Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 27.10.2025.

Parenzana 2025 II dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Pustio sam svoju suputnicu da nesmetano plovi prostranstvima sna za trenutak zadivljen prizorom blaženstva na njenom licu koji se može pojaviti samo kod onog koji spava s mirom u duši. Ustao sam i dokono promatrao sredinu u kojoj sam izuzetno ugodno spavao i u kojoj sam se probudio izuzetno odmoran.
Kroz prozor naše sobe vidio se kružni tok i cesta kojom smo sinoć došli.

Izašao sam van iz sobe i snimio stazu kojom smo sinoć došli. Svašta je tu bilo, a prikazivalo je s kolikom ljubavlju i ustrajnošću gazda gradi svoje imanje. S nečim se baš ne bih složio, po pitanju estetike i smislenosti, a s nečim bih, no za sve se može reći simpatično. U najmanju ruku.



Do Buja smo imali nekih 4 km, pa smo odlučili tamo naći neku trgovinu, zatim neko zgodno mjesto te doručkovati. Već na pola od ta 4 km u daljini smo ugledali staru jezgru mjesta sa crkvom, sve na brdu. To nam je bilo nešto kao orijentir.

Najbliže što smo došli toj staroj jezgri s crkvom je ovo

Župna crkva svetog Servula, mučenika u Bujama, jednobrodna je građevina sa svetištem, korom, apsidom i sakristijom iz XVI. stoljeća; podignuta vjerojatno na ostacima rimskog hrama (s uzidanim fragmentima rimskih i ranosrednjovjekovnih stupova, stela i natpisa). Originalno trobrodna, crkva je pregrađena u XVIII. stoljeću i pretvorena u jednobrodnu; barokna je fasada ostala nedovršena, a na njezinom vrhu nalazi se romanički reljef anđela. U crkvi se nalazi sedam oltara. (izvor: zupa-sv-servula.hr)
Pošto ime Servul prvi put čujem, na web stranici istrapedia.hr pronašao sam da je Servul, (slov. sv. Socerb, tal. san Servolo), sveti kršćanski mučenik (Trst, oko 270.? - Trst, 24.V.284.), suzaštitnik Trsta, sa sv. Justom.
Staza Parenzane, jasno, ne penje se po brdima, pa tako je i u Bujama. Stoga ni mi se, prateći stazu, nismo išli „gore“ do stare jezgre. Za trenutak mi je bilo žao jer zasigurno bi bilo zanimljivo vidjeti staru jezgru kao i unutrašnjost crkve. Što se ovog drugog tiče ipak evo prikaza unutrašnjosti crkve koje sam posudio sa web stranice nikoo.eu.

Što se tiče opskrbe, nju smo učinili u ogromnim Plodinama. Nedaleko od njih, na rubu parkirališta našli smo kakvo-takvo mjesto na kojemu smo doručkovali. Objed smo obavili u ne pretjerano ugodnoj atmosferi, jer je bilo tmurno i oblačno. Kao da ni to nije bilo dovoljno pojavio se i podmukli, prohladni povjetarac. Uglavnom, vremenske prilike gore nego jučer kada nas je većinom i sunce pratilo. Njega danas, a i sutra uglavnom nećemo vidjeti.
Prije tristo godina, točnije sedamdesetih prošlog stoljeća, kada je autor ovih redova bio srednjoškolac, pojavilo se osmo, do tada neviđeno čudo svijeta – elektronički kalkulator. Kako je u to vrijeme još uvijek postojala država koje danas više nema, doći do takvog čuda je ili imati nekoga u Njemačkoj ili se uputiti do Trsta. Valjda su ondašnji vlastodršci to uvidjeli, pa su dali zeleno svjetlo da se na tlu te, danas nepostojeće, države izgradi tvornica koja će proizvoditi ta čuda. A njihov je proizvod izgledao ovako (posuđeno sa: muzeji.hr)

Iako je tih kalkulatora bilo od svakakvih firmi, pripadam generaciji da se ova vrsta kalkulatora naziva digitronom, ma koje firme bio. To se zove marketinški uspjeh pažnje i poštovanja vrijedan – da se tip nekog proizvoda zove po tvojoj firmi, ma tko god ga već proizveo. Evo još dva primjera. Gedore su vrsta nasadnih ključeva, a ujedno i ime firme koja ih, između ostalih proizvodi. Drugi su salonit ploče, valovite krovne ploče koje je proizvodila firma Salonit iz Vranjica pokraj Splita. Proizvodila velim, jer ih više ne radi, a i te firme više nema. Pokopala ju je činjenica da se navedene ploče proizvode od smjese cementa i azbesta, a azbest je danas na zlu glasu.
A sada, nakon pola stoljeća, doručkujem tek par desetaka metara od tvornice Digitron.



Nakon doručka nismo dugo vozili jer smo naišli na kolodvorsku zgradu grada Buje.

Prije stotinjak godina, dok je vlak ovuda prolazio, kolodvor u Bujama i njegov okoliš su izgledali ovako (posudio sa zeleznice.in.rs).



Napustili smo posljednje kuće Buja i krenuli blagom uzbrdicom kroz zelenilo

Priznajem da mi je staza bila polu-zapuštena. Srećom često su se pojavljivali ostali biciklisti (dvije udaljene crvene točkice) čija me je pojava smirivala i uvjeravala da sam ipak na pravom putu.

Ovi, jedva primjetni u daljini staze obišli su nas jer je naša putna brzina, za razliku od njih, bila ispod njihovog dostojanstva.
Tandrkali smo se neko vrijeme makadamom (ipak mi je asfalt bolji). Oko nas gusto zelenilo, pa je vožnja poprimila prve znake monotonije. No, tada se zelenilo povuklo i ispred nas prosuli vidik tipičan za unutrašnjost Iste, pa navedena monotonija satrvena i prije nego se značajno razvila. Brežuljkast teren bujnog zelenila, a neka od njih su dodatno uljepšana naseljem na nekim od vrhova. Tako je bilo i sa Bujama koje smo već vidjeli, istina s druge strane.

Od stajališta Triban malo je što ostalo, tek kameni podzid. Ipak, sada kada umjesto željeznice ovuda prolaze biciklisti ili pješaci za njih je postavljena klupa sa stolom, da lakše predahnu oni koji vrte pedale ili oni drugi koji hodaju.

Mi se (još) nismo umorili pa smo samo pogledom pozdravili odmorište, te nastavili, na ovom mjestu ravnom stazom.

Ona potisnuta monotonija se ponovo pojavila prijeteći da se ne razvije u dosadu. Stoga sam uporno tražio oko sebe bilo što ili bilo koga da mi razbije to, kao i to u što se to može razviti. Oko nas i dalje monotono zelenilo, pa mi se moja suputnica ispred mene, zajedno sa stazom Parenzane, na kojoj se pojavila i borovina, učinila dovoljno zanimljivim da ih snimim.

Prizor sa gornjeg snimka ipak je uspio razbiti monotoniju, pa sam se s osjećajem mješavine iznenađenja i zatečenosti našao ispred tunela sv. Vid.

On se pridružio mojemu dojmu polu-zapuštenosti. Pored vrlo šturog osvjetljenja dio tunela se počeo urušavati, pa da potpuno ne završi u tome poslu napravljen je presedan – u tunelu je postavljen tunel, ovog vijeka sagrađen.

Nedugo, možda kilometar iza tunela naišli smo na kolodvor mjesta Grožnjan.



Kolodvorska zgrada je iznenađujuće dobro očuvana. Možda je tomu razlog što je još uvijek u upotrebi, mada ne kao kolodvorska zgrada već kao zgrada za stanovanje. U njoj, naime netko živi, čini mi se cijela obitelj, jer se na predzadnjem snimku s lijeve strane staze vidi ljuljačka.
Inače kao kod većine kolodvora na Parenzani, oni nisu baš smješteni u centru naselja. I ne samo to, već znaju biti potpuno izvan njega, kao što je s ovim slučaj. Jednostavno trasa željeznice zaobilaze neka mjesta, pa se za naziv postaje uzima naziv najbližeg mjesta.
Tek nakon par stotina metara nakon Grožnjanskog kolodvora po prvi put nam se i samo mjesto kazalo. Naravno, bilo je na brdu!
img src="https://i.postimg.cc/R04ryJbn/X-25-107.jpg"/>
Kad smo se približili imali smo izbor: kruto se držati Parenzanine staze, ili si dozvoliti izvjesni stupanj tolerantnosti, pa malčice skrenuti s nje.
Naravno da smo učinili ovo drugo pa uskom asfaltnom cestom uzbrdo krenuli do mjesta

Slijedi standardna fraza „nakon par stotina metara“ do table mjesta koja nas je veselo pozdravila, zadovoljna što po navedenom pitanju tolerantnosti nismo pokazali zadrtu krutost te zaobišli Grožnjan. I mi također, što smo shvatili nakon obilaska mjesta.

Nedugo nakon table mjesta došli smo na ravno i veliko proširenje, nešto kao trg.

Gledajući gornji snimak, s lijeve strane je, recimo tako, centar mjesta, dok je desna strana trga omeđena širokom kamenom ogradom, jer je iza nje duboki ambis. Ako ne gledamo u taj ambis, nego malo podignemo pogled ispred nas će se prosuti prekrasni zeleni krajolik unutrašnjosti Istre.



Koji metar dva od mene, dok sam pored ograde snimao gornje pejzaže, jedna mačka je dokono šetala rubom te kamene ograde pokazujući da je strah od visine njoj potpuno strani pojam.

Tik ispred navedenog trga je hladovina sa klupom gdje smo parkirali bicikle, a zatim na smjenu krenuli u obilazak mjesta.

