Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/perinbicikl

Marketing

Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08

Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.

Dan 04-08

Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.

Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.



Divota je bilo spavati. Što zbog svježine radi jučerašnjeg potopa, što zbog slatkog tjelesnog umora, a što zbog činjenice da danas ne putujemo, dakle nema potrebe ranije ustajati.
Zbog toga sam se tek prije devet sati odlučio pomaknuti i izaći iz šatora.

Predsoblje naše kuće tog jutra

Nakon dolaženja k sebi i buđenja, mojoj je suputnici prijala jutarnji čaj, dok sam snimao smještaj našeg šatora u kampu.
Jutarnji čaj

Sunce je veselo i raskošno obasjavalo jutro, svježina zbog silne vlage se dugo držala, pa je
bilo prava grehota žuriti bilo kamo i zbog bilo kojeg razloga.
Vode je i dalje bilo svuda oko nas iako se na prvi pogled nije primijetila. Svaka stopa u travnatom tlu bila je propraćena tihim cviljenjem istiskivanja vode iz tla oko obuće. Zbog toga su nam kao naručene došle dvije daske, koje smo stavili u „predsoblje“ šatora, a koje je suputnica sinoć pri podizanju šatora primijetila na livadi nedaleko od nas. Daske su nam služile kao kućni prag na kojemu smo se izuvali i čime smo spasili čistoću unutrašnjosti.

Raskošno popločano predsoblje

Više zbog radoznalosti, a manje zbog potrebe, otišao sam do recepcije u potrazi za informacijom o najbližem marketu. I dobio uputu o uzbrdici kojom trebam proći do trgovine koja je nepuni kilometar udaljena. To ne bi bilo puno da u okviru tog kilometra nije ta uzbrdica kojom mi je duše izašla na nos pri penjanju, a pri povratku, radije sam išao pješice, jer mi se činilo da ako jače zakočim, slijedi prelet bicikla preko prednjeg točka.
Ja nabavio, a suputnica pripremila, pa je slijedilo raskošno gošćenje. Raskošno je bilo na samo po sadržaju, već i po ambijentu. Naime, tu nedaleko od našeg šatora je restoran, trenutno zatvoren, a preko puta njega, ispod breza su stolovi sa klupama izrađeni od masivnog drveta i slobodni za upotrebu. Tko god hoće! Bez ikakve naknade!

Trpezarija

Doručak

To smo smjestili našu trpezu. Možda bi netko, istančano kritičan, primijetio da nam jelovnik nije bog zna što, no nama je bio fantastičan. I po količini i po raznolikosti.
Nakon doručka moje je suputnica, kao svaka savjesna supruga, oprala rublje (koje je jučer namočila u plastičnu vrećicu i ostavila da se cijelu noć namače ispred šatora), a ja sam za to vrijeme rješavao problem sušilice koju sam razvukao između dva stabla. Na kraju se rublje, čisto i mirišljavo, ali i mokro, veselo lepršalo na „veš-štriku“.

Sušilica rublja

Dok smo rješavali problem pranja i sušenja rublja, primijetio sam da smo noćas (ili jutros) dobili mirnog, tihog i teško primjetnog podstanara. Jedan se puž ugodno smjestio na vanjsku stranu našeg šatora i tu, u miru Božjem, munjevito za puževske manire, smišljao svoju budućnost. Ne dira on nas, pa ga ni mi nismo dirali.
Pouzdano i mirno mjesto za počinak

Ne diraj me, spavam

Bilo kuda, kuća samom

Sad, kad smo se najeli i napili, ostavili oprano rublje da treperi na povjetarcu, a mi smo krenuli u šetnju oko kampa. Na samom ulazu u kamp, pored recepcije netko si je stvarno dao truda i napravio minijaturu. Ni sam ne znam iz kojeg kutka (pod)svijesti izvukoh analogiju sa Legolendom, ili nečim sličnim gdje su evropske metropole sačinjene u omjeru 1: 10 ili u kojem već omjeru.
Minijatura na ulazu u kamp I

