Marketing
Gorski Kotar - Drugi dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Našao sam se (ah, konačno!) ispred tog planinarskog doma.
Ušao sam u dom, a tamo nikoga!
Nazvao sam „kontakt telefon" i javio mi se domaćin uz molbu da malo sačekam jer je „u gužvi“!
Eto, umjesto očekivanog raspremanja i tuširanja slijedećih pola sata sam proveo u hladovini preko puta pretakajući u sebi današnji dan.
Bio sam umoran, fizički, a zbog toga i malčice deprimiran, u duši. Te relativno kratke, ali i strme, uzbrdice, u suradnji s toplim sunčevim zrakama su me dobrano iscijedile. A nekako mi se čini da se nisam baš najbolje pripremio za sve to, mada si ne znam ovaj tren ni objasniti što bi to bilo „dobra priprema“.
Ipak, nastojeći promatrati situaciju pozitivno, bilo mi je drago što je tek šest poslije podne, imam vremena na pretek i odmoriti, i istuširati se, i večerati, i u konačnici, i rano leći i odmoriti se. Tako da mi ovih pola sata čekanja nije teško palo, naprotiv!
Dvije žene, od kojih je jedna kuharica a druga spremačica, su me dovele do moje sobe. Soba je bila ogromna, s pet kreveta, a slijedeću noć biti će moja, samo moja.
Moj izabrani ležaj je skroz desno u kutu, na gornjem snimku.
Moja je soba imala i balkon, pa sam na trenutak izašao i snimio pogled s njega.
Cestom desno na gornjem snimku došao sam iz Vrbovskog, a sutradan ujutro ću se vratiti nazad u njega.
Nakon raspremanja i tuširanja trebala je slijediti večera. Stoga sam otišao do donjih prostorija i u nečemu što bi trebalo biti kuhinja one dvije žene sam pitao da li bi mogao skuhati juhu.
- „Ma, mi ćemo vam je skuhati“, reče jedna od njih i uze mi vrećicu juhe iz ruku.
Otišao sam u sobu i čekao da se juha skuha. Taman kad sam zaključio da bi trebao se spustiti do kuhinje, netko mi zakuca na vrata. Kada sam ih otvorio jedna od one dvije je nosila zdjelu s skuhanom juhom. Iznenađen i ganut, preuzeo sam zdjelu s juhom promucao par riječi zahvale, na što je ova samo odmahnula rukom i okrenuvši se u odlasku me zamolila da nakon večere donesem suđe u kuhinju.
Ugasio sam svjetlo u sobi i navukao pokrivač na sebe relativno rano, već iza devet. Namjerno sam to učinio sve u želji da se ove noći dobro odmorim i naspavam jer slijedeći dan neće biti ništa lakši od današnjeg, što se vožnje tiče. Čak sam uspio smiriti bujicu razno-raznih misli u glavi te zaspati dosta brzo. Ipak , fizički je umor najbolja tableta za spavanje.
Drugi dan
Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Nešto iza pola sedam sam zavrtio pedale u povratku nazad u mjesto. Vedro jutro je prepustilo obilnim zlaćanim zrakama sunca da raskošno osvjetljavaju okoliš oko mene, tako da je bio pravi užitak promatrati ga. Još jednom sam uvidio da za mene nema ništa ljepše od jutra vedrog ljetnog dana.
Negdje na pola puta prema mjestu okrenuo sam se i snimio brdo sa domom u kojemu sam proveo prošlu noć.
Danas mi je u planu uz lijevu obalu Dobre lokalnom cestom do Broda Moravice, potom se spustiti u Brod na Kupi, a zatim duuugačkom uzbrdicom do Delnica. Krevet u kojemu bih večeras trebao spavati je 5-6 km iza Delnica, u mjestu Lokve.
Dakle, prvi dio dana će biti više užitka a manje muke, no od Broda na Kupi biti će obratno.
Ta lokalna cesta je s druge strane Dobre, pa stoga trebam ovdje u Vrbovskom mostom prijeći tu rijeku. Evo navedenog mosta.
Na stupu na kojemu je rasvjeta za osvjetljenje mosta po noći, postavili su saksiju sa cvijećem.
Sunce je obilno osvjetljavalo Dobru nizvodno od mosta te nisam mogao izdržati ne snimivši taj prizor. Dakle, Dobra nizvodno od mosta u Vrbovskom.
Do mosta sam, dakle vozio nizbrdicom, no nakon njega odmah uzbrdica, i to strma. Prošao sam pored zgrade matičnog ureda na kojoj je mirno stajala ploča s dvojezičnim natpisom.
Ponovo sam posjetio onaj Konzum od prošle večeri, opskrbio se zalihama jela i pića, te ispod nadstrešnice trgovine obavio taj jutarnji obrok za kojeg neki vele da je toliko važan da ga treba konzumirati sam. Poslušao sam taj savjet i doručkovao bauštelski obrok, sam-samcat.
Dok sa tako, u samoći žvakao suhi obrok, čiju sam suhoću pokušavao ublažiti jogurtom, promatrao sam okolinu u kojoj uživam u ovom raskošnom obroku. Pogled mi se zaustavio na obilno osunčanom brdo ispod kojeg se nazirala čeona fasada doma u kojemu sam prespavao prošlu noć.
Penjao sam se uzbrdicom zadihano gurajući bicikl po cesti kojom sam sinoć stigao u ovo mjesto, u potrazi za nekim sokakom u koji će me odvesti ponovo do Dobre. Umjesto traženog sokaka kroz grane zelenila ugledao sam željezničku prugu u smjeru Rijeke. Ona je ovdje točno ispred mene prolazila kroz brdo prije nego dođe do kolodvora u Vrbovskom.
Kojih stotinjak metara dalje konačno sam stigao i do traženog sokaka.
Prije nego sam se spustio nizbrdicom na gornjoj slici okrenuo sam se i snimio „glavnu“ cestu s kojim se ovaj sokak spaja.
Strmom nizbrdicom koja je trajala puno kraće nego što sam želio stigao sam istovremeno do kraja asfalta i do Dobre. Slijedećih 4 km slijedi posebna, meni do sada nedoživljena vožnja – pustim lokalnim neasfaltiranim sokakom.
Ili je bila gusta šikara, ili šuma. S desne strane neprobojni zeleni gustiš zbog navedenih razloga, no s desne strane je Dobra, ovdje u obliku pitomog potoka, koja se borila u nastojanju da se što više približi cesti(ci) po kojoj lagano vozim. Rekoh lagano vozim, onako s noge na nogu, fasciniran mirom i tišinom kroz koji prolazim. U zraku osjetim vlagu, valjda zbog šume i vode uz cestu, a i jutarnju svježinu koja se hrabro i uporno opire sunčevim zrakama koje jedva da i vidim. Sve neka čudna, mistična nadnaravna tišina! Skoro da me hvata stid što, kao uljez (relativno) bučno uletjeh na ovu drugu i drugačiju planetu, pa cijelo vrijeme nastojim biti što je moguće nježniji i tiši.
Izgleda da sam u tom nastojanju nadmašio i samog sebe, jer nekih 15-tak metara ispred sebe na cesti ugledah lisicu kako mirno šeta u smjeru u kojem i ja vozim. Biće da je strujanje zraka, mada za mene ne primjetno, bilo meni u susret tako da nije osjetila moj miris. Za trenutak zbunjen što sam da učinim, nježno pozvonih zvonom na biciklu, na što ona skoči kao oparena i uteče u gustiš.
„Prave ideje uglavnom kasno padnu čovjeku na pamet!“, ove poslovice sjetio sam se tren poslije, jer mi je, sada prekasno zbog brzopletosti, došla ideja da sam je mogao snimiti. Ovako ostaje da mi vjerujete na riječ, jer nikako drugačije ne mogu dokazati da se ovaj zanimljiv i neočekivani susret stvarno dogodio.
Iako sam povremeno čuo huku vlaka koji piči prugom s druge strane Dobre, zbog gustog zelenila nisam vidio, ni vlak ni prugu. Valjda da mi se prikaže kao dostojan suputnik, željeznička mi se pruga pojavila u obliku mosta kojim preskače i Dobru i mene na cesti.
Prvi nagovještaji da ću se uskoro maknuti iz ovog gustog zeleniša bio je pojava asfalta, te odmah iza njega i putokaz.
Naravno, ja ću ravno prema Moravicama, no ipak sam zastao na ovom raskrižju zbog kamenog mosta. Čak sam sišao do same Dobre u želji da mi navedeni zeleni gustiš ne smeta pri snimanju ovog neočekivanog arhitektonskog zdanja, No, kako se već vidi na donjem snimku, u tome sam samo djelomično uspio.
Odmah iza ovog raskrižja zelenilo se povuklo i dopustilo suncu da svojim zrakama obilato uljepša ovo još uvijek jutarnje doba dana. Ta raskošna osvjetljenost suncem me toliko dojmila da sam sutra dan po povratku vlakom snimio ovu cestu i putokaz koji se u kutu snimka nazire. Obzirom da je snimka iz vlaka u drugom smjeru, iza navedenog putokaza slijedi šuma i gusto zelenilo.
Jedno vrijeme moja sad već asfaltirana, mada i dalje uska ceste je išla tik uz željeznicu koja je bila „malo gore“. Evo još dva snimka, jedan snimljen s bicikla, a dugi iz vlaka.
Da se postupno vraćam u civilizaciju pokazao mi je prvo tabla s imenom mjesta, a potom i dolina s obrađenim poljima.
Naselje Moravice, koje je inače na 442 metra nadmorske visine, ostalo bi ono što je i bilo sredinom XIX stoljeća – neka tamo zabit u Gorskom Kotaru, da nije godine 1873 kroz njega prošla novoizgrađena pruga Zagreb – Rijeka. Ova željeznica je učinila da se to zabito naselje, zahvaljujući željezničkom kolodvoru, razvije u pravi mali grad. Tim više, što je na kolodvoru bila i ložionica sa radionicom u kojoj su se održavala i popravljala šinska vozila, naročito lokomotive. I ne samo to, uz tako veliki kolodvor uzdigla se i Srednja željeznička škola u kojoj se i dan-danas obrazuju kadrovi potrebni za rad na željeznici.
Međutim, opća depopulacija, naročito ruralnih naselja, koja se javila zadnjih desetljeća nije zaobišla ni Moravice. Tako preko wikipedije saznajem da je u Moravicama najviše stanovnika bilo godine 1931-ve, čak njih 1241. Godine 2001-ve stanovnika u Moravicama je bilo 797, a godine 2011-te tek 664 stanovnika. Prosto me je strah podatka od zadnjeg popisa stanovnika.
Ipak, radoznalost mi je pobijedila taj strah, pa sam posegnuo za internetom i doznao da je 2021-ve godine u Moravicama obitavalo tek 502 stanovnika. Dakle, strah mi je (ovaj put) bio opravdan.
No, vratimo se mi mojemu bicikliranju u ovo vedro, svijetlo, osunčano jutro.
Moja i dalje uska, ali i asfaltirana cesta je stotinjak metara prije prve skretnice kolodvora prešla željezničku prugu, te nastavila uz nju, koja mi je sada bila slijeve strane.
Gledajući iz daleka, ovako se naslućivala prva od kolodvorskih zgrada.
Kad sam joj prišao blizu, kolodvorska zgrada, prvo od strane mjesta, a potom od strane željeznice, izgledala je ovako
Snimio sam ju i iz vlaka, kojim sam se sutradan vraćao nazad s ovog putovanja.
Brzo sam izašao iz mjesta, ipak Moravice nisu neki veliki grad. Cesta je bila prava, široka, čak i sa crtom u sredini, što mi je ulilo nadu da će ovakva ostati do 10-tak km udaljnog mjesta sličnog imena - Brod Moravice.
Na moju žalost, ta je nada bila uzaludna. Nije prošlo dugo, pa se cesta prvo suzila na već znanu širinu sokaka, da bi u konačnici izgubila asfaltno ruho.
Nakon nekih kilometar-dva truckanja po makadamu prešao sam Dobru, ovdje već u obliku planinskog potoka.
Ne dugo nakon prelaska Dobre izašao sam na staru cestu Rijeka – Zagreb (ili Zagreb – Rijeka). Iznenadio sam se prometom na njoj. Dobro sad, nije bila nepregledna kolona, no zbog auto-ceste imao sam naivnu predodžbu da „staroRiječkom“ više nitko ne vozi. A možda sam (previše) navikao na današnji potpuni izostanak prometa, vozeći onim (neasfaltiranim) sokakom uz Dobru.
Bilo kako bilo, tih par stotina metara vožnje po magistrali sam nastojao što prije proći i skrenuti lijevo prema mjestu imena Brod Moravice. Čim sam skrenuo ponovo sam se vratio u idiličnu oazu mira i tišine.
Nije bilo još ni deset sati tako da se ljepota jutarnje svježine još uvijek dobrano osjećala u zraku. Opet se sjetih da su mi od cijele godine najljepša osunčana ljetna jutra negdje izvan grada, kao ovdje na primjer.
Neko vrijeme, mada kratko, cesta se proširila. I čak crtu po sredini dobila.
No ta raskoš, što se širine tiče nije dugo trajala – sve do tunela.
Da li ga nazvati tunelom, ili malo duljim propustom, ostaje dilema, no meni je izgledao kao tunel i tako ću ga „u daljnjem tekstu“ zvati. A u stvari to je bio prolaz, propust ispod željeznice koja se nalazila negdje gore na ovom visokom nasipu.
Taj, rekoh već, tunel meni je bio posebno zanimljiv, a činjenica da je jedan od dva na ovom putovanju kao i da prometa uopće nema, dozvolili su mi luksuz podužeg zaustavljanja i snimanja.
Prvo, ulaz i prolaz kroz njega.
Vožnja kroz njega je bila posebno zanimljiva, kao što je meni, uostalom, zanimljiva svaka vožnja kroz tunel. Izostanak bilo kojeg prometa i bilo koga potisnulo mi je bilo kakav strah, tako da sam s otvorenim svim čulima propedalirao kroz njega. Zbog blizine zida svaki, i najmanji zvuk koji sam sa svojim biciklom stvarao bio je višestruko pojačan. Moram spomenuti i posebnu svježinu zraka koji kao da je bio svijet za sebe, bez ikakve veze s okolnim.
Na kraju sam se osvrnuo i snimio izlaz.
Iza tunela cesta, sužena na minimalni, mada još uvijek asfaltirani sokak, provlačila se kroz debelu hladovinu u kojoj je carovala još uvijek jaka svježina od prošle noći, trudeći se iz petnih žila, mada neuspješno, dosegnuti onu svježinu koju sam proživio u tunelu.
Vozeći kroz hladovinu prikazanu na gornjem snimku opet se u meni, po tko zna koji put ovog jutra, pojavio dobro znani užitak boravka u prirodi na jutarnjoj svježini ljetnog dana koji će kasnije postati topao, čak i vruć.
Međutim, ta se hladovina brzo povukla, na opće moje razočarenje, te ustupila pogledu prizor prvih kuća mjesta čudnog naziva Brod Moravice, prema podatku iz wikipedije, smještenog na 560 metara nadmorske visine.
U stvari, ovih par kuća je sve što sam ja vidio od mjesta. Glavnina mjesta je bila negdje s desne strane, a mene je put vodio preko svojevrsnog prijevoja viđen na gornjoj slici lijevo na horizontu. Kad sam se popeo na tu neku vrst prijevoja, našao sam se na željezničkom kolodvoru Brod Moravice.
Kako taj kolodvor i ova cesta po kojoj sada biciklom vozim, izgleda iz drugog smjera gledana iz vlaka, snimio sam sutradan po povratku tim vlakom.
Negdje pri kraju kolodvora (ili na početku, ovisno o točki gledišta) je tabla koja me izvještava da ulazim u zaselak Lokvica. Tu lokaciju sam uspio i sutradan snimiti iz vlaka.
Kao što se na predzadnjem snimku može naslutiti, cesta nastavlja ravno, dok željeznica ode negdje lijevo. Toliko za sad o željeznici.
Samo mjesto/zaselak Lokvice ima par kuća, no što,valjda, zbog asfaltirane ceste, a što zbog obilja sunca kojemu ostaci jutra još nisu dozvolili da grije previše, meni je izgledalo kao iz bajke.
Taj bajkoviti dojam je pojačala kuća iz bajke - vila Herminka.
Naravno da sam zastao došavši ispred nje. No što sam joj više prilazio to se sve više i više gubio taj bajkoviti dojam. Razlog tomu je bilo oronulo njeno stanje. Očigledno da je ova vila pamtila i bolje dane, a ovako sama i usamljena čeka da je se netko sjeti prije konačnog urušavanja.
Da ipak nije tako crno, uvjerila me je mještanka od koje sam saznao je jedan od vlasnika živi u Rijeci i povremeno navrati do svoje, nada sve zanimljive građevine.
Osim situacije oko Herminke navedena mještanka me je, na moju opću radost, informirala da nakon stotinjak metara slijedi podugačka nizbrdica, sve do rijeke Kupe.
Dakle, slijedećih preko 4 km slijedila je, rekao bih, bjesomučna, uživancija vožnje nizbrdicom kroz šumu. Rekoh bjesomučna, jer je trebalo savladati visinsku razliku od skoro 300 metara, pa osim toga što je cesta bila uska i krivudava, bila je i strma, što i prometni znak potvrđuje.
Ta velika strmina ceste, uz vijugavost, zahtijevala je od mene znatnu koncentraciju, tako da sam tek onako, usput, krajičkom oka, uživao u raskošnoj hladovini guste šume dok sam se bjesomučno spuštao. Stoga je razočarenje da sam do rijeke Kupe došao iznenađujuće brzo bilo znatno. A da sam do navedene rijeke (već) stigao, prvo me je obavijestila tabla s imenom mjesta.
Od mjesta Čedanj vidio sam dve-tri usnule kuće bez znakova života. Ne razočaravši se zbog toga baš previše nastavio sam na raskrižju lijevo i ubrzo stigao da same rijeke, meni s desne strane.
Pozdravio sam susjednu Sloveniju koja je bila na obilno osunčanoj drugoj strani rijeke. Bilo je nešto iza pola jedanaest, pa je ova "moja" strana rijeke bila u debeloj hladovini uz još uvijek prisutnu svježinu od prošle noći. Ta "moja" strana takva kakva jest bila je u pravom, krajnjem kontrastu u odnosu na obilno osunčanu Sloveniju s druge strane rijeke.
Nešto više od kilometra do Broda na Kupi lagano sam propedalirao uskom, ali i asfaltiranom cestom, manje višu uz Kupu s desne strane. Onaj rajski užitak hladovine sa svježinom od prošle noći stalno me je pratio, kao da se želio opravdati za prebrzo spuštanje niz onu strmu nizbrdicu. Uz to sam, kao na dlanu, imao Kupu sa desne strane i, rekoh već, obilno osunčanu Slovensku obalu.
Prepustio sam se ovoj idili, čak je patetično pojačavao u svojoj duši. To su oni trenuci koje patina vremena, umjesto da izblijedi, još jače pojačava što vrijeme prolazi, pa kad se nekim prisjećanjem ili asocijacijom ponovo povrate u svijest, nehotično izazovu skromni osmjeh nastao zbog ogromnog vala oduševljenja koji preplavljuje dušu sjećajući se ovih trenutaka koje sam proživljavam.
"Kvaliteta života se ne mjeri brojem udisaja već brojem trenutaka koji zaustavljaju dah!"
Suzdržavao sam se koliko sam mogao da izbjegnem pravi razlog zašto sam se koristio patetikom.
Dolaskom na čistinu u kojoj se u daljini naziralo mjesto Brod na Kupi, više nisam mogao.
No prije samog mjesta valjalo mi je prijeći potok. Iako je imena Delnički potok do Delnica je još oho-ho.
U, nazovimo ga tako, centru mjesta pronašao sam trgovinu, opskrbio se jelom i pićem, te se vratio na početak mjesta gdje sam, preko puta crkve u debeloj hladovini parka uz Kupu pronašao klupu. Tu sam prvo odmorio, zatim ručao, te usnuo onim poslijeručkovskim snom.
Dok sam žmirkao prizivajući san priznao sam samom sebi da je (krajnje) vrijeme da se suočim s nekim činjenicama.
Ova jutrošnja vožnja od samog početka pa dovde, do Kupe, bila je fenomenalna, fantastična, prekrasna, nezaboravna....što krajolicima, što svježinom ljetnog jutra, što izostankom prometa što...
I sad je vrijeme to i platiti!
Čime!?
Uzbrdicom, duuugačkom uzbrdicom!
Eto to je ono što sve do ovog mjesta nisam si želio priznati, što sam, čak i pretjeranom patetikom pojačavao i onako veliko dosadašnje uživanje.
Od Broda na Kupi (222 mnv) do Delnica (711 mnv) ima 12 km (i skoro 500 metara visinske razlike) od kojih je barem deset uzbrdo. Eto, to je ono što stoji ispred mene i što trebam savladati.
Ok, dobro, stoički prihvaćam. Uostalom, imam dosta vremena do kraja dana, tek je jutro završilo, pa polako, Bože moj!
Nakon već standardno blaženih 20-tak minuta sna, odlučih krenuti prema toj uzbrdici. Nema smisla više čekati, uplašit ću je se.
Usnulo mjesto s par prolaznika živjelo je svojim tempom na zabačenoj granici. A granica je bila prisutna i bukvalno, u obliku graničnog prijelaza, kojeg sam ostavio iza sebe i krenuo kroz mjesto.
Prvih oko 2 km vozim uz Delnički potok, meni s lijeve strane i zaključujem da je uzbrdica podnošljivo blaga te vožnja ide bez problema.
Nekih pola kilometra nakon Broda na Kupi nailazim na, meni barem, egzotičan viseći most preko navedenog potoka, te sam bez duljeg razmišljanja zastao i ostao duže od očekivanog pri zagledanju i snimanju mosta i okolice.
Potok ispod, ispred i iza mosta je izgledao ovako
Iako je uglavnom plitak, tek 10-15 cm, na jednom mjestu je malo veće dubine, pa je dozvolio smaragdnoj modrini, tipičnoj za planinsku čistu vodu, da se pojavi.
Iako je za kratko cesta išla blago nizbrdo, prometni znak me je upozorio da će to ipak biti kratkog vijeka i da slijedi dugo očekivana uzbrdica.
Pomiriši se sa situacijom i stoički primivši spoznaju o dugoj uzbrdici bijah nagrađen hladovinom koja mi je olakšala guranje bicikla. Naišle su i neke serpentine, pa sam se u skladu s njima prebacivao s lijeve na desnu stranu i obratno, već gdje se ta hladovina nalazila.
Situacija uz cestu nije bila Bog zna što zanimljiva, promet, na koji do sada nisam navikao, bio je znatan tako da je taj nedostatak zanimljivosti još više pojačavao. No, povremeno se raslinje uz cestu razišlo te mi prikazalo raskoš Gorskog kotara u punom sjaju. Pretpostavljam da se radi o naselju Donji Turni...
...i Gornji Turni
Ona hladovina od početka uzbrdice se postupno smanjivala što se sunce više penjalo na obzoru. Radi toga odavno već „šetam“ uzbrdicom po sve toplijem i toplijem suncu. Kad osjetim da bih trebao malo odmoriti pogledom skeniram prizor ispred sebe sve u potrazi za kakvom-takvom hladovinom.
Na jednoj takvoj sam našao hladovinu s lijeve stane ceste i u nju smjestio bicikl. Prošetao sam sam nazad nekih desetak metara da snimim razlog nestajanja nade i prije nego se ona zapravo pojavila.
Ta „moja“ uzbrdica, za koju sam skoro zaboravio kad je zapravo i započela, postupno se smanjivala da bi na kraju cesta dobila skoro vodoravan položaj. I baš kad se ponadah da je to to, da je uzbrdica završila, ugledah prometni znak sa gornjeg snimka koji me nepokolebljivo i odlučno, mada mirno i tiho izvijestio da mi je radost preuranjena.
Dakle, valjalo je još stoicizma pronaći za daljnju uzbrdicu. Stoga odlučih ovu pauzu malo produžiti i konzumiranjem suhih smokava osnažiti tijelo i obodriti duh.
Međutim, promatrajući okoliš malo (po)dalje od ceste ipak primjećujem da su okolni masivi niži, te zbog njih vidim da sam, ipak, nešto „otišao u visinu“. To me nekako obodrilo, pa sam zaključio da ću se, manje-više, uskoro ipak popeti do tih Delnica.
U mjestu koje se zove…
…pronaći hladovinu nije bio ni malo lako. Ipak, nakon duže potrage našao sam jednu debelu ispod stabla. Izgledalo mi je kao da je prije oho-ho godina tu posađeno sve sa svrhom da će jednog dana (ovog današnjeg) obradovati i razgaliti jednog skromnog, ali tvrdoglavo-upornog biciklistu. I jadno je stablo, evo sve do dana-današnjeg ispraćalo dane i dane u kojima se smjenjivala nada, nastala jutrom toga dana i razočarenje dolaskom večeri. I eto, konačno taj dan.
Pa evo veselja, i kod stabla, kao i kod mene u njegovoj hladovini.
Jednostavno zbog zakona ponude i potražnje ova hladovina je bila zlata vrijedna, jer nadaleko i uokolo nije bilo ništa ni približno. Zato sam se, uživajući u njenoj svježini nastaloj zbog izostanka sunčevih zraka i pirkanja lahora svježeg planinskog povjetarca, zadržao bitno duže od planiranog.
Za nastavak na treći dio ove priče kliknite ovdje.
Post je objavljen 25.06.2022. u 11:42 sati.