Pregled posta

Majstorska cesta V dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu petog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Probudio sam se naspavan odmoran, vedar i čio, nestrpljiv da već jednom nastavim putovanje (zanimljivo da na ovakvim putovanjima uglavnom dobro spavam, zbog čega li je tako!?). Isto kao i jutro prije, već iza 7 počeo sam okretati pedale.
Prvo slijedi povratak do grada, ali ne i penjanje u njega. Uzbrdicu ću naći izvan njega.
Zastao sam za trenutak i snimio brdo s gradom koje je bilo obilato osunčano jutarnjim suncem. Oštro oko će primijetiti crkvu koju sam jučer obišao.

Da bi došao do „moje“ uzbrdice prvo trebam prijeći rijeku Čikolu. Cesta je bila široka, obnovljena, prava magistrala s novim asfaltom. Jutarnja svježina i vrlo slab promet čini vožnju krajnje ugodnom. Imam čak i jednu serpentinu. Nakon što ju prođoh snimih ju.

Serpentina me je prebacila s jednog na drugu stranu brda, tako da sam sada Petrovo polje i Drniš imao s desne strane pregledno kao na dlanu.



Kada objektiv nakon snimanja gornjeg snimka malčice pomaknem u desno ugledat ću planinu Svilaju.



Kad sam već ovdje odakle snimam gornje snimke, prešao sam na drugu stranu magistrale i snimio željeznicu, prvo u smjeru Splita…

…a zatim u smjeru Drniškog kolodvora i dalje prema Kninu.

Zamijetite u kojoj je mjeri nizbrdica željeznica manjeg postotka nego nizbrdica ceste.
Ovuda sam već vozio prije 4 godine (Vidi: Knin – Split), pa mi je dodatno gušt to ponovo činiti. Prema mom skromnom mišljenju svako je mjesto interesantno za posjetiti, a neka i više puta. Drniš sasvim sigurno spada u ovu drugu skupinu.
Popeo sam se na nešto što bi prijevojem mogao nazvati. Bio sam od prilike na istoj razini kao i grad Drniš jedino što nas je dijelio ponor kanjona Čikole. S druge strane kanjona bila je Drniška gradina.

Tvrđava Gradina smještena je na vrhu kanjona, zauzimajući dominantan položaj na desnoj obali rijeke Čikole u gradu Drnišu. Izgrađena je u 14. stoljeću, vjerojatno za vrijeme Nelipića, a tijekom vladavine Osmanlija je preuređivana i nadograđivana. Zidovi su raspoređeni oko središnje visoke okrugle kule. Na lokaciji tvrđave, gotovo kontinuirano, zastupljena su sva povijesna razdoblja do kraja 19. stoljeća, kada je tvrđava izgubila svoj značaj u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Očuvani dijelovi današnje tvrđave uključuju ostatke srednjovjekovne tvrđave na jugu (u vlasništvu Nelipića), dok su centralna kula i sjeveroistočni bedem ostaci iz osmanskih vremena. Nakon oslobođenja Drniša od Osmanlija, mletački general Leonardo Foscolo naredio je razaranje drniške tvrđave, no ubrzo su je ponovno obnovili jer je sve do 1715. g. postojala stalne opasnosti od osmanskih napada. (izvor: Wikipedia)
Spomenuti kanjon Čikole izgleda ovako

Obzirom da je moja cesta došla do nečega što sam nazvao prijevoj, to je učinila i željeznica. Njen prijevoj izgleda ovako

Kad malo detaljnije pogledam okoliš na gornjem snimku vidim manje više sličan prizor od zadnja dva dana – surova pustoš. Dobro, ovdje je tek za nijansu zelenija, no ipak je pustoš.
Željeznicu sam na prijevoju preskočio kratkim mostom, pa mi je ona s desne strane. No neće zadugo. Nakon 2 km nizbrdice i guštanja po njoj stigao sam na “cestovni željeznički prijelaz” (kako već glasi pravna formulacija navedenog). Odmah iza njega je raskrižje. Prije 4 godine kad sam ovuda vozio (vidi na blogu Knin – Split) ovdje sam produžio ravno prema Skradinu. Ovaj put skrećem lijevo.
A zašto?
Pored (nesuđenog) Roškog slapa drugi razlog zašto do Splita idem baš ovako je – željeznica. Ovim putem nju spajam s bicikliranjem, pa su dvije moje velike ljubavi na taj način zbližene. Od Drniša pa do Splita, željeznica, je većinom blizu ceste, nekad više, a nekad manje.
Eto, kilometar nakon raskrižja nailazim na kolodvor Žitnić.