Minijatura na ulazu u kamp II

Na snimcima se primjećuje obilna osunčanost, a i stvarno je tako bilo. Sušta suprotnost jučerašnjoj kiši, kao da se jučer zadovoljno ispucala, pa ovaj dan prepušta suncu, sad je na njemu red. Cijeli današnji dan ostati će u znaku sunca, što, nažalost, neće biti slučaj sa slijedećim danima.
Ipak su posljedice jučerašnjeg potopa i dalje prisutne. Sa svih strana je dopiralo žuborenje, curenje, kapanje. Nerijetko hodajući po livadi istiskivali smo vodu iz tla kao dežurni redari u školi iz spužve prije brisanja školske ploče.
Nakana nam je bila obići drvene mlinove na Plivinim slapovima, ovdje zvane mlinčići, a i spominjalo se kupanje u Plivinom jezeru. Dobro sad, kupanje je više bio izazov mojoj suputnici, dok sam ja bio, najblaže rečeno, umjereno skeptičan. Nije u pitanju jezero, više je stvar u meni. Od kad sam prije par godina usrećen spoznajom da sam, osim roker dušom, i roker tijelom, odnosno da sam u dva navrata ispiškio dva pogolema bubrežna kamenca, stalno imam strah, ili barem zebnju prema prehladi bubrega i svega vezanih uz njih. Radi toga mi je svako kupanje hladno, ako se voda u koju ulazim ne puši.
Od kupanja ipak nije bilo ništa. Ne samo da se nas dvoje nismo kupali, već se na kupalištu NITKO nije kupao. Zbunjeni zatečenom pustinjom, što se kupača tiče, upitasmo nekog lokalca ZAŠTO!?, a on nam odmahne rukom uz komentar: „ Ma kakvo kupanje, kad svaki dan pada kiša!?“ Nije nam bilo baš jasno što kupanju smeta svakodnevna kiša, ali kad smo pogledali na što kupalište izgleda definitivno nas je prošla volja za tim.

Kupalište, koje to više nije

Ja više sretno zadovoljan, a moja suputnica više tužno razočarana zbog izostanka plivanja, krenusmo u šetnju. Šetnja je bila područjem između dva Plivina jezera, jedno gore, a drugo dolje. Između njih bezbroj potoka i potočića, bazena i bazenčića , vodopada i vodopadića. U stilu Plitvičkih jezera tu su bile i staze za šetanje pored ili preko navedenih potoka/čića.

Šetnjica

Prošli smo pored vrhunskog primjera spontane improvizacije. Lokalci, oni mlađi, iznad jezera napravili su skakaonicu u više, što bismo rekli, etaža. Ovako bez kupača izgleda otužno i na pola puta do gotovosti, napušteno, ali ipak, meni kao čovjeku sklonim improvizacijama, zanimljivo.
Improvizirana skakaonica

Misli se i na pomladak, kako da ne, pa je tu i mali, ali mali mali mali, bazenčić sa toboganom u kojemu je voda strahovite dubine od cijelih pola metra. Opet pust bez tih malih kupača koji bi sigurno ovaj ambijent učinili bitno, bitno simpatičnim nego što je sada bez njih.

Za limače I

Za limače II

Pogled preko puta „gornjeg“ jezera spada u glavnog favorita naj prizora cjelokupnog ovog putovanja. Prizor koji ne da mira, stalno, uporno i strpljivo vuče za rukav i zova da se njemu ponovo navrati u jednom od budućih putovanja.

Heaven is place on Earth

Kažu da čovjek u životu više žali za neučinjenim, nego za učinjenim.
Prije četiri godine sam bio na ovom mjestu (vidi „Jajce 2010“), kad sam pri pripremi i planiranju puta saznao da oko ovih jezera ima biciklistička staza koje onom stranom jezera ide trasom stare uskotračne pruge, te da čak imaju i dva tunela. Ne obiđoh ni onomad, a ni ovaj put. Ostalo mi je samo da s čežnjom gledam preko jezera, gdje se naslućuje dio staze, očigledno nakon izlaska iz tunela. Bože zdravlja, slijedeći put sigurno!

Neobiđena biciklistička staza

Iz tog gornjeg jezera kroz ispust suklja obilje kristalno čiste vode, te se račvajući u tri kanala odlazi do drvenih vodenica.
Obilje čiste vode

Račvanje

O tim drvenim vodenicama Google kaže da se na ovom mjestu nalazi Veliko i Malo Plivsko jezero između kojih su, na sedrenoj barijeri, izgrađene vodenice, koje se u Jajcu nazivaju Mlinčići. Devetnaest vodenica-sojenica pokrivenih šindrom izgrađene su od hrastovog drveta. Pravljene su bez tavana, prozora, dimnjaka... Iz okolnih sela ljudi su stoljećima na konjskim leđima, samarima, donosili pune vreće žita i nakon probdjevene noći pored kamenog točka, ispod kojeg je u koš padalo toplo brašno, odlazili kućama. Za njima je, poslije, ostajao dugačak trag kopita i zlatno žutog brašna. Također napominje da su uz pomoć Švedske organizacije Cultural Heritage without Borders – CHwB obnovljene četiri srednjovjekovne mlinice koje su stradale u požaru 2011. godine, te da iz "Agencije za kulturnu-historijsku i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca" napominju kako će mlinice uskoro biti vraćene u funkciju. Bit će dodijeljene zainteresiranim građanima koje će uz minimalnu naknadu u njima moći mljeti žito i tako sebi ostvariti izvore prihoda.
Eto, nešto se ipak događa da ova stoljetna ljepota (za)živi i dalje.

