero Šikada kod Gračaca (a s tim jezerom je povezano i jezero Sveti Rok kojeg jutros pređoh netom prije istoimenog mjesta).
Dakle, Jezero Šikada je tamo gore kod Gračaca, a jezero Razovac je tamo dolje ( na predzadnjem snimku). Ta dva jezera povezana su cjevovodom kraj kojeg se trenutno odmaram (vidi gornji snimak). Taj cjevovod, gledan s magistrale prema jezeru Razovac izgleda ovako

E sad, po danu kada treba više struje, elektrana pored vode u ovom donjem jezeru (Razovac) troši i vodu iz Jezera Šikada kod Gračaca koja dolazi ovim cjevovodom. Noću, kad je potrošnja struje manja, odnosno kada ima „viška“ struje, struja pokreće pumpe koje vodu iz ovog donjeg jezera (Razovac) ovim cjevovodom vraća nazad u gornje jezero Šikada kod Gračaca. Tako ta voda danju ide dolje a noću se vraća nazad (odatle naziv reverzibilna elektrana).
Eto, pa tko razumije, shvatit će!
Prije nego sam nastavio vožnju snimio sam Zrmanju nakon jezera, kada se ona vratila u svoj prirodni, stoljećima oblikovani krajolik.



Nastavio sam vožnju ovom uzbrdicom koja i dalje tvrdoglavo drži svoje postotke. Nakon petnaestak minuta ponovo sam zastao radi kreće pauze na proširenju da smirim dah. Evo kako izgleda magistrala na tom mjestu. Prvo pogled odakle dolazim, a potom kamo ću ići.



Tri je sata, pa ono sunce ozgor, zajedno s ovom tvrdoglavom i zadrtom uzbrdicom uspijevaju me dobrano oznojiti. Od bure slaba valjda, pa već dobrano poljuljanog duha stalno iščekujem to spasonosno raskrižje na kojemu će mojim mukama konačno doći kraj, jer poslije njega slijedi nizbrdica. To su ono trenuci iskušenja, kada mi je elan minimalan i kada se javlja ono famozno pitanje „što mi je ovo sve trebalo?“, pri čemu sam pogleda uprtog u krivinu ispred sebe uz nadu pojavljivanja spasa.
I pojavi se spas, ipak!

Nevjerojatno je, racionalno neshvatljivo, koliko osjećaj da sam uspio može obodriti, osnažiti. Eto, tek koji tren ranije imao sam osjećaj korištenja zadnjih atoma snaga, a sad dok sam stajao na raskrižju i smirivao dah činim mi sa da bih mogao još i dalje voziti. Sve za ovaj osjećaj uspjeha.
Pustio sam i duh i tijelo da odmaraju koliko god hoće. Do današnjeg odredišta mi je ostalo oko 8 km uglavnom nizbrdice, stoga nema razloga za žurbu.
Dok sam smirivao dah i euforiju duha snimio sam područje kamo ću nastaviti vožnju. A to područje je prava, surova pustoš, kojemu stvarno pristaje epitet „tamo gdje je Bog rekao laku noć“!
(Na donjem snimku može se uočiti podzid magistrale prema Gračacu, a ispod nje „moja“ cesta kojom ću nastaviti vožnju)







Prije nastavka vožnje još jednom sam se okrenuo k mjestu moje magistralne muke kojom sam netom prošao.

Kad su mi se duh i tijelo složili da je odmora dosta, te da je vrijeme da se krene, sjeo sam na bicikl i upravljač usmjerio prema prometnom znaku koji je najomiljeniji među biciklistima.

Po tko zna koji put opet me hvata sjećaj da sam stvarno miljenik Onog gore. Nakon mučne uzbrdice nagrađuje me nečim jako sličnim kao onim asfaltiranim dijelom Majstorske ceste nakon južnog portala tunela Sveti Rok. Slijedi dolje…

…pa dolje…

…pa opet dolje…

…i opet dolje…

…i još malo dolje.

Sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Tako je i ovom nizbrdicom. Dva puta u jednom danu doživjeti fantastičnu vožnju nizbrdicom to se ne zaboravlja. Nikad!
I dalje pustoš, neko bi rekao surova, no meni je postala ugodna, tiha, obzirna čak. Tek sad, dok pišem ove redove, shvaćam koliko mi je bilo ugodno voziti sam niz ove nizbrdice bez ijednog, bilo kakvog vozila na cesti. Sam, ali svjetlosnim godinama udaljen od usamljenosti.
Nakon prestanka nizbrdice neko vrijeme je cesta išla manje-više ravno…

…da bi stigao do dobrodošlice u obliku table s imenom moga današnjeg odredišta.

Eto stigao sam! Bože koji dan i kakva njegova završnica. Prepustio sam se plimi nekog nedefiniranog općeg stanja u kojemu nema ništa konkretno osim neke tihe ali jake očaranosti. Bilo mi je lijepo, bio sam sretan mada ne znam konkretno zbog čega. A to ionako nije bitno. Znao sam, točnije osjećao, da je dosta teško mome duhu napraviti kakvu-takvu kontrolu, prihvatljivu uređenost nad silnim i burnim emocijama ovog dana. Stoga sam se prepustio osjećajem tihe nedefinirane euforije, kao da lebdim dva prsta iznad tla, osjećajem da mi je lijepo, prekrasno, no ne zanima me zašto i odakle je to.
Vrtio sam jedno vrijeme pedale, zbog navedenog stanja misli odlutalih tko zna gdje, dok sve to unutar mene nije prekinuo racionalni dio mene s pitanjem: „Gdje su kuće mjesta!?“
Tek tada sam ugledao ono što sam vidio već duže vrijeme – usprkos tabli s imenom mjesta i dalje je ispred mene bila ona surova pustoš kao i prije table.

Pa kavo je to mjesto bez kuća i njegovih stanovnika!?, pomislih u prvi mah. To pitanje se vrzmalo po mojoj glavi dobar kilometar. Taj se kilometar zbog mog zbunjenog stanja i nestrpljivog očekivanja prvih kuća višestruko razvukao (ona euforija koja me obuzela pred tablom mjesta nestala je, rasplinula se kao mjehurić sapunice).
Konačno ugledah prve kuće, odnosno prvu kuću i prve stanovnike mjesta!



Nakon nekog vremena još jedna kuća, pa opet nakon nekog vremena još jedna itd.. Eto, suprotno prenapučenim gradovima gdje je se za svaki kvadrat tla bori mnoštvo ljudi pa se smještaj za njih nalazi u visinama višekatnica, ovdje kao da je obratna situacija. Kvadrata tla u izobilju, a ljudi (pre)malo, pa u nastojanju što više kvadrata koji će dobiti status naselja, kuće treba udaljiti jedno od druge što je moguće više, kao posvađani susjedi (dobro sad, posvađanih susjeda ima i u tim prenapučenim gradovima, možda i više, no oni su prisiljeni međusobno se trpjeti, dok ovi ovdje ne).
Dok sam postupno prihvaćao tu uvrnutu logiku mjesta, svijesti mi se javio za trenutak potisnuti osjećaj identiteta – tko sam, odakle dolazim i kamo idem. Pri tome sam se sjetio da bi ti negdje blizu trebao biti -Kudin most.
I stvarno na nekom, recimo tako raskrižju stidljivi putokaz je pokazivao da bi do tog mosta trebao skrenuti lijevo. Nakon skretanja lijevo nađoh se na uskoj, ali ipak asfaltiranoj cesti.

U stvari, slijedio sam upute ranije pročitane na netu po kojima ću voziti nekih kilometar i pol, ovim asfaltom (mada nisu naveli strmu nizbrdicu od skoro pola kilometra kojom upravo vozim), a zatim vozilo ostaviti na improvizirano parkiralištu te dalje još koji kilometar-dva pješačkom stazom do rijeke gdje je navedeni most.
Ne znam kako je to kod drugih, no kod sebe sam primijetio neobičnost glede želja. Ako je ona jaka, dovoljno jaka, tada uspijeva biti uvjerljiva, pa se javlja uvjerenost, sigurnost čak i u njeno ispunjenje.
Tako sam i ja, valjda od silne želje da taj most biciklom posjetim (biciklom!?, Bože koja suluda ideja, što sam to i sam kasnije shvatio). Pa što ako je planinarska staza, postoje staze po kojima se može biciklirati, zar ne!?
I stvarno dođoh do kraja asfalta, a i kraja puta koji se ovdje pretvorio u šire improvizirano parkiralište. Djelić tog parkirališta sa ponorom ispred sebe i kanjonom rijeke Krupe prikazujem na donjim snimcima.