Kavalirski sam prepustio suputnici neka prva krene u obilazak, a ja ostao da malčice „popričam“ s Aleksandrom, ili bar njegovim kipom (lijevo na gornjem snimku).
Aleksandar Rukavina (Zagreb, 2. ožujka 1934. – Sežana, 16. rujna 1985.) hrvatski je kipar i slikar. Studij kiparstva završio je 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njegova figurativna i apstraktna skulptura, pretežito komornoga karaktera, obilježena je sažimanjem oblika, artikuliranim volumenima i traženjem izražajnosti u obliku i materijalu. Kontrastirao je obrađenu i »sirovu« površinu materijala, ponajčešće kamena i drva. U Grožnjanu je 1964. pokrenuo likovnu koloniju te revitalizaciju mjesta kao "grada umjetnika"(izvor: wikipedia).
Kasnije, kad prohodam ovim mjestom uvjerit ću se da je Aco ostavio veliki pečat na njega.
Do tada, dok sam sjedio na klupi pored bicikala i nakon obavljanog „razgovora“ s Acom, dokono sam promatrao okoliš i ljude koji se njime muvaju - kad se prenu! Odjednom čuh u ovećoj kući meni preko puta kako na katu ekipa uvježbava Mozartov violinski koncert broj 3. Nisam neki veliki teoretičar klasične glazbe, no povremenu ju volim poslušati („jer klasika je da se sluša, da se njome opija duša“). No, ono po čemu je ovaj potpuno neočekivani doživljaj meni poseban je to što u svojoj mladalačkoj ostavštini od metar i nešto gramofonskih ploča (onih starih, vinilskih) imam i navedeni koncert. Eto, slušam ekipu kako izvode koncert, a u mislima se vratih u prosinac osamdeset druge prošlog milenija kada sam kupio navedenu ploču.
Biće da sam tamo dosta plovio, jer me moja suputnica iznenadi svojim brzim završetkom obilaska. Još uvijek s koncertom u glavi, koji poče postupno blijedjeti, krenuh i ja u obilazak.
Nisam daleko otišao, tek par koraka jer su na tom proširenom trgu bile makete plovila izrađeni od otpadnog željeza. Dakle, umjetnička kreacija koja otpad pretvara u nešto što plijeni pažnju i poštovanje.



Prvo od građevina kada sam, konačno ušao u staru jezgru mjesta bila je crkva sv. Vida.



Crkva sv. Vida prvi put u pisanim dokumentima spominje se 1310. g. Središnji oltarski motiv predstavlja mučeništvo Svetog Vida, Modesta i Krešencije u rimskom Koloseumu iz 303. g., a naslikao ga je slikar Ermenegildo de Troya 1914. g. Zaštitnici Grožnjana slave se 15. lipnja. Oltar posvećen Sv. Blažu, zaštitniku grla, kojeg Grožnjanci slave kao svog suzaštitnika 03. veljače, posjeduje privilegij trajne indulgencije, na temelju posebnog papinskog ukaza iz 1801. g. Papa Pio VII. koji je sa svojom fregatom „Belona” našao utočište u Tarskoj vali 1800.god. unaprijedio je istim ukazom grožnjanske svećenike i kapelane, podigavši župu Grožnjan na razinu nadžupe. U crkvi se nalaze Girardijeve orgulje iz 1846. g. na kojima se ljeti održavaju koncerti. (izvor: spiritualgroznjan.com)
Zdanje preko puta crkve je Međunarodni kulturni centar HGM Grožnjan, svjetsko mjesto susreta glazbene mladeži (ovo HGM znači Hrvatska glazbena mladež). Odmah na ulazu u dvorište je njihov amblem.

Lijevi dio dvorišta izgleda ovako

Negdje na katu lijevo je ona ekipa koja je svirala Mozarta.
Desni dio dvorišta izgleda ovako

Međunarodni kulturni centar Hrvatske glazbene mladeži od 1969. mjesto je susreta glazbene mladeži iz cijelog svijeta. Od svog je osnutka do danas primio više od 23 000 glazbenika u nastajanju i njihovih mentora iz čak 90 zemalja. Osim glazbenika, tu su svoje vještine brusili i plesači, arhitekti, glumci, skladatelji i drugi umjetnici. Centar djeluje kao međunarodni kulturni laboratorij otvoren mladima iz cijelog svijeta, mjesto za učenje i razmjenu iskustava, poligon za vrhunsko umjetničko obrazovanje, ali i za uživanje u opuštajućem ozračju Grožnjana i Istre. (izvor: coloursofistria.com)
Izašao sam iz dvorišta i nastavio lagano šetati mjestom.

U toj šetnji prošao sam pored jedne umjetničke galerije…

…i došao do malog zatvorenog trga.

O zgradi lijevo na gornjem snimku nešto sam pronašao na netu.
Kao tipična srednjovjekovna arhitektura izdvaja se gradska lođa četirima svojim lukovima u renesansnom stilu. Iznad nje je izgrađen gradski fontik za žitarice u kojem danas djeluje Gradska umjetnička galerija. Cijela zgrada izdvaja se svojom gracioznošću. Tik do velikih ulaznih vrata nalazi se gradski toranj ukrašenim grbovima raznih grožnjanskih uglednika i rektora iz venecijanskog razdoblja.(izvor: groznjan-grisignana.hr)
Moram priznati da sam zadivljen rustikalnošću ovog malog mjesta za koje sam, do sada jedva čuo. Hodao sam lagano i tiho, respektirajući patinu vremena koja zrači iz ambijenta, Kao da sam vremeplovom prebačen par stotina godina u prošlost.
Nasumično sam skrenuo lijevo na kraju ovog trga impresioniran svojevrsnim urbanim tunelom kao izlazom iz njega.

Izašao sam van iz, da tako velim, stare jezgre mjesta, razočaran što je šetnja kroz njega tako kratko trajala. Što ćeš, sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Ipak sam još našao nešto zanimljivo u Grožnjanu. Bila je to crkva sv. Kuzme i Damjana.

Natpis uklesan u kamen nad ulazom navodi da je građevina iz 1554. posvećena Svetom Kuzmi i Damjanu, a obnovljena je 1834. Na vanjskom zidu stoji natpis na kojemu piše da je crkvica sagrađena zahvaljujući radu i donaciji župljana. Ova je crkvica jedna od onih u kojima su Sveti liječnici tjerali zlu kob kako bi Grožnjan snašlo neko bolje vrijeme. Sveti liječnici su Sveti Kuzma i Sveti Damjan, te ih se još naziva Svetom braćom, a crkvica je ime dobila upravo po njima. (izvor: zir.nsk.hr)
Trebalo mi je neko vrijeme da smirim buru u sebi koju izazivaju silni dojmovi o upravo viđenim. Nevjerojatno, tek jedno malo mjesto na vrh brda, kakvih je u Istri podosta, da toliko toga impresivnog sadrže u sebi. A opet to čine nekako dostojanstveno, nenametljivo, tiho, u stilu: „Eto to je ono što imamo za pokazati, a vi ako nećete ne morate to vidjeti – nikom ništa zbog toga, ne zamjeramo!“
Spustili smo se cestom kojom smo i došli u Grožnjan i na onom mjestu gdje smo rješavali dilemu o krutosti i tolerantnosti, te nastavili gdje smo tada stali. Nismo dugo vozili, tek par desetaka metara i došli do još jednog tunela na Parenzani.



Za razliku od onog prethodnog ovaj je bio solidno očuvan i sa solidnom osvjetljenjem.
Tunel Kalcini (Tunnel di Calcini) dug je 179 m i u njemu Parenzana doseže svoju najvišu točku od 293 m n.v. Nakon zatvaranja pruge, domaći su poljoprivrednici tunel koristili za uzgoj gljiva, pa je donedavno bio zatvoren zbog te gospodarske djelatnosti. Klimatski su uvjeti za uzgoj šampinjona u bivšim tunelima Parenzane odlični. (izvor: coolinarika.com)
Nedaleko od tunela, nakon što smo ga prošli, naišli smo na zanimljivu obavijest.

Dakle, ako nam je svega dosta, ako nam je duša na nosu, ako proklinjemo dan kad nam je ovakva glupa ideja pala na pamet, ako…samo treba nazvati i dečki će doći po nas i vratiti u normalnu civilizaciju. Naravno ništa od toga, mi smo još uvijek bili čili i orni za nastavak vožnje kako smo i dovde došli, ali je ugodno znati da postoji i B rješenje.
Nakon što smo prošli usjek dosta blagih strana…

…našli smo se na vidikovcu, iznenađujuće uređen.

Radi malo živosti i humora čak, tu je bila slika željezničara u prirodnoj veličini sa rupom umjesto lica. Tom je željezničaru ovaj put moja suputnica posudila svoje lice uljepšano osmjehom.

Dok je moja suputnica odmarala na klupi, ja sam se popeo na osmatračnicu i snimio meni zanimljive motive.
Prvo staza Parenzane odakle smo došli zajedno s njom i njenim biciklom.

Zatim Grožnjan (gore desno na donjem snimku) kojeg smo napustili prije nekih pola sata.



I na kraju ovog snimanja sa osmatračnice tu je dolina rijeke Mirne.

Kasnije ćemo se spustiti u tu dolinu, mada ranije nego što smo planirali.
U nastavku vožnje, nakon 5-6 minuta prošli smo ispod kamenog mosta, odnosno vijadukta…

…a par minuta kasnije i kroz tunel Kostanjica.

Nije bio dug, tek 70-tak metara.
Opet mi se pojavila dosada zbog monotonije okoliša, pa sam ju pokušao odagnati snimanjem kilometar stupa pored staze.

Malo je teže pročitati oznake, pa ću vam pomoći u tome. Gore je oznaka TPC što znači Trieste-Parenzo-Canfanaro ili Trst Poreč Kanfanar. Tako se, naime zvala tvrtka iako Parenzana nije nikad došla do Kanfanara, kako je prvobitno planirano.
U sredini stupa je broj 71 a dolje oznaka km, što znači da je na ovom mjestu Parenzana toliko kilometara prešla od Trsta.
Valjda se i gusto raslinje oko staze smilovalo, barem za trenutak, te se povuklo prepuštajući nama užitak u pogledu na okoliš. A pogled je bio veličanstven tako da je trenutno potjerao one znake dosade u meni.



Ako dobro čitam kartu ovo iznad bi trebalo biti mjesto Kostanjica. Na wikipediji sam pronašao zanimljiv, mada ne i veseo podatak da je mjesto 1900 godine imalo 446 stanovnika, da bi taj broj 2011godine pao na tek njih 61. Eto!
Pomaknuvši malo objektiv mog fotića u lijevo snimio sam, po prvo puta na ovom putovanju, i Motovun. Istina bio je nekako mali jer je daleko.

Ispod njega je dolina rijeke Mirne sa raskrižjem kojeg ćemo kasnije prijeći.

Priznajem da sam potpuno zaboravio na onu klicu dosade. Čak se pomalo i stidim kad se sjetim tih trenutaka jer je nastavak vožnje bio sve samo ne dosadan. Prvo dva tunela sa razmakom od par stotina metara. Čak i njihova imena, Završje 1 i Završje 2, kazuju da su na neki način susjedi.
Prvo Završje 1, dužine 35 m…

…a zatim Završje 2, dužine 28 m



Oba su bila neosvijetljena, što se umjetnog svjetla tiče. No, ono im nije bilo ni potrebno je su toliko kratki da je dnevna svjetlost u njima sveprisutna. To što su kratki, plus izostanak mraka činio ih je posebno simpatičnim. Čak i mojoj suputnici.
Nekih desetak minuta lagane vožnje iza ovih tunela naišli smo na vijadukt koji nosi ime, ne bi nikad pogodili – Završje.