Nakon kolodvora Žitnić, standardna pustopoljina, no ovaj put začinjena željeznicom, te meni ipak barem malčice draža.

Prolazim kroz mjesta neka su mi znana, a neka ne…



…no svi su istog obilježje glede života u njima – nema ga, ni onog na dvije, a ni onog na četiri noge. Surova pustoš, i to ona surovija, kad prolazite pored kuće a ono – ništa. Samo tišina i muk, teška, zlokobna tišina („Tišina pritišće!“, kako već veli grupa Azra u jednoj svojoj pjesmi). Zato mi je nekako više milo (ili manje ne-milo) voziti se ne-naseljem u kojemu je ona prirodna, pa time i blaža surova pustoš.

No, kad se dulje vozi u ovoj blažoj surovoj pustoši, postupno se gubi taj osjećaj blagosti pa ostaje jedino ono što ona jeste – surova. A to može djelovati deprimirajuće, pa brže-bolje tražim bilo kakvu temu, unutarnju ili vanjsku čime bih zabavio mentalni sklop. Ovaj put je to bila, opet, željeznica koja se neko vrijeme sklonila s vidokruga, da bi se sada ponovo pojavila.



Pomaknuvši objektiv fotića malo udesno uočavam crkvu sv. Lovre.



Iako mi izgleda usamljeno, odvojena od svih, bačena u ovu pustoš, i što ti ja znam što još, internet me uvjerava u suprotno.
Na Svetog Paškala, čiji blagdan pada 17. svibnja, putevi cijele zagore vodili bi u – Koprno. Nepisano je pravilo bilo – a ono je u tadašnje zemane (vrijeme) bilo takvo da je imalo snagu veću nego danas zakoni, koje niti 'ko šljivi niti obadava (primjećuje) – da se Svetom Paškalu u Koprnu nosi ostriženo runo, najboljeg ovna ili ovce, kao zavjetni milodar za zdravlje blaga, koje je sretno prezimilo još jednu dugu i gladnu zimu, i 'doćapalo' (dokoaplo) se zelene trave i toplijeg vrimena.
Već od ranog jutra u Koprno na misu, i na procesiju oko crkve Svetog Lovre, kretale bi se karavane vjernika iz bliže i dalje okolice – iz Pokrovnika, Radonića, Pakova Sela, cijele Mirlović Zagore i Unešića, noseći sa sobom vunu, kojom su se, u nedostatku novca, kažu nam stariji koji pamte, plaćale i mise, i druge crkvene obveze. Danas je vuna, kako znamo, - ekološki problem. Ne da ne vrijedi gotovo ništa, nego i još moraš plaćat njezino 'komunalno zbrinjavanje'. (izvor: sibenski.slobodnadalmacija.hr)
Slijedeće mjesto po živosti, vrevi i gužvi isto kao i prethodno, samo što ima zanimljivo ime.

Sada na kratko napuštam željeznicu koja se ode spustiti u Perkoviće, a ja odmah krećem uzbrdicom. Kasnije će se ponovo sresti s njom. Žestoko sunce i vrućina navedene žestine su me natjerali da malčice današnje putovanje skratim, što upravo činim. Dakle, slijedi uzbrdica.

Uzbrdica je zavidnih postotaka, a nigdje hlada, što se lijepo da zaključiti promatrajući gornji snimak. Još dodajem ono što se snimkom ne da zabilježiti – nigdje vjetra, ni najmanjeg povjetarca.
Kad već nema drveća uz cestu u čijoj bi hladovini mogao barem malo predahnuti, kao dostojnu zamjenu Onaj gore mi je podario – Dalmatinu.



