Marketing
Međugorje 2014 dan 03-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Spavao sam k'o top. k'o janje, k'o mala beba. Jest, bilo je nekih zvukova, čini mi se da su neki psi obilazili naše boravište, neki šleperi su protutnjali cestom, a o nedefiniranim, nepoznatim zvucima da i ne govorim, no sve to skupa nije uspjelo savladati ugodnu blaženost sna pravednika kojim sam spavao i snio tu noć.
Zadovoljan, odmoran, poletan,naspavan, pa na kraju i sretan, probudio sam se nešto iza pola sedam, te si dopustio luksuz maznog, laganog protezanja. Ima vremena na pretek, nema smisla žuriti. Nakon što sam otvorio platnena vrata šator je zapljusnula svježina jutarnjeg zraka. Toliko mi je ga je bilo gušt udisati, da sam ga snimio u nadi da će se barem mrvica od ovog gušta zabilježiti na snimku.
Dok se moja suputnica pooooolagano budila (rekoh već da se ne žurimo, zarne!?), obukao sam se, te nakon jutarnje toalete posegnuo za foto-aparatom da snimim ovaj kamp čija je trenutna posebnost binarni broj gostiju.
Tik ispod magistrale smještena je ćenifa a nedaleko od nje sudoper. Ćenifa je bila prava ćenifa, sa čučavcem. Istina, bila je čista, a čista je jer je trenutno nema tko unerediti.
Što se tiče pranja suđa, tu je sudoper, rostfrajni, no bez tople vode. Nema veze, jer je kao zamjena tu spužvica za onim abrazivnim materijalom s jedne strane, pa ribaj koliko ti duša želi. I sve to tek metar od magistrale, pa kad proleti koji šleper, neka vjetar za njim rashladi ribača prljavog suđa.
Suprotno sinoćnjim strahovima moje suputnice da će Vrbas tokom noći toliko nabujati da će nas zajedno sa trijemom i kamp-prikolicom,odnijeti do Save, to jutro je bio manji nego sinoć.
Dok sam obilazio prirodne ljepote ovog raskošnog kampa, moja je suputnica u potpunosti došla k sebi, pa smo spakirali stvari, pripremili bicikle za nastavak puta, te sve u svemu, ostavili stanje trijema kamp-kućice takvo kakvo je bilo sinoć prije našeg dolaska.
Prešli smo magistralu i otišli do kuće iz koje je izašao domaćin, recepcionar, vlasnik itd., itd., te nam užitak od prošle noći naplatio ukupno deset maraka (10 KM). Dakle noćenje nas je koštalo 20 kuna (20 kn) po osobi. Stvarno nije puno, daće Bog prilike pa ćemo, jednog dana, opet svratiti.
Obzirom da je sinoć moj suputnica u onom šopingu u mega Konzumu nabavila što nam treba za jelo, nismo gubili vrijeme u pronalaženju trgovine, pa smo se već prvim okretajem pedala mogli u potpunosti predati užitku vožnje.
A imali smo razloga za to. Poslije maglovitog jutra, magla se diskretno povukla i pustila suncu da raskošno obasjava predjele kojima prolazimo, čime su oni, tako okupani svjetlošću, bivali još ljepši.
Par stotina metara nakon kampa stigli smo do raskrižja na kojemu se skretanjem lijevo prelazi Vrbas a potom nastavlja do, recimo Kulen Vakufa. Mi ćemo ipak ravno, no zaustavili smo se da, kao ljubitelj cestogradnje, snimim novi, betonski most. Bio mi je posebno zanimljiv jer je zamijenio stari, čelični, kakav je bio prije devet godina kad sam putovao ovim krajevima.
Možda ovaj novi ulijeva više povjerenja, naročito kamiondžijama, no meni je onaj stari, sa svojim vibriranjem, bio egzotičniji. Te su mi vibracije ostale u sjećanju, jer onomad dok sam pozirao na njemu, prošao je natovareni kamion i zatresao mene zajedno s mostom da smo obojica treperili amplitudama veličine pedlja.
Bilo je tek iza osam, sunce, negdje iza nas, obilato je osvjetljavalo kanjon Vrbasa u koji smo upravo ulazili. Promet nikakav, pirka tihi, blagi povjetarac, ugodna jutarnja svježina, oko nas mir i tišina. Kao ulazak u Raj!
Ako sam dobro brojio, ovo mi je peti put kako putujem biciklom ovim kanjonom. Mislim sa mi barem još toliko puta neće dodijati, jer svaki put kao da je prvi put.
S desne strane, tik uz cestu je okomita litica, dok je s lijeve strane branik, a uz to još i uska cesta, pa iako je promet vrlo slab, nije baš ugodno, a možda ni pametno zaustavljati se radi guštanja u prizoru. Zbog toga smo s oduševljenjem prihvatili poklon u obliku proširenja ceste s lijeve strane. Opušteno, u miru Božjem mogli smo parkirati bicikle i upijati dojmove kanjona, ne obzirući se na eventualne šlepere, jer je mjesta na proširenju bilo na pretek.