Ako nekoga zanima, dugačak je 62,5 m, a visina mu je 21,5 m. Ove brojeve, kao i one o prethodna dva tunela našao sam na parenzana.net.
Obuzelo me osjećanje potpuno suprotno dosadi – oduševljenost, impresioniranost, euforičnost. Sa osjećanjem na granici sladostrašća iščekivao sam što je slijedeće.
Slijedeće je bilo amper hladne vode po mojoj usijanoj glavi u obliku table koja nas mrtvo-hladno obavještava da dalje ne možemo po stazi zbog odrona.
Tek kad sam treći put pročitao obavijest postupno sam se vraćao u realnost, jer u toku prva dva čitanja um mi tu okrutnost od hladne zbilje jednostavno nije prihvaćao.
Smiren i prizemljen do kraja rezignirano sam slegnuo ramenima i dao znak suputnici da privremeno napuštano stazu Parenzane.
Asfaltiranom, ali uskom i na momente jako strmom cestom spustili smo se u dolinu rijeke Mirne te vozili par kilometara do mjesta Livade.
Ne znam ni danas dok pišem ove redove, da li su mi te Livade izgledale posebno tmurne i nekako prijeteće zbog razočarenja nastalog napuštanjem staze Parenzane nakon onako velikog ushita do tada, ili su se oblaci stvarno zgusnuli pa je to povećanje tmurnosti bilo (i) objektivno. Uglavnom opalio sam par snimaka i nestrpljivo predložio da krenemo dalje.
No prije nastavka, evo tih par snimaka.



Livade (tal. Levade) se nalaze na sjevernom rubu doline Mirne, na raskrižju državne ceste Ponte Porton – Buzet i Oprtalj – Motovun (D 44), kraj prijelaza preko Mirne, gdje je uz cestovni most prelazio i vodovod i uskotračna željeznica Poreč – Trst (Parenzana). Dobilo je ime po nasipima (mlet. levade) koji su građeni radi obuzdavanja Mirnina plavljenja. Do naselja je dolazio i riječni promet s ušća Mirne te je od XVI. st. do prve polovice XX. st. bilo i važno trgovačko središte izvoza iz toga dijela Istre (potaša, drvni ogrjev, kamen). Stanovništvo se bavi uglavnom poljodjelstvom, a u novije doba i turizmom. Područje je poznato po tartufima (Motovunska šuma). (izvor: istrapedia.hr)
Toliko su mještani ponosni na te tartufe da su im i spomenik napravili na sred kružnog toka na gornjem snimku.

Na izlazu iz mjesta je park sa zanimljivom dekoracijom.

U tom smo parku pronašli klupu na kojoj smo ručali. Dok sam polako konzumirao hranu (i piće) uvidio sam da je iza nas kolodvorska zgrada Parenzane.

Prije stotinjak godina ona je izgledala ovako (posudio sa zeleznice.in.rs)

Nakon ručka smo se ravnom cestom bez nagiba uputili prema Motovunu čiji nas je stari grad sa tvrđavom superiorno promatrao s vrha brda.



Sa asfaltne ceste, koja se počela penjati ka starom gradu skrenuli smo lijevo na stazu Parenzane.

Taman što smo skrenuli na stazu počela je padati kiša, pa smo brže-bolje skrenuli s nje pod gustu krošnju stabla. Dakle, onaj osjećaj pojačane tmurnosti nije samo moja unutrašnja uobrazilja, nego je (i) objektivna konstatacija. Srećom kiša, barem ona jača, nije dugo trajala pa smo nastavili vožnji uz blage kapi koje su nas još neko vrijeme pratili.
Inače ćemo motiv starog grada Motovuna sa predzadnjeg snimka još više puta vidjeti i kamerom zabilježiti, samo iz drugog kuta. Međutim, kao što je slučaj kod većine mjesta koji su smješteni na svom brdu, Parenzana ih izbjegava i pronalazi način da ih nekako negdje dolje i niže zaobiđe. Tako je bilo i sa Motovunom, s tim da je ovdje kolodvor dosta daleko od istoimenog mjesta.
Dakle kolodvor u Motovunu izgleda ovako…

…a mjesto, odnosno njegov stari dio, ovako

Kojih par stotina metara nakon kolodvora je tunel Motovun. Umjetna inteligencija na netu (AI) mi veli da je dug 198 metara. Ulaz u tunel izgleda ovako…

…a izlaz sa starim gradom Motovuna iznad ovako

Majčice sam zumirao grad s gornjeg snimka

Ona tmurnost nastavila se i dalje. Kao da kiša razmišlja da li će padati ili de, da li da ili ne, da li…Izgleda da je ostala na neki način paralizirana u toj dilemi jer ipak danas više nije padalo. Mada je izgledalo kao da će svaki čas.
Konačno smo ugledali neko naselje, nešto kao šire predgrađe Motovuna gdje bi trebali pronaći lokaciju našeg današnjeg prenoćišta.

Bilo je negdje oko 6 kada smo tu lokaciju pronašli – mjesto Kranceti.

Nekako mi se uvijek kod ovih višednevnih vožnji pri kraju dana javlja tiha strepnja hoću li uspjeti pronaći lokaciju koju želim. Zbog toga me preplavio tihi val radosti što sam (i ovaj put) uspio u tome.
No, radost me preplavila malo prerano. Istina, pronašao sam gdje bih trebali večeras spavati, no gazdu (ili gazdaricu) ne. Ova ogromna kuća sa gornjeg snimka je bila bez ljudi.
Kraj ulaznih vrata zvonim na prekidač na kojemu je nacrtano zvono – muk. Opet zvonim – opet muk. Opet zvonim…Dobro ništa idemo dalje, imam plan B. Uzmem mobitel i zovem broj kojeg sam skinuo sa booking.com-a – ništa. Opet zovem, opet ništa. Opet zovem…I tako tko zna koliko puta pri čemu samome sebi postajem malčice luckast, jer je „ludost ponavljati istog postupk, a očekivati drugi rezultat“. Na kraju odustajem i od plana B.
Eto, što sad!?
Obilazim oko ogromne, a puste kućerine, idem do susjedne kuće, i tamo isto nema nikoga, vratim se nazad – jednom riječju ne znam ni sam što sad. Koja ironija, kao gorak vic koji je više za plakanje nego za smijanje. Toliko toga danas prošli, doživjeli i samo trebamo napraviti bukvalno taj posljednji korak prelaska praga naše sobe – kad ono, ne može!
Prošlo je skoro tričetvrt sata u meni mentalna paraliza, nedostatak nikakvih ideja, ma koliko luckaste bile, potpuna mentalna tupost…Kad me moja suputnica tiho i oprezno upita: „A kakav je ono kamionet ispred kuće? Ima li neki broj na vratima?
Na gornjem snimku s lijeve strane lijepo se vidi kamionet do kojeg dođem. Ispred kamiona je masa nekih čeličnih cijevi i profila, a na vratima kamioneta piše „Bravarski obrt mobitel taj i taj“
Uz ogroman prijekor samome sebi kako ovo nisam uočio ranije, kako sam bio slijep pored zdravijih očiju, kako mi ova ideja nije ranije pala napamet (što ćeš, gleda se očima, a vidi mozgom!) nazvao sam taj broj i odmah se javi muški glas. Nakon pozdrava počeh recitirati da smo mi ti i ti koji smo rezervirali noćenje ovdje, a kako nikog nema…na što me moj sugovornik „s druge strane žice“ (da upotrijebim tu frazu za telefon koja danas kod mobitela nema smisla) prekide salvom ispričavanja „ jer je, eto njegova mati, koja inače vodi prenoćište, na nekom sprovodu i „mora da je isključila mobitel“! „Evo, sad ću ja doći i pustiti vas u sobu.“
I tako mi, napokon uđosmo u sobu.

Ulaz u sobu je bio u ravnini tla, pa smo ispred ulaza ostavili bicikle.

Na stoliću iza bicikla na gornjem snimku sam na (našem) plinskom kuhalu skuhao krem juhu od gljiva, jer u sobi nije bilo kuhinje. Juha je bila božanstvena, a večeru smo kompletirali još nečim sitnim, ipak je večera, ne treba se prežderavati.
Sve je bilo super, sve za pet, i soba, čista uredna, i tuširanje s obiljem tople vode i večera… no stalno je bio onaj gorki okus u ustima zbog krajnje neprofesionalnosti domaćina zbog kojeg smo, onako fizički umorni i duhom deprimirani, gluvarili već navedenih tri četvrt sata.
Ipak, nismo imali nikakvih poteškoća utonuti u san.
Današnja kilometraža je 42.

Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Nakon buđenja i spremanja odlučili smo i doručkovati i to za istim stolom za kojim smo sinoć večerali. Dok smo doručkovali procjenjivao sam stupanj tmurnosti neba i zaključio, pokušavajući biti objektivan u procjeni, da je stupanj te tmurnosti za koji broj veći od onog kakav je bio pred Motovunom kad smo se sklanjali od kiše. Uz to oblaci su bili niži, bliže zemlji, pa je zaključak ovog procjenjivanja – moglo bi padati svaki čas. No, neki mir, tišina, muk bez daška vjetra na neki način pokazuje da ni kiša nije baš čista sama sa sobom, te je u položaju padati-ne padati. Takav prijeteći dojam biti će u većini današnjeg dana, da bi na kraju pala odluka na: padati. No, o tom po tom.
Vratili smo se na stazu Parenzane gdje smo ju sinoć ostavili. Nakon pola sata okretanja pedala prošli smo pored prave arhitektonske ljepotice.

Neko si je stvarno dao truda, no tog nekog nije bilo tu. Kuća je, naime bila bez ljudi. Barem je to tako nama izgledalo.
Inače, Parenzana slijedećih skoro 11 km ide uzbrdicom. Ona je primjerena željeznici, možda iznosi 2%, no meni koji vozim „obični“ bicikl i te kako je primjetna. Naročito kada se tomu pridruži makadamska podloga.

