Marketing
Istra 202 - II dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Odmah po izlasku iz kampa na kamenoj klupi sam našao mjesto za današnji ručak. Klupa je u kakvoj-takvoj hladovini i integralni je dio ovećeg kružnog toka, a ujedno i postaja gradskog autobusa.
Ručak je "iz ruksaga", kako bi planinari rekli, a da lakše klizi tu je bila dvoguza hladnog piva.
I tako, sjedim, dokono žvačem zalijevajući zalogaje, promatram ljude i zbivanja oko sebe, postupno se prepuštajući blaženom osjećaju nesvjesnosti ni vremena, ni mene samoga, kad me netko "probudi" s komentarom: "E svaka vam čast! Odakle vozite?"
Bio je to po meni još uvijek mladi čovjek, oko 35 godina, odjeven u komplet za trčanje. Kad mu rekoh odakle i kamo vozim, to ga još više oduševi. Reče mi da je malo takvih ljudi (kao što sam ja, valjda) i da je to najbolji način za održanje zdravlja, i mentalnog, a ne samo fizičkog. Eto, on se upravo sada vraća sa višekilometarskog trčanja.
I tako smo se nas dvojica raspričali, točnije više on nego ja. Što je pričom više prelazio na sebe, to mu je sve više prvobitni osmjeh oduševljenja prema meni i mome biciklu prelazio u sarkastično gorak izraz prema samome sebi. Reče mi da sebe smatra pripadnikom "izgubljene generacije" ove zemlje, rođene 70-tih. One generacije koja se u pretvorbi i divljem kapitalizmu nije uspjela "snaći". Do prije par godina je rintao bezvezni posao u isto takvoj firmi i za istu taku plaću, da bi ga na kraju "obradovali" - otkazom, pa je sad još i nezaposlen, iako u vrhuncu svojeg života.
Na kraju me je pozdravio vrativši sebi ponovo onaj osmjeh s početka našeg razgovora i otišao.
Osjećao sam se kako je meni ostavio tu sarkastičnu gorčinu, jer su mi, i protiv moje volje, a potaknuti tom njegovom pričom, iz nesvjesnog kutka moje memorije, preda mnom je izlazio red ljudi koje poznam, a za koje mogu reći da pripadaju toj grupaciji pod nazivom "izgubljena generacija".
Sa nekim ambivalentnim osjećajem u kojemu su se smjenjivali radost i oduševljenje da sam svojom pojavom nekome priuštio radost i oduševljenje, i gorčina zbog naknadne priče o sudbini mladog čovjeka koji, i zbog situacije u kojoj je sada, više to nije, brže-bolje sam završio ručak, skoro ga više i ne osjećajući, spremio stvari na bicikl i krenuo dalje. Iz te gorčine zbog realnosti izvukao sam bijegom iz nje i odlaskom u povijest.
Tek par stotina metara od ovog mjesta bio je ulaz o vojni kompleks ondašnje "Jugoslavenske ratne mornarice" kojoj sam htio-ne-htio morao pokloniti godinu dana svog mladog života (da li bi, barem neke, ondašnje mladiće koji su, kao i ja tada, morali u vojsku, mogao nazvati pripadnicima neke druge, izgubljene generacije!?). Danas taj ulaz kao da je svojim izgledom pokazivao što je bilo na kraju od te "Jugoslavenske" i od te "mornarice". Pa ipak, nisam osjećao nikakvu (zlu)radost gledajući ostatke porte, tek neku sjetu o besmislenosti politike.
Ponovo se vratih u današnjicu iz te 83-će zadovoljan, sretan čak, svojim razvojem od tada. Vratio sam se cestom uz more prema kampu, onih par stotina metara, i snimih još jednu od plaža kampa, koja je bila pitomija i čak i ličila na pravu nekakvu plažu.
Okrenuvši objektiv svog fotoaparata malo u desno prema"otvorenom" moru, uhvatih zanimljivu malu barku, okupanu, pored mora, i zrakama sunca.
Vraćao sam se prema gradu drugom, paralelnom cestom te naišao na zanimljivost, zadnju u sadašnjem prikazivanju ovog, nada sve, zanimljivog i interesantnog grada. To ne znači da ih više nema, naprotiv! No nešto moram ostaviti i za drugi put.
Radi se o crkvi Gospe od Mora.