Iako betonska hladovina ispod Dalmatine bila je neočekivano hladna (što hladovinu i čini takvom – hladnu, može se uočiti da imenice hladovima i hlad potječu od pridjeva hladno, barem meni to tako izgleda dok smirujem dah i, je li, hladim tijelo u, je li, hladu hladovine).
Ohlađen, je li, a time i obodren i osnažen, nastavih vožnju po suncu koje mi se učini za nijansu žešće.
I tada ponovo dar s neba – trgovina!

Prava, pravcata trgovina. Ispred nje hladovina od prošle noći, danas još nedodirnuta od strane sunca, unutra hladnjak u hladnjaku hladno pivo.
Bože, hvala ti što me pratiš! Većeg dara u ovom trenutku mi nisi mogao dati!
Osvježen hladnom tekućinom (znate već kojom) iz orošene boce ostao sam duže vrijeme guštati ne promatrajući ništa konkretno, ne misleći ništa konkretno, osim dojma da mi je fino. I da je život lijep!
Nakon trgovine sve se vratilo na staro, pustopoljina, uzbrdica i žarko sunce.
Odakle dolazim…

…i kamo idem.

Da sam se visoko popeo uvjeravala me je Dalmatina koja je sada tamo negdje dolje.



„Jedino stalna mijena jest!“, kako već vele učeni ljudi. To znači ni ove uzbrdice neće biti do vijeka, završit će već jednom. Prvi nagovještaj njenog kraja dao mi je prolaz ispod željeznice.

Vratio mi se suputnik, ali je uzbrdica i dalje tu!
Nakon raskrižja…

…koje se stisnulo ispod željeznice…

…napravio sam malo dulju pauzu, Razlog tomu je bio impresivan pogled na dolinu u kojoj je Primorski Dolac i Perković iza njega.
Gledajući gornji snimak navedena dolina je s moje lijeve strane. Kad krenem objektivom do nje prvo snimim prometnice na obronku brda.



Gornja prometnica je željeznica, ona u sredini je „moja“ cesta kojom upravo prođoh, dok je donja ona za Primorski Dolac. Pored prometnica može se uočiti pustoš, pogotovo ova na brdu.
A sad dolina!



Nastavio sam okretati pedale i ugledao ispred sebe prijevoj, ili sam barem tako mislio.

Krivo sam mislio. Iza horizonta i dalje uzbrdica. Meni za utjehu barem je bila manjeg postotka (sunce i dalje prži!)
Pojavila se tabla s mjestom.

Opet mi izgleda prijevoj na kraju horizonta, no ovaj put sam bio suzdržaniji u svom oduševljenju. I dobro da sam bio, ipak nije prijevoj. A nije ni naselje, barem ništa od kuća, no na to sam već bio navikao da tabla označava, Bože mi oprosti, fantomsko mjesto.
Ako se kuće nisu pojavile, pojavilo se nešto drugo, a meni puno draže.

Pojavila se od sunca još nedodirnuta hladovina nadvožnjaka. Po njemu je išla moderna prometnica kao veza Trogira s Dalmatinom.
Odlučio sam malo dulje odmarati u toj hladovini, čak nešto i prezalogajiti.

U onoj trgovini pored hladnog piva opskrbio sam se krafnama s čokoladom i mlijekom. Nemate pojma kako sumi prijale!
I konačno dugo očekivani prijevoj. Prijevoj je iza mjesta Labin (Dalmatinski) i zajednički je i za cestu i za željeznicu.

Željeznička pruga je gore lijevo na gornjem snimku.
Kasnije, dok sam vlakom putovao, snimio sam prizor iz vlaka, pa ovaj gore snimak i ovaj dolje gledaju jedan drugoga.

Naravno da sam skrenuo na željeznički kolodvor i snimio ga.

Kolodvor snimljen iz vlaka izgleda ovako

Nakon što sam napustio ne preveliko mjesto opet uzbrdica u dužini oko kilometar. Na kraju tog kilometra nešto je liči na prijevoj. Ovaj put nije zabluda, jest stvarno prijevoj!

Sad slijedi nizbrdica, duuuga nizbrdica, čak 9 km.