Bilo je već 10 sati, dakle jutros već vozimo dva sata kada smo prešli vijadukt Krvar iznad istoimenog potoka. Vijadukt je dugačak skoro 40 metara,a visok 15 m (izvor ovih brojeva je dnevnikjednogrunnera.blog)

Ako malo detaljnije pogledate moju suputnicu primijetit će te da je u vjetrovci, čak je i kapuljaču stavila na glavu, što pokazuje da je jutro dosta svježe. U toj je svojoj svježini prešlo granicu prohladnosti. Također, gledajući gornja dva snimka možete se truditi koliko god hoćete, no nećete pronaći ni najmanje sjenke. To je zato što ih zbog izuzetno tmurnog vremena ni nema.
Do slijedećeg vijadukta trebalo nam je oko 40 minuta. U tom vremenu smo prošli dva usjeka.



Taj slijedeći vijadukt je vijadukt Sabadin.



Dužina mu je 64m, a visina 20m. Podatke sam pročitao sa iste stranice kao i za prethodni vijadukt.
U nastavku vožnje zelenilo nam se za trenutak razmaklo i pružilo priliku za snimanje doline rijeke Mirne, i to uzvodno, prema unutrašnjosti Istre.

Nakon pola sata vožnje naišli smo na prve znake civilizacije – ljudske nastambe.

Poslije usjeka prikazanog na gornjem snimku ukazala nam se čistina s naseljem. Bilo je to mjesto Vižinada u kojemu smo, na naše iznenađenje pronašli trgovinu, i to oveću. Odmah smo je iskoristili za obnovu naše logistike, naročito one tekućeg agregatnog stanja.

Nakon što smo pronašli stazu Parenzane došli smo do znaka koji nas je za trenutak zbunio.

Shvatio sam da je staza Parenzane ovdje ujedno i neka lokalna prometnica koja trenutno u fazi rekonstrukcije. To su mi potvrdili bager i kamion koji je upravo istresao makadamsku masu. Uz dopuštenje radnika oko bagera („pomoćnog bageristu“) obišli smo građevinsku mehanizaciju i nastavili stazom, friško nasutom šljunkom.
Ubrzo smo prošli pored kolodvorske zgrade kolodvora Vižinada.

Ova zgrada je prije stotinjak godina izgledala ovako (izvor: zeleznice.in.rs)

Postupno iz brdovitog i šumovitog okoliša prelazimo u manje-više ravničarki gdje su nedefinirano zelenilo zamijenila polja i vinogradi.

Crkvu na gornjem snimku sam zumirao

Nisam uspio saznati kome je posvećena ova mala crkva sa gornjeg snimka.
Kako je kamena u tlu bilo sve manje tako je zemlje crvenice bilo sve više. A ta zemlja je plodna, pogotovo kada ima dovoljno kiše, pa je trava sve više i više osvajala stazu da bi ju na trenutak svela u dva tanka traga.



Održavanje ravnoteže pri vožnji biciklom nije bio ni malo lak posao je su ti traci nekako utisnuti u tlo zbog okolne trave koja ih je nadvisila. Srećom, prizor ta dva uska traka nije dugo trajao.
Desetak minuta poslije provukli smo se ispod Istarskog ipsilona.

Istarski ipsilon je ovo gore lijevo na gornjem snimku. Zanimljiv mi je bio grafiti na betonskom podzidu podvožnjaka.

Ne znam da li ovo gore ima veze sa istoimenim nogometnim klubom, no ovo što sam pročitao asociralo me je na moju srednjoškolsku dob, kada je u prvoj nogometnoj ligi bivše države bio i ovaj klub. Koliko se sjećam, nije bio baš uspješan, kako bi se blagim tonom reklo, bio je u sredini donjeg dijela ljestvice.
Opet nam se trak po kojemu vozimo prijeteći suzio.

Pretpostavljam da je ovo ispod kolodvorska zgrada mjesta Nova Ves.

Velim pretpostavljam, jer potvrdu toga nisam uspio pronaći na internetu. Preživjela je preobrazbu u „uslužni objekt za odmor i okrepu,, jednom riječju kafić. Izgleda da se i od toga odustalo, jer je bilo napušteno.
A onda smo zaglavili.
U blatu.
Bukvalno, ne u prenesenom značenju.



Tvrda kamena podloga staze je ustupila mjesto obilnoj zemlji koja je zbog nedavnih kiša preživjela preobražaj u blato, obilno gusto, ljepljivo blato. To blato se lijepilo za kotače bicikla i ispočetka otežalo, a potom potpuno onemogućilo njihovo okretanje.
Prvo sam improviziranim alatom očistio blato te tako kotačima omogućio kakvo-takvo okretanje. Zatim smo zastali i zbunjeno pokušavali naći odgovor na, na prvi pogled jednostavno pitanje: „Što sad!?“ I stvorenju manje inteligencije, a kamo li ne meni postalo je jasno da se dalje ne može. Barem ne vozeći bicikle. Stoga smo se vratili nekih kilometar nazad do uske, no asfaltirane ceste. To smo činili pješice, gurajući bicikle što je više moguće po travnatoj, a ne zemljanoj podlozi.
Nakon prvog okretaja pedalama uvidjeli smo koliko je to lakše činiti vozeći bicikl po asfaltiranoj podlozi. Milina! Stoga, s osjećajem da lebdim, a ne da vozim, pomirio sam se s činjenicom da je to sve što se staze Parenzane tiče. Pa neka je, ne žalim previše zbog toga. Neka je ovo blato jedino zlo na ovoj vožnji.
Ali nije!
Imali smo oko kilometar do prvih kuća kad je kiša onu svoju dilemu od jutros, padati ili ne padati, konačno razriješila u – padati. Odmah smo na sebe stavili kabanice i kad smo ušli u mjesto već je dobrano padalo, skoro pljuštalo. Ubrzo smo našli neku nadstrešnicu neke trgovine i tamo čekali da kiša stane. I dalje stava neka je i ovo najveće zlo na ovoj vožnji.
Opet, ali nije!
Kiša je povremeno jenjavala da bi se svela na tiho rominjanje kapi. Izašao sam ispod nadstrešnice i pogledao na cestu u smjeru kuda bi trebali nastaviti. Izgledalo mi je da se razvedrava, te samo rekao suputnici da nastavljamo vožnju.
Slijedeće mjesto je bilo nekih 4-5 km udaljeno. Kada smo bili negdje na pola od tih kilometara, odjednom je ono tiho rominjanje kapi prešlo u pravi, pravcati pljusak. Dobro je odabralo kad će to učiniti jer nigdje u okolici nikakvog svoda ispod kojeg bi se sakrili.
Nastavili smo vožnju po pljusku. Ugođaj su nam dodatno začinila i vozila, i manja i veća i iz oba smjera koja su svojim prskanjem vode ispod kotača kvasili ono na nama što je ostalo nenakvašeno od ove vode s neba. Nakon dvadesetak minuta vožnje u ovom krajnje apokaliptičnom ambijentu ušli smo u naselje, pronašli jednu otvorenu i slobodnu garažu, uvukli se u nju i napokon se oslobodili potopa.
Dok smo čekali da potop prođe, na mobitelu sam otvorio aplikaciju „Alarm za kišu“ i dobio ovo

Aplikacija na karti pokazuje kišu i to od malog intenziteta (tiho rominjanje) prikazanom plavom bojom, pa preko spektra boja do crvenoj koja znači jaki pljusak. E, mi smo bili pred Porečom ispod ove crvene točke prikazane na gornjem snimku.
Nakon što je kiša stala, iako potpuno mokrih nogu, odlučili smo voziti još desetak kilometara do našeg današnjeg prenoćišta. Uspjeli smo u tome, iako je vožnja bila u društvu vrlo gustog prometa.
Mada je bio svibanj, nakon smještaja u sobu kao da je bio studeni. Raširili smo našu mokru odjeću ispod klime, nju uključili na 30 stupnjeva, neka dobro grije.

Lijevo na gornjem snimku, odmah preko puta ulaznih vrata je kuhinja sa svime potrebnim. Napravili smo juhu i s uživanjem ju posrkali. Nakon obavljenog jela i tuširanja moja se suputnica zavukla pod topli pokrivač sa tako blaženim izrazom na licu da mi se nekako nameće dojam da je ovo nešto najljepše što joj se dogodilo u protekla tri dana. Ili je ovo bila točka na i, šlag na tortu koja je začinila ovu vožnju.

Čašu meda ni'ko ne popi, a da je čašom žući ne začini. Sigurno je jedno, da nismo onako pokisli, a pokisli smo maksimalno, ne bi ni sadašnji užitak bio tak ovelik. A velik je također maksimalno.
Današnji iznos kilometraže je 40.

Umjesto četvrtog dana

Prvobitno planirano za ovaj dan bilo je bicikliranje do Pule, po ovaj put asfaltiranim prometnicama. To je nekih 50-tak km. Stvarno sam bio čvrstog uvjerenja za prelazak tih kilometara. Logika mi je bila, pa to je asfalt, to bi trebalo ići puno lakše. No, nije baš tako izgledalo.
Cesta je, iako asfaltirana, široka i u načelu sasvim Ok, išla nekad blagom a nekad manje blagom, ali stalnom uzbrdicom. Tome se pridružio i vjetar, isto tako nekad blag, a nekad manje blag, ali stalan i to u lice. Valjda je tomu kumovalo i jučerašnji potop kroz koji smo mješovito plivali i biciklirali, pa nakon sat i pol vožnje smogao sam snage i – odustao od danje vožnje.
U nekom mjestu našli smo natkrivenu lokalnu autobusu stanicu, te nazvali kćer da autom dođe po nas. Čini mi se da je onaj vjetar u lice pojačao intenzitet svog puhanja. Biće, razočaran je što mu više ne pružamo užitak otežavanja vožnje.
Eto to je to!