Malo mi je nezgodno što nam je pri vožnji Vrbas s lijeve strane, pa se zanimljivi detalji ne vide. Tako smo, tek nakon zaustavljana, shvatili da smo, eto slučajno, to napravili na pravom mjestu.
Već više godina ovdje na Vrbasu se održavaju natjecanja u vožnji kajakom na brzim vodama, a mi stali točno iznad pristupa vodi, napravljenog od drvenih greda i dasaka. Iznad vode je sustav ovješenja sa oznakama, nešto kao vratnice kod skijaša, koje kajakaši trebaju obilaziti.
Na ovom mjestu je kanjon dosta uzak i visok, tako da sunce ovog jutra još nije doprlo do ceste. Radi toga bilo je fest svježe, ali još uvijek podnošljivo, naročito kada smo obukli jakne. Bilo je se teško odvojiti od ovog vanvremenskog ugođaja, no kad smo to uspjeli, sjetili smo se da još nismo doručkovali.
Zadovoljno ozareni što će se boravak na ovom mjestu produžiti, prilaznu drvenu platformu smo iskoristili kao mjesto trpeze, pa smo uz grickanje i srkanje nastavili promatrati ovu čudnu planetu izvan vremena i događaja na koje smo navikli.
Doručak nismo mogli do besvijesti razvući, pa smo našli snage i odlučnosti za nastavak puta. Pa, biće već ovakvih mjesta i prizora u nastavku puta.
Jedan od njih je ogromna monolitna stijena koju je cesta, davno, nekad davno, kad se gradila, podijelila u dvije uvjerljivo nejednake polovine. Što zbog njene veličine, što zbog monolitnosti, a što zbog te podjele, uvijek mi je zanimljivo pokloniti joj koji tren-dva pri putovanju. Ako je to biciklom, onda je obavezno zaustavljanje.
Uspoređujući snimke sa prošlih putovanja ostaje mi dilema što je uzrokom različitog izgleda stijene – da li je to kvaliteta snimaka ili je posrijedi nešto u tlu što se sa kišom cijedi niz stijenu.
Koji kilometar prije mjesta Krupa na Vrbasu izvlačimo se iz prve od tri klisure kroz koje se trebamo provući na putu do Jajca. Umjesto uskog kanjona, sad je tu široka dolina sa njivama i livadama između ceste i Vrbasa. Na jednoj od tih livada netko si je dao truda pa napravio replike nekadašnjih drvenih nastambi sve i cilju seoskog turizma. Nastambe su moju suputnicu oduševile pa smo proveli neko vrijeme u promatranju.
Na tu instituciju „Seoski turizam“ gledam s suzdržanom sumnjičavošću. Kako sam odavno prešao pedesetu, ujedno potičem iz skromne „proleterske“ obitelji, a i pamćenje me još uvijek dobro služi, dobrano se sjećam kako se u (zabačenim) selima živjelo. A živjelo se bitno drugačije od onoga kako se to danas pokušava prikazati. Sve se komercijalizira, pa tako i mukotrpno preživljavanje prošlostoljetnih težaka.
Da se ja vratim prirodi i onoga što smatram lijepom u vezi nje. Na izlazu iz mjesta dolina iznenadno nestaje, a umjesto nje slijedi ulaz u drugu od tih triju klisura. Odmah na ulazu, na mjestu gdje je Vrbas najuži, a time i najuznemireniji, smjestio se maleni, uski most za neko od okolnih sela. Pa, kao i ona monolitna stijena, tako je i ovaj most znani standard zaustavljanja pri bicikliranju ovim krajevima.
Bočac je mjesto na Vrbasu gdje se 80-tih godina prošlog stoljeća napravila hidrocentrala sa ogromnim akumulacijskim jezerom. To jezero potopilo je staru cestu, pa je nova, da bi obišla akumulaciju, mora preko brda. To znači da je pred nama bitno šira cesta nego do sada, ali i sa uzbrdicom od dobrih 6 kilometara. Ne baš velika, ali ipak kakva-takva je utjeha, dok se pentramo uzbrdo, da će nakon uzbrdice slijediti nizbrdica. Zbog visinske razlike brane, ta će nam nizbrdica ipak biti nešto kraća.
Davno je prošlo jedanaest, kad smo krenuli tom uzbrdicom. Na jutarnju svježinu smo već potpuno zaboravili, pa pri vožnji uzbrdo postajalo nam je prilično vruće. Iako sam ja predlagao pješačenje, moja je suputnica bila biciklističnije nastrojena, pa mi je prijedlog s prezirom odbila, nastavivši vožnju. U cilju spašavanja svoga muškog dostojanstva ostalo mi je jedino da se pomirim sa situacijom, te da joj se pridružim u puhanju uzbrdicom.
U početku sam je jedva sustizao, potom lagano vozio pored nje, da bi joj na kraju iskreno i toplo (i dušom i tijelom) savjetovao da smanji žestinu vožnje (do vrha ima dosta kilometara), te da češće odmara. Ako sa ja prihvatio njeni prijedlog vožnje uzbrdicom, i ona je prihvatila moj u vezi zaustavljanja i odmaranja, pa smo zajednički puhajući, gledali ispred sebe zgodne hladovine u kojoj bi zastali.
Na ovom drugom odmaranju moja mi suputnica izgleda očajnija nego što je bila. Malčice smo različite filozofije vremena pri vožnji, pa dok ja preferiram sunce, sunce i sunce, moja ga suputnica voli zakloniti oblacima. Trenutna situacija je bila više meni povoljnija, pa stoga su joj ovi kilometri uzbrdice bili problematičniji nego meni.
Srećom u dugom dijelu vožnje po ovoj uzbrdici okolina svojom egzotičnošću se potrudila, ako ne potpuno ukloniti, a ono barem bitno ublažiti teškoće prilikom savladavanja uzbrdice.
U klancu ispod nas je bio ukroćeni Vrbas u obliku akumulacijskog jezera hidrocentrale, sa prekrasnim zelenih ruhom iznad sebe. Teško mi se bilo odlučiti da li je ljepše promatrati obilje mirne zelene vode, ili strme zelene litice kanjona prošarane sivilom stijena, ili su to, kad podignem pogled, razbacana mjesta po brdima na kojima je šarenilo šuma i proplanaka. Ne znam kako moja suputnica, no dok sam rješavao navedenu dvojbu (ili trojbu!?) zaboravio sam i na uspon, i na znojenje, i na puhanje…Zaboravio sam na sve, sav sam se usredotočio na promatranje prizora ispred sebe.
Svemu dođe kraj, pa i ovoj uzbrdici. Kako već priliči pri vožnji preko prijevoja,obavezno je dulje zadržavanje na njemu. Još ako se uspije pronaći i komadić hladovine, onda slijedi opušteni razgovor čija tematika nije toliko bitna koliko, više nego primjetna, ozarenost i vedrina zbog uspjeha dolaska do prijevoja, kao i zbog gušta koji slijedi vožnjom na nizbrdici u nastavku.
Mjesto na kojemu je prijevoj je nekako sakriveno i od kanjona i od stijena pa i od šume, pa izgleda pitomije nego uzbrdica kojom smo vozili. I tako, dok sjedimo u hladovini, opušteno ćaskamo, pogled mi se završi točno preko puta, ceste, magistrale čak. Tamo, u idiličnom zelenilu livade krcatoj poljskim cvijećem, nalazila se mala kapelica.
Uglavnom je uvijek tako, pa i ovaj put nije izuzetak, da se na prijevoju ostane duuugo, duugo…A i zašto ne bi !? Pa, ne žurimo se!
Ipak, vrijeme je da se krene dalje. A dalje slijedi strma nizbrdica, strmija nego uspon koji smo se penjali. Još treba uzeti u obzir činjenicu o visinskoj razlici visine brane, pa dobijemo podatak da će ta nizbrdica biti bitno kraća, skoro upola. Nema veza, baš zato što je tako strma podiže adrenalin i čini se posebno uzbudljivom, pa sam imao osjećaj da sam se niz nju za čas spustio.
Kraj spuštanja je most preko jezera/rijeke koji pređemo nakon motela koji kao da je na svom putu kroz prostor i vrijeme zalutao u ovoj nedođiji koja je krcata ljepotama, ali i totalno pusta što se ljudi tiče.
Odmah s mosta uviđamo da nam slijedi put u središte zemlje, barem tako mojoj suputnici tuneli izgledaju. Meni su sasvim drugačiji! Ne znam ni sam, no još od djetinjstva pri putovanju vlakom posebno uzbuđenje, zadovoljstvo čak, bilo mi je proći kroz mrak utrobe Planete Zemlje. Od kad bicikl koristim pored ostalih prometala, poseban mi je doživljaj proći galerijom posebnih mirisa i zvukova, zatamnjenog pogleda. Ulaskom u tunel kao da ste u djeliću sekunde prebačeni na neku drugu planetu, ili u neko drugo doba dana i godine kada je bitno svježije, a često i vlažnije. Još ako se čuje kapanje vode, uz zvuke koje proizvodim sam sa biciklom, sve to nekako zvuči kao da sam u nekom rezonantnom zatvorenom prostoru gdje i najmanji šum gromoglasno zvuči, kao da sam zvuk sam, a ne da je zvuk oko mene.
Dobro, ni ja ne volim potpunu mrakaču, već kad sa nakon ulaza u tunel odmah nadzire i izlaz. To znači da je tunel dovoljno dugačak da se osjete navedene posebnosti, a opet dovoljno kratak da uživanje zbog posebnih nadražaja čula ne prerastu u tjeskobu ili, ne daj Bože, u strah.
Međutim, situacija u tunelu koja je i meni nelagodna i pobuđuje mi dodatni oprez uz primjesu barem tjeskobe, ako strah već uspijem obuzdati, je susretanje sa vozilom u tunelu, ili još gore, kad me neko vozilo pretječe u tunelu. Zbog zidova tunela, zvuci koje to vozilo proizvodi su ravni zvukovima koje ogromni mlazni avion proizvodi prilikom uzlijetanja. Buka ogromna, na granici podnošljivosti, sa svih strana pojačava se sve više i više, pa u trenutku pomislim gotovo, nema me više, iza mene nikakvog traga neće ostati… Kad ono mali VW Polo prođe pored mene, obišavši me za skoro dva metra.
