Marketing
Ljubljana - Drugi dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Drugi dan
Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Za razliku od jučerašnjeg gdje je vožnja bicikla bila tek simbolična, i po brzini, a i po prijeđenim kilometrima, danas ispred sebe imamo zavidan broj kilometara i isto takav okoliš. Čak što više, uz dušno poštovanje Slovenskoj prijestolnici, ovaj dan od ovog trodnevnog putovanja stavljam na prvo mjesto po egzotičnosti, zanimljivosti i po svemu onome što vožnju bicikla čini nezaboravnom.
Da čitaoca uvedem u današnje tokove napominjem da nam je današnji plan i želja proći uz rijeku Savu preko Litije i Zidanog Mosta do Radeča. Cijelo vrijeme će nam pri tome društvo činiti željeznica, i to ne bilo kakva, već magistralna, dvokolosječna i elektrificirana (na opće moje oduševljenje! - ipak sam ja i nekakav railfan). To će činiti uporno i tvrdoglavo čak i na mjestima gdje se i sama Sava teško probija kroz svoj kanjon. No, otom potom!
U želji da ovaj grad i njegovu gužvu napustimo što prije, nismo se zaustavljali dok smo vozili prema istoku, tako da nema nikakvih snimaka. Tek na samom izlazu ispred neke veće trgovine našli smo zgodne klupe te tu odlučiti napraviti prvi današnji objed.
Nakon "tankiranja goriva" nastavili smo svoj "Put na istok". U toku vožnje, onako iz ruke, snimio sam crkvu s druge strane, još uvijek široke ceste po kojoj smo vozili. Radilo se o crkvi Marijina Uznesenja.
Čitajući na wikipediji podatke o toj crkvi iznenadio sam se kako ona ima dugu i bogatu povijest iako je smještena ma periferiji grada.
Dakle, tu sam pročitao da najstariji, ali ne i pouzdani spomen je iz 1325. godine. Prvi povijesno dokazani spomen je 15. kolovoza 1499. godine, kada je generalni vizitator oglejskog patrijarha Sebastijan Nazimben posvetio dva oltara u crkvi Djevice Marije. Obnovljenu crkvu posvetio je 27. veljače 1520. biskup Natalis de Turre. Crkva je 1783. godine postala sjedištem župe. Na Uskrs 14. travnja 1895. crkvu je oštetio potres pa su sagradili veću prema nacrtima arhitekta Raimunda Jeblingera iz Linza. Godine 1904. tvrtka Hilzer iz Bečkog Novog Mjesta izlila je novo brončano zvono, koje je sa 6086 kg bilo najteže u Sloveniji. U studenom 1916. zvona su pretopljena zbog potrebe za materijalom za izradu oružja u Prvom svjetskom ratu. Godine 1923. crkva je naručila nova, čelična zvona. Najteže od njih, s 5825 kg, i danas je najteže zvono u Sloveniji.
I ima tu još šo-šta, no mislim da je i ovo dovoljno .
Na samom kraju grada ova naša. sad već "normalno" široka cesta se podvožnjakom provlači ispod željeznice.
Iako ovaj gornji snimak zbog svoje mutljavosti ne bi trebao nikome pokazivati, a pogotovo ne staviti ju na ovo mjesto, svjesno kršim i krajnje minimalistička fotografska načela sve u želji za objašnjenjem da ono što se (mutno) nazire nije cesta već tek biciklistička staza. Cesta je lijevo dolje, nazire se između stupova.
Par stotina metara nakon prolaska ispod željeznice prikazanog na gornjem snimku prešli smo rijeku Ljubljanicu, mi sa svojim, a željeznica sa svojim mostom.
Prvobitno je razlog tog zaustavljanja bila moja želja za snimanjem mosta preko kojih vlakovi jure. No, dok sam vadio fotoaparat kao potpuno iznenađujući i kao takav neočekivani motiv ispod tog željezničkog mosta primijetio sam sivu čaplju. Biće da sam se od silnog uzbuđenja i želje da to što brže napravim toliko uspetljao sa svojim fotićem, da je moj foto-model izgubio strpljenje i odletio. Ipak sam ju uspio snimiti u zadnji čas prije nego je sa svojim gracioznim krilima odletjela tko zna gdje.