Prema wikipediji Mornarička crkva Gospe od Mora izgrađena za mornare Austro-Ugarske ratne mornarice u Puli. Izgrađena je na brežuljku Sveti Polikarp u Puli 1898 godine. Crkva je cijela građena od naizmjeničnih redova bijelog istarskog kamena s Brijuna i rumenog mramora izvađenog u kamenolomima Oprtlja i Brtonigle. Na svečanoj je inauguraciji bio nazočan i car Franjo Josip iz čije je blagajne crkva financirana. Anegdota kazuje da je tijekom tog posjeta crkvi zagrebao o mramorni stup, na što su ga naravno prisutni (kako to već biva) zabrinuto pitali zar mu se ne sviđa crkva. Odgovor Franje Josipa bio je: "Provjeravam samo je li ispod zlato, s obzirom na to koliko je gradnja crkve koštala".
Još od prvog susreta s njom, od te famozne 83-će, dojmila me očuvanost cijele građevine, a priznajem da mi je i tada, a i danas izgledala lijepo, nekako monumentalno.
No, o ukusima ne raspravljati, pa evo vam par detalja pa sami prosudite.
Da crkva ima veze s morem i mornarima, na to ukazuje isklesani mornarski čvor.
Dobro, sačekao sam do pola tri,valjda sada sunce najviše grije, pa mogu nastaviti s putovanjem.
Da shvatim da od ove vrućine može biti gore, pokazao mi je gusti promet i podmukla uzbrdica. A i ta uzbrdica se potrudila u svojoj podmuklosti. Preblaga da bi išao pješice, a opet previše strma da bih vozio. Pa sam je savladavao baš tako, malo pješke, malo vožnjom. U stvari, da nije toliko grijalo odvozio bih je bez većih problema, no ovako...
Pri nekom od bezbroj kratkih odmora stao sam u hladovinu koja je bila tik uz dvorište neke kuće. U dvorištu je "najbolji čovjekov prijatelj" uživao u pažnji svoje gazdarice.
Ona uzbrdica iz Pule nikako da nestane. Možda je malčice smanjila svoju strminu, tako da sam vozio, mada ne baš nekom obilnom brzinom. A zato mi je znojenje bilo obilno, a uz to i zalijevanje tekućinom. Pravio sa pauze kratke, tek da smirim dah i da gucnem par gutljaja, po mogućnosti u hladovini, kakvoj-takvoj.
No, pronaći hladovinu uopće nije bilo lako. Sav sam se kupao u znoju lica (i tijela) svog. Čežnjivo sam gledao u kuće naselja ispred sebe, koje se jedva nadziru, držeći da je to Vodnjan. Obećavši sebi duži odmor u tom mjestu, smogao sam snage i pojačao tempo ne bi li što prije stigao u to mjesto. I stigao sam, ali ne u Vodnjan, već u Galižanu, mjesto 4 km prije Vodnjana.
Nakon iznenađenja, slijedilo je zaprepaštenje, pa očaj, pa smirenje i na kraju pomirenje. Prihvatih to kao još jedno od Svevišnjih iskušenja i krenuh pravo kroz neočekivano mjesto.
Što sam više ulazio u mjesto to se ulica, kojom sam vozio, sužavala sve više i više , da bi se na kraju tijesno probijala kroz (pra)stare kuće mjesta.
Od prilike na pola puta do tog, još uvijek nedostižnog Vodnjana, zajedno sa željeznicom sam se provukao ispod nadvožnjaka neke prilazne ceste na autocestu zvanu Istarski ipsilon. Nekako istovremeno dok sam pripremao fotić da snimim prizor, čuo sam nadilazeći vlak. Bio je to više kao željeznički autobus, kod railfana poznat kao Šved (jer je proizveden u Švedskoj). U meni je to prometalo izazvalo tugu - eto na što se svela željeznica u Istri, na jadan mali atobuščić.
Uz strpljenje i upornost, oboje obilno zalivene mojim znojem, dovezoh se do prvih kuća Vodnjana, dugo očekivanog.
Prvo me je pozdravila nova, raskošna biciklistička staza, na žalost ne pretjerano dugačka.
Postupno sam ulazio u stari dio grada kroz uske ulice. Dojam uzanosti ulice povećavali su visoke kuće, lijevo i desno od nje.
Zbunjujuće zanimljiv mi je bio prometni znak na jednom raskrižju koji mi je naređivao da moram skrenuti desno, mada je obilje turističkih putokaza iza njega upućivalo da bi bilo dobro skrenuti lijevo.
Što ću, kao pravi pristojni građanin, slijedio sam onaj prvi koji ne trpi neposluh.
I konačno stigoh na glavni trg mjesta.
Prvo sam obnovio zalihe tekućine, upakirane u hladnu, orošenu bocu, sadržaj prelio u svoje termosice, i smirene duše krenuo u obilazak trga.