Mlinčići i staza do njih

Mlinčići i sedrena barijera na kojoj se nalaze

Iako je stoljetna ljepota, vodenice su sve izrađene od drveta, a poznato je da drvo najbrže strada od zuba vremena, ako se ne koristi.
Da se nešto radi najviše se vidi po krovovima i po pješačkoj stazi, jer su dobili nove daske.

Obnovljeno krovište

Obnovljena staza

Što se obnove unutrašnjosti tiče, čekaju se boji dani. Tek jedna od vodenica dobila je i interni izgled kakav je nekad bio. To je bio mlinski kamen sa svom pripadajućom aparaturom. Još da se sredi pogon tog kamena, pa može krenuti sa meljenjem žita.

Ulaz u mlinicu sa obnovljenom unutrašnjošću

Ovako se nekad brašno dobivalo

No situacija ispod vodenice sa sređenim interijerom nije ni približno tako sređena. Puno godina majstorske ruke nisu bile ispod nje, pa će dobro trebati zasukati rukave da ova vodenica, ili mlinčić, proradi.
Pogon mlina čeka na obnovu

Prije dvadeset i sedam godina, kad sam posjetio mlinice prvi put (vidi: Medeni mjesec) situacija je ovdje bila puno povoljnija. Eto, dovoljno sam (o)star(io) da mogu usporediti razvoj situacije za vrijeme svog doba. Tada su bile i ustave na kanalima za otvaranje i zatvaranje protoka vode. Danas se kanali jedva mogu prepoznati, a ustavama ni traga, ni glasa.

Ustave i kanali zajedno sa mnom 1987 godine

Kanali bez ustava 2014 godine

No, da će ipak biti nekog pomaka na bolje, kazuje činjenica da, za razliku od danas, prije tridesetak godina nije bilo nikakvog traga bilo kakvoj obnovi, održavanja. Jednostavno, sve je bilo mlađe nego danas. Zato me posebno raduje obnova, koliko god mala bila (a nije mala).
Ostalo nam je još dosta vremena od današnjeg dana, pa smo sjeli na bicikle te napravili kratki krug, tek 5-6 kilometara. Starom smo se cestom provlačili između litica i jezera. Sada, kad je promet preusmjeren novom cestom, ovom uskom, ali iznimno pitoresknom, skoro da prometa uopće i nema. Dakle, idealno za vozikati se biciklom i diviti se prizorima. A ima se i čemu diviti!
Nekih stotinjak kilometara prostor između brda i jezera je toliko uzak, da je sa jedne strane okomita stijena, a sa druge masivna ograda koja dijeli cestu od modrog plavetnila vode.

Jedva mjesta za cestu


Ta ograda, iako malo oskudnija i ružnija, bila je tu i prije dvadeset i sedam godina, kada sam prizorom iza nje bio jednako opčinjen kao i danas. Pa eto vam snimci istog prizora ali s vremenskom razlikom više od četvrt stoljeća.

1987 godina

2014 godina

To krivudanje uz jezero traje nekih kilometar i pol, do dva. Da traje i sto kilometara bilo bi premalo i prekratko, koliko se sva čula udube, a duša razgali prizorima doživljenim.
Kod nekakvog motela sa velikim parkiralištem ispred, spajamo se sa glavnom cestom, gdje skrećemo desno. Izašli smo, u stvari na neku vrst zaobilaznice, brze ceste, koja obilazi jezera. Međutim, da bi ih obišla, prvo se diže nebu pod oblake, i to strmom, vrlo strmom uzbrdicom dužine oko kilometra. Sunce je već dobrano grijalo, silna voda od jučerašnje kiše se isparavala iz tla, tako da nam je, zbog uzbrdice i sparine, duša na nos izašla pri tom penjanju. Nakon odmora pri kojemu smo smirili disanje, ritam srca, a dušu vratili gdje joj je mjesto, nastavili smo vožnju laganini, promatrajući prizore. Na okolnim brdima su se smjenjivali šuma i proplanci, na kojima su se kuće razbacale kod-koja, po sustavu razumljivim samo njihovim graditeljima.

Šune, livade i kuće, kud-koji

Na jednoj blagoj krivini u desno, pri kojoj cesta prolazi nasipom, ispod nas je pogled na kamp gdje ispod neke od hladovina odmara naš šator.
Pogled s visine na kamp

Pokazao sam svojoj suputnici trgovinu i njenu opskrbljenost, kupili neke sitnice te se onom mahnitom nizbrdicom pješice strmoglavili, te na kraju vratili se u kamp.
Vrijeme je za ručak, pa smo si dali mašti i kreativnosti na volju. Rezultat je bio ukusan ručak u ugodnoj hladovini breza, u kojoj smo jutros doručkovali.

