Pregled posta

Majstorska cesta II dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Umor tijela, te treperenje duše zbog svega doživljenog tokom jučerašnjeg dana brzo su rastjerali ona razočarenja, pa sam spavao „kao mala beba“. Nakon buđenja ovako prospavane noću često zaključim da je malo žešći fizički napor (recimo vožnja biciklom) uz pregršt burnih, no krajnje ugodnih emocija zbog svega viđenog i doživljenog (recimo vožnja biciklom) najbolja tableta za spavanje. Uz to je i najjeftinija, bez ikakvih kontraindikacija (osim one glavne – kad ću opet na vožnju).
Pa ipak, iako to većina ljudi zna, radije posežu za tabletom – jednostavnije je, traži manje napora. Kad jutro dođe razočaraju se, iako to ne priznaju. Od odmora slabo što, tek neko otupljenje. Jednom sam preko radija čuo lika koji veli da ljudi ne bi trebali ni u kom slučaju koristiti tablete za spavanje. To nije san, to je samo nesvijest. Buđenje povrati manje-više sve ono od sinoć.
Sad previše „filozofiram“. Svako je kovač svoje sreće, živi i pusti druge da žive itd, itd…
Osvanulo je prekrasno osunčano Ličko jutro, koje je preko puta mog noćašnjeg spokoja izgledalo ovako.

Dok sam punim plućima upijao svježinu ljepote oko sebe svojim cvrkutom mi je „Dobro jutro!“ zaželjela jedna lastavica.

Pa kako sad ostati ravnodušan na sve to!?
Cesta nastavlja onako kako je ovdje jučer poslijepodne stala – blagom nizbrdicom veselo krivudajući. I jutros je situacija s prometom ista kao i dan ranije – nema ga, mislim prometa. Svježe, skoro prohladno jutro na meni ostavlja takav dojam jer uglavnom me gravitacija, odnosno njena komponenta gura prema naprijed, pa pedale skoro ne okrećem. A kad nema okretanja pedala nema ni grijanja iznutra.
Spuštam se ustvari do ličke magistrale na koju bih trebao izaći netom iznad Koreničkog mosta. Na magistralu ću skrenuti desno, prijeći Koranu pa onda dugačka uzbrdica prema Plitvičkim jezerima. Dakle, spuštam se do Korane, koja je negdje dolje s moje desne strane, a preko puta nje je Lička magistrala koja se penje prema Plitvicama. Netom opisani prizor sam i slikovno zabilježio 90-te.

No, sada vozeći blagom nizbrdicom dolinu Korene i Ličku magistralu s druge strane ne vidjeh. Taj užitak mi je oduzela gusta vegetacija kroz koju nisam mogao ništa ni nazreti, a kamo li vidjeti. Ma koliko sam se trudio.
Iako mi je zdrav razum tvrdio da od navedenog prizora neće biti ništa nada je tjerala oči da ispadnu u očajničkom pokušaju da vide to što ne mogu vidjeti. Nada je konačno popustila razumu kad sam došao do raskrižja i izašao na Ličku magistralu (za neupućene, ako takvih (još i) ima to je cesta Karlovac - Slunj – Plitvice – Korenica – Gračac – Zadar).
Da sam stvarno na Ličkoj u to me je uvjeravala širina ceste (prava magistrala) jer prometa nije bilo da učestvuje u tom uvjeravanju. Skrenuo sam, dakle, desno i nakon stotinjak metara zaustavio se na mostu (promet i dalje nula), i snimio Koranu uzvodno od mosta.

Onaj slapić sam si malo približio zoomom fotića.

Ovaj prizor, manje-više identičan lokacijom, no s vremenskim razmakom od 34 godine, 90-te je izgledao ovako