S desne strane, tamo dolje je željeznica koja je ovaj prijevoj riješila tunelom (desno na donjoj slici)



Ne znam da li sam već ranije napomenuo no dobra strana, ako tako mogu reći, ove „surove pustoši“ (da citiran samog sebe), je nesmetani vidik na daleko i na široko. Nema visoke vegetacije da priječi pogled. Drugo je sad „par cipela“ da to što se vidi nije lijepo i oku ugodno, ali je barem impresivno. A priroda je takva, nije sve zeleno, lijepo i krasno, ptice cvrkuću, potok žubori i tako to. Priroda nekad biva ovakva kakva je na snimcima ovog putovanja. Kome se ne sviđa ne mora to gledati, ali to ne znači da takve prirode nema.
Mene ovakva priroda impresionira, jer i to je priroda. Volim proći ovakvim krajevima, vožnju kroz njih dugo pamtim, možda čak i nikad ne zaboravljam. Proći ovakvim krajevima je svojevrsni poduhvat prema samome sebi, u prvom redu. Prolaskom ne ostavljam nikakve znakove, ostavljam da ono iza mene ostaje kakvo je bilo i prije mog dolaska. No, prolaskom ovakvim krajevima postajem bogatiji za spoznaju kakva je priroda, ona koja nije „ugodna i oku mila“. Upoznavajući ju spoznajem ljepotu i vrijednost svakodnevnice u kojoj živim.
Ne znam ni sam odakle mi dođoše ove misli, iz kojeg kutka (pod)svijesti se izvadiše. A eto, dođoše i ja ih podijelih s vama. I ništa više!
Ovim krajevima sam vozio davno (vidi na blogu: Vožnja druga s ljetovanja 2009) i sjećam se posebno impresivnog ovog dijela.



Pri relativno modernoj izgradnji željeznice za savladavanje dolina uglavnom se grade vijadukti. No, graditelji ove pruge, koja je nešto starijeg datuma, umjesto vijadukta koristili su nasipi sa podzidom. Jedan od impresivnijih je na gornjem snimku. Toliko mi je impresivan, naročito s cestom kojom ću ubrzo prijeći prugu, da sam na mostu zastao radi dodatnih snimaka.

Kasnije putovanje vlakom ovim krajevima sam iskoristio za snimanje navedenog nasipa iz zadnjeg vagona.

Dodatnu zanimljivost ovog mjesta našao sam sa druge strane ceste, odnosno mosta.
Nakon što željeznica prijeđe preko nasipa prikazanog na gornjim snimcima i provuče se ispod „moje“ ceste ulazi u klanac i tunel.

Stojim i promatram prizor ispod sebe, pomalo zbunjen. Izgleda čudno, možda čak i besmisleno, no i protiv moje volje, čistom logikom vođena, pade mi napamet misao kao da su graditelji prvobitno namjeravali prokopati klanac, no kad su naišli na (pre)visoko brdo, predomislili su se te prokopali samo tunel. Velim, besmisleno, svašta besposlenom čovjeku padne na pamet, no ipak…
Evo kako iz vlaka izgleda prolaz ispod cestovnog mosta i kroz navedeni tunel.



Nekako prije navedenog mosta po prvi put mi se ukazalo more.

Nastavio sam se spuštati nizbrdicom znatnog postotka nagiba, što se da zaključiti iz gornjeg snimka.
Pri tom spuštanju na jednom je mjestu cesta pravila krivinu skoro 180 stupnjeva, skoro kao serpentina, mada nekako razvučena. Vrh te serpentine je bio pod dosta velikim ozidanim nasipom željeznice. Impresivni su mi ti nasipi ponajviše zbog kamenog podzida. Trebalo je vremena i umijeća ozidati ga.

Pogled iz vlaka negdje blizu navedenog kamenog nasipa izgleda ovako

Uz napomenu da gornja dva snimka gledaju jedan drugog isprika zbog loše kvalitete ovog snimka iz vlaka nastale zbog refleksije u prozoru vagona. Nadam se da ću se iskupiti slijedećim snimkom, također snimljenim iz vlaka.