Ručak

Čekao sam da sunce pređe na zapad, ne bi li one drvene vodenice bile osvijetljene kako treba, u tom čekanju se zapričao i na kraju – zakasnio. Kad smo došli do vodenica, već su bili u hladovini.
Ovaj dan za vodenice nema više sunca

Sebi za utjehu zabilježio sam dvije patke kojima nisam bio pretjerano zanimljiv, pa su već počele dremuckati plutajući na vodi. Pitam se da li su tako ostale sve do jutra!?

Odmaranje na jezeru

Vratili smo se do šatora, složili osušeno rublje, te se odmarali izležavajući se. Valjalo se pripremiti duhom i tijelom za sutrašnji nastavak putovanja.


Dan 05-08

Slike današnjeg puta možete pogledati ovdje.

Mapu današnjeg puta možete pogledati ovdje.

Već u pola devet („Već“, he-he, baš smo poranili!) bilo smo na recepciji, gdje smo platili naš boravak, dobili osobne karte, pozdravili se, te krenuli dalje. Boravak nas je koštao dnevno 20 KM (10,23 €), što će reći 40 naših, Hrvatskih dlakavaca dnevno po osobi. Što mi se za ovakav izvrstan kamp čini stvarno malo. Usput samo napominjem da nam je boravak u Bosni općenito bio povoljan što se novaca tiče iznad svih optimističkih očekivanja.
Dnevna cijena

Valjalo je sada onih 4 km do Jajca preći u suprotnom smjeru od prekjučer, što nije bilo teško jer tamo gdje smo se tada penjali, sada se spuštamo. Osim toga sada nam je Pliva bile s desne strane, pa je bilo gušt promatrati njenu modro zelenkastu bistrinu ovako s visine. Kraj nekog od bezbroj njenih slapova smjestio se restoran, u ovo jutro pust i snen od kasnosinoćnjeg veselja.
Restoran odmara

Izlaskom na magistralu, nastavili smo put po njoj gdje smo ga prekinuli prekjučer. Vozeći uz Vrbas, današnji nam je cilj preko Donjeg Vakufa i Bugojna doći do Gornjeg Vakufa, danas znanog kao Uskoplje.
Pri sličnim vožnjama od ranijih godina uočio sam da je bolje ujutro pola sata, sat voziti, a potom doručkovati. Prvo, da izađemo iz vreve grada, a drugo da vožnjom živnemo tijelo (nešto kao jutarnja gimnastika). Tada i doručak ljepše padne, a produžimo vrijeme do ručka. Tak osmo i ovaj put napravili. Nekih desetak kilometara iza Jajca, u nedostatku boljeg, pronašli smo neku nedovršenu novogradnju, te njene stepenice ovog jutra pretvorili u trpezu.

Mjesto za…

…doručak

Priznajem da, kao ljubitelji prirode, nismo pronašli baš adekvatni ambijent, ali prazni i gladni želuci nisu dozvolili dalju potragu.
Oko nas sve okupano u izobilju svjetla sunčevih zraka. Sunce se velikodušno rasipa svjetlošću, kao da nije ni samo sigurno dokle će imati za to priliku. Svježina od jutra se razvukla na veći dio dana tako da su uvjeti za vožnju bili idealni. Tome pridonosi i Vrbas, koji nam je sa desne strane, te ravna cesta, što se uspona tiče. Istini za volju, polako se uspinjemo, jer putujemo uzvodno toka rijeke, no to uspinjanje ili je neprimjetno, ili više izgleda kao blago dodatno opterećenje okretanju pedala, nego kao ozbiljna uzbrdica.
Vrbas, a i cesta s njime, stalno vijuga između okolnih brda, pa kad mi dosadi pogled na veselo žuborenje bistre vode Vrbasa, podignem pogled i promatram igru šuma i proplanaka na okolnim brdima.

Provlačenje između brda

Pored male, ravne i ograđene livade uz Vrbas sa usamljenom kućicom, gdje nije bilo ni žive duše (ni na livadi, ni u kućici), prošli bi ne obzirujući se, da nije bio putokaz za – kamp. Kao i onaj iz Banja Luke gdje smo prenoćili, i ovaj je, kako rekoh, pust, no za razliku od „našeg“ ovom se ni gazda nije nazirao. Kao da je zimsko doba, pa je sve napušteno, u očekivanju ljetne sezone.

Kamp koji još spava zimskim snom

Viseći pješački most, koji neodoljivo asocira na pustolovine Indiana Jonesa, je nezaobilazan pri svakom putovanju biciklom ovim krajevima, pa sam i sad na tren zastao snimivši ga.

Pouzdana prometnica

Pristup pouzdanoj prometnici

Ulaskom u Donji Vakuf, koji je tek pola puta današnjeg putovanja, a nebo se počelo ozbiljno mutiti. Tamni, vrlo tamni oblaci su počeli osvajati, obzor, zatamnilo se kao da je suton, a onaj već dobro znani vjetar od prekjučerašnje vožnje kroz Banja Luku, opet se pojavio zlosutno najavljujući oluju i potop. Zbog svega toga, zastali smo ispred trgovine tek za tren opskrbivši se rezervama tekućine i voćem, te odmah nastavili dalje. Tih dvanaestak kilometara do Bugojna, prošli smo u promatranju situacije na nebu (počelo je sijevati i grmljeti) uz mahnito traženje nekakvog skloništa u obliku kuće, šupe ili bilo kakve nadstrešnice , u slučaju početka pljuska. Zbog svega toga, ovaj put nismo ni primijetili ljepše strane okoliša, zasjenjene nadolazećom olujom. Taj se okoliš nakon Donjeg Vakufa preobrazio u široku dolinu sa oranicama okružene visokim planinama negdje u daljini. Relativno visoka nadmorska visina doline (576 metara nad morem), kao i spomenute visoke okolne planine uvjetuju dosta niske temperature zimi, kada je Bugojno za vrijeme anticiklone prvi spominjan kao grad sa najnižom jutarnjom temperaturom.
Tiho, potiskujući je u podsvijest da ju nadolazeća oluja ne spozna, pa zbog nje krene ranije sa potopom, gajio sam nadu uspješnog dolaska u grad gdje bi se skrasili u nekom restoranu/ćevabdžinici, pa uz grickanje ćevapa i pijuckanje piva na sigurno suhom, promatrali kišu.
Na žalost, nada je bila uzaludna. Izgleda da ju je oluja, ipak spoznala, pa je počelo padati. Istina tek po koja kap, praktično nije to ništa, još se moglo voziti, no nije mi se dalo (pretjerano) riskirati, već sam rekao suputnici da se vratimo stotinjak metara nazad do velikog kompleksa benzinske stanice, radionice i kafića. Tek što smo se skrili pod sigurni svod pljusnulo je.
Opet isto kao prije dva dana u Jajcu. Ostaje mi i dan-danas nejasno kako je tolika količina vode uspjela proći nebom tolika prostranstva, da bi se sada, ovdje prosula na tlu.
Voda, voda, i samo voda. Pada, pada…pada…
Skoro nepromijenjen, intenzitet padanja je nastavljen i nakon prestanka vjetra i grmljavine.
Dva i pol sata, ponavljam još jednom, dva i pol sata je trajalo čekanje prestanka padanja.
Zato vrijeme smo sjedeći za stolom kafića, popili svoje piće, ma koliko to razvlačili, ručali što smo imali u svojim rezervama (opet ništa od ćevapa), ispretakali sve teme za razgovor, te u potrazi za novim, rezignirano promatrali tupim pogledom kišu i kišnu okolinu.

U očekivanju Godoa

Sa osjećajem pretjerano raspoloživog vremena i prikraćen idejom što s njim, posegnuh za fotićem radi ovjekoličenja i ovakve situacije na putovanju. Suprotno okolnom vremenu moja suputnica je dokono promatrala kartu proučavajući kamo slijedi nastavak puta, poklonivši mi na tren, pri snimanju vedar pogled. Dvojica likova iza nje bili su jednako smrknutog pogleda kao okolno nebo. U prvi mah mi se učinilo da se ne poznaju, da su dva potpuno zasebna svijeta. No povremeno bi razmijenili po koju riječ, baš tako po koju RIJEČ, a ne rečenicu, čime su mi pokazali da se poznaju. I to dobro!
Razdragani razgovor je, od prilike, izgledalo ovako:
Prvo jedan reče:“Eto!“
Nakon tri mjeseca tupe šutnje drugi odgovori: „Tja, šta ćeš!?“
Zatim onaj prvi, opet uz koji mjesec dubokog razmišljanja što pametno odgovoriti na to, doda: „Ja(kratko, najkraće moguće a)!“
Ne žureći sa odgovorom, nakon godinu-dvije, drugi potvrdi: “Jest vala!“
Nakon cijele vječnosti gore opisane žive komunikacije, lijevi se trže, te jedva primjetno mahnuvši rukom (valjda radi pozdrava), ostavivši nepopijeno malo pivo, ode do Mercedesa (skroz lijevo na slici) i odveze se. Valjda se sve to dogodilo u stotisućinki sekunde, jer onaj preostali izgleda kao da nije odlazak prvog ni primijetio, te nikakvom promjenom na licu ili tijelu ne pokaza da se nešto dogodilo u odnosu na tren prije.
U međuvremenu je kiša skoro stala, pa smo već bili vrlo blizu da se pokrenemo. I pokrenuli bi se, da nismo primijetili novu skupinu crnih oblaka s druge strane neba, koja je nadirala prema praznini koju je prva skupina crnih oblaka ostavila. I opet krenu potop. Bez vjetra, bez grmljavine, samo pada, pada i pada.

Kiša.....