Parenzana 2025 I dio

Prema wikipedii Parenzana (Ferrovia Trieste-Parenzo-Canfanaro, TPC) je uskotračna željeznička pruga koja je povezivala Trst preko niza kolodvora s Porečom kao krajnjim kolodvorom. Od tuda naziv Parenzana odnosno Porečanka. Bila je u funkciji od 1902. do 1935. godine. Prolazi kroz tri države: Italiju (13 km), Sloveniju (32 km) i Hrvatsku (78 km).
Zanimljiva je sudbina tračnica ove pruge. Mussolinijeve vlasti su skinule, odnosno demontirale tračnice i otpremile ih brodom u svoju nedavno okupiranu koloniju Abesiniju (Etiopiju). Brod nikad nije došao do odredišta, jer je potonuo u Sredozemnom moru. 1935. godine. 2002. godine povodom 100-tog rođendana pruge pokrenut je projekt revitalizacije Parenzane. 2006. godine Istarska županija i Mestna občina Koper pokrenuli su projekt "Parenzana - Put zdravlja i prijateljstva", sufinanciran sredstvima EU. Ciljevi projekta su revitalizacija "Parenzane" putem turističke ponude i dugoročne prekogranične suradnje u Istri, zaštita trase, povezivanje postojećeg kulturnog i tehnološkog nasljeđa u jedinstveni turistički proizvod.
S ovim završavam citiranje wikipedije, mada tamo toga ima još oho-ho. Pa koga zanima neka ode na navedenu web stranicu, a donju kartu sam posudio sa damijan.org

Do iza Kopra, točnije do mjesta Sečovlje trasa željeznice manje-više ide ravnicom, a potom do Poreča treba savladati dva prijevoja. Između ta dva prijevoja je dolina rijeke Mirne koju Prenzana prelazi kod Motovuna. Evo shematskog prikaza kako to izgleda (posudio sa parenzana.wordpress.com)

Na gornjim prikazima slova znače slijedeću lokaciju:
A – Sečovlje
B –Grožnjan
C – Livade (kod Motovuna)
D – Vižinada
E - Poreč
Dakle, već dvadesetak godina postoji nešto što nazivaju uređenom stazom za šetnju i/ili bicikliranje. Priznajem da se barem desetak godina nakanjujem detaljnije razmotriti ideju tog bicikliranja, no sve do unazad godinu-dvije godine ništa konkretno. Eto, prošle godine zamalo ne odoh, čak sam i smještaje rezervirao, no glupa ozljeda lakta me je primorala odustati od svega.
Ali zato ove godine nije bilo odustajanja. I ne samo to! Za razliku od prošle kada sam planirao voziti sam, ove godine dobio sam najbolje moguće društvo – nju.
Kako ona nije baš pretjerani ljubitelj ljetnih vrućina, termin realizacije je izabran svibanj.
Ne ulazeći detaljnije u objašnjavanje kako smo se iz Slavonije našli na sjeverozapadu Istre i kako smo se na kraju vratili kući, to ionako nije predmet ove priče. Predmet ove priče je trodnevna vožnja biciklom po trasi kojom je prije stotinjak godina vozila uskotračna željeznica.

Prvi dan

Mapu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Tu priču započinjem u Kopru. Jedan od razloga je taj što je na željezničkom kolodvoru ovog grada prije 35 godina završena jedna druga priča, u kojoj su isti učesnici završili svoje putovanje biciklima preko Vršiča. Stoga mi nestrpljenje nije dozvoljavalo bilo što drugo do li odlazak do željezničkog kolodvora.
Iako je Kopar relativno mali grad, prema wikipediji ima tek nešto više od 23 000 stanovnika, odmah poslije prvih okretaja pedalama naišli smo na široke prometnice s dosta gustim prometom. No, već na samom početku se pokazao poseban odnos Slovenaca prema biciklistima, te je za njih sačinjeno sigurno i prihvatljivo rješenje savladavanja široke prometnice, ovaj put u obliku podvožnjaka.

Ubrzo dođosmo do kolodvora.



Odmah po dolasku obuzeše me oprečni osjećaji. S jedne strane ushit na granici nevjerojatnog da sam se, eto nakon 35 godina našao na istom mjestu, na mjestu gdje sam stavljao točku na i jednog prekrasnog putovanja. Tu gdje sam onda završio, sada započinjem novo putovanje. Uz dodatak onog najvažnijeg – s istom suputnicom. Ne mogu to racionalno objasniti, no obuzimao me je osjećaj pritajenog ali bitnog životnog uspjeha.
Dok sam tako samome sebi dizao hvalospjev, promatrao sam kolodvorsku zgradu i perone uz nju. Istina na peronu je bio jedan vlak, no zajedničko i tom vlaku, i peronima i kolodvorskoj zgradi je izostanak ljudi. Ta praznina ljudskih bića učinila je da sve to skupa izgleda nekako napušteno, neugodno, i u konačnosti prijeteće. Kao najava nečeg još goreg, strašnijeg koje će doći. Ne zna se kad, ali je sigurnost u to neupitna, pa što se dulje čeka na to strašno, ovo sadašnja napuštenost i neugoda postupno prelazi u zlokobnost.
Trgnuo sam se od tih strašnih misli, zaprepašten kuda su me dovele. Pitao sam se odakle one, zar je samo nedostatak ljudi na inače solidnom kolodvoru uzrok tome.
A onda sam se okrenuo i sa duge strane perona ugledao lokomotivu Parenzane.



Da nije onog oživljenog sjećanja od prije 35 godina koje se i samome meni rasplamsalo iznenađujuće velikim intenzitetom, toliko velikim da mi je izgledalo da je od tada prošao tek dan jedan, a ne tolike godine (eto koliko su nam uspomene jake kada se na pravi način ožive) ovu lokomotivu koja svojom minijaturom izgleda viša kao nezgrapna igračka, a ne pravi stroj koji vuče pravi vlak, gledao bih sa neskrivenim simpatijama, kao pravi railfan, što zapravo i jesam. Pored ostalog.
Ovako, to mi je sjećanje pred mene iznijelo ovaj prizor.



Prije 35 godina ova lokomotiva ne samo da je toliko bila mlađa što se fino može primijetiti prema ondašnjoj njenoj dotjeranosti, kao što se vidi na gornjim snimcima. Onda je ona imala društvo prave, pravcate željezničke kompozicije.
Tada sam shvatio!
Taj nedostatak vagona iza lokomotive, zajedno s njenom oronulošću bio je glavni razlog mog zlokobnog razmišljanja. Iako mala, na granici da se shvati kao igračka, no dotjerana svježim bojama, onda je ponosno stajala na čelu vlaka. A danas, oronula i osakaćena amputacijom ostalog što je zajedno vlakom čini, kao da je bila na izdisaju. Tko zna, možda za slijedećih 35 godina više i nje neće biti.
Znam da je željeznica u problemima, manje-više svuda, ali da ti problemi budu uzrokom nestanka muzejske kompozicije, to znači da su oni (problemi) bitno veći nego što to izgleda.
Napustio sam kolodvor s nadom da će mi obilazak grada i nastavak putovanja koje još zapravo nije ni započelo uspjeti popraviti raspoloženje i odagnati potištenost.
Uspio je!
Nakon već par okretanja pedala, izlaskom na široku prometnicu zadivljenost biciklističkom stazom uspjela mi je, ako ne poništiti, onda barem potisnuti tjeskobne misli sa kolodvora. Kako će se kasnije pokazati, Slovenci nisu ostali samo na riječima što se tiče brige prema biciklistima, već to obilato pokazuju djelima u obliku staza za te dvotočkaše.

U stari dio grada ulazimo prolaskom kroz vrata Muda.

Od dvanaest bivših vrata u gradskim zidinama, do danas su sačuvana samo Porta della Muda, poznata i kao Porta del Ponte Piccolo. Ispred vrata nalazio se most koji je spajao Kopar s kopnom dok je još bio otok. Naziv vrata (Muda) dolazi od stare talijanske riječi za „mitnina“ (porez koji se morao platiti za ulazak u grad. Vrata oponašaju drevni trijumfalni luk, a njihov oblik i simbolika odražavaju izrazito renesansni karakter tog razdoblja. Vrata Muda izgradio je 1516. godine podesta Sebastiano Contarini, a pripisuju se majstoru klesaru Marinu de Vedelu. (izvor: https://www.placesofjuma.com/koper-slovenia/ prijevod s Engleskog: Google prevoditelj)
Prolaskom kroz gornja vrata našli smo se na Prešernovom trgu na kojemu dominira Da Ponteova fontana.

Da Ponteova fontana (slovenski: Da Pontejev vodnjak; talijanski: fontana Da Ponte) je fontana u gradu Kopru, u jugozapadnoj Sloveniji. Nalazi se na Prešernovom trgu (talijanski: piazza Prešeren), nekada poznatom kao Trg Muda. Podvodni akvadukt povezivao je otok Kopar s kopnom još krajem 14. stoljeća. Do 16. stoljeća 10 000 stanovnika grada suočavalo se s nestašicom vode, jer su cisterne za kišnicu postale neadekvatne. U 17. stoljeću Niccolň Manzuoli zabilježio je gradsku opskrbu vodom, napominjući da je 3 kilometra udaljeni izvor u Colonni doveden do otoka drvenim podvodnim cijevima, od kojih su neke otkrivene tijekom iskapanja modernih arheologa. Sadašnja fontana datira iz 1666. godine i zamijenila je stariju na istom mjestu. Njegova nadgradnja je u obliku mosta, koji nadvisuje osmerokutni vodeni bazen okružen s petnaest pilastara, od kojih svaki nosi grbove lokalnih plemićkih obitelji koje su priložile sredstva za fontanu. Voda šiklja iz četiri maskarona u podnožju luka. Fontana se koristila kao izvor pitke vode do 1898. godine. (izvor: wikipedia prijevod s Engleskog: Google prevoditelj)
Stara jezgra grada Kopra je smještena na nekakvom brežuljku. Da bi došli na njegov vrh prošli smo kroz uske i ponekad strme uličice koje su mi pomalo ličile na klasične mediteranske kale.

Par desetaka metara prije vrha brda prošli smo pored palača Gravisi-Barbabianca. Zbog uskih ulica nije bilo prostora da se dovoljno udaljim radi suvislog snimka, pa je on ispao ovako kako je ispao.

Palača Gravisi–Barbabianca (slovenski: palača Gravisi-Barbabianca; tal. palazzo Gravisi-Barbabianca) je barokni dvorac u Kopru (tal. Capodistria), lučkom gradu u jugozapadnoj Sloveniji. Izgrađen je 1710. godine. Bio je sjedište obitelji Gravisi, koja je nosila titulu markiza od Pietrapelose. Danas je u njemu smještena glazbena škola. (izvor: wikipedia prijevod s Engleskog: Google prevoditelj)
Kad smo stigli do vrha brda zatekli smo poveći park na njemu, manje-više ravan i krcat bujnim drvećem koji su pravili obilnu hladovinu. Očigledno da je park ujedno i centar centra starog Kopra. Park se zajedno s okolicom naziva Trg Brolo. Stoga smo izabrali jednu od klupa u hladovini, parkirali bicikle i naizmjenično krenuli o obilazak gradske jezgre oko parka.
Iznenadio sam se, zapanjio čak kad sa na kraju obilaska uočio koliko mi je za to trebalo vremena. Po 'ko zna koji put sam se i sam uvjerio da je osjećaj prolaznosti vremena relativan, te u ugodnim trenucima uopće nismo svjesni te prolaznosti. Ovaj put razlog tomu su bile izuzetno zanimljive okolne građevine. Kako sam po prvi put u životu u ovom gradu ono što sam vidio (i snimio) prikazat ću redom kako sam prizore sretao, bez spoznaje o njihovoj većoj ili manjoj vrijednosti. Bilo arhitektonskoj, bilo kulturnoj ili bilo kojoj drugoj.
Kad je na mene došao red za obilazak prvo što sam snimio je crkva sv. Jakova.

