Pregled posta

Parenzana 2025 II dio

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Pustio sam svoju suputnicu da nesmetano plovi prostranstvima sna za trenutak zadivljen prizorom blaženstva na njenom licu koji se može pojaviti samo kod onog koji spava s mirom u duši. Ustao sam i dokono promatrao sredinu u kojoj sam izuzetno ugodno spavao i u kojoj sam se probudio izuzetno odmoran.
Kroz prozor naše sobe vidio se kružni tok i cesta kojom smo sinoć došli.

Izašao sam van iz sobe i snimio stazu kojom smo sinoć došli. Svašta je tu bilo, a prikazivalo je s kolikom ljubavlju i ustrajnošću gazda gradi svoje imanje. S nečim se baš ne bih složio, po pitanju estetike i smislenosti, a s nečim bih, no za sve se može reći simpatično. U najmanju ruku.



Do Buja smo imali nekih 4 km, pa smo odlučili tamo naći neku trgovinu, zatim neko zgodno mjesto te doručkovati. Već na pola od ta 4 km u daljini smo ugledali staru jezgru mjesta sa crkvom, sve na brdu. To nam je bilo nešto kao orijentir.

Najbliže što smo došli toj staroj jezgri s crkvom je ovo

Župna crkva svetog Servula, mučenika u Bujama, jednobrodna je građevina sa svetištem, korom, apsidom i sakristijom iz XVI. stoljeća; podignuta vjerojatno na ostacima rimskog hrama (s uzidanim fragmentima rimskih i ranosrednjovjekovnih stupova, stela i natpisa). Originalno trobrodna, crkva je pregrađena u XVIII. stoljeću i pretvorena u jednobrodnu; barokna je fasada ostala nedovršena, a na njezinom vrhu nalazi se romanički reljef anđela. U crkvi se nalazi sedam oltara. (izvor: zupa-sv-servula.hr)
Pošto ime Servul prvi put čujem, na web stranici istrapedia.hr pronašao sam da je Servul, (slov. sv. Socerb, tal. san Servolo), sveti kršćanski mučenik (Trst, oko 270.? - Trst, 24.V.284.), suzaštitnik Trsta, sa sv. Justom.
Staza Parenzane, jasno, ne penje se po brdima, pa tako je i u Bujama. Stoga ni mi se, prateći stazu, nismo išli „gore“ do stare jezgre. Za trenutak mi je bilo žao jer zasigurno bi bilo zanimljivo vidjeti staru jezgru kao i unutrašnjost crkve. Što se ovog drugog tiče ipak evo prikaza unutrašnjosti crkve koje sam posudio sa web stranice nikoo.eu.

Što se tiče opskrbe, nju smo učinili u ogromnim Plodinama. Nedaleko od njih, na rubu parkirališta našli smo kakvo-takvo mjesto na kojemu smo doručkovali. Objed smo obavili u ne pretjerano ugodnoj atmosferi, jer je bilo tmurno i oblačno. Kao da ni to nije bilo dovoljno pojavio se i podmukli, prohladni povjetarac. Uglavnom, vremenske prilike gore nego jučer kada nas je većinom i sunce pratilo. Njega danas, a i sutra uglavnom nećemo vidjeti.
Prije tristo godina, točnije sedamdesetih prošlog stoljeća, kada je autor ovih redova bio srednjoškolac, pojavilo se osmo, do tada neviđeno čudo svijeta – elektronički kalkulator. Kako je u to vrijeme još uvijek postojala država koje danas više nema, doći do takvog čuda je ili imati nekoga u Njemačkoj ili se uputiti do Trsta. Valjda su ondašnji vlastodršci to uvidjeli, pa su dali zeleno svjetlo da se na tlu te, danas nepostojeće, države izgradi tvornica koja će proizvoditi ta čuda. A njihov je proizvod izgledao ovako (posuđeno sa: muzeji.hr)

Iako je tih kalkulatora bilo od svakakvih firmi, pripadam generaciji da se ova vrsta kalkulatora naziva digitronom, ma koje firme bio. To se zove marketinški uspjeh pažnje i poštovanja vrijedan – da se tip nekog proizvoda zove po tvojoj firmi, ma tko god ga već proizveo. Evo još dva primjera. Gedore su vrsta nasadnih ključeva, a ujedno i ime firme koja ih, između ostalih proizvodi. Drugi su salonit ploče, valovite krovne ploče koje je proizvodila firma Salonit iz Vranjica pokraj Splita. Proizvodila velim, jer ih više ne radi, a i te firme više nema. Pokopala ju je činjenica da se navedene ploče proizvode od smjese cementa i azbesta, a azbest je danas na zlu glasu.
A sada, nakon pola stoljeća, doručkujem tek par desetaka metara od tvornice Digitron.



Nakon doručka nismo dugo vozili jer smo naišli na kolodvorsku zgradu grada Buje.

Prije stotinjak godina, dok je vlak ovuda prolazio, kolodvor u Bujama i njegov okoliš su izgledali ovako (posudio sa zeleznice.in.rs).



Napustili smo posljednje kuće Buja i krenuli blagom uzbrdicom kroz zelenilo

Priznajem da mi je staza bila polu-zapuštena. Srećom često su se pojavljivali ostali biciklisti (dvije udaljene crvene točkice) čija me je pojava smirivala i uvjeravala da sam ipak na pravom putu.

Ovi, jedva primjetni u daljini staze obišli su nas jer je naša putna brzina, za razliku od njih, bila ispod njihovog dostojanstva.
Tandrkali smo se neko vrijeme makadamom (ipak mi je asfalt bolji). Oko nas gusto zelenilo, pa je vožnja poprimila prve znake monotonije. No, tada se zelenilo povuklo i ispred nas prosuli vidik tipičan za unutrašnjost Iste, pa navedena monotonija satrvena i prije nego se značajno razvila. Brežuljkast teren bujnog zelenila, a neka od njih su dodatno uljepšana naseljem na nekim od vrhova. Tako je bilo i sa Bujama koje smo već vidjeli, istina s druge strane.

Od stajališta Triban malo je što ostalo, tek kameni podzid. Ipak, sada kada umjesto željeznice ovuda prolaze biciklisti ili pješaci za njih je postavljena klupa sa stolom, da lakše predahnu oni koji vrte pedale ili oni drugi koji hodaju.

Mi se (još) nismo umorili pa smo samo pogledom pozdravili odmorište, te nastavili, na ovom mjestu ravnom stazom.

Ona potisnuta monotonija se ponovo pojavila prijeteći da se ne razvije u dosadu. Stoga sam uporno tražio oko sebe bilo što ili bilo koga da mi razbije to, kao i to u što se to može razviti. Oko nas i dalje monotono zelenilo, pa mi se moja suputnica ispred mene, zajedno sa stazom Parenzane, na kojoj se pojavila i borovina, učinila dovoljno zanimljivim da ih snimim.

Prizor sa gornjeg snimka ipak je uspio razbiti monotoniju, pa sam se s osjećajem mješavine iznenađenja i zatečenosti našao ispred tunela sv. Vid.

On se pridružio mojemu dojmu polu-zapuštenosti. Pored vrlo šturog osvjetljenja dio tunela se počeo urušavati, pa da potpuno ne završi u tome poslu napravljen je presedan – u tunelu je postavljen tunel, ovog vijeka sagrađen.

Nedugo, možda kilometar iza tunela naišli smo na kolodvor mjesta Grožnjan.



Kolodvorska zgrada je iznenađujuće dobro očuvana. Možda je tomu razlog što je još uvijek u upotrebi, mada ne kao kolodvorska zgrada već kao zgrada za stanovanje. U njoj, naime netko živi, čini mi se cijela obitelj, jer se na predzadnjem snimku s lijeve strane staze vidi ljuljačka.
Inače kao kod većine kolodvora na Parenzani, oni nisu baš smješteni u centru naselja. I ne samo to, već znaju biti potpuno izvan njega, kao što je s ovim slučaj. Jednostavno trasa željeznice zaobilaze neka mjesta, pa se za naziv postaje uzima naziv najbližeg mjesta.
Tek nakon par stotina metara nakon Grožnjanskog kolodvora po prvi put nam se i samo mjesto kazalo. Naravno, bilo je na brdu!
img src="https://i.postimg.cc/R04ryJbn/X-25-107.jpg"/>
Kad smo se približili imali smo izbor: kruto se držati Parenzanine staze, ili si dozvoliti izvjesni stupanj tolerantnosti, pa malčice skrenuti s nje.
Naravno da smo učinili ovo drugo pa uskom asfaltnom cestom uzbrdo krenuli do mjesta

Slijedi standardna fraza „nakon par stotina metara“ do table mjesta koja nas je veselo pozdravila, zadovoljna što po navedenom pitanju tolerantnosti nismo pokazali zadrtu krutost te zaobišli Grožnjan. I mi također, što smo shvatili nakon obilaska mjesta.

Nedugo nakon table mjesta došli smo na ravno i veliko proširenje, nešto kao trg.

Gledajući gornji snimak, s lijeve strane je, recimo tako, centar mjesta, dok je desna strana trga omeđena širokom kamenom ogradom, jer je iza nje duboki ambis. Ako ne gledamo u taj ambis, nego malo podignemo pogled ispred nas će se prosuti prekrasni zeleni krajolik unutrašnjosti Istre.



Koji metar dva od mene, dok sam pored ograde snimao gornje pejzaže, jedna mačka je dokono šetala rubom te kamene ograde pokazujući da je strah od visine njoj potpuno strani pojam.

Tik ispred navedenog trga je hladovina sa klupom gdje smo parkirali bicikle, a zatim na smjenu krenuli u obilazak mjesta.

Kavalirski sam prepustio suputnici neka prva krene u obilazak, a ja ostao da malčice „popričam“ s Aleksandrom, ili bar njegovim kipom (lijevo na gornjem snimku).
Aleksandar Rukavina (Zagreb, 2. ožujka 1934. – Sežana, 16. rujna 1985.) hrvatski je kipar i slikar. Studij kiparstva završio je 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njegova figurativna i apstraktna skulptura, pretežito komornoga karaktera, obilježena je sažimanjem oblika, artikuliranim volumenima i traženjem izražajnosti u obliku i materijalu. Kontrastirao je obrađenu i »sirovu« površinu materijala, ponajčešće kamena i drva. U Grožnjanu je 1964. pokrenuo likovnu koloniju te revitalizaciju mjesta kao "grada umjetnika"(izvor: wikipedia).
Kasnije, kad prohodam ovim mjestom uvjerit ću se da je Aco ostavio veliki pečat na njega.
Do tada, dok sam sjedio na klupi pored bicikala i nakon obavljanog „razgovora“ s Acom, dokono sam promatrao okoliš i ljude koji se njime muvaju - kad se prenu! Odjednom čuh u ovećoj kući meni preko puta kako na katu ekipa uvježbava Mozartov violinski koncert broj 3. Nisam neki veliki teoretičar klasične glazbe, no povremenu ju volim poslušati („jer klasika je da se sluša, da se njome opija duša“). No, ono po čemu je ovaj potpuno neočekivani doživljaj meni poseban je to što u svojoj mladalačkoj ostavštini od metar i nešto gramofonskih ploča (onih starih, vinilskih) imam i navedeni koncert. Eto, slušam ekipu kako izvode koncert, a u mislima se vratih u prosinac osamdeset druge prošlog milenija kada sam kupio navedenu ploču.
Biće da sam tamo dosta plovio, jer me moja suputnica iznenadi svojim brzim završetkom obilaska. Još uvijek s koncertom u glavi, koji poče postupno blijedjeti, krenuh i ja u obilazak.
Nisam daleko otišao, tek par koraka jer su na tom proširenom trgu bile makete plovila izrađeni od otpadnog željeza. Dakle, umjetnička kreacija koja otpad pretvara u nešto što plijeni pažnju i poštovanje.



Prvo od građevina kada sam, konačno ušao u staru jezgru mjesta bila je crkva sv. Vida.



Crkva sv. Vida prvi put u pisanim dokumentima spominje se 1310. g. Središnji oltarski motiv predstavlja mučeništvo Svetog Vida, Modesta i Krešencije u rimskom Koloseumu iz 303. g., a naslikao ga je slikar Ermenegildo de Troya 1914. g. Zaštitnici Grožnjana slave se 15. lipnja. Oltar posvećen Sv. Blažu, zaštitniku grla, kojeg Grožnjanci slave kao svog suzaštitnika 03. veljače, posjeduje privilegij trajne indulgencije, na temelju posebnog papinskog ukaza iz 1801. g. Papa Pio VII. koji je sa svojom fregatom „Belona” našao utočište u Tarskoj vali 1800.god. unaprijedio je istim ukazom grožnjanske svećenike i kapelane, podigavši župu Grožnjan na razinu nadžupe. U crkvi se nalaze Girardijeve orgulje iz 1846. g. na kojima se ljeti održavaju koncerti. (izvor: spiritualgroznjan.com)
Zdanje preko puta crkve je Međunarodni kulturni centar HGM Grožnjan, svjetsko mjesto susreta glazbene mladeži (ovo HGM znači Hrvatska glazbena mladež). Odmah na ulazu u dvorište je njihov amblem.

Lijevi dio dvorišta izgleda ovako

Negdje na katu lijevo je ona ekipa koja je svirala Mozarta.
Desni dio dvorišta izgleda ovako

Međunarodni kulturni centar Hrvatske glazbene mladeži od 1969. mjesto je susreta glazbene mladeži iz cijelog svijeta. Od svog je osnutka do danas primio više od 23 000 glazbenika u nastajanju i njihovih mentora iz čak 90 zemalja. Osim glazbenika, tu su svoje vještine brusili i plesači, arhitekti, glumci, skladatelji i drugi umjetnici. Centar djeluje kao međunarodni kulturni laboratorij otvoren mladima iz cijelog svijeta, mjesto za učenje i razmjenu iskustava, poligon za vrhunsko umjetničko obrazovanje, ali i za uživanje u opuštajućem ozračju Grožnjana i Istre. (izvor: coloursofistria.com)
Izašao sam iz dvorišta i nastavio lagano šetati mjestom.

U toj šetnji prošao sam pored jedne umjetničke galerije…

…i došao do malog zatvorenog trga.

O zgradi lijevo na gornjem snimku nešto sam pronašao na netu.
Kao tipična srednjovjekovna arhitektura izdvaja se gradska lođa četirima svojim lukovima u renesansnom stilu. Iznad nje je izgrađen gradski fontik za žitarice u kojem danas djeluje Gradska umjetnička galerija. Cijela zgrada izdvaja se svojom gracioznošću. Tik do velikih ulaznih vrata nalazi se gradski toranj ukrašenim grbovima raznih grožnjanskih uglednika i rektora iz venecijanskog razdoblja.(izvor: groznjan-grisignana.hr)
Moram priznati da sam zadivljen rustikalnošću ovog malog mjesta za koje sam, do sada jedva čuo. Hodao sam lagano i tiho, respektirajući patinu vremena koja zrači iz ambijenta, Kao da sam vremeplovom prebačen par stotina godina u prošlost.
Nasumično sam skrenuo lijevo na kraju ovog trga impresioniran svojevrsnim urbanim tunelom kao izlazom iz njega.

Izašao sam van iz, da tako velim, stare jezgre mjesta, razočaran što je šetnja kroz njega tako kratko trajala. Što ćeš, sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Ipak sam još našao nešto zanimljivo u Grožnjanu. Bila je to crkva sv. Kuzme i Damjana.