Toliko o željeznici, možda sam malo pretjerao pričom o njoj. Njoj ću se vratiti tek večeras kada uđem u vlak na splitskom kolodvoru.
Nizbrdica se nastavlja.

Nastavo sam vožnju, no nakon kilometra ponovo stadoh. Razlog tomu je bio pogled na Kaštelanski zaljev i Splitski aerodrom.



Vidim, kraj nizbrdice se primiče. Naravno, svemu dođe kraj, to nije sporno, međutim pomalo me plaši ono iza to kraja.
S tom zebnjom zastao sam još jednom radi snimanja novog Trogirskog mosta.

Spaja otok Čiovo s kopnom i bitno rasterećuje onaj u samom centru grada, sagrađen je nedavno.
A onda je počelo ono čega sam se pribojavao – gužva.

Dolje negdje na kraju ove kolone ova „moja“ cesta, sve dosad mirna i tiha, spaja se s Jadranskom magistralom. Taj spoj regulira semafor, očigledno ne baš uspješno.
Jedno vrijeme sam kao pravi savjesni učesnik u prometu stajao. Pa krenuo. Pa stajao…Pa sam izgubio strpljenje i polako nastavio voziti s desne strane vozila. Ushićen prizorima i nizbrdicom nisam primijetio ono što mi je pri ovom stajanju postalo bolno očito – sunce grije k'o sumanuto! To je i bio najveći razlog gubitka mog strpljenja.
Dovukao sam se do tog nesretnog semafora, skrenuo desno nakon zelenog na semaforu. Na magistrali ludnica, obostrana kolona, vozilo do vozila. Vozim nekih tristotinjak metara do kružnog toka. Za to vrijeme, provlačeći se između mene i vozila iz suprotnog smjera pretječe me bez pardona sve, od Minija do šlepera i kamiona s prikolicom. Osjećam se priklještenim, čak sam i ramena stisnuo sve u želji da svoju širinu smanjim na dva milimetra.
Stižem na taj kružni tok s osjećajem spasa u zadnji čas i skrećem za 270 stupnjeva čime izlazim na Kaštelansku cestu. A na njoj ista situacija. Vozim par stotima metara i dalje skupljen na dva milimetra širine i ugledam ispred sebe malo, ali meni spasonosno proširenje. Još u hladovini. Stanem na njega.

Znam što je Kaštelanska cesta, nisam sada na njoj prvi puta. Očekivao sam ovakvo što, uvjeravao se da to treba prihvatiti kao nužno zlo, još imam oko 25 km do kolodvora u Splitu, sve je uglavnom ravno, treba stisnuti zube i izdržati…pa ipak!
Od samog početka ovog putovanja, od Oštarija, vozila ili nije uopće bilo, ili su se pojavili skoro kao vrlo rijetki rariteti, tek toliko da ne dobijem osjećaj „Pale sam na svijetu“. Moj se emotivni dio toliko navikao na njihov izostanak, da mu je ovo previše. Pravi šok, katastrofa, kolaps! Kao izgubljeno dijete koje u panici viče „Mama, hoću kući!“ tako je dio u meni vrištao i tražio povratak u onu „surovu pustoš“, gdje je sve bilo tako tiho, mirno, ustaljeno.
Preostalo mi je jedimo da tom očaju priložim svoje rame da se isplače, izrida i postupno smiri.
Nakon (dužeg) vremena tako je i bilo. „Valja nama preko rijeke!“ rekoh svima u sebi, sjedoh na bicikl i krenuh u „dugu mračnu noć“.
Prolaskom pored Splitskog aerodroma, njegova atraktivnost je umirila moj emotivni dio, čak je malčice i živnuo pod dojmom moderne arhitekture.



Nakon aerodroma pravi tropski ugođaj s visokim palmama (a i sa žestinom sučevih zraka).

U želji da barem malo smanjim tu duhovnu mučninu vožnje prometnom cestom u Kaštel Novom sam skrenuo s nje i spuštao se do mora. Prolaskom pored ljekarne na njenom znaku sam informiran o trenutnoj temperaturi zraka.