Stajao sam nakon snimanja duži period vremena krajnje zbunjen, čak zapanjen.
Nevjerojatno koliko je sve vegetacija pojela. Još od Plaškog, rekoh već ranije, više krajičkom svijesti nego spoznajno, javljala mi se misao kako sve sada izgreda bujnije što se zelenila tiče nego onomad. Sad dok stojim na mostu konačno mi ta misao dođe u prvi plan – vegetacija je sve osvojila.
A to nije nije ni malo ugodna misao, naprotiv!
Ljudi su otišli, napustili sve i prepustili vegetaciji da učini svoje.
(čak mi je i nedostatak prometa, inače poželjna činjenica, ovdje samo još pojačala zlokobni dojam sredine u kojoj se nalazim – dojam napuštenosti i izostanka ljudi)
(i ono lepršavo sjajno sunce od jutros se nekud izgubilo, pa je zamijenjeno mutnim teškim oblacima, što je još tko zna koji dodatak pojačavanja osjećaja zlokobnosti)
Jedno je kad prođem pustopoljinom u kojoj ljudi od pamtivijeka nije bilo. Ta pustopoljina izgleda surova, nekad i okrutna, ali u svome takvom kakva jest tisućama godina, izgleda impresivna, dostojanstvena, izaziva poštovanje. No, kad se nađem u sredini u kojoj je nekad bilo ljudi, i to ne tako davno, (zadnji snimak je dokaz da sam to u svom životu doživio) a sada nigdje nikoga, samo bujno, nekontrolirano zelenilo.
I nigdje čovjeka!
Koji je tu nedavno bio!
Ne znam, možda pretjerujem, no meni to izgleda zlokobno, mučno, teško i deprimirajuće.
Tik iza mosta skrenuo sam lijevo na neku lokalnu cestu i nakon stotinjak metara zastao isključivo radi snimanja mosta u toj zelenoj džungli.



Taj most, snimljen iz različitih uglova 86-te je izgledao ovako



Ako nekog zanima, gornji snimak je u smjeru Slunja, a negdje na horizontu iza mosta je cesta kojom sam netom izašao na Ličku magistralu.
Pozdravio sam Korenički most i krenuo uzbrdicom prema Plitvicama. Ispred sebe imam podužu uzbrdicu koja će manjim ili većim usponom to biti slijedećih skoro 20 km. Kad velim „uzbrdica od 20 km“ izgled strašno. U stvari prava, jača uzbrdica je prvih 7-8 km. Dalje se postoci uzbrdica bitno smanje, nekad i na teško primjetnu razinu, ali ipak manje-više cesta se penje sve do prijevoja pred spust u Korenicu.
Vrijeme svježe, promet nikakav, nebo iznad mene uglavnom oblačno, mada se sunce bori da barem malo obasja svojim zrakama. Iako mi je s desne strane negdje dolje Korana, ili ono što je napustilo Plitvička jezera, rijetko kad imam priliku sagledati nešto što liči na kanjon. Ipak, rastinje mi se na jednom mjestu smilovalo pa sam uspio snimiti impresivni kanjon s vodotokom.



Više od gore navedenog gusto raslinje mi nije dozvolilo vidjeti, pa sam se skoncentrirao na samu vožnju. Biće da sam to (koncentracija i vožnja) činio dosta efikasno jer me iznenadila (zar već!?) tabla na kojoj je pisalo

Od kuća u navedenom mjesto malo ću vidjeti, ali ću zato dosta vidjeti suvenirnica, trgovina hotela…i sve ostalo što prati turističku ponudu Plitvičkih jezera.
Pri prolasku pored hotela Jezero svratio sam malčice na njegovo parkiralište.



Nije mi bila nakana potraga za smještajem, ma kakvi! Ovakvi smještajni kapaciteti nisu u skladu s mojom životnom filozofijom. Skrenuo sam, u stvari, iz sentimentalnih razloga. Danas već davne 82-ge sam u ovom hotelu prenoćio dvije noći zajedno s svojim kolegama s fakulteta. Eto, za razliku od drugih maturanata ja nisam imao maturalno putovanje, no kao apsolvent fakulteta imao sam – apsolventsko putovanje, čije smo prve dvije noći proveli u ovom hotelu.
Kad sam zaključio da je dosta s evociranjem uspomena okrenuo sam bicikl, izašao na magistralu i nastavio voziti blagom uzbrdicom.
Nisam dugo vozio, tek nekih pola kilometra, kad sam naišao na suvenirnice, restorane, trgovine i ulaz u nacionalni park Plitvička jezera.