Gradski trg, današnji Narodni trg, nastao je 1808 godine nakon rušenja kaštela, dvorca, koji se ovdje nalazio. Kada je kaštel srušen, nastao je veliki trg okružen palačama, koje ga i danas krase, te je 1910 sagrađena i općinska palača u neogotičko - venecijanskom stilu.
(Izvor: https://vodnjandignano.com/hr/gradski-trg/stranica/105 )
Vijećnica je, ljudi moji, meni prekrasna! Pre-kra-sna!!! (Možda zbog iznenađenja, jer "ni u snu" nisam očekivao takvo velebno zdanje u ovom malom gradiću)
Preko puta vijećnice je palača Bradamante koja je bila gradska vijećnica dok se ova gore nije sagradila.
Prije odlaska s trga snimio sam još jedno građevinsko zdanje, no nisam saznao godinu građenja ni njegovu svrhu.
Od ovog Narodnog, ili Gradskog trga do slijedećeg, Župnog trga prošao sam uskom uličicom, koja se zvala Casello ulica.
Tim trgom dominira velika crkva sv. Blaža.
Prema wikipediji crkva sv. Blaža u Vodnjanu, rimokatolička crkva posvećena sv. Blažu. Građena je od 1760. do 1800. godine i najveća je crkva u širokoj okolici. Visina crkvenog tornja iznosi 60 metara. Crkva ima deset oltara, 24 slika i 18 skulptura. U crkvi se nalazi zbirka relikvija i mumije svetaca.
Tipično za ovo podneblje, toranj je odvojen od crkve. Ali je, bez obzira na to, stvarno impresivan.
I ne samo to! U toj, je li, deeebeloj hladovini bila je - klupa!
Osjećao sam se kao očajnik u pustinji koji, konačno, pronađe oazu, ili brodolomac koji, jednako tako konačno, pronađe kopno. Prava stvar u pravo vrijeme! Bolje nisam mogao ni poželjeti.
Shvativši to kao Božji poklon na moju ustrajnost pri onom iskušenju vožnje kod i kroz Galižanu, prepustio sam se užitku koji slijedi. Legao sam na klupu rukom obgrlivši bicikl. U hladovini stabala, desetak metara od mene bili su stolovi kafića za kojim su dvojica penzionera živo raspravljali o nekoj temi, samo njima znanoj. Čudno, no u tom trenutku njihova rasprava mi je ulijevala sigurnost i spokoj, mada nisam ni slušao, a ni razumio o čemu je.
Zajedno sa šumom vjetra koji je dirkao lišće stabla to mi je izgledao kao nježna i tiha, ali efikasna i djelotvorna uspavanka. Jednom riječju, zaspao sam kao mala beba.
Nema tog predsjedničkog apartmana, hotela sa pet plus zvjezdica, niti raskošnog ležaja sa baldahinom koji bi mi mogao, u tom trenutku, pružiti takav užitak tjelesnog odmora i duševnog opuštanja kakvo mi je pružila, eto, jedna drvena klupa u navedenom okruženju.
San , ili kako bi se to već nazvalo, trajao je 20-tak minuta. Ali 20 Božanstvenih minuta!
Otvorio sam oči sa osjećajem potpuno druge osobe. Odmoren, ohrabren, ojačan i opušten, sjeo sam na bicikl i krenuo dalje.
U stvari, tren prije nego što sam krenuo, snimih prizor preko puta.
Vozeći kroz labirint uskih ulica sa strane se pojavio neka vrsta prolaza kojeg snimih.
Ostalo mi je proći kroz zadnju usku ulicu, da bih izašao iz grad(ić)a.
Prvo sam prešao željezničku prugu, a potom i autocestu Istarski ipsilon.
Bilo je oko 5 poslije podne, sunce je već posustajalo u svom grijanju, sjene su bile duže, pa su (sve češće i češće) padale na cestu kojom sam vozio. Osim toga, uzbrdica je postala blaža pa sam mogao, skoro "normalno" voziti. A možda mi se sve to i pričinilo, jer me onaj san preporodio, pa mi je sve bilo lakše i podnošljivije.
Cesta je postala prava, široka magistrala, no okoliš ne baš pretjerano zanimljiv, pa sam pustio da mi misli vrludaju kud koja.
Tabla, koja me je obavještava da ulazim u mjesto Svetvinčenat, vratila me je u realnost.
Pomirio sam se s tim da će me noć uhvatiti na ovom putu , pa sam odustao od (pretjerane) žurbe, te odlučih svratiti u ovo mjesto na večeru.
Dvije znamenitosti su me dojmile u ovom malom mjestu.