Natpis uklesan u kamen nad ulazom navodi da je građevina iz 1554. posvećena Svetom Kuzmi i Damjanu, a obnovljena je 1834. Na vanjskom zidu stoji natpis na kojemu piše da je crkvica sagrađena zahvaljujući radu i donaciji župljana. Ova je crkvica jedna od onih u kojima su Sveti liječnici tjerali zlu kob kako bi Grožnjan snašlo neko bolje vrijeme. Sveti liječnici su Sveti Kuzma i Sveti Damjan, te ih se još naziva Svetom braćom, a crkvica je ime dobila upravo po njima. (izvor: zir.nsk.hr)
Trebalo mi je neko vrijeme da smirim buru u sebi koju izazivaju silni dojmovi o upravo viđenim. Nevjerojatno, tek jedno malo mjesto na vrh brda, kakvih je u Istri podosta, da toliko toga impresivnog sadrže u sebi. A opet to čine nekako dostojanstveno, nenametljivo, tiho, u stilu: „Eto to je ono što imamo za pokazati, a vi ako nećete ne morate to vidjeti – nikom ništa zbog toga, ne zamjeramo!“
Spustili smo se cestom kojom smo i došli u Grožnjan i na onom mjestu gdje smo rješavali dilemu o krutosti i tolerantnosti, te nastavili gdje smo tada stali. Nismo dugo vozili, tek par desetaka metara i došli do još jednog tunela na Parenzani.



Za razliku od onog prethodnog ovaj je bio solidno očuvan i sa solidnom osvjetljenjem.
Tunel Kalcini (Tunnel di Calcini) dug je 179 m i u njemu Parenzana doseže svoju najvišu točku od 293 m n.v. Nakon zatvaranja pruge, domaći su poljoprivrednici tunel koristili za uzgoj gljiva, pa je donedavno bio zatvoren zbog te gospodarske djelatnosti. Klimatski su uvjeti za uzgoj šampinjona u bivšim tunelima Parenzane odlični. (izvor: coolinarika.com)
Nedaleko od tunela, nakon što smo ga prošli, naišli smo na zanimljivu obavijest.

Dakle, ako nam je svega dosta, ako nam je duša na nosu, ako proklinjemo dan kad nam je ovakva glupa ideja pala na pamet, ako…samo treba nazvati i dečki će doći po nas i vratiti u normalnu civilizaciju. Naravno ništa od toga, mi smo još uvijek bili čili i orni za nastavak vožnje kako smo i dovde došli, ali je ugodno znati da postoji i B rješenje.
Nakon što smo prošli usjek dosta blagih strana…

…našli smo se na vidikovcu, iznenađujuće uređen.

Radi malo živosti i humora čak, tu je bila slika željezničara u prirodnoj veličini sa rupom umjesto lica. Tom je željezničaru ovaj put moja suputnica posudila svoje lice uljepšano osmjehom.

Dok je moja suputnica odmarala na klupi, ja sam se popeo na osmatračnicu i snimio meni zanimljive motive.
Prvo staza Parenzane odakle smo došli zajedno s njom i njenim biciklom.

Zatim Grožnjan (gore desno na donjem snimku) kojeg smo napustili prije nekih pola sata.



I na kraju ovog snimanja sa osmatračnice tu je dolina rijeke Mirne.

Kasnije ćemo se spustiti u tu dolinu, mada ranije nego što smo planirali.
U nastavku vožnje, nakon 5-6 minuta prošli smo ispod kamenog mosta, odnosno vijadukta…

…a par minuta kasnije i kroz tunel Kostanjica.

Nije bio dug, tek 70-tak metara.
Opet mi se pojavila dosada zbog monotonije okoliša, pa sam ju pokušao odagnati snimanjem kilometar stupa pored staze.

Malo je teže pročitati oznake, pa ću vam pomoći u tome. Gore je oznaka TPC što znači Trieste-Parenzo-Canfanaro ili Trst Poreč Kanfanar. Tako se, naime zvala tvrtka iako Parenzana nije nikad došla do Kanfanara, kako je prvobitno planirano.
U sredini stupa je broj 71 a dolje oznaka km, što znači da je na ovom mjestu Parenzana toliko kilometara prešla od Trsta.
Valjda se i gusto raslinje oko staze smilovalo, barem za trenutak, te se povuklo prepuštajući nama užitak u pogledu na okoliš. A pogled je bio veličanstven tako da je trenutno potjerao one znake dosade u meni.



Ako dobro čitam kartu ovo iznad bi trebalo biti mjesto Kostanjica. Na wikipediji sam pronašao zanimljiv, mada ne i veseo podatak da je mjesto 1900 godine imalo 446 stanovnika, da bi taj broj 2011godine pao na tek njih 61. Eto!
Pomaknuvši malo objektiv mog fotića u lijevo snimio sam, po prvo puta na ovom putovanju, i Motovun. Istina bio je nekako mali jer je daleko.

Ispod njega je dolina rijeke Mirne sa raskrižjem kojeg ćemo kasnije prijeći.