Moram priznati da je meni izgledalo i par stupnjeva veća (očigledno umor, uz vrućinu čine svoje).
Kad sam stigao do mora, tamo prava slikaimg src i prilika masovnog turizma. Na širini od nekoliko metara su se smjestili cesta, parkiralište i plaža.



Cesta se makla s mora i krenula kroz mjesto. Suzila se stisnuta sa (više)katnicama s obje strane. Osjećaj stisnutosti pojačali su parkirani auti. Klasična slika špice turističke sezone.

Kaštela ima sedam, i granice između njih znaju samo njihovi mještani. Meni oni izgledaju kao jedno dugačko, a usko mjesto uz more. Tako tek sad, dok pišem ove redove saznajem da je građevina Kaštel Viturri u Kaštel Lukšiću.

Kaštel Viturri predstavlja jedan od najpoznatijih i najstarijih kaštela na području sedam kaštela. Izgrađen je krajem 15. stoljeća, a njegovi tvorci su braća Nikola i Jeronim Vitturi, trogirski plemići. Povijest ovog kaštela duboko je ukorijenjena u burnu prošlost Dalmacije. Nakon pada Bosne 1463. godine Dalmacija, koja je tada bila pod Mletačkom vlašću, našla se u opasnosti od Osmanlijskih provala. Zbog toga su Trogirski posjednici, uključujući i braći Vitturi, počeli graditi obrambene utvrde kako bi zaštitili svoje posjede i težake. (izvor: adria.fun)
Vezano za ovaj kaštel pronašao sam i jednu legendu:
Trogirske plemićke obitelji Vitturi i Rosani imali su posjede i kaštele (utvrde) u Kaštel Lukšiću. Plemićka obitelj Vitturi imala je kći Dobrilu, a plemić Rušinić (Rosani) sina Miljenka. Među njima se razvila ljubav, ali obiteljska svađa prisilila ih je da se potajno vole i sastaju. Nakon što prekida vjenčanje Dobrile i Dražimira, koje je dogovorio Dobrilin otac, Miljenko je prognan u samostan Visovac. Dobrila bježi od kuće i sastaje se s Miljenkom. Saznavši za bijeg roditelji se pomire i pošalju glasnike ljubavnicima s porukom da se vrate kući i vjenčaju. Dobrilin otac obuzet mržnjom ubije zeta. Ubojstvo se dogodilo poslije vjenčanja na pokretnom mostu ispred Vitturijeva dvorca. Dobrila od velike tuge izgubi razum i nakon kratkog vremena umre. Zajedno su pokopani u crkvici sv. Ivana u Rušincu, umjesto imena nad grobom im stoji natpis u kamenu "Pokoj ljubovnikom". (izvor: wikipedia)
Opet sam se vratio k moru i ka klasičnom masovnom turizmu.

Nakon nekog vremena situacija se promijenila. Nema više auta, nema plaže, nema kupača, samo pusta asfatna cesta. E, ovo mi se već dopada! Miris mora i maestral pokušavaju odagnati osjećaj vrućine. Čak u tome donekle i uspijevaju.

Idila je kratko trajala, možda zato što mi se počela dopadati. Nema više ceste uz more pa sam izašao na glavnu Kaštelansku. Našao sam se u Kaštel Kambelovcu.

Vratila se standardno obilježje ove ceste. Gužva, mada ne pretjerana, vrućina, mada podnošljiva. U zadnjem od Kaštela našao sam poklon s Neba u obliku borove hladovine te sam u njoj jedno vrijeme odmarao.

Napustio sam Kaštele i našao se ispod sustava pokretne trake koja s Kozjaka dostavlja sirovinu za cementaru.

Iako izgleda nepotrebno, suludo možda, ipak sam pri prolazu ispod konstrukcije pognu glavu u strahu da po njoj ne dobijem nešto što upravo spade. Nije ništa palo!
Sad nastaje veselje Splitskog prometa.
Pred ulaskom u Solin moja cesta se proširila, preobrazila u dvotračnu u svakom smjeru, čime su vozači stisnuli gas i znatno povećali brzinu. Shvatio sam da ja kao skroman, ali ipak i spor biciklist na takvoj prometnici postajem lijevo smetalo, te da je, ponajprije za mene, bolje i zdravije da pronađem alternativu.
Alternativa je u nečemu između šireg nogostupa i uže šetnice koja je išla uz navedenu prometnicu s mahnitim vozilima, ali ipak od nje sigurno odvojena.
Čak se na tom nogostupu/šetnici i hladovina pojavila!