A evo i tog željezničkog mosta zbog kojeg sam se, u stvari zaustavio.
Ovim prelaskom Ljubljanice napustili smo i posljednje kuće, najudaljenijeg predgrađa i zajedno s željeznicom ušli u neku vrst uske udoline. Na svom ciklo-kompjutoru sam imao podatak o već prijeđenih 15 km ovog dana. Dakle, toliki smo put jutros morali prijeći da bi iz gradske vreve došli u izvangradsko zelenilo.
Što se uzbrdica/nizbrdica tiče cesta je u početku bila uglavnom ravna pa iako uska radi skoro potpunog izostanka prometa bicikliranje njome bio je pravi užitak.
Naišli smo na zanimljivu tablu s natpisom "Pozor! Biciklisti!" kao upozorenje vozačima da (pri)paze na bicikliste. Na takvo što danas i sutradan ćemo često nailaziti, te se višestruko uvjeriti da je Slovenija stvarno bike-friendly!
Moram priznati da mi je ova tabla i poruka koju ona nosi bila srcu draga i davala mi je dodatno zrnce smirenosti nastale zbog dodatnog osjećaja sigurnost da ću ja, kao biciklist, ipak biti posebno pažen i mažen od strane vozača auta i ostalih motornih prometala.
Slijedećih 20-tak i još koji kilometar, sve do Litije, uživat ćemo u ovakvoj uskoj, lokalnoj cesti, zaboravljenoj za motorna prometala. Istini za volju, lijevo, s druge strane Save je "prava" prometnica po kojoj ta motorna vozila mogu hitati bitno brže, pa su ovu velikodušno ostavili lokalcima i nama, biciklistima.
Ta "naša" cesta po kojoj polako, onako s noge na nogu, bicikliramo više puta prelazi željezničku prugu. Imali smo tu sreću (ili "sreću") da nam je na prvom od njih rampa bila spuštena. Pozitivistički nastrojen, kakav težim biti, u toj nenadanoj pauzi pronašao sam nešto ugodno za sebe snimivši meni sasvim fini vlak koji hita prema Ljubljani.
Prvi kakav-takav željeznički kolodvor bio je onaj u mjestu Laze pri Dolskem.
U prijevodu na hrvatski bi to bilo Laze kod Dolskog. I stvarno, dok pišem ove redove malo sam detaljnije proučavao kartu i vidio da je s druge strane Save (lijevo gledajući gornji snimak) stvarno (veće) mjesto Dolsko. A što se pak tiče tih Laza mi ih u Požeškom kraju imamo čak dvije: Laze Vasine i Laze Čosine.
Ponovo smo prešli prugu te jedno vrijeme se vozili tik uz nju a potom se malo uzbrdicom izdigli iznad nje. Ta uzbrdica je bila od nekog brda s desne strane pa smo zbog njega (brda, a ne uzdignuća) naišli na pravog pravcatog planinara. To da je pravi, pravcati zaključujem na osnovu ruksaga i štapova.
Pri prolasku kroz neko selo čije ime nisam zapamtio, cesta je išla tik uz neku gospodarsku zgradu (štalu, možda) koja je imala drveni trijem, nešto kao balkon. Simpatični su mi otvori u obliku srca na daskama.
Ka pogledam lijevo preko doline Save (koju ne vidim) vidim brežuljke, a bome i prava brda u daljini. u toku današnje vožnje taj brdoviti okoliš će nam se dobrano približiti.
Nakon uzbrdice slijedi nizbrdica. Kao što uzbrdica nije bila nešto posebno dugačka, tako važi i za nizbrdicu. Ipak smo bili malo iznad doline, pa ju je bilo zanimljivo gledati, onako s visine.
Spustivši se na raznu željeznice ušli smo u neko selo.
Cesta je išla bukvalno kroz selo, tako da su se na jednom mjestu kuće dobrano stisnule uz nju pa sam imao dojam da vozim ljudima kroz njihovo dvorište. Čak sam uhvatio sebe kako sam spremam skrušeno se ispričati ako susretnem nekog od ukućana. Srećom, nije ih bilo.