Crkva sv. Jakova, jednobrodna gotička građevina iz prve polovice 16. Stoljeća. Četvrtasti brod s jednostavnim, ravno završenim prezbiterijem i uskim prozorima otkriva njezinu starost i povezanost s prošlim vremenima. Crkva je zanimljiva i po fragmentima predromaničke skulpture, koji dodatno svjedoče o dugoj i bogatoj povijesti ove sakralne građevine. Crkva sv. Jakova prošla je dug put od svojih vjerskih korijena do moderne uloge glazbene dvorane, koja sada služi kao mjesto održavanja Puhačkog orkestra Kopar. Ova transformacija odražava širi trend prilagodbe povijesnih zgrada novim namjenama, uz održavanje veze s bogatom prošlošću Kopra.(izvor: visitkoper.si prijevod sa Slovenskog: Google prevoditelj)
Nedaleko od navedene crkva je zgrada Fontico.

Izgradnja ove zgrade započela je krajem 14. stoljeća. Promjenom pročelja, dobila je svoj konačni izgled oko 1460. godine. Zgrada se prvi put spominje 1392. godine. Uz crkvu sv. Jakova, Fontico je najstarija građevina na Trgu Brolo. Njegova fasada je također ukrašena grbovima podestata i magnata grada. (izvor: visitkoper.si prijevod s Engleskog: Google prevoditelj)
Sada je u ovoj zgradi smješten Mađarski konzulat
Slijedi palača Vissich-Nardi

Jednokatna palača Vissich-Nardi zatvara istočni dio Trga Brolo i, uz palaču Brutti, jedan je od središnjih vizualnih vrhunaca trga. Izgrađena krajem 17. stoljeća, palača se ističe rustikalnim portalom, balkonom s kovanom ogradom i serlijanskim prozorima, koji njezinom izgledu dodaju eleganciju i luksuz. Glavnu os zgrade obilježava mansardni završetak pravokutnog oblika s dvije volute, što naglašava njezinu baroknu arhitekturu. Ova palača ne samo da svjedoči o prošloj arhitektonskoj profinjenosti, već je njezina prisutnost na Trgu Brolo ključna za očuvanje povijesnog karaktera ovog područja, služeći kao podsjetnik na bogatu kulturnu baštinu Kopra. (izvor: visitkoper.si prijevod sa Slovenskog: Google prevoditelj)
Slijedeća dva snimka sam „opalio“ u prolazu, onako usput. Prvi prikazuje zgradu Turskog konzulata. Ta je zgrada lijevo na donjem snimku.

Drugi snimak prikazuje palaču Brutti u kojoj se danas smjestila gradska knjižnica. To je opet lijeva zgrada na donjem snimku.

Palača je djelo venecijanskog arhitekta Giorgia Massarija i datira iz 1714. godine. Bogata barokna fasada, raskošna ulazna vrata i stubište ukazuju na izvanredno arhitektonsko djelo. Pročelje naglašava središnju os portalom u prizemlju i balkonom na katu, odnosno piano nobileom. Pročelje je ukrašeno pravokutnim prozorima i reljefima s biblijskim motivima, koji se nalaze iznad prozora na prvom katu. (izvor: visitkoper.si prijevod sa Slovenskog: Google prevoditelj)
Svojom veličinom, ali i ne samo time, najimpresivnija građevina u Kopru je Crkva Marijina uznesenja.



Sadašnja crkva nastala je u 11. stoljeću, a od tada je više puta obnavljana. Donji je dio u gotičkom, a gornji u renesansnom stilu. U prvoj polovici 18. stoljeća katedrala je povećana. Danas se crkva smatra jednom od najvećih u Sloveniji. Duga je 70, a široka 25 metara.
U crkvi možete razgledati umjetnine Vittorea Carpaccia i mramorni nadgrobni spomenik sv. Nazarija, gradskog zaštitnika i koparskog biskupa (iz 6. st.), koji je Mletačka Republika darovala gradu oko 1350. godine. Posebnost koparske katedrale jest krstionica – Rotunda Karmelske Majke Božje koja je odvojena od crkve. Uz crkvu se nalazi 54 metra visok zvonik iz 12. stoljeća koji je s katedralom spojen 1488. godine. Katedrala ima i veličanstvene 4 ručne simfonijske orgulje, koje su najveće crkvene orgulje u Sloveniji. Izradile su ih 1988. godine njemačke orguljaške radionice Kleuker i Steinmeyer prema nacrtima francuskog skladatelja, orguljaša, pijanista i pedagoga Jeana Guilla (1930.-2019.). (izvor: visitkoper.si)
Kad se uđe u crkvu ugleda se ovo

Oltar izgleda ovako

Nakon što sam snimio oltar, okrenuo sam se te snimio unutrašnjost crkve kojom upravo prođoh, dakle prema ulazu

Već ovako iz daleka uočio sam monumentalnost orgulja, pa sam im se malčice približio.

Inače, zadnji dio crkve izvana sam snimio još dok sam s trga išao prema njoj.

Razlog koji me je nagnao na snimanje je ovo

Ne znam kako bih ga nazvao. Da li tornjem, ili pak osmatračnicom ili…uglavnom nisam uspio ništa o njemu pronaći na netu.
Ispred ulaza u crkvu je oveći trg okružen građevinama. Lijevo od ulaza je palača Loža

Palača Loža (talijanski: palazzo della Loggia) je venecijanska gotička palača u Kopru. To je jedina sačuvana gotička gradska vijećnica u Sloveniji. Najraniji dio postojeće zgrade datira iz 1462. godine, kada je započela izgradnja zamjene za prethodnu Ložu, koja se nalazila na istom mjestu na sjevernoj strani glavnog trga Kopra, nasuprot Pretorske palače. Nakon izbijanja kuge u Kopru 1553.–1555., pročelje Lože ukrašeno je grbovima, a terakotni kip Madone s djetetom postavljen je u nišu iznad lijevog kutnog stupa. Daljnji radovi izvedeni su 1698. godine, kada je dograđen drugi kat i pročelje prošireno s dva dodatna luka. Trenutno se u prizemlju Lože nalazi kafić. Na drugom katu nalazi se umjetnička galerija. (izvor: wikipedia prijevod sa Slovenskog: Google prevoditelj)
Preko puta palače Lože nalazi se meni možda najimpresivnija građevina u ovom gradu – Pretorska palača

Palača, koja se smatra jednom od najveličanstvenijih palača u Kopru, neprestano impresionira posjetitelje svojim elegantnim izgledom i bogatom poviješću. Pretorska palača zatvara južnu stranu središnjeg gradskog trga – Titovog trga. Palača je izgrađena u 13. stoljeću, dok je današnji izgled dobila sredinom 15. stoljeća. Izgledom zgrade dominiraju kasnogotičko-renesansni i venecijanski gotički stil. Palaču krasi vanjsko stubište, vanjski balkon, izrazito pročelje, kip Gospe Pravde s mačem i brojni dekorativni grbovi s rezbarijama iz povijesti Kopra. Palača je posljednji put obnovljena 2001. godine. Danas se u prizemlju palače nalaze Turistički informativni centar (TIC) i stara ljekarna, dok se na prvom katu nalaze, između ostalog, prostor za vjenčanja, ured gradonačelnika za protokolarne aktivnosti i konferencijska dvorana namijenjena sjednicama općinskog vijeća. Pretorijanska palača smatra se jednom od najpopularnijih atrakcija za posjetitelje koji grad posjećuju iz cijelog svijeta, zbog čega je više puta nagrađena TripAdvisor certifikatom izvrsnosti, uz druge važne nagrade. (izvor: visitkoper.si prijevod sa Engleskog: Google prevoditelj)
Točno na sredini palače je navedena Gospa Pravde

Kroz lijevi prolaz ispod navedene palače…

…zavirio sam malčice, barem zumom fotoaparata, u usku uličicu iza palače

Tada se desilo ono što se u ovakvim slučajevima nije trebalo dogoditi – pogledao smo na sat i zaprepastio se koliko smo potrošili na obilazak stare jezgre ovog grada. No, sve ima svoju cijenu pa tako i ovaj obilazak. Neka, nije mi žao utrošenog vremena jer mi je ono pružilo veliko zadovoljstvo izuzetnim impresijama već viđenog. Sve je to bilo dodatno začinjeno potpunim izostankom bilo kakvog očekivanja. Dakle, nisam očekivao (skoro) ništa, a dobio smo nešto što se ne zaboravlja. Definitivno, ovaj grad nakon ovog obilaska nikad mi neće biti što je bio do prije par sati.
Nasumično smo se vozikali uskim uličicama da bi ubrzo izašli na povišeno proširenje s kojeg je pucao pogled na luku i more.



Znao sam da je Kopar kontejnerska luka sa značajnom prometom, pa ipak me ovo ispred mene dosta dojmilo, kako sama luka tako brodovi koji su na moru u čekanju dolaska na red



Da sve ovo ne izgleda kao čisti Heavy Metal, pobrinula se jedna platana s kojom sam promatrao prizor ispred sebe.

Iako sam pomislio dosta Kopra, ipak će ga biti još, no nekako usput, dok pronalazimo izlaz iz grada.
Opet biciklistička staza.

Ova tabla sa upozorenjem vozačima da paze na bicikliste poznata mi je od ranijih vožnji kroz Sloveniju. Svaka čast Slovencima na konkretnom obziru prema biciklistima. Jako, ali stvarno jako puno imaju biciklističkih staza.
Tavernu Kopar sam snimio mobitelom iz hoda, za vrijeme vožnje.