Od svega navedenog najviše sam vremena i pažnje poklonio marketu radi tekuće logistike.
Konačno je uzbrdica smanjila svoj postotak skoro na minimum. Slijedi sada 3-4 puta gore-dolje, od kojih je ono „gore“ malo dulje, mada ne pretjeranog postotka.
Malo-malo, uz cestu bi se pojavila neka fino uređena kuća sa tablom „Apartmani“, ili „Sobe“, ili „Restoran“ ili nešto slično tomu. Ravnodušno sam prolazio pored njih potpuno nezainteresiran, no jedna me je privukla u tolikoj mjeri da sam se zaustavio i snimio ju.



Razlog mog zaustavljanja je bilo ime objekta – Lady of the Lake. Kao pobornik progresivnog rocka, i to onog starijeg, 70-tih, ime me je asociralo na istoimenu pjesmu Lady of the Dancing Water grupe King Crimson. Uostalom i ime, samo po sebi mi je nekako zvučalo romantično.
Ta gore-dolikanja su još i sunce donijela, tako da je vožnja postala lagana opuštajuća, impresivna, prava romantična (očigledno da me Dama od jezera drži dulje nego što pretpostavljah).
U želji da navedeno slikom potkrijepim evo snimci odakle dolazim i kamo idem, snimljeni na jednom kratkom predahu.



Opčinilo me je, obuzelo cijelog to Ličko jutro pa sam se trgnuo od iznenađenja ugledavši ispred sebe podužu nizbrdicu. Slijedi preko 3 km blage, ali ipak prisutne nizbrdice bez nekih jačih krivina. Promet i dalje skoro nikakav (čudno, a sredina je ljeta!), bicikl bešumno klizi, povjetarac mi pirka po licu pa mi dođe da od zanesenosti zatvorim oči i raširim ruke. Naravno da to nisam učinio, da jesam ne bi sada čitali ove redove. Hoću reći kako često pri tako banalnoj stvari, kao što je vožnja biciklom, kada se spoje objektivno (blaga nizbrdica, izostanak prometa, sunčano jutro, mirisi, povjetarac) i subjektivno (opuštenost, predanost, impresivnost) čovjeku od ushićenja na granici podnošljivog svašta može pasti na pamet.
Sve što je lijepo u životu kratko traje (ma koliko dugo trajalo) pa mi je to uživanje pri vožnji nizbrdicom prekinula tabla koja je izgarala od želje da mi izrazi dobrodošlicu.

Nedaleko iza table stao sam na nekakvom proširenju da predahnem. Predah mi nije bio potreban zbog umora ili zadihanosti, već ponajviše radi povratka u realnost. Tek sad sam svjestan u kojoj mjeri mi je zadnji sat vremena života (od one trgovine na Plitvicama) protekao rubom nadnaravnog. Iako ništa posebno, gledajući hladno racionalno, no ipak zbog navedenih izvanjskih i unutarnjih okolnosti taj period vremena mi je protekao u tolikoj uživanciji, da mi je trebalo vremena da ushit obuzdam i vratim pod kontrolu.
Uostalom, sad dok nakon duljeg vremena postajem svjestan sebe i okolice uočavam da sam – gladan. Razvukao sam malo i previše odgodu doručka te odlučio u gradu koji je ispred mene naći zgodno mjesto za objed.
Ali ne leži vraže, zbog atraktivnosti okoliša, kojemu teško odolijevam, moj grčeći želudac će se morati još malo strpjeti. Razlog tomu je planina Plješevica.

Prema wikipediji Plješevica je planina koja je prirodna granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prostire se svojom dužinom sjeverozapad-jugoistok. Uglavnom je prekrivena gustom šumom. Ovaj vrh na kojemu je odašiljač zove se Gola Plješevica i na nadmorskoj je visini od 1948 m.
Idem si malčice približiti tu Golu Plješevicu uz pomoć zooma fotića.



Želudac mi je potrošio i zadnji trun strpljenja, pa mi nije bilo druge nego hitro pronaći mjesto za doručak.
Žurno sam ušao u grad. Sam grad na tom ulazu izgleda ovako

Malo niz ulicu s lijeve strane na gornjem snimku nazire se velebna zgrada Srednje škole sagrađene 1920. godine kao tadašnja gimnazije (izvor: web-arhiva.skole.hr/os-korenica)

Odmah uz školu našao sam mjesto za doručak – ispred crkve sv. Jurja mučenika.