Vidjeti je važno,ali jednako tako, ako ne i više, važno je i biti viđen, što nekad, za nas bicikliste može bit od životnog značaja, u pravom smislu riječi. Stoga smo prije svakog tunela zastajali, palili bljeskalice, i prednju i zadnju, a nakon prolaska kroz tunel, gasili ih. Nismo se žurili, a zbog osjećaja kakve-takve sigurnosti koje nam pri vožnji kroz tunel to bljeskanje daje, nije nam bilo teško stajati i opet stajati.
Srećom tunela, za sad, nema mnogo, promet je slab, cesta široka. Dodatnu zanimljivost mi čini dojam blage nizbrdice, mada vozimo uz jezero manje-više na jednakoj visini iznad njega. Još je tu i lijepo, sunčano vrijeme, jezero/Vrbas nam je s desne strane- ma prava uživancija.
Prelaskom preko mosta Vrbas nam je pobjegao na drugu stranu ceste, tako da nam je s desne strane društvo pravila litica, kad-kad zelena, a kad-kad stjenovita. Odmah poslije mosta prozujali smo kroz tunel čija je posebnost bila dnevna svijetlost. Prema građevinskoj terminologiji, radi se o tunelu sa galerijom. Ova galerija znači da tunel s jedne strane ima otvore kroz koje dopire dnevna svjetlost. Galerija više štiti prometnicu od odrona nego što probija brdo. Bilo kako bilo, neobičan gušt i rijedak je doživljaj provozati bicikl kroz takvo što.
Sjetio sam se da trebam posebnom koncentracijom voziti ovim krajem,da mi i ovaj put ne promakne kao što je bio slučaj pri ranijim putovanjima. Radi se o ušću rijeke Ugar u Vrbas, koja, dok ne dođe do svog kraja, prolazi živopisnim kanjonom, kojeg (još) nisam vidio, pa ovo tvrdim na osnovu utisaka očevidaca. Samo ušće ništa posebno, mirna zelena voda okružen zelenom vegetacijom.
Nisam potpuno siguran gdje lokalci prave crtu između tih triju klisura na putu od Banja Luke do Jajca, pa samo pretpostavljam da trenutno ulazimo u treću. Ma u stvari, nije ni važno kako se zove, važno je ono što vidim i ostalim čulima osjećam. To što vidim i ostalim čulima osjećam je vrhunac ljepote i guštanja ovog današnjeg dana.
Ponovo smo se vratili Vrbasu, to se prvo vidi po cesti koja je uža i krivudavija, nešto kao ona prije penjanja na Bočac. Prolazimo slijed od tri-četiri male hidrocentrale, čini mi se građene davno, davno, možda još u vrijeme Austro-Ugarske. Često nailazimo da prostor između stijene i Vrbasa nije dostatan za cestu pa je prostor za cestu pronađen klesanjem stijene.
Već sam napomenuo kišu cijelog ovog ljeta, tako da smo (pre)sretni za svaki osunčani sat, a kamo li dan. Silno ispadana kiša više nema prostora u tlu, pa i kada ne pada, nekuda i nekako teče, pa tako smo usput prelazili manje i veće potoke u kojima je manje ili više žuborilo.
Često se pokaže da improvizirana, privremena rješenja najdulje traju, pa tako smo s lijeve strane susreli uski most kao put do nekog od lokalnih sela. Razumljivo samo ratnoj logici, kojoj je ubijanje, uništavanje i rušenje jedino ispravna filozofija, taj je most srušen u prošlom ratu. Poslije svakog rata, pa tako i ovoga, slijedi poslijeratna obnova (čudna logika sruši-pa-ponovo-gradi). Očigledno da novaca za obnovi nije bilo previše, ili je negdje drugdje raspoređen, pa je ovom mostu dodijeljena privremena improvizacija koja je ostala, evo već desetak godina. Ako ništa drugo, barem se preko njega može preći pa je most ispunio ulogu svakog od mostova – da povezuje.
(Usput, snimak sam „opalio“ onako usput, iz vožnje, ne zaustavljajući se)
Kao vrhunac vožnje ovim klisurama i kanjonima slijedi najuži i najegzotičniji dio. Napominjem da je, što se uspona tiče, cesta vodoravna, dakle nema uzbrdice, pa se kroz ovu ekstremnu egzotiku vozi fino polako, onako s noge na nogu, upijajući prostor kojim se prolazi svim srcem i dušom.
Ima par tunela, uglavnom su kratki, a većina i neozidani, pa se bukvalno prolazi probijenom rupom u zemlji.
Iako se vožnjom nismo previše umorili, iznenada je ispred nas iskrsnuo „oblik vanpansionske potrošnje“, u obliku egzotično osvježavajućeg napitka.
Uvijek sa nekakvom mješavinom prijekora i strahopoštovanja gledam na takvo rasipanje prirode sa takvim blagom kao što je svježa, čista voda. Nešto što je nama ljudima, a i ostalom živom stvoru, neophodno za življenje, ta priroda tek tako rasipno baca. Kao da tim činom pokazuje superiornu nezainteresiranost, na granici prezira, prema našoj svakodnevnici, čak i s podsmjehom promatra tu našu svakodnevnicu koja je smjesa arogancije i egoizma sa strahom i nesigurnošću od slijedećeg trena, sata, ili dana. Za to vrijeme izvor curi onako kako je curio prošle godine, dekade, stoljeća, i kako će curiti slijedeće godine, dekade, stoljeća. Bez obzira da li će il neće nas biti.
A ta voda je nešto fantastično. Nema tog piva (a volim pivo) koje bi dalo takav gušt, takvo djelovanje na duh i tijelo kao ova voda koja tako nezainteresirano teče ne sekirajući se pretjerano dali će je netko uzeti ili će oteći negdje prema zemlji. Dugo i uzaludno će čovjek razvijati metode analiziranja ovog napitka u želji da utvrdi kemiju njegovog djelovanja. Uzaludno kažem, jer nije sve u vodi, tu je i okoliš, mirisi, zrak, sunce, pa na kraju i moja suputnica čija me prisutnost nagrađuje dodatnim guštom zbog dobro znanog postulata da su od svih stvari na svijetu, jedino sreća i radost veći kad se dijele s nekim.
Mao po malo, kao da ulazimo u središte zemlje. Kao da je pitanje trenutka da se skoro okomite, stjenovite litice iznad nas zatvore, pa da završimo u totalnom mraku zemljine utrobe. Prolazimo još jedan kratki tunel, neozidan, samo grubo izbušen. Iza tunela opet izdubljena stijena sa desne strane u potrazi za prostorom za cestu.
Desilo se ono što se i slutilo – cesta više nije imala kud, nego u zemlju. Kao da je izgubila strpljenje stalnim našim vrludanjem i izbjegavanjem, stijena, ogromna, skoro okomita, onako s visine, kao da promatra nestašne mrave, ispriječila se ispred nas. Cesta više nije imala kud, već ravno u nju. U početku, tek jedan tren, trajala je misao o konačnom propadanju u beskrajno crnilo tame, da bi tek tren poslije svjetlo na kraju tunela, i figurativno, a u ovom slučaju i stvarno, naslućivalo izlaz iz ove tame koja pritišće. Izašli smo iz potpuno okomite, ogromne stijene, zlokobno visoke, i tek tren poslije mostom preletjeli Vrbas.Kulminacija provlačenja kroz ovaj dio kanjona, je tražila zaustavljanje i odmor, predah, manje tijela, jer se sporom vožnjom, tek špacirungom, nije ni zadihalo, a više zbog duše, jer sve ovo viđeno i proživljeno je bilo previše da bi ona, duša, tek tako mogla nastaviti. Trebalo je sva ova izvan zemaljska prostranstva staviti negdje na svoje mjesto, smiriti, utišati, da skup koji duša čini s tijelom može u miru Božjem nastaviti put smireno, opušteno i polako. A potom nekad kasnije u nekim prisjećanjima, razgovorima, ili kao sad, u opisivanju svega doživljenoga, ta prostranstva ponovo ožive, razbuktaju se pokazujući i meni i oko mene da kvalitetu života ne čini broj dahova, nego broj trenutaka koji zaustavljaju dah. A ovo je, nesumnjivo, jedan od njih.
Dok sam otvorenih usta, kao hipnotiziran, šetao po mostu i ispred njega, pokušavajući prizor ugurati u pretijesnu odoru fotografskog snimka, znajući razočaran unaprijed, da je to skoro jalov posao, jer će tek jedan maaaaali, maaali, jedva primjetni dio svega ovoga stati u fotić, moja mi je suputnica sjedeći na braniku zbrajala, oduzimala, množila i dijelila, sve doživljeno zadnjih par trenutaka života svog. Očigledno mi je, da je i ona, na svoj način, hvatala oduzeti dah.
Slijedeći kilometar, cesta kao da je imala obzira prema buri u našim dušama, pa je postupno smirivala egzotičnost okoline. U početku i djelomično uklesana cesta, što se vidi na prethodnom snimku iza moje suputnice, postupno je dobivala na širini prostora, da bi na kraju ušli u neki oblik proširenja, nešto kao dolina. Svojom impozantnom veličinom, prvo što se ugleda je ogromni kamenolom koji je pojeo pola brda. Na njemu se već teže uočava bager čija usporedba sa nestalim brdom govori o veličini kamenoloma.
Konačno, valjda u naletu velikodušnosti zbog našeg strpljenja i upornosti dosadašnjom vožnjom kanjonima, stijene i brda se razmiču, pa se pred nama prostire dolina širine nama već odavno neviđene. U toj dolini, uz šumovito brdo svoje mjesto je našlo hodočasničko svetište sv. Ive u Podmilačju.
Prema Google-u, koji sve zna, prva crkva je izgrađena sredinom 15. stoljeća i bila je jedina sačuvana franjevačka crkva iz srednjega vijeka.U osmanskom je periodu dugo vremena bila župnom crkvom Jajačke župe. Po svojim stilskim obilježjima bliska je tadašnjoj europskoj sakralnoj arhitekturi kontinentalnoga tipa, ali joj je kasnogotički portal načinjen u nekoj radionici hrvatskoga priobalja. Crkva je bila duga 15,85 m i široka 8,50 m. Renovirana je 1705, zatim sredinom 18. stoljeća, te 1822. i 1872. godine.Godine 1910. Izgrađena je nova crkva koju karaterizirajuneogotički stilski oblici, a u tlocrtu ima oblik latinskoga križa. Postojeća stara crkva Sv. Ive ugrađena je u novu kao pobočna kapelica. Šteta je da su zbog toga porušeni zvonik i portal. U crkvenom interijeru nalazio se zavjetni kip Sv. Ive Krstitelja. Tridesetih godina 20. st. češki majstori društva "Arssacra" iz Praga oslikali su cijelu crkvu.
Crkve sa gornje slike više nema jer je 1992 godine u ratnom vihoru porušena do temelja.
Samo je pod ostao kakav-takav. Odmah poslije rata župljani su improvizirali oltar, te služili mise u crkvi, a na otvorenom.
Valjda iz poštovanja prema prvobitnoj, nakon rata sagrađena je crkva, ona manja, kakva je bila još od XV stoljeća, no obzirom na silne hodočasnike, odlučeno je da se, uz postojeću malu crkvu, sagradi monumentalno velika.
Davno, davno, prije skoro 50 godina, jedna je majka na hodočašće svetome Ivi dovela svoga sedmogodišnjeg sina prvenca, u nakani da od Boga izmoli ispravnu i poštenu stazu života za njega, kojom bi on postao čovjek s velikim Č. Ne znam da li ovaj putopis spada u „ispravnu i poštenu stazu života“. Pa zbog toga taj ondašnji dječak, a danas vaš putopisac čije redove upravo čitate, svaki put pri prolasku pored ovog svetišta, iskoristi priliku i ne bude mu teško svratiti, bar za tren do crkve (kao one stare tako i ove nove, u ujedno još starije), da bi i iz dubine duše tiho, ali iskreno rekao jedno HVALA.
Prohladni, zlosutni vjetar koji najavljuje radikalnu, temeljitu promjenu vremena podsjetio me je da sam izgubio sjenu. Pogledavši nakon tla u nebo ugledao sam crnilo negdje iza Jajca kako se kotrlja, miješa mumlja i sijeva. Uspjeli smo obići i izreći sve što smo željeli i namjeravali na ovom mjestu, pa predložih suputnici da probamo ovih naši 6 kilometara do grada brže preći nego kotrljajuća masa oblaka s druge strane.
Krenula je, dakle, utrka.
Dok je vjetar fijukao, mi smo vozili. Na žalost, puhao je u lice, a osim toga imali smo i jednu uzbrdicu. Pa ni to nije sve. Kako smo, praktično, prolazili predgrađem, prometala je bilo podosta, koji su se, kao i mi, žurili da preteknu nadolazeći potop. Plus svega, uska i krivudava cesta, tako da je tih 6 kilometara bilo prava nadnica za strah.
Na kraj tog uspona, nešto kao mali prijevoj, popeo sam se već sa dušom na nosu. Punim plućima sam disao zrak kojeg je vjetar dodatno gurao u usta (nešto kao prednabijanje, turbo čak!), pa sam na proširenju, rekao suputnici da predahnemo, makar i kiša počela. Nije počela, valjda se i ona sažalila. Dok smo smirivali dah i vraćali dušu sa nosa na njeno mjesto, promatrali smo grad. Sa ovog mjesta sve se vidi kao na dlanu, pa šteta što se uspuhalo, bilo bi gušt zadržati se malo dulje. Ovako sam opalio snimak, dva pa brzo na nastavak vožnje u grad.
Dok sam s krajnjim uživanjem vozio po osunčanim kanjonima, priželjkivao sam, što priželjkivao, držao kao sto posto izvedljivo, svratiti do hladovine restorana u starom gradu Jajca i fino polako, guštajući u pivu i ćevapima staviti točki na i ovom prekrasno proživljenom danu.
Sada bih bio zadovoljan da ostanem suh što se kiše tiče.
Uspjeli smo se spustiti do ulaza u grad bez kiše.
Uspjeli smo i stati za trenutak pa sa vidikovca snimiti Plivine slapove, zaštitni znak ovog grada.
Bez kiše.
Uspjeli smo doći do tog restorana bez kiše.
Vjetar je poprimio orkansku veličinu, pa je konobar mahnito, u panici sakupljao stolnjake sa stolova, na kojima sam se ponadao grickati ćevape, uz prve kapi kiše čija veličina nije obećavala ništa dobro. Naprotiv!
Odmah do restorana pronašao smo oveći natkriveni prostor, nešto kao pješački prolaz, kojeg smo odabrali kao sklonište od kiše. Odabir se poslije pokazao kao dobar jer smo ostali suhi i mi i bicikli.
Kao da se suzdržavala do posljednjeg trenutka, pa kad više nije mogla izdržati, kiša se prosula. Ali to nije bila tek bilo kakva kiša, bio je to pravi potop. I po količini i po vremenu trajanja. Za očekivati je da se ljetna oluja prospe desetak minuta, a potom bitno smanji intenzitet, pa malo po malo posustaje pa za nekih dvadesetak minuta sve prođe. Međutim, ovdje je olujni pljusak trajao dvadesetak minuta, da bi se potom vjetar smirio ali ne i kiša. Ona je pljuštala, i pljuštala i pljuštala. Pravi potop. Količina vode poljoprivrednicima bi bila dovoljna pola godine koliko je ovdje ispadalo u taj sat i nešto.
Jedno mi je vrijeme bilo zanimljivo promatrati potop, no ubrzo mi je dosadilo. Dok je moja suputnica, ugodno se smjestivši, proučavala neku brošuru o Jajcu, nabavljenu na nekim od ranijih putovanja, tražio sam oko sebe nešto zanimljivo, nešto što će mi privući pažnju.
I našao sam.
Na nekom kablu, ovješenom između dvije zgrade, lastavice se sa srcem i dušom uživale u tuširanju na kišnim kapima. Bilo ih je stvarno zanimljivo promatrati s kojim guštom, uživanjem, šire krila, stresu kišu sa sebe, oblete jedan krug, pa ponovo na kabl na tuširanje.
Eto, dok sam ja smrknut i razočaran ljutito promatrao potop zbog izostavljenog ručka, ove male ptičice su mi pokazale da u svakom zlu ima nešto dobro. Pa stvarno, mogli smo pokisnuti k'o miševi, a nismo. I dalje smo bili suhi.
Zbog dobivenog osjećaja sreće i zadovoljstva (ipak!), beskrajno sam zahvalan lastavicama.
Stala, je! Ipak!
Još su se pojedine kapi, zakašnjele kad je većina padala, tiho paduckale, no mi smo se, nestrpljivi od predugog čekanja, odlučili krenuti.
Voda, voda , doda! Svuda oko nas voda!
Ona koja nije imala kud, raširila se po lokvama i barama, a one sretnije koje nisu bile zarobljene u idealnoj vodoravnosti (opet pojam voda) žurno, čak mahnito su žuborile u potocima, slapovima žureći nekamo gdje su svi otišli a oni, eto, zakasnili. Voda u obliku mirisa i u zraku, voda i u ušima u obliku zvuka kapanja, žuborenja, tečenja, pljuštanja ispod točkova vozila ili cipela prolaznika.
Voda, voda , doda! Svuda oko nas voda!
U takvom vodenom svijetu polako smo se biciklima vukli u dilemi dali (ipak) utući te ćevape ili ne. U toj dvojbi prođosmo pored restorana iz kojih se širio njihov neodoljiv miris. Neodlučnim, zbunjenim pogledom upitah suputnicu "Ući ili ne!?", na čemu mi odgovori manje-više istim pogledom neodlučnosti (oko nas i dalje curi, žubori, kapa, pljušti…)
Ma k vragu i sve, i sam sebe iznenadih tolikom dozom odlučnosti, parkirah svoj , a potom i suputničin bajs i otvorih vrata restorana.
Sve je to bilo zbunjoza! Od početka do kraja!
Čim sam otvorio vrata zastao sam zbunjen čistoćom i urednošću. Fine, za restoran neuobičajeno fine stolice. Iako klasični stolnjaci sa crvenim kockicama, na stolovima fino zategnuti i dotjerani. A mi u uskim, jako uskim, pripijenim uz tijelo, biciklističkim odorama, na kojima su pored kiše (po koje kapi razlivene u tamne mrlje) zaostali tragovi prašine, vjetra i znoja. Jedva obuzdam poriv da se vratim nazad, valjda svjestan da bi to bilo gore nego ući, zbog nijeme dobrodošlice pogleda koji su za trenutak prekinuli razgovor ugledavši nas na vratima.
Što sam zagrizao valja i progutati, te hrabro zakoračih unutra držeći čvrsto njenu ruku kao potrebni oslonac i potpora za nastavak. Nakon što smo sjeli za slobodan stol, pogledom u jelovnik nastojao sam se sakriti od pogleda ostalih oko nas, koji su nastavili razgovor, ali su nas, ipak pri tome, nastavili držati na oku.
Tek kasnije, zabavljen poslom oko porcije ćevapa ispred sebe shvatih, ili osjetih, ni sam ne znam što od to dvoje, da njihovi pogledi nisu meni namijenjeni, da me zaobilaze na putu do svog cilja.
Cilj im je bio moja suputnica.
Većinu težine nosi je samo jedan, ali dubok, prodoran, uporan, radoznao do zapanjenosti, pogled. Izlazio je iz krupnih očiju blijedog lica, ili su mi tako izgledale. Krupne zbog tog radoznalog zaprepaštenja, a blijedo zbog blijedog tena koje je valjda to bljedilo prenijelo i na oči. Bila je mlada, sigurno ispod dvadeset godina, iako zbog velikog, ogromnog tijela je i taj zaključak upitan. Obučena ka o mlada muslimanka ruhom (opet) blijede zelenkasto plave boje, omotana maramom koja je od pogleda vanjskog svijeta ljubomorno čuvala svaku vlas kose. Očigledno ja na licu imala debelu šminku, no i ona se izgubila u općem utisku bljedila.
E sad, tako brižno čuvana osoba od utjecaja sunca, vjetra, ljudi, svega izvanjskog pogledom u kojemu se miješala iznenađenost do zaprepaštenosti, fasciniranost do zavisti, sažaljenja do čežnje, zalijepila je svoj pogled u skoro hipnotiziranom transu na moju suputnicu koja je bila čista suprotnost njoj: rumena, preplanula, rasčupana, vedra, nasmiješena, opuštena.
Ostade mi i do danas nejasno, da li sam si umislio zbog želje, htjenja i nakane da zaštitim svoju suputnicu, a s njom i sebe, ili je stvarno iz blijedih očiju blijede ljepotice izletio jedan nekontrolirani zračak koji je imao sreću da kratko traje, a nesreću da ga moj pogled uhvati, uglavnom mi se u glavi pojavi sitni, mali, jedva primjetni, ali ipak dovoljno jaki utisak da sam u tim očima u tom trenu vidio čežnju, želju, mogućnost, a potom mrvicu tuge i samosažaljenja zbog uzaludne želje za slobodom u kojoj se obilato kupa moja suputnica, uzaludne jer nema nikakve mogućnosti, šanse, ni prilike za ostvarenjem.
Kad je bal, neka bude bal, barem što se objeda tiče, pa sam si naručio i desert. Hurmašice ili urmašice je orijentalni kolač koji je moja mati često pravila na radost sve njene djece, pa i mene. Zbog sjete sigurno, sad ne znam da li zbog djetinjstva , ili zbog nje, mati, ili, valjda pomalo i jedno i drugo, poželjeh probati taj kolač napravljen u ambijentu iz kojeg već stoljećima potiče.
"Nije bog zna što!", razočarano zaključih nakon što ga smazah u dva nepotpuna zalogaja. Tako mali kolač (kod moje mame hurmašice su bile veće), tako nedefiniranog okusa (kod moje mame su bile daleko ukusnije), a na kraju i tako skupe. Dvije marke za jedan mali komad kolača, a za veliku porciju ćevapa dao sam pet maraka. Tu nema logike!
Izašao sam van sretan i opušten zbog toga, skoro pokajan što sam uopće unutra ulazio. Vedrinu mi je vratio komentar moje suputnice koja priznaje da nije mogla oči odvojiti od one bljedolike ljepotice. Toliki stupanj Orijenta ovdje u Europi, za nju je bio krajnje šokantan, u nekoj mješavini nevjerice, zaprepaštenja i nespoznatljivosti. Nasmijah se blago više sebi nego njoj, jer, eto obuzet blijedim pogledom blijede ljepotice prema mojoj suputnici, nisam primijetio da je taj pogled bio uzvraćen.
Zaboravih na nespokoj koji me obuzeo po izlasku, nestade k'o rukom odnesen. Vratih se nazad u ovaj svijet u kojemu i dalje teče, šumi, kapa, curi, iako se i sunce stidljivo pojavilo iza oblaka.
Nakon opskrbe u ogromnom, isključivo Europskom, a nikako Orijentalnom šoping centru, krenusmo uz savladavanje zadnjih 4 kilometra prije kraja današnje vožnje. U tih 4 kilometra ima dosta i uspona, no onog kapanja, tečenja, žuborenja …i ostalog, prošla me volja za snimanjem. Umjesto nje pojavila se umorna želja za odmorom, više nekako duševnim, nego tjelesnim.
Nakon predaje osobnih iskaznica na recepciji, ušli smo u kamp koji je prije koju godinu proglašen kao najbolji kamp u Bosni i Hercegovini.
Kamp je velik, a nedostatak gostiju (tek pokoji ponegdje) čini ga većim. Donji dio, vodoravan, potopljen je velikim jezerom bare zbog nedavne kiše. Gornji dio malčice, ali maaaalčice, je nizbrdo taman toliko da se voda slije u donje jezero. U tom gornjem dijelu, blizu sanitarija i ispod stabla, radi hladovine, odredili smo položaj našeg šatora. Nakon raspakiranja i spremanja našeg doma, a sve polako, s guštom, slijedila je večera u obliku tople juhe.
Kamp je stvarno pravi, u sanitarijama ima i kuhinju sa štednjakom pored kojeg su stol i stolice. Tu je moja suputnica pripremila večeru koju smo polako, bez žurbe pokusali.
Eto, usprkos kiši, ipak bez neke žurbe, uspjeli smo u kamp doći dovoljno rano da bi opušteno uživali u sigurnost smještaja pri podizanju šatora, večeri i odmoru prije počinka. Ovdje ostajemo sutra cijeli dan i slijedeću noć. Sutrašnji dan nam je, dakle odmor i opuštanje.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Post je objavljen 09.04.2015. u 20:58 sati.