Prema pisanim izvorima, mještani su se bavili proizvodnjom soli već 1182. godine. Potreba za skladištenjem proizvedene soli dovela je i do izgradnje skladišta soli sv. Marka, danas nazvanog Taverna prema kasnijoj namjeni zgrade. Uz zgradu nalazilo se nekoliko gostionica u kojima su se okupljali ribari i vlasnici ribarskih brodova. Nakon napuštanja solana 1912. godine, zgrada je obnovljena i služila je kao ribarnica, trgovina, skladište i gostionica.
(izvor: app.ar-tour.com prijevod sa Engleskog: Google prevoditelj)
Nakon početnog spora s Mletačkom Republikom (prvi put 1145. godine), u kojem je Kopar poražen i prisiljen na tzv. „zakletvu vjernosti“ mletačkom duždu, u kasnijim sukobima Kopar nije sudjelovao (ostao je vjeran Mlečanima) te je tako 1182. godine u zahvalu dobio, na razdoblje od 29 godina, pravo na monopolnu luku soli s ekskluzivnim pravom na dionici između Grada i Pule za uvoz soli na kopno. Time je Kopar utvrdio svoj gospodarski primat među istarskim gradovima. Danas je Taverna popularno mjesto za različite događaje.
(izvor: visitkoper.si)
Skrenuli smo s prometnice te jedno vrijeme vozili širokim molom.

Desno na gornjem snimku u pozadini se vidi Taverna opisana prethodnim redovima.
Prošli smo i pored tržnice u Kopru.

Bila je pusta što nije čudo jer je već prošlo jedan sat poslije podne.
I konačno smo izašli iz ovog grada. Ostao sam stvarno zadivljen viđenim, stvarno je grad kojeg treba posjetiti.
Inače Kopar (slov. Koper, tal. Capodistria) je jedini lučki grad na 47 km dugoj obali jadranskog mora u Sloveniji. U Kopru su najveći gospodarski subjekti luka (Luka Koper), i Tomos. No, pored njih, u gradu je živa gospodarska aktivnost niza manjih, vitalnih subjekata. Pored toga, u gradu je razvijen i ljetni turizam. (izvor: wikipedia)
Eto toliko o Kopru. Slijedi, između ostalog i prikaz obilja i kvalitete slovenskih biciklističkih staza. Ona se odvojila kod jednog povelikog kružnog toka za ove motorizirane koji se žure i činila je cjelinu sama za sebe.



Potom se spojila sa sebi sličnom koja je namijenjena za pješake i one malo brže – džogere…

..da bi se spojili s nekom trećom stazom (ova desno na donjem snimku) da bi nastavili kao trio.

Ta treća, iako ima asfaltnu podlogu, zbog podzida na kome je, otkriva njenu duboku starost. Na njoj su umjesto navedene podloge bile tračnice kojima je onomad putovala Parenzana – od prilike istom brzinom kao mi sada biciklima. (donji snimak posudio sa zeleznice.in.rs)

Do Izole, nekih desetak kilometara staze vode uz more. Prekrasni ambijent malčice kvari vjetar s mora koji puše direktno u nas. Nije orkanskih razmjera, no ipak malčice zagorčava uživanciju. Da se barem nekako iskupi radi tog, staze su nam donijele hladovinu.

Iza one krivine na horizontu na gornjem snimku ukazala nam se Izola koju sam zumom približio.

Izola, barem njen stari dio je na poluotoku, pa smo se negdje oko table s imenom mjesta odvojili od mora.

Usprkos dosadnom vjetru u lice, ova vožnja uz more me toliko dojmila da sam s pritajenim žaljenjem nastavio vožnju, da tako kažem, kontinentom. Srećom, vožnja po starom dijelu Izole brzo je potisnula to žaljenje zamijenivši ga fascinacijom malog, no isto tako i zanimljivog mjesta.
Slično kao i kod Kopra stara jezgra Izole je na brdu, samo bitno manjim. Stoga nam je obilazak krenuo blagom uzbrdicom uskima kalama.



Brzo smo stigli do vrta gdje se nalazio veliki ravni trg. Na trgu je dominirala, isto tako velika crkva sv. Mavra.



Na žalost bila je zatvorena.
Crkva sv. Mavra najvidljivija je crkva u Izoli, jer se nalazi na najvišoj točki nekadašnjeg srednjovjekovnog otoka (povijesna jezgra je na nekadašnjem otoku (tal. naziv Isola - otok) koji je 18. stoljeću povezan s kopnom). Izvorno je na ovom mjestu 1356. godine izgrađena manja crkva, a sadašnja je podignuta 1547. godine, ali je tijekom stoljeća nekoliko puta opsežno preuređivana. Crkva je posljednji put obnovljena početkom 20. stoljeća, sačuvavši svoju barokno-reformiranu renesansnu kompoziciju i povijesne elemente. Uz crkvu nalazi se zvonik, visok više od 30 metara iz 1585. godine, izgrađen od običnog istarskog kamena na gotičkim temeljima. Do vrha zvonika vodi 99 stepenica. (izvor: visitizola.com prijevod sa Slovenskog: Google prevoditelj)
Rekoh već da je zatvorena, pa sam morao prigušiti svoj poriv radoznalosti za njen unutrašnji izgled. To me je rastužio, jer me crkva svojom veličinom i izgledom stvarno dojmila. Stoga sam si, posudbom donjeg snimka sa web stranice traven.si, s malim zakašnjenjem zadovoljio tu svoju radoznalost.

S druge strane crkva, na tom ravnom trgu bila je hladovina, a u toj hladovini klupa. Dakle, idealno za odmor koji smo produžili začinivši ga ručkom iz naših bisaga.

Nakon ručka još smo neko vrijeme lapili odmarajući se. Namireni jelom i pićem, razmaženi ugodnom hladovinom začinjenoj blagim povjetarcem zaista nam je bilo teško pokrenuti se. Ipak smo učinili taj nadljudski napor i ustali s klupe rekavši si „Hajde, vrijeme je da se krene!“
Za povrat smo izabrali različitu turu od one kojom smo došli. Isto tako je bila različita uzbrdica koja se ovaj put pretvorila u nizbrdicu.

Eto, kao i Kopar, ni Izola kod mene više neće biti ono što je do sada bila. Zanimljivo, ime ovog mjesta pamtim još od ranog djetinjstva, jer sintaksa „Mehanotenika Izola“ u tom dobu je bio sinonim za dječje igračke kakve bi svako dijete poželjeti htjelo.
Nakon Izole trasa Parenzane krenula je uzbrdicom. Ponovo onaj znak koji upozorava ostale učesnike u prometu da pripaze na bicikliste.

Očigledno, ovaj dio Parenzane je ujedno i neka lokalna cesta. No, nakon par stotina metara izašli smo na „pravu“ Parenzanu. Čak smo bili i upozoreni na to.

Nakon što smo detaljno proučili pravila ponašanja i „pod punom pravnom i moralnom odgovornošću“ „potpisali“ da smo primili na znanje, krenuli smo pravom, pravcatom Parenzanom.

U početku se ona provlačila između kuća, da ni potom zašla u okoliš na kojem u nije bilo tragova ljudskih nastambi.

Iako blaga, uzbrdica je bila stalna još od Izole. Okončala je pred ulazom u tunel Šalet, nama prvi na Parenzani.

Gradnja tunela započela je 1900. godine , a završena je 1902. godine . Tunel je dug 214 metara, što ga čini trećim najdužim tunelom na trasi Parenzane, iza tunela Valeta i tunela Motovun. Tunel se nalazi 31,939 km od početne stanice u Trstu, na nadmorskoj visini od 64 metra. Odvija se u ekvivalentnoj krivini, polumjera 500 metara. Tunel je u potpunosti obzidan klesanim kamenim blokovima. Nakon zatvaranja pruge 31. kolovoza 1935. godine, tunel je bio zatvoren nekoliko godina, a nakon Drugog svjetskog rata korišten je kao skladište i gljivarnica. S izolske strane tunela još uvijek postoje željezna vrata iz vremena kada je tunel služio kao skladište. (izvor: facebook.com/damir.kujundzic.)

Priznajem da sam s uzbuđenjem iščekivao ovaj trenutak kada ću zapravo voziti kroz te tunele Parenzane. Uvijek mi je vožnja kroz tunele bila nešto posebno, no moje oduševljenje njima moja suputnica uopće nije dijelila. Ponajviše iz straha od prometa sumanutih motornih vozila (po njenom subjektivnom dojmu), a i od tame u kojoj se ništa ne vidi (također njen subjektivni dojam). E, ovdje su ti uzroci otklonjeni. Niti ima prometa, osim, naravno biciklista, a niti ima tame. Ona je uklonjena osvjetljenjem. Tako sam užitak vožnje kroz tunele ovaj put mogao podijeliti sa suputnicom, što je bio doživljaj bez presedana.
Nakon izlaska iz tunela staza je počela vijugati dosta oštrim krivinama, a pored toga se nekako i suzila. Čini mi se da je na trenutak izgubila originalnu trasu Parenzane.

To nije dugo trajalo, tek par stotina metara, pa smo se ponovo našli na originalnoj trasi i to ispred tunela Valeta.



Tunel Valeta je kameni cestovni tunel koji prolazi ispod brda Lucan i dio je Pješačke i biciklističke staze Parenzana - Zdravlja i prijateljstva. Jedan je od devet kamenih tunela na rijeci Porečanki i ujedno je najbolje očuvan. Izgradnja tunela započela je 1900. godine, a završena je 1902. godine. Tunel je dug 550 metara, što ga čini najdužim tunelom na ruti Parenzane. Položen je u blagoj krivini i prolazi gotovo točno ispod kružnog toka u Valleti. Nakon što je pruga zatvorena 31. kolovoza 1935., tunel je bio zatvoren nekoliko godina, a nakon Drugog svjetskog rata korišten je kao skladište i za uzgoj gljiva. Danas kroz obnovljeni i osvijetljeni tunel prolazi pješačka i biciklistička staza Parenzana - Pot zdravlja i prijateljstva. (izvor: wikipedia prijevod sa Slovenskog Google transleter)
Netom prije izlaska iz tunela snimio sam male uvale u ozidu tunela. Pretpostavljam da su služile kao mjesto gdje će se skloniti ljudi koji su se zatekli u tunelu istovremena kada i vlak nailazi.

Po izlasku iz tunela staza je nastavila blagom nizbrdicom koja je guštanje bicikliranja podigla do neslućenih visina.
Provukli smo se ispod starog, kamenog mosta kojim je išla neka lokalna cesta.

Neobično mi je za željeznicu da prolazi kroz tako rekuć centar naselja, no tako je bilo kroz mjesto Lucija. A možda su ove kuće između kojih smo se provlačili bitno mlađe od Parenzane?

Ako mi je bilo čudno što trasa prolazi kroz naselje, još čudnije mi je bilo da prolazi kroz – kamp. No, u ovom slučaju sam siguran da je kamp bitno mlađi od Parenzane.