Prvi samostalni korenički župnik nakon 1940. imenovan je 1997. godine (Josip Rafaj). Od 2002. godine korenički vjernici imaju lijepu i prostranu crkvu. Posvećena je 2006. godine, a pomoćni oltari 2007. godine. Župnik Zeba je dovršio novi župni stan pored crkve i uselio krajem 2006. godine. (izvor: gospicko-senjska-biskupija.hr/)
Interijer crkve izgleda ovako…

…a oltar ovako

Zumirao sam vitraje iznad oltara. Lijevi prikazuje, čini mi se papu Ivana Pavla II…

…dok desni prikazuje Alojza Stepinca.

Ispod obaju vitraja je natpisi koji svjedoče da su oni (vitraji) darovi općine Plitvička jezera godine 2014.
Dakle, crkva je novijeg datuma, no ipak je njen tvorac zadržao neke klasične sakralne crte.
Mjesto za doručak sam našao na klupi u hladovini pokraj glavnog ulaza u crkvu.



Dakle iako je objed hladnog karaktera, bio je obilan, kako slani, tako i slatki dio.
Pregladnio kakav sam bio, nisam se zaustavio dok nisam sve smazao. Sjedio sam još neko vrijeme dolazeći do daha nakon teškog posla (kao da sam vozio uzbrdo) shvativši da sam se – prežderao. Dakle klasika – treba se čuvati halapljivosti koja često kada se pregladni, nadjača samokontrolu. Ostaje mi nada da ću uz pomoć vožnje aktivnošću pomoći probavi. Na žalost kasnije ću shvatiti da su posljedice nepromišljene prehrane ostale i dalje prisutne.
Prije nego sam nastavio s vožnjom snimio sam pogled na grad s klupe na kojoj objedovah. Posebnu pažnju ni je privukao kameni kip žene, časne sestre ili koga već, ne znam, jer nisam saznao.



Nakon što sam napustio i zadnju kuću Korenice došao sam do motela Macola.

Znan već desetljećima, mogu reći da je postao neka vrsta legende. Dobro se u njemu može odmoriti i prezalogajiti, no ono što je najviše doprinijelo da se od „običnog“ motela stvori mit su – medvjedi.
Iza motela, prikazanog na gornjem snimku, je neka vrsta parka sa igralištem i sa dobro ograđenom površinom unutar koje su dremuckali dva prava, pravcata medvjeda.



Promatrajući ih kako dokono odmaraju na suncu, potpuno ignorirajući radoznale poglede šetača, kroz mene su strujala dva suprotna osjećanja.
S jedne strane zadivljeno sam promatrao ogromnu životinju blagog i nezainteresiranog pogleda. Kao da je bila svjesna svoje superiornosti zbog svoje veličine pa se dala laganom izležavanju na sunčevim zrakama koja su se uspjeli probiti između oblaka.
No, s druge strane kao da su tiho, skoro neprimjetno, ali ipak patili, ili barem bili neutješno tužni jer im je uskraćena - sloboda. Možda je ovo moja uobrazilja jer još od djetinjstva kada sam bio odveden u zoološki vrt, osjetio tu tugu zatvora, tugu zbog uskraćenosti slobode, tugu koja im se vidi u pogledu. Barem je meni tako izgledalo.
U nastavku vožnje jedno vrijeme sam vozilo poljem koje se zove Koreničko (tko bi rekao!?). Cesta je bila manje-više vodoravna no kad bi malo dalje pogledao vidio bi obronke brda.



Promet nikakav, tek tu-i-tamo prozuji neko vozilo. U ovo doba godine (drugi dio srpnja) nekada davno ovdje je bio auto na auto, u oba smjera. No, izgradnjom Dalmatine većina se odlučuje radije putovati suvremenom auto cestom (jer na prvom mjestu je vrijeme novac!), nego Ličkom magistralom, ma kava god ljepota okoliša na njoj bila. Zbog toga „turistička ponuda“ u obliku restorana sada, izostankom prometa i pustim parkiralištima izgleda otužno. Tu komponentu tužnog jedan pusti restoran je pokušao, i po mojemu mišljenju potpuno uspio, ublažiti, pa čak i ukloniti – raskošnim cvijećem.



Da bi došao do Udbine, koja je moje današnje odredište trebam se prvo prebaciti iz Koreničkog u Krbavsko polje. Oba su manje-više iste nadmorske visine, oko 620 metara, samo što se između njih ispriječilo brdo koje moram svladati. Prijevoj između ta dva polja je nekih stotinjak metara veće nadmorske visine, što znači da mi valja savladati oko dva kilometra uzbrdice.
Onomad kada je ovo bio glavni pravac za Srednji Jadran i kada je bila velika gužva u prometu, ovaj prijevoj je bio usko grlo. Ponajviše zbog kamiona, koji na ravnom još kako-tako mogu biti ukorak s autima, no na uzbrdici posustanu i izgibe dah. Htjeli ili ne (radije ne kad bi mogli birati, ali ne mogu) takvi izgubljenog daha budu promovirani u načelnike, a nervozni i nestrpljivi auti iza njih, njihovi sljedbenici.
U želji da se svi riješe tih neželjenih titula, kako ovo načelnici, tako i ovi sljedbenici, cestari su proširili cestu na ovom prijevoju i svakom smjeru dodali po još jedan vozni trak.
A onda su napravili Dalmatinu, pa usprkos dodatnim voznim trakama nema više ni načelnika ni sljedbenika. Tek pokoji entuzijasta koji, kao ja sada na biciklu, sam (ali ne i usamljen!) vozi ovim mega širokim prometnicama uživajući u Ličkom zraku, njegovim mirisima i osvježavajućem povjetarcu.
Prijevoj, odakle dolazim…

…i kamo idem

Naravno da sam na prijevoju predahnuo i to ne ni malo i ne ni kratko. Čudno mi je bilo ovako samome, bez i jednog jedinog vozila u prolazu, odmarati na ovoj raskošno širokoj cesti. Za trenutak sam se osjećao kao Pale sam na svijetu. Da taj osjećaj ne prijeđe iz opuštenog i ugodnog i zlokobni i mučan, pobrinuo se – Velebit! Zastao sam „pogleda u svijetlu budućnost“ gledajući ga u daljini.
Kad zumiram prizor sa gornjeg snimka ugledam njegove obronke.

Ovo je prvi vizualni susret s nečem što je pravi smisao, cilj i svrha ovog putovanja. Dok sam ga opčinjen promatrao za trenutak je nestala i pusta cesta, i mirisi Ličkog povjetarca, nestao je dojam praznine zbog izostanka prometa. Cijeli racionalni i emotivni sklop zauzeli su magloviti obronci daleke planine. Ustreptao sam na tren od nestrpljivosti i od silne želje da što prije krenem tim obroncima.
Polako, utješih se kad već tu želju ne mogu istog trena ispuniti. Još malo, još malo, tek još jedan dan…
Nizbrdicu sam brzo prošao (što je 2 km nizbrdice, skoro ništa!). Brzo velim, jer je trajala bitno manje nego što sam želio, no tako je to s nizbrdicama, uvijek su (pre)kratke. Našao sam se na Krbavskom polju.

Polje je bilo pusto, tlo neobrađeno, zapušteno. Nekada davno, kada se obradiva zemlja više cijenila nego danas, kad je i ljudi u ovim krajevima bilo više nego danas, zemlja se i te kako obrađivala i smatrana je svojevrsnim blagom. Radi toga je prometnica, ova po kojoj vozim, smještene uz rub brda, da se obradiva zemlja što manje upropaštava. Ako malo pažljivije pogledate donji snimak, uočit ćete crtu u podnožju brda koju čini nekad lokalna prometnica a danas Lička magistrala ( po kojoj vrtim pedale bicikla).

A sada meni to veliko polje svojom zapuštenošću izgleda još veće u zlokobnijem smislu. Eto, toliko je zlokobno u toj samoći i napuštenosti da ga čak i cesta izbjegava.
Mada može biti da su to sve moja subjektivna pretjerivanja jer su mi se uz pusto polje spojilo još nešto.
Prvo su problemi s probavom.
Nisu neki jako alarmantni, no ipak zagorčavaju i otežavaju mi putovanje. Onaj doručak konzumiran u pretjeranoj količini moj probavni trakt, suprotno mojemu očekivanju, ne može tak tako probaviti. Stoga se buni!
Da mi „veselje“ bude veće, pridružio se vjetar. U lice. Ne pretjerane jakosti, nego onaj tihi podmukli, ali ipak bitni. Onaj vjetar koji zbunjuje, pa se pitam što mi je to tako teško okretati pedale, pa ipak sam na ravnici. Onaj vjetar kod kojeg zastanem i provjeravam bicikl (gume?, kočnice?) u nadi da ću pronaći krivca koji mi koči vožnju. Nada je uzaludna, te zaključujem da je to zbog, je li, vjetra.
Promet i dalje minimalan, tek pokoji auto, pa je i on svojom pustoši doprinio mojemu općem dojmu napuštenosti i zabačenosti.
Stajao sam na kratke pauze do Udbine više puta, a za vrijeme jedne od njih sam napravio i koji snimak. Stao sam s lijeve strane ceste na proširenju izvan nje. Ispred mene je bila ona, cesta, širokim i pustim poljem.

Malčice su me utješile okrugle bale sijena na njivi (lijevo na gornjem snimku). Kao da je Onaj gore čuo ili osjetio moje negodovanje zbor pustoši i napuštenosti, pa eto, priložio je mali primjer čovjekove aktivnosti u tom polju koje ipak nije „od ljudi i Boga napušteno“.
A ti ljudi su, pretpostavljam bili u kućama koje sam snimio krenuvši se na drugu stranu, suprotno od ceste.

Evo i slikovitog primjera kako se zemlja, obradivo tlo, nekad jak ocijenilo, toliko da su nastambe građene uz samo brdo. A možda je dodatni razlog tomu i barem minimalno sklanjanje od vjetra (bure).
Zumirajući prizor na gornjem snimku, s lijeve strane, skrivenu u zaraslom zelenilu ugledao sam obrise crkve.

Iznenadio sam se kad sam, ne očekujući baš puno, ipak našao na netu da se radi o mjestu Jošani, čak i stari snimak navedene crkve.

Ispod gornjeg snimka pisalo je „Hram (crkva) Rođenje Svetog Jovana Krstitelja u selu Jošane slijednica je srednjovjekovne crkve Sveti Ivan iz starohrvatskog sela Jelšane“ (gornji snimak i ove podatke posudio sa budnidiv.net).
Nastavio sam vožnju i dalje uz nepromijenjene suputnike: promet nikakav, ne jaki ali tvrdoglavo uporni vjetar u lice, probavne smetnje, sumorno oblačno vrijeme i pusto polje oko mene. Sve navedeno sam, za trenutak zaboravio, potisnuo u stranu, ozario se, ugledavši ovo

Prije desetak godina napravili su obilaznicu oko grada koja ide desno poljem, dok se „stara“ cesta penje prema gradu. Moj današnji, odnosno večerašnji smještaj je u samo m gradu, što znači preko 2 km uzbrdice. Neka, nije strašno, preživjet ću, bitno mi je da se već jednom riješim ovog dosadnog vjetra u lice. (Zašto su mjesto za grad odabrali tako visoko, pitao sam se i sada, a i prije 40 godina kada sam ovuda vozio po prvi put na more biciklom).
Pred sam navedeni uspon prizorom dominira velebna crkva Hrvatskih mučenika o kojoj će kasnije biti nešto više riječi.



Po tom usponu sam vozio skroz laganini, krajnje opušten znajući da nema još puno do današnjeg cilja. Čini mi se da je i vjetar smanjio svoje puhanje na jedva primjetni minimum (Murphy-ev zakon za bicikliste: „Vjetar uvijek puše u lice, osim pri vožnju uzbrdo!“). Na jedinoj lakat krivini susreo sam se s – izvorom. Ovakav susret uvijek sam smatrao nešto posebnim i obaveznim za zaustaviti se. Stao sam i ovaj put, tek probao okus vode. Onaj stalni vjetar u lice i blage, ali i podmukle stomačne tegobe otklonile su ni bilo kakav osjećaj žeđi.



Oštro oko pažljivog promatrača će gore desno na kamenom ozidu izvora uočiti – šalicu.