Kuće su u selu bile, rekao bih prave rezidencije, fino uređene, a i fino velike. Ispred jedne takve snimio sam mali vrt sa konstrukcijom za plastenik. Takve plastenike ćemo često viđati u nastavku vožnje.
Nakon sela cesta je ponovo odlučila otići na drugu stranu željeznice, no ovaj put je to učinila prolazom ispod pruge.
Odmah po izlazu iz tog „pothodnika“ stisnuli smo se, zajedno s našom cestom, uz tu željeznicu. Dolina kojom smo vozili postupno se sužavala pa su brda došla tik do nas, ponekad toliko tik, da nije bilo mjesta za cestu i prugu u istoj ravnini, što se lijepo vidi na donjem snimku.
Onda opet preko pruge, pa opet kraćom uzbrdicom i na kraju opet kraćom nizbrdicom.
Ponovo smo se našli u nekom selu u kojemu mi je štala u kojoj su bile koze na neki način privukla pažnju. Sam izgled građevine me zbunio, činilo mi se kao da prvobitno nije bila sagrađena za namjenu kojoj sada služi. A mjesto gdje je sagrađeno dodatno doprinosi toj mojoj zbunjenosti (strmo i tik uz cestu).
No, o tome sam razmišljao tek tren-dva, te nakon što sam je prošao već zaokupljen slijedećim prizorom već sam ju zaboravio. A zaboravio sam jer je gornji prizor zamijenio novi. Ovaj put je to bila lijepa (a opet i velika) kuća s uređenom okućnicom i sa isto tako uređenim plastenikom.
Slijedeća kombinacija je bila mi, s cestom, uz obronak brda a željeznica ispod nas.
Evo još jedan plastenik! Obećavam, posljednji u ovom putopisu kojeg sam snimio, mada ih je bilo još.
Do slijedeće pauze, i to malo duže ponovo smo prešli prugu, pa jedno vrijeme vozili proširenom dolinom, da bi u konačnici ponovo uz zid od željeznice. Dakle, uopće nije monotono ni dosadno.
Da napravimo tu već spomenutu dužu pauzu ponukao nas je zvuk vodopada. Skrenuli smo lijevo i nekim uskim puteljkom nakon stotinjak metara došli do izvora zvuka. Dobro, nije baš bio vodopad, no nabujala Sava se ipak dobrano pjenila prelazeći preko kamene prepreke. Boja nabujale rijeke nije bila baš pretjerano privlačna, kao i miris vode, tako da prvobitna asocijacija na Plitvička jezera, nakon što mi je uho registriralo navedeni zvuk, se istopila i prije nego se razvila u nešto konkretnije.
Došlo je vrijeme da se, barem na kratko, rastanemo od željeznice. Nekih 5-6 km prije Litije pred nas se ispriječilo nekakvo brdo. Željeznica je to elegantno riješila prolaskom kroz brdo, dok nama, zajedno s cestom, ne preostaje ništa drugo nego se penjati na njega.
Dok sam se pentrao vozeći bicikl uzbrdicom bacio sam pogled u desno te vidio „svjetlo na kraju tunela“. Dakle nije dugačak, iako je zavojit. Željeznica inače nakon izlaza iz tunela, prelazi Savu, dok ćemo mi, rekoh već, ostati na ovoj strani te rijeke.
Obično pri vožnji uzbrdicom nastojim nekakvim tokom misli okupirati svoj mentalni sklop sve u cilju da mi napor vožnje bude, barem mentalno što manji i kraći. Nerijetko sam se uvjerio da to stvarno pali pa mi kraj uzbrdice dođe neočekivano brzo a napori pri vožnji nekako lakši. Tako sam probao i ovaj put, no to tumaranje po kucima svog mentalnog sklopa iznenada je prekinuo dolje prikazani prometni znak na sred srede ceste.