Nakon kampa staza je išla uz kanal sv. Jernaja koja je kopno, koliko-toliko suvislo dijelila od mješavine mora i kopna nazvanog Park prirode Sečovljanske solane.

Mješavinu velim jer je tu plićak dosta velike površine na kojem je nekad bila Sečovljanska solana. Nekad velim jer ćemo kasnije vidjeti da je solana odavno napuštena, barem je meni tako izgledala.
Zbunjeni nedostatkom putokaza za Parenzanu odjednom smo se našli na pravoj, suvremenoj prometnici sa pravim, suvremenim, a što znači velikim i brzim prometalima.

Šokirao nas je promet, ponajviše jer smo na njega potpuno zaboravili vozeći idiličnom stazom Parenzane. Sa zebnjom sam se pitao „Pa nećemo valjda ovako dalje!?“ održavajući vožnji tik do rubne bijele linije i promatrajući više vozila. a manje krajolik. Tu zebnju je moja suputnica ubrzo odagnala kad je uočila uski pješački most preko kanala. Nakon što smo prešli taj kanal, s osjećajem da nam je „pao kamen sa srca“, ponovo smo se našli na stazi Parenzane.
Ubrzo smo naišli i na odmorište na koje se nismo zaustavili. Meni je povratak sa one prometne ceste na ovu stazu sam po sebi bio više nego dovoljan odmor.

Nakon nekog vremena, kolikog ne znam jer sam uživajući u vožnji nikakvim prometalima sputanoj, izgubio pojam o njemu, u mjestu Sečovlje naša staza se provlačila ispod te prometnice koju smo ranije, nakon što smo na nju zalutali, napustili. Prolaz je bio dosta onizak tako da sam se dobrano morao sagnuti. Ipak nisam silazio s bicikla.

U nastavku staza je išla ravnicom ravnoj kao tepsija. No u daljini se naziralo brdo kao najava poduže uzbrdice kojom se trebamo popeti u Hrvatsku

Da bi došli do graničnog prijelaza prvo trebamo prijeći potok Dragonja, što nam je putokaz lijepo i jasno rekao.



Da bi prešli granični prijelaz ponovo smo, srećom na kratko, morali izaći na onu pravu prometnicu sa koje smo ranije pobjegli.
I dođosmo do graničnog prijelaza, a tamo nigdje nikoga, ni žive duše od graničnog osoblja. Priznajem da je, u ovom današnjem svijetu punog zebnje, neizvjesnosti i podjela proći preko granice koja to (više) nije, u meni izazvalo poseban osjećaj. S jedne strane ushit, jer bi se granice među ljudima trebale brisati, kao i zebnja da će se ona ponovo zacrtati.
Dakle prvo smo prešli Slovensku graničnu postaju koja to više nije…



…a potom, zvanično ušavši u područje Republike Hrvatske, i Hrvatsku graničnu postaju.

Činjenica da smo ušli u Hrvatsku odrazila se i na stazu Parenzane – izgubila je asfaltno ruho. Sad je ličila na neki uski sokak zaboravljen stoljećima.

I ne samo to, još se i uzbrdica tomu pridružila. Čitajući koji dan ranije kartu Parenzane na netu, saznao sam da slijedi duga i dosadna uzbrdica. Ona je u stvari ovdje u obliku serpentine do čije krivine pod 180 ima oho-ho, a isto tako i nakon nje.
Srećom sa desne strane smo imali impresivan pogled na napuštene solane koje su nam ovu monotonu vožnju uzbrdicom učinile koliko-toliko zanimljivijom.

Sečovljanske solane su najveće djelomično funkcionalne slovenske solane, te jedne od tri Piranske solane. Prostiru se na površini od oko 650 ha na ušću rijeka Dragonje i Drnice kod Sečovlja. Iako neki pretpostavljaju da se sol u Istri proizvodila još u doba Antičkoga Rima, Sečovljanske solane u današnjem obliku potječu iz karolinškog doba, spominjale su se na Rižanskoj skupštini 804. godine. Prvi put se izričito pisano spominju u Piranskome statutu iz 1274. godine u kojem su određeni uvjeti proizvodnje soli, prodaje soli pa čak i prodajne cijene. (izvor wikipedia)

Iako me wikipedia uvjerava da još uvijek rade, meni solane izgledaju napušteno. Nigdje ni s od soli, ni lj od ljudi, a porazbacane kuće su u ruševnom stanju, kao da je, Bože mi oprosti, ovdje bio rat. Evo jedna on njih, zumirana tehnikom fotoaparata.

Tradicionalni način vađenja soli u starim solanama (danas vidljiv samo u napuštenoj Fontaniggii) bio je uvjetovan stalnom prisutnošću solane na "štabili", manjoj jedinici zatvorenoga sustava obrtničke proizvodnje soli s vlastitim skladištem, posebice u ljetnim mjesecima. Te manje jedinice činila su skladišta soli i solanske kuće odmah iznad njih. Do 20. stoljeća u Sečovlju je bilo oko 400 takvih kuća. Danas je vidljivo samo nekoliko ruševina od 175 kuća u južnome dijele (Fontaniggia) od kojih su tri obnovljene i pretvorene u Muzej solane. Kuće su građene od pješčenjaka ili bijelog kamena. (izvor: wikipedia)
Uzbrdica je bila uporna i stalna, pa je vožnja makadamom (čežnjivo sam se sjećao asfalta u Sloveniji) bila teža nego inače. Mučnu i teško podnošljivu monotoniju odjednom, potpuno neočekivano prekinula je cesta s pravim, pravcatim asfaltom. Bila je raskošno široka da se po njenoj sredini našlo mjesta i za crtu. U prvi mah smo zastali zbunjeni, no potom sam zaključio da smo dobili pravi dar s neba u obliku raskošne prečice. Istina, trebalo se malo pomučiti vožnjom po strmoj uzbrdici, bitno strmijoj od one kojom smo do sad vozili Parenzanom, no ova je, rekoh bila asfaltirana. Uostalom nije dugo ni trajala, tek par stotina metara, kad smo izašli na raskrižje. Da smo skrenuli desno došli bi do Savudrije, no ona nas u ovom trenutku nije zanimala. Stoga smo skrenuli lijevo prema Plovaniji i Kaštelima iza kojih je negdje trebalo biti naše prenoćište za danas.
Izgleda je staza Parenzane pokunjeno priznala da smo, barem ovaj put razboritiji, jer nam se vratila. Čak što više, pokušavala je i nas vratiti na sebe koketirajući blizinom ceste po kojoj smo vozili. Staza je bila tik uz lijevu stranu ceste, pa obzirom da nije bilo ni p od prometa, skrenuo sam na lijevi rub ceste, te lijevo dolje snimio ju. Tako sam dobio čudni dvojac bivše i sadašnje prometnice.

Nakon Kaštela skrenuli smo na neku lokalnu, usku, no i dalje asfaltiranu cesti. Naš današnji cilj bi trebao biti blizu, tek kilometar dva udaljen. U to kao da nas je i sunce uvjeravalo pa se smjestilo točno iza nas, i to vrlo nisko, kao da nas je gurajući bodrilo da izdržimo još malo.

I stvarno je tako bilo. Nakon kratkog vremena stigosmo u mjesto Kremerje, na naš današnji cilj. Bilo je nešto iza 7, tako da smo imali dovoljno vremena i za odmor, i za opuštanje.
Smještaj je bio u staroj građevini prenamijenjenoj u moderni restoran (dolje) i sobe za noćenje (gore). Pošto je sve to bila na blagoj padini, do naše sobe se moglo doći bez nekog većeg stepeništa, tek par stepenica.
Bicikle smo ostavili ispred ulaza u sobu.

Naša soba je bila velika, prostrana sa neožbukanim kamenim zidom i egzotičnim ležajem.

Rekoh soba je bila velika, pa joj nije pretjerano nedostajao prostor tik do ulaznih vrata koji je pregrađen radi kupaonice.



U kupaonici sve što treba i sve to čisto i uredno.
Nakon smještaja robe, skinuo sam baterije sa bicikla, stavio ju na pod sobe i priključio na punjač, neka i ona večera, a mi smo se spustili u restoran na našu večeru.
Ambijent restorana također rustikalan.



Čak je tu bio i otvoreni, kameni kamin sa pravom, pravcatom vatrom od drva (gore lijevo na gornjem snimku).
Dozvolili smo si luksuz kompletne večere, pa smo krenuli s juhom.

Juha je bila od gljiva (više vrsta), topla i božanstveno ukusna. Opet se pokazalo na nakon cjelodnevne vožnje biciklom topla juha bude dar Božji. A još od gljiva, to već poprima prave Rajske oblike.
Moja je suputnica sa jelovnika vrlo brzo odabrala pljukance sa šparogama koji dolaze sa dodatnim prilogom u obliku naribanog parmezana (ovaj komad pohanog je iz mog tanjura).

Konzervativni ja, što se hrane tiče, imao sam puno više muke odlučiti se što odabrati za večeru. Ništa klasično ne nađoh, uglavnom neka lokalna egzotika, meni nepoznata. Stoga sam ziheraški odabrao pohane pileće medaljone s krumpirom.

Svoju večeru sam pojačao obiljem ribanog sira kojeg je bilo više nego dovoljno i za mene i za nju. Sve to zalijevao učestalim gutljajem piva.
Uglavnom nakon večere i na mom i na njenom licu blistao je, ujedno i diskretni i uvjerljivi, osmjeh zadovoljstva. Večera za 5+!
Uglavnom nakon egzotike ambijenta, izuzetno ukusne i količinom obilne večere, zalivene sa dva piva, dobio sam osjećaj blaženstva, osjećaj lebdjenja dva prsta iznad tla, osjećaj sreće i zadovoljstva, osjećaj radosti…, jer su ovi nezaboravni trenuci dodatno začinjeni neprocjenjivim začinom – njenom prisutnošću. Od svega na svijetu jedino je radost veća kad se dijeli.
Bože, koji dan i kakav njegov završetak!
Legao sam u krevet s nesmanjenom euforijom u glavi, blago zabrinut hoću li uopće uspjeti zaspati. No briga je bila suvišna i bespotrebna jer su fizički umor zbog današnje vožnje i krajnje ukusna večera snažno katalitički djelovali. Zaspao sam tek koji trenutak nakon što sam u sebi sročio bojazan da neću moći zaspati.
Današnji pređeni kilometri, tek njih 45, možda izgledaju mali, tek spomena vrijedni, no nama su, svojim sadržajima i doživljajima, bili neprocjenjivi.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv