Marketing
Međugorje 2014 dan 13-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Dva dana nismo nikuda išli, iako je ovo kraj u kojemu se može dosta toga lijepoga vidjeti. Ta dva dana je bila paklena vrućina, pa smo obilazak Imotskih jezera, Modrog i Crvenog, te Prološkog blata ostavili za neka druga vremena. Uostalom, nije nam prvi put da smo ovdje, dapače! To znači da smo navedena jezera već više puta obišli, pa smo ovaj put od svih poslova, aktivnosti i zanimacije radili – ništa. Dobro de, muvali smo se tu i tamo, nešto smo čeprkali, raduckali, ali sve to tako sporo, polako i opušteno, da je to prije bilo kraćenje vremena, tek toliko da nam nije dosadno.
Kad nam je to, ipak dosadilo, tabani i dlanovi su nas zasvrbili u želji za nastavkom puta, pa smo treći dan zorom zorili, ne bi li što više dobili od svježine jutra. Uspjeli smo se rastati od naše domaćice i krenuti na put i prije nego li je sat otkucao sedam u jutro. Od nadane svježine nismo dobili koliko smo očekivali, jer je ovo, ipak, Dalmacija, gdje su jutarnje temperature dosta visoke (a dnevne još više). Ipak smo se zadovoljili i ovim što smo dobili, jer se ipak dalo čak i ugodno voziti.
Onu mahnitu strmu uzbrdicu koju smo pri dolasku teškom mukom savladali, sad smo lakoćom padanja pera i lebdjenja balona od sapunice, savladali. Pri spuštanju prošli smo kroz susjedni zaselak gdje već četrdeset godina stoji stari OM kamion nepomično parkiran. Išao sam još srednju školu kad sam ga pri dolasku, ugledao na ovom mjestu. Na istom mjestu stoji i dan-danas, a kako stvari izgledaju, stajati će još dugo. Kao da se stopio sa okolinom i postao njena cjelina, pa je, kao takav, jednako kao put, kuća i drvo pored nje potreban onima koji tu žive.
U nastavku tog našeg strmog spuštanja ispred nas se pokazalo Imotsko polje u svoj svojoj veličini i nekoj svojoj osobitoj raskoši, mada malo zbog prošle noći, sneno, pa valjda radi želje ili nastojanja da prikrije tu snenost, pokrilo se laganom koprenom jutarnje magle.
Dok se, dakle polje još uvijek nadalo daće se mirnoća i svježina noći, barem malčice, produžiti, grad Imotski iznad njega je već protezao svoje umrtvljene udove, te umivajući se jutarnjim zrakama sunca, spremao se za akciju u ovom danu koji će nesumnjivo biti kao i jučerašnji, dakle paklen.
Da je već vrijeme za akciju uvidjeli smo i nas dvoje. Spustivši se u polje, cesta nam je dozvolila tek, možda, pola kilometra da uživamo u jutarnjoj svježini, da bi nakon toga rekla „Dosta!“, te krenula uzbrdo. To je početak etape duljine dobrih 12 kilometara, u kojoj ima i manjeg i većeg uspona, čak i malčice ravnice, ali u konačnici se popne iznad Imotskog polja za skoro 400 metara visinske razlike.
Jutro je još uvijek zadržalo kakvu-takvu svježinu od prošle noći, sunce nam nježno i obzirno grije leđa, uzbrdica je blaga, pa sve skupa čini ne pretjerano teškim, čak i prijatnim ovu vožnju uz brdo. Uz to nam je sa desne strane pogled na Imotsko polje, koje je sve više i više dolje ispod nas.
Kako sam već više puta biciklom vozio ovom cestom, na žalost znam da neće stalno biti ovako idilično. Eto ponekad nije dobro ni sve znati.
Ovom blagom uzbrdicom lako ćemo se dovući do Krivodola, no tada uspon postaje znatno veći.
Jedna strma lakat krivina popustila je na kraju pod našim nasrtajima, no ta nas je borba s njome koštala dosta energije, znoja i muke, pa smo predah i okrepu potražili u prvoj hladovini na koju smo naišli. Dobrano se zagrijavši pri savladavanju ovog Krivodolskog uspona i njegove krivine, ona ljepota svježeg jutra je nestala kao rukom odnešena, a zamijenilo ju je žestoko dalmatinsko sunce. A tek je nešto više od osam sati!
Dok je moja suputnica vraćala dušu sa nosa na svoje mjesto, pitajući se, pretpostavljam, što joj je ovo trebalo u životu, ja sam zvjerlao uokolo te snimio savladani dio ceste. Stojeći tako na suncu, bio sam fasciniran toplinskom snagom njegovih zraka. Ako ne bude vjetra danas biće ovo paklena vožnja u pravom smislu riječi. No, biti će još paklenija ako to sunce bude puhalo u lice. Slijedi dakle uzbuđenje i neizvjesnost kao u pravim američkim filmovima.