Nakon pretanka idile prikazane na gornjem snimku izašao sam na cestu koja je nekad bila glavni zapadni ulaz u Split. Iako je uz nju sagrađena moderna višetračna prometnica, i dalje je na njoj intenzivan promet u oba smjera. A nije baš pretjerano široka, da već ne kažem suprotno. Opet ono samostiskanje na dva milimetra širine i vožnja rubom asfalta.
Dosta je zamorna ovakva vožnja, i za duh i za tijelo, pa kad sam vidio putokaz za Vranic u desno, bez veće dileme sam skrenuo.
Nakon par stotina metara vožnje nadnaravno mirnom prometnicom (u odnosu na onu maloprije) stigao sam do tog Vranica.
Vranjic je poluotok i istoimeno naselje u sastavu grada Solina, smješteno sjeverno od Splitskog poluotoka, pokraj ušća rijeke Jadro. Nekada otočić, jezičcem zemlje spojen je s kopnom, u rimsko doba bio je dio lučkog dijela antičke Salone. Kao samostalno naselje Vranjic se prvi put spominje u 11. st. Vranjic je karakteristično pučko naselje čije su gusto zbijene kuće formirale uske vijugave ulice prateći konfiguraciju terena i ovalni oblik poluotoka te ima istaknutu ambijentalnu vrijednost. (izvor wikipedia)
Evo, sa Internet stranice auto-karta-hrvatske posudio sam kartu Vranica.

Ulaz na poluotok, na nekad nasutom nasipu, izgleda ovako

Ušao sam na Vranic skrenuvši na desnu prometnicu.
Sjeverni dio Vranica, onaj koji gleda na brdo Kozjak izgleda ovako…
…dok južni dio, onaj koji gleda na grad Split, izgleda ovako

Na samom ulazu na Vranic je crkva sv. Martina

Prema prijepisu povelje kralja Krešimira II mjesto Vrana (Durana) današnji Vranjic spominje se kao mjesto koje već 950 godine ima crkvu posvećenu sv. Martinu biskupu, sv. Stjepanu Papi i mučeniku te Djevici Mariji. 1080 godine posjede Vranjica (Vrana) kralj Zvonimir daruje splitskom nadbiskupu Lovri, te je Vranjic od tada u posjedu splitske nadbiskupije. Crkvica ostaje jedinom crkvom na poluotoku sve do odlaska Turaka 1648. godine. Za župnika Šimuna Grubića crkva se ruši i djelomično obnavlja a djelomično širi, što je obilježeno uklesanim natpisom na ploči nad glavnim ulazom u crkvu. Godine 1930. uz crkvu je podignut samostojeći kameni zvonik. (izvor: wikipedia)
Dakle crkva ovdje postoji već 1075 godina! Stvarno fascinantno!
Konačno ugledah posljednju tablu mjesta na ovom putovanju!

Dakle, slijedi malo Splita. Koliko god puta bi u ovom gradu, uvijek mi je zanimljivo po njemu ponovo prozujati.
Impresivni Toranj Dalmacija nije mi dozvolio da mrtvo-hladno prođem pored njega.

Dalmatia Tower (hrv. Toranj Dalmacija) najviši je neboder u Hrvatskoj. Prvi je hrvatski neboder koji je prešao granicu od 100 metara. Dio je zdanja WestGate i dovršen je u njegovoj drugoj fazi. Gradnja je započela 2017. godine, a dovršen je 12. svibnja 2022. Neboder je mješovite poslovne namjene, a glavni zakupac je hotelska grupa „Marriott” koja je time došla na hrvatsko tržište. (izvor wikipedia)
Moj se probavni trakt ponovo počeo buniti, mada podnošljivo. Stoga sam skratio obilazak grada, te sam kroz njega pedalirao laganini sa snimanjem što mi se učinilo zanimljivim. A i u ovom slučaju toga je bilo dosta.
Pa tako slijedi Hajdukov stadion na Poljudu…

…zatim Zrinsko-Frankopanska ulica.

Vozeći ravno ona me je uvela u staru jezgru Splita.

Preko Marmotove ulice…

…stigao sam do Splitske rive.

Od nje do željezničkog kolodvora uz more.



Na iznenađujuće velikoj terasi kolodvorskog kafića s iznenađujuće velikom gužvom častio sam se s jednim točenim (moj se probavni trakt složio s tim)

Razvukao sam konzumiranje rajske tekućine maksimalno moguće, srk po srk, ma što srk, srkić po srkić. Bila mi je melem na umor, iscrpljenost, neizvjesnost i sve ostalo što prati ovu vrst putovanja. Istovremeno bila je i točka na i fantastičnih, nezaboravnih i krajnje impresivnih doživljavanja (čak mi se i moj probavni trakt pridružio u tom oduševljenju pa je smirio svoje kvocanje).
Nije mi se dalo detaljnije i konkretnije zalaziti u misli. Pusti sam ih da se smjenjuju, lepršaju dolaze i odlaze nezapočete i nezavršene. Ta nedefiniranost, ta fluidnost u glavi zaustavila mi je osjećaj prolaznosti vremena, isključila gužvu oko mene i ostavila osjećaj ushita koji jedino doživljava čovjek koji je upravo na najbolji način završio nešto veliko u svom životu.
Ili da sve ovo svedem na tri kratke riječi – bio sam sretan!
Tek da se zna, mada je manje bitno, bilo je tek pola četiri i današnji dan završavam sa zabilježena 92 kilometra. Iznenadio sam se koliko ih je, činilo mi se da ih je manje. (zajedno uz vrućinu možda su i oni doprinijeli da se osjećam umornije nego što sam to očekivao).
Splitski željeznički kolodvor je slika i prilika stanja u Hrvatskim željeznicama, ne bih ga sada pretjerano bojao crnilom, no ima nešto što meni puno znači. Iako ima čekaonicu unutar zgrade, ima ju i vani pod povelikom nadstrešnicom koja gleda prema istoku. E to je ono najvažnije – gleda prema istoku. To znači da je tu debela hladovina, koja uz dašak maestrala koji povremeno zaluta, čini boravak ugodnim i više nego podnošljivim.
Evo što vidim dok sjedim ispod te nadstrešnice

Predvečer sam snimio tu nadstrešnicu, kao i samu kolodvorsku zgradu.



Pogled na peronu prema moru ovako (nakon kraja kolodvora ima još par desetaka metara tračnica, tek toliko da se lokomotiva može vratiti)

Dok iščekujem vlak evo pogled na peronu prema Zagrebu (zajedno s mojim biciklom)

Po ulasku u vagon prvo sam smjestio bicikl u njegovu posteljinu u kojoj će provesti nadolazeću noć.

Prije nego sam se i ja ušuškao na sjedalo u kupeu, bacio sam kroz prozor zadnje pogled na Split.

Moram pohvaliti HŽ, jer su baš dobro učinili uvođenjem sezonskog vlaka Split – Vukovar, tako da sam imao direktnu vožnju sve do Nove Gradiške.
Jutro slijedećeg dana pred izlazak na kolodvor Nova Gradiška pripremio sam svoju brojnu prtljagu zajedno s biciklom za brzinski izlazak iz vagona.

Nakon tog brzinskog izlaza na kolodvor, situacija je ovako izgledala

Iako do kuće imam još 30-tak kilometara, osjećam da sam na svom terenu.
Slijedi ponovni prelazak malog prijevoja Banićevac, na kojemu sam se snimio prije 6 dana na početku ovog putovanja.

Eto to je to.
Pisanje ovih redova završavam pola godine nakon što sam snimio gornji snimak. Iznenađen sam u kolikoj je mjeri u meni želja da ovu vožnju ponovim, toliko mi je bila dobra!


Post je objavljen 04.03.2025. u 12:31 sati.