Priznajem da sam potpuno zaboravio na onu klicu dosade. Čak se pomalo i stidim kad se sjetim tih trenutaka jer je nastavak vožnje bio sve samo ne dosadan. Prvo dva tunela sa razmakom od par stotina metara. Čak i njihova imena, Završje 1 i Završje 2, kazuju da su na neki način susjedi.
Prvo Završje 1, dužine 35 m…

…a zatim Završje 2, dužine 28 m



Oba su bila neosvijetljena, što se umjetnog svjetla tiče. No, ono im nije bilo ni potrebno je su toliko kratki da je dnevna svjetlost u njima sveprisutna. To što su kratki, plus izostanak mraka činio ih je posebno simpatičnim. Čak i mojoj suputnici.
Nekih desetak minuta lagane vožnje iza ovih tunela naišli smo na vijadukt koji nosi ime, ne bi nikad pogodili – Završje.

Ako nekoga zanima, dugačak je 62,5 m, a visina mu je 21,5 m. Ove brojeve, kao i one o prethodna dva tunela našao sam na parenzana.net.
Obuzelo me osjećanje potpuno suprotno dosadi – oduševljenost, impresioniranost, euforičnost. Sa osjećanjem na granici sladostrašća iščekivao sam što je slijedeće.
Slijedeće je bilo amper hladne vode po mojoj usijanoj glavi u obliku table koja nas mrtvo-hladno obavještava da dalje ne možemo po stazi zbog odrona.
Tek kad sam treći put pročitao obavijest postupno sam se vraćao u realnost, jer u toku prva dva čitanja um mi tu okrutnost od hladne zbilje jednostavno nije prihvaćao.
Smiren i prizemljen do kraja rezignirano sam slegnuo ramenima i dao znak suputnici da privremeno napuštano stazu Parenzane.
Asfaltiranom, ali uskom i na momente jako strmom cestom spustili smo se u dolinu rijeke Mirne te vozili par kilometara do mjesta Livade.
Ne znam ni danas dok pišem ove redove, da li su mi te Livade izgledale posebno tmurne i nekako prijeteće zbog razočarenja nastalog napuštanjem staze Parenzane nakon onako velikog ushita do tada, ili su se oblaci stvarno zgusnuli pa je to povećanje tmurnosti bilo (i) objektivno. Uglavnom opalio sam par snimaka i nestrpljivo predložio da krenemo dalje.
No prije nastavka, evo tih par snimaka.



Livade (tal. Levade) se nalaze na sjevernom rubu doline Mirne, na raskrižju državne ceste Ponte Porton – Buzet i Oprtalj – Motovun (D 44), kraj prijelaza preko Mirne, gdje je uz cestovni most prelazio i vodovod i uskotračna željeznica Poreč – Trst (Parenzana). Dobilo je ime po nasipima (mlet. levade) koji su građeni radi obuzdavanja Mirnina plavljenja. Do naselja je dolazio i riječni promet s ušća Mirne te je od XVI. st. do prve polovice XX. st. bilo i važno trgovačko središte izvoza iz toga dijela Istre (potaša, drvni ogrjev, kamen). Stanovništvo se bavi uglavnom poljodjelstvom, a u novije doba i turizmom. Područje je poznato po tartufima (Motovunska šuma). (izvor: istrapedia.hr)
Toliko su mještani ponosni na te tartufe da su im i spomenik napravili na sred kružnog toka na gornjem snimku.

Na izlazu iz mjesta je park sa zanimljivom dekoracijom.

U tom smo parku pronašli klupu na kojoj smo ručali. Dok sam polako konzumirao hranu (i piće) uvidio sam da je iza nas kolodvorska zgrada Parenzane.

Prije stotinjak godina ona je izgledala ovako (posudio sa zeleznice.in.rs)

Nakon ručka smo se ravnom cestom bez nagiba uputili prema Motovunu čiji nas je stari grad sa tvrđavom superiorno promatrao s vrha brda.



Sa asfaltne ceste, koja se počela penjati ka starom gradu skrenuli smo lijevo na stazu Parenzane.

Taman što smo skrenuli na stazu počela je padati kiša, pa smo brže-bolje skrenuli s nje pod gustu krošnju stabla. Dakle, onaj osjećaj pojačane tmurnosti nije samo moja unutrašnja uobrazilja, nego je (i) objektivna konstatacija. Srećom kiša, barem ona jača, nije dugo trajala pa smo nastavili vožnji uz blage kapi koje su nas još neko vrijeme pratili.
Inače ćemo motiv starog grada Motovuna sa predzadnjeg snimka još više puta vidjeti i kamerom zabilježiti, samo iz drugog kuta. Međutim, kao što je slučaj kod većine mjesta koji su smješteni na svom brdu, Parenzana ih izbjegava i pronalazi način da ih nekako negdje dolje i niže zaobiđe. Tako je bilo i sa Motovunom, s tim da je ovdje kolodvor dosta daleko od istoimenog mjesta.
Dakle kolodvor u Motovunu izgleda ovako…

…a mjesto, odnosno njegov stari dio, ovako

Kojih par stotina metara nakon kolodvora je tunel Motovun. Umjetna inteligencija na netu (AI) mi veli da je dug 198 metara. Ulaz u tunel izgleda ovako…

…a izlaz sa starim gradom Motovuna iznad ovako

Majčice sam zumirao grad s gornjeg snimka

Ona tmurnost nastavila se i dalje. Kao da kiša razmišlja da li će padati ili de, da li da ili ne, da li…Izgleda da je ostala na neki način paralizirana u toj dilemi jer ipak danas više nije padalo. Mada je izgledalo kao da će svaki čas.
Konačno smo ugledali neko naselje, nešto kao šire predgrađe Motovuna gdje bi trebali pronaći lokaciju našeg današnjeg prenoćišta.

Bilo je negdje oko 6 kada smo tu lokaciju pronašli – mjesto Kranceti.

Nekako mi se uvijek kod ovih višednevnih vožnji pri kraju dana javlja tiha strepnja hoću li uspjeti pronaći lokaciju koju želim. Zbog toga me preplavio tihi val radosti što sam (i ovaj put) uspio u tome.
No, radost me preplavila malo prerano. Istina, pronašao sam gdje bih trebali večeras spavati, no gazdu (ili gazdaricu) ne. Ova ogromna kuća sa gornjeg snimka je bila bez ljudi.
Kraj ulaznih vrata zvonim na prekidač na kojemu je nacrtano zvono – muk. Opet zvonim – opet muk. Opet zvonim…Dobro ništa idemo dalje, imam plan B. Uzmem mobitel i zovem broj kojeg sam skinuo sa booking.com-a – ništa. Opet zovem, opet ništa. Opet zovem…I tako tko zna koliko puta pri čemu samome sebi postajem malčice luckast, jer je „ludost ponavljati istog postupk, a očekivati drugi rezultat“. Na kraju odustajem i od plana B.
Eto, što sad!?
Obilazim oko ogromne, a puste kućerine, idem do susjedne kuće, i tamo isto nema nikoga, vratim se nazad – jednom riječju ne znam ni sam što sad. Koja ironija, kao gorak vic koji je više za plakanje nego za smijanje. Toliko toga danas prošli, doživjeli i samo trebamo napraviti bukvalno taj posljednji korak prelaska praga naše sobe – kad ono, ne može!
Prošlo je skoro tričetvrt sata u meni mentalna paraliza, nedostatak nikakvih ideja, ma koliko luckaste bile, potpuna mentalna tupost…Kad me moja suputnica tiho i oprezno upita: „A kakav je ono kamionet ispred kuće? Ima li neki broj na vratima?
Na gornjem snimku s lijeve strane lijepo se vidi kamionet do kojeg dođem. Ispred kamiona je masa nekih čeličnih cijevi i profila, a na vratima kamioneta piše „Bravarski obrt mobitel taj i taj“
Uz ogroman prijekor samome sebi kako ovo nisam uočio ranije, kako sam bio slijep pored zdravijih očiju, kako mi ova ideja nije ranije pala napamet (što ćeš, gleda se očima, a vidi mozgom!) nazvao sam taj broj i odmah se javi muški glas. Nakon pozdrava počeh recitirati da smo mi ti i ti koji smo rezervirali noćenje ovdje, a kako nikog nema…na što me moj sugovornik „s druge strane žice“ (da upotrijebim tu frazu za telefon koja danas kod mobitela nema smisla) prekide salvom ispričavanja „ jer je, eto njegova mati, koja inače vodi prenoćište, na nekom sprovodu i „mora da je isključila mobitel“! „Evo, sad ću ja doći i pustiti vas u sobu.“
I tako mi, napokon uđosmo u sobu.

Ulaz u sobu je bio u ravnini tla, pa smo ispred ulaza ostavili bicikle.

Na stoliću iza bicikla na gornjem snimku sam na (našem) plinskom kuhalu skuhao krem juhu od gljiva, jer u sobi nije bilo kuhinje. Juha je bila božanstvena, a večeru smo kompletirali još nečim sitnim, ipak je večera, ne treba se prežderavati.
Sve je bilo super, sve za pet, i soba, čista uredna, i tuširanje s obiljem tople vode i večera… no stalno je bio onaj gorki okus u ustima zbog krajnje neprofesionalnosti domaćina zbog kojeg smo, onako fizički umorni i duhom deprimirani, gluvarili već navedenih tri četvrt sata.
Ipak, nismo imali nikakvih poteškoća utonuti u san.
Današnja kilometraža je 42.

Treći dan

Mapu trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike trećeg dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Nakon buđenja i spremanja odlučili smo i doručkovati i to za istim stolom za kojim smo sinoć večerali. Dok smo doručkovali procjenjivao sam stupanj tmurnosti neba i zaključio, pokušavajući biti objektivan u procjeni, da je stupanj te tmurnosti za koji broj veći od onog kakav je bio pred Motovunom kad smo se sklanjali od kiše. Uz to oblaci su bili niži, bliže zemlji, pa je zaključak ovog procjenjivanja – moglo bi padati svaki čas. No, neki mir, tišina, muk bez daška vjetra na neki način pokazuje da ni kiša nije baš čista sama sa sobom, te je u položaju padati-ne padati. Takav prijeteći dojam biti će u većini današnjeg dana, da bi na kraju pala odluka na: padati. No, o tom po tom.
Vratili smo se na stazu Parenzane gdje smo ju sinoć ostavili. Nakon pola sata okretanja pedala prošli smo pored prave arhitektonske ljepotice.

Neko si je stvarno dao truda, no tog nekog nije bilo tu. Kuća je, naime bila bez ljudi. Barem je to tako nama izgledalo.
Inače, Parenzana slijedećih skoro 11 km ide uzbrdicom. Ona je primjerena željeznici, možda iznosi 2%, no meni koji vozim „obični“ bicikl i te kako je primjetna. Naročito kada se tomu pridruži makadamska podloga.

Bilo je već 10 sati, dakle jutros već vozimo dva sata kada smo prešli vijadukt Krvar iznad istoimenog potoka. Vijadukt je dugačak skoro 40 metara,a visok 15 m (izvor ovih brojeva je dnevnikjednogrunnera.blog)

Ako malo detaljnije pogledate moju suputnicu primijetit će te da je u vjetrovci, čak je i kapuljaču stavila na glavu, što pokazuje da je jutro dosta svježe. U toj je svojoj svježini prešlo granicu prohladnosti. Također, gledajući gornja dva snimka možete se truditi koliko god hoćete, no nećete pronaći ni najmanje sjenke. To je zato što ih zbog izuzetno tmurnog vremena ni nema.
Do slijedećeg vijadukta trebalo nam je oko 40 minuta. U tom vremenu smo prošli dva usjeka.



Taj slijedeći vijadukt je vijadukt Sabadin.



Dužina mu je 64m, a visina 20m. Podatke sam pročitao sa iste stranice kao i za prethodni vijadukt.
U nastavku vožnje zelenilo nam se za trenutak razmaklo i pružilo priliku za snimanje doline rijeke Mirne, i to uzvodno, prema unutrašnjosti Istre.

Nakon pola sata vožnje naišli smo na prve znake civilizacije – ljudske nastambe.

Poslije usjeka prikazanog na gornjem snimku ukazala nam se čistina s naseljem. Bilo je to mjesto Vižinada u kojemu smo, na naše iznenađenje pronašli trgovinu, i to oveću. Odmah smo je iskoristili za obnovu naše logistike, naročito one tekućeg agregatnog stanja.

Nakon što smo pronašli stazu Parenzane došli smo do znaka koji nas je za trenutak zbunio.

Shvatio sam da je staza Parenzane ovdje ujedno i neka lokalna prometnica koja trenutno u fazi rekonstrukcije. To su mi potvrdili bager i kamion koji je upravo istresao makadamsku masu. Uz dopuštenje radnika oko bagera („pomoćnog bageristu“) obišli smo građevinsku mehanizaciju i nastavili stazom, friško nasutom šljunkom.
Ubrzo smo prošli pored kolodvorske zgrade kolodvora Vižinada.

Ova zgrada je prije stotinjak godina izgledala ovako (izvor: zeleznice.in.rs)

Postupno iz brdovitog i šumovitog okoliša prelazimo u manje-više ravničarki gdje su nedefinirano zelenilo zamijenila polja i vinogradi.

Crkvu na gornjem snimku sam zumirao

Nisam uspio saznati kome je posvećena ova mala crkva sa gornjeg snimka.
Kako je kamena u tlu bilo sve manje tako je zemlje crvenice bilo sve više. A ta zemlja je plodna, pogotovo kada ima dovoljno kiše, pa je trava sve više i više osvajala stazu da bi ju na trenutak svela u dva tanka traga.



Održavanje ravnoteže pri vožnji biciklom nije bio ni malo lak posao je su ti traci nekako utisnuti u tlo zbog okolne trave koja ih je nadvisila. Srećom, prizor ta dva uska traka nije dugo trajao.
Desetak minuta poslije provukli smo se ispod Istarskog ipsilona.

Istarski ipsilon je ovo gore lijevo na gornjem snimku. Zanimljiv mi je bio grafiti na betonskom podzidu podvožnjaka.

Ne znam da li ovo gore ima veze sa istoimenim nogometnim klubom, no ovo što sam pročitao asociralo me je na moju srednjoškolsku dob, kada je u prvoj nogometnoj ligi bivše države bio i ovaj klub. Koliko se sjećam, nije bio baš uspješan, kako bi se blagim tonom reklo, bio je u sredini donjeg dijela ljestvice.
Opet nam se trak po kojemu vozimo prijeteći suzio.

Pretpostavljam da je ovo ispod kolodvorska zgrada mjesta Nova Ves.

Velim pretpostavljam, jer potvrdu toga nisam uspio pronaći na internetu. Preživjela je preobrazbu u „uslužni objekt za odmor i okrepu,, jednom riječju kafić. Izgleda da se i od toga odustalo, jer je bilo napušteno.
A onda smo zaglavili.
U blatu.
Bukvalno, ne u prenesenom značenju.