Situaciju kakvu imamo, kako drugačije rješavati, nego čestim zaustavljanjima i predasima pri tome. Srećom, dosta je raslinja uz put, a obzirom da je sunce još uvijek relativno nisko, uz ta raslinja je povelika hladovina. A što je trenutno najpovoljnije, u tim hladovinama se još uvijek uspjelo zadržati od žestokih sunčevih zraka pojedino zrnce noćašnje svježine zaštićeno baš tom hladovinom.
Na jednoj od slijedećih postaja za odmaranje jedan skromni, mali znak uz put nam je dao do znanja da i u ovom kraju postoje slični kao i mi koji se, kako bi neki rekli iz čiste obijesti, muče biciklima. Da im se ta muka donekle olakša, tu je znak koji im govori da su na pravom putu.
Da li muški dio populacije, koji vozi bicikl, obitava u selu za čiji smo putokaz upravo prošli, ne znam, no ime mi je baš zanimljivo. Naročito za one koji su, prema nekim drugima, i previše privrženi svojim životnim suputnicama.
Od Krivodola smo izgubili pogled na Imotsko polje jer smo skrenuli u brda. Iako bi se to moglo brzopleto zaključiti, još nije vrijeme dostizanja prijevoja. Ma kakvi! Umjesto prijevoja
ponovo smo, uz nastavak uzbrdice, dobili pogled na polje, smo što je ovaj put bilo daleko dolje ispod nas. U stvari, gledali smo njegov rubni, zapadni, dio potopljen jezerom simptomatičnog naziva Prološko blato.
Nekako na prijevoju, u jednoj od par kuća zalutalih u krševitom ambijentu, smjestila se lokalna trgovina u kojoj smo obnovili zalihe jela i pića. Pored toga, bilo je i svježeg voća, tako da smo produžili odmor, što zbog konzumiranja voća, a što zbog činjenice da smo, konačno,savladali uspon, pa sada slijedi spust, i to malo poduži. Dok smo tako žvačući odmarali, informirali smo se o kulturno-društvenim zbivanjima ovog kraja.
Odmah tu blizu davno, nekad davno sagrađena je čatrnja, kao izvor tekućih potreba ovog kraja. Sudeći prema njenom izgledu, odavno je van upotrebe, pa sada pasivno i nijemo stoji ovdje bez funkcije, osim te da podsjeća na neka druga vremena koja su iza nas.
Spust, koji slijedi, je podugačak kilometrima, a blag postocima, tako da se uspostavi ona ugodna, Bogom dana ravnoteža otpora zraka i brzine gibanja, pa se pri brzini oko tridesetak kilometara na sat ne mora voditi računa o kočenju. To omogućava još intenzivnije, potpunije prepuštanje užitku gledanja oko sebe, slušanja blagog šuma vjetra, snifanja mirisa dalmatinske flore, još uspavane prošlom noći, i na kraju još i proživljavanje pirkanja vjetra po koži. U takvim trenucima poriv za zaustavljanjem mora biti izuzetan da bi se sve to, teška srca, prekinulo. Jedan od poriva zbog kojih se jednostavno mora zaustaviti su stečci uz put. Sačinjeni pod misterioznim okolnostima, od misterioznih ljudi, o kojima se povjesničari još raspravljaju, stoje ovdje kraj puta već stoljećima. Koliko god mi bili zadivljeni njima, dok šutljivo stojimo promatrajući ih, oni još šutljivije ravnodušno šute. Šteta, kad bi htjeli, mogli bi nam što-šta ispričati, tko je sve i kako prolazio pored njih u vrijeme tih stoljeća za kojih su oni ovdje. Ovako nam preostaje da od tih stoljeća, koje oni provode na ovom mjestu, uzmemo, ukrademo tek stotinku sekunde potrebnu fotoaparatu da njih, zajedno s nama, prenese u vječnost slikovnog zapisa.
Kao sušta suprotnost stoljetnom miru, u kojemu stečci ovdje uživaju, preko puta se u daljini vidi simbol suvremene mahnitosti – auto-cesta. Smjestila se podno Biokova, na svom užurbanom putu ka jugu. Tako dakle, stečci s jedne, a Biokovo s druge strane promatraju svojevrsni simbol današnjeg vremena. Šteta što i Biokovo, kao i stečci, odbija bilo kakav pojmivi, suvisli komentar na trenutna zbivanja koja su događaju u njegovoj blizini. Šteta kažem, jer su oni, stečci, je li, i Biokovo, vidjeli svakakvih ljudi u svakakvim situacijama koji su se, nerijetko, izjalovili ili izokrenuli (situacije, a ne rijetko i ljudi) od svoje prvobitne nakane, te se pretvorili u ružnu, a ponekad i jezivu nakazu, koju je bilo teško ublažiti ili popraviti. Da li je takva i ova auto-cesta!?