Šalica me podsjetila na moje sretno djetinjstvo koje sam preko ljeta provodio na selu kod svoje tetke. Nakon odigrane nogometne utakmice svi smo se, onako čoporativno, našli na bunaru preko puta improviziranog igrališta čiji je sastavni dio inventara bio emajlirani lončić od pola litre, špagom svezan za okvir bunara. Svi smo se, onako žedni, smjenjivali u pijenju vode iz tog lončića, ne mareći pretjerano za higijenu. Danas bi takvo što izazvalo potpuno zgražanje uz proricanje fatalnih zaraza.
Da ipak (pre)žedni putnik-namjernik ne ostane uskraćen gašenju te žeđi zbog straha od svakojakih uzročnika bolesti koji čuče na rubi šalice, dovitljivi restaurator izvora je jednostavnim montiranjem cijevi u obliku koljena i usmjeravanju mlaza vode prema gore, omogućio da se taj žedni lik napije vode do milje volje bez ikakvog straha od zaraze.

Došavši do svojevrsnog prijevoja napustio sam „glavnu“ cestu (njome ću sutra ujutro nastaviti prema Velebitu) skrenuvši lijevo prema gradu – uzbrdicom i serpentinom. Poslije kraće potrage našao sam lokaciju na kojoj ću večeras pronaći mir i spokoj.

Slijedi, dakle smještaj. Gledajući gornji snimak, prozor moje sobe je prvi lijevo od ona tri u potkrovlju.
Iako sam bio sam dobio sam na raspolaganje dvokrevetnu sobu.

Izabrao sam krevet do prozora ponajviše zbog bolje pozicije pri gledanju televizora.

Nakon smještaja slijedilo je tuširanje. Nakon onog vjetra u lice koji me je dobrano „propuhao“ tuširanje obiljem toplom vodom mi je bio melem i za tijelo i za dušu.

Jedno vrijeme sam se izležavao dokono prebacujući kanale na TV-u. Na moju žalost i ovaj put nemam pristupa kuhinji, tako da se želja za toplom juhom (opet) rasplamsala do visina. Pitao sam domaćina ima li kakav restoran u Udbini, Odgovor me je razočarao jer jedini restoran je, citiram: „dolje na glavnoj cesti, no nisam siguran da sada radi!“. To „sada“ je oko 2 poslijepodne!
Kad mi je dodijalo izležavati se, krenuo sam u obilazak grada (valjda će mi to pomoći probavnim smetnjama).
Prema preporuci domaćina bicikl sam ostavio u nekoj vrsti prolazne garaže, uz utičnicu na zidu, te ga priključio na nju. I on treba svoj objed.

Uz ovaj moj objekt u kojemu ću prenoćiti je trgovina, malo veća i relativno dobro opskrbljena, a preko puta je vijećnica.

Dakle, u samom sam centru grada, mada mi to tako ne izgleda. Iz tog „centra grada“ krenuo sam laganim koracima prema crkvi ulicom koja jednako u skladu što se skromnosti tiče kao i cijeli grad.

Iako ne znam zašto, ipak me iznenadila skromnost ovog grada. Neka sela u Slavoniji su velegrad za ovaj grad. Trudio sam se steći dojam o simpatičnom mirnom, tihom gradiću u kojemu vrijeme teče tiho i polako. No nametao mi se drugi, ne baš tako idilični utisak o napuštenom i zaboravljenom gradiću u kojemu je taj maleni broj stanovnika, prepušteno samome sebi, više preživljava nego živi.
Taj sukob dvaju oprečnih dojmova u gradu izazvao je u meni stid. Bilo me je sram tih negativnih dojmova. Pa i moj grad u kojemu živim, a koji se diči titulom županijskog centra, kao su posebne okolnosti, zna bit pust i napušten.
A onda sam shvatio odakle taj moj sumorni dojam o ovome gradu. Sjetio sam se upravo završene vožnje po napuštenom i pustom Krbavskom polju.
Sad dok pišem ove redove, evocirajući u sebi navedena osjećanja, posegnuo sam za wikipedijom u želji da mi objektivni podaci pobiju ili potvrde te moje sumorne dojmove o ovome gradu.
Dakle, prema wikipediji samo naselje Udbina najviše je stanovnika imalo 1900. godine, njih 1616, da bi taj broj 2021. godine pao na 738. Dakle, tek 45% u odnosu na prije 121 godine.
Da može i gore, govori podatak o stanovnicima općine Udbina. Godine 1900-te bilo ih je 20755, da bi taj broj 2021.godine pao na 1334 (!!!). U postocima to je tek 6,5% (slovima: šest i pol posto!!!!)
Dakle, moj dojam o napuštenosti Krbavskog polja je točan. Na žalost!!!
A sada crkva hrvatskih mučenika.