Ako nekomu i nije baš jasan znak ispod njega je bila tabla s natpisom „Popolna zapora ceste“ što bi u prijevodu na „naški“ bilo : „Potpuno zatvaranje ceste“.
Što sad!? Zbunjeno sam se pitao gledajući uokolo ni sam ne znajući što gledam i koga očekujem. Nakon tren-dva razmišljanja hrabro sam rekao svojoj suputnici „Idemo dalje!“. Nije mi se dalo vraćati nazad, tražiti most preko Save, te magistralnom cestom nastaviti prema Litiji.
Dakle, nastavili smo lijepom, glatkom, glanc novom cestom. Bilo mi je nekako lakše kad smo nakon stotinjak metara sreli biciklistu koji vozi u suprotnom smjeru.
Svo što je lijepo kratko traje pa tako i ova friško obnovljena cesta. Umjesto nje, nove i široke, našli smo se na staroj i uskoj. I ne samo to! S desne strane nam je bilo strmo brdo, a s lijeve branik, tako da sam sa zebnjom očekivao bilo koje prometalo šire od bicikla u brizi kako ćemo se mimoići. Srećom zebnja je bila suvišna jer nitko i ništa nije naišlo.
E to što ti je čovjek! Umjesto da budem zadovoljan barem, ako ne i sretan što od navedenog mimoilaženja nije bilo ništa uhvatio sam se kako samoprijekorno zamjeram sebi što sam umjesto zebnje trebao malo više uživati u vožnji.
A sad Litija!
To je grad(ić) koji je prema wikipediji 2011 godine imao 6467 stanovnika. Međutim treba biti obazriv u donošenju brzopletog zaključka jer iako je taj broj maljušan, iz onog što smo vidjeli Litija je prije grad, nego gradić.
Iako naša cesta nastavlja s ove strane Save u želju da posjetimo željeznički kolodvor prešli smo most preko Save.
Priznajem da možda izgleda nedoraslo, no želja mi je bila vidjeti tračnice sa perona Litijskog kolodvora, jer sam taj kolodvor često u mladosti promatrao iz vlaka (na onom svom putovanju do Trsta i natrag, opisanog u uvodu). Ti kolosijeci su zanimljivi jer su u zavoju. Dakle, Litijski kolodvor je po tome jedan od rijetkih, pravi raritet.
Lijevo, gledajući gornji snimak je glavna kolodvorska zgrada koja od strane grada izgleda ovako
Otprilike skroz desno u odnosu na gornji snimak, manje-više preko puta kolodvorske zgrade parkirali su jednu parnjaču.
Na internet stranici en.wikipedia.org saznao sam da se radi o parnoj lokomotivi serije 50 i rednog broja 060 težine 45t, snage 450KS i maksimalne brzine 45 km/h. Proizvedena je 1912 godine u Mađarskoj firmi MAW. Do 1970. godine vozila je na području Bjelovara. Onda je došla u Zagorje (grad u Sloveniji) i vozila ugljen iz rudnika. Godine 1987. predana je Željezničkom muzeju u Ljubljani, da bi 1989. godine nakon restauracije izložena u Litiji.
Ovu kratku reportažu sa Litijskog željezničkog kolodvora završavam s parkiralištem za - bicikle.
Vratili smo se nazad preko onog Savskog mosta i mjesto za odmor našli na klupi pod hladovinom pored ultra-moderne zgrade osnovne škole.
Gledajući gornji snimak, lijevo od ovog impresivnog zdanja osnovne škole je malo starija zgrada u kojoj se smjestio mjesni muzej grada Litije.
Da se stvarno radi o nekom muzeju dokaz je i eksponat ispred zgrade u obliku rudničkog vagoneta.
Toliko o Litiji.
Na izlasku iz grada naišli smo na džambo plakat za šparoge na poljoprivrednom gospodarstvu.
Od Litije pa slijedećih 15-tak kilometara vozimo se pravom, magistralnom cestom. Na žalost, i promet je bio pravi, tako da smo često više pazili na njega nego uživali u okolišu.
Ipak, usprkos tom gustom prometu bilo je tu nekoliko zanimljivosti koje su vrijedne spomena.