U Lovreču je velika, raskošna crkva sa isto tako velikom i raskošnom hladovinom, pa nije bilo ni trenutka dvojbi da li stati ili ne. Prvo smo se u toj obilnoj i još uvijek svježoj hladovini smjestili, zajedno s biciklima. Nek' i oni osjete nešto od te hladovine. Nakon što smo se ohladili, obavili smo onu deseticu krunice, sad već standardni dio zaustavljanja uz neku od usputnih crkava na ovom putu. A nakon razgovora s Bogom i razgaljivanja duše zbog toga, prepustili se užitku razgledavanja okolice.
Prema Google-u franjevačka župna crkva Duha Svetoga izgrađena je 1936./1937. godine, nedaleko od stare, na brežuljku u samom središtu župe, za župnika fra Joze Šimića. Crkva je trobrodna građevina, sagrađena od klesanog kamena u neoromaničkom stilu. Lijep zvonik na jedan kat i sa završnom piramidom završen je 1938. godine. Na pročelju crkve nalazi se velika rozeta, rad ak. slikara Branimira Dorotića (2004.). Crkva je više puta popravljana: 1958., 1970.-1972. i 1980.-1991., kada je izvršena temeljita rekonstrukcija crkve. Promijenjen je krov na sve tri lađe, izgrađen trijumfalni luk koji dijeli prezbiterij od glavne lađe, naslikana slika Duha Svetoga (Josip Bifel), uvedena nova elektrifikacija, ozvučenje, crkva je obojana, nove klupe, obnovljen zvonik i postavljena i elekrificirana tri nova zvona. Uređeno je i crkveno dvorište i u njemu, na sjeveroistočnoj strani, postavljena špilja Gospe Lurdske, koja se prije nalazila u sjevernoj lađi crkve.
Spuštanje se nastavilo izlaskom iz Lovreča. sve do Ciste Provo. Ovo mjesto, tek selo u zabačenoj Dalmatinskoj zagori ostalo bi nezamijećeno, kao mnoga ovdje, da se tu nije smjestilo raskrižje magistralnih putova. Mi, koji dolazimo iz Imotskog ako bi produžili ravno, stigli bi u Sinj i dalje prema Kninu. Ako bi skrenuli desno preko Aržana otišli bi u Hercegovinu, prema Livnu. Nama je, ipak bilo draže skrenuti lijevo prema moru. Nakon tog skretanja cesta je i dalje dovoljno široka, samo što je asfalt noviji. Crta je prisutna i na rubovima tako da izgleda kao prava magistrala. Jednino što nam ne ide u prilog je pojačani promet, jer smo se sada spojili s onima koji dolaze sa sjevera i žure se prema moru.
Od Ciste Provo cesta nastavlja ravno prema jugu sa par dugačkih, iako blagih gore-dolikanja. Pri tome kada bude u položaju „gore“ prolazi kroz guste borove šume u kojima, valjda zbog žestoke vrućine, izostaje osebujni miris bora.
Radi nekakve uštede vremena pri vožnji, a i radi praktičnosti, jutros smo prije polaska doručkovali kod naše domaćice. Bilo je to nešto iza šest, pa valjda nije pretjerano čudno što sam ogladnio i prije podneva. Možda je tu glad ubrzalo obilno konzumiranje hladnog piva, koje je, opet, poticala paklena vrućina. Bilo kako bilo, u mjestu Vukušići pored moderne, friško sagrađene crkve, pronašli smo kameni zid sa hladovinom dušu dao za polagano objedovanje. Kao prava domaćica, moja je suputnica prostrla trpezu i na njoj iznijela obilje hrane koju smo imali trenutno na raspolaganju. Ovdje u hladovini je bilo kako-tako podnošljivo, pa sam nesvjesno razvlačio objed žvakući i gutajući polako i polaganije. Priznajem da me ova žestoka vrućina počinje zabrinjavati, iako sebe držim kao čovjekom koji podnosi sunce.
Kad sam se dobro najeo i napio zabrinutosti je nestalo, ustuknula je pred strpljenjem, upornošću i samopouzdanjem. Očigledno je glad, i prije nego li se pojavila, smanjila, ublažila, ako ne i satrla ova tri zadnja epiteta, pa se pojavila ta pretjerana i objektivno nepotrebna zabrinutost. Uglavnom sit, napojen i odmoran, krenuo sam s vedrim optimizmom u nastavak puta. A i taj nastavak kako ne bi bio takav kakvim ga opisah, kad pred nas podastire dobra tri kilometra vijugavog spuštanja. I to takvog spuštanja da sa desne strane negdje dolje imamo dolinu sa kanjonom Cetine.
Iako je to bilo teško, ipak pronađoh snage u sebi za trenutnim prekidom gušta spuštanja, radi stajanja i snimanja te doline i ceste po kojoj guštamo.
Spuštamo se u stvari u Šestanovac u kojemu opet imamo raskrižje. No, za razliku od raskrižja u Cisti Provo, ovdje pičimo ravno prema jugu, prema 8 kilometara udaljenom Zadvarju.