Prema wikipediji preko gotovo cijele sjeverne strane gradskoga trga proteže se kameni kaštel Grimani, najsačuvaniji u Istri i najveća građevina u Svetvinčentu koja je već stoljećima simbol samog mjesta. Prva tvrđava je bila sagrađena još početkom 13. stoljeća, no burne godine ratovanja su za posljedice imale često uništavanje, pa zatim obnavljanje i promjenu izgleda kaštela, a osim izgleda mijenjali su se i vlasnici posjeda. Nakon biskupa, obitelji Castropola i obitelji Morosini, vlasnikom kaštela postaje patricijska venecijanska obitelj Crimani di San Luca. Sadašnji oblik građevina dobiva 1589. godine, kada Marino Grimani obnavlja spaljeni kaštel po nacrtu venecijanskih arhitekata Scamozzija i Campagne
Druga znamenitost je stara crkva na glavnom trgu mjesta
Prema wikipediji na istočnom dijelu gradskoga trga nalazi se župna crkva Navještenja Marijina, građena početkom 16. stoljeća iz domaćeg klesanog kamena. Iako se još ne zna točno vrijeme nastanka crkve, a ni ime arhitekta, po nekim sličnim arhitektonskim detaljima izvedenim u Istri može se zaključiti kako je njezina gradnja počela najkasnije krajem 15. stoljeća, te je dovršena do 1529. godine kada umire Pietro Morosini, glava mletačke obitelji čiji se inicijali nalaze na grbovima isklesanim na pročelju crkve.
Nedaleko od crkve, u debeloj hladovini častio sam se večerom u obliku pice na terasi pizzerije.
Večera mi bila ugodna, hladovina mi je bila ugodna, opći dojam starog, i neočekivanog velikog, trga u ovom malom mjestu bio mi je ugodan, pa sam zbog te silne ugode ostao ugodno sjediti dugo, puno duže od očekivanog.
Nastavio sam prema Kanfanaru po cesti koja je bila "manje važna", dakle lokalnog karaktera. Promet nula, asfalt dobar, no ono što je posebno obilježilo ovu vožnju do tog Kanfanara je - hladovina, fina tiha, svježa, rajska hladovina. Konačno je vrućina popustila, pa sam ušao u onaj dio ljetnog dana koji uvijek prekratko traje (opet ona okrutna istina da "sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo").
U Kanfanaru se nisam dugo zadržavao, tek zbog jednog snimka, da mi ostane kakva-takva uspomena na ovo mjesto.
Dolaskom na cestu kojom sam jutros vozio u suprotnom smjeru, ostao mi je Limski kanal ispred mene u koji sam se brzo spustio, čini mi se prebrzo zbog kratkog trajanja užitka. Sad je ostao teži dio penjanja po usponu. Sunce je već otišlo na počinak pa sam bio u toj granici kada dan nije potpuno nestao, a noć nije potpuno prekrila okolinu.
I tako uživajući u sutonu, uzbrdicu savladavam pješice, gurajući bicikl. To sam činio lijevom stranom da mi promatranje kanala, koji mi je bio s lijeve strane, postane neka vrst mentalne preokupacije koja će mi ubrzati osjećaj prolaznosti vremena.
Iskoristio sam zadnje zrake svjetla današnjeg dana i još jedanput snimio kanal. Slika jest mutljava, no nadam se da vam dočarava opći dojam atmosfere u kojoj se trenutno nalazim.
Do kraja današnjeg putovanja ostalo mi je još desetak kilometara vožnje po krajnje lokalnoj cesti po kojoj nikakvog prometa nema ( čak nema ni crte u sredini). Noć je konačno pojela i zadnju zraku svjetla, pa sam dobio jedinstvenu priliku praktično isprobati novu svjetiljku za bicikl nabavljenu u Lidlu.
Što se iz gornje slike vidi, svjetiljka je izvrsna, pravi far (većeg) motocikla.
I konačno, nakon 14 sati stigoh odakle sam jutros krenuo. U međuvremenu sam prešao 122 km. Nije neki prosjek, no ja sam (pre)zadovoljan. Dosta vremena sam (iz)gubio oduševljavajući se starom arhitekturom Istre, a dosta me je kočila i (pre)velika vrućina.
Bilo kako bio, ponosan sam na sebe, presretan novom svojom spoznajom o najvećem našem poluotoku. A ta spoznaja mi je u duši unijela zrnce nemira koji će me diskretno, blago, i obzirno, no strpljivo, stalno i uporno upozoravati da bi Istru trebao još koji put obići.
Biciklom, naravno!
Post je objavljen 08.11.2020. u 16:18 sati.