Nakon dugih, predugih dva i pol sata izgledalo je da je kiša stala. Skoro, jer se na baricama vidjelo da po koja kap i dalje pada. Riješili smo nastaviti put, jer nam je čekanja bilo stvarno dosta.
U centar grada smo ušli i dalje praćeni sitnom, dosadnom kišicom koja se nije dala nikako otjerati. Predložih suputnici, tek reda radi, obilazak centra grada, na što ona samo odmahnu rukom i reče: „Samo vozi, kakav obilazak!?“
Slučaj je htio da pri prolasku kroz grad nabasamo na crkvu, pa kako smo i hodočasnici na ovom putu, svratismo do nje.

Crkva u Bugojnu I
Crkva u Bugojnu II

Opet posegnuh za sveznajućim Google-om gdje nađoh da je župa Bugojno nastala je odvajanjem od župe Gornji Vakuf (tada Gornje Skoplje) kao mjesna kapelanija godine 1844. i od tada ima matice. Župom je proglašena 1858. godine. Gradnja sadašnje župne crkve započela je godine 1879. što je potrajalo dugo vremena. Crkva je pokrivena 1886. godine. Po svojoj arhitekturi ona slijedi bazilikalni tip crkve. Po dimenzijama je, uz tolišku, najveća u Bosni. Zvonik je znatno kasnije izgrađen. Pod konac sedamdesetih godina prošloga stoljeća, on je, budući je nerazmjeran veličini crkve, dograđen u visinu. Projekt za dogradnju zvonika načinio je arhitekt Karl Pařik (Paržik) 1936. god. Na njemu su tri zvona. U prvoj polovici osamdesetih godina crkva je pokrivena bakrom. Tijekom zadnjeg rata crkva je teško oštećena a toranj zapaljen.
Zadržali smo se kratko, tek toliko da snimim crkvu, te da, već uobičajeno, izmolimo jednu deseticu krunice. Ona kiša nikako da stane potpuno, kao da razmišlja ili da stane ili da ponovo pljusne. Zrak vlažan, vode svuda oko nas, bilo da stoji u barama, bilo da teče kanalima i potocima.
U nastavku vožnje, dok zastanem za trenutak upitati lokalca za put prema Uskoplju, primjećujem dosta pasa lutalica, ne baš malih i ne baš bezopasnog izgleda, da lutaju gradom. Još više od njih samih, zapanjuje me uzajamna ravnodušnost između njih i ljudi koji hodaju gradom. Nekom, samo njima razumljivom logikom, uzajamno je sklanjanje jedni drugima sa puta, tako da nema ni režanja pasa na ljude, niti galame ljudi na pse. Ipak, meni ne izgledaju ljupki i dražesni, baš suprotno.
Da li zbog kiše (koja još uvijek sipi), ili zbog obilja vode, bilo tekuće, bilo stajaće, ne osjećah se ugodno u ovom gradu, pa mi bi drago kad smo proletjeli pored table koja nas informira da smo ga upravo napustili.
Prije devet godina, kada sam na isti način putovao ovuda kao i danas, bilo je pravo ljeto, suho, sunčano i toplo. Tada sam s guštom promatrao stalni niz naselja uz cestu u dolini oko koje su se okolne planine sve više i više primicale. Prošli smo i kroz selo, onda upitnog imena Zlavast. Upitnog jer je, pogledavši izbliza, na tabli s imenom mjesta preko prvobitno napisanog Zlavlast ono l prebojano.

Ja od prije devet godina pred tablom mjesta upitnog imena

Pred sam ulaz u Uskoplje okolne planine su se tako blizu primakle dolini, da je upitno danje njeno postojane. Bilo je impresivno promatrati ogromne padine Vranice ispred nas, kao i cik-cak put na njoj.
Vranica pred Uskopljem snimljena 2005 godine

Od tog svega, zbog niskih oblaka, ništa nisam vidio. Ali sam zato promatrao bujicu vode u potoku uz cestu. ponegdje tek pedalj-dva ispod razine ceste, gdje se lijepo vidi da je do prije sat-dva, voda prelazila preko ceste. Svuda oko nas sve je bilo u znaku vode. Ljudi, zablatnjeni od glave do pete, kopali su kanale radi puta vodi koja je potopila njive, dvorišta šupe, pa i kuće. Oni snalažljiviji, sretniji ili brži, uspjeli su nabaviti crpke koje su izbacivale vodu iz podrumskih prostorija. Ona sitna, sitna, sitna kišica stalno se utrpavala u tom općem mokrom ambijentu, pa je, dosadno i uporno, sipila padajući mi na lice kao dosadni komarci. Uz tu kišicu pridružio se tihi i blagi, ali hladan i podmukao povjetarac koji mi, onako navlaženog od kišice i znoja, nikako nije prijao. Na protiv.
Cesta između Bugojna i Uskoplja, kojeg nikako da dosegnemo, se dobrano suzila, a promet bitno pojačao, kao da nismo samo mi čamili ona dva i pol sata u očekivanju prestanka potopa. Ne samo da je promet bio gust, nego je dosta bilo nervoznih vozača koji su se žurili po svaku cijenu. Tako je jedan u mercedesu, koji nam je dolazio u susret, samo blicnuo svjetlima pri pretjecanju šlepera. To blicanje je bilo nama upućeno, kao informacija, obavijest, ultimatum čak, da se mičemo sa ceste, ako nam se još živi na ovom svijetu. Uspio sam suputnici ispred sebe panično doviknuti „Bježi desno!“, i tren poslije smo bili na proširenju uz cestu, dok je s naše lijeve strane, blizu, vrlo blizu, prošišao navedeni merdžan.
„Seljačina!“, procijedio sam kroz zube, ne dozvoljavajući si daljnje živciranje, dok me moja suputnica promatrala strahom i zaprepaštenjem raširenim očima (iako je uzrok tomu bio gadan, baš su mi te oči lijepo izgledale!)
Nastavili smo vožnju i tek što smo uspjeli vratiti dušu na mjesto i smiriti srce koje je od straha na tren htjelo iskočiti iz grudi, u trenutku kad nam je dolazio kamion, nešto je zatrubilo iza nas. Pogledao sam u retrovizor (blaženi dan kad sam ga stavio na bicikl) te ugledao mahniti šleper koji mi blica i nedvojbeno ukazuje da ne namjerava čekati mimoilaženje sa nadolazećim kamionom. A na cesti sigurno nema širine za šleper, kamion i bicikliste.
Opet „Bježi desno!“, opet proširenje, opet s naše lijeve strane blizu, vrlo, vrlo blizu (zbog ogromnog šlepera izgledalo je i bliže) prošiša šleper uz (opet) moj komentar „Seljačina!“
Stojim zbunjeno i pitam se što je ovo, da li uopće voziti, što nas očekuje u nastavku!? Tren, dva poslije rezignirano slegnuh ramenima i rekoh suputnici da nastavimo vožnju. Možda je sve ovo Božje iskušenje (ipak smo i hodočasnici), te će na kraju Bog paziti na nas koliko i mi na se pazimo.
Objektivno gledajući, ovo su dva slučaja ekstremne opasnosti u prometu koje smo, Bogu hvala, preživjeli bez ikakvih posljedica na cijelom ovom putovanju.
Laknulo mi je u duši kad smo prošli pored table mjesta kojom nam Uskoplje želi dobrodošlicu. Valjda će boravak u ovom mjestu biti malo bolji od puta k njemu. Ona kišica je konačno prestala (pa i što vrijedi da pada kad smo stigli do cilja), ali se zato onaj prohladni, podmukli vjetar nije dao. Dapače, ovih zadnjih par stotina metara pojačanim puhanjem ravno u lice nastojao nam je zagorčati putovanje što više može.
Konačna dođosmo do crkve. Kraj današnjeg putovanja!

Pređeni današnji kilometri

Vrijeme završetka današnje vožnje

Eto, usprkos svim današnjim problemima, pa čak i pogibelju, uspjeli smo doći do kraja u razumno vrijeme. Dapače, došli smo i prerano.
Ispred crkve je bila gomila auta i ljudi. Radilo se o svatovima, pa baš u trenutku našeg dolaska u crkvi je netko nekomu govorio sudbonosno „Da, dok nas smrt ne rastavi!“
Svatovi, k'o svatovi. Oni više vjernički orijentirani su u crkvi (ovdje je običaj da obred vjenčanja buda sastavni dio cjelokupne mise), a oni „deklarativni vjernici“ su se razmilili po kafićima preko puta, zgusnuti jedan do drugoga. Oni između, neodlučni između tih dviju opcija, stajali su točno između crkve i kafića, dokono razmjenjujući riječi u očekivanju mladenaca na izlazu iz crkve. Svi su oni dotjerani i skockani po posljednjim uputama svjetske mode, pa ovakvi kakvi jesu mogli su jednako biti i u Sarajevu, i u Zagrebu i u bilo kojem drugom gradu. Pored tako dotjeranih, onako umorni, rasčupani, znojni, provukli smo se moja suputnica i ja, te se uputili župnom dvoru iza crkve.
Prolaskom pored svjetine, onakav kakav jesam, od krvi i mesa, iako malo (po)star, nisam odolio iskušenju, te krajičkom oka bacio pogled na mladež nježnijeg spola. Svaki put kad sam u situaciji bliskog kontakta s svatovima (Bogu hvala, nije to tako često) daleko više zaprepašten, a bitno manje zadivljen budem količinom i rasporedom odjeće na djevojkama. Recimo da je razlog tomu što sam star i što ne razumijem aktualnu modu, ali mi te djevojke (Bože mi oprosti) izgledaju daleko više droljasto, a jaaaako malo, skoro ni malčice, erotično (a to bi bio, valjda, i jedan od ciljeva takvog odijevanja!?). Uglavnom to što nose na sebi je premaleno, preusko i prekratko.
Ali, tko sam ja da sudim!?
Iza crkve je bilo proširenje, lijepo uređeno dvorište sa kompleksom isto tako lijepo uređenih građevina. Očigledno da je ova župa jako aktivna. Biće da su tu, osim samog župnog dvora, vjeronaučne učionice, kao i prostorije za ostale vjerničke aktivnosti. U skladu sa svim ambijentom, uređenim i dotjeranim, bila je tu i klupa sa naslonom u koju se moja suputnica isti tren zaljubila. Parkirali smo bicikle, ona je sjela na klupu, a ja sam pogledom pokušavao pronaći nekoga od domaćina sa pitanjem, zamolbom za konak.