Dok smo se spuštali, zaokupljeni ugodom spuštanja, nismo ni primijetili da je počelo puhati. Tek iza raskrižja, kada je cesta nastavila manje-više ravno, uočili smo da nam bicikli nekako teško idu i da vjetar puše, a gdje drugdje nego ravno u lice. Eto tih osam kilometara, koji su još i malčice nizbrdo, umjesto da preletimo i ne primijetivši ih, zagorčali su nam dobrano pedaliranje. Očigledno da je to jugo, jer je dosta topao, da ne kažem vruć, pa više grije nego što rashlađuje. Uz taj vjetar isijavalo je i iz asfalta, kao i iz okolnih stijena pored kojih smo prolazili. Jednom riječju prava paklena vožnja.
Nakon ulaska u Zadvarje, zadihani kao da smo se upravo popeli na Velebit, spas smo našli u deeebeloj hladovini ispred mjesne benzinske stanice. Stajali smo tako u hladovini, vraćali životne funkcije na normalu i promatrali gužvu vozila koja su točila gorivo. Promet je stvarno postao živ, pa je pravo olakšanje spoznaja da ga trebamo trpjeti još samo malo, tek nekih pola kilometra, kada ćemo magistrali zahvaliti na druženju i skrenuti na neku od lokalnih cesta.
Pa i to nećemo napraviti iz komada, nego ćemo stati na vidikovcu odmah na izlazu iz mjesta.
Prije par godina je ova cesta, od Imotskog pa sve do Jadranske magistrale doživjela rekonstrukciju, pa je sada šira, i s crtama sa strane,te ljepša, što ste imali prilike vidjeti na dosadašnjim snimcima. U tu rekonstrukciju se nekako uvuklo i uređenje ovog vidikovca, pa je on sada odvojen od ceste i ostavljen na miru. Sjećam se ranijeg vremena kada je cesta prolazila tik uz vidikovac, pa došetati do njega uskom i prometnom cestom nije bilo baš prijatno. Da bi prilaz vidikovcu izgledao kako sada izgleda bilo je potrebno odvaliti dobar komad brda, jer baš tu cesta pravi oštar zavoj oko njega.
A sa vidikovca se pruža pogled koji zaustavlja dah. Tu se vidi dolina Cetine sa cestom s desne strane, kojom mi namjeravamo proći u nastavku puta.
Kad spustim pogled dolje vidim strojarnicu hidroelektrane sagrađene davne 1913 godine i koja je još uvijek u funkciji. Gledajući ovako s vidikovca, jasno se vide cijevi koje dovode vodu Cetine do strojarnice.
A kad malčice pogled pomaknem u desno, još uvijek gledajući prema dolje, vidim komadić brane i akumulacijskog jezera iz kojeg one cijevi dovode vodu do strojarnice.
Prije nego pođemo dalje, bacio sam jedan pogled kroz zoom objektiv svog fotoaparata na mjesto Podgrađe koje se nalazi na lijevom obronku doline Cetine. Bilo bi stvarno zadovoljstvo proniknuti, pojmiti, ili jednostavno saznati, po kojoj su logici ljudi na tom mjestu odlučili živjeti. Ovako ostaje tek zbunjenost koja, kad već ne može u konkretnom, smisao nalazi u općenitom poimanju ljudske muke i težnje za preživljavanjem.
Ostalo nam je tek nešto više od stotinjak metara do skretanja sa magistrale. Kao da je to ona i osjetila, pa, valjda time uvrijeđena, ražestila se koliko god je mogla.
A mogla je dosta.
Prvo, sam ambijent ceste na ovom mjestu je poseban po žestini sraza surovosti prirode i zadrtosti čovjeka, jer se sve kupa u sivilu surih stijena kod kojih je pojam vodoravno totalno strana riječ. U takvom stjenovitom, da ne kažem rokerskom, ambijentu čovjek se zainatio provući prometnicu. Tako s jedne strane ceste, one od brda, imamo okomite litice od više desetaka metara, a s druge strane ceste, valjda isti takav ponor. Valjda kažem, jer od njega nas brani branik.
I to dupli.
Za svaki slučaj!
Drugo, tu je i promet i to onaj teški, sve sami šleperi i kamioni, koji su kod moje suputnice povratili onaj jedva preživljeni strah pri vožnji kanjonom Neretve.
I treće, onaj vjetar, koji će nam u lice puhati tek tih stotinjak metara, kao da je osjetio da mu je zadnja prilika da nam život zagorča maksimalno moguće, pa se raspuhao do intenziteta orkanske bure.
Sve ovo skupa je bilo previše za moju suputnicu, pa po maksimi „Žuri polako!“ fino je sišla s bicikla i tih famoznih stotinjak metara prodefilirala kao na špici korza.
Sve se nekako prebrodi u životu, pa i tih stotinjak metara.
Cesta na koju smo skrenuli bila je uska, tako uska da mi nije jasno kako su uspjeli ugurati crtu na njoj.
Ali je bila bez prometa.
Ikakvog!
Nešto malo više od tri kilometra, u obliku sedam serpentina spuštala se do doline Cetine, odnosno do hidrocentrale, da bi nastavila ravno, što se uzbrdica i nizbrdica tiče.
Zaustavili smo se nedaleko od te hidrocentrale, da bi snimio pogled na akumulaciju, vidikovac i cijevi kojom voda dotječe do strojarnice.
Tu je i moj stari poznanik. Prije 32 godine sam biciklom prvi put prošao ovim krajem uz zadržavanje na ovom izvoru. Srećom sam taj tren snimkom spremio u povijest. Sad je vrijeme da ta stara, rustikalna snimka na tren izađe na svjetlo dana, čisto radi usporedbe sa današnjim danima.
Nedaleko od izvora je kameni most preko Cetine kojim bi, između ostalog mogao doći do onih Podgrađa koje sam snimio sa vidikovca. Mogao bih, velim, ali ipak ovaj put ne. Radije ćemo nastaviti niz Cetinu.
Od Imotskog do Splita ima (najmanje) tri puta. Jedan od njih, onaj najlakši za vožnju ide preko prijevoja Dubci gdje se spaja sa Jadranskom magistralom. No, taj je i najprometniji, pa kao takav otpada.
Drugim bi trebali preko Blata na Cetini do Gata pa se spustiti šest cik-cak kilometara do Omiša. Taj je opet pretjerao u gore-dolikanju.
Treći, ovim kojim se sad vučemo, je i geografski gledano, u sredini. Promet je nikakav, tek povremeno nešto naiđe, relativno vodoravno pratimo tok rijeke Cetine, i sve bi bilo lijepo i krasno da nije brda. Cetina se na svome putu do Omiša na jednom mjestu provlači kroz kanjon u kojemu nema mjesta za cestu, pa zbog toga cesta mora nebu pod oblake. To znači da je ispred nas tri kilometra strmog uspona. Srećom, ono jugo nam pirka u leđa, pa pri vožnji skoro ga ne osjećamo, čime je vožnja posebno lagana, a pri uzbrdici, uz pomoć lokalnih hladovina, uspijeva nas čak i rashladiti.
Prvi put su mi bili čudni, no potom sam se navikao. Uglavnom su bili kombiji koji su vukli prikolicu za sobom. Na prikolici su, naslagani jedan na drugog, bili čamci za rafting. Eto dakle, svi znamo za spuštanje niz brzace rijeke, a sad vidimo kako se ti čamci vraćaju nazad.
Negdje gore su Kučice, mjesto raštrkanih kuća, nama posebno zanimljivo jer bi tu negdje trebao biti prijevoj, dakle kraj ovoj uzbrdici. Prve kuće smo nazirali i prije bilo kakvog vizualnog nagovještaja mjesta. Dobro, barem to! Iako ide nekako, hoću reći vozi se uzbrdo, podnošljivo je. Dva sata poslije podne je veće davno prošlo, a obzirom da nam je sa lijeve strane i zapad i ogromno brdo, sjene postaju sve veće i sve duže, a time i sve pogodnije za zaustavljanje. Osim toga i onaj vjetar stalno puše u leđa, pa nam, ili pomaže kada vozimo, ili nas, kako već rekoh, dodatno rashlađuje, kada pauziramo u hladovini.
Dostigavši prvu kuću mjesta, nismo se mogli suzdržati, pa smo se zaustavili u njenoj, sada već obilnoj hladovini, te s guštom odmarali, Što se brda tiče, nema još puno, a vremena do kraja dana imamo na pretek, pa zašto se ne bi prepustili uživanju. Na onu prometnu gužvu u Zadvarju potpuno smo zaboravili, utopili smo se dušom i tijelom u mirni i tihi ambijent, čiju tišinu narušava vjetar, ali samo malčice, tek toliko da još više pojača opću ugodu.
Nemirna duha, kakav već jesam, tek koji tren nakon smirivanja daha, počeo sam promatrati okolinu. S desne srane puta, točno okomito na njega, pruža se pogled na šumovito brdo iza kojeg se nazire kanjon Cetine. Preko kanjona se primjećuje crta ceste, uklesana u stijenu, a preko svega toga tipična mješavina sivila kamena i zelenila nečega što bi šuma htjelo biti, ali do tog stadija došlo nije.
„Još malo, još malo!“, uvjeravao sam samog sebe kad smo ušli u završnicu uspona prolazeći rijetku, ali ipak šumu, koja je ovdje bila s obje strane ceste. Ispred nas je bila krivina koja bi trebala označiti kraj uspona.
I bio je kraj uspona. Ovog dugačkog. No, suprotno očekivanju, umjesto nizbrdice cesta je nastavila, ili ravno, ili gore-dolikati kroz mjesto. Sunce je žestoko pržilo, što se posebno osjetilo u trenucima koje je vjetar uzeo sebi kao predah. Šuma i hladovina, koje su nas vjerno pratili pri uzbrdici, sad su se negdje izgubili, te nas prepustili obilnim isijavanjem sunčevih zraka.
Što je sad ovo!?
Umjesto da budemo zadovoljni, a time i obodreni, zbog savladavanja uspona, mi kao da smo splasnuli i tijelom i duhom, pa nam ova šetnja od vožnje kroz mjesto pada teže od penjanja uzbrdicom. Uz to pronaći sklonište od tog vrelog sunca pri odmorima postaje biti nemoguća misija, pa za to koristimo bilo kakav mali komadić tla kojeg sunce ne obasjava.
Pri jednom od tih odmora u nečemu što je smiješno hladovinom nazvati, promatrali smo mjesto. Opet mi se javila ona dilema, zbunjenost, kao na vidikovcu kod Zadvarja, tko i iz kojih razloga odluči svoju nastambu sačiniti na ovakvim mjestima!?
Biće da smo dojmili Svevišnjeg našom upornošću, odlučnošću, a prije svega našim trpljenjem paklenih uvjeta vožnje, pa nam je olakšanje i okrepu pripremio u obliku mjesne trgovine u kojoj sam našao voća za nju i hladnu, orošenu dvolitru piva za sebe.
Idilu trenutka pokušala je pokvariti jedna ljubomorna osa kojoj je, valjda, zasmetalo što sam stalno u društvu moje suputnice, pa čim sam je ostavio samu i ne zaštićenu, s dušmanskom zajedljivošću bocnula je u nogu. Od te njene zlovoljne zajedljivosti nije ostalo puno jer sam, čim čuh što se dogodilo, prislonio hladnu, orošenu bocu uz nogu, što je izazvalo uzdah iskrenog zadovoljstva kod moje suputnice.
O onda smo ušli u Raj zemaljski!
Opet s lijeve strane brdo, opet šuma na njemu i opet hladovina, no ovaj put veeeeelika. A sve to je višestruko pojačano, uljepšano i začinjeno duuuugačkom nizbrdicom. U takvom ambijentu su se vrućina, umor, i bilo koje poteškoće, izgubile, nestale kao rukom odnesene. Ostalo je samo čisto zadovoljstvo spuštanja, lepršanje ugodno osvježavajućeg povjetarca, mirisi u zraku, koje je svježina hladovine ohrabrila da izađu na svjetlo dana.
U početku nam je brdo bilo s lijeve strane, a od ambisa ponora dijelila nas je kamenita ograda. Iza te ograde se na jednom mjestu duboko dolje vidjela cesta, koja se, po tko zna koji put namjerava okrenuti na drugu stranu činivši pri tome lakat krivinu, odnosno serpentinu.
No do tog viđenog trebamo preći još dobar dio puta. Ona kamenita ograda s desne strane je nestala, no tu se kamen trošio na poveći suhozid sa lijeve strane. Dakle suhozid, a ne betonski podzid, što govori da je ova cesta sagrađena prije oho-ho godina, kada je beton bio rijetka i skupa roba.
Prolaskom jedne lakat krivina došli smo na onu koju smo promatrali onako s visine, prepotentno.
Za okrepu putnika namjernika kojemu se ne žuri i koji uživa u ovoj Rajskoj ljepoti, tu je i izvor svježe vode. Taj izvor je, izgleda, dojmio i navijače Hajduka, koji su tu ostavili znak više nego uočljiv svakom onom spomenutom putniku namjerniku.
Osvježavajuće hladovine je bio u raskošnom izobilju, pa bez obzira što je cesta promijenila smjer za cijelih sto i osamdeset stupnjeva, obe strane su se kupale u obilju hladovine.
Sve što je lijepo u životu kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa tako i ovo Rajsko spuštanje. Kad smo se izravnali s vodom Cetine, nestalo je i hladovine, pa se pojavilo i sunce sa svojim još uvijek jakim i obilno svijetlim zrakama.
To izravnavanje s vodom nije značilo da je cesta vodoravna, veća to sa smo se i bukvalno našli ruku pod ruku s vodom. Prvo smo to osjetili zvukom žuborenja, a potom smo kroz krošnje drveća ugledali rijeku, tako blizu ceste, tek nekih desetak metara, da smo opet popustili iskušenju zaustavivši se na njenoj obali.
O Radmanovim mlinicama čuo sam puno hvale, mada ništa konkretno, osim zaključka da ih svakako treba obići. Biće da je to sve pojačalo moja očekivanja, pa ne našavši i ne zatekavši očekivano, jasno, razočarao sam se. To je, u stvari, obična birtija u kojoj je jedino pravo zadovoljstvo dobro se najesti i napiti. Istini za volju, moram priznati, tu je obilje hladovine, tako da je to što se čini, čini se baš s pravim zadovoljstvom.