Prvo smo stali na jednom raskrižju na kojemu je neka lokalna cesta išla preko Save uz pomoć drvenog mosta.
Međutim to nije bio bilo kakav most, već prava arhitektonska ljepotica mostogradnje.
Ovako natkriven sa širokim drvenim krovom neodoljivo me podsjetio na film „Mostovi okruga Madison“ poznatog filmaša Clinta Eastwooda. Most, ovaj ovdje, a ne onaj iz filma, je sav bio od drveta osim betonskih stupova.
Šetajući po drvenom kolovozu mosta snimio sam i rijeku Savu nizvodno od njega.
U nastavku vožnje dolina Save se transformirala u pravi kanjon toliko uzak da smo prošli kroz dva tunela. S lijeve strane, onoliko koliko mi je promet dozvoljavao, vidio sam da je i druga strana rijeke također dosta strma, pa je željeznica jedva pronalazila mjesto za svoju „cestu“. Kako je to izgledalo možete vidjeti na ovom kratkom filmu ovdje.
Nedaleko od navedenih tunela prošli smo i ispod jedne galerije
Vožnju kroz navedenu galeriju možete vidjeti na ovom kratkom filmu.
Nisam mogao odoljeti te sam se zaustavio iz navedene galerije da ju snimim pogledom unatrag. Odmah potom sam snimio kontejnerski vlak koji je tutnjao drugom obalom Save.
Nadam se da sam ovim snimcima i filmovima zorno dočarao kanjon i prometnice u njemu.
Valjda zbog više kiša, ne samo one od prošle noći, došlo je do odrona na cesti, pa se promet regulirao naizmjenično.
Već je prošlo pola 2 pa je bilo vrijeme ručku. Vrijeme možda jest bilo, ali mjesta baš i ne. Sa desne strane, tek koji pedalj od mog ramena bio je skoro okomit obronak brda, a s lijeve stane branik, tako da mjesta ni za stajanje skoro da nema, a kamo li klupa ili nešto slično.
Rješenje nam se nametnuo samo po sebi prvo u obliku mosta preko Save, a potom u obliku željezničkog kolodvora.
Najednom smo se našli na raskrižju. Naša cesta je i dalje nastavljala ravno, no lijevo se preko navedenog mosta može doći do Zagorja. Usput, prema wikipediji, Zagorje ob Savi (tako mu je, zvanično, ime) je grad i središte istoimene općine u središnjoj Sloveniji, koji je 2002 godine imao 6893 stanovnika.
Dakle, skrenuli smo lijevo, te nakon što smo prešli most odmah iza njega spustili se (opet) lijevo do kolodvora.
A taj kolodvor me stvarno dojmio!
Dakle, u sred ničega, nigdje kuća, okolo samo brda, a kolodvor pravi-pravcati, kao nekog većeg grada.
Sama kolodvorska grada izgleda ovako
Pogled na perone s tračnicama izgleda ovako
Kad se malo bolje pogleda karta (GogoleEarth recimo) uočava se grad odmah iza brda te je moj dojam divljine u kojoj se smjestio kolodvor, tek samo privid.
Mjesto za objed našli smo na klupi uz parkiralište za (pazite sad) – bicikle.
Pored parkirališta su smjestili stup sa najnužnijim alatom za popravak bicikla, kao i sa pumpom
Ovi vodoravni izdanci na okomitom stupu služe da se na njih postavi bicikl radi lakšeg skidanja kotača ili nekog drugog servisiranja. Dakle krajnje sam impresioniran brigom i obzirom prema biciklistima.
Nakon objeda u potpuno neočekivanoj i krajnje originalnoj sredini krenuli smo u nastavak vožnje. Na kraju kolodvorskog kompleksa snimili smo motorni vlak kako ulazi u kolodvor.
Oštro oko će na lijevom dijelu gornjeg snimka, na kraju crvenog vlaka, uočiti komadić mosta kojim ćemo preći Savu i vratiti se nazad na „našu“ cestu.