Crkva hrvatskih mučenika je najveća crkva na Udbini je hrvatsko nacionalno svetište.
Zamišljena je kao skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode. Idejni začetnik projekta bio je biskup mons. dr. Mile Bogović 2005. godine, a dovršena je 2010. godine. Crkva je svečano otvorena i blagoslovljena 11. rujna 2010. godine u nazočnosti oko 15 000 hodočasnika, a misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Svake druge subote u rujnu, odnosno od 2012. godine svake zadnje subote u kolovozu ovo mjesto posjeti mnoštvo vjernika, a uz središnje misno slavlje održava se i niz drugih vjerskih i kulturnih programa te veliki sajam. (izvor: Wikipedia)
Na trgu ispred crkve hrvatskih mučenika nalazi se spomenik papi Ivanu Pavlu II, rad akademskog kipara Slavena Miličevića. Kip predstavlja Papu kako prelazi preko praga (tisućljeća) s uzdignutim križem kao znakom nade za bolju budućnost. Križ koji Papa drži u rukama izrađen je prema Zlatnom križu krbavskih biskupa s početka 13. stoljeća. (izvor:likaclub.eu)

Crva se nalazi na mjestu odakle puca prekrasan pogled na Krbavsko polje. O tome pogledu ću kasnije, a sada idem u crkvu.

Portal glavnih vrata crkve hrvatskih mučenika izrađen je po uzoru na glasoviti kameni natpis s imenom kneza Branimira koji je pronađen u Sopotu kraj Knina. Radi se o najstarijem dokumentu gdje se spominje ime Hrvat. Na potpornim stupovima portala stoje godine: 879 i 2010. Prva označuje godinu prvog priznanja hrvatske države, a druga godinu dovršenja portala. Iznad portala stoji naslov: MARTYRIBUS CROATORUM (Hrvatskim mučenicima)(izvor: likaclub.eu)

Tlocrt Crkve hrvatskih mučenika ima oblik križa koji simbolizira patnju hrvatskog naroda kroz stoljeća, ali i predstavlja povijesne oblike hrvatskog graditeljstva. Crkva je građena je po uzoru na srednjovjekovnu crkvu sv. Križa u Ninu, prvu hrvatsku katedralu i najmanju katedralu na svijetu. (izvor: likaclub.eu)
Točno na sredini crkve smještena je replika krstionice kneza Višeslava.

Toliko o crkvi.
Izašao sam van na cestu i krenuo par desetaka metara do vidikovca. Dok sam hodao ulicom još sam jedanput snimio crkvu.

Stvarno izgleda impresivno, kako sama crkva, tako i njeno okruženje.
Taj vidikovac stvarno zaslužuje to ime jer s njega Krbavsko polje mi izgleda kao da mi je na dlanu.
S desna na lijevo, odnosno s istoka prema zapadu to polje izgleda ovako







Na ovom zadnjem snimku, skroz na horizontu je moj sutrašnji cilj – Velebit.
I to bi bilo to od znamenitosti grada Udbine.
Vratio sam se u sobu. Ovaj obilazak je ipak pozitivno djelovao na moju probavu, jer su se stomačne tegobe smanjile na minimum. Isto takva, minimalistička, bila je i večera. Večer sam dočekao prebacujući programe na televizoru.
Prije točke na i današnjeg dana još jedna crtica. Kad sam se vratio u moje večerašnje svratište susreo sam gazdaricu te s njom izmijenio par rečenica u stilu odakle ste, kamo putujete, svaka čast na ustrajnosti itd, uz napomenu da se čudi kako je današnji dan prošao bez kiše, jer ju je vjetar stalno najavljivao. Eto, ipak problem današnje vožnje nije bio isključivo moje subjektivne naravi.
Ovo me na neki način utješi, pa sam zaspao snom pravednika.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.




Post je objavljen 02.03.2025. u 18:17 sati.