Tvrda kamena podloga staze je ustupila mjesto obilnoj zemlji koja je zbog nedavnih kiša preživjela preobražaj u blato, obilno gusto, ljepljivo blato. To blato se lijepilo za kotače bicikla i ispočetka otežalo, a potom potpuno onemogućilo njihovo okretanje.
Prvo sam improviziranim alatom očistio blato te tako kotačima omogućio kakvo-takvo okretanje. Zatim smo zastali i zbunjeno pokušavali naći odgovor na, na prvi pogled jednostavno pitanje: „Što sad!?“ I stvorenju manje inteligencije, a kamo li ne meni postalo je jasno da se dalje ne može. Barem ne vozeći bicikle. Stoga smo se vratili nekih kilometar nazad do uske, no asfaltirane ceste. To smo činili pješice, gurajući bicikle što je više moguće po travnatoj, a ne zemljanoj podlozi.
Nakon prvog okretaja pedalama uvidjeli smo koliko je to lakše činiti vozeći bicikl po asfaltiranoj podlozi. Milina! Stoga, s osjećajem da lebdim, a ne da vozim, pomirio sam se s činjenicom da je to sve što se staze Parenzane tiče. Pa neka je, ne žalim previše zbog toga. Neka je ovo blato jedino zlo na ovoj vožnji.
Ali nije!
Imali smo oko kilometar do prvih kuća kad je kiša onu svoju dilemu od jutros, padati ili ne padati, konačno razriješila u – padati. Odmah smo na sebe stavili kabanice i kad smo ušli u mjesto već je dobrano padalo, skoro pljuštalo. Ubrzo smo našli neku nadstrešnicu neke trgovine i tamo čekali da kiša stane. I dalje stava neka je i ovo najveće zlo na ovoj vožnji.
Opet, ali nije!
Kiša je povremeno jenjavala da bi se svela na tiho rominjanje kapi. Izašao sam ispod nadstrešnice i pogledao na cestu u smjeru kuda bi trebali nastaviti. Izgledalo mi je da se razvedrava, te samo rekao suputnici da nastavljamo vožnju.
Slijedeće mjesto je bilo nekih 4-5 km udaljeno. Kada smo bili negdje na pola od tih kilometara, odjednom je ono tiho rominjanje kapi prešlo u pravi, pravcati pljusak. Dobro je odabralo kad će to učiniti jer nigdje u okolici nikakvog svoda ispod kojeg bi se sakrili.
Nastavili smo vožnju po pljusku. Ugođaj su nam dodatno začinila i vozila, i manja i veća i iz oba smjera koja su svojim prskanjem vode ispod kotača kvasili ono na nama što je ostalo nenakvašeno od ove vode s neba. Nakon dvadesetak minuta vožnje u ovom krajnje apokaliptičnom ambijentu ušli smo u naselje, pronašli jednu otvorenu i slobodnu garažu, uvukli se u nju i napokon se oslobodili potopa.
Dok smo čekali da potop prođe, na mobitelu sam otvorio aplikaciju „Alarm za kišu“ i dobio ovo

Aplikacija na karti pokazuje kišu i to od malog intenziteta (tiho rominjanje) prikazanom plavom bojom, pa preko spektra boja do crvenoj koja znači jaki pljusak. E, mi smo bili pred Porečom ispod ove crvene točke prikazane na gornjem snimku.
Nakon što je kiša stala, iako potpuno mokrih nogu, odlučili smo voziti još desetak kilometara do našeg današnjeg prenoćišta. Uspjeli smo u tome, iako je vožnja bila u društvu vrlo gustog prometa.
Mada je bio svibanj, nakon smještaja u sobu kao da je bio studeni. Raširili smo našu mokru odjeću ispod klime, nju uključili na 30 stupnjeva, neka dobro grije.

Lijevo na gornjem snimku, odmah preko puta ulaznih vrata je kuhinja sa svime potrebnim. Napravili smo juhu i s uživanjem ju posrkali. Nakon obavljenog jela i tuširanja moja se suputnica zavukla pod topli pokrivač sa tako blaženim izrazom na licu da mi se nekako nameće dojam da je ovo nešto najljepše što joj se dogodilo u protekla tri dana. Ili je ovo bila točka na i, šlag na tortu koja je začinila ovu vožnju.

Čašu meda ni'ko ne popi, a da je čašom žući ne začini. Sigurno je jedno, da nismo onako pokisli, a pokisli smo maksimalno, ne bi ni sadašnji užitak bio tak ovelik. A velik je također maksimalno.
Današnji iznos kilometraže je 40.

Umjesto četvrtog dana

Prvobitno planirano za ovaj dan bilo je bicikliranje do Pule, po ovaj put asfaltiranim prometnicama. To je nekih 50-tak km. Stvarno sam bio čvrstog uvjerenja za prelazak tih kilometara. Logika mi je bila, pa to je asfalt, to bi trebalo ići puno lakše. No, nije baš tako izgledalo.
Cesta je, iako asfaltirana, široka i u načelu sasvim Ok, išla nekad blagom a nekad manje blagom, ali stalnom uzbrdicom. Tome se pridružio i vjetar, isto tako nekad blag, a nekad manje blag, ali stalan i to u lice. Valjda je tomu kumovalo i jučerašnji potop kroz koji smo mješovito plivali i biciklirali, pa nakon sat i pol vožnje smogao sam snage i – odustao od danje vožnje.
U nekom mjestu našli smo natkrivenu lokalnu autobusu stanicu, te nazvali kćer da autom dođe po nas. Čini mi se da je onaj vjetar u lice pojačao intenzitet svog puhanja. Biće, razočaran je što mu više ne pružamo užitak otežavanja vožnje.
Eto to je to!


Post je objavljen 27.10.2025. u 17:33 sati.