Došao sam do ruba ponora i tamo stvarno ugledao stazu koja je cik-cak stilom vodila negdje dolje. Stazom su iz tla izbijali manji i veći, oštri i tuplji komadi stijena, tako do vožnja njome apsolutno nije bila moguća.
Eto, moja silna želja se, kao mjehurić od sapunice, u jednom trenu pretvori u ništa. A toliko sam bio uvjeren u njeno ostvarenje, 100% siguran. Ono ništa od mjehurića sapunice slijedeći tren se pretvori u samoprijekor, težak, mučan i naročito bolan jer sam istovremeno bio i tužitelj i optuženik. Pa gdje mi je bila pamet da tu želju obuzda kada sam to još moglo učiniti!?
Rezignirano sam slegao ramenima i pomirio se s situacijom. Čak ni B varijanta želje nije se ostvarila, a ona je bila da kad već do mosta ne mogu sam doći da ga odavde s visine snimim. Ovako s spoznajom da je famozni most tu negdje dolje, ali ipak skriven mojemu pogledu, preostalo mi je snimiti barem ono što objektiv može dokučiti.
Dakle, slijedi rijeka Krupa, duga tek 7 km, te uglavnom poznata kao pritoka Zrmanje.







Dok sam ju gledao kroz objektiv moga fotoaparata, postupno se gubilo ono razočarenje zbog izostanka susreta s mostom. Pa i ovo što vidim je (skoro) jednako vrijedno divljenja.
Maknuvši malčice objektiv u stranu snimio sam kanjon presušene pritoke rijeke Krupe. Jest da je Krupa duga tek 7 km, ali ipak, zašto i ona ne bi mogla imati svoju pritoku?



Nakon snimanja gornjih snimaka još sam neko vrijeme zadivljeno promatrao (ipak) veličanstveni prizor ispred sebe. Eto, nisam vidio most, a opet kao da jesam. Ovo što je ispred mene dostojno ga je zamijenilo. Sjeo sam na bicikl i krenuo nazad ka mom današnjem odredištu zadovoljan viđenim, ushićen čak, iako nije kako sam želio. Čovjek snuje, a Bog određuje!
Kad već toliko gnjavim o tom mostu, pronađoh ga na internetu i evo sad ga prikazujem.

Rijeka Krupa uspjela je na svojih, samo, 7 kilometara toka ugurati mnoštvo raznolikosti i neke od najljepših kadrova na Zemlji. Jedan od njih sigurno je i nevjerojatni Kudin most, iza kojeg se krije još bolja priča. Naime, početkom 19. stoljeća podno južnih padina Velebita mladi Kude zaljubio se toliko da je sagradio spomenuti most, kako bi u pratnji svatova prešao na drugu stranu i zaprosio svoju dragu Miliju.
Vjerujemo da fatalnoj Miliji nije ni trebao postaviti pitanje, da je i sam prelazak mosta dugog 109 metara, kojeg je gradio oko 2 mjeseca, bio dovoljan da mu se baci u zagrljaj i da život provedu sretni zajedno. (gornji snimak i tekst posudio sa punkufer.dnevnik.hr)
Dobrano me je oznojila uzbrdica kojom sam tako lako se spustio pri dolasku. Izlaskom na „glavnu“ cestu na kratkoj i blagoj uzbrdici, falilo me je tek dvadesetak metara da se na nju popnem kad mi je baterija poklekla pred ovim burnim danom i rekla „ja ne mogu više“. Ostao sam bez struje, pa sam tih dvadesetak metara propješačio. Na kraj uzbrdice ponovo sam sjeo na bicikl, no nisam daleko otišao – možda tek dvjesto metara kad sam konačno (Ah, konačno!) ugledao svoje današnje odredište – autokamp Dolovi!

USPIO SAM!!!!
Bože koji dan!
Stao sam ispred ulaza u kamp par trenutaka i pustio buru u glavi da se smiri. Potom otišao do nečega što bi trebala biti recepcija te obavio formalnosti.
Iako je kamp izgledao kao totalna improvizacija, eto netko se dosjetio da od svog malo većeg dvorišta napravi kamp, u stvari je imao svo što mi treba.
Odmah na početku mi je prijazni domaćin i njegova žena (očigledno obiteljski biznis) svojom nepatvorenom spontanošću dodatno popravio prvobitni dojam. Da taj dojam pređe u oduševljenost doprinio je hladnjak s hladnim pivom – boca 3€ (nije baš mala cijena, no zato će ispijanje biti veliki užitak, ogromni čak!
Prošlo je dosta godina kada sam zadnji put kampirao (a i sad ne bih da me nužda nije natjerala na to), pa sam osjetio dozu nostalgije. Dakle, prvo odabir mjesta za šator, pa dizanje šatora, zatim raspakiranje, pa onda smještaj bicikla…sve to krajnje polako, laganini, uz gutljaj dva rashlađene tekućine božanskog okusa. Uostalom tek je prošlo 5 poslije podne, vremena napretek.
Prvo sanitarije

Na gornjem snimku slijeva na desno je: tuš, WC, umivaonik/praonica suđa, stol s utičnicama i na kraju moj bicikl. Uočite spremnik na krovu koji služi kao solarni izvor tople vode za tuširanje (stvarno je bila topla kad sam se tuširao).
Detaljnije to izgleda ovako



Kao što se iz gornjeg snimka vidi bicikl sam odmah spojio na struju da do kraja ispražnjena baterija dobije života.
Mjesto za šator sam odredio koji metar dalje od bicikla.

Gledajući s suprotne strane to izgleda ovako (moj šator je ovaj otvoreni)

Moj večerašnja raskošna spavaonica sa 5 * izgleda ovako

Inače, kamp je bio dosta pust. Pored moga još je tu bilo samo tri šatora.



Kasnije je došao još jedan usamljeni biciklist pa je svoj šator podigao na sigurnoj udaljenosti od ostalih. Pretpostavljao sam da bi radije bio sam nego u bilo kom društvu, pa sam mu najbliže prišao zoomom fotoaparata, bez njegovog znanja, dok je večerao (moj je šator dolje prvi slijeva).

Nešto skromno sam i sam večerao. Poslije večere izašao sam van iz kampa radi „šetnje za laku noć“, ali baš mnogo interesantnoga nisam vidio. S druge strane zida sanitarija bio je sokak sa zanimljivim suhozidom.

Evo još jedno prikaz solarnog rješenja tople vode za tuširanje

Nakon obilaska „raskošnih znamenitosti mjesta“ uvukao sam se u šator.

Eto, kako sad podvući crtu ovog današnjeg dana. Današnji skor kilometara je 86 pri kojima sam savladao više od kilometra visinske razlike.
To su suhoparni, statistički podaci. Ono bitnije, najvažnije čak, teško se može prikazati bilo kakvim brojkama. Tek riječima, ali slabo, šturo. Iako sam pokušavao samome sebi objasniti da je današnji dan ne samo gotov, nego obavljen na najbolji mogući način, te bi sad bilo najbolje smiriti se, odmoriti i naspavati, u meni i dalje bura doživljaja koji se kaotično smjenjuju jedan za drugim. Čas sam gore, čas sam dolje, čas ovo, čas ono.
Namjerno sam već iza 8 zatvorio šator i zavukao se u vreću i zažmirio potpuno pripremljen za počinak. Znam unaprijed da će san teško dolaziti, a lako odlaziti, da ću se buditi bezbroj puta, pa ipak sve to uz nadu da ću jutro dočekati odmoran.
Tako je i bilo.
Usput, ona bura je cijelo noć tiho puhala, no povremeno s jačim udarima i to se produžilo na veći dio noći. Obzirom da bura nasumično mijenja intenzitet i smjer, često sam tokom noći imao dojam da netko šeta oko mog šatora. Srećom, euforija jučerašnjeg dana i želja za snom uspješno su odagnale paranoju, pa sam se samo okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.
.


Post je objavljen 03.03.2025. u 10:05 sati.