Tu je i dječje igralište da klincima ne bude pretjerano dosadno dok im roditelji uživaju u obilju delicija.
Napomenuh da je ovaj restoran nadaleko poznat, pa je sasvim razumno da obilje turista navraća do njega. Ovi iz Omiša to mogu činiti i vodenim putem čamcima koji Cetinom doplove i pristanu uz mali mol.
Da je tu nešto i bilo od onoga što sam očekivao kazuje tek tabla s natpisom da su na ovom mjestu nekad davno stvarno bile nekakve mlinice. Bile, ali ih više nema. U međuvremenu su preživjele preobražaj u restoran, čime u ova moderna vremena donose više koristi, nego meljući brašno za kruh naš svagdašnji.
Iz tihog protesta zbog čiste komercijalizacije nestalih mlinica nismo konzumirali ništa od obilne ponude restorana. Zadovoljili smo se tek ostacima naše zalihe koja je bila skromna, no ipak dovoljna da izdržimo do Omiša. A do Omiša još 5-6 kilometara čiste uživancije koju ćemo polako, djelić po djelić nježno i obzirno, pa zato i s guštom kusati.
Sunce, odnosno njegove zrake da nas obasjaju, sve je teže pronaći, jer brdo s lijeve strane pravi ogromnu sjenu. Odnekud, ni sam ne znam odakle, pojavi mi se osjećaj da sam u prvom redu kazališta, udobno zavaljen u sjedalu i zaštićen sjenom, promatram jarko osvijetljena zbivanja na bini. Pa stoga zapanjen i ganut svim što mi promiče ispred očiju, ne žurim nikamo, već brzinu okretanja pedala smanjujem na nužni minimum, tek toliko da bicikl lagano klizi.
A zbog čega sve to tako!?
Pa, recimo, zbog tunela koji je svoje mjesto pronašao baš u prostornom procjepu tako malenom,a opet dovoljnom da ga blještave sunčeve zrake osvijetle, i iz vana, kao i iznutra, tako da prolaz kroz njega bude prožet blagim osjećajem ugode, sa potpunom potisnućem bilo kakve nelagode ili, ne daj Bože straha, od nadolazećih vozila. Jer njih u ovom Raju jednostavno nema!
Ili možda čamci krcati turistima koji će lijeno dodirnuti prhku paučinu trenutka kroz koji mi plovimo. Blazirani pretjeranom, do groteske, uslugom vanpansionske potrošnje tupo bulje u vodu u iščekivanju tih izvikanih Radmanovih vodenica gdje će ih uvjeravati da to što je servirano ispred njih na stolu je original vrhunske ponude postavljeno samo za njih. Od silne želje za sigurnošću i pouzdano znanom budućnošću, ne dozvoljavaju svojim čulima izlet, iskorak, plahu paučinu nježnih trenutaka u kojima duša zatitra, zatreperi tolikom obimom kakvim je njihova zatitrala prije oho-ho godina, kad su joj još dopuštali da izleti van i napravi jedan lepršavi krug ushita, te tako treptava, ponovo se vrati. A onda su joj podrezali krila pod izlikom obzira, položaja, godina i vremena, pa ta duša, jadna čami u kavezu lijući gorke suze ropstva koje se iskazuju u osornošću, bezobzirnosti, zajedljivosti. Neko naročito, čak i morbidno, im je zadovoljstvo to iskazati baš prema onima koji još uvijek zadržavajući zrnce mladosti u svom srcu, vrata svoje duše drže stalno otvorena za te paučaste trenutke koje zatitraju dušu, i koje se titranje iskrade kroz blagi i jedva primjetni, ali njima prodoran i do srži uznemirujući osmejak.
Vjerojatno je sve ovo moja uobrazilja, tren neopisive ushićenosti koji mi je dušu uznio do neslućenih visina, pa samouvjereno sebe držim za najsretnijeg čovjeka na svijetu, te sva ova mala, sićušna i meni jedva primjetna bića tupog pogleda i ravnodušna lica žalim što u ništa mrve vrijeme obilno im poklonjeno da ga troše na ono u što ja potroših ovaj tren.
Za trenutak se vratih ovdje gdje polako, skoro dokono, vrtim pedale, zapitavši se zbunjeno odakle mi sve ovo prostruji kroz glavu, što je tome uzrok, i čemu sve to.
A onda ugledah NJU ispred sebe kako vozi, gore iznad nas osjetih NJEGA koji nam sve ovo omogućuje, pa mi sve poprimi jedan konkretan čvrst i pouzdan okvir: Ja sam stvarno sretan čovjek!
Ne znam koliko je u ovom putovanju bilo dana koji su dobili titulu najbolji-do-sada, ali ovaj današnji ih je nadmašio. Sve skupa zajedno! (A možda ni njega ne bi bilo, da nije svih ostalih, zar ne!? Dobar život je proces, a ne stanje)
Da mi, ipak, nismo jedini pokazala je jedna okomita stijena (ne skoro okomita, već baš okomita) na koju su se ON i ONA polako, strpljivo, uporno, ali i s maksimalnim guštom, penjali.
Kao što i ja imam problem kad slijepima pored zdravih očiju i gluhima pored zdravih ušiju jalovo i beznadno objašnjavam zašto vozim, tako se isto i oni, pretpostavljam, nađu u muci kad trebaju objasniti zašto se penju!? Ma, ne vrijedi objašnjavati, tko razumije, shvatit će!
Kula na stijeni iznad ceste nam javlja da je Omiš tu iza ćoška. U neka davna vremena oštro oko na kuli je zamijetilo došljaka i javilo onomu, koji to treba ćuti, o gostu. Danas kula nikome ništa ne dojavljuje, samo pozdravlja pridošle, a s posebnom srdačnošću to čini onima koji joj pogledom poklone tren svog vremena. Kao što smo to mi upravo učinili.
Malo sam se zaletio kad sam rekao da je Omiš iza ćoška, jer umjesto Omiša, kao da smo ugledali ogromne sive čeljusti koje u sebe gutaju sve što im u susret dolazi, pa bili to mi ili Cetina. U stvari ulazimo u kratak, ali impresivno dubok kanjon, procjep koji je Cetina izdubila ne bi li konačno našla smiraj u moru.
Stijene su na mjestima toliko stisnule prostor, da cesti nije bilo drugog, nego kroz tunel, odnosno dva, probiti se do grada.
Taj kanjon dođe nekako iznenada, kao krešendo, hladan tuš, koji onu idiličnu mirnoću doline Cetine, koja pobuđuje lirska, romantičarska razmišljanja, pretvara u psihodeličnu zlokobnost snage prirode koja ovaj put samo pokazuje, možda čak i upozorava čovjeka, tako malo i sićušno biće u odnosu na nju, da ostane stalno svjestan baš toga – da je sitan, mali i beznačajan, te da do visina može samo poniznošću.
Prolaskom kroz drugi tunel kao da smo otvorili vrata u prostorno-vremenskom stroju te iz one lirske mirnoće, nježne paučine daha vjetra i spokojne mirnoće ušli u mahnitu gužvu do maksimuma iskomercijaliziranog masovnog turizma. Auti svoda oko nas, ljudi kao u priči, svuda govor ljudi, cika vozila, sve se nešto, miče, giba, puzi, ide.
U napadu panike, nastale zbog iznenadne zatečenosti, došlo mi je, za trenutak, da svoju suputnicu uzmem za ruku i držeći se za grčevito za nju, kao za jedini pouzdani oslonac, pobjegnem, vratim se nazad u ono drugo vrijeme i drugo mjesto gdje je sve ono što je ovdje zauvijek izgubljeno. A nije daleko tek kojih stotinjak metara puta i dva tunela vremena.
A onda skrušeno priznah samome sebi da ovo od čega sam prošli tren htio pobjeći, da je baš to današnji naš cilj. Zbunjen za tren zastadoh, jer emotivni dio mene jednostavno nije mogao prihvatiti, pojmiti, tako jednostavan, a opet tako jeziv zaključak hladno racionalnog mene –OVO da bude nekome cilj!!??
Lako je raditi to što voliš, umijeće je voljeti to što radiš, pa prema tomu sam se obuzdao, suzdržao, te na kraju i prisilio prihvatiti stvarnost takva kakva je, te nastavio kroz tu gungulu, gužvu i galamu u potrazi za konačnim današnjim nam ciljem – auto kampom. Ipak, da nekako utješim dušu svoju koja je još uvijek neutješno čeznula za naprasno prekinutim Rajem zemaljskim, uputio sam još jedan pogled iza sebe prema vratima prostorno-vremenskog kontinuuma u obliku tunela iza kojih je ono, a ispred kojih je ovo.
Kamp je tu negdje, a nikako da ga potrefimo. Onda smo pronašli kamp, a nikako pronaći ulaz u kamp. Tokom te grčevite potrage koja se, zbog silne želje da se što prije obavi, razvukla do nepodnošljivosti, oko nas su zujale, frktale, trubile i brundale limene krstarice u općoj gužvi beskonačne kolone u oba smjera.
Izdržali smo na ovom putovanju što-šta, pa smo izdržali i ovu potragu. Pronašli smo kamp, prijavili se na recepciji, pronašli nam odgovarajuće mjesto, podigli šator na njemu i duboko, ali duuuboko odahnuli.
Smirili dušu i tijelo učinkovitim sredstvom za smirenje u obliku vruće juhe.
Obavili večernju toaletu, zavukli se u vreće, te gledajući nijemo u strop šatora pokušavali napraviti reda i mira u duši koja je još uvijek titrala zbog obilja utisaka stečenih tokom današnje vožnje.
Ipak je ovo bio dan za pamćenje.
I to kakav dan!
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Post je objavljen 29.04.2015. u 21:53 sati.