Slijedećih 5-6 km smo vozili ponajviše u želji da što prije odvezimo. Promet je na momente bio dosta gust, kamiona je isto tako bilo podosta, a zato mjesta za zastati mimo ceste skoro da nije ni bilo. Zato smo k'o ozebli sunce dočekali raskrižje na kojemu smo skrenuvši lijevo mostom prešli Savu.
Malu pauzu na mostu sam iskoristio da s njega snimim Savu nizvodno kao i usku cestu kojom ćemo nastaviti vožnju.
Ta „naša“ cesta se nazire na sredini gornjeg snimka između željeznice i Save.
Odmah po silasku s mosta skrenuvši desno napustili smo ovu prometnu cestu i vratili se nečemu sličnom kakvo smo imali do Litije, dakle usko, a ipak asfaltirano i s jedva zamjetnim prometom.
Zbunio nas je semafor ispred mosta kojim se provlačimo ispred željeznice koja je tutnjala gore po njemu.
Nakon prolaska ispod mosta prolazom koji je ličio na kraći tunel shvatili smo čemu semafor. Slijedećih par stotina metara cesta je bila toliko uska da je bio moguć promet samo u jednom smjeru. Na ovakvu situaciju, da se semaforima promet naizmjenično regulira zbog krajnje uske ceste, do Zidanog Mosta naići ćemo još koji put.
Tih 10-tak kilometara do Zidanog Mosta s oduševljenjem proglašavam najimpresivnijom dionicom današnje vožnje. I to u danu kojeg smatram najimpresivnijem u ovom trodnevnom putovanju. Dakle ovo što slijedi je najbolje od najboljeg.
Kanjon rijeke Save ovdje se dobrano suzio, njegove litice su se postrmile do maksimuma tako da su graditelji željeznice i ceste uz nju napravili pravo čudo. Stoga je vožnja ovom uskom cestom nerijetko izgledala ovako
Dakle s lijeva na desno: okomite litice, pa željeznica, pa okomiti podzid, pa cesta, pa okomita litica, pa rijeka Sava.
Ponovo smo naišli na semafor i malčice pričekali na svoj red.
Opet ono smjenjivanje okomitog i vodoravnog samo u ovom slučaju začinjeno tutnjavom vlaka gore iznad naših glava i krajnje uskom cestom sa kamenim branikom koji nas štiti od pada u ambis Save.
Kad više za cestu, makar bila i ovako uska, između željeznice i Save nema mjesta, cesta preskoči tračnice i ode nebu pod oblake. Dobro sad, nisu to neke dugačke uzbrdice, taman da se popnemo toliko da imamo prekrasne poglede na bližu i dalju okolicu.
Dakle, evo primjer bliže okolice
A evo i promjer dalje okolice
Naišli smo na neko naselje od par kuća koje nam je s ponosom pokazalo da imaju i ime – Suhadol.
Nakon izlaska iz sela kojeg su činile tih par kuća snimio sam situaciju preko puta, s druge strane kanjona.
Nakon zadnje kuće cesta je krenula blago nizbrdo. Ispred sebe smo imali pravi pitoreskni ugođaj.
Prije nego smo prešli tračnice opet smo se provukli kroz dvorište nekog seoskog gospodarstva. Barem je to meni tako izgledalo jer je „glavna“ kuća bila s lijeve strane, a nešto što je meni ličilo na štalu bilo je s desne stane. Ili je štala pripadala kući na istoj strani ceste? Ne znam baš, uglavnom dojam mi je bio da sam u dvorištu.
Nedugo poslije prelaska preko tračnica opet već viđeni prizor stisnute ceste, s lijeve strane okomitim podzidom, a s desne ambisom po kojemu teče Sava.
Opet prelazak preko pruge. Ovaj put je rampa bila spuštena pa smo čekali prolazak vlaka.
Dok smo čekali da se rampa digne prošetao sam malo desno od gornjeg snimka i snimio zanimljivi „lift“.
Bijelo-zelenkasta kabina koja se trenutno nalazi taman iznad rijeke, visi na gornjoj sajli. Donja sajla služi za krtanje kabine po gornjoj sajli. To kretanje se vrši velikim koturom kojeg preko ručke pokreće „lift-boy“.
Već smo navikli da slijedi uzbrdica čim smo prešli željeznicu, pa nas uzbrdica nije iznenadila. Ovaj put smo s desne strane „tamo dolje“ imali neko naselje koje smo, onako voajerski, sa zanimanjem promatrali.
Tako smo naišli na „kutak za opuštanje“ sa stolom, stolicama i ležajem čak ispod nadstrešnice. I sve to još dekorirano cvijećem.
Ili mi je ovih gore-dolje bilo dosta ili smo se stvarno sada uspeli na najvišu poziciju, ne znam, uglavnom imao sam dojam da smo visoko, najviše do sad. Uglavnom nakon duljeg spusta ( i užitka spuštanja po njemu) zelenilo se nekako raširilo i ispred , kao i ispod, pa se ukazao pogled na željeznički kolodvor u Zidanom Mostu.
Prema wikipediji Zidani Most je naselje u središnjoj Sloveniji, na ušću rijeke Savinje u Savu, u općini Laško. Ima 330 stanovnika (2002.) Njemački naziv za ovo mjesto je Steinbrück, a još starije je ime Klausenstein. Naselje je važno željezničko čvorište jer se ovdje od željezničke pruge Ljubljana – Zagreb (izgrađene 1862. godine) odvaja pruga prema Mariboru. Prvi most je izgrađen još u rimsko doba 290. godine. Mjesto je svoje ime dobilo nakon izgradnje drugog mosta 1223. godine.
Nakon spusta do same kolodvorske zgrade, a i pri daljnjoj vožnji nismo vidjeli gdje bi se smjestili tih 330 stanovnika. No, za razliku od onog kolodvora u Zagorju gdje se mjesto, odnosno grad smjestio s druge strane brda, gledajući kartu (GoogleEarth) u dolini rijeke Savinje, uz prugu prema Mariboru uočavam nekoliko raštrkanih kuća i ništa više.
Ali ako nema kuća onda ima mostova kol'ko 'oćeš! Tu su dva željeznička ovaj prema Zagrebu (u našem smjeru) i onaj prema Mariboru. Zatim je tu cestovni preko Savinje, te provlačenje ceste ispod pruge za Maribor, što bi se isto moglo mostom okarakterizirati.
Slijedi prvo cestovni preko Savinje…
…zatim željeznički prema Mariboru…
…željeznički prema Zagrebu (snimljeno u suprotnom smjeru)….
…i na kraju ovog prikaza mostova u Zidanom Mostu cestovni prolaz ispod pruge prema Zagrebu. Uočljiva je na gornjim snimkama izuzetna zamućenost Savinje. Očigledno da je prošlu noć gore na sjeveru Slovenije bitno više padala kiša nego u središnjem dijelu.
Bilo mi je, ipak, zanimljivo proći kroz, ovo na prvo pogled zabačeno mjesto, pa sam se na kraju okrenuo i snimio kolodvor i prizor iza njega.
Lijevo na gornjem snimku, i lijevo od kolodvorske zgrade, vidi se nizbrdica kojom smo se spustili do kolodvora.
Slijedećih kilometar-dva vozimo se ponovo po magistralnoj cesti, no ona ovaj put od Maribore i Celja, vodi prema Krškom te dalje na istok prema Zagrebu. Ova magistrala mi se činila širom, možda i zbog toga što je asfaltna podloga bila nova, zajedno s crtama. Opet se vratio promet, no egzotika okoliša ga je činila podnošljivim.
Ta egzotika se sastojala od Save koja je bila odmah iza branika s desne strane i od željeznice koja je bila na okomitom podzidu s lijeve strane. Plus još obronci brda s gustim zelenilom.
Ipak, usprkos navedenoj egzotičnosti zbog prometnih zujalica koji su zujali pored nas ugledavši ispred sebe željeznu konstrukciju mosta odmah mi se pojavila odlučnost da se maknemo s ove magistrale ako za to postoji bilo kakva mogućnost.
Za nastavak priče o ovom putovanju kliknite ovdje.
Post je objavljen 08.01.2023. u 14:30 sati.