Uređeni ambijent župe u Uskoplju

Prije devet godina smo ovdje moj ondašnji suputnik i ja prenoćili. Tada sam od župnika svoje župe dobio napisanu zamolbu u kojoj se potvrđuje da sam član župe i da moj župnik za me i mog suputnika moli za gostoprimstvo. I ne samo to, još sam se i telefonski najavio kojim bi danom pristigao, tako da su ovi ovdje znali tko im i kada dolazi.
Ovaj put ništa od toga.
Priznajem, iz neke inatljive radoznalosti, htio sam vidjeti što će biti ako banemo potpuno nenajavljeni, onako iz vedra neba!?
Ugledah časnu sestru koja dolazi, priđoh joj, te joj, što mirnije i toplije, objasnih tko smo i kuda idemo, te da molimo za prenoćište. Napomenuh da ne mora biti krevet, može i pod, livada čak, jer za sve to imamo adekvatnu opremu (vreće za spavanje, podmetače, šator). Konteplativno smirena, kako već duhovnjaci budu (ili je to samo moj dojam!?), s blagim osmjehom mi toplo reče da je misa s vjenčanjem u toku, pa kad završi, doći će velečasni pa ću se s njim dogovoriti.
"Ali mislim da neće biti problema!", doda u odlasku.
Htjedoh otići do suputnice koja je uživala u miru odmaranja na klupi, kada mi priđe mladić (oko 25 godina), s biciklom (običnim, Bicyclus Vulgaris) te me zapita odakle dolazimo, gledajući naše bicikle krcate opremom. Kad mu odgovorih, doda da je čuo malo pređašnji razgovor sa časnom, pa ako budemo imali problema, možemo kod njega prenoćiti (!!!).
Pozdravih ga i rastadosmo se, pa tren poslije otrčah do suputnice i istresoh iz sebe malo prijašnji razgovor. Toliko me je dojmio, da sam morao s nekim podijeliti taj dojam, a s kim ću ako ne s svojom suputnicom. I na ovom putu, a inače i životnom.
Dođe i velečasni, tako "normalnog" i prizemnog izgleda i manira, da sam isprva zbunjeno gledao u njega kad mi je prišao s pitanjem što nas muči?
Pola sata kasnije, nakon smještaja i raspremanja, bili smo za večerom (ipak ćevapi pored ostalog) u veselom razgovoru. U početku me je prekorio zbog nenajavljivanja, no kad sam mu rekao da sam već bio ovdje prije devet godina, i to potkrijepio tekstom i slikama sa ovog bloga, odmah ga je pronašao na svom "pametnom" mobitelu, razvezao se razgovor "do duboko u noć". Tko zna koliko bi ta dubina noći iznosila da nisam susreo sanjiv pogled umornih očiju moje suputnice koji me tiho i skrušeno molio da okončam razgovor i da se domognem kreveta, a i ona sa mnom.
Časna sestra, ista ona koju sam pitao za konak u dvorištu i koja nas je tiho i neprimjetno služila večerom, odvela nas je do "naše" sobe ispričavajući se što soba nema bračnog kreveta, već ćemo spavati svatko na svome. Nasmijasmo se ovom njenom skrušenom pokajanju, skoro se izlanuvši da smo toliko umorni, pa nas, osim sna, ne zanimaju ostale noćne aktivnosti.
Nismo ušli u sobu već u mali hodnik. Pravo je bilo kupatilo, a lijevo i desno vrata za zasebne sob(ic)e sa običnim krevetom. Kad nas je časna ostavila uz želju za lakom noći, slijedilo je naizmjenično tuširanje toplom vodom (ah, meraka!), obavljanje večernje toalete i u krevet. Nakon što sam se, čist i mirišljav, spustio u posteljinu svog kreveta, tren prije utonuća u san, prema dubokom i mirnom disanju iz druge sobe, zaključio sam da mi suputnica već plovi prostranstvima sna.

Hodnik, lijevo je moja soba

Moj krevet

Ostatak moje sobe


Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.



Post je objavljen 16.04.2015. u 13:01 sati.